Između Krnjaša i Nevkoša

Anica Bilić

Između Krnjaša i Nevkoša

Ivan Kozarac (1885–1910)

U dvjestotinjak kritika, prikaza, ocjena i sličnih napisa o Ivanu Kozarcu, nastalih od 1906. do danas, bilo je i pohvala i pokuda na račun njegova pisanja. Takav širok raspon zbunjuje, ali i upućuje na kontroverznost samoga pisaca, ili kritičke recepcije o njemu, ili obojega. Pozovemo li se na snagu brojki, možemo navesti da je Martin Kaminski1 zabilježio 161 bibliografsku natuknicu o Ivanu Kozarcu nastalu od 1906. do 1981, a Stana Vukovac2 bilježi postojanje 174 bibliografske jedinice do 1984, što taksativno svjedoči o interesu hrvatske književne kritike za rad i opus Ivana Kozarca, ali i o njegovu zapaženu tragu ne samo u hrvatskoj književnosti nego i njezinoj refleksiji.

Interes hrvatske književne kritike pojačavao se, primjećuje Stana Vukovac, nakon objavljivanja Slavonske krvi 1906, poslije smrti 1910. te 1911. nakon objavljivanja Izabranih pripovijedaka u Vinkovcima, Pjesama u Splitu te Đuke Begovića u Zagrebu. Premda nije objavljeno više ni jedno djelo Ivana Kozarca sve do Izabranih djela 1942, u međuraću je napisano dosta kritika o njemu.

Sudeći prema broju napisa, književna kritika o Ivanu Kozarcu obimna je, ali uglavnom neznanstvenoga karaktera, budući da je pretežito esejistička, prigodničarska, kampanilistička i subjektivna, a uz to različito estetički orijentirana i metodološki profilirana. Sumiramo li kritičke prosudbe, možemo konstatirati kako je posve negativnih kritika malo, a pohvala bez kritičnosti mnogo. Oprečne kritičke ocjene govore o kontroverznosti toga književnika. Kritički napisi suglasni su u tome da je Ivan Kozarac veliki talent, npr. Antun Gustav Matoš piše: »Siroma... Pokojni Kozarac bijaše pravi graničar i pravi Šokac. Lijep kao snaša, bolestan kao Slavonija, koja u njem izgubi najboljeg svog pisca budućnosti.« Pridružio mu se i Miroslav Krleža koji detektira darovitost te navodi za Kozarca: »Plebejac, pučanin koji je svojim darom nadmašio sve one aristokrate i ekselencije hrvatske književnosti poput Mažuranića, Šenoe, Vojnovića, Miletića, Domjanića i Gjalskoga.« Smatra da početkom 20. stoljeća znaju pisati samo Novak, Ivan Kozarac, Leskovar i Matoš: »Novak i Leskovar, pučki učitelji, sankilot Matoš i kaplar Kozarac mlađi, od kojih svaki posebno više vrijedi nego oni svi naprijed spomenuti zajedno na desetu potenciju.« (Književna republika, 1924).

Ivan Goran Kovačić ubraja Đuku Begovića u dvadesetak najuspjelijih djela hrvatske književnosti. Nazivajući taj roman »životom od komada«,3 Goran ga smatra pljuskom starom uređenju na selu, dok za Krležin roman Na rubu pameti drži da je pljuska građanskoj laži. Za Ivana Kozarca kaže: »Dok bude ovakvih pisaca, bit će naše književne budućnosti, prekretnica, novosti, i napretka.« Kako Matoš, Goran i Krleža kao pisci dobro kotiraju u hrvatskoj književnosti, a njihove stavove možemo poistovjetiti s kritikom umjetnika ili artističkom kritikom,4 možemo se pozvati na Josipa Bognera, kritičara po struci i vokaciji te predstavnika sintetske, eruditske kritike.

