O nekim aspektima utjecaja političkih zbivanja na rad Matice hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća

O nekim aspektima utjecaja političkih zbivanja na rad Matice hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća

Kada razmatramo zbivanja koja su obilježila hrvatsku svakodnevicu u vrijeme Hrvatskog proljeća, tijekom 1970/71, a koja su označila odlučnu prekretnicu u suvremenoj hrvatskoj povijesti, nameće se simbolično prisjećanje na tristotu godišnjicu pogibije hrvatskih velikaša Petra Zrinskog i Franje Krste Frankapana.1 Ali, za razliku od vremena kada su težnju za hrvatskom samostalnošću pokušali izboriti pripadnici najvišeg društvenog staleža u onodobnoj Hrvatskoj, jedinog društvenog sloja koji je tada imalo politička prava, dakle magnatski predstavnici hrvatskog plemstva, i to političkim i vojnim akcijama, u vrijeme Hrvatskog proljeća jednu od najvažnijih uloga odigrala je tada društveno i kulturno najaktivnija hrvatska ustanova — Matica hrvatska.

Do trenutka kada je 1971. godine došlo do događaja vezanih uz Hrvatsko proljeće, Matica hrvatska jasno se isprofilirala kao jedna od najvažnijih kulturnih, pa i znanstvenih ustanova u Hrvatskoj, koja je svojim programom, aktivnostima, izdavačkom djelatnošću privukla velik broj uglednih intelektualaca, studenata i radnika. Stoga i ne čudi da će Matica hrvatska u zbivanjima vezanim uz Hrvatsko proljeće odigrati jednu od najvažnijih uloga iznimno aktivno zastupajući kulturne, gospodarske, ali i političke interese SR Hrvatske i hrvatskoga naroda. Upravo zbog te činjenice tu su ustanovu najviši hrvatski politički krugovi tijekom tog razdoblja promatrali s osobitim interesom, osjećajući da ona odražava stajališta cijelog hrvatskog naroda. Na koncu, zbog takve svoje uloge Matica hrvatska kao ustanova, a osobito pojedini njezini najistaknutiji članovi, nakon sloma Hrvatskog proljeća doživjeli su teške trenutke.

Intenziviranje njezine društveno–političke djelatnosti započelo je već 1967. godine, kada je njezin predsjednik bio Jakša Ravlić (1953–1968). Naime, te je godine (17. ožujka) u zagrebačkom Telegramu tiskana Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kojom je upozoreno na neravnopravan položaj hrvatskog jezika kroz odluke Novosadskog dogovora, te je zatražena ravnopravnost svih jezika naroda u Jugoslaviji (slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog).2 Među sastavljačima i potpisnicima teksta Deklaracije bio je niz hrvatskih intelektualaca okupljenih oko Matice hrvatske i drugih uglednih znanstvenih ustanova (Društvo književnika Hrvatske, Institut za jezik JAZU, Filozofski fakultet, Matica iseljenika Hrvatske, Institut za historiju radničkog pokreta i dr). Osnovna tvrdnja izložena u Deklaraciji bila je ta da je nejasnoća formulacije o »srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku« u Ustavu SFRJ omogućila da se srpski književni jezik silom nameće kao jedinstveni jezik za Srbe i Hrvate. Odmah nakon objavljivanja Deklaracije uslijedio je oštar odgovor vlasti. O Deklaraciji se raspravljalo na najvišim instancama, pa čak i u Saboru Republike Hrvatske. Njezini su potpisnici bili oštro napadnuti i osuđeni, a od ustanova posebice Matica te njezino članstvo. Ali, unatoč žestokoj reakciji tada vodećih krugova Komunističke partije i negativnim posljedicama koje je odmah potom Matica osjetila u svom radu, taj je događaj označio početak otvorenog istupanja njezinih članova u borbi oko temeljnih hrvatskih nacionalnih interesa.

