More u infinitivu

More u infinitivu

More u infinitivu

Udahnuti svemir, izdahnuti vrijeme,

Beskonačnost jednu u drugu uputit

Razblažiti kamen i more ukrutit,

Biti dobro dobro, njegov plod i sjeme.

Udahnuti buku, izdahnut tišinu

I ništa ne reći, pred svime se savit

I u svakoj tajni ponovno objavit:

Malen sam i nisam, vičem u prazninu.

Čini mi se lako, ko pljesnuti rukom,

Svjetlošću zagrljen prošetati lukom,

Udahnut sigurnost i izdahnut slutnju.

I biti bez riječi, nemoćan se skrasit,

Bez svjedoka trajat, morem se oglasit:

Udahnuti svemir, izdahnuti šutnju.

Brod za Zlarin

Kad bijeli brod krene za Zlarin to nije

Samo put na otok, u raj koraljara;

To je put što raste i stalno otvara

Nov osjećaj mora, slane impresije.

To je uvijek jutro, prekrcano svjetlom,

Što je već po sebi plovidba i način

Da se svlada vrijeme nečim mnogo jačim:

Pogledom u beskraj, nejasnim podrijetlom.

Taj brod je ko blagdan običnome vidu

Kad zamiče hitro u procijep kanala

Ko gušter u rupu na kamenom zidu.

Svečan od bjeline što iskri sa žala,

Taj brod ni na časak ne da da ostarim

Već da stalno njime putujem u Zlarin.

Kad se kaže otok

Kad se kaže otok kaže se i more,

I hridi i pjena — kaže se riječ cijela

Od zemlje i vode, od duše i tijela;

Kad se kaže otok, s cvrčkom tu se stvore

Sve nasušne stvari da se svijet naslika

Nekom dubljem vidu, da mliječ smokve zasja

I ružmarin gori, da do višeglasja

Skrućuju prozirnost, glas su sa zvonika.

Kad se kaže otok kaže se i riječi

Koje su od soli, lišaja i smola,

Od kamena kojim sja i protivriječi

Vlastitoj samoći. Kad se kaže ta riječ,

U mijeni je svega, bracera je, jola,

Što brode u sunce, mudro i ne stareć’.

Felix arba

To nizanje vitkih zvonika nad Rabom,

Ta blizina neba, to sve bliže tkanje

Božanskog u nama, to tajno poslanje

Da grad se po planu, ma koliko slabom,

Gradi i u nama — sve je to tek vrijeme

Koje moram prijeći da bih bio s gradom

Sasvim jednak, da bih živio sa nadom

Da će me udomit, ponijet moje breme.

Sad prolazim Gornjom ulicom što s mjerom

Ulazi u vječnost i put je otvoren

Za svjetlost što kleše ustrajno i s vjerom

Uzbudljivu tajnu o gradu nad morem;

Sad prolazim gradom što ko kruh se razda

U sve ono dobro što ga baš tu sazda.

Mačja kiša

Ja i mačak katkad gledamo u kišu,

A i kiša na nas gleda, ko bez snage;

On zacijelo u njoj vidi volju višu

A ja ništa, samo gomilanje vlage.

Kiša pada sporo, raspršuje kapi,

Katkada je gusta, katkad ravnomjerna

I na mome dlanu i na mačjoj šapi,

I ona u nama i ona eksterna.

Lijepo ju je gledat s natkritog balkona,

Bubnja ili roska, tuče poput zvona;

Nju baš i ne treba nešto provjeravat.

A on mačji bulji (kiša zna očarat?)

Čas u dažd čas u me (kao da smo braća):

Uči me ljepoti onog što ne shvaća.

Mogu reći more, mogu reći sreća

Ti si moja svjetlost i to mogu reći

Još tisuću pita, mogu ti opisat

Što pri tomu ćutim, kako je to disat

Sreću što si sa mnom, kako je to steći

Riječi što od tebe svagdanje žubore.

Ti si moja vjera, od vatre i vode

I načina kako dođe se i ode.

Mogu reći sreća, mogu reći more

— Ma štošta ti mogu reći kad poludi

U meni tvoj dio što raste i spreman

Zvijezde ti je skinut i sklonit od ljudi

Tvoj osmijeh od zore, tvoj dah što od cvijeća

Sklada riječ ljepote. S tobom što i nemam

Tako mnogo imam i sve se uveća.

(Mogu reći more, mogu reći sreća!)

Čvrsto i sve čvršće

Čvrsto i sve čvršće vjerujem da riva

U Komiži nije samo riva već je

Svjetlost što još uvijek ima lice dječje,

I nježnost što i sad u nama pribiva.

