Jezik o Kolu

Jezik o Kolu

U posljednjem broju časopisa Jezik (2006, 2) glavna urednica Sanda Ham u rubrici Pitanja i odgovori piše i o načinu na koji su u našem časopisu jezično uređeni pojedinačni autorski prilozi. Jezik sebe definira kao časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, zasniva se na dugoj i ozbiljnoj jezikoslovnoj tradiciji, uređuju ga i u njemu surađuju stručnjaci iz jezikoslovne kroatistike, pa je osvrt u takvoj publikaciji i kad ga ne bi potpisala glavna urednica, sve i kad sadrži uzgredna osobna zapažanja, u načelu samo dobrodošla korekcija kojoj su naknadna objašnjenja samo suvišna i zapravo promiču tek zbunjenost. Ali kako u takvoj zbunjenosti ne sudjeluje tek čitatelj Jezika i suradnik Kola koji se pitanjem obratio poznatoj rubrici stručnoga časopisa nego i mnogi drugi hrvatski čitatelji i pisci, pa urednici navodno uglednih časopisa, kako svojoj tradiciji možemo tepati na objema stranama, a i šire, od objašnjenja na žalost i ipak ne može biti više štete. Suradnik Kola iz Osijeka koji se obratio Jeziku nije jedini suradnik ni čitatelj Kola koji znade biti nezadovoljan načinom na koji je jezično uređen njegov ili koji drugi prilog u tom časopisu, a po logici te stvari onda je u formalnom i stvarnom smislu najnezadovoljniji ukupnom jezičnom slikom časopisa onaj tko je za njega odgovoran, njegov glavni urednik. No s kakvim se sve poteškoćama može sresti jezično odgovoran subjekt poput osječkoga suradnika Kola ili zagrebačkoga glavnog urednika Kola pokazuje zbunjenost oko adresa na kojima bi se mogao raspitati što mu je činiti. Suradnik se obratio Jeziku, što je logičan i dobar izbor. Uredništvo Jezika kaže kako »ima potpune podatke o časopisu, lektoru i autoru teksta«, ali ne kaže, niti to treba učiniti, kako je te podatke dobilo. Suradnik i glavna urednica Jezika žive i rade u Osijeku, pa je do upita moglo doći neposredno, što je uvijek, kada je moguće, najbolje. Pitanje adrese Jezika ne tiče se te, osobne, razine komunikacije. Naprotiv, za hrvatsku je kulturu izvrsno što glavni urednici stručnih publikacija takve razine nisu samo u Zagrebu, što postoje stručni i društveni uvjeti za njihov rad u drugim hrvatskim sredinama. U zaglavlju Jezika međutim stoji da ga izdaje Hrvatsko filološko društvo u Zagrebu. Adresa Društva nije navedena, ali ju nije teško ni saznati: Filozofski fakultet u Zagrebu, Ivana Lučića 3. Uredništvo Jezika djeluje nadalje u Bijeničkoj 97 u Zagrebu, premda je e–adresa opet na ime glavne urednice u Osijeku. To što se pretplata najposlije šalje Školskoj knjizi d. d. u Masarykovoj 28 u Zagrebu možda bi onomu kome je to važno moglo biti jasno, ali naputak da se tamo šalju i »dopisi nakladniku« doista zbunjuje. Dopise nakladniku Jezika, Hrvatskomu filološkom društvu, koje stoluje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, treba dakle slati Školskoj knjizi d. d. u Zagrebu. Zašto? Odnosno, zašto je to uopće važno. Iz jednostavnoga razloga što glavna urednica Jezika, ili tko drugi nezadovoljan jezičnim ili drugim usmjerenjem Kola, može javno, kao što je ona to učinila, dobronamjerno i blago, ili osobnim pismom adresirati Matici hrvatskoj. Kamo pak da glavni urednik Kola ili koji drugi čitatelj Jezika, ako je nedajbože nezadovoljan čime u Jeziku, pošalje svoju primjedbu. Nije dakako problem u tome što tu