U vezi s problematikom Deklaracije osobito je važno razmotriti kako su na njezin sadržaj reagirali pripadnici tadašnjeg političkog vrha Hrvatske, na čelu s najuglednijim političarima — Mikom Tripalom, sekretarom Izvršnog komiteta CK SKH, i Savkom Dabčević–Kučar, predsjednicom Izvršnog vijeća Sabora SRH. To je važno iz razloga što su upravo njihove političke ocjene Deklaracije u velikoj mjeri odredile daljnji tijek djelatnosti svih odjela i ogranaka Matice hrvatske.

Svoje stavove o Deklaraciji i događajima koji su uslijedili u trenutku kao i poslije njezina objavljivanja, Miko Tripalo izložio je u knjizi Hrvatsko proljeće,3 a neki njegovi stavovi i objašnjenja vezana uz Deklaraciju objavljena su u knjizi Josipa Šentije Razgovori s Mikom Tripalom o hrvatskom proljeću.4 Kako je sam istaknuo u obje spomenute knjige, Miko Tripalo nije bio upoznan s pripremom teksta, sadržajem i osnovnim ciljevima Deklaracije, kao ni s načinom na koji će taj tekst biti prezentiran jugoslavenskoj javnosti.5 Činjenica je da je objavljivanje toga teksta izazvalo oštru i negativnu reakciju kako konzervativnog dijela hrvatskog partijskog rukovodstva, tako i saveznog CK SKJ, pa i samog Josipa Broza Tita, priredivši time nepripremljenom liberalnom krilu hrvatskog političkog rukovodstva »nepotrebne napetosti i teškoće«. Ipak, sam će M. Tripalo, doduše s vremenskim odmakom od dvadeset godina (1992), ustvrditi da je objavljivanje teksta Deklaracije bilo potpuno opravdano, jer »u onakvom sistemu... neke stvari nije bilo moguće postaviti na drugačiji način.«6 Zbog toga je, kako zaključuje, »deklaracija, bez obzira na sve sukobe, nepravde i nesporazume, odigrala krupnu ulogu u sveukupnoj emancipaciji i očuvanju samobitnosti hrvatskoga naroda«.7

Drugi lider liberalnog krila užeg partijskog rukovodstva Hrvatske, Savka Dabčević–Kučar, u drugom je svesku svoje knjige ’71 — Hrvatski snovi i stvarnost8 posebice istaknula da je objavljivanje teksta Deklaracije bilo od presudne važnosti u sveukupnim naporima očuvanja hrvatskog identiteta i hrvatskog jezika.9 Ta je ugledna hrvatska političarka, barem u trenutku kada je s vremenskim odmakom od četvrt stoljeća razmišljala o važnosti Deklaracije za Hrvatsku i hrvatski narod, zauzela gotovo identičan stav kao i Miko Tripalo. Naime, u svojim su monografijama oboje upozorili na to da je očuvanje hrvatskog jezika bilo jedan od temeljnih preduvjeta za očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta. U drugom svesku spomenute knjige S. Dabčević–Kučar je, ne upuštajući se u raščlambu sadržaja Deklaracije, tek istaknula nužnost daljnje valorizacije i temeljite znanstvene analize toga teksta, kako s obzirom na povijesni kontekst u kojem je nastao, tako i s obzirom na lingvističku problematiku.

