Lotos, prah i mak

Lotos, prah i mak

Crtice s Potkontinenta

Kolo donosi priču o »potkontinentu« iz pera Dinka Telećana (1974). Riječ je o cijeloj maloj knjizi, iznimnoj po »putopisnoj« građi ali i osjećaju putovanja i kulturne potrage koja je sudbinski odredila mnoge hrvatske pisce i dala razmjer epohe i stila književnosti koju su formirali. Telećan je prevoditelj i pjesnik, svojedobno je zapažena njegova knjiga Sloboda i vrijeme: (eleuterokronologika), a nedavno mu je predstavljena zbirka Iza. Tekst je svojem prostoru i njegovoj auri predan intuitivno a ne fascinacijom, dobili smo jedinstven lirski dokument svijeta o kojem se i nadalje tako malo zna, iako se o njemu gotovo dnevno govori u globalnoj mreži.

I

1.

Niti »širenje obzora«, niti »upoznavanje drugih kultura«, čak ni »otvaranje za Drugo«. Ne. Putovanje vidim kao način buđenja, a izvor potrebe za putovanjem kao čežnju za domom, za zavičajem. Za iskonom, napokon za Sobom. Razni su scenariji mogući nakon što se čovjek otisne: da zavičaj nađe drugdje, da u drugosti vidi isto, pojačanu sliku ishodišta kojemu se kroz drugo vraća, da mu gubljenje u daljini posluži nalaženju u početnoj, dotad tek mutno vidljivoj blizini.

Ima ih koji svijet mogu proputovati među zidovima svoje sobe ili unutar međa svoga vrta. No spoj nemira i, možda, površnosti, uputio me da blizinu potražim u daljini, onoj zemljopisnoj. Pitanje je bilo: kamo krenuti? Odnosno: što to u ovoj horizontalnoj ravni zavrjeđuje da se pohodi?

Kao što postoje rijetka djela, jezici, osobe, dječja lica u kojima na čudesan način još opstaje nešto od iskona, tako su mi na ovaj ili onaj način znana tri poluotoka s početnim »i« koji, barem u tragovima, nešto čuvaju: istarski, iberski, indijski. Tri trokuta koji tvore jedan veliki Trokut. Neki je diktat nalagao da se rano uputim u potragu Istrom i zatim dalje, prema zapadu od Pireneja. Putovanja prvim dvama poluotocima stoga tvore prva dva, neispisana poglavlja teksta koji slijedi.

Dakle, prvi iskorak iz Europe, koja je nekoć sebe tako komično nazvala »Starim svijetom«.

Što hoću? Poći na Istok da se orijentiram, u izvornom smislu. Na Potkontinent da spojim rascijepljene kontinente u sebi. Da potvrdim slutnje o sačuvanim tragovima.

2.

I jednoga februarskog dana početkom 21. stoljeća krenuh najzad onamo u društvu pakistanskog prijatelja A–a i jednog novinara. Svoju spremnost da se odande ne vratim donekle demantiram kupnjom povratne karte. Ali sve je otvoreno. Avionska linija Zagreb–Istanbul–Karachi, to vrtoglavo prevaljivanje daljina u apstraktnoj letećoj krletki. Kroz prozorčić se, daleko dolje, nestvarno naziru balkanske gudure. U noćnoj tami, kasnije, tek si dočaravam Iran i Afganistan deset tisuća stopa ispod stopala...

Stambolska noć i dan, omogućeni avionskim transferom, bili su raskošan uvod u one daljine, možebiti neko mikročistilište. Iznad svega noć, usprkos lošem vremenu; nadahnuti valjda smještajem u neočekivano luksuznom hotelu, odlučujemo se raspusno provesti večer. Odlazimo taksijem u grad, lunjamo raskrižjem Istoka i Zapada. Nakon bureka u nekoj musavoj suterenskoj prčvarnici, konobar kojega ondje upoznajemo vodi nas na naš upit u bar — disko, što li? — u četvrti Taksim. Čudnovata atmosfera, niz poluosvijetljenih prostorija, klijentela uglavnom postarija, izuzev djevojke koje plešu. Imamo vezu, dovode nas za stol kojemu se odmah pripajaju manji, polukružni stolovi. Na te stoliće stalno stižu kojekakve šarene đakonije na malim tanjurima, pića. Pijemo uglavnom raki — tursku inačicu grčkog ouza — grickamo doneseno meze. Ubrzo stižu gologrude umjetne plavuše, tresu nam ponosom pred nosom. Naš nas Turčin upućuje da ih ljubazno odbijemo ako ne želimo s njima imati intimnog posla. Malo dalje, u polumraku, pleše jedno svijetlo, dugokoso biće. Turski poznanik primjećuje kako zurimo u nju, kaže da joj je prijatelj, poziva je za naš stol. Ona je Ruskinja, zove se Svetlana, ona košta. S njom u društvu odlazimo pred jutro u hotel...

Sutradan lagana, mamurna šetnja pod niskim, gustim oblacima. Tek pogled prema nažalost zatvorenoj Aji Sofiji i obilazak veličanstvene Plave džamije. Javljaju mi se asocijacije na maursku arhitekturu u Andaluziji, kojih će poslije još biti nebrojeno puta... Dokona šetnja bazarom, bez ikakve želje za kupovanjem. Poslije nalazimo sjajno mjesto za čaj s cimetom i nargilu s aromom jabuke, a onda, prije leta, odlazimo u tursku kupelj u hotelu, okrjepljujuću i pročišćujuću (čistilište!), na zagrijanom mramoru prskamo se kao djeca, naizmjence ledenom i vrućom vodom. Bonvivanski uvod, bajna dvadeset četiri sata ugađanja osjetilima, ostala su, naravno, nedostatna za stvaranje suvisle slike o tom gradu — više za sud o dijelu sebe — ali kao da je za ovaj put bilo taman dovoljno, ni više ni manje od svega nije trebalo... Neugodan dojam ostavljaju ljudi, u nizu situacija, svijet koji samo gleda kako da što ušićari ili te prevari, počevši od taksista i mjenjača novca do našeg ad hoc vodiča od sinoć. Ne mari, ne osuđuj. U prvom planu je ipak iščekivanje onog doista drugog, koje slijedi za koji sat.

3.

Lijevo od mene, do prozora, u avionu Istanbul — Karachi, sjedi muškarac, očito Pakistanac, u jeftinom plavom odijelu. Cijelo vrijeme spava ili pokušava spavati, lice mu je umorno. Potkraj leta polako se budi, proteže, obuva izute cipele, oslobađa se blag vonj. Sporim pokretima vadi desnom rukom po prstohvat nekakvih zrnaca iz dviju kutija, miješa ih u lijevoj ruci, ubacuje u usta i žvače. Dolje se pojavljuju svjetla golemoga grada, i oči mu zablistaju, suze. Upoznajemo se. Šest mjeseci vozio je taksi u New Yorku, veli, dolazi u rodni grad, ne mnogo manji od mjesta njegove pečalbe. Ameriku ne voli, bio je ondje jer je morao, zbog žene i djece. Rekavši to, okreće se zaneseno prema prozoru i ne izgovara više ni riječi.

Usred noći spuštamo se u Karachi, gdje ćemo provesti nepuna tri dana. Već na aerodromu zapahnjuje zagušljiva vrućina, kuljaju drukčiji, jaki mirisi. Dugotrajne procedure među umornim i tamnim licima. Dva ili tri ujutro, ošamućeni jedemo ljuta jela u pustom aerodromskom restoranu, sa starim prijateljem našega pakistanskog domaćina iz njihove komunističke mladosti, a danas biznismenom, potom se smještamo u njegov udobni dom. Usred orijentalnog interijera, u jednoj od vitrina koče se biste Marxa i Lenjina... Omaru u sobama ublažuju ventilatori, a buku što dopire izvana umor i san.

Negdašnja pakistanska prijestolnica, na krajnjem jugu zemlje, do prije samo stotinu godina bila je selo na obali Arapskog mora. Danas je nepregledan, prašnjav grad. Šok. Vlada neopisiva gužva, vreva, buči još manje opisiv promet, koji je upravo stihijski: vidnim poljem tutnje sva moguća vozila, u njima i na njima svi mogući likovi, živopisno–kičasto oslikani mali autobusi, auti, motocikli, kola s magarcima, biciklisti, prodavači kokosa i majmuna, pješaci u rojevima. Pravo je čudo da se sve skupa ne raspadne, svakog časa očekuješ da će se čitava ta košnica razletjeti; ne mogu vjerovati da nisam vidio nijednu nezgodu. Pada mi na um da su moći indijskih jogija ništavne naspram vještina ovdašnjih vozača...

Grad je zapravo lišen draži, pa su dva–tri dana u njemu, čini se, više nego dovoljna. Barem ja nisam uspio uočiti nekih ljepota; možda nije bilo dovoljno povijesti da se stvore. Naš je domaćin silno ljubazan ili uslužan, samo što me podilazi neugodan osjećaj sputanosti, da ne kažem zatočenosti, jer inzistira da nikamo ne idemo sami. Nekoliko dana prije pred njegovom je kućom bomba raznijela desetoricu francuskih službenika. Slične se stvari događaju često. Ipak, autom nas je provezao kroz veći dio grada. Jednom prilikom s dvojicom njegovih šutljivih kolega iz tvrtke odlazimo i do obale, nedaleko od goleme luke. Prvi pogled na Arapsko more — na tom dijelu silno zagađeno — pojas pijeska koji se u istočnom smjeru pruža prema Indiji...

No bazar, odnosno bazare, svakako treba vidjeti. Opet vreva do usijanja. Svijet voća, pa svijet odjeće, pa svijet kože, i tako redom, sve u prvi mah nepregledno, glasno, stiješnjeno. Uz pomoć spomenute dvojice, cjenkam se pri kupnji shalwar–kameeza, ovdašnje nošnje koju nabavljam radi manje upadljivosti u kraju gdje nema stranaca. Učinak je na koncu suprotan, jer moja nošnja, kombinacija košulje duge do koljena i dimija, odudara bojom i materijalom. Boje, gusti mirisi, pogledi uprti u nas, jedine bijelce nadaleko, masa u kojoj kao jedinka ne značiš ništa... Ali sve to nekako funkcionira, sve se ipak ne raspada, ljudi koji se sudaraju nisu živčani i nabrušeni jedan na drugoga, na licima ima neke čudne pomirenosti, katkad osmijeha, često i neprozirne smrknutosti. Smrknutosti, upast će mi u oči kasnije, ovdje nekako svojstvene islamskom svijetu, u opreci spram nepatvorene ljubaznosti i uslužnosti te čeljadi.

Hrana je ljuta, ukusna i obilna. Ima je posvuda, na svakom uglu nešto se peče, prži, pirja, mijesi, kuha, odasvud dopiru oštri mirisi. Mnogo je mesa u svim oblicima, mahom ovčetine. Brijači nasred ulice sapunaju lica mušterija na ofucanim sjedalima izvučenim iz starih automobila. Stakleni neboderi smjenjuju se s potleušicama, biznismeni u kravatama s prosjacima–kosturima u dronjcima. Mnogi samo sjede na rubu trotoara, nepomično satima zureći u ništa. Često viđam ljude kako mokre po zidovima i olakšavaju se nasred ulice. Muškarci rado poziraju pred aparatom, začas se pretvore u djecu, žene se drže po strani i došaptavaju. A one su... čarobne, predivne, valjda najljepše na svijetu. Dah mi zastaje na svakom koraku (koliko ću još puta morati ponoviti tu frazu!), i znajući za moguće nevolje pokušavam ne zuriti u te crne lasi, u te tako prodorne a istodobno tople, malne užarene oči čije su bjeloočnice u čudesnom kontrastu spram kose i tamne puti, spram tamne prašine posvud uokolo... Čisto blistavilo, živi, crni dragulji. Erotičnost prikrivanja — široka muslimanska odjeća, ako baš nije burka, ne otkriva ni previše ni premalo: suptilno daje naslutiti...

Plan je bio da novinar i ja putujemo vlakom za Islamabad, ali ipak letimo, jer je vožnja vlakom preko čitave zemlje preriskantna, barem su tako zaključili i odlučili naši domaćini. Stoga u Karachiju ostajemo par dana dulje od predviđenog, čekajući prvi avion.

4.

Islamabad je idila nakon onog mravinjaka, planski sazdan grad (arhitekt je bio Grk!), relativno miran, nezanimljiv, uredan, reklo bi se, za pakistanska mjerila. Tu se nalazi najveća džamija u zemlji, hipermoderno bijelo zdanje koje ne impresionira golemošću, dapače bode oči. Grad je podijeljen na sektore, pravilne stambene kvadrate označene slovima i brojkama, a u sredini svakoga je pravokutan trg okružen radnjama, štandovima i gostionicama. Između tih kvadrata steru se široke avenije. Urednost povremeno razbijaju živopisni ljudski likovi, izložena roba i hrana te natrpani lokalni autobusi, na čijim vratima vise kondukteri koji izvikuju imena odredišta i za prometnijih sati doslovce ubacuju putnike unutra. A–ovi su roditelji divni ljudi i besprijekorni domaćini. Njihov engleski melem je za uši, osobito onaj njegova oca, kojega doživljavam više kao britanskog džentlmena nego kao Pakistanca. U komfornoj smo građanskoj kući s poslugom, koja je ovdje uobičajena u nešto imućnijim obiteljima, čak u sloju koji bismo mogli nazvati srednjom klasom. Kuhar Afganistanac i još dvije žene zauzeti su raznim kućanskim poslovima.

Već sutradan, malne prenaglo, odlazimo u Lahore, grad na istoku Pakistana, u blizini granice s Indijom. Ovdje kontraste ove zemlje osjećam do vrtoglavice. Tu je čudesna mogulska Badshahi džamija, sva od crvene opeke, golema ali lijepa, natrpana ali spokojna. Potrebno je dobrih pet minuta da se prehoda nenatkriveni prostor za molitvu u sredini. No ponad svega oči otvara svetište–grobnica velikog sufija al–Hadžvirija, sva u čistoj bjelini mramora, mjesto čiji me duhovni intenzitet dovodi do suza. Mjesto od onih gdje nema nikakvih vidljivih atrakcija, a poželio bi ondje ostati dokle god dišeš. Tihe molitve prizivaju preplavljujuću snagu. Samo korak od tih vrelH, i već si usred najcrnje bijede, okružen prosjacima svih fela, na — opet je premalo reći — šarolikim ulicama čija te prašina štipa u nosu, u oblaku vonjeva među kojima prestaješ razlikovati mirise i smradove... I opet taj nevjerojatni promet: od vožnje u tim prdilicama, malim, motoriziranim rikšama na tri kotača, svako malo zastaje mi srce, nepojmljivo je da nijednom nismo udarili u nešto ili nekoga, niti se prevrnuli. (To će mi se dogoditi samo jednom, na jugu Indije, bez posljedica.) Vožnja taksijem, uvečer prvoga dana u Lahoreu, od autobusnoga kolodvora do kuće u kojoj smo noćivali, također je bila prava avantura, među svim tim kolima, zapregama, konjima, magarcima, rikšama. Metež je bio još gušći od uobičajenog jer smo stigli na Basant, praznik kojim se obilježava dolazak proljeća. Slavi se u različito vrijeme u raznim dijelovima Potkontinenta, a podudara se s cvatnjom cvijeta gorušice. U skladu s time, sve je u žutom. Puštaju se zmajevi, posvuda po gradu, uglavnom s krovova. Nadrealan su prizor bili zmajevi iz daljine nerazlučivo pomiješani s pticama u sumrak iznad velike džamije. Poslije jedemo u Coockou, gostionici u staroj, krasnoj zgradi s izrezbarenom fasadom od gotovo crnog drva, u red light districtu odmah do džamije. S krova se pruža divan pogled na crvene minarete. I opet se, naravno, jede odlično. (Za Lahore kažu da je gurmanska prijestolnica Pakistana. I ne samo gurmanska, rekao bih.) Vlasnik je slikar rođen u toj negda zloglasnoj četvrti, sin svodnika i kurtizane koji je, stekavši glas i imutak, postao dobročinitelj kvarta i pridonio da se isti koliko–toliko uredi i riješi zloga glasa. A–ovu su baku, danas već pokojnu, nekoć ovamo slali dobrostojeći roditelji da ju kurtizane nauče manirama. Vjerujem da je taj običaj već odavno iščeznuo, no čini se da ni danas te kurtizane nisu obične prostitutke: njihove se usluge nerijetko svode samo na pjesmu i ples, a od mušterija se očekuje svojevrsno zavođenje, pokloni, ljubaznost.

Nažalost — ili je baš i to trebalo vidjeti? — prve dvije noći do jutarnjih sati provodimo na glamuroznim zabavama s A–ovim prijateljima, u kućerinama s bazenima i velikim parkovima, gdje zabrana alkohola ne predstavlja nikakav problem, kao ni drugi ovdašnji uzusi. Na jednoj od takvih zabava svirao sam, kao i A., pred gotovo stotinu ljudi — flamenco gitaru, i to u pakistanskoj nošnji kupljenoj nakon dolaska u Karachi, koja je ovaj put odudarala od pojava mahom zapadno odjevenih uzvanika. Da, možda je dobro bilo upoznati i to lice ove zemlje nakon svega viđenog po danu. No u tom licu više nisam mogao razabrati ništa stvarno, nisam zapravo imao što i koga upoznati, u mislima su mi bila samo ona napaćena, musava, tamna, a opet nerijetko i tako vedra lica užarenih očiju, ispijena tijela koja leže u prašini, prosjaci, kljasti i svakakvi, koji se valjaju po prljavštini, čovjek koji ispred glavnog ulaza u džamiju sjedi u krpama, klima se u monotonom ritmu i jednako tako monotono ponavlja sufijsko: »Allah–u«, i, kako kaže A., ne znaš je li izgubio pamet ili ju je istom stekao, je li luđak ili svetac, ili možda oboje; pa nekolicina starih učitelja u krugu Hadžvirijeva mauzoleja čije rijetko protisnute riječi s dirljivom pažnjom prate mladići okupljeni u uskom krugu oko njih, u malim skupinama po kutovima svetišta; pa siromasi koji na istome mjestu posve zaboravljaju na svoju bijedu i samo žele uhvatiti žutog zmaja što im lebdi iznad glava, kao da dohvaćaju samog Alaha.

Iz Lahorea se vraćamo starom, sporom cestom koju obrubljuju rijetka, šarena naselja, autom jednog od A–ovih prijatelja. Pretječemo minuciozno oslikane autobuse s kojih vise zvonca, vrpce svih boja, sličice, drangulije. Nedugo nakon izlaska iz grada puca guma. Sreća, odmah uz cestu nalazimo vulkanizera, kojega sâm nikad ne bih bio u stanju prepoznati kao takvog. Ispred njegove sklepane radnje prže se meso i začinjene lepinje od krumpira. Dok čekamo popravak, poslužuju nas hranom i čajem s nogu i na koncu nam ne naplaćuju ništa. Sretan put, blagoslovljeni bili. Jedan od Pakistanaca iz društva u automobilu komentira: Bio sam posvuda po svijetu, ali ovakvo što sam rijetko viđao...

Povratak u Islamabad. Nakon nekoliko dana odlazim sâm jeftinim taksijem u Taxilu, tridesetak kilometara od prijestolnice. Uz cestu često viđam vojne monumente, ulaštene tenkove, sivomaslinaste rakete i slično. Uostalom, na vlasti je vojska. Ta se vojska s onom indijskom u nedogled nateže oko Kašmira, toga, kažu raja na zemlji koji se desetljećima pretvara u pakao. Iz vlastitih kasnijih kontakata razabrat ću kako Indijci u pravilu smatraju Pakistance teroristima i fanaticima, a Pakistanci Indijce tlačiteljima i luđacima. A sve to zbog nesretne 1947, kada se Pakistan odvojio od matice, naoko zbog religijskih razloga, a uistinu zbog britanskih ujdurmi. Britanci su raspirili postojeći hindusko–muslimanski antagonizam i našli svog igrača u Muhammedu Aliju Jinnahu, osnivaču pakistanske države i ljutom Gandhijevu oponentu. Milijuni ljudi nepodobne vjere morali su se seliti, bezbrojni su izgubili glavu. Očit dokaz da islam ipak nije bio temelj osamostaljivanja današnje »Islamske republike Pakistan« jest činjenica da je sam Jinnah bio izrazito svjetovno nastrojen. Njegov se lik i ime inače viđaju posvuda, od novčanica do nebrojenih toponima i spomenika. Po njemu se zovu ulice, trgovi, ustanove. Ukratko, najveći sin njihovih naroda i narodnosti.

Da se vratim svome hodu po predislamskim tragovima. Taxila je mjesto s kojega je kralj Ašoka proširio budizam — danas već odavno iščeznuo s ovih prostora — na središnju Aziju, Tibet i Kinu. Prvi je na redu omanji muzej na ulazu u kompleks nalazišta. Tamo sam nažalost stigao malo prije zatvaranja, pa sam imao nepunih sat vremena da razgledam sva moguća Buddhina obličja i onodobne predmete i stupe. Pa sam se tako pješice zaputio prema čuvenoj Dharmarajiki, prvo cestom pa stazom obrubljenom, među ostalim, kanabisom — ovdje raste kao korov — kroza selo i okolne brežuljke. Ugodno je toplo. Opet prava zemlja nakon Islamabada, šarenilo i siromaštvo, umorne životinje i radoznala djeca koja pitaju za sitniš i olovke (»a rupee, mister, pen, mister« — idući put obavezno ponijeti olovke). Mjesto na kojem se nalazi znamenita stupa bilo je posve pusto i osunčano, tek mi je jedan stari vodič na nesuvislom engleskom pokušavao nešto objasniti (»dis tribisi, dis forbisi« — trebalo mi je neko vrijeme da dokučim kako mi hoće reći da ostaci potječu iz trećeg, odnosno četvrtog stoljeća prije Krista), opet za pokoju rupiju. Sve je tek u tragovima, mašta popunjava praznine i odlomljene dijelove zdanjH, slutnja pomaže uobličiti ono što je tu nekoć bilo, ali čime zemlja još uvijek odiše.