Josip Bogner najbolje je kreativno portretirao Ivana Kozarca i razradio koncepciju sintetičkoga realizma upravo u studiji Ivan Kozarac. Obuhvativši sva tri žanra i propitavši književnu vrijednost njegovih djela, zaključio je da pripovjedna proza Ivana Kozarca posjeduje literarna, estetska svojstva, za prozom zaostaje poezija, a još više drama, ali ni pripovjedna proza nije ujednačena. Slavonsku krv iz 1906. Bogner drži »blijedom i neizrazitom knjigom pripovijedaka«,5 dok u Izabranim pripovijetkama zapaža određeni napredak koji će dosegnuti vrhunac u romanu Đuka Begović, koji je za nj istovremeno poetička proza i dokument jedne epohe, jer prikazuje život u totalitetu, čime otvara prostor kritici društva, duha i morala. Dosljednu primjenu sintetske kritike i regionalističkoga modela na Kozarčev jedini roman omogućila mu je ostvarena veza literarne i izvanliterarne zbilje »jer kritika je kao specifična vrsta u književnosti imala uvijek za cilj: zaći u duhovna i društvena, moralna i umjetnička talasanja vremena, i književna djela promatrati i ocjenjivati u sintetičkom vidu.«6

Kozarčev roman o najfatalnijem bećaru Đuki Begoviću Bogner ocjenjuje snažnim i sugestivnim književnim djelom. Njegov protagonist jedinstven je lik u Kozarčevu opusu, a nema mu pandana u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti, zaključuje Bogner, omjerivši ga o druge Kozarčeve likove, potom Tenu Josipa Kozarca, potom i Ibsenove tragične heroje. Bogner smatra Đuku Begovića reprezentantom i predstavnikom slavonskoga mentaliteta, determiniranoga točno određenim kronotopom:

Đuka Begović predstavlja mnogo više stariju generaciju slavonsku, koja se, poslije razgraničenja Vojne krajine, odala bećarluku i alkoholu, osjetivši se odjednom bez discipline, nego što predstavlja mlađi slavonski naraštaj, dokument za jednu epohu koja je sva u krizi, potresima i sudarima zbog nestajanja i lomljenja staroga i patrijarhalnoga, a prelaženja u novo i moderno.7

Krv je ključ interpretacije Đukina lika i njegove nature, što je tijesno skopčana s naturalističkim koncipiranjem lika i Taineovim determinantama lika (rasa, okolina i trenutak). Prema Bognerovim kritičkim spoznajama cjelokupno se stvaralaštvo Kozarca mlađega može podvesti pod ključni termin krvi s hormonima, alkoholom i genetikom, pod čime podrazumijeva naslijeđem stečene negativnosti, porok pijanstva, ali i specifičnosti šokačkoga mentaliteta (Slavonska krv).

Ivan Goran Kovačić suglasan je s Bognerom te tvrdi kako »pisanje Ivana Kozarca možemo zaista doslovno nazvati pisanjem krvlju što se puši iz svih njegovih rečenica, lomi na svakoj stranici, šiklja iz svakog uzvika, crna, gusta, vruća kao lava«. Potragu za odgovarajućim ključem interpertacije Kozarčeva opusa Goran proširuje temperamentom kao ključnom riječju njegova duhovnoga etimona:

»Temperament! Prva je riječ koja nam se silovito nameće uz ime Ivana Kozarca. U nas rijetko nalazimo u književnoj kritici na razmatranje toga pojma u vezi s umjetničkim djelima, iako temperament baš u našoj književnosti rađa i označuje najveće stvarače. Vihoran, buntovan, nepokoren, neobuzdan temperament prožima sve skretničare naše umjetnosti, sve nemilosrdne kritičare naše stvarnosti, sve rušitelje naših laži, sve obarače naših krivih idola, sve nosioce naše svijetle budućnosti. Neukroćen zamah, nepomirljivo protivljenje, nezažavalan upornost, neslomljiv zanos, vrelo oduševljenje, raspojasana sloboda! Kranjčević, Matoš, Polić Kamov, Krleža!«8

