More u infinitivu
More u infinitivu
Udahnuti svemir, izdahnuti vrijeme,
Beskonačnost jednu u drugu uputit
Razblažiti kamen i more ukrutit,
Biti dobro dobro, njegov plod i sjeme.
Udahnuti buku, izdahnut tišinu
I ništa ne reći, pred svime se savit
I u svakoj tajni ponovno objavit:
Malen sam i nisam, vičem u prazninu.
Čini mi se lako, ko pljesnuti rukom,
Svjetlošću zagrljen prošetati lukom,
Udahnut sigurnost i izdahnut slutnju.
I biti bez riječi, nemoćan se skrasit,
Bez svjedoka trajat, morem se oglasit:
Udahnuti svemir, izdahnuti šutnju.
Brod za Zlarin
Kad bijeli brod krene za Zlarin to nije
Samo put na otok, u raj koraljara;
To je put što raste i stalno otvara
Nov osjećaj mora, slane impresije.
To je uvijek jutro, prekrcano svjetlom,
Što je već po sebi plovidba i način
Da se svlada vrijeme nečim mnogo jačim:
Pogledom u beskraj, nejasnim podrijetlom.
Taj brod je ko blagdan običnome vidu
Kad zamiče hitro u procijep kanala
Ko gušter u rupu na kamenom zidu.
Svečan od bjeline što iskri sa žala,
Taj brod ni na časak ne da da ostarim
Već da stalno njime putujem u Zlarin.
Kad se kaže otok
Kad se kaže otok kaže se i more,
I hridi i pjena — kaže se riječ cijela
Od zemlje i vode, od duše i tijela;
Kad se kaže otok, s cvrčkom tu se stvore
Sve nasušne stvari da se svijet naslika
Nekom dubljem vidu, da mliječ smokve zasja
I ružmarin gori, da do višeglasja
Skrućuju prozirnost, glas su sa zvonika.
Kad se kaže otok kaže se i riječi
Koje su od soli, lišaja i smola,
Od kamena kojim sja i protivriječi
Vlastitoj samoći. Kad se kaže ta riječ,
U mijeni je svega, bracera je, jola,
Što brode u sunce, mudro i ne stareć’.
Felix arba
To nizanje vitkih zvonika nad Rabom,
Ta blizina neba, to sve bliže tkanje
Božanskog u nama, to tajno poslanje
Da grad se po planu, ma koliko slabom,
Gradi i u nama — sve je to tek vrijeme
Koje moram prijeći da bih bio s gradom
Sasvim jednak, da bih živio sa nadom
Da će me udomit, ponijet moje breme.
Sad prolazim Gornjom ulicom što s mjerom
Ulazi u vječnost i put je otvoren
Za svjetlost što kleše ustrajno i s vjerom
Uzbudljivu tajnu o gradu nad morem;
Sad prolazim gradom što ko kruh se razda
U sve ono dobro što ga baš tu sazda.
Mačja kiša
Ja i mačak katkad gledamo u kišu,
A i kiša na nas gleda, ko bez snage;
On zacijelo u njoj vidi volju višu
A ja ništa, samo gomilanje vlage.
Kiša pada sporo, raspršuje kapi,
Katkada je gusta, katkad ravnomjerna
I na mome dlanu i na mačjoj šapi,
I ona u nama i ona eksterna.
Lijepo ju je gledat s natkritog balkona,
Bubnja ili roska, tuče poput zvona;
Nju baš i ne treba nešto provjeravat.
A on mačji bulji (kiša zna očarat?)
Čas u dažd čas u me (kao da smo braća):
Uči me ljepoti onog što ne shvaća.
Mogu reći more, mogu reći sreća
Ti si moja svjetlost i to mogu reći
Još tisuću pita, mogu ti opisat
Što pri tomu ćutim, kako je to disat
Sreću što si sa mnom, kako je to steći
Riječi što od tebe svagdanje žubore.
Ti si moja vjera, od vatre i vode
I načina kako dođe se i ode.
Mogu reći sreća, mogu reći more
— Ma štošta ti mogu reći kad poludi
U meni tvoj dio što raste i spreman
Zvijezde ti je skinut i sklonit od ljudi
Tvoj osmijeh od zore, tvoj dah što od cvijeća
Sklada riječ ljepote. S tobom što i nemam
Tako mnogo imam i sve se uveća.
(Mogu reći more, mogu reći sreća!)
Čvrsto i sve čvršće
Čvrsto i sve čvršće vjerujem da riva
U Komiži nije samo riva već je
Svjetlost što još uvijek ima lice dječje,
I nježnost što i sad u nama pribiva.
Čvrsto i sve čvršće, ma kako daleko
Bio i od sebe, sred nestalnih drama,
Ta se riva vraća i kad padne tama
Šapće mi i zove toplim glasom, meko,
Na mul gdje sam bio i gdje nisam bio,
Na šetnju uz more, kraj brodova starih,
U svemu što jesam i što ne ostvarih
Kraj murvi i palmi, u riječi što zvone,
Kao sat, dok bijele preskačem kolone
I stariji bivam nego što sam smio.