Puteljkom po brežuljcima nastavio sam prema Sirkapu, nalazištu koje, međutim, na kraju nisam našao. Ali našao sam, na osami, dva velika banjanova drveta oko zelenog jezerceta u podnožju brda. Potpuna samoća, potpuna tišina. Upravo savršeno za kontemplaciju i pribiranje. Deblo banjana dovoljno je razvedeno da si svatko može naći udobno mjesto da se na nj nasloni, sjedne i pripremi za razgovor o odnosu Zemlje, Neba i sebe. Pokušavao sam dokučiti doživljaj otprije neki dan, dok sam hodao stazom uz široku aveniju u Islamabadu, obliven mlakim sunčevim svjetlom, na praznični dan, kada sam odjednom napustio tijelo, ime, situaciju, identitet, pustio tijelo da samo hoda i otišao — kamo? U eter, u ništa, u nad–ja, u čistilište? U svakom slučaju, svjesno sam se vratio u to slučajno tijelo koje je po sunčanom danu hodalo ulicama Islamabada. Osjećam da je to bilo nužno, iako sam možda mogao odlučiti drukčije.

Opet gubljenje po stazama i brdima, i naposljetku sam se odvezao rikšom do Jauliana, najvažnijeg nalazišta na tom području. Mladi vozač rikše mi neprestano nešto objašnjava, žustro gestikulirajući. Kao da će mi geste pomoći u nepoznavanju urdskog. Vijugavim kamenim stubama penjem se na uzvisinu. Nigdje nikoga. U kavezom ograđenom prostoru nalazi se velika stupa i oko nje više manjih, mala Buddhina statua s rupom na mjestu pupka, u koju se stavi prst i, prema legendi, postiže iscjeljenje, ali ponajprije ona druga, još manja figura, na skrovitom, uvučenom mjestu, najljepši i najočuvaniji Buddhin lik koji sam vidio. Malo dalje, usred veličanstvenoga brdovitog okružja, nalaze se ostaci samostana, pripadajućih ćelija i prostorija. Opet sam imao sreću da budem sam i na uzvisini slušam davne glasove. Sveudilj nikog uokolo osim čuvara–vodiča rijetke, prosijede brade, izbuljenih očiju i masne kože, kojega sam se u početku otarasio rekavši mu da sam budist i da mi o tom mjestu ne mora ništa objašnjavati. Taj mi je dok sam se spremao otići prišao te mi ozbiljnim glasom objasnio: ja sam ovdje čuvar, to mi je posao, ali islam je, znate, ipak jedina prava religija. Ma, nek ti bude... U podnožju, na povratku, od nasmijanog dječaka kupujem kamenu Buddhinu figuricu, da me prati u nastavku puta.

Prolazi nekoliko dana u kišnom Islamabadu.

Otkako sam došao u ovu zemlju, a pogotovo kad zađem malo izvan urbanih situacija, često imam osjećaj kao da sam sve do sada živio pod staklenim zvonom, kao da sam pio kavu života bez kofeina, u umivenoj, nalickanoj, umjetnoj sredini, okrenut od lica zemaljske, zemljane zbilje prema naličju punom patvorina. Tako se osjećam i u trenutku dok, čekajući na stanici u Rawalpindiju autobus za Gilgit, pijem čaj iz poluoprane šalice i promatram blatnjave ulice, opet pune svakojakih vozila, zaprega, prodavača naranči, uličnih kuhinja. Kiša pada bez prestanka već tri dana. Žudno iščekujem planine, među kojima kanim provesti idućih pet–šest dana. Sa sobom nosim Mudrost idiotH Idriesa Shaha i vučem upornu prehladu.

5.

Ali, naravno, ništa ne ide glatko. U jedanaest uvečer, nakon šest sati puta, već smo na vijugavoj i strmoj karakorumskoj cesti. Kiša koja već više sati bubnja o mutne prozore pretvara se u snijeg i autobus staje. Nakon poduže, prilično glasne rasprave između vozača i putnika, od koje nisam razumio ništa, jer nitko ne govori engleski, najprije je, čini se, odlučeno da se vratimo u Rawalpindi, a zatim da odemo nekoliko kilometara natrag i prenoćimo u mjestu zvanom Mansehra. I evo me u škrto osvijetljenom prizemlju prljave rupčage koju ovdje zovu hotelom, čak mislim da mu u imenu stoji nešto poput »Palace«. Vlažno je i studeno, tek u kutu gori vatrica ispod kotla za čaj. Oko mene neočekivane fizionomije: mnogi muškarci imaju riđu, gotovo baš crvenu kosu, jarkozelene oči i blijedu put. Kasnije doznajem da je to uobičajeno za gorštake na sjeveru. Sjedam za klimav stolić, ne znam što bih. Ubrzo bez riječi nasuprot mene sjedaju brkata dvojica, valjda putnici iz istog autobusa. Mračno me gledaju, ja ih pozdravljam, ne odzdravljaju, samo zure. U nelagodi skrećem pogled, pijem čaj, prolaze trenuci. Tek nakon nekoliko minuta jedan od njih mi se gotovo unese u lice i tvrdim glasom upita: »Amerika?« Smjesta shvatim što je na stvari, žustro dajem do znanja da nisam Amerikanac, nedajbože, nema brige. Na to im se lica učas mijenjaju, provjerili su dakle da nisam dušmanin, odmah se nude da mi donesu čaja, deke da se ugrijem, ma što god hoću. Odlazim na kat da pokušam odspavati. U sobi je hladno, vlažno, zaudara, krevet je tvrd, sve je oskudno i ofucano koliko samo može biti. Kiša je obilato zalila prtljagu na krovu autobusa, pa su mi vreća za spavanje i ostala svojina naskroz promočene, ali putuje se, je li, tako si htio. U deset ujutro autobus bi trebao krenuti dalje. Mansehra — malo i tih podataka — nekoć je bila važno čvorište trgovačkih putova. Tu se spajaju ceste iz Kašmira i Kaghana, a oko 100 kilometara dalje na sjever karakorumska cesta dolazi do rijeke Ind i prelazi je... Blaženi bedekeri. Makar bih, moram priznati, ovdje u mnogim situacijama bez njih bio izgubljen. Pogotovo će to vrijediti za Indiju.

Sutradan — ipak ništa od svega. Ponovno vijećanje i raspravljanje, na podu autobusa debeli tepih od ljuski kikirikija što ih svi nose u vrećicama i stalno krckaju, i pada odluka o povratku u Pindi, jer su ceste u višim predjelima zakrčene. Ništa od žuđene planinske osame i sublimnosti. Dva izgubljena dana, i eto me opet u tmurnom Islamabadu. Predstoje mi razne formalnosti, i ako sve bude kako treba odlazim za koji dan u Lahore, a zatim, nakon nekoliko dana, u Indiju.

6.

U jednoj od dobro opremljenih islamabadskih knjižara, otkriće — Martin Lings, The Eleventh Hour, jedna od knjiga u »tradicionalističkoj«, većinom sufijski usmjerenoj ediciji koja se izdaje u Lahoreu. Misaoni krug Guénona, Burckhardta, Coomaraswamyja etc. Suočavanje s krizom u vidokrugu onog sržnog u svim fundamentalnim tradicijama.

Jednog oblačnog popodneva posjetili smo sirotinjsko naselje s druge strane zida, do kuće A–ovih: kršćansku koloniju u kućama od blata i opeke. Neizbježna asocijacija na život prvih kršćana. Atmosfera i lica, pak, neodoljivo podsjećaju na ciganska. Riječ je, očito, o potomcima Pakistanaca koji su se, u doba manje nepovoljno za nemuslimane, u kontaktu s misionarima sa Zapada obratili na kršćanstvo. U naselju ima neke čudne ljepote, živosti, živopisnosti — naravno, s distance blaziranih posjetilaca. Ovdje treba vidjeti što je napor preživljavanja, krvava životna muka, ali, čini se, ne i nesreća, ne očaj. Dirljivo je na blatnjavim zidovima, usred gomila smeća i kaljuža, ofucanih životinja i raščupane dječice, vidjeti natpise u masnoj crvenoj boji: Jesus–love, Marry X–mas i slične, a u unutrašnjosti tih nastambi slike Bogorodice. Nastoje biti dobri domaćini, u jednoj od nastambi improviziraju nam mjesta za sjedenje. Razgovaramo s nekima od njih, naš novinar intervjuira ženu koja pokušava voditi brigu o tim ljudima, napose djeci. Govori nam o njihovoj nepoželjnosti, bezizlazju. Najsretniji su oni koji uspiju dobiti posao sluge u okolici, od njihove crkavice preživljavaju cijele obitelji. Poneki tavore švercajući alkohol. Jedan od prisutnih u sobi nudi mi Bibliju na urdskom na poklon; nakon kolebanja zahvaljujem, jer ipak im je to, koliko mogu vidjeti, najluksuznija imovina. Kontrast naspram okolne četvrti, naspram svijeta s druge strane zida kojim je naselje opasano sa sve četiri strane, golem je, kao i tolika proturječja ove zemlje. Pitanje koje ću si još mnogo puta postaviti: kako tim ljudima doista pomoći, kako im pružiti ruku a da to ima pravog smisla, da im bude na dobro a da im se ne otme smisao što su ga u krvi i znoju sami sazdali. U svakom slučaju, kada bi takozvane i samozvane kršćanske crkve u svijetu malko obuzdale megalomaniju i sredstva utrošena u gradnju tolikih grotesknih, doslovce antikršćanskih zgradurina, uložile u pomoć ovim ljudima, bilo bi im zasigurno omogućeno više dostojanstva. No, da ne mrčim papir već odavna znanim stvarima...

Jednoga dana, iz novinarskih potreba, odlazimo u jedinu pakistansku pivovaru–pecaru, nedaleko od Rawalpindija. Osnovali su je, dakako, Englezi, a danas je, s obzirom na apsolutnu prohibiciju u Pakistanu, svojevrsna bizarnost. S nama je A–ov otac, koji nas upoznaje s direktorom, kulturnim i susretljivim svatom, jednim od rijetkih preostalih parsija u ovoj zemlji, a i na svijetu. Čini mi se da je rekao kako sljedbenika Zoroasterove religije danas još ima oko sto tisuća, a najveća je zajednica preživjela u Bombayu; riječ je o potomcima parsija koji su u 8. stoljeću prebjegli iz Perzije u Indiju. Vodi nas u obilazak pogona koji radi s pola kapaciteta, budući da praktički nemaju komu prodavati pivo (vrlo dobro) i viski. Ovdje, osim ako je riječ o votki na crno, možeš nešto popiti samo ako si stranac, i to s posebnom dozvolom na posebnim mjestima. Uvečer istoga dana opet skok u kontrast: posjet sufijskom svetištu u okolici Islamabada, posvećen svecu kojemu sam zaboravio ime. U jednostavnoj unutrašnjosti izdvojenoj iz svijeta u kasni sat vlada posvemašnja tišina. Miris bosih nogu i pržene hrane. Pobožni siromasi spavaju uvijeni u čador od glave do pete, poput mumija, kao da ne dišu, dok oni još budni bezizražajno zure u grobnicu neumrloga.

Prije puta u Indiju zatječem se opet u Lahoreu, sad bih već rekao jedinom pravom pakistanskom gradu. Odsada nadalje putujem sâm. Osjećam neizvjesnost, pomalo čak i strah. Strah koji si ne želim priznati, jer je suprotan onomu što sam ovim putovanjem htio, suprotan htijućem upuštanju, istupanju, iskoraku. Razbijanju sigurnosti. Jesam li spreman? Moram biti. Sad ili nikad, bez razmišljanja o povratku, o domu, o udobnosti. Tek sam na pragu. »Život počinje tek onda ako čovjek ne zna što će biti«, veli Tolstoj. Tako živjeti, tako putovati uvijek. Ujedno idem za i protiv sebe. Kako god bilo, sada sjedim na terasi Coockoa, slušam i njušim gustu, prašnjavu noć i promatram minarete Badshahi džamije. Odsjedam u relativno pristojnom hotelu u blizini željezničkoga kolodvora. Sutra odlazim na dan–dva na rub grada, kod A–ova znanca Jaleeza, gdje smo noćili prilikom prvog posjeta Lahoreu. On se time ne doima odviše oduševljenim, pa onda to nisam ni ja, ali moram i štedjeti. Avionski povratak je zacrtan za mjesec i pol dana, a do tada treba preživjeti. Opet proračunatost, ali dobro, samo je svesti na najmanju mjeru, mjeru lišenu grča. Jer ono upuštanje neće imati smisla ako budem u grču i ako mi se — još gore — javi primisao da nešto odrađujem. Nisam došao ovamo zato da bih se naslađivao — barem mi to nije glavna svrha, a i za to valjda ima boljih mjesta na svijetu — ali niti da bih se trapio. Ni trenutka ne zaboravi da imaš priliku bivati ono što misliš.

Spora šetnja gradom, i slike koje izranjaju u gunguli: Vazir Kanova džamija, prelijepo ornamentirana; Zlatna džamija, u koju se nije moglo ući, pa Lahorska tvrđava sa zrcalima obloženom, nezemaljskom palačom Shish Mahal, s čudesima mogulske arhitekture... Ali nadasve ulice, ulice Staroga grada, na kojima se izmjenjuju prizori koji mi već oduzimaju moć čuđenja, prizori, likovi i lica: obavezni prodavači naranči, uopće voća i povrća svih vrsta, pa ulične kuhinje iz kojih se neprestano dimi, štandovi iznad kojih je obješena zaklana perad, pa rukotvorine, sve moguće rabljene stvari, po ulicama koze, ovce, konji, magarci, čak pokoji bivol, krotitelj s tri majmuna i psom, i nepregledne hrpe smeća, prašine, blata, kora naranči, krpa, kartona, balege, po svemu prašina i opet prašina... Pogled uvis: divno izrezbareni, u kolonijalno doba zacijelo raskošni balkoni, doksati, pročelja, prozori; pogled dolje: biciklisti, motociklisti, rikše, automobili, zaprege, sve prašnjavo, trošno, glasno, šareno, svakovrsne trube na vozilima, cika, vika, nadvikivanje, štropot, topot, lupa, kloparanje, glazba iz radnji, pa mirisi: hrane, trulih otpadaka, ispušnih plinova, životinjskih i ljudskih izmetina, čaja s mlijekom koji se kuha u loncima, zemlje, mandarina, vlage, tkanine, mirišljivih štapića iz radnji, užegla ulja, i oni koji ostaju neraspoznatljivi, kao i ono što se krije iza tamnih očiju koje me posvuda promatraju; svako toliko netko mi prilazi, uz obavezno pitanje iz koje sam zemlje, rukuje se sa mnom, ponekad moli novac ili mi se naprosto smiješi i uputi mi pokoju riječ na jeziku koji ne razumijem... Iz svega toga, zatim, izroni neki monument koji kao da je ovamo pao iz drugoga svijeta, pun spokoja i čistoće, neka džamija, kuća, stup ili palača, jedan Shish Mahal ili minaret Badshahi džamije, vrt ili zdenac, prelijepo, polupokriveno žensko lice, natpis na perzijskom iznad ulaza u Vazir Kanovu džamiju: »Odvrati srce od ovoga svijeta i znaj da ovo zdanje jedino je stanište čovjekovo...«

Jednog od tih dana odlazim u noviji, poslovni, moderni dio Lahorea. Ondje se nalazi glavni gradski muzej, kažu najljepši u Pakistanu, u što sad i vjerujem. U vitrinama zrače dostojanstvo budističke i rafiniranost islamske umjetnosti, ali iznad svega se usijeca ono što je u muzeju s razlogom najpoznatije — kip Buddhe koji posti iz 2. stoljeća, to čudo realizma u crnom kamenu, to divno i jezivo upozorenje na šest posnih godina kasnije Probuđenoga... U muzeju upoznajem simpatičnog, pomalo feminiziranog momka s kojim ću se družiti iduća dva dana. Ime mu je Ali, glazbenik je, student na akademiji, kao dječak učio je i kod čuvenog Nusret Fateh Ali Khana. Na moje silno veselje vodi me k svome učitelju sarangija. Čekamo ga u prostoriji punoj instrumenata, nogu prekriženih na grubom tepihu. Ali mi u ruke stavlja golemu tampuru, glazbalo nalik sitaru s četirima žicama koje u klasičnom sastavu ima ulogu otprilike kao u nas basso continuo i jednostavno se prebire, da ga pratim dok pjeva zvonkim, zanesenim glasom. Ritmički stišće mijeh na harmoniju, glas mu se penje u neslućene visine, njime izvodi akrobacije poput razigrane ptice. Zaboravljam na svoje prste na dugačkim, debelim žicama. Sarangi je pak stari gudački instrument prelijepa tona, vrlo složen za ugađanje i sviranje. Svira se dijelom prstiju ispod nokata, koji u bolnom početnom uvježbavanju mora okoštati. Dolazi i učitelj, vedro, krupno čeljade, demonstrira svoje umijeće s gudalom na tim bezbrojnim žicama — na trenutke, čini mi se, nepotrebno virtuozno — čavrljamo o glazbi.

U šetnji gradom — koji mi se, naravno, otkriva u novim dimenzijama uz mjesnog vodiča — Ali mi pokazuje neobično zdanje čiji je kat veći od prizemlja. Već je izdaleka očito da dva dijela zgrade pripadaju različitim filmovima. Taj je kat zapravo džamija, de iure izgrađena u zraku. Muslimani su, naime, prije pedesetak godina na mjestu postojeće zgrade htjeli podići svetište, ali je zgrada i pripadajuće zemljište bilo hindusko. Tu se upleo Jinnah, tada mladi pravnik, i dosjetio se da džamiju sazdaju iznad te zgrade. I to doslovce preko noći, ne pamtim više zbog čega tako žurno.

Morao sam još jednom otići i do Hadžvirijeve grobnice. To me mjesto ovaj put nije toliko potreslo, ali nije važno. Ni Bachova Passacaglia u c–molu nije me nikad potresla kao pri prvom slušanju, a ipak će me uvijek iznova obuzeti i ostati neiscrpna.

Osvijetljeni crveni minareti u sumrak, opet s istoga krova. Ovom gradu posvećujem stihove:

u lahorastom sumraku

mogulske kupole

melodija mujezina

i crveni minaret

uperen u obećanje

s krova i prašnih ulica

siromašna djeca

puštaju žute zmajeve

i hvataju ih žudno

kao kaplje zlata s neba

Prispodoba koja mi najčešće pada na um u vezi s dosad viđenim Istokom: biseri u blatu. Ali kakvo blato, i kakvi biseri!

7.

Potkraj veljače prelazim pakistansko–indijsku granicu, sam k’o duh, na jedinome mjestu gdje je to trenutačno moguće, između naselja Wage i Attarija. Od Lahorea sam promijenio tri lokalna autobusa, u posljednjem više nije bilo nikoga osim mene. Pitam vozača gdje je Indija, on mahne u nekom smjeru, stavljam ruksak na leđa i krećem onamo, pustom cestom. U daljini ugledam neki štand, još dalje, čini se, niske službene zgrade. Približim se štandu, pred kojim na pletenom stolcu ležerno sjedi bradonja u bijeloj kurti, s afganistanskom kapicom na prosijedoj glavi. Prodaje rabljene knjige. Pitam ga komu ih to prodaje kad nigdje ne vidim namjernike, a on će: o, bez brige, pa jučer je granicu prešlo nekoliko ljudi. On mene pita odakle sam, začudo zna gdje je Hrvatska i odnekud — pazi sad — slavodobitno vadi knjigu nekog srpskog psihologa o jogi, na ćirilici, beogradsko izdanje iz sedamdesetih godina. Sad mi je žao što je nisam kupio, kakav suvenir iz Pakistana! Razmjenjujemo par riječi, mijenjam kod njega preostale pakistanske rupije u indijske i zatim krećem — sam k’o duh, dakle — prema svim mogućim graničnim i carinskim kontrolama, obavljam ih uz razna pitanja i objašnjavanja, uglavnom na pakistanskoj strani.

Pakistanski me carinik uvodi u svoju sobu i zaključava vrata za sobom. Nudi mi da sjednem i u maniri strogog inspektora–psihologa opetovano pita nosim li drogu, ja ga opetovano uvjeravam da ju ne nosim. Kako ne nosim, zna on takve. Nudim mu da mi pretrese torbu, a on se samo smješka i tobože prodorna pogleda unosi mi se u lice. Neugodno vonja, kao da činjenica zaključanih vrata nije već bila dovoljna neugoda. Na kraju sebe prikazuje kao dobročinitelja — makar me uza sve natjerao da promijenim solidnu količinu dolara po mizernom kursu: pušta me veli, bez problema, ali mu, kad se budem vraćao iz Indije, moram donijeti neki parfem. Da, Indija je poznata po parfemima. Dobro, obećavam.