Ako i posumnjamo u kritičke prosudbe Josipa Bognera zbog odličnoga korespondiranja njegova regionalističkoga modela i sintetske kritike s proznim djelima Ivana Kozarca, posebice s romanom Đuka Begović te zbog stanovite primjese lokalpatriotskoga pristupa i popusta za svojega sugrađanina, a Goranove zbog ideoloških simpatija za toga gologa, darovitoga sina slavonske ravnice i siromašnoga pisara, možemo se pozvati na Matka Peića jer mu pristupa s književnopovijesnih i povijesnoumjetničkih pozicija s istančanim nervom za panonsku varijantu kontinentalnoga književnoga diskursa te zaključuje:

Prvorazredna literatura jednorazrednoga književnika Ivana Kozarca jedan je od najvećih primjera za tvrdnju da se u umjetnosti može sve naučiti osim osnovnog i glavnog, a to je osjećaj — sila začeta u gotovo anarhističnoj slobodi ljudskih osjetila!9

Budući da je u Bognerovim i Goranovim prosudbama te njihovu ključu interpretacije izraženo promatranje veze književne i izvanknjiževne zbilje te stvaralačke ličnosti Ivana Kozarca, sukus Kozarčeva književnoga izričaja kao i njegova duhovnoga etimona valjalo bi potražiti u životu kao ključnoj riječi njegova književnoga opusa, što ne samo intuitivno naslućujemo nego možemo i argumentirano objasniti.

1. Autobiografski možemo konstatirati kako je Ivan Kozarac fanatični zaljubljenik u život, to veći što mu je život postajao težim, a smrt bliža:

»A ja? Kako ću ja, kad mi bude umirati? Ja imam prošlost... Živio sam i živim... a život mi je čudna sanja nego — dosta, ako kažem da sam u njemu upoznao laž, sebičnost, bijedu, patnju i muku. Upoznao sam i radosti i strasti i požude. Upoznao sam znoj i žuljeve. Zapljuskivali su me njegovi vali, drmale me njegove bure, gonile munje i resli me gromovi njegovi. I kreljuti mu znam! I krvi je pio moje! ... I ljubio sam!...10

Po svojoj naravi bio je kontradiktoran: napušta gimnaziju, a postaje marljivi autodidakt, materijalno je siromašan, a duhovno bogat; snažne individualnosti i temperamentan, a senzibilan; neobrazovan, a književnik; strog kritičar i nježan; jedan od naših najljepših književnika (crnomanjast, visok, vitak, naočit, krupnih crnih očiju) i neizlječivo bolestan.

Dinamično, ali, nažalost, previše kratko trajao je njegov životni vijek, svega 25 godina, još kraće radni (premda od 13. godine radi, odnosno od očeve smrti 1898. pisarnički je vježbenik u kotarskom sudu, od 1900. do 1906. u odvjetničkom uredu Levina Plemića u Vinkovcima, od 1907. do 1909. u vojsci je u Petrovaradinu i Karlovcu, nakon vojske vraća se u Vinkovce, u rujnu 1909. poslovođa je Nakladnoga zavoda Društva hrvatskih književnika u Zagrebu), a najkraće književni vijek od 1902. do 1910.

Za života je objavio samo jednu knjigu novela i crtica Slavonska krv 1906. u Vinkovcima. Na mala je vrata ušao u književnost, djelovao po strani i ostao u njoj kao kontroverzni pisac što do danas intrigira književnu kritiku i znanost o književnosti. Najplodnija mu je bila 1911, kada su posthumno objavljena djela Izabrane pripovijetke (Vinkovci, 1911), Pjesme (Split, 1911), te Đuka Begović (prvotno u Ilustrovanom obzoru u nastavcima 1909, potom u knjizi posthumno, Zagreb, 1911), ali tada je već mrtav.

