Jugoslavija, Hrvatsko proljeće i Sovjeti u detantu

Tvrtko Jakovina

Jugoslavija, Hrvatsko proljeće i Sovjeti u detantu

Veliko razdoblje u djelovanju Matice hrvatske šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća na različite se načine pretapalo s nacionalnim pokretom koji se pamti kao Hrvatsko proljeće. U prosincu 2005. obilježene su obljetnice smrti dvojice istaknutih protagonista toga vremena, Mike Tripala i Vlade Gotovca. Kolo je u toj prigodi zamolilo dvoje mladih povjesničara, Tvrtka Jakovinu, docenta na Katedri za svjetsku povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i Meri Kunčić iz Uredništva Hrvatske enciklopedije Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu da napišu priloge koji bi na sintetski način prikazali dijelove cjeline za koju već postoji početna distanca na povijesnoj panorami. Prvi se prilog bavi Hrvatskim proljećem u širem kontekstu politike detanta, triangularne diplomacije Pekinga, Moskve i Washingtona, zbivanjima u Trećem svijetu i europskim integracijama te vjerodostojnošću prijetnje Sovjetskoga Saveza intervencijom u Jugoslaviji u proljeće 1971. Drugi prilog raspravlja utjecaj domaćih političkih zbivanja na djelovanje i položaj Matice hrvatske u to vrijeme.

Jugoslavija i detant

»Očita je pouka da nitko ne treba biti previše uzbuđen zbog oscilacija. Dovoljno je nadzirati ukupni smjer i kretanje vlaka koji je već u velikoj brzini prošao znatan broj krivina ali je uvijek kočio izbjegavajući udariti bilo što.«.1 Ovim je riječima skicu odnosa Federativne Narodne, pa Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije prema Zapadu i Istoku početkom 1974. opisao svome pretpostavljenom u Foreign Officeu britanski veleposlanik u Beogradu D. L. Stewart. Smjer koji je čvrsto držan pozornim kočenjem, a na koji je aludirao Stewart, pokazuje kako se Jugoslavija sustavno pomicala na Zapad, povremeno opet skretala k Istoku, ali se nikada nije vratila na pozicije koje je imala neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Povratka SFRJ na Istok stoga se nije trebalo bojati, ali je valjalo ostati na oprezu. Europa je tijekom šezdesetih prestajala biti neuralgična točka svjetske politike. Tu se više nisu mogle očekivati dramatične promjene, ali daleko od toga da je Stari kontinent postao nedinamično i nevažno područje. U svjetlu sovjetskog izlaska na topla mora i pojačanog zanimanja za Bliski istok i Afriku, neki su procjenjivali da je jugoistok Europe najlogičniji, prirodni put u taj dio svijeta, postao strateški važniji no ikada ranije.

Vrlo bi se lako moglo dokazati da su unutarnjopolitičke mijene u Jugoslaviji bile često posve uvjetovane ili povezane s promjenama u svjetskim odnosima.2 Imajući na umu veličinu i razvijenost Jugoslavije, njezina važnost i vidljivost u svjetskoj je politici bila stalno natprosječna. Ipak, tek je rijetko, a najjasnije 1948. i 1956, bila više od samo važnog čimbenika u svjetskim zbivanjima.3 Poslijednji veliki događaj, barem simbolično, bila je jugoslavenska uloga u organiziranju Konferencije nesvrstanih zemalja u Beogradu u rujnu 1961.4 Nakon što su Sovjetski Savez i Sjedinjene Države svijet dovele na rub nuklearnog sukoba tijekom Kubanske raketne krize u listopadu 1962, svijet je ušao u ponešto mirnije razdoblje. Sovjetski se Savez nakon toga počeo pojačano naoružavati uspostavljajući doskora ravnotežu s Amerikancima u nuklearnom arsenalu.5 Odnosi više nisu bili kritični, ali supersile još nisu započele politiku popuštanja. Istovremeno, u europskoj je politici kraj šezdesetih i početak sedamdesetih godina označio nastavak politike detanta, koji je, simbolično, započeo s francusko–njemačkim približavanjem 1963. godine.6 Uz europsko integriranje, europski je detant dao poseban ton prilikama u svijetu. Malo je poznato o o utjecaju i percepciji zapadnoeruopskih, ali i istočnoeuropskih ekonomskih integracija na prilike u Jugoslaviji, no ono nije moglo proći nezapaženo.

Kroz mijene unutar Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV) sve je vidljiviji postajao i poseban položaj Rumunjske. Već 1963. ne sudjeluju na sastanku prvih sekretara komunističkih i radničkih partija. Početkom 1964. Bukurešt je odbio podržati stvaranje jedinstvenog tijela koje će planirati gospodarski razvoj zemalja SEV–a, pokazujući neobično jasno gospodarski nacionalizam unatoč sveopćem internacionalističkom diskursu svoje vladajuće elite.7 U svibnju 1966. rumunjski vođa Nikolaja Ceausescu zapadni i istočni blok nazvao je »anakronizmom neodrživim s neovisnošću i nacionalnim suverenitetom naroda«, a Moldaviju i Transilvaniju proglasio je »rumunjskim zemljama« koje su stoljećima bile pod stranom dominacijom.8 Čak i kada je nešto kasnije stvoren Interchim, međudržavna organizacija komunističkih zemalja koja je povezivala kemijske industrije, Rumunja tamo nije bilo. Isprva Bukurešt nije pristupio ni u svibnju 1970. godine organiziranoj Investicijskoj banci.9 »Složeni program« zemalja SEV–a predlagao je petnaestogodišnji razvoj zajednice. Model je bio da svatko uzima ono i onoliko koliko mu odgovara, bez obzira na druge, jačajući integraciju. »Složeni program« je uglavnom posve propao.10 Nije se moglo zamaskirati ni da SEV uključivanjem Kube u članstvo 1972. nije ojačao svoju integraciju, već je više pokazao koliko su veze između njegovih članica slabe.11

Francusko–njemačko približavanje i politika, koja je bila sve manje usuglašena sa SAD–om, uzrok su narušavanja bipolarnosti. Zapadna se Europa vidljivo povezivala na gospodarskom planu, a izlazak Francuske iz NATO–a 1966, približavanje Charlesa De Gaullea Moskvi, pa detant u njemačko–francuskim i poljsko–njemačkim odnosima, stvarali su novu situaciju na Starom kontinentu.12 Tito osobno nije mogao biti osobito zadovoljan nastojanjem De Gaulla da se nametne kao europski lider. No, ni Francuska nije bila dokraja uspješna u svojim nastojanjima. Trend popuštanja napetosti u Europi kulminirao je s Ostpolitik njemačkog kancelara Willija Brandta. Tako je doskora jedno od najvažnijih jugoslavenskih diplomatskih zadaća postalo poboljšati političke odnose s Bonnom, s kojima je već postojala izvrsna gospodarska suradnja, čak i onda kada nisu postojali diplomatski odnosi (od 1958. do 31. siječnja 1968).13 Konačno, ponovna uspostava diplomatskih odnosa Bonna i Beograda označila je stvarni kraj Hallsteinove doktrine. Činjenica da je SR Njemačka priznala postojeće granice u Europi, napose one prema Poljskoj, bitno je olakšala napetosti. Willy Brandt dao je novi ton politici u Europi. Osim Poljaka, Sovjeti su s Bonnom pregovarali slijedeći načela pragmatizma, bez obzira na internacionalistička načela.14 Reakcija u DDR–u, doduše, bila je oprečna, pa je Erich Honecher uspio ne samo ishoditi smjenu Waltera Ulbrichta, koji je, unatoč staljinizmu, bio realist, već i ojačati politiku čvrste ruke.15 Francuzi, već ranije zabrinuti snažnim rastom njemačkog gospodarstva, sada su se bojali sve srdačnijih odnosa Nijemaca sa Sovjetima, koji su kulminirali napisima u francuskim novinama u rujnu 1971. Razgovori Willija Brandta i Leonida Brežnjeva u ukrajinskoj Oreandi opisani su kao put ka »drugoj Jalti«, u čijoj se neposrednoj blizini zatvoreno ljetovalište Oreanda i nalazi. Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska i Danska ušle su u EEZ u siječnju 1973, iako su glavne poteškoće raščišćene već 1970. Time su otklonjene poteškoće povezivanja na Zapadu tijekom šezdesetih, kada je francuski predsjednik de Gaulle dva puta odbio britansku kandidaturu u Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ). Leonid Brežnjev je već 1972. napomenuo kako je Sovjetski Savez svjestan prilika u Zapadnoj Europi i snažne i sve izraženije integracije zapadnih gospodarstava. To nije značilo da se prenaglašavalo značenje Bruxellesa, jer u političkom su smislu nacionalne prijestolnice i dalje bile neupitne, ali se pitanje tehnološkog zaostajanja sve više prepoznalo.

Kada su se krajem ljeta 1968. tenkovi većine zemalja Varšavskog ugovora obračunali s »kontrarevolucijom« u Pragu, nisu izazvali mnogo više od protesta na Zapadu. Nekoliko tjedana nakon vojne akcije, američka je CIA procjenjivala da je Moskva intervenirala zbog straha od svoje dominacije Istočnom Europom, ali i nelagode zbog zaoštravanja odnosa s Kinom, pa je zanemarila druge, vrlo neugodne posljedice.16 CIA je smatrala kako je Moskva odlučna sačuvati status quo u Europi i ojačati protukineski blok komunističkih partija, zadržavajući prema van dojam da je riječ o svađi unutar obitelji. Konačno, čuvanje vlastitog bilo je Moskvi mnogo važnije od podrivanja ravnoteže u Zapadnoj Europi.17 Iako je američka tajna služba smatrala da će se Sovjeti sada još više baviti Istočnom Europom, svjesni da je intervencija opasno naškodila njihovom ugledu, Moskva je sve tumačila kao znak da je Zapad potvrdio njihovu dominaciju u Istočnoj Europi. Takozvana Brežnjevljeva doktrina formulirana 12. studenog 1968. na Petom kongresu Poljske ujedinjene radničke partije (PURP), a bila je sovjetska inačica doktrine zaprečavanja koja je tražila ne samo slijepu poslušnost Kremlju, već još više rigidno ustrajavanje na marksističkoj doktrini i tvrdom socijalizmu bez ljudskoga lika.18 Najmanje posljedica Praškog proljeća bit će u Trećem, nesvrstanom svijetu, držala je CIA. Pakistan, Indija ili Alžir radije će zažmiriti, kao što se već vidjelo u Vijeću sigurnosti UN–a, no ugroziti vlastite materijalne probitke i odnose s Moskvom.19