Pješačim preko međe. Prekrasan dan, sunčan, vedar, topao, uokolo polja i zelenilo, pusto je i tiho. U Indiji sam! »Welcome to the largest democracy in the world«, stoji na velikoj zelenoj tabli. Uzimam taksi — nije bilo druge — do Amritsara, 30 kilometara od granice. Prvi se odmah pokvario, drugi me doveo na odredište. I opet ulazim u vrevu i prašinu. Ali tu je sve nekako drukčije, kraj mnogih sličnosti: drukčiji ugođaj, drugi mirisi, druga odjeća, druge vjere — nema one islamske, neću reći jednoobraznosti, ali svakako dominacije, sveprožetosti na svakom koraku — dolazim u carstvo sikha; tu su, međutim, i hindusi, i muslimani... Na jednom uglu vidim tri muškarca kako sjede prekriženih nogu na prostirci ispred neke radnje i kartaju. Pogledam bolje: jedan je musliman, drugi hinduist, treći sikh. I da, tu viđam strance na ulicama, ni izdaleka kao što ću ih kasnije viđati na popularnijim indijskim destinacijama, ali ih ipak ima. Smještavam se u hotelčić izlizana starinskog šarma. Soba golema, visoka stropa, s gipsanim ornamentima, a električne instalacije bacaju iskre, vrata se jedva dadu zatvoriti, ventilator ne radi...

Odlazim u šetnju gradom — opet prometni kaos — jedem u gostionici s beskonačno sporom poslugom, žvačem nakon jela sjemenke komorača sa šećerom i krećem prema Zlatnom hramu, najvećem sikhskom svetištu. Dovoljan razlog, kažu, da se dođe u ovaj grad. I dobro kažu. Jedan mi se bradonja isprječuje na putu i upozorava me da odbacim cigaretu u blizini svetoga mjesta — sikhi strogo zabranjuju alkohol i, osobito, duhan. Kroz vijugave ulice obrubljene štandovima dolazim do četvrti koja okružuje hram. Pred ulazom ostavljam obuću, prema propisu pokrivam glavu. Stupam unutra i oduzima mi se dah. Kakvo mjesto, kakva raskoš, čudo, sjaj, čista, bistra ljepota! Sunce zalazi i obasjava zlatne kupole hrama, drugog sunca koje počiva usred velikog, ljeskavog bazena. Ime mu je Amrit Sarovar, a otuda i ime gradu. Okružen je djevičanskim mramorom i bijelim stupovljem. Do unutrašnjosti dvokatnoga mramornog hrama vodi mostić preko vode, »Most guruH«. Njime polagano stupa povorka, svatko s ponekim žrtvenim darom u rukama, uglavnom je to neka vrst halve. Mnogo je ljudi, ali nekako nema gužve. Svi su silno dostojanstveni, što je i inače tipično sikhsko držanje: uspravnih, gotovo unatrag povijenih leđa, oni tradicionalnije odjeveni imaju i bodež zataknut za pojasom, dimije i ufitiljene brčine, uz obavezan turban. Prepoznatljive su im i krupne, duboke oči obrubljene tankim crnim kolobarom. U unutrašnjosti, prekrivenoj opet mramornim intarzijama cvjetnih motiva, u stilu Taj Mahala, održava se ceremonija (preko cijelog dana, saznajem kasnije). Pjevaju se kirtani što odjekuju cijelim tim nezemaljskim prostorom. Golema zlatna kupola predstavlja obrnuti lotosov cvijet, što pak simbolizira sikhsku okrenutost zemaljskim pitanjima. Nemoguće mi je zaboraviti taj suton u zlatu. Ćutio sam kao da će mi se duša preliti od udivljenja, zaprepaštenosti, čak neke jeze, nekog pritiska odozgo, prenapregnutosti nečega što bih u nevolji nazvao osjetilom za uzvišeno. Nezamislivo mi je da bih ovdje mogao osjetiti glad, žeđ i san. Vidno polje neprestano je zaposjednuto blistavim zlatom, blistavom bjelinom i tako spokojnom površinom vode... Nešto mi je govorilo da ništa veličanstvenijeg nikad ne bijah vidio, ali isti taj glas šaptao mi je da nekako ne pripadam ovamo, ne da sam uljez, ali svakako tek posjetilac, da smijem ostati neko vrijeme, pokloniti se i otići. I otišao sam, potresen do dna.

Tumarao sam još malo ulicama i stigao do hinduističkoga hrama Durgiana. Već je pao mrak. Zanimljivo, i to je svetište, posvećeno strašnoj božici Durgi, uništavateljici demona s po jednim oružjem u svakoj od deset ruku, smješteno u vodenom elementu. Bazen je nešto manji od onoga na kojemu počiva Zlatni hram. Na vodi plutaju latice cvijeća, traje pjevani obred. Ostao sam kratko, bilo je to previše za taj dan. Osjećaj da sam samo gost se pojačao. Također i osjećaj samoće. Svu sam tu ljepotu u jednom trenu neizdrživo žudio podijeliti s nekim. Ostaju papir, olovka i visoki stropovi jeftinih starih soba u kojima proučavam smeđe pukotine. Vraćam se u hotel i rezerviram kartu za vlak do Hardwara, sutra uvečer, koji vozi cijelu noć. Ondje kanim ostati nešto duže, pribrati se nakon svega. Već sam pomalo zasićen mijenama prizora.

8.

Umjesto dvanaest, vožnja vlakom — drugom klasom — potrajala je sedamnaest iscrpljujućih sati. Tvrde drvene klupe u kupeu s od pet pa sve do deset ljudi. Ispod sjedala, na prljavom podu, putne torbe vezane lancima i lokotima. Bezbrojne stanice. Na svakoj od njih otvaraju se musavi prozori i kroz njih se pomaljaju čađave ruke s prženom hranom na novinskom papiru, sve za nekoliko rupija. Valja svladati higijenske nedoumice i prepustiti se bajnim okusima, slanim, slatkim, ljutim. Na kolodvorima ulaze prosjaci, veliki i mali, svirači, plesači i prodavači čaja s velikim limenim posudama, koji u prolazu grlenim glasom izvikuju: »Čaiiii, čaiiii, garam čaj«, makar ušli u vlak usred noći. Zaboravi na spavanje, ako nisi Indijac. U hodnicima sjede isposnici sa zamrljanim zavežljajima i zure kroz otvorena vrata, dok im vjetar mrsi duge sijede lasi. Za dugih stajanja usred nigdine ljudi izađu, čučnu uz prugu, zapale bidi, i ostanu tako nepomični, zamišljeni, strpljivi. Vjerujem da su Indijci najstrpljiviji ljudi na svijetu. To mi se potvrđivalo u bezbrojnim situacijama.

I tako prelazim iz Punjaba u državu Uttaranchal Pradesh, ovaj put mnogo komfornije. Priuštio sam si Shabdha Express, jedan od najbržih indijskih vlakova, sa zrakoplovnim interijerom, srdačnim sjuardesama i obilnim obrocima, po izboru mesnim ili vegetarijanskim. Na kolodvoru u Hardwaru dočekao me K., prijazan svat kojega mi je preporučila poznanica, i našao mi povoljan smještaj. Odmah se spuštam niz uličice u kojima se odasvud čuje tiho pojanje i širi se miris sandalovine pomiješan s vonjem kravlje balege na koji su mi se nosnice već naviknule. Na kućama, iznad ulaza, znak »om« i svastike.

Svečani, prijelomni čas: odlazim na Gangu, koja se ovdje iz himalajskih visina seli u nizinu, na lokaciji zvanoj Hir–ki–Pairi (što će reći Božja, naime Višnuova stopa). Izgleda da tek sada vidim Indiju. Strahovito snažna atmosfera — lica sadhua, jogija, svetih i nesvetih prosjaka, isposnika svih vrsta, prizori uz svetu rijeku od kojih svaki za sebe tvori priču... Ne znaš tko je od njih svetac ili mudrac, a tko bezumnik ili očajnik. Poneki među njima prilično su sablasne figure, osobito ortodoksniji Šivini štovatelji, namazani pepelom, s trozupcem u ruci, mračnih očiju koje sjaje kroz gustu slijepljenu kosu i bradu. Na kanalu Gange niz mostova punih šarenog svijeta. Na sjevernoj strani gradić, iznad njega brda, u maglovitoj daljini Himalaja. Gusto, teško, a opet vedro i svečano ozračje, koje nuka na polagano koračanje. U trenutku upijem tolike mirise, slike, poglede koliko u godini dana svoga uobičajenog života. Uokolo majmuni, divlje svinje, bivoli, psi, u lagodnom suživotu sa svim tim ljudima... Pa labirintski bazar, malo je reći živopisan, s nebrojenim, zbijenim štandovima u vijugavim, uskim uličicama, sa svom silom drangulija, parafernalija, bižuterije, začina, ajurvedskih ljekarija, svega. Toliko snažno očitovanje Brahmana i Maye na istome mjestu! Već mi doista ponestaje riječi, prepunjen sam, iscrpljen.

Prvi susret. Sutradan ujutro umalo se na izlasku iz hotela zabijam u veliku sivu, polako se gibajuću masu: slon na kojem sjedi nasmijani goli dječarac. Trljam oči, odlazim do Gange i susrećem sadhua po imenu Ravinder Puri. Čovjek tamna, nasmiješena lica i velikih, vedrih očiju, po fizionomiji sudeći očito s juga Indije. Ne traži ništa, poziva me da popričamo, pa sjedamo uz rijeku, okruženi gomilom koja se kupa u ledenoj vodi na Hir–ki–Pairiju. Iz zavežljaja vadi dva bidija, tankih, ručno pravljenih cigareta od jednoga jedinog lista duhana, za koje sam tada mislio da su jointovi. Pušimo, pričamo. Pokazuje mi iskaznicu — profesionalnog sannyasija. U ustima mu provalija, kaže da je izgubio zube u autobusnoj nesreći. Pokušao ih je sakupiti da mu ih stave natrag na mjesto, ali nije išlo. Dolazi iz Tamil Nadua i učenik je gurua iz ašrama u Tiruvannamalaiju, kamo namjeravam otići za dva tjedna, pa makar samo na ta dva dana koliko su mi odobrili u pismu. Pita me dolazim li iz Europe, i kako bi on mogao otići tamo. A zašto bi on u Europu, pitam ja njega. Pa Indija nije mjesto za takve kao što je on, veli, za tragatelje za Bogom i istinom, ovdje svi misle samo na pare. Obzirno mu objašnjavam da je, kakva god bila, Indija po meni ipak najbolje mjesto za takve kao što je on. Silno rastužen, ne odgovara ništa, samo okreće pogled prema rijeci i dugo zuri u nju, a u očima kao da mu titra pitanje: pa kakav je to onda svijet? Dogovaramo se da se vidimo u Tiruvannamalaiju, na drugom kraju Indije. Daje mi smotuljak marihuane i košticu nekog voća, a ja mu kupujem limenu kanticu za vodu i hranu, u koju prodavač u radnji urezuje njegovo i moje ime. Opraštamo se na mostu.

Penjem se na brdo iznad grada, do hrama posvećenog Mansa Devi, Šivinoj pratilji u obličju Šakti (jedno od značenja: Nedostupna). Izmičem majmunima koji uz kameno stubište vrebaju na prasadam — hranu koja se prinosi bogovima — u rukama posjetilaca. Prema vrhu ih ima sve više: znaju da su vjernici nakon stotina stuba umorniji i nepažljiviji. Ti veseljaci inače izluđuju ovdašnje prodavače voća: popnu se na stablo, pričekaju da prodavaču odluta pogled, sjure se na štand, nagrabe koliko god mogu, popnu se natrag na krošnju i odande se cere žvačući plodove. Voćari ih uzalud gađaju praćkama. (Navodno se čak i veliki prosvjetljenik Ramana Maharshi uvijek veselio domišljatosti majmuna.) Elem, stupam u svetište sve u svijetloplavom i ružičastom, nalik dječjoj slikariji, kao i toliki hinduski hramovi iz novijeg vremena. Koliki raskorak između hinduske »ezoterije« — ponajprije Upanišada — i »egzoterije«, koja je sva u idolatriji, raskošnoj, ali ipak idolatriji. Šarenilo pučke religije, da ne kažem praznovjerja, stotinama velova (maya!) zastire unutarnji sadržaj, možda još u većoj mjeri nego folklor u kršćanskoj praksi.

S brda se pruža divan pogled na Hardwar i Gangu, kojoj se vraćam u sumrak, na ceremoniju Ganga–Aarti što se održava svakodnevno u to doba, na mjestu na kojem je nebeski održavatelj Višnu utisnuo svoje stopalo. Sada kao da si proturječim, pa da dodam: izvanjska religioznost (rituali, ikonografija) katkad ipak, osim što zastire, u isti mah i nagoviješta ono unutarnje, osobito u slučajevima kad izvorni smisao obreda nije zaboravljen i živi u svijesti. A ovaj je sutonski obred nagovijestio štošta i ponudio predivne slike svijeća i cvijeća u košarama od lišća koje iskre u tmini i brzaju nizvodno, šaljući poruke božanstvima, uz zvuke zvona i pojanje... I sâm sam prošao kroz hinduski obred pod vodstvom jednoga mladog svećenika, ponavljajući za njim molitvene formule, od svetog »om« nadalje, prolazeći rukom iznad plamena zapaljenoga kamfora, držeći cvijeće i pijući iz dlana vodu iz Gange, uz obavezan crveni biljeg na čelu, na mjestu trećeg oka, posvećujući se, dakle, svim elementima... Jedino što u svemu smeta je moljakanje i iznuđivanje novca, milodara, donacija, čega sve ne, na svakom koraku, pa se već moram učiti tehnici neobaziranja na glasove koji mi se svakog časa obraćaju, na ruke koje se pružaju za mnom i na razloge zbog kojih bi u njih trebao tutnuti toliko i toliko rupija. Paralela s raskorakom između ezoteričnog i egzoteričnog u Indiji: s jedne strane posvuda živo, makar i neosviješteno prisutna duhovnost, s druge silni materijalizam, uvjetovan što materijalnom bijedom, što dijelom ljudske naravi koji svuda, neovisno o prevladavajućoj kulturi, izbija na površinu.

Analogije duhovnih putova u hinduizmu — znanje (jńana), ljubav (bhakti), djelovanje (karma) — i sufizmu — znanje ili gnoza (al–ma’rifah), ljubav (al–mahabbah) i strah (al–khawf). (prema Titusu Burckhardtu)

9.

Početak je ožujka. Odlazim auto–rikšom na izlet u Rishikesh, »prijestolnicu yoge«. Ljupki je to gradić na istoj rijeci, ali načet štihom pomodnosti; sve pomalo nalikuje na veliku tvornicu instant– duhovnosti (uz iznimke, vjerojatno), na sve strane ašrami, centri, škole, tečajevi yoge, razni spiritualni švindlkursevi, radnje s jeftinim parafernalijama, glupavo nacereni zapadnjaci koji prosvijetljeno blistaju i lokalci koji sve pretvaraju u biznis. Obični, pošteniji materijalizam Indijaca tako se sretno spaja s duhovnim materijalizmom došljaka. Dovoljno je znati da je gradić postao poznat po yogi nakon što su 60–ih ovamo došli Beatlesi k svome guruu. Inače lijepo mjesto za šetnju, okruženo strmim brdima sa svih strana i s puno (sačuvane) atmosfere. Vrijeme je, međutim, bilo loše, vjetrovito, i većinu vremena proveo sam sklanjajući se od sitne hladne kiše. Razmišljao sam o tome da ostanem u nekom od ašrama, raspitivao se u njih dva–tri, u kojima zbog aktualnog festivala yoge nije bilo mjesta, i na kraju odustao. Jer: čemu zapravo? Ovako naslijepo to doista nema smisla. Možda je jedan dan bio dovoljan za njuškanje.

U jednoj knjižari kupujem knjižicu s odgovorima Ramane Maharshija na pitanja učenika. Isti dojam otprije; vjerujem da je njegova prisutnost (bila?) važnija od onog što je govorio, a što zapravo stane u nekoliko rečenica, ili u jednu riječ: Atman. Atman u istovetnosti s Brahmanom, sve ostalo je tlapnja. Riječ je, dakle, o svemu onom što progovara kroz predaju Vedante. I drugi dojam, međutim: duboko, iskonsko, jednostavno — i zato najteže — ali zar ne i preusko, presvedeno? Iskonska zbilja, Istina, bez sumnje je jednostavnija nego što je to tzv. diskurzivnom umu uopće zamislivo, jer on za iskonsku istotu naprosto nema sredstava, ali mora li ono kroza što se ta istota djelomično očituje ili u čemu se odražava biti tako siromašno? Zar su sakralna umjetnost, ženska ljepota, glazba, ljudska ljubav isključene na putu do te zbilje? Ili je tu već riječ o zadnjoj postaji prije samoga kraja puta, pa je sve to već iza, zadržano, u zaboravu zapamćeno i ostavljeno? Po Ramani puta, dosezanja nema, radi se samo o tome da se bude to što se oduvijek već jest (wie man wird was man ist, rekao bi Nietzsche), tako da se ukloni ono što nije to što uistinu jest. No ne treba li prije na sve načine biti? Ako se zbog slobode otpalo iz prastanja, ne bi li se to prastanje trebalo slobodno, na svim putovima i izbavljajući se iz svih stranputica, postupno sužujući krug, iznova zadobiti? Pa i ako se od prvotne istine duša udaljila zbog sudbine, ne bi li tu sudbinu trebalo pretražiti po svim kutovima, iskusiti i odvagati sve čega ima u njezinim zalihama? Vjerojatno se udaljujem od Ramanine poruke, ali i to je možda dio puta kojim ću joj se na koncu približiti. Na kojem ću se, naime, približiti Sebi, biti Sopstvo, to jest Sve.

Dan nakon toga provodim s K–om, inače sikhom, koji nosi onaj pomalo komični nadomjestak za tradicionalni turban u obliku nečega što me podsjeća na crnu žensku čarapu a ima, kao i turban, zadaću prekriti i zadnju vlas kose koja se nikad ne šiša. S njime i njegovim prijateljem Hinduom polazim u vožnju motociklima po okolici grada, uz rijeku i njezine kanale i pritoke. Stajemo osvježiti se na benzinskoj crpki pa odlazimo i do Aurovillea, Aurobindova ašrama, smještenog na lijepom, prostranom imanju kraj rijeke, na otprilike pola puta između Hardwara i Rishikesha. Upoznajem Brahmdev Swamija, za kojega ubrzo naslućujem da je swami samo po tituli, što mi potvrđuje i K., koji me je njemu predstavio. Sjedeći na pletenim stolcima ispred ulaza u stambeni dio ašrama, izmjenjujemo nekoliko rečenica. Ja mu na njegov upit pokušavam što iskrenije reći što tražim, on mi iznosi par općih mjesta, prilično hladno, kruto, napeto, gotovo uz neko uzmicanje. Pomišljam na otkazivanje sutrašnjeg puta u Delhi i ostanak ovdje na neko vrijeme, ali se predomišljam, što zbog antipatije prema poglavaru ašrama, što zbog pitanja koja su mi se nametnula jučer. Vrtovi oko ašrama su idilični, kao i omanje kružno zdanje na čistini koje služi za meditaciju, s velikom kristalnom kuglom u sredini, u kojoj su Aurobindove relikvije; ali sjetio sam se »svoga« jadranskog otoka, čiji su plavi zakuci za meditaciju barem jednako pogodni, ili središnje Istre, gdje ne moram strahovati hoću li prekršiti neko pravilo boravka i gdje za taj boravak ne moram plaćati poprilične svote, pogotovo za indijska mjerila (po tome se, naime, ovaj ašram, uz ostalo, razlikuje od većine drugih u Indiji). Meditirati, uostalom, mogu i u hotelskoj sobi, premda ova u kojoj trenutačno odsjedam za to nije nimalo poticajna — uska je, mračna i klaustrofobična, noću je bučno, a ujutro mi na pokrivaču osvanu sitne kuglice izmeta, valjda štakorskog — ali pravoj meditaciji ne trebaju poticaji, zar ne, kao što ni stihovima koje ovdje sričem ne trebaju izvanjski povodi...

10.

Za koji dan eto me i u prijestolnici, golemoj, prenapučenoj, zagađenoj. Da nemam iskustvo Karachija i svega ostalog u proteklih mjesec dana, vjerojatno bih se bio sakrio u mišju rupu i samo smišljao kako da uteknem odavde, pogotovo u emocionalnoj krizi u kakvoj sam zadešen posljednja dva dana, svako toliko na rubu plača, često ushićen, ali češće tjeskoban, smeten, smotan, samotan. Ovako, što bi rekao Cioran, šećem svoju tugu po Delhiju, čiji je stari dio trošan i prljav kao odbačena cipela, smog se može rezati nožem, a o kaotičnom prometu da više i ne tratim riječi. Nakon dva sata šetnje kosa, ruke i lice sivi su i masni, oči iscrpljene i crvene. Očajnički tražim oaze, pa tako posjećujem Jama Masjid, najveću džamiju u Indiji, još jedno impresivno djelo naručeno od šaha Jahana. S vrha južnog minareta pruža se sjajan pogled na gotovo cijeli taj mravinjak, barem koliko se od njega razabire kroz izmaglicu. Muslimanskom četvrti šire se, uz ispušne plinove dvotaktnih motora, mirisi pečene piletine i svježe iscijeđenog soka od šipka, naranče i ananasa.