U povijesnoj kronologiji događaja usko povezanih uz Maticu hrvatsku, a koji su prethodili ključnim događajima 1971. godine, važno je istaknuti trenutak kada je objavljena dopuna Pravila Matice hrvatske, što ih je Upravni odbor Matice hrvatske pod predsjedanjem njezinog tadašnjeg predsjednika Ljudevita Jonkea (1970–1972) izglasao 1970. godine. Iako tu dopunu Matičinih pravila nisu potvrdile nadležne političke vlasti, ona je omogućila da se započne sa provedbom znatno liberalnije politike primanja novih članova kako bi se na taj način brojni istaknuti kulturni djelatnici mnogo lakše uključili u rad Matice. To je za posljedicu imalo oživljavanje rada ove ustanove i podizanje znanstvene razine, kao i popularizaciju njezinih raznolikih djelatnosti među hrvatskim pučanstvom i intelektualcima. U tom je kontekstu osobito važna bila i činjenica da je istodobno započelo intenzivno utemeljivanje niza lokalnih podružnica, čak i u najudaljenijim provincijskim mjestima Hrvatske. Naime, time je Matica, upravo koristeći se aktivnom djelatnošću svojih brojnih ogranaka, uspješno popularizirala svoju djelatnost, odnosno svoje kulturne, znanstvene, umjetničke, ali i političke i gospodarske stavove. Dopune Pravila, s ključnim, liberalnijim pristupom u prihvaćanju novog članstva u Maticu, vrlo brzo su polučila velike rezultate, o čemu zorno govore i brojčani podaci vezani uz njezino članstvo. Naime, dok je 1970. godine Matica imala 9.000 članova, taj je broj u samo godinu dana, do kraja 1971, narastao čak za četiri puta (36. 458 članova). Ta činjenica, izražena kroz višestruko povećanje broja članova Matice, zorno svjedoči o velikoj popularnosti i povjerenju koje je njezino vodstvo imalo među intelektualcima i općenito hrvatskim pučanstvom, koji su je smatrali ustanovom koja je pogađala »bílo« hrvatskog naroda. Istodobno, golemo povećanje njezina članstva dovelo je Maticu u položaj vrlo utjecajne kulturno–znanstvene, pa i, koliko je to u jednopartijskom sustavu bilo moguće, paralelne političke snage, što su pojedini partijski rukovodioci, kako na razini Hrvatske tako i SFRJ promatrali, s nemalim zazorom. Ono što je posebice obilježilo Maticu tog vremena jest raznolikost njezina članstva s obzirom na društvenu i obrazovnu pripadnost. Tako, promatra li se struktura njezinog članstva ,uviđa se zastupljenost različitih profesionalnih i socijalnih skupina, pri čemu su prednjačili prosvjetni radnici, rukovodioci u privredi, suci, liječnici i dr. Ali, veliku skupinu, kako u Hrvatskoj tako i u njezinim ograncima u inozemstvu, činili su radnici i studenti. Dakle, Matica je u tom trenutku postigla ono što čemu je uvijek težio Savez komunista: ujediniti unutar jedne ustanove ljude različitog društvenog i obrazovnog položaja, te različitih dobnih struktura, od studenata do umirovljenika.

No, bez sumnje Matica hrvatska u razdoblju 1970–1971. ne bi stekla takvu popularnost među hrvatskim narodom da se njezina djelatnost tih godina nije poklopila s ključnim političkim zbivanjima u tadašnjoj SFRJ poznatim kao Hrvatsko proljeće. Stoga se kulturna, umjetnička i znanstvena djelatnost Matice, ali i njezini politički i gospodarski stavovi tih godina, moraju promatrati čvrsto povezana s političkim zbivanjima koja su obilježila ovu nedavnu hrvatsku prošlost. Kako bi se jasnije sagledala pozicija Matice hrvatske u odnosu na goruća politička i gospodarska pitanja tog doba, nužno je istaknuti da je odnos struktura na vlasti prema Matičinim članovima i njezinoj djelatnosti bio dvojak. Naime, političke grupacije unutar partijskog rukovodstva, koje su se bipolarizirale već prilikom objavljivanja spomenute Deklaracije, ostale su djelatne i tijekom narednih godina pa tako i tijekom ključnih zbivanja u Hrvatskom proljeću 1971. Štoviše, Matica je bila jedna od onih hrvatskih ustanova koja je svojom djelatnošću izazivala daljnju bipolarizaciju političkih struktura te stvaranje frakcija unutar CK SKH. Tako su se do početka 1970. jasno formirale dvije partijske grupacije. Na jednoj strani nalazilo se liberalno vodstvo KPH, na čelu s M. Tripalom i S. Dabčević–Kučar, koje je više–manje toleriralo raznoliku Matičinu djelatnost i čiji su politički i gospodarski stavovi nerijetko nailazili na svesrdnu podršku Matičara. S druge, pak, strane bio je konzervativni dio partijskog rukovodstva, koji je Matičinu djelatnost općenito doživljavao kao prijetnju stabilnosti i jedinstvu Jugoslavije.