Životni put Ivana Kozarca pun je negativnih iskustava: neimaština, siromaštvo, očeva smrt 1898, četiri nedovoljne ocjene iz hrvatskoga, latinskoga, vjeronauka i njemačkoga, napuštanje gimnazije, tri godine služenja vojske sa simptomima sušice, počevši još od 1903, posao pisara, liječenje u Kraljevici 1905. i 1906, potom u vojnoj bolnici u Karlovcu 1909. i Brestovcu na Sljemenu, te se neizliječen vraća u Vinkovce, gdje umire 16. studenoga 1910. Iako se teško probijao kroz život, posjedovao je tjelesnu i duševnu ljepotu, snažnu osobnost, darovitost i gajio fanatičnu ljubav prema životu i književnosti.

Život i književnost nerazdvojni su za Ivana Kozarca. Za nj je književnost bila smisao postojanja, život, nasušna potreba, afirmacija, borba za samoodržanjem. Životni dinamizam, elan vital, karakterizira njegov suviše kratak život, jer Kozarac se zapravo strmoglavce bacao u život. Želio je živjeti, osjećati, iskusiti, što više doživjeti i ići u svemu do kraja, do ruba izdržljivosti, do krajnje iscrpljenosti. Sluteći smrtni grč, glorificirao je život. Upravo takav stav prema životu odrazio se na književno stvaranje te se pojačana doživljajnost, emotivnost, osjetilnost i dekadencija poklapaju s biografskim momentom, ali i sa stanjem duha na početku 20. stoljeća i tendencijama moderne.

Svoju veliku, fanatičnu želju za životom transponirao je u svoja djela te Đuku Begovića možemo čitati kao literarni vapaj mladoga Kozarca za životom, dinamikom, ljubavlju i strasnim življenjem. Osim Đuke i drugi su likovi njegovi glasnogovornici, primjerice Blatnjakov, koji u seoskom divanu rezonira kako »čovjek prestaje živjeti čim mu je četrdeseta, čim je bez mladosti, požude i snage«. Pjesma Da se povezemo ditiramb je životnom dinamizmu u točno određenom, ne bilo kojem kronotopu, tj. u srcu Slavonije, na slavonski način početkom 20. stoljeća.

2. Dva su vinkovačka mikrotoponima, Krnjaš i Nevkoš, nabijena značenjem kao početna i završna točka u životu mladoga Kozarca, tj. označnice su njegova života i smrti.

Krnjaš je mitsko mjesto književne riječi u Vinkovcima, gdje su rođeni Josip i Ivan Kozarac te Joza Ivakić. Perspektiva rodnoga Krnjaša, obilježenoga graničarskom arhitekturom s tradicionalnim slavonskim zabatnim kućama u kojima su bili nastanjeni stari vinkovački šokački rodovi, uglavnom poljodjelci, trajno je stvaralačko nadahnuće, što je odredilo tematske obzore njihovih književnih djela. Duboka ukorijenjenost u ravničarsko tlo pružila im je duhovni identitet.

Krnjaš je sokak u kojem je Iva Kozarac, lijep kao snaša, tarabe preskako, kruhom pito lajava garova i krao vrele poljubljaje, a prikovan za krevet, bolestan kao Slavonija, gledao kroz prozor rodne kuće mutan Bosut, jesen, blatan sokak i pusta polja čekajući skoru smrt u studenome 1910. kada je pokopan Pod Nevkošem, kako kolokvijalno Vinkovčani nazivaju groblje Sv. Marije Magdalene, gdje je skončao taj daroviti, nesretni sin šokačke ravnice.

U njegovim djelima odzrcaljuje se slika slavonskoga seoskoga života, poduprta svježinom narodne dikcije i neusiljenim, prirodnim pripovijedanjem. Budući da je primijenio mimetičko načelo, odnos književne i izvanknjiževne zbilje postao je transparentnim. Naime, književno djelo je sustav u kojemu se odzrcaljuju strukture izvanknjiževnoga svijeta. Kozarčev iskustveni doživljaj života u Krnjašu, siromašnom vinkovačkom predgrađu ruralnoga izgleda, smještenom tik uz rijeku Bosut, postao je paradigmom slavonskoga života. Krnjaš, slavonski krajolici i vinkovački sokaci bitno su utjecali na njegovo viđenje života i svijeta te kao iskreno nadahnuće trajno obilježili njegov književni rad.