Razgledavam raskošnu grobnicu Humayuna, drugoga po redu mogulskog vladara, na temelju koje je rečeni šah Jahan kasnije dao za svoju neprežaljenu sagraditi Taj Mahal. Veličanstveno, spokojno, vedro mjesto, pravo utočište u vrevi Delhija, u kojem već gubim kompas, a i zdravlje me ne služi najbolje; ovaj grad kao da mi isisava energiju, Delhi nije mjesto za osjetljive duše i osjetljiva tijela. Dva dana provodim grozničavo ležeći u hotelskoj sobi, onemoćao. Drhteći zurim u masni strop i natječem se s raznim crnim mislima, podsjećajući se k tome kako nas bol bliži nesvodivoj Praznini. Mozgam o tome da se sklonim drugamo, pomalo odustajem od Varanasija. Pushkar? Zvuči dobro. Jedne večeri, pošto sam se malo pridigao, napokon neko društvo — osim povremenog čaja i slušanja qawwalija s kasetofona u »Crystal cave shopu«, kod jednoga dragog čovjeka, sufija Rafiqa iz Kašmira: čavrljam s dvije simpatične Španjolke, obnavljam jezik. Pričaju mi upravo o Pushkaru i o pansionu u kojem su boravile, i definitivno me navode da odem tamo, možda i na uštrb Ramanina ašrama, vidjet ću.

Čitam Milarepine pjesme u engleskom prijevodu. Na Istoku podrazumijevano jedinstvo biografije i djela. Zborenje iz visine prema obuhvaćenim i prethodno proputovanim nizinama. Egzemplaran životni put: taj je Tibetanac u mladosti raspolagao silnim moćima i bavio se crnom magijom. Potom ga je Milost dovela pred učitelja Marpu, Velikog Prevoditelja, koji ga je podvrgnuo dugotrajnim, užasnim ispaštanjima kojima se nije nazirao kraj. Na koncu je Milarepa zauzdao svoje moći i stavio ih u službu spasenja. Otišao je u spilju i ondje ostao godinama, živeći od kopriva i proživljujući u sebi sve živote, cijeli univerzum. Ono unutarnje što kroz njegove, suštinski jednostavne pjesme, progovara, dosežem samo kad se uzdignem iz sadašnjeg stanja, iz malodušja i zasićenosti koje me spopadaju. Iznova mi se potvrđuje uvid da pravi put — barem moj pravi put — nije ulaženje, nego izlaženje, istupanje iz sebe. Ek–zistiranje. Ekstaza.

Problem je i u tome što, sve donedavno, nikada kao ovdje nisam doslovce osjećao sudbinu, kao ruku koja me blago ali sigurno gura u leđa. I kada je, koji dan prije, taj osjećaj privremeno iščeznuo, izgubio sam se, iskliznuo iz tračnica Providnosti. A to isklizavanje je sloboda samo ako mu je smjer određen s punom sviješću, (čistim) srcem i umom. Na sebe svedena introspekcija za mene je također isklizavanje, naime uranjanje u blato preko glave, napuhavanje otrovnog mjehura Ega. No ruka koja me gura u leđa uskoro će opet izroniti iz tame, odvesti me onamo gdje bez nje nikad ne bih mogao, i iščeznuti tek kad budem napustio indijsko tlo.

Misao koja me jača: stvaranje u oskudici.

Hram Lakshmi Narayan (Birla Mandir) koji obilazim u prolazu — šareno, infantilno, simpatično, idolatrično.

Moje pak omiljeno mjesto u Delhiju: Grand Sindhi Restaurant, Main Bazaar, u četvrti Paharganj, s jednim stolom i obično dva stolca na ulici, što je ovdje rijetkost. Treba samo sjesti, naručiti čaj i promatrati prizore koji se u toj uskoj i dugačkoj ulici smjenjuju kao na traci, sva ta lica, ljude odasvuda, prosjake, vozače auto– i bicikl–rikši, životinje, prodavače voća, slastica, frula, doboša, drvenih kobri, paunovih pera, suvenira, bižuterije, igračaka, kožnih i gumenih sandala, cigareta, lula, pa ulične kuhare, čistače, trgovce ispred dućana, vabitelje kupaca i gostiju, turiste, motoriste, švercere, prodavače hašiša, pa elegantne, graciozne Indijke svih dobi, ponosite sikhe, bosonogu i odrpanu djecu, bogalje, sadhue, hipije, luđake, čistače cipela, rastafarijance, zbunjene Japance, dokoličare, vlasnike konačišta i čajana, draguljare, izubijane pse, trome bivole i krave, pokoju svinju, majmuna i slona, zatim lokalne mlade šminkere i folirante, putničke agente, konje, svirače, nosače, hašomane i meditante, biznismene, školarce u uniformama, telefoniste, portire, avanturiste, taksiste, policajce s bambusovim štapovima, vojnike, sladoledare, lijepe, mlade, dugokose zapadnjakinje, došljake s pretrpanim ruksacima, tamnopute starce, sluge, tekliče, besposličare koji sve to zapisuju...

A onda nešto sasvim drugo. Ali najprije sam se morao kako–tako oporaviti od višednevnih želučanih tegoba, uzrokovanih nesmotrenim pijenjem vode iz slavine. Dugo nisam bio u stanju ustati iz postelje, od dehidracije popucale mi usne do krvi, danima ništa nisam mogao jesti. Jednog popodneva skupljam zadnje mrvice snage i odlazim nešto pojesti da posve ne malaksam. Jedva silazim na ulicu, uteturavam u gostionicu preko puta, promuklo naručujem nekakvu rižu. Konobar gleda kako bezvoljno prčkam po tanjuru, promatra moje podočnjake i pita: »Stomach no good, mister?« Vrtim glavom. Da pričekam malo, veli. Nestaje u mraku iza prljavog zastora, i začas se vraća s nepravilnim crvenim grumenčićima na tamnom dlanu. Pada mi na pamet alkemijska crvena mijena, u kojoj crveno znači zlatno. Alkemičar mi kaže da to popijem, i da će mi sutra sigurno biti bolje. I doista, nakon još jedne tegobne noći pomalo mi se vraća život u tijelo. Mogu dalje.

11.

Već iduće večeri krećem autobusom u Rajasthan. Do mene na sjedalu sredovječna Engleskinja koja ne prestaje pričati. I kao što je s mnogim njezinim sunarodnjacima koje sam ovdje upoznao slučaj, već je dugo u Indiji a ne uspijevam shvatiti što tu čini osim da se bavi reikijem. Prema Indijcima, reklo bi se, osjeća mješavinu simpatije, milosrđa i blagog prezira. Također prilično engleski, da ne kažem kolonijalno. Preko Jaipura u zoru stižemo u Ajmer, znamenito sufijsko središte — tu je grobnica Khwaja Muin–ud–dina Chishtija — gdje se nažalost nisam stigao zadržati. Peripetija ni ovaj put nije izostala: vozač autobusa iz nepoznatih razloga ne bi dalje. Uokolo pijesak rumen od svitanja, podiže ga blagi vjetar i njime presvlači stvari i rijetka zdanja. Nakon sat vremena stiže rasklimani, prepuni lokalni autobus koji prelazi brdo, jedino veće u toj velikoj pustinjskoj ravnici, i spušta se u Pushkar.

Pushkar je čaroban gradić smješten uokolo jezera, okružen pustinjom i međusobno pristojno razmaknutim brežuljcima. Prava idila. Kuće i bezbrojni hramovi uz jezero, u bijelom i svijetloplavom, odražavaju se na spokojnoj površini. Vođen preporukom, nakon jutarnje šetnje pod punom putnom opremom nalazim smještaj u simpatičnom pansionu što ga vodi silno susretljiv hinduski par, na samom rubu pustinje, a na samo pet minuta hoda od šarenog bazara koji vijuga oko svetog jezera. Gazda je najprije rekao da su na njegovu žalost sve sobe popunjene, ali me na moje inzistiranje smještava u vlastitu dnevnu sobu, dok se neka druga ne isprazni. Sutradan ujutro idem u šetnju po pustinjskom pijesku, obasjanom žarkim suncem na vedrom nebu. Topla zrnca ulaze mi u sandale i ugodno škakljaju prste. Tragovi zmija koje izlaze noću, pokoja ovca i deva, snježnobijele kosti životinja, pogled na okolna brda i naselje s pješčane uzvisine. U gradu ima mnogo turista, ali oni ovdje ne narušavaju atmosferu. Tu je, vele, jedini Brahmin hram na svijetu. Lijepe, nakićene gatalice u šarenim radžastanskim nošnjama nude čitanje iz dlana. Na jezeru labudovi, iznad njega svakojake ptice. U sumrak, uz jedan od gatova, kraj Sunset Cafea, dvojica sviraju table ispod pipalova drveta. Mnogo glazbe ima ovdje, čak i u tišini. Prvi čovjek kojega upoznajem je jedan mladi Francuz koji živi u Sevilli i svira flamenco gitaru. Ne mogu vjerovati. Koristim se prilikom i razgibavam prste na njegovu instrumentu. Tek sad vidim koliko mi nedostaje gitara, kolika mi praznina bez nje nastaje u svakodnevlju.

Kad smo kod praznine, čudesno je koliko pogled na pustoš oko ovog mjesta ispunjava više nego vreva, recimo, Delhija. Blistavo, sunčano jutro u pustinji uravnotežuje me, razvedruje, smještava u središte postojanja, gotovo kao šetnja uz more. Nestaju misli o prošlosti i budućnosti, nestaju misli uopće i ostaje samo sjajna zraka pogleda koji obuhvaća nebo i zemlju, prozračnu, svijetlu, elementarnu jednostavnost bitka. Ništa suvišno, niti išta nedostaje. Sve je na svome mjestu. Unutarnje i vanjsko je pomireno, i postaje jedno. Blagoslovi su povjetarac, malo vode i grm na humku, nikakav rafinman, nikakvi ukrasi života. Ništa suvišno, niti išta nedostaje. Monoton, lagan, spokojan ritam iskona. Brdo u daljini, životinja u daljini, znaci su da negdje daleko postoji i šarenilo, razuđenost, raspršenost, tek toliko da se zna. Materijal za primisao. Ali ovdje je to nepotrebno, ovdje bruji monolitna punina bez nakita, sve je na svome mjestu. Opoj krajnje jednostavnosti u beskrajnom blistavilu. Punina, ali ne kao skup, ne kao složaj, nego od jednoga komada. Od jednoga komada, od kojeg jest Sve.

Takav je i ovaj gradić. U njemu je sve što je potrebno. Zato želim ostati ovdje. Na terasi moga konačišta u sumrak zapisano:

s pijeska

sve uvijek završi s oblacima:

legneš na rub pustinje

i zagledaš se u sliku svijeta

u povijest svoga tijela

i stvarî kojima se okružuješ

onda se smrači

a ti ožednio od mijenâ u visini

i vodoravne vatre u nizini

ideš piti iz podzemlja

da se potom uspneš do podneblja

i vineš se odakle si počeo

sve uvijek završi s oblacima:

na kraju opružen na pijesku

gledaš njihov ples

znaš da je njima prvi a tebi posljednji

i neutažen zatvaraš oči

Jednog popodneva penjem se strmom stazom do hrama na vrhu brda iznad mjesta. Hram je posvećen Šivinoj družici Savitri, zlatokosom božanstvu koje predstavlja Sunce u njegovu jutarnjem i večernjem očitovanju. Pruža se čudesan pogled na Pushkar i okolnu dolinu. U hramu me je neko malo žuto pseto ugrizlo za stopalo. Ništa ozbiljno, ali osjećao sam se nelagodno, kao da je neki loš znamen u pitanju. Na putu do vrha nigdje nikoga, osim par obaveznih žicara i svirača na neobičnom radžastanskom glazbalu s gudalom kojemu sam (glazbalu) zaboravio ime. Zvučalo je zanosno u toj pustoj, kamenitoj, rumenoj osami. Silazim, preda me, opet niotkud, stupa još jedan svat i moli me da mu pokažem kovanice ili novčanice iz svoje zemlje. To je, izgleda, raširen nacionalni hobi: jedan me je momak u Pondicherryu gotovo u suzama molio da mu prodam novčanicu od stotinu kuna, jedinu koju sam nosio u lisnici. Pogledao me u nevjerici kad sam mu rekao za protuvrijednost te novčanice u rupijima. Kad sam, pak, ovome u Pushkaru kazao odakle dolazim, izvadio je kovanicu od dvije kune i pitao me vrijedi li doista koliko su mu rekli ljudi koji su mu je dali ili prodali. Svota je bila mnogo veća od stvarne, što sam mu postiđeno priznao. Dragi zemljaci. A on se, siromah, silno ražalostio.

Na cesti uz rub naselja tri vepra razvlače crijeva pregaženog psa. Dostojanstvene deve koje polako hodaju propisanom lijevom stranom iste ceste, strpljive prema svojim vodičima i turistima, ne osvrću se na taj prizor. Da, Pushkar je inače najpoznatiji po velikom sajmu deva koji se održava svake godine, tada se tu sjati cijeli Rajasthan.

Najljepši osmijeh na koji sam naišao u ovom dijelu svijeta pripada jednoj prosjakinji neodređene dobi, kljastih nogu, koju noću i danju viđam kako sjedi nasred jednog pushkarskog trga, u prašini, životinjskom, valjda i vlastitom izmetu. Uvijek je na istome mjestu, uvijek je budna. Okolini poklanja blažen, ne malouman osmijeh, pruža ruku odmjereno uspravljenog torza, ne daje od sebe glasa. Lice joj je lijepo i tamno, patnja joj se nazire tek u dnu očiju. U gornjem dijelu tijela, umotanom u prljavi sari s cvjetnim uzorkom, čak ima neke otmjenosti. Lopoč koji cvate u baruštini.

A ja sam se tu malo–pomalo udomaćio i ulijenio, uljuljao se i ušuškao. Polako šećem bazarom, pa sjednem uz čaj ili hladni lassi, njuškam po knjižarama, tu i tamo popričam s nekim, pojedem tanjur neizostavne leće, pa svratim do male glazbene škole, zapravo uske prostorije sa zemljanim podom i ulazom bez vrata koji gleda na prašnjavu ulicu. Unutra Parveen i njegov guru sviraju tablu, pričaju, jedu, žive. S tim sam se simpatičnim i talentiranim momkom upoznao jedne večeri nakon njegova nastupa s mladim prijateljem sitaristom u Sunset Cafeu. Razvezli smo na glazbene teme, zaintrigirao ga je moj spomen flamenca i njegova indijskog podrijetla. Rekao mi je da sutradan njegov susvirač odlazi na neko vrijeme u svoje rodno selo, pa zašto ne bih ja svirao umjesto njega. Skanjujem se, nemam gitare ni praktičnog znanja o indijskoj glazbi, ali pristajem. Pokušajmo upriličiti taj susret. Od jedne djevojke iz pansiona posuđujem gitaru, i sljedeće večeri sastajemo se na niskoj pozornici u prostranom, tihom vrtu iza kavane. Na prostirci ispred nas okupio se priličan broj slušatelja, većinom stranaca. Treba odmah početi, jedva sam stigao uštimati se. Što ćemo, pitam, bliže tebi ili bliže meni. Samo ti sviraj, kaže mi pogledom Parveen, pratit ću te već nekako. Improviziram, onako izvan forme, pogledavam ga preko ramena. Izvanredno intuitivno i brzo hvata takt, sveudilj nasmiješen, ubrzo ubacuje vlastite domišljate improvizacije. Sviramo dosta dugo, izmjenjujemo se, razmjenjujemo misli. Aplauz. Čini mi se da smo to odradili iznad očekivanja, ali ga gledam bojažljivo, nisam siguran kako je on doživio nastup. A on ispali kroz zanesen osmijeh: želio bih cijeli život svirati s tobom. E, to je tek bilo iznad očekivanja. Imam veze na sjeveru Indije, kaže, tamo možemo koncertirati i zgrnuti silne pare. Samo bi moglo biti problema s guruom, moram dobiti njegovo odobrenje. I doista bi, mislim, to bi bilo sjajno, uz duže uigravanje, učenje s obje strane i dublju razmjenu muzičkih misli i koncepcija, ali već u tom trenu znam da će s realizacijom zapeti. Pokušavam, svejedno, naći odgovarajuću literaturu.

Uvečer sjednem s Mukeshom, gazdom pansiona, za stol u dvorištu, bosih nogu na mlakom sitnom pijesku, pijemo dobar indijski viski, čavrljamo bacajući poglede prema zvijezdama što iskre na nebu iste boje kao etiketa na boci, ogovaramo Izraelce koji tvore većinu njegovih gostiju, a ja nastojim vjerovati da svi njihovi sunarodnjaci nisu tako arogantni i beznadni patrioti, nastojim, ukratko, suzbiti eventualne antisemitske primisli. Indijci ih ne vole, premda, ili baš zato što su ovdje među najčešćim turistima: njihov je način oprečan svim ovdašnjim manirima, napadni su i nametljivi, k tome se u pravilu jadaju kako ih nitko ne shvaća, osobito kad je o aktualnoj politici riječ. Tipičan je primjer moj razgovor s jednom Izraelkom u benareskoj slastičarni, djevojkom koja se isprva doimala prilično razboritom. Odslužila je uobičajeni vojni rok, koji je potom produžila za još godinu dana. Onda je istupila iz vojske, jer da je, pazi sad, slobodnoga duha. Ne razumiju nas, žali se ona, ne znaju kako nam je s tim teroristima, a kako mi pravedno postupamo. Ne znaju, recimo, kako su izraelski vojnici humani: prije nego što sravne palestinsku zgradu u kojoj misle da se skriva terorist, jedan od vojnika izađe iz tenka i glasno upozori stanare da će sada opaliti u nju. I zamisli, kaže, sve te budale ostanu unutra i, naravno, stradaju. A onda svijet kaže kako smo mi okrutni.

Da se vratim noćnim konverzacijama na pijesku: Mukesh mi priča o svome braku, koji je kao i većina tradicionalnih hinduskih brakova dogovoren. Kao već stasalom mladiću — ne bez iskustva, veli on nasmijana brka — došao mu je jednog dana otac (eno ga tamo, pokazuje prema slici na zidu okićenoj cvjetnim vijencem, blagoslovljen bio, pokoj mu duši) i rekao mu za djevojku kojoj poznaje obitelj i koju smatra dobrom za njega. Dobri sin zamolio ga je da mu dade nekoliko dana za razmišljanje, potom je pristupio ocu i kazao mu da mu je odlučio vjerovati. Da, uzet će tu djevojku. Njezina obitelj se složila, vjenčali su se. Danas imaju dvoje male djece, i milina ih je vidjeti zajedno. Nakon trećeg viskija kaže mi zažarenih očiju: I dan danas, svaki put kad uvečer priđem našoj postelji, osjetim onaj isti drhtaj od prvog susreta. Poslije njegove čut ću još par prilično sličnih, mislim vjerodostojnih priča, s time da roditelji u pravilu ipak postupaju mnogo imperativnije nego u Mukeshovu slučaju (da i ne spominjem nevolje, čak ubojstva do kojih dolazi kad se dvoje mladih različitih vjera zagledaju jedno u drugo, osobito u ruralnoj Indiji); u svakom slučaju, više takvih priča no što sam ih ikad izbliza čuo o parovima koje poznajem na Zapadu. Razmišljam što je tomu razlog, i vjerujem da je sljedeće: dvoje mladih ljudi nađu se u situaciji za koju znaju da je doživotna — rastava braka sasvim je neuobičajena i nepoželjna — i nastoje iz nje izvući najbolje, makar partner ne odgovarao njihovim snovima. Izbor pak — kako u odlučivanju za partnera, tako i u mogućnosti da se odnos svakog trenutka bez društvenih zapreka prekine — uglavnom isključuje takvo nastojanje. Što ne znači da je izbor u tom pogledu loš a dogovoreni brakovi dobri, nego samo da, možda, ta silna modernozapadnjačka »emancipacija« i nije tako bezuvjetno bajna. Da, naime, s proklamiranom slobodom možda i nema toliko zajedničkog.

Umalo zaboravih: da, kaže Mukesh, sve je to krasno, ali ja znam i moja obitelj znade da ću jednoga dana napustiti sve i povući se u šumu, u sannyasu... Makar, dodaje nakon zamišljene šutnje, nije najveće postignuće — »junaštvo«, veli on — udaljiti se iz svijeta i posvetiti se molitvi, nego biti duhovnjak u svjetovnoj situaciji, kao glava obitelji koja se brine o djeci, ženi, kući. Držati se duha na zemlji, usred vreve i svagdanjeg života.

Darujem mu knjigu Milarepinih pjesama i obećajem da ću, krenem li ikad na svadbeno putovanje, ponovno doći k njemu. Sjajno, uzvraća on oduševljeno, onda ćeš mi najaviti dolazak, a ja ću za tebe i tvoju dragu pripremiti svoju najbolju sobu, koja ima čak i — kadu.

Nakon više uličnih susreta napokon sam popustio pred navaljivanjem Ciganke Anite, pa smo zajedno s njezinim živopisnim, starim i mladim drugaricama iz Jaisalmera (»my country Jaisalmer«, kaže ona) sjeli na čaj. Neobično je kako je i ovdje, unatoč tomu što su iste rase kao ostalo stanovništvo, izdaleka lako prepoznati Cigane: držanje, ton, geste, odjeća dovoljno govore. Henom koju je istiskivala iz vrećice Anita mi na desnom dlanu iscrtava šare slične onima kakve sama nosi. Na lijevu ruku stavlja mi jeftinu narukvicu s plastičnim žutim zvjezdicama, »da je nikad ne zaboravim«, što sam morao platiti u vidu pet metara raskošne tkanine za haljinu. To je bilo znatno manje nego što je očekivala, pa je društvo bilo vidljivo razočarano, a očito sam vidljivo snužden bio i ja što sam se dao tako navući, jer me je Anita pitala »je li mi srce slomljeno«. Nije, dušo, naravno, ali mi se baš ne daje tek tako ono malo para što mi je preostalo za boravak u Indiji. No neka, sve ću dati za ciganski blagoslov...