Čvrsto i sve čvršće, ma kako daleko

Bio i od sebe, sred nestalnih drama,

Ta se riva vraća i kad padne tama

Šapće mi i zove toplim glasom, meko,

Na mul gdje sam bio i gdje nisam bio,

Na šetnju uz more, kraj brodova starih,

U svemu što jesam i što ne ostvarih

Kraj murvi i palmi, u riječi što zvone,

Kao sat, dok bijele preskačem kolone

I stariji bivam nego što sam smio.

Fontana di Trevi

Iz cijelosti vode još odvajam vrijeme

Ko rudu iz stijene kad se sve rastopi;

Bacio sam novčić i izvor me opi,

I kamena ruka maše mi iz sjene.

U zvuku fontane vječnom zvuku bliže,

Molim i za tebe mjesto u tom svijetu

Gdje ćemo zavazda živjeti u ljetu

I prati se svjetlom što odasvud stiže.

A prolazi voda, odlazi u vrijeme

Koje će pripremit novi put za kapi.

I ja kroz nju idem, ja i moje pleme,

Prema Oceanu, tritonima, prema

Skamenjenom žalu i moru što hlapi

I zbori da teče i to čega nema.

Ona riječ u kruhu

Na stolu je kruh i ona riječ u kruhu,

Ona što ga množi i razdaje svima,

Ona što učini da ga odveć ima;

Na stolu je kruh i mi sa njim u duhu,

Mi što još smo uvijek putnici u čudo,

A najveće od svih život je jer moraš

(Bio lak ko ptica ili pak logoraš)

Nosit ga ko lampaš ili nešto ludo,

Što se može shvatit ali i ne mora,

Ko kruh što bjelinu ima, čija kora

Štiti nas od gladi i primisli loših.

Na stolu je kruh i ona riječ u njemu,

Prilična dobroti, pričesti i drijemu.

Na stolu je kruh i još ga ne potroših.

Glina vrijedna daha

U stvarima općim svaki djelić kušam;

Vrijedilo je naći svoj kamen i vrijeme

I pripremit zemlju da bi palo sjeme

Na sigurni prostor, blag i nepresušan.

Vrijedilo je reći: dobra ruko, baci

Trak svjetla na more i poništi sjene

I uči se svijetu, u dah pusti vrijeme;

Vrijedilo je više no svi srebrenjaci

I sve što se može kupiti za mnogo,

Tu sivu malenkost što drhti pod prstom;

I pustit se svjetlu dok ga oko strogo

Nadzire i zvijezde slaže mu nad glavom.

U stvarima općim dok svoj dio stičem

Sretan sam što jesam i o tome kličem,

Čak i kada šutim, kad ne služim ničem.

Kraj regate

Cijeloga su dana pristizala jedra

A malo tko od nas znao je odakle

Dolaze i što su od vječnoga takle

I s čime uplovit u naša će njedra

Ko u gradsku luku, u sigurnost veza.

Hvatali su vjetar i pisali plovom

Posvemašnju svjetlost što iskri pod provom;

Sad ko da se čude tko ih to odreza

Od mora kad bili posve su od mora,

Od njegovih tvrdih užeta, pajola;

Sad pitaju kakav ishod je jer mora

U plovidbi netko bit prvi, to stvara

Užitak, to misle vezani kraj mola,

Smireni, bez svjetla, spuštenih jedara,

Svečani ko vino sa večernjeg stola.

Uzmak u brda

Sva je naša svjetlost uzmakla u brda,

I mi ćemo za njom kao zadnji svati;

Oprat ćemo potom ruke, užinati;

I bit će nam draga ova prisnost tvrda.

Ponijet ćemo sobom knjige od svih znanja

I sve što se s brdom slaže i računa:

Vodu, štap i sjenu mješte zlatnog runa,

Posnost dobrih riječi mješte blagostanja.

Luč što se ne troši sobom ćemo ponijet,

Od navada divljih revnosno odustat

I pokrit se nebom s zvijezdama što gorjet

Za našu će dušu i cijelu planinu.

Poći uz strminu znači li to ustat

Ili sići dublje u svoju nutrinu?

Ono što je dublje

Iskopat iz riječi ja još uvijek kušam

Esenciju riječi i to što ih tvori;

I način na koji svaka riječ se bori

Da zavlada smislom, da u svakoj slušam

Ono što je samo svojstvu riječi dano:

Da svladaju otpor šutnje i praznine,

Da naprosto slijede šum koraka i ne

Griješe, da od svoga odvoje sve strano.

Ja još uvijek slušam u riječima pustim

Ono što je dublje od njih kad zaustim

Pojave i stvari, ukrase i radnje,

Sve ono što kažu, makar bilo zadnje.

Da označe vijeme i mjesto i način,

Da budu riječ sama a ne samo začin,

S njima idem protiv sveopće razgradnje.