Mladi Ivan Kozarac život je promatrao oko sebe neposredno u dodiru s malim ljudima jer nije bio gazdin sin niti opterećen ekskluzivizmom. U svojemu pisanju posvećuje pozornost dezorijentiranom naraštaju koji se nakon razvojačenja Vojne granice ’80. i ’90. godina 19. stoljeća predao neradu i bećarenju umjesto racionalnom gospodarenju i podizanju kulturne razine. Njihov je nerad djelovao poput osvete za vojničku stegu graničarskoga života. Poroci seoskoga života, propadanje kućnih zadruga, lijenost, svađa, rasipanje, pijančevanje, bijela kuga, lažna pobožnost, pokvarenost, nepoštivanje starijih, nebriga za djecu, otimanje za državne službe, teme su što su ga zaokupljale, a dekadencija toga naraštaja, kojega literarno prati, posve je u skladu s duhom vremena i modernom. Slavonija Ivana Kozarca identična je raspojasanoj Slavoniji s kolom i divanom, djevojkama i momcima, bećarima i kerenjem, bančenjem i pijanstvom, ljubavlju bez teškoga seljačkoga rada. Nije krivotvorio život u Slavoniji, nego je izvršio selekciju prema svom nahođenju i tematsko–motivskoj interesnoj sferi. Naime Ivan Kozarac mladi je pisac koji je pisao o mladosti i za mlade, a umro gladan i mlad.

U svojemu književnom stvaranju polazi od neposrednoga promatranja života, pri tome očituje oštro opažanje i kritičnost, ali i darovitost u izrazu, što eksplicira crtica Moji starci sa sažetim karakterizacijama, što su rezultat istančanoga zapažanja karakterističnih pojedinosti te njihova transponiranja u književnu zbilju:

Ja ne skidam kapu prid tom našom gospodom — veli on! Nisu oni gospoda, oni su sluge. A ja nisam ničiji sluga. Moju bi kapu samo u crkvi skinuo. A u nju ne idem, jer ne ću da je skidam.

A ono, znate l’, moju Olu, moju prvu curu! ...Ej, kad se je ota nasmijala, misliš smi’ se zora u rođaju! Al i bila komad! Za čo’eka, za dva — široka je bila. Nije drugo nego — jablan, grudi, ope’ gunje mirisave. Usni dvi u nje — ko dvi kriške ognja krvavoga! A oči, a? Šta velite? ...Izvor–voda — oči su joj bile plave ko različak po naši’ livada... Dva miseca s njom sam se volio. I od sile, volbe, mrića, ludila i milovanja sav sam bio ko voštana svića. I onda me ostavila... Zasitila se... I ubit sam je ’tio, ali nisam mogo. Kad je ugledam, sav poštrepim, zinem, ko ciganče i — ni makac. A ona se podrugljivo smije, očimice se smije. I meni — ko guja živo srce grize! ...Ej, volio sam je, ej... Deset godina kašnje, oženit kod ovaca, udaro sam glavom o tor rad nje! ...I sad eto zar bi zno da sam živio, da sam diso, da sam bio — da mi nije bilo Ole i volidbe s njome!

Primjenom mimetičkoga načela pokazao je kako čitatelj treba respektirati izvanliterarnu zbilju, trajno fiksiranu u njegovu opusu, kojega možemo supsumirati realizmu obogaćenom modernističkom izražajnošću.11 Narodna kultura kao »konkretna povijesna pojava svakodnevne kulture i pogleda na svijet nižih slojeva, mahom seljaka u vremenu od sredine XIX. do sredine XX. stoljeća na hrvatskom tlu«,12 nalazi se na svojemu vrhuncu u vremenu nastanka Kozarčevih djela te prožimlje njihovu semantičku strukturu i u stanju je oduševiti i današnjega čitatelja bogatstvom oblika tradicijskoga i običajnoga života slavonskoga podneblja.