Albanija i Ceausescova Rumunjska bile su izvan moskovskog zagrljaja ili polusamostalne u vanjskoj politici, ali i punokrvne komunističke diktature. Štoviše, Rumunjska je po mnogočemu postala pravi ljubimac Zapada. Bila je prva zemlja s kojom je Savezna Republika Njemačka uspostavila diplomatske odnose 1967, unatoč priznavanju DDR–a, prva komunistička zemlja koju je posjetio američki predsjednik Richard Nixon 1969. godine.20 Nije intervenirala u Čehoslovačkoj, nije sudjelovala na nizu sastanaka zemalja Varšavskog ugovora. Albanski diktator Enver Hoxha bojao se moguće intervencije SSSR–a pa je 1968. ne samo osudio Praško proljeće kao »agresiju sovjetskih revizionista«, već je i popravio odnose s Beogradom. Beograd je to pozdravio, iako zatopljavanje uopće nije podsjećalo na odnose dviju zemalja nakon Drugog svjetskog rata do 1948. godine. Tita teško da je mogao zasmetati prekid odnosa Tirane i Moskve 1960, dok je stvaranje posebnog antisovjetskog ideološkog bloka Kine i Albanije malo tko ikada smatrao opasnim.21 Približavanje Tirane i Beograda dogodilo se stoga zbog zajedničkog podozrenja prema sovjetskom širenju k Sredozemlju, ali i bugarskim ambicijama ili barem promidžbi u kojoj su se slavile grance države prema miru u San Stefanu iz 1878. godine.22 Bugarska akademija znanosti početkom 1969. tiskala je knjižicu o Makedoniji s velikobugarskim tumačenjem problema. Iako najvjerniji sovjetski saveznici, Moskva se pravila da nemaju baš nikakvih informacija o politici Bugarske, pa ni spoznaja o tome što je Jugoslavija smatrala teritorijalnim pretenzijama Sofije.23 Brošura Akademije, kao i prije mnogo minorniji incidenti, izazvala je žestoku jugoslavensku reakciju. Štoviše, posjet bugarskog vanjskoposlovnog ministra Baševa u prosincu 1969. godine Beogradu ocijenjen je »potpunim neuspjehom«.24 Bugari su i na vojnom polju zategnuli odnose, pa su nakon 1968. odbili Jugoslaviji vratiti rakete koje su trebali remontirati. Sovjetska je vojska i dalje ostala na rubu Panonske nizine, a u Odesi su građeni golemi trajekti, tobože za prijevoz turista u Bugarsku. Je li njihova namjena bila prebaciti sovjetsku armiju na Balkan i koordiniranim udarom s istoka i sa sjevera u kliješta zatvoriti JNA i izbiti na Sredozemlje? Nije li pritisak na Jugoslaviju ujedno i pritisak na Rumunjsku i Albaniju?25 Je li plan bio zbaciti albansko vodstvo, dovesti prosovjetske političare i na račun jugoslavenskog teritorija stvoriti Veliku Bugarsku i Veliku Albaniju?26 Smatralo se da u trenucima kada Sovjetima Bliski istok počinje izmicati, Jadran postaje još zanimljiviji.27 Zbog toga je popravljanje diplomatskih odnosa između Tirane i Beograda bilo u interesu obje strane. Odnosi su zato na razinu veleposlanika podignuti u veljači 1971.28 Zamjenik saveznog sekretara za vanjske poslove Boris Snudel u Tirani je u svibnju 1971. s kolegom iz Ministarstva trgovine skolpio petogodišnji trgovački sporazum, koji je predviđao 80% povećanje trgovačke razmjene u odnosu na postojeću.29 Razmjena se doista povećavala, povećan je i broj međusobnih posjeta, ali Tirana i dalje nije propuštala iskoristiti svaku situaciju i kritizirati Jugoslaviju.30

Josip Broz Tito i vrh SFRJ ponašanje SSSR–a u Čehoslovačkoj smatrali su iznimno zabrinjavajućim. Broz je smatrao kako je riječ o još jednoj demonstraciji nemogućnosti postojanja nacionalnih putova u socijalizam, a smjenu Dubčeka nekoliko sati nakon posjeta Pragu doživio je kao osobnu uvredu.31 Tako je jugoslavenska diplomacija krajem šezdesetih postala sve aktivnija i vidljivo orijentirana k Zapadu. Ponovno su uspostavljeni i diplomatski odnosi s Kinom. Bio je to veliki zaokret u odnosu na poteze nekoliko mjeseci ranije, kada se tijekom bliskoistočne krize 1967. politika Beograda uopće nije razlikovala od zemalja Varšavskog ugovora. Dobri odnosi Čehoslovačke, Jugoslavije i Rumunjske komentirani su kao ponovno stvaranje predratne Male antante.32 Nakon što je operacija »Dunav« Česima i Slovacima pokazala gdje im je mjesto, a Jugoslavija i Albanija se još snažnije odmaknule od Moskve, postojale su glasine da se stvara ili treba stvoriti skupina te tri zemlje. Na traženje Envera Hoxhe da mu Peking pošalje teško naoružanje, odgovor je bio kako bi se trebao povezati s Rumunjskom i Jugoslavijom i s njima uspostaviti zajednički vojni savez i tako odbiti moguće sovjetske ekspanzionističke planove na Balkanu.33

Dovoljno je zamisliti Tita, Hoxhu i Ceausescua pa da se otkloni pomisao o istinskom snažnom povezivanju te tri zemlje. Čak su i odnosi Tita i Ceausescua bili manje prisni no što se to moglo suditi po učestalosti međusobnih kontakata i intenzivnoj suradnji dviju država. Rumunji su imali vrlo ozbiljne objekcije na trend liberalizacije u SFRJ, a Beogradu nije odgovarala politika Bukurešta koja bi previše izazivala Moskvu. Činjenica da su se Bukurešt i Beograd u očima Moskve previše izjednačavali, činila je Jugoslavene nervoznima.34 No, suradnja je na različitim područjima bila intenzivna. Zajednički se gradila hidrocentrala na Đerdapu. Surađivalo se u vojnoj autoindustriji, zajedno s britanskim Rolls–Roysom.35

Sovjetima je, pak, mnogo lakše bilo progutati neovisnu vanjsku politiku ukoliko ju ne prati popuštanje na unutarnjopolitičkom planu. Sovjeti su se na ideološkom planu osjećali ugroženima zbog kineske konkurencije, a postojala je i opasnost da bi vojna intervencija u Čehoslovačkoj 1968. mogla izazvati Zapad.

Unutarnja kriza u Sjedinjenim Državama, njihovo opterećenje ratom u Vijetnamu, a s druge strane sovjetsko zaoštravanje odnosa u svijetu intervencijom u Čehoslovačkoj, pa vojni sukobi s Kinom, sve veći broj novih država u Trećem svijetu, globanu su scenu učinili sve složenijom. Stoga je više čimbenika utjecalo na ulazak velesila u razdoblje pregovaranja, kako je u inauguralnom govoru u siječnju 1969. rekao američki predsjednik Richard Nixon. Sjedinjene Države Richarda Nixona i savjetnika za nacionalnu sigurnost Henryja Kissingera od 1969. su godine pokušavale što je više moguće voditi realpolitik, bez opterećenja ideologijom i prevelikim moralnim obzirima. Dvojac je bio razmjerno uspješan, pa je sve do administracija predsjednika Cartera i Reagana u američkim vanjskopolitičkim odnosima bio primjetan novi vanjskopolitički rukopis.36 Sovjetski Savez shvatio je pregovaračku inicijativu Washingtona kao suglasnost s postojećim rasporedom snaga u Europi, seleći, baš kao što su činile i SAD, sukobe u ostale dijelove svijeta. Moskva je ponudu za pregovore i promjenu politike tako brzo nakon Praškog proljeća doživjela i kao nesumnjivo (i konačno) priznanje sovjetske zone u Europi. Zahvaljujući takvom razgraničenju i čitanju politike SAD–a, SSSR je počeo voditi intervencionističku politiku na Rogu Afrike, u Angoli. Takvih epizoda, bilo samostalnih bilo preko Kubanaca, bilo je više no ikada prije. Sovjeti su vjerovali i da je njihov sustav time dokazao povijesnu nadmoć.37 Američko povlačenje iz Vijetnama shvaćeno je kao otvoren poziv za uplitanje u zbivanja u Trećem svijetu.

Pojačane sovjetske ambicije mogle su uzrokovati otvorenije uplitanje u prilike na prostoru Jugoistične Europe. Georgi Arbatov, glavni savjetnik Leonida Brežnjeva za vanjsku politiku, novonastale odnose globalne tripolarnosti Washingtona, Moskve i Pekinga i situacije kada je postignut paritet nuklearnih arsenala, komentirao je kako su odnosi Washingtona i Moskve i dalje »odnosi natjecanja«, bez obzira na svo popuštanje.38 Trend s reformskim komunističkim vodstvima mogao je koristiti samo Zapadu. Tako je Brežnjev na dvostruki način imao razloga uplitati se u prilike u Jugoslaviji. Da su oni koji su došli na vlast ili na vlasti ostali nakon smjene proljećara 1971. i liberala u Srbiji 1972. bili mnogo rigidniji i tako bliži sovjetskom cilju da se odnosi previše ne mijenjaju. Bez obzira na to koliko se izravno može povezivati Brežnjevljeva doktrina s političkim razvojem u Jugoslaviji u godinama nakon što je formulirana, činjenica jest da je i SFRJ, baš kao i ostale istočnoeuropske zemlje, nakon 1971. i 1972. slijedila ortodoksniji i dogmatski tvrđi put. Vjerojatno nije bilo ozbiljnih planova za vojnu intervenciju, ali postojao je interes da se učvrsti struktura kojoj je Zapad odiozniji no proljećarima u Hrvatskoj, liberalima u Srbiji, itd.

Jugoslavensko pojačano zanimanje za Treći svijet, pa i obnova Pokreta nesvrstanih zemalja 1970, dijelom je bilo inspirirano pojačanim sovjetskim zadiranjem u Afriku i Aziju, odnosno intenziviranjem hladnoratovskih rivalstava na tim područjima.39 No, veći je strah vladao od mogućeg dogovora Washingtona i Moskve na račun malih i gubljenje položaja »između«. Treći samit Pokreta nesvrtanih zemalja u Lusaki u određenom je smislu bio »impresivan«. Osnažio je platformu za Tita osobno i dao prostor za širenje jugoslavenskog »revizionizma«. Britanski diplomati smatrali su da za Beograd nije nimalo manje važno i snaženje jugoslavenskih trgovinskih mogućnosti.40 SFRJ je smatrala da je Sovjetima jugoslavenski utjecaj u Trećem svijetu prepreka, ali je vrijedilo i obrnuto. U onim arapskim zemljama s kojima su Sovjeti uspostavili bolje odnose, »u gotovo istoj srazmjeri« hladili su se odnosi s Beogradom.41 Zato su u godinama kada su Sovjeti tražili nova tržišta i mjesta prodora, a s flotom su konačno na toplom, Sredozemnom moru, nesvrstana pozicija Beograda postaje još važnija.42 Strah se u SFRJ osjećao i zbog zaostajanja gospodarstva u svjetlu povezivanja zapadnih ekonomija, napose u svjetlu nabavke novih tehnologija. Pitanje je do koje je mjere jugoslavenska diplomacija prepoznala da se detant podijelio, pa je europski, multilateralan po svojoj naravi, nastavio živjeti i nakon što je onaj bilateralni, moskovsko–washingtonski prestao postojati.43

Kraj šezdesetih i detant tijekom sedamdesetih nisu proizveli novu epohu u svjetskoj povijesti, ali jesu promijenili kvalitetu Hladnoga rata. Pregovori su postali njegova glavna osobina. U konačnici, on je značio ubrzavanje međuodnosa Istoka i Zapada i put ka završetku Hladnoga rata. Na prostoru bivše Jugoslavije označilo ga je liberaliziranje, a potom zaoštravanje i kriza koja je u konačnici uništila zemlju. Svi koji su 1990. i 1991. stvarali novu Hrvatsku imali su manje ili više istaknutu ulogu krajem šestog i početkom sedmog desetljeća 20. stoljeća.

Sovjeti i Jugoslavija 1968–1972.