Sonet o starosti

Talilo se zlato vremena i zlato

Svega što postoji, svega što se drži

U danima našim koji su sve brži,

Koji su ko napast. I možda baš zato

Talilo nas vrijeme kao oganj kužni;

Prebrzo smo rasli i na vlastit nišan

Stali smo, a svaki dan je nešto kišan

I od sve te vlage pomalo smo tužni

I nijemi nad brdom vremena što ode

Poput jedrenjaka što ih nose vode

Dok se dobra svjetlost u bescijenje sitni.

Talilo se zlato vremena a sve smo

Činili da traje, da lako i svjesno

Prođeno kroz život blagi, neupitni.

Starci u suton

Ti ljudi još sjede u suton pred kućom

I svakome kažu Dobar dan od čistog

Dobrohotsva, uvijek drukčijeg a istog.

Ti ljudi još sjede i kožom sve žućom

Već su posve nalik kosom suncu ljeta,

Tužni što im nema povratka kad odu.

Gledaju i ljude naziru po hodu

I pitaju štošta i mrmore: Šteta,

Baš šteta što nismo još mladi. Ko more

Mrmore i psuju mornare, u sebi,

Ne naglas, jer više nikako se ne bi

Zamjerali nikom. A i što bi? Dvore

Već osvaja sjena dana što sa njima

Odlazi iz ljeta u predjele zima...

I ko pričest dijele dan dok još ga ima.

Suzanin vrt

I da nisam starac, i dalje bih dugo

Virio u njezin vrt, u ono cvijeće,

U ruže, mažuran, murtilu i drugo,

U krepost na kušnji, u perivoj sreće.

I dalje bih dugo, pa i neka zgriješim,

I neka me kazni onaj što je sklada,

Gledao u njenu ljepost, u ta mlada

Vrenja. I da se ko ona svemu smiješim,

Ali nešto sjetno, pun mudrosne jare.

I da nisam starac, da mi nisu stare

Oči, da mi nije snage što trepeće,

I dalje bih rado bio na tom mjestu

I uz kakvu sporu, neosjetnu gestu

Virio pa makar tek da brojim cvijeće

U njezinu vrtu.

Poezija napuštenih mjesta

Mjesta što ih nema u kartama svijeta,

Prepuštena dugoj turobnoj tišini,

Motre cvijet u vrtu, mjesec u visini,

Površinu mora, tihi korak ljeta

I uvelu pjesmu što na drugom mjestu

Pjeva tugu sati i dah daje glini

Što osta od pjesme koja se pričini

Još katkad u travi s pogledom na cestu.

Mjesta što ih nema, a katkad čak ni to,

Vole se ko ptice radosno i skrito

Obnavljaju svjetlost koja tu se zgodi

Mjesta što ih nema tko više ispunit

Ispisat će pjesmu da nas može zbunit

Njezin sjaj u zraku, njezin vir u vodi.

Brodovi u smiraj

Prekrcani teškim vremenom i s morem,

Što pred lukom čeka i k pučini vuče,

Brodovi još stoje, još čuvaju ključe

Plovidbe što čin je drame, uprizoren

Od vječne dobrote, vječnog ravnovjesja.

Gledam ih na vezu, bijele poput rublja:

Zbroj plovnih signala, miris potpalublja,

Uzglobljeno vrijeme i mrtva kolesja.

Obalu su jednu prenosili drugoj

Ko poruke s ruta od kojih preosta

Tek poneka zvijezda što u noći dugoj

Svijetli s vrha noći iznad pristaništa.

Ne govore brodi, svega im je dosta

Užad ih povija i ne čuješ ništa,

Samo katkad štropot s kapetanskog mosta.

Campo Santo

Tko je sad tu čvršći: san o smrti ili

Sama smrt dok gusti čempresi se dižu

I nalik su kakvom romatičnom frižu

Što zasijeca nebo i sve nas natkrili?

Zar te krošnje nisu ono što od ljudi

Ostaje na zemlji koja prahom hrani

Onostrane ptice, zar već nismo dani

Nevidljivoj straži i snu da nam sudi?

Što imali nismo nikad na svom kontu

Sad istječe iz nas i na horizontu

Ocrtat će čempres bez suvišnih riječi.

Kad nas sve napusti, te krošnje nad nama

Isisat će ono što nadzire tama...

I svi ćemo jednom u svoj čempres prijeći...

U miru tihe suvišnosti

Sjenama smo posvud posuti ko prahom

Što ga vjetar nosi u vatru, u stijenu;

Otok iz nas raste, vapnenac što mijenu

Vremena ne ćuti već nas grije dahom.

Vječnost je sve manja a umor se širi

— Gdje je naša čvrsta točka, gdje su naši

Oslonci o vrijeme? Još nas svemir plaši

I zalazak sunca još nas uznemiri.

Mi i nismo ljudi, mi smo samo gnomi,

Postojani, trajni, mali aksiomi.

Velike se stvari i bez nas dogode.

U bljeskanju mora uvijek nešto diše,

Snažnije; i sve je za nas manje–više

Zrcaljenje vječnog u kapima vode.