3. Život kao ključna riječ Kozarčeva duhovnoga etimona potvrđuje se i u literarnim utjecajima. Ivan Kozarac čitao je i pratio književne časopise, primjerice časopis Život, koji je izlazio u Zagrebu 1900. i 1901. Časopis Život13 bio je ogledalo onodobnoga suvremenoga književnog trenutka. U njemu kao časopisu bečke skupine mladih objavljivali su svoje radove veliki pisci izvan svih skupina, kao što su Vidrić, Matoš, Domjanić, te stariji naraštaj pisaca (Josip Kozarac, S. S. Kranjčević, K. Š. Gjalski), a i kritičar Lunaček, dok su uredništvo potpisali Dežman Ivanov i Tucić. Objavljivani su u Životu i prijevodi najnovijih europskih autora te možemo reći kako je časopis pratio trendove, s njim i njegovi čitatelji, a među njima i samouki mladi Kozarac. Kako je u časopisu smatrana stvarna umjetnička vrijednost teksta glavnim kriterijem, možemo ustvrditi kako je mogao samo pozitivno djelovati na mladoga petnaesto– i šesnaestogodišnjega Ivana Kozarca, na njegove književne pokušaje, traženje vlastita izraza i postupno oblikovanje poetike te uspostavljanje vlastitih kriterija i literarnoga ukusa.

4. Da je Kozarac svoje literarne uratke vezao s konkretnim životom te osobnim iskustvom, svjedoči ne samo naslov, nego i sadržaj Bilježnice X. Život, iz 1904. u kojoj nalazimo njegove literarne prvijence. Naime naslov prve rukopisne vinkovačke bilježnice Život nije semantički prazno mjesto, nego upućuje na mimezu kao piščevo početno, apriorno književno, stvaralačko i poetološko opredjeljenje. Oponašati! No nije ostao na početnom stajalištu.

Nakon punih stotinu godina od nastanka i neizvjesnosti, rukopisi Ivana Kozarca u dvjema bilježnicama otkupljeni su 2004. kada ulaze u posjed Gradske knjižnice i čitaonice u Vinkovcima, gdje su u rodnom gradu nadohvat ruke svim ljubiteljima pisane riječi, napose onima koji su naklonjeni književnom djelu mladoga Ive te s velikom ljubavlju i pažnjom čuvaju uspomenu na njega.14

Literarni pokušaji mladoga samoukoga Kozarca ispisani su olovkom na lošem papiru, ručno uvezanih dviju bilježnica, jedne pod naslovom Život, te označene rednim brojem X, i druge podnaslovljene Vesni, pod brojem XI. s većom kulturološkom, antikvarnom ili arhivskom vrijednošću, negoli literarnom i estetskom.

Bilježnica X. Život, formata 10 x 16,5 cm, sivih polutvrdih korica, sadrži 52 stranice rukopisa na kojima je Ivan Kozarac ispisao vlastoručno običnom olovom 25 tekstova: 13 pjesama, 2 lirska fragmenta, 9 proza i 1 dramska scena. U Bilježnici XI. Vesni dvadesetogodišnji Kozarac na 82 stranice ispisao je olovkom te crnom i ljubičastom tintom 40 tekstova, uglavnom pjesama.

Rani radovi važni su kao biografska i stvaralačka činjenica, a kako nas dijeli cijelo jedno stoljeće od njihova nastanka, zanimljivi su i s književnopovijesnoga stajališta. Početnički književni tekstovi pisara vinkovačkoga odvjetnika Levina Plemića iz 1904. zanimljivi su kao polazna točka u izgradnji njegove stvaralačke osobnosti i spisateljskoga profila. Vinkovačkim rukopisnim bilježnicama Život i Vesni prethode pjesme objavljene 1902. i 1903. s potpisom Ivan M. Kozarac u »glasilu političkih, sudbenih i svih inih pisarničkih dnevničara Hrvatske i Slavonije« Naša sloga.15

U tekstovima obiju bilježnica, nastalih u Vinkovcima 1904. i 1905, otkrivamo snažnu, stvaralačku, unutarnju motivaciju i preokupacije devetnaesto– i dvadesetogodišnjega mladića te neizvjesnost traganja za osobnom poetikom i osebujnim izrazom. Naslov prve bilježnice Život znakovit je jer pokazuje Kozarčevo nastojanje da nadahnuće crpi u prvom redu iz samoga života, čime zapravo izražava svoje opredjeljenje i priklanjanje mimetičkom načelu u književnom stvaranju, ali ne ostaje na startnoj poziciji.