primjedbu gospođa Ham ne bi dobila ili na nju odgovorila na koju god da se od spomenutih adresa pošalje. Nije problem ni u tome što potpisani iz predočenoga doista ne razumije je li Hrvatsko filološko društvo Jeziku isto što i Matica hrvatska Kolu i što je tu onda Školska knjiga d. d. Problem zapravo uopće ne postoji sve dok se netko s pravom, poput hrvatskih čitatelja, ne počne pitati što je u hrvatskoj kulturnoj i društvenoj zajednici tko kome u jezičnoj kulturi. A kada to netko učini uredništvu Kola ili meni osobno, ja mu kao i sada jednostavno i istinito kažem da ne znam i da ću i sam pitati, što također redovito, poput tisuća drugih čitatelja, bez ustručavanja i javno činim. Odgovora do sada nisam dobio, niti znam od koga bi trebao stići, a ono što se iz uzgrednih opaski gospođe Ham u tom smislu možda može držati preporukom za razmišljanje kako do odgovora stići svesrdno prihvaćam, premda se nimalo ne nadam kako zbilja nekamo vodi. Zabrinutost gospođe Ham za jezičnu kulturu časopisa Matice hrvatske proizlazi iz činjenice što se »na jezik Matičinih izdanja mnogi ugledaju i u njemu vide pravilnost hrvatskoga književnojezičnoga izraza«. Koji su to »mnogi«, i koliko ih zbilja ima, koji se s obzirom na stanje jezične kulture u masovnim medijima i javnosti uopće još »ugledaju« u bilo kakvu pravilnost koju zastupa bilo tko, pa i Matica hrvatska, u svojim izdanjima, a i na druge načine, veliko je pitanje. No da Matica hrvatska razmišlja slično kao i gospođa Ham doista je »poznato«, kako sama kaže, jer je imenovala posebno tijelo koje se brine za pripremu Hrvatskoga pravopisa. Nije doduše riječ o tome da ga »kani tiskati«, a niti da ga drži »svojim«, ali na pravopisu radi, što nikada nije ni prestajala. Matica se naime mnogo manje bavi »tiskanjem« i onim što iz »tiskanja« proizlazi, primjerice dobit, a kad ima s kim i čime radi na vrijednostima koje su i na druge načine dostupne u kulturnome i društvenome smislu, čak i kada se ne smije ili ne može »tiskati«. Isto tako Matica nikad ne radi za »sebe« ili nešto »svoje«, jer je i osnovana da djeluje koncentracijski, pa bi se tako »samoukidala«, a to ne radi nitko. Svi koji rade i na tome velikome poslu Matičina časopisa prihvatili su tu programsku pretpostavku, pa će pravopis, premda zasnovan na više krugova stručne provjere, i u autorskome smislu biti zajednički. Matičini lektori, odnosno lektori Matičinih izdanja, jer zaseban lektorski tim Matica hrvatska nema, ni sada ne provode, niti to mogu nekakvu svoju jezičnu kulturu. Ostvarivanje Matičinih programskih ciljeva provodi se kroz pojedinačne programe i projekte što ih odobravaju i nadziru njezina upravna tijela, koja izabire članstvo. Sve te programe »za nakladnika« potpisuje odgovorna osoba koja je nedvosmisleno personalizirana te pojedinačni nositelj programa ili projekta koji je uvijek, pa i u časopisu, vidljiv. Isticanje lektora u zaglavlju izraz je poštovanja i prihvaćanja stručnosti te razine pripreme projekta kojom uredništvo pokazuje razine svojega djelovanja, a ne odvajanja posebne odgovornosti jednoga dijela uredničkoga posla. Takva je odgovornost nedjeljiva u svakom drugom pogledu kao i u jezičnom i gospođa Ham to uostalom uviđa u svojoj argumentaciji. Stoga bi lektoru, i kad ne bi djelovao prema dogovorenome pristupu, osim u strogo stručnim pitanjima, pripadale