Čitam Ramakrishna — život i izreke Friedricha Maxa Müllera. Prije nego što mi je dao u ruke kupljenu knjigu, čovjek u knjižari promatrao je nekoliko trenutaka, blažena izraza, isposnikovu fotografiju na ovitku, pognuo glavu, dotaknuo čelom knjigu i poljubio je. A riječ je o prilično ozbiljnom, u izvjesnom smislu zapravo pionirskom djelu s kraja 19. stoljeća, u kojem ima evropejske skepse i akademizma, ali i očitog nastojanja da drukčiji uvid i drukčiji život izađu na vidjelo. Opet je, naravno, teško reći koliko je toga zabašurio prijevod. Uvodni ogled je, uz ostalo, odličan repetitorij iz temelja Vedante, čije je utjelovljenje bio Sri Ramakrishna. I da: nedostaje mi koncentracije za pravo čitanje, uopće one opsesivne koncentracije koju trebam, opsesivne kao što je bila Ramakrishnina potraga za Bogom. A tu sabranost ne ometaju stvari trenutka, nego meandri prošlosti i budućnosti, prisjećanja i iščekivanja, otklon od sadašnjosti, dakle od prozora u vječnost.

12.

A kao da mi se jednoga od tih popodneva takav prozor otvorio. U jednoj od dviju glavnih puškarskih ulica lunjao sam, kao i inače izmičući prosjacima, kad se preda mnom stvorio poluodrpan dječak od kojih osam ili devet godina. Makinalno sam u prvi mah pomislio da je također prosjak te sam ga se spremao zaobići. Zastao sam, međutim, vidjevši mu lice, milo, blago, krupne tamne oči, bistar izraz. Nije tražio nikakav novac. Netremice me gledajući, rekao je da se zove Krišna, upitao mene kako se zovem, a onda: »Which part of the world is now empty without you?« Ustuknuo sam i, misleći da sam ga krivo čuo, zamolio ga da ponovi pitanje. Ponovio ga je. Potom: »Znate, ja sam u potrazi za istinom, i vjerujem da ste i vi na istom putu.« Zanijemio sam. Ta pojava i te riječi, to ne ide zajedno. Sigurno ga krivo čujem. I, kao da hoće potkrijepiti moje sumnje, dječak nastavlja u sasvim drukčijem, veselo djetinjem tonu, priča o braći i sestrama, pita me imam li i ja braću, i sve tako, a ja i dalje bez teksta. Nakon male stanke, najednom se opet uozbiljuje i kaže da ide dalje putem što mi ga je spomenuo. Želi i meni sreću u potrazi. Tek kad se udaljio, odgovaram mu u sebi, ukopan nasred ulice: možda i jesmo na istom putu, dragi dječače, ali ti si na njemu mnogo dalje odmakao... Kao da je u tih nekoliko trenutaka, u minijaturi dvaju oprečnih držanja, pokazao dvojaku narav boga Krišne, koji s jedne strane bezbrižno ljubaka s pastiricama, a s druge svladava demone i iznosi Arjuni nauk dharme.

Jednakost, da, istovetnost svih stvari, svugdje i svagda: svjetlo što ga baca ulična svjetiljka na blago namreškanu površinu jezera u Pushkaru tvori isti prizor kao svjetlo što ga svjetionik na onom otočnom molu noću baca na blago namreškanu površinu mora... Prosvjetljujuće ista voda, isto svjetlo, ista noć, onkraj svih razlika — prostora, vremena, očiju, stanja. Lice i ruke ovdašnjeg zanatlije u polumraku majušne radnje iste kao nezaboravno sabrano, spokojno, plemenito lice i ruke onoga lončara u radionici na Krfu. Istost. Pitanje koje sam postavio onom swamiju u Aurobindovu ašramu glasilo je: kako ostati u toj istosti, ili barem pročestiti trenutke u kojima se ona tako kristalno očituje? Drugim riječima, kako neprestano, ili barem što češće, imati otvorene oči za epifaniju? Odgovor, naravno, nisam dobio. A sada mi se čini da se sastoji u nekoj vrsti beskompromisne discipline; u bezuvjetnoj predanosti i samoprijegoru.

Idućih nekoliko dana nema mjesta u vlaku iz Jaipura za Varanasi. Opet glup osjećaj zatočenosti. Da iznova mijenjam destinaciju? Kamo? Ovdje je lijepo, no žudim onjušiti još ponešto dok sam na Potkontinentu. Inače bih možda i ostao do daljnjega, ali ovako se ćutim sputanim i želim ići dalje. Naći samoći drugo mjesto. I dublji, unutrašnjiji, turizmu dalek razlog, naravno: približiti se mjestu koje poziva, a sebe ne imenuje. Odredištu koje je tek tankom zrakom svjetla povezano s Indijom, ali samo s njom.

Raspusni, šuplji dani. Danas je Holi, praznik bojH, kojima se, nakon višednevnih priprema, svi nabacuju, prskaju i posipaju... I tako od jutra, veselo i bezbrižno. Padam u cjelodnevni polusan. Sustanari u pansionu povazdan i povaznoć puše hašiš i više–manje vegetiraju, u čemu teško sudjelujem, premda već zaboravljam da sam u Indiji, da je ovo putovanje, sedentariziram se, uljenjujem do krajnosti, obavijam se izmaglicom ispraznosti, a u budnim se trenucima rvem s pitanjima koja s vremenom i mjestom ionako nemaju veze. Ili ipak imaju?

San: nalazim se u hotelu iz prijašnjeg sna, u odijelu sam, s aktovkom i pištoljem, nešto kao agent na tajnom zadatku. No ne sjećam se više o kojem se zadatku radi, čak ni koja je moja soba. Onda se sjetim — soba 105 — i u trenutku kada dolazim pred vrata, pojavljuju se tri žene i jedan muškarac, sumnjiva izgleda, ulaze u sobu ispred mene, sjedaju u fotelje i od mene traže razna pića (jedna od žena naručuje bisku!). Odlazim do mini–bara, i u tom trenu prostorija se pretvara u stan u rodnom kvartu, a ja otvaram frižider u majčinoj kuhinji. Uspaničen sam jer ne nalazim pića koja su tražili, a k tome majka zvoni na vratima; otvaram joj, ona ulazi s cekerima u rukama, izgleda kao prije mnogo godina, dolazi u sobu, začuđena, najradije bih propao u zemlju, rez, budim se. Simbolika?

A ljubav u svemu tome? »Miljama daleko od nas...« Sve se sada od mene čini daleko. A u geografskoj blizini ovih dana prijeti rat, bolje kazano još jedan bezočni američki nasrtaj na dio nepokorenog svijeta. Uvod u raspad? Koliko daleko još sve to može ići? Koliko je do kraja — razrješenja ili ništavila, novog ciklusa ili konačnog uništenja? Da, svijest o krizi postojala je još u drevnih Egipćana i u zoroasterskim spisima, ali je li zamisliva kriza dublja od sadašnje, kriza koja zahvaća sve i kojoj samo čudo, Milost može stati na kraj? Oskudnije vrijeme? Pojedinačna nemoć u odnosu prema tom vremenu strašna je. Pogled na sredstva preostala za suočenje s krizom još je strašniji, ali manje ako se zna da su osnovna sredstva ipak uvijek ista. No ono što izostaje i zakazuje jest svijest o njima. Ne opća svijest, ali nevolja je u tome što nema više ni svijesti manjine. Glasovi u pustinji su prigušeniji, izgubljeni u sveopćem glasanju i glasovanju, u buci za koju mi je učitelj glazbe u Pushkaru rekao da sve više priječi čuti četvrttonove. Svijet oglušuje. Kao da će i cijeli tonovi naskoro opstati tek u nerazumljivim zapisima.1

13.

Došao je i dan kad sam se naužio notorne indijske birokracije, rođene valjda u spoju britanskog naslijeđa i lokalnog mentaliteta. U 13.25 trebao sam krenuti vlakom iz Jaipura za Šivin grad Varanasi, no vlak je krenuo s trećeg umjesto s drugog perona. Uslijedilo je utjerivanje povrata novca, natezanje i vucaranje od ureda do ureda, od zgrade do zgrade, traženje, gubljenje, raspravljanje s nemuštim činovnicima, i tako sve do predvečeri. Ishodio sam tri četvrtine novca za kartu, mjesto na listi čekanja za sutrašnji vlak i uvjeravanja da sutra samo trebam potvrditi provizornu kartu. Opet nalazim prenoćište u radžastanskoj prijestolnici. Lijep grad, čini se, naročito stari dio — zovu ga Ružičasti grad, premda mi se njegova boja čini bližom narančastoj — no u ta dva dana uspio sam ga vidjeti tek sasvim površno. Uza slike koje gledam na televiziji u polumračnim hotelskim sobama, slike razaranja u Iraku, razgledavanje svjetskih gradova čini mi se besmislenim i neumjesnim. Zbog tih sam zbivanja prvi put tražio sobu opremljenu televizorom te sam prikovan za nj kao valjda nikad prije. Pratim taj bizarni prijenos ratnih užasa, bizarno zavaljen u bizarnim sobama, kao da pratim nekakvo sportsko prvenstvo. Istodobno strahujem za svoj povratak, grozničavo razmatram opcije, da li da pokušam skupiti novac za let iz Indije ili da ipak odem u Pakistan i brže–bolje dokopam se Karachija? Spoj te neizvjesnosti i prizora iz Bagdada oduzima mi volju za daljnjim putovanjima. Spoj bijesa, straha, tjeskobe. No doista ne vjerujem da je sada mudro biti ravnodušan, slijegati ramenima i govoriti da će biti što bude, da mi tu ionako ništa ne možemo i da uživamo u čemu možemo i dok možemo. U pitanju je, naravno, i stupanj afektiranosti svime time, ali zabijanje glave u pustinjski pijesak, pušenje hašiša od jutra do mraka, uz ovdje slavno: »Om shanti«, što uglavnom viđam i čujem od putnika svoje generacije, naprosto mi je gadljivo. Ni histerija ne dolazi u obzir, ali kricima i vapajima upućenima nebu čovjek se mora pridružiti makar iznutra, mora to učiniti da bi se još osjećao dijelom neke videće zajednice. Ne u ime nade u bolje sutra, ne, nego u ime sačuvanja razbacanog zlatnog grumenja, bombardiranog smisla opstanka.

Čitati, pisati, pisati. Pitanje higijene, pitanje održanja.

Susret toga dana: šećem pokrajnjom ulicom ružičastoga starog grada, kadli preda me stupi nasmiješen brko i upita me koliko je sati. Kažem mu, on me pogleda, načini stanku, pa se predstavi kao umjetnik i pozove me u svoj skromni dom, čiji mu je ulaz bez vrata bio odmah iza leđa. Ovo »skromni« nema veze s frazom, više je nego primjerena oznaka: pognut ulazim u nastambu sasvim niska stropa, čađavih zidova, mračnu, skučenu, a opet nekako pustu. U tih nekoliko kvadrata stisnuto je više generacija njegove obitelji; svi su nečim zabavljeni, ali dobacuju poglede prema meni, ne napadne kao inače. Čovjek mi objašnjava da je lutkar, odnekud s ponosom vadi nekoliko lijepo skrojenih, šarenih lutaka dužine lakta. Uzimam ih u ruke, okrećem, dok mi on dalje vedro priča kako također i svira. Dohvati jedan bubanj — čini mi se da je bila glinena mridanga — i udari ga nekoliko puta. Iz mraka stiže obligatan čaj s mlijekom. Želi mi pokloniti lutku koju držim, taj siromah. Ne mogu je prihvatiti, naravno. Na koncu me ipak moli da mu dam koji sitniš, za jedno pivo, kaže. Kvragu, novac mi je u hotelu, ispričavam se i hitam da stignem na vlak.

14.

U Varanasiju. Na najistočnijoj sam točki do koje sam dosad dospio na planetu. (Ali to je, dakako, relativno: »istok« i »zapad« u političko–geografskom smislu su europocentrični pojmovi.) Prijepodne stigoh iz Jaipura, nakon 22 sata u vlaku; vozač rikše koji se, po običaju, na kolodvoru prilijepio za mene, kaže mi da se hotel koji sam rezervirao nalazi u zoni u kojoj je danas bilo sukoba između hinduista i muslimana te da ondje nije sigurno. Vjerojatno laže, ali on je bio uvjerljiv a ja preumoran za raspravu, pa sam se tako smjestio u hotelčiću smiješna kvazizapadnjačkog imena što ga je on sugerirao i od kojega, dabome, dobiva proviziju. U podne se kroz labirintske uličice staroga grada spuštam do gatova, i sada sjedim na terasi odmah ponad Gange. Do nosnica mi dopire slatkasto–opor, težak miris paljevine, zacijelo od ljudskog mesa. Sunčano je, vruće, neobično spokojno uz (prljavu) rijeku. Duguljasti drveni čamci privezani uz obalu, krave, ljudi koji se kupaju, djeca, sadhui, perači rublja, turisti. Suprotna obala je pusta, svijetla, pješčana.

Sumrak, prizor trupala na lomačama na jednom od gatova za spaljivanje. Rodbina ih spokojno gleda, životinje se lijeno muvaju oko klada koje gore. Tijela prethodno umočena u Gangu gore u gustom dimu, još se jače širi taj oštri, slatkasti vonj koji nikad neću zaboraviti. Ništavnost života, ništavnost smrti. Svetost života, svetost smrti. Prisutnost, opipljiva prisutnost možda neosviještenog znanja o stopljenosti života i smrti. Ljudi u skupinama, svaka oko svojeg pokojnika, lože nagomilano drvo — u onih bogatijih to je sandalovina — kao što bi ga ložili za vatru ispod kotla s povrćem, kao da pripremaju svagdanji objed. Najstariji sinovi umrloga prepoznaju se po obrijanoj glavi. Ništa posebno, ništa potresno. Nema plača ili naricanja. Krug se vrti dalje. Nada da je pokojnik možebit izbavljen iz samsare, ili barem da se preselio u viši oblik života, ne daje mjesta žalosti. Malo dalje djeca se kupaju i igraju kriket, još malo dalje krave se sunčaju. Kraj njih, tamne djevojčice prave velike pogače od kravlje balege i slažu ih na pločnik da se suše.

Nosači drva za lomače, koje se ubraja u »nedodirljive«, jezive su, izmučene i ispijene spodobe. Naspram njih, vozači bicikl–rikši, čijim se uslugama nerado koristim, oličenje su čilosti. Posve su tamni, gotovo bez mesa na kostima, praznih pogleda; pogureni, makinalnim, sporim pokretima tegle te klade i granje na tankim, žilavim ramenima. Nikad nisam vidio ljudske likove bliže životinjskima. Ali griješim, naravno: srozano ljudsko biće uvijek je ispod životinje — ova nikada nije toliko lišena izraza, nikada toliko pala — i zato je tako groteskno.

Pogreb uz Gangu na ovome mjestu, kažu, donosi izbavljenje (moksha). Mnoge siromašne obitelji daju posljednji novac da doputuju ovamo iz udaljenih krajeva kako bi njihov pokojnik mogao ovdje biti spaljen; danima iščekuju smrt rođaka na izdisaju u oronuloj, tamnosmeđoj višekatnici bez stakala na prozorima, tik do rijeke. A kupanje u Gangi, kažu, briše grijehe. I oni koji to kažu, vjerujem, znaju da nije tako, da je to tek mala pripomoć sudbini, cjeloživotnom i višeživotnom naporu. Valja načiniti otvor za možebitan utjecaj Milosti. Širiti ga, i bdjeti. Bdijenje i žrtvovanje. Prinošenje žrtve bogovima također je takva pripomoć, koja u konačnoj probuđenosti postaje suvišna, kao što postaje svejedno što će biti s tijelom kada ga duša odbaci. Benares je Indija at its most authentic. Vrhunac svega što sam vidio i iskusio na Potkontinentu. Jedan moj znanac veli da je Pushkar grad života, a Benares grad smrti. Ali ne, Benares je mjesto kraja i početka, mjesto koje podrhtava od intenziteta tog sraza.

U zoru se vozim čamcem po Gangi, s četiri bezobrazne Izraelke što stalno ušutkavaju lađara koji nam na drvenoj engleštini pokušava nešto objasniti. Čarobno, unatoč njima. Nova perspektiva na gatove i sve što se na njima odigrava. Rano jutro, a sve je živo, vreva već počinje, obredna kupanja, perači rublja stupaju na scenu, ritmično udaraju namočenim komadima odjeće o kamene ploče uz rijeku. Gledam najprije tu vodu koja odmiče poda mnom, prljavu toliko da, iako nisam gadljiv, ne bih u nju ni nožni palac umočio — među nerazaznatljivim otpacima plutaju životinjski leševi, poslovične dijelove ljudskih trupala ipak nisam vidio — a onda dižem pogled prema gatovima i vidim čovjeka, do koljena u rijeci, samo s krpom oko slabina, koji tu istu vodu požudno pije. Pomišljam: taj je doista imun na sve... Ili je ta rijeka doista sveta, a njezina zagađenost samo iluzorna. Ili pak istinska, iskrena vjera dezinficira sve elemente.

Popodne mi već treći put na vrata sobe kuca nasmiješeni, skromni čovo po imenu Ašok. Ovaj put pristajem na njegove usluge i pruža mi temeljitu masažu, s uljima i inim pomagalima. Ulja smrde, ali blagotvorno djeluju. Tip je naoko krhak, nizak, sitan, ali moć mu je u rukama. Okrepljujuće, nema šta. Blagoslov za tijelo putnika. Prije odlaska mi pokazuje bilježnicu u koju njegove mušterije zapisuju dojmove. Jedna od njih — neki Australac, mislim — sastavio je duhovitu analogiju čuvenih edikata kralja Ašoke. Prvi stavci u toj verziji glase: 1. Life is pain; 2. Pain is gain...

15.

Slijede prolasci kroz podzemlje.

Onako okrijepljen ponovno odlazim u šetnju uz rijeku, do glavnoga gata za kremaciju, gdje među mnoštvom upoznajem čovjeka crvenih očiju u bijeloj, neobično čistoj odjeći. Radi u upravi palionice, barem tako kaže. Kako god bilo, održava mi pravo malo predavanje o pojedinostima obreda i običaja vezanih uz spaljivanje mrtvih. Potom mi objašnjava da ujedno radi u službenoj prodavaonici bhanga — marihuane i njenih derivata — o kojoj sam već bio čitao u bedekeru. Pita me želim li ju vidjeti, odgovaram potvrdno, premda se sumrak već bliži, a ja se u tom času sjetim da se nakon sumraka ne preporuča kretanje po Starom gradu; nestanci nisu rijetki, po gradu sam vidio oglase u kojima se traže nestali turisti. No neka, idem za njim, kroz splet prljavih, uskih uličica, do neuglednog dućančića u kojem željezna mreža, s oknom u sredini, odvaja prodavače i njihovu izloženu robu od prolaznika u mračnoj ulici. Pita me želim li nešto kupiti, ja promrljam da me ne zanima, a on me značajno pogleda i kaže mi da ima jedno mjesto »gdje su njegovi prijatelji«. Vodi me tamo, u tu neslužbenu prodavaonicu par uličica dalje. Dolazimo pred nizak otvor bez vrata, unutra tama. Glavom mi proleti misao: eto, tako to izgleda prije nego što nestaneš. Ali onaj prst sudbine blago me gurne u leđa. Kud puklo da puklo, ulazim u tu tamnu jazbinu s niskim stropom i jastucima na prljavom podu. Pokazuje mi rukom prema sobici odvojenoj zastorom, sjedamo unutra na pod, stiže čaj i njegovi kompanjoni, malo je reći opaka izgleda; jedan je čak imao stereotipnu brazgotinu preko oka. Dilaju hašiš i opijum. Pitaju me što me zanima, kažem ništa, ali nešto valjda ipak, pa dobro, ali nemam para, nema veze, koji — indijski, afganistanski, kineski? Kažem kineski, čuo sam da je najbolji, jedan od njih ga ubrzo donosi i pokazuje, tu tamnosmeđu, ljepljivu masu u celofanu, nalik čokoladi, a i slična mirisa. Otkidam malo, pravim kuglicu između palca i kažiprsta, ubacujem je u grlo i tjeram dolje s gutljajem čaja. Dobro je... Pitaju me koliko ću kupiti. Neću ništa, kažem, ponavljam da nemam novca kod sebe, doći ću sutra, sada znam gdje se nalazi mjesto. Ne vjeruju mi, traže novac, hoće sa mnom u hotel, izvlačim se, jedan mi stavlja ruku u džep, oblijeva me znoj, četveronoške izlazim, posrćem preko beživotnih tijela, oni idu za mnom, ali samo do vrata, izjurim van, trčim koliko me noge nose, vani potpuna tama, ne znam gdje sam, jurim neosvijetljenim ulicama, ne znam koliko vremena, već me hvata, diže me, onda ugledam Gangu, dragu, blistavu, spasonosnu Gangu kojom brode noćne iskre, ushićeno skačem po gatovima, letim...

Nakon par sati nekako se pribirem, kasno uvečer slijedi recital klasične glazbe, na prvom katu jedne trošne zgrade, s izvrsnim sitaristom duge bijele brade. Slušam ga, obavijam se njegovim zvucima kao da se istoga dana ništa nije dogodilo.