Recepciju tih rukom pisanih tekstova ne treba opteretiti određivanjem njihove vrijednosne razine, jer mnogi su tekstovi tek početnički. U Kozarčevim je tekstovima važniji psihološki moment i predispozicije, a uočljivi su i vanjski poticaji, već naznačeni čitanjem časopisa Život i drugih onodobnih književnih listova. Književni pokušaji i početci ispisani sigurnom rukom i čitkim rukopisom otkrivaju njegovu mladenačku snagu i neugasivu želju da za sobom ostavi pisani trag, a pri tome mladi, samouki Kozarac odbacuje autoritarne poticaje napustivši gimnaziju te se kao autodidakt odlučuje za osobni izbor (Kranjčević, Preradović, Harambašić, Vidrić i dr.) i slobodu stvaranja. Takvim izborom i selekcijom ubrzao je traženje vlastita puta i izgradnje s jedne strane, a s druge pak strane izložio se velikoj neizvjesnosti.

U Bilježnici Život iz 1904. kao i u Bilježnici Vesni iz 1905. pokazuje interes za sva tri žanra16 premda dominira poezija koja zahtijeva zgusnuće misli, doživljaja, iskustva i riječi kao i lirski intenzitet, do čega mladi Kozarac dolazi što spontano, što pod utjecajem lektire i vanjskih poticaja (Preradović, Kranjčević, Harambašić, Vidrić i dr.):

Pjevam čežnje, ljubav i ljepotu,

Pjevam nade u grob pokopane.

Pjevam, pjevam dok mi srcu drago,

A ne marim da li sluša iko,

Nit me briga što će svijet na to

Tudjoj hvali nisam slušat viko.

A pjevat ću na te gusle moje

Od gudala dok bude i truna,

Aj, pjevat ću, do posljednjeg daha —

Dok i zadnja ne popuca struna.17

Izvanknjiževna zbilja odzrcaljuje se u književnoj zbilji, a posve se transparentno očituje u tekstovima s jakom socijalnom notom (I opet jedna, Susret s prošlošću), u socijalno–rubnim temama bijede, pijanstva, prostitucije te motivima marginalaca s osjećajima revolta i gorčine osobnoga iskustva:

A nad svime poput sfinge

Sebičnost se koči svijeta

I ispija rastrovanu

Krv života razapeta.18

Mnogi su stihovi epigonski, nastali na tragu respektiranja tradicionalnoga, ponajprije Kranjčevićeva pjesništva (usp. U zvijezdovitoj noći).19 Izvore inspiracije nalazi u konkretnom iskustvu prostora i lokalne sredine, zbog čega je percipiran kao izraziti regionalist u čijemu opusu dolazi do izražaja osjetilna percepcija i doživljaj zemlje svojstven panonskoj varijanti kontinetalnoga književnoga diskursa. Iz života crpi snažne poticaje, što je vidljivo u obradbi socijalnih tema i motiva siromaha, prosjaka, prostitutke, utopljenika, licemjera te kontrastiranju kao postupku kojemu pribjegava kako bi izazvao što snažniji dojam izgrađen na opozicijskim parovima bogatstvo — siromaštvo, lijepo — ružno, mladost — starost, sreća — nesreća, život — smrt, zdravlje — bolest i tomu sl.