Ono što je u tim trenucima određenog kolebanja i nesuglasica među političkim rukovodstvom u Hrvatskoj dalo snažan poticaj radu Matice bila je liberalizacija političkog života u Hrvatskoj koja je uslijedila nakon znamenite X. sjednice CK SKH, održane od 15. do 17. siječnja 1970. u Zagrebu. Na toj su sjednici trebala biti procijenjena politička i ideološka kretanja u Hrvatskoj nakon što je u dnevnom listu Borba (17–21. listopada 1969) Miloš Žanko, tada potpredsjednik Savezne skupštine SFRJ, optužio rukovodstvo SKH da je tolerantno prema širenju nacionalizma u Hrvatskoj. Upravo u tom trenutku politička pozicija M. Tripala i S. Dabčević–Kučar pokazala se ključnom. Iako se X. sjednica u prvom redu bavila već spomenutim sukobom unitarističkih i demokratskih tendencija unutar SKH, a manje kulturnim pitanjima, upravo su M. Tripalo i S. Dabčević–Kučar svojim stavovima o nužnosti demokratizacije političkog života u Hrvatskoj u tom trenutku dali poticaj svim pojedincima i ustanovama koje su težile daljnjoj liberalizaciji hrvatskog društva. Njihov je politički uspjeh bio osnažen činjenicom što su zaključci X. sjednice bili formulirani u duhu odbacivanja Žankovih optužbi i usmjereni na osudu unitarističkih snaga u SFRJ. Time su, barem privremeno, bile utišane optužbe o nacionalizmu unutar dijela hrvatskog partijskog vodstva, koje je, štoviše, dobilo podršku i Vladimira Bakarića, pa i samog Josipa Broza Tita.

U složenoj političkoj svakodnevici 1970. i 1971. godine politička zbivanja imala su snažan odjek u hrvatskoj javnosti, pa tako u Matici kao ustanovi, ali i među njezinim članovima. Odmah nakon objave zaključaka X. sjednice SK SRH, vodeći ljudi Matice hrvatske općenito su ih poduprli smatrajući ih izrazom politike koja se zauzimala za interese Hrvatske i demokratizaciju hrvatskog, ali i jugoslavenskog društva. Istodobno su se u Matičinim redovima pojavile i skupine s različitim političkim stavovima, od kojih su se neke svojim, za to vrijeme radikalnim stavovima, suprotstavljale politici partijskog rukovodstva, ne samo njezinog konzervativnog već i liberalnog dijela. Iz podataka iznesenih u monografijama, koje su nekoliko desetljeća kasnije napisali M. Tripalo i S. Dabčević–Kučar, vidi se da su oni prihvaćali pojavu takvih, raznolikih, političkih razmišljanja unutar Matice kao logičnu posljedicu demokratizacije političkog života, iako su nerijetko i sami zbog toga doživljavali neprilike i bili pod partijskim pritiskom. U svakom slučaju, neprijeporno je da je nakon X. sjednice došlo do intenziviranja političkog života, ali i cjelokupnog rada unutar Matice.