(Indijska klasična glazba razvila je kao nijedna druga složene ritmičke obrasce i melodiju, zapadna se pak temelji na harmoniji. Nameće se i usporedba beskrajno raščlanjene logike u indijskoj skolastici i Aristotelove logike, koja je još uvijek temelj našega razumijevanja i govorenja. Pa, recimo, sanskrta i starijih europskih jezika. Što to govori u komparaciji, u analogiji s obzirom na ta dva svijeta u cjelini?)

Prođoše tako benareski dani, u vlaku sam za Amritsar, koji je s osam sati zakašnjenja krenuo iz Varanasija. Tako sam izgubio cijeli jučerašnji dan, usto još omamljen od preksinoćnje noćne more. Večer uoči odlaska popeo sam se na terasu pansiona da nešto popijem i pojedem gledajući u daljini obris velikog mangova stabla. Pridružio mi se neobičan mladi Korejac duge, svilene kose, koji praktički živi u jednoj od soba. S laptopom u ruci i pomoću deset engleskih riječi objašnjava mi da je umjetnik i »Ciganin u duši«. Umjetnost mu se, koliko sam razabrao, sastoji u kompjutorskom retuširanju fotografija ljudi koji se zateknu na toj terasi. Elem, onuda se motao i Raj, govorljiv, simpatičan dečko koji ondje zarađuje kruh. Kolebao sam se što da naručim na kraju, a on me upitao želim li jedan bhang–lassi. Lassi je sjajno osvježavajuće piće od jogurta u raznim kombinacijama, u ovom slučaju s marihuanom, polulegalno: nema ga na cjenicima, ali ga je na mnogo mjesta moguće dobiti. Dotad sam samo bio ponešto čuo o njemu, obično uz upozorenja da može izazvati gadne tripove. Kažem Raju: može, ali samo ako će i on popiti jedan sa mnom. Nema problema, veli, i smuti nam obojici po jedan zeleni napitak u visokoj staklenoj čaši. Čavrljamo, pijuckamo, zurimo u noć, prođe neko vrijeme i ne osjećam nikakav učinak. Kažem mu da idem na spavanje, jer moram rano na kolodvor. »Na spavanje?« upita me i vragolasto pogleda. Sada mi je tek jasno zašto... Otišao sam u sobu, legao u postelju, zatvorio oči. I onda je počelo. Najprije mahnite slike u glavi, koje su se redale bjesomučnim tempom. No dobro, ništa zabrinjavajuće. Bar za nekoga tko ima iskustva s lakim drogama. Ali onda začujem ženski glas kako opetovano pjeva: guru paranam. Bez prestanka, uvijek u istoj, razvučenoj melodiji, ista četiri tona, pa jedan viši. Cijelu vječnost. Ustajem, otvaram prozor da vidim poji li to netko vani. Ne. Ne prestaje. Stalno ista mantra. Odlazim u kupaonicu, drhtavih ruku zapljuskujem lice mlakom vodom, začepljujem uši. Vraćam se u postelju, ništa se ne mijenja. Nakon ne znam koliko vremena, napjev preuzima muški glas. Opet isto, izluđujuće. Tako je trajalo gotovo do jutra. Guru paranam...

...Ali trebalo je, valjda, i to probati. A sad opet vlak druge klase, zagušljivi kupei, slabo spavanje, 24–satno truckanje, oskudna hrana, znatiželjni pogledi koji se ne trude biti diskretni, iščekivanje, beznadno mutni prozori, pušenje u hodniku, pokoja rečenica s nekim koga ću uskoro zaboraviti i koji će uskoro zaboraviti mene...

Najzad sam došao do jednog od naslova iz pera Bedea Griffithsa, čiji sam životni pokušaj (egzemplarno: Brak istoka i zapada) nekako unaprijed namirisao iz par nabačenih podataka. Knjiga se zove Povratak središtu. Susret kršćanstva i hinduizma uz posredovanje duhovno odistinski susretljive osobe. U mom se štivu nadovezuje na prodornu Ramakrišninu jednostavnost, s tom razlikom što se ovdje taj prodor ostvaruje uz prethodno obuhvatno znanje i refleksiju.

Griffiths spominje Katarinu Siensku, kojoj je Bog u jednoj viziji kazao: »Ja sam onaj koji jesam, a ti si ona koja nije.« Iz toga slijedi sve...

16.

Kraj ožujka, ponovno sam na krovu Coockoa, iznova pred najljepšom džamijom, u mislima zaokružujem putovanje. S tugom sam napustio zemlju Indiju, ali čudno: prvi put se na nekom od većih putovanja pomalo veselim povratku. Zatrpanost osjetila, samoća čini svoje. U zadnji čas sam u Amritsaru svome cariniku kupio nekakav parfem, a ovaj je ispunjenjem tog iznuđenog obećanja bio tako ganut da me suznih očiju umalo proglasio svojim bratom. Sutra krećem vlakom za Karachi, u utorak pred zoru letim u Istanbul, pa za Zagreb. Strahovi su posve nestali. Ponovno tumaram starim dijelom Lahorea, gubim se po uličicama i bazarima. Nakon više od mjesec dana, prilično je toplije, pa je i atmosfera drukčija, onako prašnjavo–ležerno–ljetna. Uočavam razlike u odnosu na Indiju. Pakistanske žene i dalje držim najljepšima na svijetu, a pogled s ove terase najvećom svečanošću za oči u svim gradovima svijeta koje sam obišao. Pakistan sam tek onjušio i okrznuo, kao uostalom i Indiju, ali vratiti se želim i moram u Indiju, još istražiti nju i sebe u njoj. Sve ostalo su tek postaje na putu, mjesta za predah i privremena gnijezda. A sad se spremam za »dio svijeta koji je prazan bez mene«, kao što je rekao dječak po imenu Krišna.

Sedam ujutro, polupusti hodnik munjevitoga Karakoram Expressa. Pogled na pustinjski Sindh, nadomak Karachija. Pijesak, nešto kamenja, rijetko sparušeno grmlje, kamo god pogledaš. Prizor za oproštaj. Gotovo netaknuto prostranstvo, osim telegrafskih stupova i same pruge. Ostaci najstarije poznate civilizacije u Moenjodaru nisu daleko. Nisam vidio Ind.

II

1.

Povratak u »domaju«, u hladnoću, ranotravanjski snijeg u zagrobnom gradu. Zvono se opet spustilo, svijet se skrio od samoga sebe. Sve se sad čini tako sterilnim, pustim, ispeglanim. Sve je dozlaboga anemično. Ali dobro je odmoriti se ovdje od puta. I onda sakupiti sredstva i poći opet tamo, čim prije, u krilo majke Indije. Iza mene je upoznavanje i zaljubljivanje, sada treba produbiti poznanstvo, srce kaže da ondje moram još nešto vidjeti, da me još nešto čeka. A ja čekam priliku.

I prilika se stvorila, odjednom, krajem iste godine. Dogovor sa suputnicom bio je brz — idemo na jug Indije, dan uoči Silvestrova letimo za Bangalore preko Frankfurta. Sletjeli smo kasno uvečer u prašnjavu toplinu prijestolnice Tamil Nadua i odsjeli u solidnom hotelu. Solidnom barem za moje standarde od prošli put. Sutradan se taksijem, nakon šetnje tim poprilično pozapadnjenim gradom, vozimo u Puttaparthi, u Sai Babin ašram.

Ašram — u inače simpatičnom mjestašcetu, bez previše gužve, barem za ovdašnje prilike — mnogo je veći nego što sam ga zamišljao. Ustrojen je kao kakva golema kasarna, unutra imaš sve što ti treba; ograničenja su prilično stroga, no to se moglo i očekivati. Sve je pomno uređeno, čisto i organizirano. Postoje tri kantine, s južnoindijskom, sjevernoindijskom i zapadnom kuhinjom, u kojima se za sitan novac pristojno jede tri puta dnevno, nakon čekanja u dugim redovima. Za red i mir brinu se službenici stroga izraza u odorama i s plavim maramama oko vrata. Glavni događaji dana su dva daršana (na sanskrtu doslovce »gledanje«, »viđenje nečega«, u užem smislu pogled na nešto sveto, osobu ili predmet/relikviju). Riječ je o okupljanjima u kojima se uza zazive i pojanje iščekuje da se pred mnoštvom pojavi Sai Baba glavom i trbuhom. Kako su ovome noge popustile, u tu ga divovsku dvoranu dovoze crvenim automobilom, pa on katkad izađe te ga posjednu, katkad ne. Sljedbenici se prije toga postrojavaju u kolone, u kojima čekaju po par sati da bude izvučen njihov red. Izvlačenje se obavlja nekoliko puta, po nekom lutrijsko–aritmetičkom ključu. Što broj bude manji, to ćeš iz veće blizine moći vidjeti čovjeka koji se proglasio avatarom.

Osvrtao sam se tih dana oko sebe i povremeno se pitao jesam li među svim tim tisućama ja jedini lud ili jedini normalan ili pak jedini neosjetljiv, budući da nisam uspijevao dijeliti zanos koji očito obuzima tu čeljad pri samom pogledu na tog inače simpatičnog čovječuljka. U mojim je očima tu više idolopoklonstva nego bilo čega drugog, a bogme i »opijuma za narod« u izobilju, kulta ličnosti, kako još to nazvati? Sai Baba neosporno ima magnetsku (magičnu?) moć, izuzetnu karizmu. Ono što Baba, koliko sam se uputio, izgovara i piše, sasvim je na mjestu — premda se u tom pogledu ničim osobitim ne izdvaja iz još stotina duhovnih učitelja u Indiji — ali cirkus koji se oko njega stvara već je druga priča, kao i njegovo čarobiranje s drangulijama, tzv. materijalizacija. Čak ni ne sporim da on to doista čini, bez trikova — na moje je oči, uostalom, na Novogodišnje jutro stvorio ogrlicu za jednog od učenika pred sobom — ali treba li jednoj Božjoj inkarnaciji produkcija jeftinog nakita i satova da bi privukao svijet? Treba li mu uopće ikakvo »produciranje«? Njegova su objašnjenja za to — stvaranje veze s nekim preko simboličnog predmeta i tomu slično — prilično labava. Uglavnom, nisam se mogao osjetiti dijelom te svetkovine.

Bio sam se zapravo nadao susretu i razgovoru s Babom, ali to je sada, izgleda, nemoguće. Slušam svjedočanstva s tih susreta, prilično šarolika. Jedno od njih iznio mi je Francuz kojega ću upoznati nešto kasnije. Prije nekoliko godina on se našao u skupini koju je Baba pozvao na razgovor u Whitefieldu, u svojoj ljetnoj, mnogo manjoj rezidenciji sjeverno od Puttaparthija. Svoj trojici Baba je iz šaka sipao vibhuti (sveti pepeo) na dlanove, potom je zastao i rekao za moga znanca drugoj dvojici: »Ovaj ne vjeruje, vidite?« i na to »ovome« nevjerniku usuo pepela koliko mu nije stalo u šake. Kakav to bog sebe ovako dokazuje?

Prvoga dana stavili su me u nekakvu spavaonicu s pedesetoricom muškaraca (u ašramu je na djelu stroga spolna segregacija), u kojoj od zvukova, mirisa i svjetala nisam oka sklopio, a poslije sam našao dvojicu cimera, Indonezijca i Australca, pa sam mogao počinuti u normalnoj sobi. Obojica su zaneseni poklonici, ali dragi dečki. Priča im je slična: raspusna mladost, potom susret s Babom, niz koincidencija koje su im život spojile s njime i blagoslovile ih te im je otada sve u Njegovu znaku. Oni i svi ostali s kojima se susrećem postavljaju mi uvijek ista pitanja: Jesi li sanjao Babu? Jesi li plakao danas kad si ga vidio? Kad odgovorim niječno, u pravilu me sažalno pogledaju, potapšaju po ramenu i vele: Budeš već.

Suputnica je ostala u Puttaparthiju — ciljevi nam bijahu različiti — pa putovanje nastavljam sam. Čekam autobus za Trichy (Tiruchirappalli), a otamo ću za dan ili dva u Griffithsov ašram–samostan. Očekujem i nadam se nečemu sebi bližem, dubljem, istinskijem, pa makar čovjek koji me nadahnuo da pođem onamo više ne svijetlio na ovome svijetu.

2.

Velike su razlike između onoga prvog i sadašnjega mog putovanja Indijom; s obzirom na odredište i usmjerenost, pojednostavljeno, ono prvo bilo je »svjetovno«, ovo sada bilo bi »duhovno« (iako je svako pravo putovanje duhovno, utoliko ukoliko je barem u intenciji riječ o oslobađanju; ostalo je turizam); prebrodio sam početne šokove, strahove, od nesigurnosti u prelaženju ulice do svega ostalog. Imam sličan osjećaj kao onomad u Lahoreu, kad sam ostao sâm, ali ovaj put nema one tjeskobe i strepnje; ima neizvjesnosti, naravno, ali ona je dobra. Nekako je sve sagledivije. Pa valjda sam i ja promijenjen. Protekle godine (pr)obavio sam svašta, trijumfe i padove, proveo intenzivno vrijeme, ispitivao sudbinu, udaljavao se i bližio sebi, drugima, svijetu, putovao na razne načine; ponešto se i iskristaliziralo. »Sve je samo putovanje.« Sada osjećam da mi je i ta ašramska disciplina blagotvorna, pa mi je, ako ni zbog čega drugog, i početak u Puttaparthiju dobro došao, makar kao blaži oblik askeze: rano lijeganje i ustajanje, bez mesa i alkohola, minimum cigareta, mnogo tišine i osame. Povremeno nužno: ne trapljenje, nego uklanjanje viška udobnosti. Po meni je, uostalom, već velika udobnost to što se u ovom kraju svijeta čovjek gotovo nikad ne mora brinuti kako da se ugrije. Kad pomisliš koliko to samo energije i sredstava zahtijeva u hladnijim krajevima, gdje, po mome dubokom uvjerenju, nije bilo zamišljeno da ljudi obitavaju. Čitava priroda, kao uostalom i povijest, ovdje pokazuje čovjeku da mu je suptropska klima po mjeri.

I kad se ovako na putu, ili bilo kad u životu, nađeš bez »drage i druga«, u trnju i prašini puta, uvijek se sjeti onog što si u samoći spoznao o samoći: ona postoji samo ako rastavljaš svijet na subjekt i objekt, okivajući tako sebe i krivotvoreći svijet. Ako srcem znaš (vidiš, vedaš) atman, ako kao mikrokozmos vidiš svijet i Boga u sebi, samoće nema; zasebnost nije izoliranost; Bog je tu, unutra, uvijek. Budi jednostavan, ne uzdiži se i ne umanjuj, budi sve u jednom, dakle budi budan. Sjeti se da putuješ zato da održiš i pojačaš budnost, budnost koja te približava Bogu. S tim pred očima putuj, piši, ljubi, pij vino, čini sve.

3.

Peti dan nakon Nove godine počinje raskošnim thalijem za doručak. Riječ je o jelu, zapravo nizu jela koja se poslužuju na listu banane: u sredini je gomilica riže i/ili chapatija, a uokolo su u metalnim posudicama — obično njih deset, ako se ne varam — umaci svih okusa, u rasponu od krajnje ljutog do slatkog, koji se prstima miješaju s bazom u sredini i prstima jedu. Čest je slučaj da ti konobar bez pitanja hitro napuni ispražnjenu posudicu ili nabaci još šeflju riže. Promatram lica — mnogo tamnija nego na sjeveru Indije, gotovo crna; slušam govor pun grlenih i nepčanih suglasnika, s riječima od po šest, katkad i deset slogova. Govor koji mi je, moram priznati, unatoč respektu spram drevne tamilske tradicije, ostao ružan.

Nakon, kako bi rekli turistički vodiči, kratkog obilaska Trichyja, popodne krećem lokalnim autobusom za Kulittalai. Drndam se cestom koja vijuga uz rijeku Cauvery, kroz predivnu, bujnu tropsku vegetaciju, visoko drveće, palme, banane i druga stabla koja ne umijem prepoznati. U autobusu lijepe žene, osobito jedna, sasvim mlada, u jarkomodroj haljini, tamna, plaha srna blistavih a blagih očiju. (Kako se zapadnjakinje koje dolaze ovamo doimaju blijedima, ispranima, i nadasve nekako nezgrapnima, gotovo grubima, u usporedbi s indijskim ženama! Ne mogu shvatiti Michauxa koji veli da nigdje u Indiji nije vidio lijepu ženu.) S odredišta se vraćam taksijem tri kilometra natrag u Tannirpali, u Shantivanam — »šumu mira« — odnosno Saccidananda (otprilike: bitak–znanje–blaženstvo) ašram.

Dočekuje me brat Martin, inače Indijac, Griffithsov (Dhayanandin) učenik, s kojim sam bio izmijenio nekoliko e–mailova najavljujući svoj dolazak. Bez mnogo riječi, već gotovo po mraku, odvodi me u moju ćeliju, daje mi letak s osnovnim uputama i odlazi u tišini. Šećem malo među tim čarobnim stablima, raslinjem, drvenim sjenicama, po pješčanim puteljcima. U sedam sati slijedi zajednička molitva, misa u osebujnom kršćansko–hinduskom spoju, prisustvuje joj desetak ljudi, što monaha, što gostiju. Potom večera u istom sastavu, jednostavna, prava indijska, na prostirkama na kamenom podu. Sjedimo u dva reda, sučelice jedan drugomu. Posjetioci dijele hranu iz velikih lonaca. Obrok protječe bez riječi, izuzev kratku pjevanu molitvu na početku i na kraju. U istoj prostoriji ostaje par ljudi, s kojima na odnekud donesenom malom videu gledam Human Search, dokumentarni film o Bedeu Griffithsu. Divno, inspirativno djelo koje ću poslije tako rado pokazivati prijateljima. Kakav antologijski trenutak: prije deset godina, neposredno pred smrt, Griffiths na istome mjestu govori o tome koliko je na njega utjecao D. H. Lawrence i u narančastoj nošnji sannyasija čita sljedeći odlomak iz Zaljubljenih žena:

»How can I say ’I love you’ when ’I’ have ceased to be, ’you’ have ceased to be? We are both caught up and transcended into a new oneness. Everything is silent, because there is nothing to answer; all is perfect and at one. Speech travels between different parts, but in the perfect One there is perfect silence and perfect bliss.«

To je sat–cit–ananda, veli Otac Bede.

Odlazim na spavanje u dodijeljenu mi sobicu veličine otprilike tri puta tri metra, s jednostavnim krevetom preko kojega visi zelena mreža za komarce, stolićem, stolcem i malom, grubo izdjeljanom stelažom. Prozor zatvoren, zbog insekata. Zar nemam sve što mi treba?

Sutradan, nakon molitve u još prohladno svitanje i doručka, javljam se za pomoć u kuhinji, gulim i sjeckam povrće za dugačkim drvenim stolom ispod strehe. Osim obligatnog luka i mrkve, mnoge vrste tek upoznajem. Mjesne žene koje rade u kuhinji, za velikim kotlovima, govore mi nazive na tamilskom koje jedva umijem ponoviti. Odlazim potom u šetnju nešto dalje od ašrama, šumskim putem usporedo uz rijeku u kojoj se kupaju seljani i vode stoku na pojilište. Blistavi, blaženi, lagani trenuci. Srce prirode u srcu Indije, poput hoda po onome »malom prostoru u srcu lotosova cvijeta u srcu čovjekovu« o kojem govore Upanišade. Sunce, zelenilo, ugodna toplina, vitke i graciozne kokosove palme, spokoj. Lakoća u nutrini i udovima kakvu davno ne bijah osjetio. Popodne pođoh na suprotnu stranu, u obližnje naselje, pravo indijsko selo u kojem me gledaju velike oči siromašnih ljudi, tamna, mršava lica, životinje, prašnjave, čađave fasade, zemljane kolibe pokrivene gusto ispletenom palmovom slamom. Ispred njih živopisne, geometrijski pravilne a inventivne mandale što ih svakoga dana u zoru na suhoj zemlji crtaju žene da umilostive bogove i navedu ih da prijeđu njihov prag. Isprve sam mislio da ih crtaju kredom, no rekoše mi da je češće u pitanju rižino brašno. Tako mandala — ovdje ju zovu kolam ili rangoli — iščezava tokom dana pojedena od insekata, čime se simbolizira poštovanje i spram najsitnijih oblika života. Podsjetilo me to na raskošne mandale tibetanskih budista — izradi jedne takve svjedočio sam u Zagrebu — koje se nakon višednevnog mukotrpnog rada rasiplju u vjetar, predaju elementima. Srodan mi se čini i običaj da se maloj djeci crtaju crni kolobari oko očiju kako bi se od njih odagnali demoni, popašni na krhka bića.

U oktogonalnom zdanju među stablima banana u ašramu smještena je biblioteka, mala, ali sjajno opremljena. Miris starog papira izmiješan s mirisom tropskog bilja. Njuškam po starim svescima, uglavnom na engleskom; ima građe za doživotni studij. Iznad glavnog ulaza izdjeljani su likovi koji se izdaleka doimaju kao tipične figure indijskih božanstava. Riječ je, zapravo o Svetom Trojstvu, a Sin Božji sjedi u lotosovu položaju. Djelo lokalnih kipara.