Jugoslavija je na različite načine pokušavala korespondirati s promjena u Europi i svijetu. Prema nekim analitičarima, vanjskopolitički je put SFRJ nakon 1965. bio rezultanta »gospodarskih potreba, političke kalkulacije i ideloške lojalnosti«.44 Odnos Sovjetskog Saveza i Jugoslavije uvijek, a napose nakon 1968, vjerojatno je ključan za razumijevanje međunarodnog položaja i unutarnjeg razvoja zemlje. Dijelom ih je određivala važnost ideologije i Saveza komunista, ali i trajni osjećaj opasnosti koji Moskva predstavlja nakon 1948. Tako je vrh Jugoslavije neprestano lavirao između činjenice da je vodio jednopartijsku socijalističku zemlju čiji su vodeći ljudi vjerovali u socijalizam kao svjetski proces, ali i straha od oduzimanja suvereniteta zbog politike Moskve, koji je mogao biti koban za nositelje moći i položaj zemlje uopće. Odnosi Jugoslavije i SSSR–a bili su u neprestanoj napetosti, čak i kada nije bilo otvorenih sukoba.

Stavovi su se pokazivali i posredno. U beogradskom su Ninu feljtonizirali Štajnerovih »7000 dana u Sibiru«, a Solženjicinova su djela bila vidljivo izložena u knjižarama.45 Sjećanja Karla Štajnera očito su duboko dirnula Sovjete, jer je prigovor zbog feljtoniziranja memoara jugoslavenskom veleposlaniku u Moskvi Veljku Mićunoviću u veljači 1971. uputio sam Leonid Brežnjev.46 Tim znakovitije bilo je osobno Titovo primanje Karla Štajnera nakon što je knjiga tiskana. Beogradski dopisnik Radio Zagreba Milika Šundić i nakon popravljanja odnosa i dalje je vrlo oštro komentirao zbivanja u SSSR–u. U isto vrijeme u Sovjetskom Savezu nije objavljena, barem prema Mićunovićevim riječima, niti jedna knjiga o NOB–u.47 Tijekom 1970. Brežnjev nije našao vremena primiti jugoslavenskog veleposlanika, baš kao što na najvišoj razini nisu službeno ispratili Mićunovićeva prethodnika. Izložba povodom 50. obljetnice stvaranja Komunističke partije Jugoslavije nije organizirana, već je sve odgođeno za veljaču 1971. Tada pozdravni govor jugoslavenskog veleposlanika nije slušao baš nitko od predstavnika Partije i Vlade SSSR–a.48 Jugoslavija je nakon incidenta na rijeci Ussuri 13. kolovoza 1969, kada je granična postrojba Crvene armije likvidirala 30 kineskih vojnika, jasno zauzela stajališe naklonjenije Kinezima. Dijelom odgovarajući na te optužbe, a onda i na kritike iznesene na nizu predavanja po zemljama Lagera da je u SFRJ pobijedio kapitalizam, Tito je u proljeće 1969. održao govor u Kraljevici. Zna se tko je skrivio tužni incident na kazahstansko–kineskoj granici, naveo je Maršal, pa nije bilo razloga da se SFRJ uključi u propagandni rat.49 Analogno tome, sovjetski su mediji optuživali novine u SFRJ da slijede albansku i kinesku školu pisanja o Sovjetskom Savezu.

U skladu sa stalnim krivocrtnim kretanjem, usponima i padovima, diplomatski su se odnosi s Moskvom nakon 1968. ipak popravljali. U svibnju 1969. šef protokola u SR Hrvatskoj obavijestio je A. R. K. Meckenziea, iz Generalnog konzulata Ujedinjenog Kraljevstva, kako su Sovjeti službeno zatražili pomoć za smještaj konzularnog osoblja u Zagrebu. Konzulat je zatvoren 1948, a sada se trebao obnoviti, što je pratilo jugoslavensko otvaranje konzulata u Kijevu.50 Prvu službenu najavu otvaranja konzulata dao je Dragutin Haramija, predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH tijekom posjeta Andreja Gromika SFRJ u rujnu 1969.51 Problemi su, doduše, postojali s novim zgradama veleposlanstava. Dogovor je bio da je u Moskvi izgrade Sovjeti, a u Beogradu Jugoslaveni. Sovjeti su sa svojim obećanjem uvelike kasnili, pa je njihova zgrada u Beogradu završena 1969, dok je Mićunović završio svoj mandat 1971. u starom, neudobnom veleposlanstvu.52

Nakon Praškog proljeća, u Jugoslaviji je, na samom početku rujna 1969, prvo pet dana, i na moskovsku inicijativu, boravio ministar vanjskih poslova SSSR–a Andrej Gromiko. Posjet su neki uspoređivali s onim Hruščova iz 1955. Konačno, jugoslavenska se strana, prema izvještajima kanadskih diplomata, silno trudila da u završnu izjavu nakon sastanka uđe rečenica u kojoj se poziva na Beogradsku deklaraciju iz 1955, prijeteći da bez toga, komunikea neće ni biti.53 Sigurnost u Europi europska je briga, smatrala je Moskva, ne i prostor za UN. Gromiko je bio iznimno kritičan prema politici Savezne Republike Njemačke; Tito je smatrao da Bonn trenutačno nije nikakva prijetnja. Sovjetsko je izaslanstvu često spominjalo sukob s Kinom; jugoslavenska je strana bila zainteresirana da se pronađe modus vivendi između dvije zemlje. Leo Mates, bivši visoki diplomat, a tada na dužnosti direktora Instituta za međunarodne odnose i ekonomiju, britanskom diplomatu R. R. Orchardu naveo je da je ispitivanje stupnja približavanja Beograda Pekingu i Tirani bio jedan od glavnih ciljeva Gromikova posjeta.54 Vjerojatno u svjetlu neusvojenih Gromikovih zahtijeva da SFRJ pripazi na vlastito novinstvo, o posjetu se u Sovjetskom Savezu jedva govorilo. Neke su druge informacije govorile kako je najpoznatiji Bjelorus zapravo trebao ohrabriti »prosovjetske« snage u SFRJ, koje su trebale »osvojiti« položaje u naklonjenijim, pravoslavnim dijelovima zemlje. Sovjetske su novine iskrivljavale Brozove izjave koje su tako trebale zvučati pokajnički, a netočne su bile i bilješke poslane sovjetskim diplomatskim predstavništvima. SFRJ je optuživana kao zemlja u kojoj se zastranjuje u izgradnji socijalizma, u kojoj prevladava Zapad. Tamo je tisak samovoljan, a Partija i narodi razjedinjeni.55 Ipak, strani su promatrači primijetili da se praćenje zbivanja u SFRJ u Pravdi i ostalim tiskovinama u SSSR–u nakon posjeta ministra vanjskih poslova promijenilo i ponovno pokazivalo »atmosferu sladunjavosti i svjetla«.56

Odluka da se Veljko Mićunović od 1969. ponovno imenuje veleposlanikom u SSSR–u pokazala je da Tito želi najsposobnije u zemlji koja je bila ključna za sudbinu Jugoslavije i njegova režima. Mićunović je u Moskvi već služio sredinom pedesetih, bio je veleposlanik u Washingtonu, ali i osoba koja je bila spremna suprotstaviti se Titu ako se s nekom odlukom nije slagao. Ta rijetka osobina, kao i osjećaj da je pozvan biti kreator, a ne samo sukreator određene politike, Broza je smetala, ali ga ovaj put nije spriječila da Veljku Mićunoviću ponudi jednu od najvažnijih dužnosti u vrlo osjetljivom trenutku. Sve je bilo tim znakovitije jer je Mićunović, koji je u Moskvi zamijenio Dobrivoja Vidića, također dvostrukog veleposlanika u SSSR–u, vrlo nedvosmisleno upozoravao na moguće zamke i skrivene planove moskovskog vrha prema SFRJ.57

Normalizacija je trebala biti nastavljena susretima predsjednika vlada Alekseja Kosigina i Mitje Ribičiča od 24. do 30. lipnja 1970, no oni tada nikako nisu i dokraja zaliječeni. Zapravo, vrlo hladni, čak i grubi doček predsjednika SIV–a u Moskvi još je više ojačao vjerovanje da se Sovjeti upliću u unutarnje jugoslavenske probleme, smatrao je britanski veleposlanik u Beogradu.58 Kosigin je napao politiku nesvrstavanja, poručio da će SSSR intervenirati i ako »Jugoslaviju netko napadne«.59 Odbijen je i prijedlog da se uvede načelo konvertibilnosti u međusobnu gospodarsku razmjenu. U proljeće 1970. u Moskvi je bio i generalpukovnik Nikola Ljubičić, sekretar za narodnu obranu, i razgovarao s maršalom A. A. Grečkom, ministrom obrane SSSR–a.60 Taj je pravac suradnje gurao i sam Kosigin, smatrajući da se veze Crvene armije i JNA svakako trebaju osnažiti. Anton Vratuša, zamjenik saveznog sekretara za vanjske poslove Mirka Tepavca, tijekom razgovora s Michaelom Stewartom 24. siječnja 1971. priznao je da posjet Andreja Gromika Beogradu nije osobito zatoplilo međudržavne odnose, iako je ponovno potvrdio Beogradsku deklaraciju iz 1955.61 Britanski su izvori procjenjivali da je, izuzimajući uobičajene probleme koji su trajno opterećivali odnose Beograda i Moskve, Jugoslavija s podozrenjem gledala na Sofiju i njezine povijesne ambicije, ali i njezinu iznimnu bliskost sa Sovjetima. Sovjeti su, opet, pokazivali malo volje za obnovom vojnih zajmova, pa je Jugoslavija oružje počela kupovati na svjetskom tržištu i lansirala vlastiti, »mini–deterrant« protiv ponavljanja Praškog proljeća, koncept ONO i DSZ–a.62 Bio je to način da se jasno pokaže kako će u Jugoslaviji otpor biti opći i odlučan, što se Sovjetima nije davalo do znanja ni iz jedne zemlje Lagera.

S vremenom je strah od napada na SFRJ postajao sve manji, ali ga je mijenjao strah od međusobnog dogovaranja supersila u kojem se na Jugoslaviju uopće ne bi gledalo ili bi ju se olako zanemarilo u većoj, globalnoj slici. Točno je i to da se Sovjeti u isto vrijeme bez rizika da šalju zbunjujuće poruke nisu jednako iskreno mogli posvetiti učvršćivanju Lagera i popravljanju odnosa sa zemljom koja je osudila Praško proljeće.63 Očito je trebalo proći još neko vrijeme, a Moskva pronaći drukčiji, suptilniji i inteligentniji način na koji će pokušati neutralizirati jugoslavensku opasnost, ma kakva da je stvarno bila. Rezultat svega bila je i urnebesna vanjskopolitička aktivnost predsjednika, premijera i saveznog sekretara za vanjske poslove SFRJ. To istovremeno nije značilo da se zaustavio i neobično veliki niz posjetitelja Moskvi.64

Brežnjevljev telefonski poziv Titu

U proljeće 1971. godine uobičajenim je političkim borbama, osobnim netrpeljivostima i različitim motivima da se neospornog gospodara Josipa Broza Tita pokuša pridobiti na svoju stranu za vlastite ili probitke svoje republike, pridodana još jedna. Hrvatski partijski i republički vrh odlučno je tražio istragu o pozadini glasina da dio najvažnijih hrvatskih političara održava vezu s ekstremnom, ustaškom emigracijom oko dr. Branka Jelića u Berlinu. Jelić je predlagao stvaranje neovisne Hrvatske pod sovjetskim vrhovništvom, a sve je bio izraz različitih interesa i zakulisnih borbi unutar jugoslavenskog sustava. U isto vrijeme, Sovjeti su preko šefa svoje tajne službe u Jugoslaviji novinara Gajdara progurali tezu kako se stanje u zemlji komplicira. Njihova je nada kako će Tito kazniti one političare koji napadaju stabilizacijske napore i tajnu policiju. Iznio je kako su Savka Dabčević i Miko Tripalo, ali i neki vodeći srbijanski i makedonski političari, najodgovorniji za takvo ponašanje i da su antiruskih osjećaja.65 Tito je potom, baš zbog tih podataka, odustao od kritike proljećara i podržao ih, kada već njihovu smjenu traže Rusi.