Stoga i ne čudi, a nije niti slučajno, da je pola godine nakon X. sjednice Matica hrvatska započela izdavati Hrvatski tjednik, list koji će u kratkom vremenu svoga postojanja postati jedan od ključnih hrvatskih glasila, a u čijoj se koncepciji i sadržaju, odnosno objavljenim tekstovima jasno odražavaju svi bitni politički, gospodarski, društveni i kulturni zahtjevi koji su se tijekom 1970. i 1971. godine nametnuli kao najbitniji zahtjevi cjelokupne hrvatske javnosti definirani i artikulirani kroz politiku liberalnog dijela hrvatskog partijskog rukovodstva. Prvi broj Hrvatskog tjednika — Novina za kulturna i društvena pitanja, bio je objavljen u nakladi Matice hrvatske 16. travnja 1971. godine. Bio je to tjedni list, čija je koncepcija, definirana u prvom broju, bila zadržana do kraja njegova izlaženja, dakle do posljednjeg 33. broja. Glavni urednik Hrvatskog tjednika do 13. broja (9. srpnja 1971) bio je Igor Zidić, a nakon toga uredništvo je preuzeo Vlado Gotovac. Zanimljivo je primijetiti da se na naslovnoj stranici prvoga broja, pored uvodnog članka programatskog sadržaja naslovljenog Proslov, nalazi i prosvjedni članak naslovljen Protiv zločina i zlouporabe hrvatskog imena. Tim je prosvjednim člankom bilo oštro osuđeno »terorističko zlodjelo u Stockholmu«. Riječ je bila o događaju koji se odigrao 7. travnja 1971, kada su hrvatski emigranti u Švedskoj, Miro Barešić i Anđelko Brajković, ubili u Stockholmu jugoslavenskog veleposlanika Vladimira Rolovića. Predsjedništvo Matice hrvatske u prosvjednom je članku oštro osudilo »terorizam i zločin kao metodu političke borbe«, kao i »ne samo unajmljene izvršitelje atentata, nego i sve one snage što iza njega stoje, okupljene oko zajedničke platforme antihrvatske i antisocijalističke politike, kao i one zlonamjernike u našem društvu koji taj mrski čin žele iskoristiti u zaoštravanju odnosa i atmosfere na unutrašnjem planu, ometajući time borbu progresivnih snaga za reformu SFR Jugoslavije i za punu ravnopravnost svih naroda i narodnosti, za potpunu afirmaciju republičke državnosti i suvereniteta«.10 Tim je prosvjedom Predsjedništvo Matice hrvatske jasno dalo do znanja domaćoj i svjetskoj javnosti da se ograđuje ne samo od terorističkog čina u Stockholmu, nego općenito od terorizma kao oblika borbe u svrhu postizanja političkih, nacionalnih, etničkih ili vjerskih ciljeva. Tom je izjavom, tiskanom na samom početku objavljivanja Hrvatskog tjednika, jasno bio izražen i temeljni stav Matice o poštivanju demokratskih načela u politici, stav o cjelovitosti SFRJ, kao i poštivanju suvereniteta pojedinih republika. Dakle, iz ovog je uvodnika razvidno da Hrvatski tjednik nije imao namjeru podržavati radikalne tendencije usmjerene ka rušenju SFRJ, premda su se takvi politički stavovi ispoljavali u nekim krugovima unutar Matičinog članstva. U tom je pitanju Hrvatski tjednik ostao dosljedan do samog kraja svog izlaženja koncem 1971. godine.

Spomenuti je programatski Proslov važan i iz nekih drugih razloga, u prvom redu zbog isticanja potrebe integracije hrvatske nacije na svim razinama, od snažnijeg isticanja državnosti do isticanja potrebe jačanja osjećaja nacionalne pripadnosti, i to putem osnaživanja hrvatskog gospodarstva, ali i duhovne nadogradnje koja definira neku naciju. U tom smislu Proslov govori o važnosti povijesnog trenutka u kojem se nalazi hrvatski narod, o potrebi »duhovne i teritorijalne integracije njegova nacionalnog bića«, »konstituiranju njegove državnosti« u sklopu SFRJ, kao i o temeljnim političkim, kulturnim i gospodarskim interesima hrvatskog naroda. Posebice se ističe potreba kulturnog i teritorijalnog povezivanja (gradnja prometnica), otvaranje prema hrvatskoj emigraciji, te otvaranje prema svijetu u svakom pogledu jer: »veza sa svijetom i otvaranje prema svijetu stvorit će trajno povoljne uvjete za život, rad i budućnost svakom Hrvatu i svakom žitelju Hrvatske«.11