Među ašramskim gostima nalazim dvojicu sugovornika, jednog Velšanina koji nadahnut Paramahansom Yoganandom već drugi put putuje kroz cijelu Indiju i piše knjigu o svetim osobama i susretima s njima, i iznimno lucidnog Francuza, ozbiljnog a duhovitog, budistički nastrojenoga gospodina s kojim ću se naći na mnogo točaka. Zajedno odlazimo u gradić tri kilometra dalje, tipično živopisan, bez naročitih zanimljivosti, ali i bez one kaotične vreve indijskih megalopolisa. Vrijeme tu protječe blaženo sporo. U prolasku kupimo pokoji kolačić, krišku svježeg ananasa odrezanu velikim prljavim nožem, cigarete koje se prodaju na komade. Da, čak je i ovdje, kao posvuda u Indiji, kompjutorizacija uzela maha te se možeš bez problema služiti elektroničkom poštom; ponekad ti neko mjesto izgleda kao da nije čulo za struju, a kad tamo internet cafei na svakom koraku — najčešće uske prostorije pune muha, kroz čiji ulaz može proviriti kravlja glava, ali računala rade. Jednako su česte telefonske govornice, obično sobice s par starih aparata i jednim dremljivim službenikom.

4.

U hladu kolibe pročitao Tajnu ArunHchale AbhishiktHnande, tj. Henrija Le Sauxa, jednog od dvojice benediktinskih misionara, utemeljitelja Shantivanama — koji dan prije puta prema tome svetom brdu. Cijela ta galerija indijskih tragatelja za Bogom, Jednim, Atmanom, Sobom — isposnika, sadhua, mistika, sannyasija, redovnika, mudraca — podsjeća me na prizore iz Hardwara i Varanasija, na svu onu masu hodočasnika u svakovrsnom ruhu, među kojima je bilo krajnje teško razaznati tko je tko i kamo ide, čemu teži, što nosi u sebi, očitati na tim licima što je iza, žar potrage, prosvijetljena duša, mahnita izgubljenost ili naprosto prosjak. AbhishiktHnanda — koji je, kao i mnogi njegovi srodnici, svoj životni put okončao na Himalaji — pripovijeda o svojoj i nizu čudesnih sudbina privučenih svetošću toga mjesta, iz prve ruke, o svim tim trapljenjima, duhovnim i duševnim pothvatima, ritualima, čudesima, legendama, svetim ljudima, povučenicima okupljenima u upravo nevjerojatnom broju na takvim mjestima, po spiljama, hramovima, ulicama. I kao da se u zadnjih tisuću godina ništa nije promijenilo, ni izvana ni iznutra, ponavljaju se isti prizori u bezbrojnim varijacijama, dalje se odvija frenetični ples lile, apsolutna šutnja asketa, poniranje u jedinost Sopstva, javljaju se znaci božanstva, veliki učitelji, velike lude, velike zablude, neiscrpivo šarenilo maye ispod čijeg vela poneki nazru Jedno lišeno atributa i u njemu ostanu zauvijek, do kraja ovog života tek ravnodušno noseći svoje zemaljsko ruho i podnoseći zemaljske okolnosti...

No osim ove povučeničke, pustinjačke tradicije kojoj se uglavnom priklonio AbhishiktHnanda, postoji i besmrtno naslijeđe mahayana budizma, koji ideal egzistencije naziva bodhisattvom. Bodhisattva ne staje na individualnom spasu, na vlastitom izbavljenju iz samsare, nego nakon svoga prosvjetljenja ostaje ovdje i svijetli bližnjim slijepima u mraku. Odnosno, on beskonačno odlaže svoje oslobođenje zarad slobode sviju bića. Moj spas tek je uvjet borbe za spas drugih. Bodhisattva prihvaća žrtvu, ne odlazi sam, daje sebe. Kao što stoji u jednoj sanskrtskoj drami: »Pustinjak je bez sumnje sretan u šumi — livada mu je postelja, bijela stijena ležaj, sjenovito drvo prebivalište, svježa voda vodopada piće, korijenje hrana, a divljač drugovi. Ipak, ovaj život ima jedan nedostatak. U potpunoj samoći on ne može pomoći bližnjima, i zbog toga samoća nema svrhe.« Valja dopuniti: samoća ima svrhu na jednoj postaji puta, ali onda moraš sići s planine. Da, u osami »svojom čistoćom prizivaš čistoću svijeta«, ali u toj netaknutosti ne izvršavaš svoje poslanje u istinskoj punini, ne daješ se — ne ljubiš. Bodhisattva je ideal ljubavi, uzor žrtve, i utoliko je zajednički budizmu, kršćanstvu i sufizmu. To davanje nije pristanak na skupno brčkanje u »odviše ljudskom« glibu, nego ostanak na Zemlji zarad nenametljive pomoći drugima da progledaju. Jer »drugi« jesu ja, jer atman jest Brahman, jer »to si ti«. Kada bi Ramakrishni savjetovali da počine, on bi rekao: »Od svoje bih volje pretrpio svakovrsne tjelesne bolove, također i smrt, stotinu tisuća puta, ako bih time samo jednu jedinu dušu mogao dovesti do slobode i izbavljenja.« Jer: »Spoznaja i ljubav Boga u konačnici su jedno te isto. Nema razlike između čiste spoznaje i čiste ljubavi.« Na Zapadu o tome slično zbori Walter de la Mare: »Siguran sam da se neću moći osloboditi, pobjeći iz ovoga svijeta, ne uzmognem li u spokoju i prijaznosti uzeti svaki njegov djelić, svakog prijatelja i svakog neprijatelja, sve što su ove oči vidjele, ova osjetila otkrila. To znam.«

5.

Prizori bijede i ogoljelog života, još jednom. Odmah do našeg ašrama nalazi se ašram Jyoti (Svjetlost), koliba u kojoj su udomljeni bolesni i nemoćni, nagurani jedan do drugoga na rasklimanim ležajevima. O njima se brine nekoliko ljudi na čelu s jednom dobrom dušom, markantnim Swamijem Yesudasom (Yesudas — Kristov sluga?). Obišli smo djevojku oboljelu od dječje paralize, posve nemoćnu, i dok su Raphaelu, Jonathanu i meni navirale suze na oči, ona se u svojoj patnji smiješila, dajući nam tako lekciju u toj skučenoj, prljavoj sobi u kojoj se njegovatelji s minimalnim sredstvima, kako znaju i umiju, snalaze oko nje i drugih bolesnika. Sve do tada vodili smo visokoparne rasprave, da bi nam taj prizor i naša bespomoćnost pred njime najednom začepili usta i oduzeli smisao vlastitom izbavljenju i spiritualnim finesama u čavrljanju uz čaj. Zajedničko pitanje: što uočiti, kako uistinu pomoći, ali dok se mi to pitamo i zdvajamo, postoje oni koji bez pitanja, šutke čine ono malo što mogu, pomažu, njeguju, olakšavaju boli, a da ne znaju ništa o teorijama milosrđa, naoružani samo osmijehom, upornošću i strpljenjem. Kao što nas osmijehom razoružava ta obogaljena djevojčica, koja sklapa tanke, tanke ručice i tiho se zahvaljuje za svaku riječ koja joj se uputi, za svaku pažnju, svaki put kad je namjeste na tome bijednom ležaju.

Shanti

iz jedne vječne plave teme

nadolje niče zelena munja

u pijesak se zatiče pa izbija

na nasmiješena usta male Shanti

Bog koji pati blista kroz ta usta

a kroz slamnati krov njene tamne zjene

sežu prema stablima banana

namještaju je na prljavoj postelji

a ona sklapa tanke ručice bogalja

i još tanjim glasom kaže: hvala

hvala što ste u očima donijeli

plavo sjeme i zeleno lišće:

osmijeh je sve što ću ikad dati svijetu

moja nota u vječnoj plavoj temi

Na Jonathanovu inicijativu, sutradan odlazimo na isto mjesto, nalazimo lopate te produbljujemo postojeći odvodni kanal uz kolibu i kopamo septičku jamu. Uokolo pogled na banane i palme, dolje potpuno crna, smrdljiva zemlja u koju upadamo do gležnjeva. Svi pokretni štićenici okupljaju se pred ulazom, zaogrnuti dronjcima, zahvalno nas motre, donose nam čaj. Shanti ima rođendan.

Jednog popodneva prisustvujem skupnom razgovoru s bratom Martinom u jednoj od ašramskih nastambi. Čovjek na mjestu, prostodušan i srdačan redovnik, posjeduje dozu intuitivne mudrosti, iskren je i svjestan svojih ograničenja. Na pitanje, recimo, o tome što je za nj Sveto Trojstvo odgovara da to zapravo ne zna, samo pokušava formulirati neku svoju viziju. I izgovara važnu istinu: znanje se ima, mudrost se jest. I također nužno: otklanja idolatriju i slijepo slijeđenje uzora, obogaćen, za razliku od goleme većine svoje crkvene subraće na Zapadu, uvidima kako u kršćanstvo, tako i u hinduističku baštinu, a nakon mladalačkog oduševljenja marksizmom. Zadnji dan u Shantivanamu, još jedanput odlazim do rijeke, gledam trome bivole koji iz nje piju i razmišljam o sutrašnjem putu u Tiruvannamalai.

6.

I sredinom siječnja poduzimam to iscrpljujuće putovanje; iscrpljujuće, iako sam sve u svemu prešao jedva tristo kilometara. Četiri autobusa od Tannirpallija, preko Trichyja i Villupurama. Prijevoz je u ovoj zemlji zapravo vrlo solidno organiziran, između svaka dva veća mjesta postoje redovite veze, kašnjenja nisu velika, jedino komfor u većini slučajeva nije na visini. Da i ne govorim o sladunjavoj glazbi navijenoj do daske, čak i u noćnoj vožnji, čije bučanje domaće nimalo ne ometa u blaženom dremuckanju. (Uopće je zanimljivo kako siromašan Indijac bez teškoća zaspe svugdje i u svakoj prilici; više puta preda mnom je na ulici hodao čovjek koji bi odjednom stao, rasprostro svoj čador na pločnik, opružio se i usnuo istog trena, neometan bučnim prometom i prolaznicima.) No neudobnost je nadoknađena živopisnošću: od tog dana pamtim bosonogog vozača s nalakiranim noktima na nogama, pa konduktera koji je sjeo do mene i počeo me vatreno uvjeravati kako je samo u Kristu istina i kako svakako moram doći u »njegovu« crkvu u Trichyju. Situacija koja bi mi se prije činila komičnom: pred Indijcem — a koji nije musliman — branio sam hinduizam. (Tko hoće vidjeti Indiju, treba se neizostavno nekoliko puta provozati drugom željezničkom klasom i lokalnim autobusima. To, naravno, vrijedi za svaku zemlju, ali naročito za Potkontinent.) U međuvremenu, kao i uvijek, na TV–u trešte bollywoodski filmovi i spotovi, ti dragulji populističkog eskapizma i kiča. Pamtim, nadalje, i neobičan, stjenovit krajolik obojen sutonom tijekom zadnjih sat vremena vožnje do ove Šivine prijestolnice.

Sjedim u restoranu hotela Ramakrishna, jeftinog a navodno najboljeg u gradu, preda mnom je slasna masala dosa — tanka palačinka od brašna od slanutka s ljutim umakom — a iznad stola visi slika blago i blaženo nasmiješenog Ramane Maharshija.

Priča glasi ovako: jednoga dana Višnu i Brahma zavadiše se oko toga tko je od njih dvojice najveći. Spor je izazvao toliki kaos na zemlji te se bogovi odlučiše obratiti Šivi i zamoliti ga da izgladi svađu. Šiva se pretvori u vatreni stup i reče Višnuu i Brahmi da će najveći biti onaj tko prvi dospije do vrha ili dna stupa. Višnu se na to pretvori u vepra i jurnu prema dolje, a Brahma preobražen u labuda sunu uvis. Koliko god silazio, Višnu nikako ne mogaše doći do dna, pa se vratio i priznao neuspjeh. Brahma je u međuvremenu, penjući se, ugledao cvijet s nekoga planinskog stabla kako pada, te ga je dohvatio, vjerujući da pada s vrha, i s njime došao pred Šivu. Ovaj prozre prevaru i proglasi Višnua najvećim, a Brahma ostade osramoćen. Stup od plamena poslije se pretvorio u dijamant, potom u rubin, da bi u današnje doba, u kali–yugi,2 postao ArunHchala, kamena planina (achala) boje zore (aruna), Šivino utjelovljenje. Planina koja je, prema Ramani Maharshiju, istovetna s Atmanom i koja tolike tragaoce zove k sebi, u svoje zakutke i spilje. Planina koju gledam sada, nadvijena nad grad, moćna, gola i jednostavna poput istine, misteriozna poput nedosegnute istine, nedosegnutog Sebe.

Sveta planina... No u Indiji kao da je svako brdo, svaka rijeka, svako stablo — ta »čežnja zemlje da susretne zvijezde«, kako u pismu veli Van Gogh — sveto, kao da je sve prožeto sakralnošću, posvećenu u dodiru ljudskog duha odozdo i božanske milosti odozgo, što je u iskonu i na koncu isto, jer nema gore i dolje, Brahman i Atman su samo dva vida jednog, kao što su svi ti milijuni božanstava samo lica bezimene istosti. Tao o kojem se može govoriti (i koji se može predočiti) nije Tao.

»U Indiji, ako se ne molite, putovanje vam je propalo. Potratili ste vrijeme na nebitno«, veli Henri Michaux. Ako igdje, u Indiji se čovjek moli spontano.

U podnožju se nalazi veličanstveni hram Arunachaleshwar, jedan od najvećih u Indiji, dragulj arhitekture i atmosfere, zapravo koncentričan kompleks zdanjH, od kojih je najveće i najraskošnije gopuram (pilon, pagoda) na istočnoj strani. Hram potječe iz 11. stoljeća, ali je velik dio sagrađen između 17. i 18. stoljeća. Moguće je satima polako hodati unutar njegova kruga, nošen neprestanim, vibrantnim ponavljanjem stiha koji se čuje s razglasa, a glasi otprilike: Om aruna jaya iovara yana maha (»O, Aruno, života veliki stvoritelju«?) U tamno središte toga hrama otišao je dječak Ramana nakon prosvjetljenja, pozvan i njemu samom tajanstvenim zovom, i ostao ondje tjednima bez hrane i vode, dok ga nisu prekrili crvi te su ga doslovce odnijeli drugamo ne bi li se njegovo poniranje nastavilo u neraspadnutom tijelu a njegov jednostavni nauk u budućnosti prenio drugim dušama.

Dva dana nakon dolaska odlučujem se na strm, potežak uspon na Brdo, po vrućini. Put obrubljen spiljama pustinjaka i pri dnu nešto gušćim drvećem penje se od ašrama te vodi najprije do Skanda ašrama, spilje na obronku u kojoj je Ramana svojedobno proveo sedam godina i koja je sada pretvorena u svojevrsno memorijalno mjesto, obavijeno spokojem. Spokojem u opreci s imenom što ga nosi spilja: Skanda je drugo ime za Karttikeyu, šestoglavo i dvanaestoruko božanstvo rata. Unutra, u sobičku s niskim stropom i zemljanim podom, zatekao sam nekoliko zapadnjaka u meditaciji. Ostajem ondje neko vrijeme, sjedam, sklapam oči, ukidam vrijeme. Kolebao sam se da li da krenem dalje, jer premda je bilo tek osam ujutro, sunce je već dobrano peklo, a ja nisam ponio vode. No kakav bih ja to jarac bio da se nisam zainatio i krenuo prema vrhu. Crvenkaste stijene, nisko, sparušeno raslinje, kroz izmaglicu divan pogled na cijeli grad, osobito na hram, te na rijeku Cauvery i jezera rasuta po nizini. Tijekom dvoipolsatnog veranja srećem par ljudi koji mi daju vode — ma neka je iz slavine, bolje išta nego ništa — za predah nalazim poneku sjenu iza kamena ili stabalca, i sretno stižem na vrh. Glatka, gotovo pravilna zaravan. Ondje me dočekuje nekoliko mladih, dobro raspoloženih sadhua, slikamo se; pokazuju mi malu, iskrzanu fotografiju sadhua (»Babaji«) koji tu, na vrhu, boravi već trinaest godina u meditaciji. Nude mi da mi ga »pokažu«. Kratko razmišljam, i odvraćam im da radije ne bih. Osjećam da bi bilo neumjesno. Ne želim njega svesti na atrakciju a sebe na uljeza u tome onostranom spokoju. Jedan od dječaka vodi me do Šivinih stopa utisnutih u stijenu, potpuno crnu i ljepljivu od sažganog masla i kamfora. Ta smjesa ovdje već stoljećima gori na praznik Karthikai Deepam, kojim se na tome mjestu svake godine, jedne noći punog mjeseca u studenome, slavi spomenuta legenda. Majmuni lunjaju oko par improviziranih nastambi podno vrha, dječaci im daju jesti. Na jednoj stijeni stoji ispisano: KEEP SILENCE — DO MEDITATE — DO DHARMA. Tišinu remete tek prigušeni zvuci prometa i svirke odozdo, iz grada zastrtog izmaglicom. Ovaj sveti prostor u visini tako kao da je izdignut iznad vela maye. Vraćam se s hodočašća. Nije, doduše, pun mjesec i nisam bio bosonog, kao što nalaže običaj, ali za prvi uspon i ovako je bilo dobro.

ArunHchala

prvo bila si plameni stup

kasnije zlato pa rubin

pa u kaljugi našoj

kamen brda boje zore

Šiva jesi i sva mu lica

lice moje krv sviju nas

jedino lice

i Jedno onkraj lica

spona si zemlje i neba

brak njihov kameni

istost im vječna

i sadašnjost bezmjerna

na kruni ti crnoj

ko obraz boga smrti

tanji se usuda veo —

tvoj sam dah i ti bivaš ja

na vrhu koji je dno

u srcu tom golom

koje je golo JEST

krinke se tope u peći Zore

zadnje od sviju imena

zadnja riječ na usnama smrtnim

prije műka u bezdanu —

ArunHchala

7.

Nakon par dana, ne znam da li više kontemplativna ili letargična, ispunjena beskrajnim pijuckanjem slatkog čaja s mlijekom, rano ujutro premještam se u ašram. Mnogo je veći i prometniji nego što sam zamišljao, puno je zapadnjaka, posjetilaca, sadhua. Svakoga dana u određeni sat pred ulazom se razvuče dugačka kolona isposnika koji s limenim posudama u mršavim rukama čekaju besplatnu hranu. Prostor je lijepo uređen, puno je bilja, vrtovima šeću paunovi, a u središtu su dva mala svetišta. Jedno je posvećeno Ramani a drugo njegovoj majci, koju je Bhagavan potkraj života prosvijetlio, i to u jednoj izbi u onom ašramu na obronku. Dodjeljuju mi solidnu sobu u jednom od bungalova preko puta glavnog zdanja, gdje se nalazi i zgrada knjižnice. Čini se da su najzanimljiviji naslovi u njoj na indijskim jezicima, stari, debeli, iskrzani svesci na devanagariju, tamilskom i ostalim pismima. U podne odlazim na ručak u prostranoj blagovaonici, jelo se po običaju poslužuje na širokim listovima banane i jede se rukama (točnije desnom rukom, lijeva je za »prljave« radnje), tipično južnoindijski: mnogo riže, papadam — hrskava lepinja od lećina brašna — i oštro začinjeni umaci od povrća.

Razonode radi čitam jednu Oshovu knjižicu. Osho je katkad zaista okrepljujuća zabava, sve mi je draži taj mudri zajebant. Svakako bliskiji od mnogih visokoparnih učitelja koji toliko rade na širenju svoje aureole i tako su tragično lišeni humora. Što je pamet bez smijeha i mudrost bez osmijeha?

Odlazim na predavanje što ga drži neki mladi ašramski autoritet, neprestano naceren, na kilavom engleskom u koji povremeno ubacuje rečenice na tamilskom i sanskrtske citate, koje tradicionalno pjeva i koji u svemu zvuče najuvjerljivije. Barata općim mjestima iz Ramanina nauka, a kad ih nastoji razraditi, uglavnom ponavlja površne gluposti. Veliki učitelji iza sebe ostavljaju bedaste učenike, c’est la vie. Osnovno što nedostaje je autentičnost: istinita riječ koju izgovara čovjek koji se za nju izborio na svome putu, svojim iskustvom, i istinita riječ iz usta onoga koji izraz tog iskustva slijepo ponavlja, nisu ista riječ. Radikalnije: istina koju izriče nerealizirana osoba jest laž. Ne treba za to kriviti Ramanu Maharshija (kao ni Krista zbog samozvanih kršćana, naravno); nije on zvao k sebi učenike, nego su oni dolazili k njemu, privučeni magnetizmom prosvijetljene duše. Njegovo se iskustvo iz prve ruke još moglo prenijeti šutnjom, od srca k srcu, ali sljedećim generacijama ostaju samo riječi, koje s njegove strane nisu uvijek sretno iznađene, i još su k tome poslije posredovane engleskim i drugim silno dalekim jezicima. Usto se inzistira na odbacivanju intelekta, što u učiteljevoj prisutnosti ima pokriće, jer postoji cijeli, živi kontekst, no kad se učenje prenosi, a prenosi se verbalno, dakle intelektualnom radnjom, to postaje potpuni nonsens.

Puno ljepši događaj bio je obred koji je uslijedio (puja), osobito pojanje vedskih himni. Velikom popločanom dvoranom razliježu se hipnotično vibrirajući glasovi mladih brahmina, obrijanih glava i golih do pasa, samo sa svetom uzicom oko torza, posjednutih sučelice kraj Bhagavanova samadhija. Poklonici kruže oko oltara u smjeru kazaljke na satu (pradakshina) i klanjaju se guruovu kipu (murti) ukrašenom cvijećem, kojega svećenici peru–polijevaju mlijekom... Istinski svečana atmosfera koja, onkraj idolatrije, prirodno poziva na kontemplaciju i otvara treće oko.