Sedamnaesta proširena sjednica Predsjedništva SKJ krajem travnja 1971. bila je trenutak do kojega je, tvrdi Miko Tripalo, Tito pružao punu podršku »osnovnom političkom kursu« vodstvu SKH.66 No, u isto vrijeme sprega i mogućnost da se Broz osloni na Sovjete bili su mu stalno otvoreni.67 Sovjetsko se uplitanje u jugoslavenske odnose ogledalo na više načina i s različitih strana. Marko Nikezić, vodeći političar u Srbiji, predsjednik CK SKS, smatrao je da se stvara sprega ibeovaca i srpskih nacionalista, koji posebice ističu prirodno oslanjanje na Sovjete. Moskva je nakon višegodišnje pauze dopustila da se pritajeni kominformovci i lijevi kritičari Josipa Broza ponovno organiziraju i oglase.68 Tito je imao goleme rezerve prema Mijalku Todoroviću, koji je boraveći na Kongresu KP SSSR–a navodno razgovarao o lošim prilikama u Jugoslaviji, govorio detalje o svađi Kardelja i Broza, pa i vojnoj zavjeri u zemlji. Maršala je o svemu izvijestio vojni ataše u Moskvi. »Tito na osnovi toga ukazuje na mogućnost povezanosti srpskog rukovodstva preko Todorovića s Rusima« i kaže kako »...ima snaga u Srbiji koje hoće da dovedu Ruse u Jugoslaviju«.69 Dio srbijanskih krugova mislio je kako je Tito smatrao da mu Srbija najviše prijeti, pa je stoga forsiran stav o stalnom otporu Beograda ustavnim promjenama, Srbiji kao sredini u kojoj se brani ideja središnjih banaka, sredini gdje izviru urote protiv hrvatskog vodstva, gdje su savezne ustanove više u službi Srbije no Federacije i gdje Sveučilište djeluje kontrarevolucionarno.

Sovjetska je pozicija tako bila jasna i išla je na podrivanje demokratskijih snaga unutar jugoslavenskog vrha. Samo što su Marko Nikezić i Latinka Perović, sekretar CK SKS, mislili da je sve što se na Brijunima dogodilo imalo prije svega antisrpski naboj, dok su Savka Dabčević, Dragutin Haramija (na temelju stenograma) u tome prije svega vidjeli prijetnju proljećarima. Tripalu je bilo jasno da je udar bio i na srbijansko i na hrvatsko vodstvo, koje su sumnjičile i neke druge republike.70 Oni koji su Sovjetima najviše mogli pomoći bili su oni u koje su i sami sumnjali, kao Kardelj ili Tito. No, boljih i jačih nije bilo, a »zdravih snaga« ionako više nije bilo niti su bile u mogućnosti nešto napraviti. Dragoslav Draža Marković, predsjednik Skupštine SR Srbije, smatrao je da se Tito ipak nikada neće osloniti na Ruse jer bi to značilo gubitak njegova osobnog ugleda, ali i zato jer »ne bi mogao da primi poziciju da mu Brežnjev bude iznad glave«.71

Trodnevni tijek XXVII. proširene sjednice Predsjedništva SKJ na Brijunima danas je poznat u detalje.72 Činjenica da je trećeg dana sastanka došlo do telefonskog poziva Leonida Brežnjeva Titu dobila je gotovo mitsko značenje. Savka Dabčević Kučar jedina je koja piše da je tijekom sjednice Brozu prišao ađutant, na što je on prekinuo sastanak i otišao se javiti. »Svi smo osjetili da je posrijedi nešto izvanredno važno. Nismo slutili što, barem ja nisam«, piše Dabčević.73 Tripalo kaže kako je Tito nakon ručka obavijestio prisutne o razgovoru, Baletić kako je Tito prekinio ručak da bi se javio na poziv.74 Mićo Prelić, načelnik službe u CK SKJ, tadašnjem direktoru RTV Beograd Zdravku Vukoviću ispričao je kako je Tito poslije pauze uzeo mikrofon i stojeći opisao tijek razgovora.75 Stenogramski zapis nešto je duži.

»Drugovi, ja sam ovu pauzu iskoristio da idem na ručak. Samnom je išao Bakarić. Za vrijeme ručka došao je moj sekretar i kaže mi da me zove Brežnjev na telefon. Pošto su ti razgovori sa Moskvom veoma rijetki, možda u dvije godine jedanput, to je mene začudilo da me zove baš sada kad mi održavamo ovaj sastanak. Dugo vremena nisam mogao dobiti dobru vezu da bi se nešto čulo. Čuo sam samo neki glas, javljao se njegov sekretar Sergejev, ali nismo mogli da se sporazumijemo. Onda sam išao na spoljni telefon na kome ne možeš sve da razgovaraš. Pozdravimo se i pitam Brežnjeva u čemu je stvar. Kaže, druže Tito, pronose se svakakve glasine. Postoje informacije da se kreću neke vaše trupe prema Beogradu, da je situacija kritična, itd. On je baš tako rekao da je situacija »očen važna«. To znači da nije dobra. Ja sam rekao: druže Brežnjev, mi smo tri dana razgovarali, sada smo pri završetku. Sve te informacije koje ste vi čuli su dezinformacije. To nije tačno. To je laž. Nikakve trupe se ne kreću, niti mi trebamo neke trupe da upotrebljavamo prema unutra. Htio sam reći ni prema vani, na vanjskoj liniji, ali nisam rekao. Rekao sam da su naši razgovori dobri, da radimo na učvršćenju naše Partije, jer imamo pred sobom dosta krupnih pitanja koja moramo riještiti, a to može samo Partija. Pravilno — rekao je. Rekao sam mu — budite uvjereni da mi imamo dosta snage da sve to riješimo sami, bez ikakve pomoći bilo od koga. U tom smislu. Kratko je bilo. Kaže: »ja ponjimaju, objema rukama pozdravljam. (Ja, doduše, nisam vidio ruke.). Pozdravljam ja tu vašu inicijativu i tu energiju da zbilja treba svim neprijateljima socijalizma dati pravilan odgovor«. Rekao sam: to mi i radimi i mi ćemo lako riješiti naše probleme i hvala Vama na brizi. Samo, mi smo sami dovoljno snažni, On zatim kaže: »ja se izvinjavam što nisam do sada imao mogućnosti da dodjem i da sa vama malo porazgovaram.«. Rekao sam: I meni je isto žao što niste došli. »No, poslije praznika, dodao je on, možemo naći vremena, pa da se negdje sastanemo i da porazgovaramo«. Odgovorio sam: Hoću i to očekujem, da porazgovaramo...

To je bio moj današnji razgovor sa Moskvom. Na tom vanjskom telefonu se jako dobro čulo. I on kaže: »Jasno je da mi na ovom telefonu ne možemo da razgovaramo o svemu što bismo htjeli.« Rekao sam i ja da je jasno da to ne možemo. Ali, ja mislim da je dovoljno da znate da ćemo mi naše brige sami riješiti.

Sada bih htio da kažem da se obistinilo ono što sam ja rekao jutros, na početku, tj. da to nije mala stvar, da se oko nas pletu krupne spletke i da ne znam tačno gdje je zavezan taj čvor. Radi se o tome da mi taj čvor ipak jednoga dana presiječemo, i to da ne čekamo dugo, nego da ga sad počnemo sjeći. Treba odlučno da onemogućimo sve te spletke, obavještajne centre, da nam dalje pletu omču oko vrata. Zbog toga vas upozoravam, drugovi i drugarice, da ćemo morati preduzimati izvjesne oštrije mjere prema nekim ljudima vani za koje znate svi, za koje već znamo, pa ćemo, vidite, da pronadjemo i one za koje sada još dobro ne znamo, koji igraju tu jednu igru, makar i piona. Ali ćemo ih morati obezvrijediti da ne budu baza za te spletke oko našeg unutrašnjeg sistema i našeg jedinstva, tj. Naše socijalističke zajednice.

Ja mislim da vam već svima može biti dovoljno jasno da se sada nije šaliti. Ali, u isto vrijeme ta nam situacija omogućava da idemo malo oštrijim mjerama protiv svega onoga što nam stoji na putu da izvršimo te naše namjere što imamo, da prihvatimo amandmane, da se ozbiljno okrenemo svaki unutar prema sebi, da i pomognemo jedan drugome, a ne da odmažemo jedan drugome, da pitanje radničke klase nije mala stvar. Pitanje radničke klase je naše socijalno pitanje. Moramo se sada pripremiti i za taj Kongres samoupravljača gdje će se od nas tražiti... Mi ne treba da čekamo da nam oni traže, mi moramo već unaprijed poduzeti korake da oni osjete, da zbilja imaju ne samo nadu, nego da budu uvjereni da će SK učiniti sve da se situacija izmijeni u onom pravcu kako zahtijeva naša situacija, kao što traži naša radnička klasa, kao što traži naše samoupravljanje, itd.

Ja ću sutra nešto govoriti na jednoj proslavi tu, na jednoj svečanosti o našim zaključcima. Ali ću govoriti i o drugim stvarima koje se tiču raznih sektora našeg društvenog života — i o privredi, i o trgovini, i o drugim domenima. Nastojaću to da obuhvatim i ukažem na ozbiljnost momenta, da se ljudi moraju okrenuti i prema sebi i prema čitavoj zajednici. Nekima se teže okrenuti prema sebi, a naročito trgovcima, nego prema čitavoj zajednici, prema našem društvu, prema onome šta može da daje naša zajednica... Eto to sam htio dodati, ništa više.«76

Nedvojbeno je to bio izravni pritisak na Broza, ali i uplitanje u prilike u SFRJ. Koristiti nije mogao nikome, ali je najmanje bio vjetar u leđa onima koje su Sovjeti smatrali preliberalnima ili ih etiketirali kao »antisovjetske« političare. Potvrđivao je kako se ponovno tek kao taktička ocjenjuje Beogradska i Moskovska deklaracija iz 1955. i 1956, pa i njezine potvrde tijekom Gromikova posjeta 1969. godine. Skoro dvadeset dana kasnije na prijamu u Veleposlanstvu Kanade u Moskvi, Veljku Mićunoviću su jedan za drugim prilazili najviši sovjetski političari Aleksej Kosigin, zamjenici premijera D. S. Poljanski i Lesečko, ministar vanjskih poslova Andrej Gromiko. Raspitivali su se o tijeku sjednice, zaključcima, izražavali zabrinutost za prilike u SFRJ, političke i međunacionalne poteškoće i izražavali nadu da će se sve prebroditi. Tek je te večeri Mićunović saznao za telefonski poziv Brežnjeva Titu, o čemu ga iz Jugoslavije nisu obavijestili.77 Mićunović je objašnjavao prilike u Jugoslaviji umanjujući njihovu dramatičnost. Informacija o kojoj se naveliko pričalo, unatoč traženju da ostane na Brijunima, cirkulirala je posvuda. Njemački novinar dojavio je njemačkom veleposlanstvu kako mu je sovjetski dopisnik rekao da je: »Tito prijetio skupini hrvatskih vođa (...) govoreći da mu je Brežnjev obećao potporu, ako je potrebno i oružanim snagama, u borbi protiv hrvatske pobune.«.78 Iako se hrvatska pobuna u stvarnom razgovoru očito nije spomenula, ipak je jasno koji je dio zemlje predstavljao glavnu poteškoću.