Na sljedećim stranicama prvog broja Hrvatskog tjednika velik prostor posvećen je rubrici Politika i društvo, s objavljenim tekstom Joze Ivičevića u kojem je riječ o tada aktualnim prijedlozima ustavnih promjena, pri čemu se autor posebno osvrće na problematiku unitarizma, kojeg naziva »krinkom za hegemoniju«. Slijedi zatim članak Petra Šegedina naslovljen Magnum crimen, u kojem se kritiziraju negativne tendencije u hrvatskoj kulturi. Sljedeća rubrika posvećena je gospodarskoj problematici, posebice položaju hrvatskih banaka, prometnica, hrvatske zračne flote i unapređenju hrvatskog sela. U toj rubrici velik dio prostora zauzima članak uglednog hrvatskog ekonomista Marka Veselice, naslovljen Naši životni interesi, u kojem autor navodi temeljene gospodarske interese Hrvatske, posebice važnost gradnje prometnica. U rubrici naslovljenoj Povjesnica tiskani su kraći prilozi o uglednim Hrvatima, kao npr. o Anti Starčeviću, a zatim i tekst naslovljen Hrvatski pogledi o uređenju južnoslavenske zajednice kojeg potpisuje povjesničar Franjo Tuđman. Slijede potom stranice posvećene kulturnim pitanjima, problemima hrvatskog književnog jezika (jedan od tekstova potpisuje jezikoslovac Stjepan Babić) i hrvatske književnosti, a zatim slijede stranice s tekstom o studentskom pokretu u Hrvatskoj i intervju s jednim od vođa toga pokreta, Draženom Budišom. Do kraja prvog broja Hrvatskog tjednika nižu se zatim rubrike Filozofija, s tekstovima Vladimira Filipovića i Zlatka Posavca, Likovne umjetnosti s tekstovima Tonka Maroevića i Igora Zidića, Kazalište s tekstom Petra Selema, te rubrike o Filmu i Glazbi. Posljednjih nekoliko stranica posvećeno je djelatnosti ogranaka Matice hrvatske, a na zadnjoj je stranici rubrika naslovljena Ljetopis, u kojoj se ukratko iznose podaci o djelatnosti Matice u proteklom razdoblju.

Takva koncepcija Hrvatskog tjednika, kojom su pokrivene sve teme koje su zanimale tadašnju hrvatsku javnost, omogućila je istaknutim hrvatskim intelektualcima s raznih područja znanosti i umjetnosti da jasno i otvoreno artikuliraju svoje stavove o svim ključnim pitanjima hrvatskog političkog, gospodarskog i kulturnog života, o međunarodnom položaju Hrvatske i socijalnoj problematici. Ali već nekoliko mjeseci nakon početka izlaženja Hrvatskog tjednika postalo je očito da mnogi objavljeni tekstovi, kao ni cjelovita koncepcija lista, nisu odgovarali konzervativnom dijelu partijskog rukovodstva SKH. Štoviše, kao što ističe S. Dabčević–Kučar u već spomenutoj knjizi ’71 — Hrvatski snovi i stvarnost, neki autori u svojim su tekstovima »ponekad kritizirali i nas«, misleći pritom na pripadnike liberalne struje unutar rukovodstva SKH, dakako i na Miku Tripala.12 Ali dok je isprva demokratski dio vodstva SKH bio upozoravan od konzervativnog partijskog krila SKH i SKJ na neprihvatljivost mnogih stavova koji su dolazili iz redova članstva Matice hrvatske, a koji su bili formulirani u Hrvatskom tjedniku i koji su smatrani »čistim provokacijama«,13 prema kraju 1971. od njih se otvoreno zahtijevalo da poduzmu odlučne mjere protiv Matice hrvatske. Pritom su bili vođeni mnogi razgovori između političkih predstavnika i Matičara. Vrhunac nezadovoljstva Matičinim radom bila je odluka Vrhovnog suda SRH o zabrani raspačavanja Hrvatskog tjednika br. 16. od 30. srpnja 1971. Ali čak je i ta odluka kasnije izmijenjena pa je bilo zabranjeno samo raspačavanje prve stranice tog broja na kojoj je tiskan sporni tekst naslovljen Dramatičan trenutak Hrvatske. Bio je to predznak da se priprema opći napad unitarističkih i konzervativnih partijskih snaga na slobodu medija u Hrvatskoj, a posebice časopisa i tjednika koje je izdavala Matica hrvatska. Tako je i Hrvatski tjednik, kao jedno od najuglednijim Matičinih izdanja iz tog vremena, tek kratko vrijeme prije sudbonosnih događaja u Karađorđevu obilježen kao »opasna« publikacija.