samo zasluge za ono što je dobro, a odgovornost za ono što ne valja mora preuzimati glavni urednik. Tu odgovornost u ovom slučaju preuzimam sa zadovoljstvom iz više razloga: jer mi pripada, jer je način jezične obrade priloga u Kolu dakako dogovoren, jer veći dio primjedbi u biti nisu egzaktni promašaji. Svatko stručan, a posebno glavna urednica Jezika, ima pravo, rekao bih i obvezu, upozoriti na kršenje manje ili više očitih pravila standardnoga komuniciranja u pisanom i usmenom izražavanju u javnosti. Gornja je granica toga prava i obveze nekoga nazvati »neznalačkim lektorskim perom«, kao što to gospođa Ham brzajući čini. O lektorskome »neznalaštvu« s lektorima i drugima što se nas u Kolu tiče može voditi stručne i druge rasprave. Takve je rasprave s lektorima ne samo u Jeziku nego i u Matici hrvatskoj već vodio profesor Stjepan Babić, vodili su ih i drugi profesori, lektori su im odgovarali, i sve što o tome možemo reći jest da bismo im i dalje rado dali prostora, ako ga žele, a vjerojatno bi takav prostor dao i Jezik. Ali da je koji lektor s kojim radimo »neopravdano i samovoljno prepravljao tekst«, da bi trebao »znati koju smo normu ostavili davno iza sebe«, a koju nismo, da bi se reklo kako se lektori u Kolu »pridržavaju novosadskoga pravopisa« te da bi se najposlije zapitalo nije li pritom riječ o nečasnoj kolaboraciji, to jest »čitamo li loše lektorirane ili jezično dobro cenzurirane tekstove«, nije način ni razina koju bismo dopustili ikome, pa ni glavnoj urednici Jezika. Takav je pristup jezičnoj kulturi među samim jezikoslovcima nas ostale i doveo u nemoguće kulturne prilike, pa se gospođa Ham ni itko drugi ne smije nadati da će joj poći za rukom ono što su uspjeli u novinama, izbjegavanje vlastite odgovornosti kao prebacivanje vlastite nesposobnosti, neopravdanosti i samovolje na druge, koji tu i da hoće ne mogu pomoći. Tu zamku možda ne mogu dokučiti novinari uvijek iznova žedni »previranja«, ali ju više ne piju ni političari, a gdje bi stručnjaci srodnih područja, koji imaju odveć vlastitih, ništa manje delikatnih briga. Lektori ne rade »neopravdano i samovoljno« već zato što za to nemaju nikakva racionalna razloga. No i kada bi ga imali, bio bi jednokratan, kao što sam rekao, njihovu kao ni bilo čiju »samovolju« ne bismo trpjeli. Isto tako, moju ili našu »samovolju« ne bi trpjela Matičina tijela, pa je o nepotrebnosti te konstrukcije besmisleno trošiti riječi. Koju smo to mi »normu« ostavili »iza sebe«, osim one »novosadske«, koje smo se davno odrekli Deklaracijom. Posve suprotno, čitava javnost upozorava godinama malu skupinu jezikoslovaca da je hrvatska jezična norma stabilna te da ono malo »dvostrukosti« na koje upućuje i gospođa Ham i koje su zapravo izazvale i njezino očitovanje u ovoj prigodi treba prepustiti mirnoj ekspertizi ili na drugi način prevladati. Ne mogu lektori biti neznalice stoga što se ni priređivači različitih izdanja istoga pravopisnoga priručnika ne znaju sabrati kako pisati nazive povijesnih događaja, pa onda jednostavno nije istina ni da bi ta mala »norma« i kada bi se takvo što normiranjem uopće smjelo zvati bila »iza nas«. Posebno je odiozno slanje u Novi Sad na dogovaranje onih koji u Novom Sadu na razne načine nikad nisu bili, za razliku od drugih koji su bili pa ga ne mogu ostaviti »iza sebe«. Novosadska norma