Indija me uči i tome: osloni se na vlastite snage, uz poneku pomoć, poneku zraku svjetlosti, pravu riječ s jedne strane, i Božju milost ili providnost s druge strane. Učitelj će možda doći, možda neće, možda je već došao ili ih je bilo odnosno bit će ih više, a da nijedan nije onaj jedini, pravi, izuzev Svevišnjega. »Unutarnje« svjetlo i povremene obasjavajuće zrake »izvana« — dva vida istog svjetla, naravno — pokazale su se jedinim donekle pouzdanim vodičima. Vodiča utjelovljenog u jednoj osobi još nisam upoznao (tome se približava Béla Hamvas), a slutim da ni neću, da to jednostavno ne pripada mojoj sudbini. Ne zato što mi nedostaje predanosti i poniznosti, a nedostaje mi, nego jer mi je dano da, pod cijenu krivudanja i padanja, sam sebi utirem put k Iskonu. Valjda mi se i zato Iskon objavio kao sloboda. Sloboda koja mukotrpno sazrijeva za sebe samu, polako kidajući jedan po jedan veo što ga je sama istkala da se sakrije od apsolutnog svjetla.

Bog nam je preblizu. Zato ga nikad ne uspijevamo naći.

Pretvaramo Boga u predmet — i Bog nam izmiče.

Pretvaramo Boga u ideju — ali ideje ga promašuju.

(AbhishiktHnanda)

8.

Braneći se od komaraca koji u predvečernjim satima ubadaju i kroz odjeću, zapahnut dimom od zapaljene kokosove kore kojim ovdje tjeraju te krvožednike, uz čaj od đumbira čitam lokalne novine. Nailazim na sjajan govor Arundhati Roy s otvaranja Svjetskog socijalnog foruma u Bombayu. Spisateljica se oštro i utemeljeno obara na američki imperijalizam i neoliberalizam, od čijeg udara Indija posebno trpi, nakon svega kolonijalnog barbarstva. Suprotstavljanje, negativni dio je u redu, međutim osim opstrukcije, kakva se pozitivna alternativa nazire? Na planu svjetske politike, izuzev pojedinačni otpor i neposluh možda i nema drugog rješenja, a izlaz svakako ne bi bila bilo kakva, stara ili nova tzv. ideologija. Riječi protesta možda odlaze u vjetar, ali valja ih izreći, svjedočenja radi.

A na planu Indije? Preživljavanje njezina duha i tradicije u uvjetima zapadnoga kapitalizma izraslog na kolonijalnom naslijeđu svakako nije naročita perspektiva, čak ni u materijalnom pogledu... No osjećam, ovako iz blizine, da je u tom duhu nešto nesalomljivo, neistrošivo, nefalsificibilna srž koja će odoljeti napastima Kapitala, kibernetike, scijentifizma, »ere kvantiteta«. U dokonim večernjim satima na lokalnom kanalu gledam polemiku u stilu američke televizije koja u malom predstavlja tu tenziju: poznati astrolog spokojno izlaže temelje svoga nauka, a na drugoj strani javlja se pripadnik nečega što se zove Društvo indijskih racionalista, skeptika, ateista, ili tako nekako, i uporno ponavlja kako je astrologija i sve tomu slično praznovjerje, glupost, i točka. Astrolog na to sve odgovara mjerodavno, razložno, sabrano. Čovjek gotovo da bi navijao.

9.

Još jedna poluavanturistička vožnja u prekrcanim, zagušljivim autobusima. U jednom sam čak uspio sjesti s pola stražnjice na kapu motora kraj vozača, opkoljen tankonogim školarcima, koji su, nakon što sam ušao, jedno pola sata razdragano držali moj ruksak iznad glava naguranih putnika. I eto me u Pondicherryju, bivšoj francuskoj koloniji na obali Bengalskog zaljeva. Nalazim špelunku u kojoj sam rezervirao sobu. Ondje nastaje nesporazum zbog onog klimanja kojim Indijci izražavaju »da«, elegantne kretnje glavom za koju mi se uvijek čini da je na pola puta između »da« i »ne«. Obavezno se njime služe i kad ne razumiju pitanje, recimo gdje je neka ulica. Nikad, baš nikad nisam čuo odgovor »ne znam«. U ovom sam slučaju bio uvjeren u niječan odgovor na moje pitanje vezano uz sobu, pa sam razljućen već krenuo prema izlazu, izazvavši čuđenje na nečitljivom licu recepcionara. Najzad me pozvao, izgovorio što je htio pokazati, sve je sređeno.

Krećem prema obali. Ugodna atmosfera, nema prevelike gužve na ulicama, prolazim kraj lijepo uređenoga Government Squarea. Rasuti tragovi kolonijalne prisutnosti — zgrade, policajci s crvenim kapama, francuska imena ulica i restorana, francuski monumenti. Njušim more i onda ga ugledam, zeleno bengalsko more. Mnoštvo ljudi, uglavnom indijskih obitelji, zbijeno na tamnim kamenjem nasutoj obali, svi napeto zure u pučinu, kao da iščekuju da se na njoj nešto pojavi. A pučina je bezmjerna, gola kamo god da pogledaš, ne naziru se ni brodovi ni otoci. Mislima mi se odjednom prošeta stari putnik Blaise Cendrars (zar zato što je Francuz?). Elem, napokon sam na mjestu gdje se može nešto popiti i, za promjenu, pojesti nešto nevegetarijansko, pa ne časim dugo i nalazim restoran s terasom tik do mora i naručujem pivo. Dosta je posta. Osvježenje! Mirisni povjetarac, suton, tamno zelenilo palmi, galebovi, antracitne stijene i misli što lebde niz vjetar. »Niz vjetar«, tako su naslovljeni stihovi posvećeni Cendrarsu:

Između dva putovanja,

kao i uvijek.

Gledam zeleno more Bengalskog zaljeva

i pohode me jednostavne misli.

Jednostavne,

kao zaspale palme,

i skladno ispletene,

kao bijelo cvijeće u noćnoj kosi

tamilskih žena.

Poredbe nestaju u pogledu na pučinu

na kojoj ne nazire se ništa,

niti se išta treba nazirati.

Odande sam pošao,

onamo ću poći,

nakon još par ozdravljenja

i par šetnji žalom.

Motrim za mene novo lice urbane Indije — prozračno, čisto, svijetlo, katkad čak intimno, kolonijalne vile, pročelja i verande pune cvijeća, bistroi, nevelik promet, ljubazna i uglađena čeljad; sve u svemu, ugodan grad. Obilazim knjižare i kafiće, bazare i živopisnu ribarnicu, u kojoj nebrojeni ženski glasovi stvaraju dojam kao da si ušao u golem kavez s pticama. Djevojčice čučeći čiste škampe, ribe ima u izobilju, uglavnom ju ne prepoznajem. Francusko je pak naslijeđe čak dovelo do toga da se u restoranu može popiti čaša domaćeg vina, što, koliko znam, nigdje u Indiji nije slučaj.

No tek malo dalje, na pola sata hoda od središta grada prema jugu, već posve drukčija slika: malo ribarsko naselje duž obale natrpane smećem koje truli na tim crnim stijenama, straćare od palmova lišća, gola, prljava djeca i psi, poneka ćelava kokoš i mršava koza. Nekoliko ribara razvlači mreže po pijesku, žene u skromnim sarijima peru rublje na česmama, voda otječe smrdljivim, blatnjavim kanalima iznad kojih kruže vrane, i tek blizina mora ublažuje te prizore, kao da unosi nešto čistoće u svu tu bijedu.

Primio vijest da je u 96. godini umrla Katalin Kemeny, supruga Béle Hamvasa. Velika duša otišla je s ovog svijeta.

10.

Polagani dani u Pondyju. Ovamo je došao i R., pariški prijatelj iz Shantivanama, pa provodimo sate u priči, šetnji, obilazimo čajane i restorane, doručkujemo halvu od mrkve i bijelu kavu. Jedne kasne večeri, na povratku kući, srećem čudnovatog svata u ruhu sannyasija, s dugom, prosijedom bradom i kosom i lošim zubima. Tečno govori engleski, inteligentan, najčešće citira, ali i kritizira Oshoa, puno psuje. U par navrata zapanjuje me intuicijom. Ispostavlja se da noćimo u istom pansionu, poziva me u svoju sobu — čiji su zidovi posuti crvenim, zar krvavim mrljama? — na joint, pušimo, čavrljamo na opće teme. Dobrodušan je i pronicav, ali sannyasi očito nije. Zaboravio sam mu ime i mjesto odakle dolazi, no na licu mu je vidljivo da nije s juga. Oči mi se počinju sklapati, odlazim u svoju sobu i onako napušen teško tonem u san. Sutradan ga s ulice viđam u nekom kafiću, usred brojnog društva, za stolićem punim litarskih flaša piva, pijanoga, glasnoga.

Ni dulji boravak u Indiji ne olakšava, izgleda, raspoznavanje »lažnih« i »pravih«, ne samo odoka. Razlikovati sadhue od kriminalaca u bijegu teško je, naravno, zbog činjenice da se potonji nerijetko prerušuju u isposnike, navlače halju boje šafrana i puštaju duge brade, jer se sveti ljudi ne smiju dirati, čak ni one koji samo izgledaju kao sveti ljudi. No zato je vrlo lako razabrati »negativce« — trgovce drogom, švercere, razbojnike. Mahom su do smiješnosti nalik zločestim junacima iz bollywoodskih filmova: imaju dugu, masnu kosu, tanke brčiće, trodnevnu bradu, velike sunčane naočale, često su krupniji, nose šarene, razdrljene košulje. Takvom se pojavom, dakako, izdvajaju oni koji su lopovlukom nešto stekli; siromašni lopovi utapaju se u masi.

Dvadesetak koraka od vrata pansiona, na istoj strani relativno uske ulice, nalazi se glatka, prljava betonska kosina široka možda dva metra. Od pločnika je odijeljena jarkom kojim teče gotovo crna tekućina, a u njoj plutaju sitni otpaci i crkotine. Na toj kosini danju i noću viđam cijelu jednu obitelj, uključujući, pretpostavljam, bake i tetke. Tu se bude, hrane, trijebe si uši, gola djeca se igraju, a noću spavaju opružena na leđima raširenih ručica, kao pribijeni na minijaturni križ. Povremeno netko ode i dođe, uglavnom su svi na broju, nečim zabavljeni. Pokreti su im spori, kose raščupane, koža gotovo crna, masna, oči polusklopljene. Ne osvrću se oko sebe i ne obaziru na prolaznike, kao da ih ograđuju nevidljiva četiri zida i štiti nevidljiv krov, a ne mutno nebo. I opet na istoj strani ulice, samo malo dalje, poredani su, jedan tik uz drugoga, tipkači na starim pisaćim strojevima. Sjede za pohabanim drvenim stolićima ispred ulaza u radnje i dućane. Kad se čovjek malo odmakne od brujanja vozila s dizelskim i dvotaktnim pogonom, čuje gusto, potmulo kucanje, kao da radi neki veliki tvornički stroj. Svi su muškarci, mahom brkati, gotovo jednako odjeveni, u dugačkim sivim ili bijelim kurtama. Neki su i prilično nevješti, kucaju samo s dva prsta. Stojim dulje vrijeme promatrajući ih, nitko ne podiže pogled.

Na proputovanju južnom Indijom Pondicherry je posjetila Sri Satguru Mata Amritanandamayi Devi, poznatija kao Amma, Velika Majka. (Pondy inače već ima svoju »Majku« u liku Aurobindove »duhovne pratilje«, osnivačice Aurobindova ašrama i obližnje zajednice u Aurovilleu; njezina i njegova slika vise posvuda, kao Ramanina u Tiruvannamalaiju ili Sai Babina u Puttaparthiju.) Okupile se tisuće ljudi, na cvijećem nakićenoj pozornici razni uglednici i dostojanstvenici, ona se pojavljuje u velikoj pratnji, počinju razvučene pozdravne govorancije; Amma potom prima u zagrljaj čeljad oko sebe, jednog po jednog, po čemu je poznata, a onda i sama drži govor. Punašna je, okrugla, jednostavna lica koje povremeno, naglo, oda stanje nalik transu. Glas joj je promukao, isprekidan, govori zadihano, gotovo mucavo, na malajlanskom, čovjek do nje prevodi njezine riječi na tamilski, dakle razumio nisam ništa. Sve zajedno mi je na koncu dojadilo, pa sam se povukao prije no što je na red došlo grljenje svih prisutnih ponaosob, kojim Amma dijeli blagoslove i utjehu. Premda simpatiziram tu dragu ženu i dobrotvorku, nekako nisam osjećao toliku potrebu za blagoslovom da bih na nj čekao još nekoliko sati.

11.

Bliži se kraj siječnja i putovanja. Krećem istom obalom stotinjak kilometara sjevernije, u Mammalapuram (Mahabalipuram), oveće selo ili omanji gradić znan po draguljima sakralne gradnje iz doba dinastije Pallava. Beskrajna žuta zmija pijeska što ga moči morska pjena i brazdaju stope ribara, brodice i mreže skupljene u svežnjeve. U velikim tavama uz obalu žene prže odličnu ribu prethodno uvaljanu u žitku žutu smjesu. U selu, brojne radnje kamenorezaca–skulptora, odasvud se čuje kuckanje dlijeta i čekića, bijela prašina diže se i pada na statue Šive, Brahme, Višnua, Buddhe, Ganesha, figure od granita, crvenog mramora i steatita u svim veličinama. Nešto dalje prema kopnu stere se stjenovito, brežuljkasto područje s ostacima hramova.

Takozvani Obalni hram ubraja se među najljepše očuvane hinduske hramove iz drevnijeg doba. Uzdiže se toliko blizu mora, uz kamenu obalu, te osjećam da mora biti obložen bar tankim slojem soli. Razmjerno je malen i u osnovi jednostavan, unatoč vijugavim reljefnim ukrasima: sušta razlika naspram novodobne sakralne arhitekture. Među onim brežuljcima koče se pak veličanstvene, drevne, ozbiljne stijene u koje su uklesane spilje sa stupovima, izvana geometrijski pravilne, a iznutra vođene hirovima žive, sivkaste, u dubini već pomalo vlažne stijene. Šetnja otkriva sveprisutne bareljefe, strme, glatke stube koje katkad ne vode nikamo, povremeno zagonetne, jednostavne figure za koje ne znaš jesu li djelo ljudskih ruku, Božjeg dodira ili prirodnih sila, a s druge strane istančane prikaze božanstava, silne isprepletene figure, čudesno očuvane s obzirom na starost — većina arhitekture potječe iz 6. i 7. stoljeća. S jedne strane, posred prostrane čistine, tu je golem jajoliki kamen koji tek malom površinom počiva na glatkoj, kosoj stijeni (»Krishna’s butterball«), zasljepljujuće blistajući na suncu, s druge jedan od najljepših prikaza Brahme koje sam vidio i čudesan reljef nazvan »Arjunina pokora«, zapravo kameni prikaz jedne strofe iz Bhagavad Gite — vojska bogova, životinja i ljudi, svih stvorenja uopće, na golemim kitovim leđima. Pomicanje sunca stalno iznova stvara drukčiju perspektivu i otkriva nove detalje. Na vrhu stoji ne Arjuna, nego mudrac Bhagiratha, koji trapljenjem navodi Brahmu da naredi Gangi, kćeri Himalaje, neka se spusti u donji svijet: metafora yoge, uzdizanja tijela u duh koje je istovetno spuštanju Neba na Zemlju. Individualno: u ljudskom tijelu sjedinjuju se Šiva, čisti duh i Šakti, božanska, feminina energija u prirodi.

Upoznajem jednog od malobrojnih brahmana na svom putovanju. Ovdje ih je, inače, zbog svjetlije puti lako razaznati. Dostojanstven, rječit, ugodna lica, zatekao me rekavši da radi kao turistički vodič na nalazištima u Mammalapuramu. (Kakva krasna ironija — umjesto Vodiča upoznajem turističkog vodiča.) U želji da previše doznam iz prve ruke, pomalo ga posramljujem postavljajući mu pitanja o Upanišadama i pripadajućoj tradiciji. Nakon početnog autoritativnog tona priznaje mi da ne zna previše o tome, da mu je život nakon brahmanskog odgoja u djetinjstvu krenuo drugim putem, kao i mnogim brahmanima danas, u doba iščezavanja kastinskih razlika. Iz zapadne se perspektive, dakako, to iščezavanje dočekuje kao napredak. No na umu treba imati izvornu ideju kasti, koja je podrazumijevala dinamičku hijerarhiju, dakle ne krutu zadatost rođenjem, nego mogućnost pomicanja naniže i naviše u okviru hijerarhije. Ta je ideja utoliko srodna Platonovoj u Politeji, a sva je prilika da je potonja bila nadahnuta prvom. Istina, rečeni je okvir naginjao dogmatskom skrućivanju još u Buddhino doba, pa se stoga Buddha i toliko okomljivao na brahmane i njihovo apstraktno znanje, kao uostalom i Isus na farizeje. Sociološki gledano, u današnjim je indijskim velegradovima kastinska podjela ionako neodrživa: po inerciji se stvara sve brojnija srednja, trgovačko–poslovna klasa i stječe prevlast; prosjek zauzima prvenstvo, kao i svugdje i svagda. I malo tko još otvara Bhagavad Gitu, premda je svi spominju sa strahopoštovanjem. No tko još, uostalom, u navodno kršćanskom svijetu zaviruje u Bibliju...

Za stolom nam se pridružuje brbljava sredovječna Kanađanka, razveseljena tečnim francuskim moga sugovornika, i stane ga nemilosrdno propitkivati, uglavnom na temu seksualnosti i njoj čudnovate indijske »konzervativnosti«, dogovorenih brakova kakav je njegov i slično. Agresivna i indiskretna pitanja ne izbacuju ga iz takta (doduše, još nisam vidio Hindua izbačenog iz takta), odgovara iskreno. Poželim joj reći da je vrijeme da napokon pokuša otputovati iz Kanade, ali odustajem i bacam se na morske delicije na svom tanjuru.

Jutro je, odlazim u dugu, sporu šetnju žalom prema sjeveru, povremeno prekidan salijetanjem mladića, studenata mjesne visoke umjetničke škole, koji prodaju svoje kamene figurice i slike na tkanini — najčešći motiv su slonovi — dilera hašiša ili nasmijanih žena koje mi pokušavaju utrapiti živopisne marame. Jedan ribar zamišljeno sjedi na izvučenom šarenom kanuu visokoga kljuna, potom ustane, načini par koraka, čučne i bez srama pred svjedocima ispusti tamnu gomilicu na pijesak. U moru se teško možeš okupati, jer je prilično divlje, povuče se u nedogled a onda ti najednom poškropi stopala, ali se zato možeš lijepo bacakati po valovima. Idealno je toplo, sunce divno prži, opružen na pijesku uglavnom čujem samo šum morske pjene, katkad graktanje vrana opijenih smećem. Što li je danas ostalo od tog mjesta i tih ljudi, nakon onoga kataklizmičkog plimnog vala?

U tijeku je svakogodišnji festival plesa, pa dvije uzastopne večeri provodim na predstavama. Pozadina pozornice na otvorenom je reflektorima obasjani reljef »Arjunine pokore«. Predstave su zanimljivije glazbeno nego plesno — posrijedi je više pantomima nego ples; program se uglavnom zasniva na folkloru, ne na klasičnom plesu, nažalost, kathaku ili sličnom. Skupina iz Himachal Pradesha svojom me glazbom i fizionomijama u mislima vraća nadosegnutom sjeveru Pakistana.

12.

Dani putovanja istječu. Autobusom prevaljujem razmjerno kratak put do Chennaija iliti Madrasa. Opet užasno zagađena, milijunska velegradska gungula, u kojoj srećom provodim minimalno vrijeme. Mimoilazim pomisao na obilaženje atraktivnih točaka i spavam u začudo urednom i čistom kolodvorskom prenoćištu nalik velikoj bolničkoj sobi, s ležajevima odijeljenim bijelim paravanima. Otamo brzim vlakom brzam za Bangalore, izležavam se u golemom gradskom parku, pa nevoljko krećem na aerodrom. Upijam sunce koliko god mogu, prije hladnoće — fizičke i duhovne — u slučajnoj domaji.

Indijo, neumrla, ostajem u tebi, a tvojoj razastirućoj toplini vraćat ću se uvijek. Do konačnog Povratka. O tebi više ne trebam pisati, u tvoje krilo čak više ne moram odlaziti, ostaje mi samo zadržati ono što sam tvojom pomoći stekao, podižući to teško, prastaro, prljavo zvono čija si površina i nutrina, nazirući ono što svjetluca u srcu lotosa, zastrto prahom i makom.

1

K tome: »Suzvučje koje nam je moglo otkriti kozmički sklad ustupilo je mjesto akustici, znanosti koja nas poučava kako čuti sinusoidne krivulje u mediju.« (Ivan Illich)

2

Sažeta verzija vedskog opisa te ere: »Bog je crn, a ljudi su većinom šudre ili robovi. Pokvareni su, svadljivi i nalik na prosjake, a nesretni su jer sreće i nisu zaslužili. Cijene ono što je nisko, jedu proždrljivo i bez razlike, a žive u gradovima punim lopova. Muškarcima vladaju žene, a one su plitke, brbljave i pohotne, rađaju previše djece. Ljude muče vladari tirani, prirodne nepogode, glad i ratovi. Ljudskoj bijedi može doći kraj samo dolaskom Kalkija, uništavatelja.« (Veronica Ions, Indian Mythology) Kalki je Višnuova deseta i posljednja inkarnacija. Deveta je prema Hinduima bio Buddha.