Brežnjev u SFRJ 1971. i Tito u Moskvi 1972.

Prije dolaska Leonida Brežnjeva u Jugoslaviju, Izvršni biro SKJ na 83. sjednici 9. lipnja 1971. još je jednom konstatirao da je pojačan međunarodni pritisak na SFRJ. Sovjeti i dalje izražavaju bitne dvojbe prema neovisnoj i nesvrstanoj politici Beograda. Zapad je bio manje agresivan, ali je činjenica da su uglavnom hrvatske iseljeničke skupine bile sve aktivnije i agresivnije, snažile su argumentaciju onih unutar zemlje koji su bili podozrivi prema kapitalističkom svijetu. Sovjeti su tražili pravo preleta preko jugoslavenskog zračnog, prostora kako bi logistički podupirali svoju sredozemnu flotu, što je odbijeno.79 Usuglašeno je da će se odbiti prijedlog o društvima sovjetsko–jugoslavenskog prijateljstva, na čemu će Sovjeti inzistirati. Državni sekretarijat za vanjske poslove s Mirkom Tepavcem na čelu jasno je prepoznavao s kojim se poteškoćama suočava Jugoslavija. Dok je Zapad priželjkivao »korozivno« djelovanje jugoslavenskog socijalizma na zemlje Lagera, Kina je podržavala napetosti između Moskve i Beograda. Moskva je, opet, neprestano naglašavala problematično stanje socijalizma u SFRJ, njegovo propadanje i neuspjehe, o čemu je formirana i skupina predavača koji su o tome govorili članovima KPSS–a.80 Beograd je morao obeshrabrivati sve tri opcije, rekao je Tepavac, ali je ovakva detantska konstelacija, ma kako opasna, dijelom i osiguravala neovisnost SFRJ, ali je i gurala prema Trećem svijetu.

U ljeto 1971. obavještajna je zajednica SFRJ dostavila najužem državnom vrhu sovjetsku informaciju o prilikama u Jugoslaviji. U njoj je stajalo kako je Staljin imao razloga kritizirati Broza 1948, ali se s njim obračunavao na krivi način. Hruščov je bio u pravu što je normalizirao odnose, ali je pogriješio jer je priznao da SFRJ gradi socijalizam. Posljedice toga već su se osjetile u Mađarskoj i Poljskoj 1956, Čehoslovačkoj 1968, a nakon Devetog kongresa SKJ u ožujku 1969. antisovjetske su snage konačno i dokraja trijumfirale.81 Dokument je imenovao nositelje antisovjetske politike, kojima se, sjećao se urednik Vjesnika Milovan Baletić, »krv ledila« kada su tamo vidjeli svoja imena, prije svega zbog straha da bi se konačno stvarno i moglo dogoditi da kadrovsku križaljku konačno odredi Moskva.82 Sudbinu onih koji su trebali otići na kraju je ipak odredio Tito nakon 21. sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu 1. prosinca 1971, ali je Sovjete o svemu, tek nekoliko tjedana poslije, izvijestio Jure Bilić, sekretar IK CK SKJ. Suslov je tada pohvalio odlučno obračunavanje s »hrvatskim nacionalizmom i njegovim liderima«.83

Konačna odluka da Brežnjev dođe u Jugoslaviju potvrđena je zamjetno dugim, skoro četverosatnim, oproštajnim posjetom veleposlanika Veljka Mićunovića Leonidu Brežnjevu u Jalti. Mićunovića je zamijenio još jedan Crnogorac, Milorad Pešić, koji je vjerodajnice Podgornom, formalnom šefu SSSR–a, uspio predati nakon samo 48 sati, kako bi mogao prisustvovati sastancima državnih izaslanstava.84 Leonid Brežnjev u Beograd je doputovao 22. rujna 1971. S Titom je prvo razgovarao nasamo, a šefovi kabineta pazili su da susret u Belom dvoru na Dedinju nitko ne prekine. Na sastanku je sovjetski vođa davao uvjeravanja Titu da s njihove strane ne postoji namjera ugrožavanja neovisnosti SFRJ. Kasnije je to ponovio udarivši šakom o stol i sa suzama u očima uz riječi: »Ja veće laži nisam čuo!«.85 Miko Tripalo smatra da je tada, ili tijekom ostalih susreta u četiri oka Tita i Brežnjeva, traženo uklanjane »antisovjetskih« ljudi iz vodstva države.86 Drugoga dana Brežnjev je govorio dugo, nešto manje od tri sata, potpuno pripremljen, bez bilježaka. Nije se, doduše, mogao sjetiti kako Jugoslaveni zovu svoj put u socijalizam, ali je ponudio pomoć u rješavanju nacionalnog i gospodarskih pitanja, koja su, potvrdio je, u SSSR–u riješena. Dugo nagovaranje da se prihvate društva prijateljstva otklonjena su. Kritizirano je pisanje jugoslavenskih novina, raspravljalo se o prilikama u svijetu. Sovjeti su omalovažavali utjecaj Kine i nesvrstanih.

Izrada zajedničke izjave koju su pisali Andrej Gromiko i Mirko Tepavac potrajala je dugo. Iako je, neuobičajeno, prije dolaska sovjetskog izaslanstva na konzultacije pozvan njhov ambasador Stjepankov kako bi se pripremio temelj za zajedničku izjavu koja je trebala »da zvoni«, govorio je Brežnjev, poteškoće su bile brojne.87 Mirko Tepavac bio je najmanje sklon sovjetskom popuštanju. Brežnjev je, opet, posjet SFRJ želio iskoristiti kako bi svijetu poslao poruku da doktrine o ograničenom suverenitetu nema, što je, naravno, iz Zemuna bilo lakše učiniti no, primjerice, Brna.88 Veljko Mićunović smatrao je da se ponovo pokazalo kako je Moskva više polazila od onoga što bi željela u odnosima, no od stvarnih interesa obiju strana, često ignorirajući jugoslavenske argumente. Tito je bio nešto zadovoljniji. Držao je da činjenica kako nije postignuto ideološko jedinstvo, suglasnost partijskih programa, kako u izjavu nije ušla osuda jugoslavenskog tiska i nisu osnovana društva prijateljstva, pokazuje da je SFRJ prošla dobro.

Brežnjevljev dolazak u Beograd 1971. odnose je ipak vratio ili ponovno postavio na putanju pomirenja. Beograd će i dalje biti izvor ideoloških smetnji i frustracija, ali sve dok je na snazi detant, pravi će interesi Moskve biti drugdje.89 Problemi bi mogli nastati nakon Titove smrti, pa bi se i »antisovjetsko« raspoloženje moglo anulirati eventualnim iskorištavanjem međunacionalnih nesuglasica, držali su britanski analitičari. Deklaracija donesena nakon sastanka Tita i Brežnjeva 1971. mogla bi, smatrali su diplomati Foreign Officea, postati jedna od povijesnih, »svetih tekstova« uz one iz 1955. i 1956.90 Nekoliko tjedana kasnije nakon završetka posjeta predsjedniku Nixonu i kanadskom premijeru Trudeau, u sklopu iste turneje, Tito je razgovarao s britanskim premijerom Edwardom Heathom i britanskom kraljicom Elizabethom.91 Edwardu Heathu i Alecu Douglasu Homeu, ministru vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva, izložio je detalje razgovora s Brežnjevom. Nakon 1968, kada su međudržavni odnosi došli u stadij međusobnog nepovjerenja, sada su izgleda bili popravljeni. Brežnjev je bio otvoren, fleksibilan, odavao je da su odnosi evoluirali, govorio je Tito. Beogradu je nedvojbeno priznata samostalnost u odlučivanju, na čemu je Edward Heath čestitao Titu.92 Na izričito pitanje što bi se dogodilo ukoliko bi Rumunji poželjeli službeno izaći iz Varšavskog ugovora, Tito je kratko odgovorio da toga neće biti, jer je Bukurešt previše ovisan o sovjetskim sirovinama. Britanski premijer bio je tako manje strog prema dokumentu od nekih jugoslavenskih političara. Primjerice Marko je Nikezić mislio da je on daleko iza Beogradske deklaracije iz 1955, između ostaloga i zato jer je Mirko Tepavac bio osamnjen u svom otporu Sovjetima, a vodstvo SFRJ pretiho.

Brežnjev je 1971. godine ipak bio nešto ozbiljniji, pa su se odnosi dviju zemalja u nekoliko mjeseci dramatično poboljšali.93 Ne samo na polju političkih posjeta, u SFRJ je došao sovjetski ministar automobilske industrije, pa Baibakov, potpredsjednik Savjeta ministara i šef Gosplana. Predviđen je velik porast investicija (kredit od 200 milijuna dolara) i povećanje trgovinske razmjene za 20% do 1975. godine.94 Ono čime se trgovalo, unatoč klirinškom obrascu plaćanja, bilo je korisno SFRJ, jer su kupovani nafta, ugljen, teška industrija, pamuk.95 No, stvari su bile složenije no što su ih sovjetski diplomati predstavljali. SFRJ nije pristajala na dogovorene cijene za razdoblje od 10 godina. Sovjeti su, javljalo je njemačko izaslanstvo pri NATO– u u Bruxellesu, nastojali platiti, ali i postići »mirnu penetraciju« u Jugoslaviju. Na hrvatskom su slučaju naučili kako »otvorena potpora Titovoj kampanji protiv »klasnih neprijatelja« i »kontrarevolucionara« od Sovjeta u Beogradu može biti interpretirana kao potpora ortodoksnim komunistima i izazvati suprotnu Brozovu reakciju. Pametnija, ublaženija taktika, pod uvjetom da se prilike u zemlji ne stabiliziraju, mogla je Sovjete prikazati kao prave prijatelje, a to je tražilo pojačan oprez Zapada.

Novonastalu situaciju između Beograda i Moskve britanskim je diplomatima u ljeto 1972. komentirao visoki jugoslavenski diplomat Anton Vratuša. Naglasio je kako se i dalje popravljaju odnosi s Kinom. Peking je zatražio i povratak vojnih atašea. Osim s Bugarskom, popravljali su se odnosi sa svim zemljama sovjetskog bloka, među kojima je Rumunjska bila izdvojena kao poseban primjer. Svejedno, kako je tijekom svoje posjete Londonu rekao predsjednik SIV–a Mitja Ribičič, u tom području »nema iluzija«. Pokvari li se sovjetska situacija, pokvarit će se i jugoslavenski odnosi s tim zemljama. Zanimljivo je kako su najviši jugoslavenski diplomati govorili da se na temelju iznimno opuštenog tijeka posjeta i Brežnjevljeva ponašanja ne izvode dalekosežni zaključci, nego pričeka nekoliko mjeseci da bi se provjerila sovjetska iskrenost.96 Sumnje su, vjerojatno, dijelom bile naglašenije da bi se izašlo u susret zapadnim partnerima. No, doista, mjesecima kasnije kritike iz Moskve prema Jugoslaviji bile su jedva zamjetne. Dušan Štrbac, diplomat u Odjelu za Aziju, prepoznavao je nastojanje Moskve da se očuva zona mira na Balkanu, poprave odnosi dok je Tito živ. No, Beograd se svim time koristio za sebe, tražeći investicije. U jednom su važnom detalju u Londonu, Washingtonu i Beogradu mislili isto. Postojao je strah od sovjetske penetracije Sredozemlja, pa i Bliskog istoka. Dobrivoje Vidić, veleposlanik SFRJ u Lonodonu, o tome je 20. travnja 1972. jasno govorio diplomatu Godberu u Foreign i Commonwealth Officeu. Sredozemlje, govorio je, treba biti zona mira, pa je prijedlog da se održi konferencija zemalja Sredozemlja mogao odbiti Sovjete iz uplitanja u arapsko–izraelski sukob.97