zbilja već odavno ne postoji kao norma, pa se ne može ni primjenjivati, ali u jezičnome, kulturnome i društvenome smislu postoje posljedice onoga što je ona značila. No i tada kada je značila to što je značila bio je to ne samo dvosmjeran nego višesmjeran odnos, koji opet jednostavno nema smisla primjenjivati na jezičnu obradu nekoga teksta. Nitko nikad doduše nije od mene kao urednika zatražio da mu se tekst objavi u »novosadskome« pravopisu, ali jest u »korijenskome«. Kada se to dogodilo razmišljao sam bi li takvo što, objavljivanje teksta prema pravopisu koji ne egzistira, bilo moguće. Ne znam, vjerojatno bi, ali pravopis kao bitan dio jezične kulture nije roman u kojem bi takav fingirani dokument imao opravdanje, nego konvencija koja podrazumijeva spomenutu interakciju onih koji u njoj sudjeluju. Napokon, zašto ta gruba aluzija na »cenzuru« u jezičnoj bilješci koja ostavlja dojam dobronamjernosti. U otvorenome društvu kakvo je hrvatsko i u kulturi koja se na svoj način odrekla norme cenzura nije moguća. Nije mi teško priznati da se i sam osjećam frustriranim kada mi tekst bude jezično obrađen s oblicima koji mi nisu bliski. A to mi se ne događa u nepoznatom ili »neprijateljskom« okruženju, nego — pazi dobro — na poslu za koji primam plaću, a taj posao se svodi na to da provodim zakonitost i uređenost sustava koji se na svoj način bavi i tekstovima i jezikom. Što bih onda trebao biti, žrtva »cenzure«, ili možda »autocenzure«, što je jednaka ili veća nesreća. Učinak norme kao i drugih procesa uvijek je u jednostavnosti i odmjerenosti, umjerenost a ne strast i žestina u prirodi su održanja sustava i odgovornosti za druge. Primjedbe gospođe Ham na neke od više desetaka tisuća stranica koliko smo ih u tekućoj nakladnoj seriji Kola obradili utemeljene su: u Kolu je bilo još mnogo, pa i težih jezičnih, stilskih, gramatičkih, logičkih, korektorskih i drugih propusta. Kao što se, nadam se, vidi iz tona ove bilješke, a i toga da je napisana, držimo upozorenje na tu vrstu problema dragocjenim. Kolo je nedavno donijelo vrlo pohvalan prikaz pravopisnoga priručnika čiji je suautor i gospođa Ham, kada smo prije više od deset godina započeli, imali smo jezikoslovnu kroniku, a i na primijenjenoj su nas razini pratili najbolji stručnjaci. No rad na jezičnoj obradi tekstova vrlo raznorodnih autorskih pristupa i područja u kulturi bez terminoloških priručnika i s oskudnim standardnim rječnicima nije nimalo jednostavan i to se kada se govori o »lektorima« zaboravlja. Njihov posao nije tek pratiti mali broj »dvostrukosti« koliko krčiti trasu ujednačavanja na razini koja nije normativna koliko standardna, opća pismenost se ne osjeća niti mjeri tek u »normi«. Pogledajmo dakle što to u Kolu uočava Jezikova lektorska revizija: zanaglasnica se smješta gdje ne bi trebalo; naopako se piše s/sa, u nazivima povijesnih događaja nekorektno se rabi veliko i malo slovo, nedosljedna je uporaba navezaka, pri sklanjanju se brojeva umjesto prijedložnoga instrumentala rabi nesklonjivi oblik s prijedlogom. Već smo više puta naglasili kako je samo dobro da se tom vrstom revizije popravlja jezična kultura, ako treba i uz sankcijsku pedagogiju diskvalifikacije o »neznalaštvu«. Riječ je o onoj vrsti gramatike kojom se bave stručnjaci, počevši od ispita na fakultetu, gdje studenti takvu vrstu pitanja