Fontana di Trevi
Iz cijelosti vode još odvajam vrijeme
Ko rudu iz stijene kad se sve rastopi;
Bacio sam novčić i izvor me opi,
I kamena ruka maše mi iz sjene.
U zvuku fontane vječnom zvuku bliže,
Molim i za tebe mjesto u tom svijetu
Gdje ćemo zavazda živjeti u ljetu
I prati se svjetlom što odasvud stiže.
A prolazi voda, odlazi u vrijeme
Koje će pripremit novi put za kapi.
I ja kroz nju idem, ja i moje pleme,
Prema Oceanu, tritonima, prema
Skamenjenom žalu i moru što hlapi
I zbori da teče i to čega nema.
Ona riječ u kruhu
Na stolu je kruh i ona riječ u kruhu,
Ona što ga množi i razdaje svima,
Ona što učini da ga odveć ima;
Na stolu je kruh i mi sa njim u duhu,
Mi što još smo uvijek putnici u čudo,
A najveće od svih život je jer moraš
(Bio lak ko ptica ili pak logoraš)
Nosit ga ko lampaš ili nešto ludo,
Što se može shvatit ali i ne mora,
Ko kruh što bjelinu ima, čija kora
Štiti nas od gladi i primisli loših.
Na stolu je kruh i ona riječ u njemu,
Prilična dobroti, pričesti i drijemu.
Na stolu je kruh i još ga ne potroših.
Glina vrijedna daha
U stvarima općim svaki djelić kušam;
Vrijedilo je naći svoj kamen i vrijeme
I pripremit zemlju da bi palo sjeme
Na sigurni prostor, blag i nepresušan.
Vrijedilo je reći: dobra ruko, baci
Trak svjetla na more i poništi sjene
I uči se svijetu, u dah pusti vrijeme;
Vrijedilo je više no svi srebrenjaci
I sve što se može kupiti za mnogo,
Tu sivu malenkost što drhti pod prstom;
I pustit se svjetlu dok ga oko strogo
Nadzire i zvijezde slaže mu nad glavom.
U stvarima općim dok svoj dio stičem
Sretan sam što jesam i o tome kličem,
Čak i kada šutim, kad ne služim ničem.
Kraj regate
Cijeloga su dana pristizala jedra
A malo tko od nas znao je odakle
Dolaze i što su od vječnoga takle
I s čime uplovit u naša će njedra
Ko u gradsku luku, u sigurnost veza.
Hvatali su vjetar i pisali plovom
Posvemašnju svjetlost što iskri pod provom;
Sad ko da se čude tko ih to odreza
Od mora kad bili posve su od mora,
Od njegovih tvrdih užeta, pajola;
Sad pitaju kakav ishod je jer mora
U plovidbi netko bit prvi, to stvara
Užitak, to misle vezani kraj mola,
Smireni, bez svjetla, spuštenih jedara,
Svečani ko vino sa večernjeg stola.
Uzmak u brda
Sva je naša svjetlost uzmakla u brda,
I mi ćemo za njom kao zadnji svati;
Oprat ćemo potom ruke, užinati;
I bit će nam draga ova prisnost tvrda.
Ponijet ćemo sobom knjige od svih znanja
I sve što se s brdom slaže i računa:
Vodu, štap i sjenu mješte zlatnog runa,
Posnost dobrih riječi mješte blagostanja.
Luč što se ne troši sobom ćemo ponijet,
Od navada divljih revnosno odustat
I pokrit se nebom s zvijezdama što gorjet
Za našu će dušu i cijelu planinu.
Poći uz strminu znači li to ustat
Ili sići dublje u svoju nutrinu?
Ono što je dublje
Iskopat iz riječi ja još uvijek kušam
Esenciju riječi i to što ih tvori;
I način na koji svaka riječ se bori
Da zavlada smislom, da u svakoj slušam
Ono što je samo svojstvu riječi dano:
Da svladaju otpor šutnje i praznine,
Da naprosto slijede šum koraka i ne
Griješe, da od svoga odvoje sve strano.
Ja još uvijek slušam u riječima pustim
Ono što je dublje od njih kad zaustim
Pojave i stvari, ukrase i radnje,
Sve ono što kažu, makar bilo zadnje.
Da označe vijeme i mjesto i način,
Da budu riječ sama a ne samo začin,
S njima idem protiv sveopće razgradnje.
Sonet o starosti
Talilo se zlato vremena i zlato
Svega što postoji, svega što se drži
U danima našim koji su sve brži,
Koji su ko napast. I možda baš zato
Talilo nas vrijeme kao oganj kužni;
Prebrzo smo rasli i na vlastit nišan
Stali smo, a svaki dan je nešto kišan
I od sve te vlage pomalo smo tužni
I nijemi nad brdom vremena što ode
Poput jedrenjaka što ih nose vode
Dok se dobra svjetlost u bescijenje sitni.