Jedna od tema koja se neprestano javljala u diplomatskoj prepisci, pa i izazivala javne spekulacije, bilo je moguće sovjetsko inzistiranje na vojnim bazama u Jugoslaviji. O tome nije moglo biti govora. Ministar obrane SSSR–a u Jugoslaviju je došao u travnju 1972, u kolovozu je general Nikola Ljubičić otišao na ljetovanje na Krim, a načelnik stožera Crvene armije istim povodom je u listopadu došao u Hrvatsku, no to je bilo sve. Vjerojatno je najviše što je dogovoreno bio pojačani broj vojnih preleta preko SFRJ, a radi brže evakuacije sovjetske opreme iz Egipta, gdje su postali nepoželjni.98

Posjet maršala Tita Moskvi od 5. do 10. lipnja 1972. u jugoslavenskoj je javnosti predstavljen kao nesumnjivi trijumf Titovog državništva. Član Predsjedništva SFRJ, predsjednik Vanjskopolitičkog savjeta toga tijela i donedavni veleposlanik u SSSR–u Veljko Mićunović održao je prije uzvraćanja posjeta, samo osam mjeseci nakon Brežnjevljeva dolaska u Beograd nakon više godina, govor. Smatrao je da je brzo i lako usuglašena deklaracija iz Moskve 1972. tonom blaža od prethodne iz Beograda. Tako je »proleterski internacionalizam« zamijenjen »internacionalističkim tradicijama«, a izaslanstvo SFRJ u zajedničku je izjavu odbilo uključiti fraze poput »proleterskog« i »socijalističkog« internacionalizma i »socijalističkog zajedništva«. Ponovno je odbijeno obnavljanje sovjetsko–jugoslavenskog društva prijateljstva. Nije se raspravljalo o dozvoli o remontu sovjetske ratne flote u hrvatskim i crnogorskim remontnim zavodima.99 Politika nesvrstavanja priznata je u Moskvi kao orijentacija SFRJ bez dodatnih kvalifikacija.100 Nesumnjivi uspjeh bilo je i prihvaćanje formulacije kako je »mir nedjeljiv«, što je, unatoč parolaštvu, zemlji koja je bila nesigurna između Istoka i Zapada, nešto značilo. Tretiranje samoupravljanja kao jugoslavenske inačice Marksova i Lenjinova učenja i bazično unutarnjeg pitanja pokazali su da se na ideloškom planu Moskva i Beograd, unatoč očekivanjima nekih, neće posve zbližiti. Tito je odlikovan Lenjinovim redom, a podilaženje njegovoj taštini (doslovno se kaže »ego faktor«,101 kao i posjet po pompi usporediv s onim Richarda Nixona102), bio je, činilo se krugovima u Saveznom sekretarijatu za vanjske (ili inostrane, kako se tada zvao) poslove, smišljeni sovjetski potez.103 S jedne im je strane moralo biti jasno da je Tito često bio njihov najiskreniji i najvažniji zagovornik u SFRJ.104 Zato se »spektakularno približavanje« s nacionalnim simbolom kasnije moglo iskoristiti od Sovjeta kao poluga za napad na njegove nasljednike budu li promijenili orijentaciju i zaoštrili antisovjetske tonove, kako su u Beogradu već ranije tumačili.

Analiza moskovskih dokumenta iz lipnja 1972. bila je nešto realističnija. Moskva Beogradu nije davala isti status kao Pekingu i odnose temeljila na doktrini mirne koegzistencije, a ne proleterskog internacionalizma. SFRJ je, za razliku od svih drugih istočnoeuropskih država, ulazila u sivu zonu za koju nisu vrijedila uobičajena pravila. Nađen je modus vivendi, ali se dijelu stranih promatrača činilo kako je tako velika parada oko posjeta, koja je završila nepotpisanim komunikeom, nešto što Moskvu nije do kraja moglo zadovoljiti. No, nastavi li se globalni detant, nastavit će se i ovaj medeni mjesec, držao je britanski veleposlanik u Beogradu. Tito je i dalje bio uvjeren da Brežnjevu valja vjerovati. Sigurnost da napada na SFRJ neće biti, Broz je ponovio u razgovoru s 11 senatora iz SAD–a 28. studenog 1972.

Visoke posjete između Moskve i Beograda nastavile su se. U rujnu 1973. Kosigin je doputovao u Beograd. Sve do Titove smrti ostalo je po istom obrascu. Tito je u Moskvi bio i 1973, i 1977, i 1979. godine, predsjednik SIV–a Džemal Bijedić 1975, a Brežnjev u Jugoslaviji još 1976. i konačno, na Titovu pogrebu 1980.105

Promjene na europskom jugoistoku pozorno su motrili i na Zapadu. Rumunjsku posebnost, čini se, Sjedinjene su Države očito smatrale mnogo važnijom no Britanici. Tako su u Foreign Officeu napisali kako: »Mi vidimo pitanje Rumunjske ponešto drugačije i naša bi preferencija bila da ga se dotakne odvojeno i kasnije, ali ako Amerikanci snažno osjećaju da dvije zemlje trebaju biti razmatrane zajedno, možemo se s time složiti.« Američke i britanske službe, naime, povremeno su se sastajale kako bi izmijenile mišljenja o određenim dijelovima svijeta.106 Američka je strana neko vrijeme odbijala takav susret, a onda je sama, kako se vidi u izvještaju iz State Departmenta, 17. studenog 1972, predložila da se ipak održi. Do tada se Bukurešt, smatrali su promatrači, ponovno malo približio Moskvi. Činilo se da je u četiri godine nakon Praškog proljeća sovjetska politika u osnovi uspjela urediti odnose u Europi na način koji ju je mogao donekle zadovoljiti.

Zaključak

Strah od prevelikog kvarenja ideološke čistoće bio je taj koji je nukao Sovjete na uplitanje u odnose u Jugoslaviji početkom sedamdesetih, baš kao i ranijih desetljeća. Ideološku su čistoću ili čvrsti smjer najviše ugrožavali proljećari u Hrvatskoj i liberali u Srbiji. Liberalnih je političara bilo i drugdje, ali je odnos Srba i Hrvata bio ključan za Jugoslaviju, pa stoga i problem koji je prvo trebalo rješavati. Trebalo je stvoriti situaciju u kojoj će prihvatljivi i predvidljivi političari biti na vlasti u trenucima kada su se na globalnoj razini sređivali odnosi. Samo je tako objašnjivo sovjetsko pritiskanje Tita 1971, jer vjerojatno stvarne namjere da se vojno intervenira u Jugoslaviji nije bilo niti je do nje moglo doći tek tako, bez nekog jasnog, otvorenog »kontrarevolucionarnog« udara. O tome se moglo razmišljati, mogle su se širiti i glasine o intervenciji,107 ali je napad na zemlju koja nije bila u Lageru i koja bi se sigurno borila, vjerojatno na Zapadu ne bi ostao bez reakcije. Sovjetski je Savez do tada vjerojatno shvatio što je čije u Europi i prihvatio sive zone. Jugoslavija nije bila Čehoslovačka i jugoslavenski »dupčeci« bili su izvan izravnog dosega, ali izravni udarac nije ni trebao, jer je Tito, na kojega se trebalo utjecati, mogao riješiti prilike na način koji je odgovarao Moskvi, ali, očito, ni njemu nije bio posve nezamisliv.

Sovjetska politika prema Jugoslaviji zapravo nije bila bitno drukčija sedamdesetih, no što je bila tijekom Drugog svjetskog rata ili kasnije. Primjerice 1955. i 1956. Hruščov je pokušavao vratiti Jugoslaviju u Lager. Dvije godine kasnije došlo je do novog zaoštravanja zbog Programa SKJ. Slično, iako iz drugih motiva, bilo je Hruščovljevo ponovno obraćanje Titu nedugo pred smjenu, tijekom 1963. Tada je ponovno Broz trebao poslužiti kao jedan od utega u borbi s neprijateljima u Kremlju, ali i kao vođa zemlje koja je eksperimentirala s radničkim savjetima i samoupravljanjem, što je možda moglo pomoći i krizi sustava u SSSR–u.108 Jugoslavija nikada nije prestala biti komunistička zemlja. Nikada se, barem u najvišem vodstvu ili u njegovom većem dijelu, nije dvojilo o ispravnosti konačnog cilja i vizije svijeta budućnosti. Sovjetski Savez je tako početkom sedamdesetih smatrao da ima zadaću osigurati mirni i njima skloni razvoj prilika u Europi, barem u zemljama na koje su mogli utjecati. Sve što je moglo zaoštriti situaciju između njih i Zapada trebalo je izbjeći, napose ako promjene koje je valjalo zaustaviti njima nisu bile po volji. Konačno, na umu su im bila svjetska zbivanja i mogućnost dogovora sa Zapadom.109

Sovjeti su i 1971. na različite načine pritiskali jugoslavensko vodstvo. Čini se da su brojne već napisane analize tadašnjih zbivanja u memoarskoj literaturi uglavnom točno prepoznale kako i što se događalo. Koliko se to moglo usporediti s izvornom građom, zaključak je na crti »postrevizionističke« historiografije o Hladnom ratu. Poznatom su dodane potvrde izvora i recentne literature, barem one Zapadnog podrijetla. Još uvijek, međutim, nedostaju pravi dokumenti iz Beograda i svi iz Moskve. Tek onda ćemo moći saznati i do kraja objasniti što se zapravo događalo između Jugoslavije i SSSR–a početkom sedamdesetih.

Sredinom prosinca 1972. D. L. Stewart, britanski veleposlanik u Beogradu u pismu svom pretpostavljenom u Londonu Julianu Bullardu, naveo je kako mnogi u Srbiji još ne shvaćaju zašto je Marko Nikezić morao odstupiti. »Iako mi ne napuštamo prijatelje u nevolji, ne mislim da se isplati pokušavati susresti se s njima prebrzo nakon ovih događaja«.110 Ili, još jasnije, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger zamoljen je u jesen 1972. da intervenira u korist jednog beogradskog disidenta. Kissingeru su stručnjaci za Jugoslaviju savjetovali da: »Svaka skrivena intervencija u njegovu korist, postane li javna, pojačat će zgražanje od strane posebno osjetljivih Amerikanaca hrvatskog podrijetla i njihove zahtjeve da se ništa manje ne učini za Hrvate u sličnoj situaciji. Stavili biste se usred žestokog srpsko–hrvatskog spora koji se ponovo javlja i u Jugoslaviji i u emigraciji.«111 Tako je preporučeno da se obrati saveznom sekretaru Tepavcu ili Leu Matesu, ali je Kissinger obavijestio Amnesty International.112 Izdaleka bi se moglo pomisliti da je bila riječ o osobama koje su više odgovarale Zapadu zbog svojih stavova i liberalnih tendencija, baš kao i proljećari. Pa i da je tako bilo, državni interesi bili su oni koji su prevladali. Stoga je izabrana šutnja i nereagiranje. Zapad, barem njegove najvažnije članice, u Jugoslaviji su imale dva osnovna interesa. Koristiti SFRJ kao tržište za industriju i proizvode i, »najvažniji interes«, »očuvanje integriteta, stabilnosti i neovisnosti« Jugoslavije.113 Tako su mislili Britanci i Amerikanci. Isto su mislili i u EEZ–u, kako se vidi u britanskom dokumentu pripremljenom za raspravu o Sredozemlju: »Politički, strateški i gospodarski interesi Zajednice traže nastavak postojanja stabilne, ujedinjene i neovisine Jugoslavije«.114 Tim više što je, po riječima samog predsjednika Skupštine SFRJ Mijalka Todorovića, trgovina sa Zapadom bila više od 50% ukupne jugoslavenske trgovine, a EEZ–u je SFRJ bio osmi vanjskotrgovinski partner uopće.115 Tako su se, očito, poklapali interesi svih zainteresiranih strana: političke elite u Beogradu, one u Moskvi i onih na Zapadu. Razlike su postojale samo u sadržaju onoga što su željeli očuvati. U istom je dokumentu za EEZ navedeno kako očuvanje jugoslavenskog jedinstva ovisi prije svega o četiri glavna čimbenika: Partiji, vojsci, gospodarstvu i slobodi od stranog utjecaja. Prva tri bila su u stalnom propitivanju, a vrlo snažno se o njima govorilo tijekom Hrvatskog proljeća. Posljednji je prestao biti relevantan nakon što je završio Hladni rat. Tada se raspala i Jugoslavija.