izbjegavaju, ali jezična kultura i nije ništa drugo do snalaženje u nijansama pa se autor koji se u gramatici osjeća sigurnim ima pravo ljutiti i tražiti javnu zaštitu. Stoga nećemo ulaziti u raspravu može li u kojem od uočenih primjera biti i drukčije, odnosno onako kako je u Kolu jezično uređeno. Povezivanje te vrste nijansi sa sljedećim nizom prigovora nije održivo: zašto se osoba mijenja u lice, ne ću u neću, pogrješka u pogrešku ili početci u počeci. Mogli bismo biti zločesti pa jednostavno uzvratiti istom mjerom, da revizija ne poznaje niti prihvaća suvremenu hrvatsku normu, ali nećemo to učiniti. Sama gospođa Ham naime točno zapaža da suvremeni pravopisni priručnici, jer je tu riječ o pravopisu, uglavnom u tim primjerima dopuštaju izbor, hoće reći kako moraju prihvatiti pravilnost obaju predloženih oblika, pa stoga i govorimo o »dvostrukostima«. Ako je nešto u hrvatskoj jezičnoj tradiciji »pravilnost« onda to sigurno nije i ne može biti »pravilnost« samo po »novosadskim« pravilima, niti su razlozi koji nekoga vode u izboru »pravilnoga« mogući samo kao »novosadski«, posebno kada se pri izboru ne drži samo oblika iz »novosadskih« preporuka. Kada bi se prihvatila lakoća »novosadizacije«, kakvoj je na žalost sklona i gospođa Ham, upravo bi izdanje Hrvatskoga pravopisa na koje se Kolo jedino moglo osloniti 1995, kada je započeta aktualna nakladna serija, bilo poredbeno jako »novosadsko« s obzirom na novija izdanja istoga pravopisa ili priručnik u kojem je i sama suautor. Pozivanje na »odobrenja« ili »preporuke« koje neki priručnik ima za tu je stvar posve suvišno. Dobro je poznato da u nas nema zakonskoga a ni kulturnoga temelja prema kojem bi se odobravali ili preporučivali priručnici, pa ni pravopisni, osim za škole. Pojedini pravopisni priručnici doista imaju takvo odobrenje, odnosno preporuku, ali je jedan od njih sam de facto od toga odobrenja odustao, mijenjajući naknadno »odobrenu« pravilnost. Tako je jedini »preporučeni« pravopisni priručnik u školama, odlukom prosvjetnih vlasti, onaj na kojem je radila gospođa Ham. Što to praktično znači u školama i na fakultetima nije nam poznato, pa ni s obzirom na studije hrvatskoga standardnoga jezika, ali da se ta vrsta preporuke izravno ni neizravno ne odnosi na kulturnu zajednicu, još manje da ju obvezuje, to je ipak jasno. Jasno je to i po tome što je nakladnik toga pravopisnoga priručnika istodobno nakladnik i drugih pravopisnih priručnika, čime se također podcrtava njihova konkurentnost. Ono u čemu je pritom gospođa Ham posve u pravu jest da kada je riječ o »dvostrukostima« ne bi trebalo mijenjati ni »popravljati« autorske tekstove. Kolo je takvu praksu odmah spremno prihvatiti i zastupati, ali potreban je mali preduvjet. Ako i pođemo od pretpostavke da se opseg »dvostrukosti« podrazumijeva pa da nećemo kojega lektora optužiti za nestručnost oko toga što dvostrukost jest a što nije, ne može biti dovoljno da takvo stajalište zauzme samo jedan časopis ili nekoliko njih. Osim toga, kao što mnogi autori, pa očito i potpisani, zastupaju takvo gledište, mnogo je drugih autora i još više čitatelja, pa i Kola, koji od uredništva traže ujednačen pristup u jezičnoj obradi. Takva je odluka, dakle, također dio dogovora, odnosno konvencije i mi od nje ne bježimo, naprotiv. Upravo Jezik ima mandat za prijedlog te vrste: »neka se čitateljima ne skrivaju sve autorske« neću, sudci, pogrješke itsl. U medijima se naprotiv moglo čuti kako upravo nakladnik pravopisnoga priručnika iz suautorstva gospođe Ham i »nakladne« adrese Jezika kani uskoro sva svoja izdanja jezično urediti prema jednome izboru i to onome gospođe Ham. Ako dobro razumijemo njezin prijedlog nama, onda ona i njemu predlaže upravo suprotno, da se bar još neko vrijeme zadrže dvostrukosti, kako bi »slika koju čitatelji imaju o odobrenim i preporučenim pravopisnim rješenjima bila ipak drukčija«. Gospođi Ham svesrdno želimo uspjeh u toj nakani, premda držimo da problem s kojim se suočava nije u »slici«, koliko u »odobrenjima i preporukama« koje se tu stalno i nepotrebno provlače. I gospođa Ham i mi imamo sva potrebna odobrenja i preporuke, stvar je samo u tome koliko su nam slike podudarne, a ta se vrsta slika ne može odobriti, nema tko to učiniti, dakako osim onoga za koga bismo se dogovorili da to za nas učini, a to je opet isto kao da se sami dogovorimo. Stoga ponavljamo njezin prijedlog o slobodi izbora, potpuno svjesni rizika takva pristupa u javnosti. Počet ćemo ga provoditi čim nas Jezik na to pozove, prihvaćajući i sam takav pristup, odnosno i bez toga kada se za nas uskoro i napokon steknu potrebni uvjeti za to, dobijemo pravopisni priručnik koji će biti »preporučen«. Osobno su mi, a to je u ovakvim malim kulturološkim raspravama važno precizirati, gledišta gospođe Ham o jezičnoj kulturi vrlo bliska. Premda sam filološke struke, sve svoje autorske

tekstove povjeravam stručnoj jezičnoj obradi (prije nego ih predam u tisak, bez obzira na to što znam da će kod nakladnika biti još jednom »jezično obrađeni«) u čiji se nalaz ne miješam, a kada je riječ o »dvostrukostima« držim se vlastitoga »osjećaja« koji, eto, ako to koga zanima, nije novosadski nego boranićevski, ja se upravo spremam prihvatiti ne ću, ali zadržavam pogrešku. Pritom imam svoje razloge koji sigurno nisu amaterski, ali nisu ni važni na način da bi nekoga uvjerili u ispravnost mojega izbora. Također mislim kako dvostrukosti s gledišta norme, pa ni u pravopisnoj normi, nisu dobrodošle. Norma se korigira autorskim osporavanjem, a ne izborom, jer norma pripada svima, a autora je, poput onoga suradnika Kola koji se obratio Jeziku, u svakome jeziku malo. O normi, jezičnome standardu, pravopisu i drugome stoga u pravilu ne odlučuju samo stručnjaci nego i autori. U nas su te procedure zbog povijesnih okolnosti bile poremećene, pa se ne treba odveć uzrujavati što se njihova spontanost postiže nešto teže od očekivanja. Jezik je prostor koncentracije a ne diferencijacije. Utoliko sam spreman odustati i od iznimke u sklanjanju svojega vlastitoga imena koja je prema vrijedećoj hrvatskoj normi dopuštena. To se odustajanje (Vlaho/Vlaha/Vlahe) nekima učinilo blasfemičnim, pa me jedan klasični filolog i javno špotao. Kao što će mi »lektor« ovoga teksta podcrtati ili čak zamijeniti špotati jer nije standardno, iako je »pravilno« i premda sam ga obilježio kurzivom. Kolo kao i Jezik ima svoj program, Jezik je časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, a Kolo je časopis Matice hrvatske. Kroz povijest je imalo i drukčija zaglavlja, ali smo još tu i to kao jedna od najdužih i najopsežnijih nakladnih cjelina te tradicije. Naše je ime naš program.

Vlaho Bogišić