Talilo se zlato vremena a sve smo
Činili da traje, da lako i svjesno
Prođeno kroz život blagi, neupitni.
Starci u suton
Ti ljudi još sjede u suton pred kućom
I svakome kažu Dobar dan od čistog
Dobrohotsva, uvijek drukčijeg a istog.
Ti ljudi još sjede i kožom sve žućom
Već su posve nalik kosom suncu ljeta,
Tužni što im nema povratka kad odu.
Gledaju i ljude naziru po hodu
I pitaju štošta i mrmore: Šteta,
Baš šteta što nismo još mladi. Ko more
Mrmore i psuju mornare, u sebi,
Ne naglas, jer više nikako se ne bi
Zamjerali nikom. A i što bi? Dvore
Već osvaja sjena dana što sa njima
Odlazi iz ljeta u predjele zima...
I ko pričest dijele dan dok još ga ima.
Suzanin vrt
I da nisam starac, i dalje bih dugo
Virio u njezin vrt, u ono cvijeće,
U ruže, mažuran, murtilu i drugo,
U krepost na kušnji, u perivoj sreće.
I dalje bih dugo, pa i neka zgriješim,
I neka me kazni onaj što je sklada,
Gledao u njenu ljepost, u ta mlada
Vrenja. I da se ko ona svemu smiješim,
Ali nešto sjetno, pun mudrosne jare.
I da nisam starac, da mi nisu stare
Oči, da mi nije snage što trepeće,
I dalje bih rado bio na tom mjestu
I uz kakvu sporu, neosjetnu gestu
Virio pa makar tek da brojim cvijeće
U njezinu vrtu.
Poezija napuštenih mjesta
Mjesta što ih nema u kartama svijeta,
Prepuštena dugoj turobnoj tišini,
Motre cvijet u vrtu, mjesec u visini,
Površinu mora, tihi korak ljeta
I uvelu pjesmu što na drugom mjestu
Pjeva tugu sati i dah daje glini
Što osta od pjesme koja se pričini
Još katkad u travi s pogledom na cestu.
Mjesta što ih nema, a katkad čak ni to,
Vole se ko ptice radosno i skrito
Obnavljaju svjetlost koja tu se zgodi
Mjesta što ih nema tko više ispunit
Ispisat će pjesmu da nas može zbunit
Njezin sjaj u zraku, njezin vir u vodi.
Brodovi u smiraj
Prekrcani teškim vremenom i s morem,
Što pred lukom čeka i k pučini vuče,
Brodovi još stoje, još čuvaju ključe
Plovidbe što čin je drame, uprizoren
Od vječne dobrote, vječnog ravnovjesja.
Gledam ih na vezu, bijele poput rublja:
Zbroj plovnih signala, miris potpalublja,
Uzglobljeno vrijeme i mrtva kolesja.
Obalu su jednu prenosili drugoj
Ko poruke s ruta od kojih preosta
Tek poneka zvijezda što u noći dugoj
Svijetli s vrha noći iznad pristaništa.
Ne govore brodi, svega im je dosta
Užad ih povija i ne čuješ ništa,
Samo katkad štropot s kapetanskog mosta.
Campo Santo
Tko je sad tu čvršći: san o smrti ili
Sama smrt dok gusti čempresi se dižu
I nalik su kakvom romatičnom frižu
Što zasijeca nebo i sve nas natkrili?
Zar te krošnje nisu ono što od ljudi
Ostaje na zemlji koja prahom hrani
Onostrane ptice, zar već nismo dani
Nevidljivoj straži i snu da nam sudi?
Što imali nismo nikad na svom kontu
Sad istječe iz nas i na horizontu
Ocrtat će čempres bez suvišnih riječi.
Kad nas sve napusti, te krošnje nad nama
Isisat će ono što nadzire tama...
I svi ćemo jednom u svoj čempres prijeći...
U miru tihe suvišnosti
Sjenama smo posvud posuti ko prahom
Što ga vjetar nosi u vatru, u stijenu;
Otok iz nas raste, vapnenac što mijenu
Vremena ne ćuti već nas grije dahom.
Vječnost je sve manja a umor se širi
— Gdje je naša čvrsta točka, gdje su naši
Oslonci o vrijeme? Još nas svemir plaši
I zalazak sunca još nas uznemiri.
Mi i nismo ljudi, mi smo samo gnomi,
Postojani, trajni, mali aksiomi.
Velike se stvari i bez nas dogode.
U bljeskanju mora uvijek nešto diše,
Snažnije; i sve je za nas manje–više
Zrcaljenje vječnog u kapima vode.
4, 2005.
Klikni za povratak