U nepovoljnom omjeru snaga unutar Jugoslavije, suočeni s konstelacijom snaga u svijetu detanta i pritiscima izvan zemlje, koji su bili tako snažni da im se, čak i da je htio, vjerojatno posve ne bi mogao oduprijeti ni sam maršal Tito, Proljećari u Hrvatskoj 1971. izgorili su ostavljajući duboki trag. Jesu li mogli voditi politiku koja bi ostavila manji dojam, ali koja ne bi izazvala naprasni prekid i duboke potrese u društvu? Bi li tada razvoj bio manje dramatičan, a demokratizacija, iako manje herojska, stabilnija? Na ta pitanja izvori nikada neće dati odogovor. Povjesničari će o njima još dugo razmišljati.

Bibliografija

Izvori

National Archives (Public Record Office, PRO), London; Foreign and Commonwealth Office i Prem (Prime Minister Office).

National Archives and Record Administration (NARA), College Park, Maryland; Nixon Presidential Materials Project, White House Central Files

Arhiv Srbije i Crne Gore, Beograd; 507 SKJ.

Razgovori s Budimirom Lončarom, bivšim Saveznim sekretarom za vanjske poslove SFRJ, Zagreb (u posjedu autora).

Danas, 19. svibanj 1987, Zagreb. (Feljton: Stvaranje vanjske politike Jugoslavije, razgovor s Miloradom Pešićem, 28; Krešo Špeletić).

Literatura

Knjige

Baletić Milovan, Hrvatska simultanka, Prosinac sedamdeset prve, Naklada P. I. P. Pavičić, Zagreb 2003.

Banac, Ivo, Sa Staljinom protiv Tita, Informbiroovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu, Globus, Zagreb 1990.

Best Anthony, Hanhimäki, Jussi M., Maiolo Joseph A., Schulze, Kirsten E., International Hisotry of the Twentieth Century, Routledge, London 2004.

Dabčević Kučar, Savka, ’71. — hrvatski snovi i stvarnost, Interpublic, Zagreb 1997.

Donaldson H., Robert/Nogee, L. Joseph, The Foreign Policy of Russia, Changing Systems, Enduring Interesets, second edition, M. E. Sharpe, London, 2002.

Jakovina, Tvrtko, Američki komunistički saveznik, Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države 1945–1955, Profil/Srednja Europa, Zagreb 2003.

Kent John, Young John W., International relations since 1945, A Global History, Oxford University Press, Oxford 2004.

Kola, Paulin, The Serach for Greater Albania, Hurst and Company, London 2003.

Mates, Leo, Počelo je u Beogradu, 20 godina nesvrstanosti, Globus, Zagreb 1982.

Mićunović, Veljko, Moskovske godine 1969/1971, Jugoslovenska revija, Beograd 1984.

Nećak, Dušan, Hallsteinova doktrina i Jugoslavija, Tito između SR Njemačke i DDR–a, Srednja Europa, Zagreb 2004.

Orlandić, Marko, U predvečerje sloma, Sjećanja jugoslovenskog ambasadora u Moskvi 1979–1982, Podgorica 2002.

Paczkowski, Andrzej, Pola stoljeća povijesti Poljske 1939–1989, Profil/Srednja Europa, Zagreb 2001.

Petković, Ranko, Subjektivna istorija jugoslovenske diplomatije 1943–1991, Novinsko–izdavačka ustanova Službeni list SRJ, Beograd 1995.

Rendulić, Zlatko, General Avnojske Jugoslavije, Sjećanja, Golden marketing — Tehnička knjiga, Zagreb 2004.

Šentija, Josip, Razgovori s Mikom Tripalom o Hrvatskom proljeću, Profil, Zagreb 2005.

Taubman, William, Khrushchev, The Man and His Era, Free Press, London 2003.

Tripalo, Miko, Hrvatsko proljeće, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 2001.

Vrhunec, Marko, Šest godina s Titom (1967–1973), Pogled s vrha i izbliza, Nakladni zavod Globus/Adamić, Zagreb 2001.

Vuković, Zdravko, Od deformacija SDB do maspoka i liberalizma, Moji stenografski zapisi 1966–1972. godine, Narodna knjiga, Beograd 1989.

Wolf, Robert Lee, The Balkans in Our Time, revised edition, Norton, New York 1978.

Članci

Hanhimäki, Jussi M., Ironies and Turning Points: Détente in Perspective. U: Westad, Odd Arne (ed.), Reviewing the Cold War, Approaches, Interpreations, Theory, Frank Cass, London 2000.

Jakovina, Tvrtko, Što je značio Nixonov usklik »Živjela Hrvatska«?, Društvena istraživanja 40–41, god. 8 (1999), br. 2–3, ožujak–lipanj (1999), Zagreb, 347–371.

Jakovina, Tvrtko, Je li Nixon doista podupirao Hrvatsko proljeće?, Pro Historia Croatica 1, Zbornik uz 70. godišnjicu života Dragutina Pavličevića, Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Zagreb 2002.

Jakovina, Tvrtko, Tito i Nixon, Kako je pripreman i što je značio Titov posjet Washingtonu 1971?, Historijski zbornik, god. LV, Zagreb 2002.

Jakovina, Tvrtko, Od Tita do Badintera, Periodizacija povijesti DFJ/FNRJ/SFRJ 1945–1991, Hrvati i Poljaci, narodi daleki i bliski, Zbornik radova sa znanstvenog skupa hrvatskih i poljskih povjesničara, HNOPZ i FF Sveučilišta u Zagrebu, FF press, Zagreb 2003.

Jakovina, Tvrtko, Sjećanje na Nixona i Tita, Spomenica Filipu Potrebici, uredila Mirjana Matijević Sokol, Sveučilište u Zagrebu, Odsjek za povijest i Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, FF Press, Zagreb 2004, 435–454.

Jakovina, Tvrtko, Hrvatska izlazi u svijet, Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945–1991, Hrvatska — XX. stoljeće, Matica hrvatska (u tisku).

Jakovina, Tvrtko, Titovi ciljevi sukladni su našima, Američki izvori o Hrvatskom proljeću, Historijski zbornik (u tisku).

PRO, FCO 28/2621, British Embassy Belgrade, D. L. Stewart Julianu Bullardu, 7. ožujak 1974.

Jakovina 2003: 123–137.

O 1948. pisalo je mnogo autora. O 1956. i zbivanjima povezanim s Mađarskom revolucijom, ali i intenzivnoj diplomatskoj aktivnosti Josipa Broza Tita, susretima s Hruščovom, koji su u mnogočemu vrijeme punog vanjskopolitičkog ostvarivanja Josipa Broza Tita vidi npr: Dimić Ljubodrag, Josip Broz, Nikita Sergejevič Hruščov i mađarsko pitanje 1955– 1956, 23–59. Tokovi istorije, Časopis Instituta za noviju istoriju Srbije, 1–4/1998 Beograd i Jugoslovensko–sovjetski odnosi 1953–1956, 279–293. Jugoslovensko–sovjetski sukob 1948/The Yugoslav–Soviet Conflict in 1948, Zbornik radova sa naučnog skupa / Collection of Works from the Scientific Conference, Beograd: Institut za savremenu istoriju, 1999; Granville, Johanna, Satellites or Prime Movers? Polish and Hungarian Reactions to the 1956 Events: New Archival Evidence, 435–471. East European Quarterly, XXXV, No. 4, January 2002. i Tito and the Nagy Affair in 1956, 23–51. East European Quarterly, XXXII, No. 1, March 1998; Gibianski, Leonid, Sovjetsko–jugoslovenski odnosi i Mađarska revolucija 1956. godine, Jugoslovenski istorijski časopis, god. XXIV, Beograd 1996. Vidi i moj rad: Jakovina 2005.

Mates 1982: 36–56.

Best, Hanhimaki, Maiolo, Schulze 2003: 266.

Young/Kent 2003: 324–326.

Sirk 2001: 171.

Isto, 176.

Isto, 183–185.

Doduše, ograničenje koje je uneseno u dokument, ponovno na rumunjski zagovor, već je u samom početku pokazivalo da će »Složeni plan« biti neostvariv. »Integracija se odvija na temelju potpune dobrovoljnosti; ne slijedi ju stvaranje nadnacionalnih tijela i ne utječe na aktivnosti poput unutarnjeg planiranja, financija i ekonomske odgovornosti.« Sirk 2001: 184.

Young/Kent 2003: 436.

Hanhimäki 2000: 333, Best, Hanhimaki, Maiolo, Schulze 2003: 272.

Nećak 2004: 174–178.

Wolf 2004: 160–161; Mićunović 1984: 109.

Isto, 168.

CIA, Directorate of Intelligence, 19 September 1968, Intelligence Memorandum, The USSR’s International Position After Czechoslovakia.

Isto.

Paczkowski 2001: 286; Young/Kent 2003: 287, 317; Mićunović 1984: 107–108 i drugdje.

CIA, Directorate of Intelligence, 19 September 1968, Intelligence Memorandum, The USSR’s International Position After Czechoslovakia.

Young/Kent 2003: 328. Druga je bila Jugoslavija. Vidi o tome: Jakovina 1999, 2002. i 2004.

Kolo 2003: 128–132.

PRO, FCO Yugoslav/Albanian Relations, (UK Ambassador, Julian Bullard i Jakša Petrić, Assistant State Secretary at the Foreign Ministry), 27 January 1971.

Iako je moglo izgledati gotovo ironično, imajući na umu Slučaj u Krfskom kanalu iz 1947. Dobrivoje Vidić, jugoslavenski veleposlanik u Londonu u proljeće 1972. predlagao je Britancima da normaliziraju odnose s Albanijom, jer bi to bilo i u interesu Beograda.

PRO FCO 28/2131, Political Relations Between U. K. and Yugoslavia, Record of a Conversation Between Mr. Godber and the Yugoslav Ambassador (Mr. Vidić) at noon on Thursday 20 April. O Krfskom slučaju vidi: Jakovina 2003: 75–77; Kola 2003: 73–82.

Mićunović 1984: 81–82.

PREM 13/3560 Visit of the President of the Federal Executive Council of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia, 23–26 February, 1970; Record of a meeting between the foreign and commonwealth secretary and the deputy secretary of state for foreign affairs of Yugoslavia at the Foreign and Commonwealth Office on Tuesday, 24 February at 9.45 a. m.

Vuković 1989: 546.

Rendulić 2004: 283, 288–289.

Vuković 1989: 526, 542.

PRO, FCO 28/2122 Yugoslav/Albanian Relations, 21 May 1971. Imajući na umu složenu jugoslavensku proceduru usuglašavanja pri imenovanju veleposlanika i albansko traženje da to Beograd učini prvi, postojala je sumnja da će se tijekom 1971. pronaći kandidat za jugoslavenskog ambasadora u Tirani. Načelnik Uprave za Istočnu Europu Vukolić o tome je krajem svibnja razgovarao s britanskim kolegom Bentleyem.