Svi će zahtjevi izneseni u Hrvatskom tjedniku biti dosljedno isticani i dvadeset godina kasnije, dakle u vrijeme stvaranja samostalne Hrvatske, ali s jednom ključnom razlikom. Naime, očito je bilo, kao što uostalom ističe i S. Dabčević–Kučar u svojoj knjizi o 1971, da vodstvo Matice hrvatske tada nije razmišljalo (a doista nisu postojali nikakvi, niti unutrašnjopolitički niti vanjskopolitički uvjeti za to) izvan okvira postojeće države. Stoga se može zaključiti da su optužbe konzervativnog dijela partijskog rukovodstva na račun Hrvatskog tjednika u tom smislu bile potpuno neopravdane, neutemeljene i iskonstruirane.14 No, unatoč tome, protiv gotovo svih članova Upravnog i Izvršnog odbora Matice hrvatske podignuta je teška optužnica prema kojoj su optuženi za »kontrarevolucionarni napad na državno i društveno uređenje s namjerom da se obore samoupravno i demokratsko uređenje, svrgnu predstavnička tijela i organi vlasti radnog naroda u SRH, te Hrvatska nasilno izdvoji iz jugoslavenske zajednice naroda, što je neprijateljska djelatnost i protiv SFRJ.«15 Tom su optužnicom svi optuženi bili praktično osuđeni na »smrt« u smislu njihove bilo kakve daljnje društvene, kulturne ili znanstvene djelatnosti, a o političkoj da se i ne govori.

Krajem 1971. političko rukovodstvo SR Hrvatske, predvođeno M. Tripalom, S. Dabčević–Kučar i Perom Pirkerom, bilo je prisiljeno dati ostavke na svoje dužnosti te je isključeno iz SK. Označeni kao »nosioci frakcionaške i nacionalističke politike SKH« ti su predstavnici hrvatskog partijskog vrha bili optuženi stoga što je njihovo djelovanje »otvorilo vrata prodoru nacionalizma«.16 Štoviše, ta je skupina političara bila optužena da je »stajala na idejnim osnovama nacionalistički usmjerenog tzv. masovnog pokreta«.17 Uslijedili su dobro poznati događaji koji su odredili sudbinu Hrvatske za sljedećih dvadeset godina.

Kada se danas promatra koncepcija i sadržaj Hrvatskog tjednika, iznenađuje otvorenost kojom su hrvatski intelektualci tada izražavali svoje zahtjeve. Za generacije koje su stasale 1970–ih i 1980–ih (a kojima i sama pripadam), dakle u vrijeme utišanih hrvatskih zahtjeva isticanih u hrvatskom proljeću, susret s mislima zabilježenim u Hrvatskom tjedniku nemalo iznenađuje. Te je ideje u punoj snazi ta mlađa generacija osjetila tek početkom 1990–ih, pa iznenađuje s koliko su jasnoće i odlučnosti bile jasno formulirane već dvadeset godina ranije. Moglo bi se reći da su misli Hrvatskog proljeća rođene zajedno s generacijama s kraja 1960–ih i početka 1970–ih, a da su svoje ostvarenje napokon doživjele u trenutku kada je ista ta generacija ušla u najaktivniju dob svoga života.

1

Matica hrvatska te je 1971. godine nizom aktivnosti obilježila tristotu obljetnicu pogibije dvojice hrvatskih magnata, tada jednih od najuglednijih velikaša ne samo u Habsburškoj Monarhiji već i u cijeloj Europi, o čemu svjedoči i odjek koji je njihova pogibija imala na većini europskih dvorova, kao npr. na francuskom i britanskom. O njihovoj popularnosti među pripadnicima europske elite svjedoče gotovo legendarne priče o pobjedama koje su Zrinski i Frankapani izvojevali nad Osmanlijama, a gotovo da nije bilo dvora na kojem su dvorski slikari radili portrete dvojice najuglednijih hrvatskih velikaša.

Matica hrvatska je 1971. godine posvetila velik dio jednog broja Hrvatskog tjednika upravo obilježavanju te obljetnice.

2

»Matica hrvatska prihvatila je godine 1954. Novosadski dogovor, unatoč sumnjama i bojaznima koje su već tada postojale, vjerujući da on može poslužiti kao prilog boljim odnosima među narodima koji su svoje književne jezike izgradili na srodnoj dijalekatskoj podlozi i žive u federativnoj zajednici. U godinama koje su od tada prošle to se uvjerenje nije potvrdilo. Novosadski se dogovor, naprotiv, pokazao neprikladan da se na njemu zasnuju ravnopravni jezični odnosi. (...) Zbog svega toga Matica hrvatska odriče se Novosadskog dogovora smatrajući ga bespredmetnim i nevažećim, jer ga je i povijesna zbilja već opovrgla, upravo kao i Bečki dogovor prije njega.«

U Zagrebu, 16. travnja 1971.

Upravni odbor Matice hrvatske«

Iz članka Izjava Matice hrvatske, u: Hrvatski tjednik, 23. travnja 1971, god. 1 (1971) br. 2, Zagreb, Naklada Matice hrvatske, str. 3.

3

Miko Tripalo, Hrvatsko proljeće, Treće dopunjeno izdanje, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 2001.

4

Josip Šentija, Razgovori s Mikom Tripalom o hrvatskom proljeću, Profil International d.o.o, Zagreb 2005.

5

Detaljnije o Tripalovom viđenju događaja vezanim uz objavljivanje teksta Deklaracije vidi u: Miko Tripalo, Hrvatsko proljeće, str. 109–111; Josip Šentija, Razgovori s Mikom Tripalom o hrvatskom proljeću, str, 49–52. Vidi također: Miko Tripalo, u: Republika, 1992, br. 7–8.

6

Slaven Ravlić, Kronologija Tripalova života i rada u: Josip Šentija, Razgovori s Mikom Tripalom o hrvatskom proljeću, str. 146.

7

Ibid., str. 146.

8

Savka Dabčević–Kučar, ’71 — Hrvatski snovi i stvarnost, sv. I–II, Interpublic, Zagreb 1997.

9

Savka Dabčević–Kučar, ’71 — Hrvatski snovi i stvarnost, sv. II, Zagreb 1997, str. 723.

10

Protiv zločina i zlouporabe hrvatskog imena, u: Hrvatski tjednik, god I, br. 1 (16. IV. 1971) Zagreb, Naklada Matice hrvatske, str. 1.

11

Proslov, u: Hrvatski tjednik, god I, br. 1 (16. IV. 1971) Zagreb, Naklada Matice hrvatske, str. 1.

12

Savka Dabčević–Kučar, ’71 — Hrvatski snovi i stvarnost, sv. II, str. 735.

13

Ibid., str. 735.

14

Savka Dabčević–Kučar, ’71 — Hrvatski snovi i stvarnost, sv. II, str. 735.

15

Berislav Jandrić, Uloga Matice hrvatske u događajima 1971. godine, u: Dijalog povjesničara–istoričara, br. 7, Zagreb 2003, str. 429.

16

Miko Tripalo, Hrvatska 1971. — u povodu dvadesete obljetnice, u: Republika, god. XLVII, br. 11–12, Zagreb 1991, str. 22.

17

Ibid., str. 22.