Isto.

PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, Record of the Minister of State’s Conversation with the President of the Yugoslav Federal Assembly, Mr. Todorovic, at 4. 30 PM on Monday, 11 December.

Jakovina 2002; Dabčević–Kučar 1997: sv. 1, 96–99, sv. 2, 600–602.

Tito je Dubčeku savjetovao da manje i tiše govori, ali i da bude odlučniji suprotstaviti se pritiscima.

PRO FCO Soviet–Yugoslav Relations (Leo Mates na Wiston House Conference), 28 November 1969.

Paczkowski 2001: 284.

Kolo 2003: 144–145.

PRO FCO British Embassy, Bucharest, Romanian–Yugoslav Relations, 7 December 1971.

Rendulić 2004: 289–290.

Hanhimäki 2000: 329–331.

Isto, 332.

Donaldson/Nogee, 2002: 94.

Best, Hanhimaki, Maiolo, Schulze 2003: 266; Mates 1982: 65–79; Jakovina 2005.

PRO, FCO 28/2131 Diplomatic Report No. 76/71, 1 January, 1971, Yugoslavia, Annual Review For 1970.

Mićunović 1984: 84.

PREM 13/3560 Visit of the President of the Federal Executive Council of the Socialist Federal Republic of Yugoslaiva, 23–26 February, 1970;

Best, Hanhimaki, Maiolo, Schulze 2003: 266.

Wilson 1979: 181.

PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, Yugoslav–Soviet Relations, 27 April 1972.

Mićunović 1984: 123.

Isto, 164, 73–74. Nezadovoljstvo pisanjem jugoslavenskih novina i RTV–a pokazao je predsjednik Vlade SSSR–a Kosigin tijekom inauguralnog posjeta jugoslavenskog veleposlanika. Mićunović je Kosiginu rekao kako se u isto vrijeme o NOB–u kod njih piše kao o slučajnoj borbi »narodnih osvetnika«.

Mićunović 1984: 159–162, 124.

PRO, FCO Yugoslav–Soviet Bloc Relations, 30. April 1969; Young/Kent 2003: 312; Mićunović 1984: 80.

PRO, FCO 22 May 1969, Soviet Consulate–General, Zagreb.

PRO, FCO Gromyko Visit, British Consulate–General, Zagreb 18 September 1969, (A. R. K. Meckenzie).

Mićunović 1984: 177; PRO, FCO New Soviet Embassy, 16 May 1969, (T. W. Garvey).

PRO, FCO Report of Canadian Embassy, Belgrade on Talks with High Level Yugoslav Officials on Gromyko Visit, 23 September 1969, (Canadian Delegation, NATO, Brussels).

PRO FCO Soviet–Yugoslav Relations (Leo Mates na Wiston House Conference), 28 November 1969.

Mićunović 1984: 66–67, 80–81, 144.

PRO, FCO 28/2122 Yugoslavia, 15 October 1969, British Embassy, Moscow (Clark).

Mićunović 1984: 34–35; Petković 1995: 127–128; Šentija 2005: 71; Razgovor s Budimirom Lončarom, 21. prosinca 2005.

PRO, FCO Diplomatic Report No. 76/71, 1 January, 1971, Yugoslavia, Annual Review For 1970.

Vuković 1989: 377–378; Mićunović 1984: 91–95, 123. Kosigin je, prema Mićunovićevoj procjeni, imao negativan utjecaj na međusobne odnose SSSR–a i Jugoslavije.

Mićunović 1984: 163–165.

PREM 13/3560, Visit of the President of the Federal Executive Council of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia, 23–26 February, 1970; Record of a meeting between the foreign and commonwealth secretary and the deputy secretary of state for foreign affairs of Yugoslavia at the Foreign and Commonwealth Office on Tuesday, 24 February at 9.45 a. m.

PRO, FCO Diplomatic Report No. 76/71, Yugoslavia: Annual Review for 1970, 1, January 1971.

Mićunović 1984: 43.

Isto, 114.

Tripalo 2001: 181–182; Baletić 2003: 81; Vuković 1989: 478–481; Šentija 2005: 71.

Tripalo 2001: 176–189; Dabčević–Kučar 1997, sv. I: 544–574; Vuković 1989: 526–539; Šentija 2005: 65–71;

Vuković 1989: 520.

Isto, 525.

Kada je kasnije došlo do rušenja liberalnih političara u zemlji, dogmatizirana situacija pokazala se kao pogodna sredina za razbuktavanje ibeovske djelatnosti u SFRJ. Vrhunac svega bio je osnivački kongres Komunističke partije Jugoslavije u Baru 1974. Puno sovjetsko ograđivanje od svega nastupilo je tek nakon dvotjednog Kardeljevog posjeta Moskvi u rujnu 1974.

Nakon 1968. dio pritajenih sovjetskih agenata i pristaša, uključujući i neke aktivne časnike JNA pobjegao je na Istok u očekivanju sovjetske intervencije u SFRJ.

Banac 1990: 247–248; Mićunović 1984: 135.

Vuković 1989: 519–523.

Šentija 2005: 113.

Vuković 1989: 511.

ASCG, 507 SKJ, CK SKJ, III/153, Predsedništvo SKJ, Str. Pov. Broj 01–5/2–2; Beograd, 17. svibanj 1971, Zapisnik (Autorizirane stenografske beleške) sa sedamnaeste proširene sednice Predsedništva SKJ održane 28, 29 i 30. aprila 1971. godine na Brionima.

Dabčević–Kučar 1997: 559.

Tripalo 2001: 181; Baletić 2003: 80–81.

U razgovorima s Josipom Šentijom, koji su obavljeni prije no što je Miko Tripalo objavio »Hrvatsko proljeće«, Tripalo je rekao kako je isprva bio sumnjičav da je do telefonskog razgovora između Moskve i Brijuna uopće došlo. Posredne dokaze dobio je kada mu je pomoćnik republičkog sekretara za unutarnje poslove rekao kako su oko podneva 30. travnja 1971. bili blokirani svi telefonski razgovori na području Rijeke, što je bila posredna potvrda razgovora.

Šentija 2005: 70–71.

Vuković 1989: 516.

Mićunović 1984: 127–131; Vuković 1989: 539–541.

Međutim, tijekom razgovora s Titom u rujnu 1971. Brežnjev je istaknuo kako je Jugoslaviju preletjelo 586 sovjetskih zrakoplova na putu do Bliskog istoka.

Vuković 1984: 577.

Vuković 1984: 547, 552. Tepavac je vanjskopolitičkom aktivu SK Srbije govorio 8. srpnja 1971.

Šentija 2005: 72–73.

Baletić 2003: 81.

Tripalo 2001: 214–215.

Danas, 19. svibanj 1987. (Milorad Pešić, Stvaranje vanjske politike Jugoslavije 28; Krešo Špeletić).

Vrhunec 2001: 112–113; Mićunović 1984: 144–145; Šentija 73; Tripalo 2001: 214–216; Vuković 1989: 575–580.

Šentija 2005: 73. Nešto manje izravno Tripalo kaže isto u svojoj knjizi: Tripalo 2001: 215.

Prilikom pozdravljanja s jugoslavenskim političarima u zračnoj luci u Surčinu, Brežnjev je za Mijalka Todorovića rekao: »Evo s kim ćemo se svađati«. Vuković 1984: 570.

Danas, 19. svibanj 1987. (Milorad Pešić, Stvaranje vanjske politike Jugoslavije 28; Krešo Špeletić)

Mićunović 1984: 152.

PRO, FCO UK Paper for the Mediterranean Working Group Yugoslavia.

PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, German delegation, Brussels, 27 January 1972, Speaking Notes, Subject: Development of the Yugoslav–Soviet Relations since Brezhnev’s Visit. Primjerice došlo je do razmjene izaslanstava Savezne skupštine, KPSS–a posjetila je Jugoslaviju, razmijenjeni su posjeti ratnih vojnih veterana, novinara, sindikata, pisaca itd.

Vrhunec 2001: 123–133, Jakovina 2002. i Jakovina 2004.

CAB 133/425, Visit of President Tito of Yugoslavia to London, November 1971, Record of a Meeting held at Chequers on Monday 8 November 1971 at 9. 30h. Iako su zapisi Marka Vrhuneca kratki, ono što je tamo navedeno posve se podudara s originalnim dokumentima.

PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, Yugoslav/Soviet Relations, 14 June 1972, W. Bentley; Mićunović 1984: 43.

Vrhunec 2001: 211.

Danas, 19. svibanj 1987. (Milorad Pešić, Stvaranje vanjske politike Jugoslavije 28; Krešo Špeletić).

PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, June 23, 1972 Yugoslav–Soviet Relations.

PRO FCO 28/2131, Political Relations Between U. K. and Yugoslavia, Record of a Conversation Between Mr. Godber and the Yugoslav Ambassador (Mr. Vidić) at noon on Thursday 20 April.

PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, Diplomatic Report no. 520/72, Yugoslav/Soviet Relations, 14 December 1972 (D. L. Stewart).

Mićunović 1984: 43–46; Vrhunec 2001: 140–147.

100

PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, German Delegation, Speaking Notes: President Tito’s Visit to the Soviet Union from 5 to 10 June 1972. i NATO Confidential, US Delegation, June 26, 1972, President Tito’s Visit to the USSR.

101

PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, NATO Confidential, US Delegation, June 26, 1972, President Tito’s Visit to the USSR.

102

PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, June 15, 1972, Tito Visit: Soviet — Yugo Communique, Ford.

103

PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, German Delegation, Speaking Notes: President Tito’s Visit to the Soviet Union from 5 to 10 June 1972.

O Titovoj taštini i načinu kako su je Sovjeti koristili vidi i: Šentija 2005: 73.

104

Tako Tita opisuje D. L. Stewart. Sumnja u iskrenost sovjetskih postupaka i dalje je velika, kao i obično. Međutim, Tito je tijekom posjete kraljice Elizabete II rekao kako vjeruje da se s Kosiginom i Brežnjevom razumije bolje no ikada ranije i da su mu dali čvrsta uvjeravanja da su posve zadovoljni s odnosima s Jugoslavijom.

PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, Diplomatic Report No. 520/72, Yugoslav/Soviet Relations, Her Majesty’s Ambassador at Belgrade to the Secretary of State for Foreign and Commonwealth Affairs, 14 December 1972.

105

Orlandić 2002: 39.

106

PRO, FCO 28/2121; Proposed Discussion Between UK and US on Yugoslavia,

107

Vrhunec 2001: 113.

108

Taubman 2003: 608.

109

Vuković 1989: 542.

110

PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, British Embassy, Belgrade, 15 December 1972 (D. L. Stewart to Julian Bullard).

111

NARA, Nixon Presidential Materials Project, White House Central Files, Subject files, Co(untries) 169 10/29/72 through Co 170 Zambia 1/1/73, October 3, 1972.

112

Jakovina (Historijski zbornik, u tisku).

113

PRO, FCO, D. L. Stewart to Sir. Thomas Brimelow, KCMG OBE, 24 February 1972.

114

PRO, FCO, UK Paper for the Mediterranean Working Group Yugoslavia.

115

PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, Record of a Conversation between the Prime Minister ant the President of the Yugoslav Federal Assembly at 3. 50 P. M. on Tuesday, 12 December, in the House of Commons.

Navigacija

Kolo 4, 2005.

Hrvatsko_proljece

Tvrtko Jakovina

Jugoslavija, Hrvatsko proljeće i Sovjeti u detantu