U Kozarčevim početničkim tekstovima možemo iščitati različite iskustvene komplekse. Osobna, životna, društvena, ambijentalna, jezična i književna iskustva jasnije se očituju u predopusu, jer je u njima autor posve slobodan u odabiru struktura izvanjezičnoga svijeta koje će preuzeti pri oblikovanju i staviti u suodnos s jezičnom strukturom književnoga djela. Osobni iskustveni kompleks označio je odabirom svojega pseudonima Kerepov, kojega rabi u mladenačkim književnim pokušajima i početcima prema riječi kerep, koja označava donji dio vodenice, potporanj vodenice ili u prenesenom značenju čvrstoću, upornost, ali i stalnost kotrljanja.20 Kako bi naglasio težinu svojega života, njime potpisuje sve svoje literarne uratke u rukopisnim bilježnicama Život i Vesni, što dodatno potvrđuje tezu o transparentom odnosu života i literature.

Dok u Kozarčevoj poeziji, s tragovima svladavanja poetske abecede te naprezanja s versifikatorskim pravilima, ne uočavamo značajniji pomak u odnosu na uobičajeni prosjek onodobnoga poetskoga stvaralaštva, pomak ponajviše uočavamo u pejsažnim lirskim prozama, koje su žanrovski označene kao pjesme u prozi kakve su Magle, Balada te prozni fragment Iz sumračja, gdje je Kozarac »puniji i slobodniji« te je mogao progovoriti »bez spona«.21 U njima su se vanjski poticaji u obliku modernističkih težnji časopisa Život te njegova unutarnja motivacija, kao i prirodna lirska dispozicija, spretno i sretno spojile te rezultirale kratkim prozama u kojima je došlo do humaniziranja pejsaža te dinamičnoga ritma između različitih osjetilnih doživljaja, svojstvenih hrvatskoj moderni, kao i tematsko–motivskom izboru u stvaranju specifičnih ugođaja krajolika što gubi svoju oštrinu u magli ili pak sumraku:

Tiho zamire slavonsko selo. Tiho, tijano. Smiruje se ko labud na jezeru.

Zrak tek da se nija.

Tiha struja raskošne noći sipa miris cvijeća. Povijava se povrh sela i šljivika; nad njima si rastresa mamljivo i opojno bivstvo.

Živice zamiru.

Šljivici se smiruju.

Ogromne sjene sumračja plaze po zemlji sve tiše i sve polaganije, dok konačno ne sustaju.

I onda stoje nepomične, mrtve. Visoke do neba.

Ćevkanje pasa zamnije zrakom samo na čas. Odmah se izgubi u beskrajnoj tišini.

Sve se smiruje, uspavljuje.

U to doba poniknu nekakve sjene.

I onda se miču. Žive su.

Lagano plaze one pokraj šljivika, pokraj onih niskih ograda od prošća. —

I onda prebacuju te ograde i izmiču, nestaju među stabaljem, u mraku, u noći.

Ko utvare.

Suvo prošće za njima samo nakratko zalomi, zapucketa i — muk.

A tamo kud su one iznikle, nestale, tamo se onda rađa šapat, oživljuju sanje, smiruju čežnje, niče ljubav, diše tajni život.

Tamo caruje mladost.

I pletu se priče, životne priče!22

U afirmaciji fragmenta koji može poprimiti status samostalne cjeline uočavamo modernističko obilježje, kao i u uporabi jezika slike i boje. Modernističkom prožetošću duše i krajolika u lirskim prozama pokazuje da je ostvario kontakt s književnošću hrvatske moderne zahvaljujući svojoj sposobnosti da spontano dođe do modernističkih odlika intuitivno osjećajući stanje duha s prijelaza stoljeća, kao i svojoj spremnosti i dispoziciji da se otvori poetološkim novinama:

Nadavile se sive magle.

Nepregledne, guste ko oblaci.

Tonu poljane, cijel kraj, kuće i ljudi u sive magle.

Ko u sanje. —

Ne vidiš neba, ne vidiš daljina.

Same magle. —

Čas, dva tri i — drhtnuše nepregledne magle, drhtnuše ko da ih oluj šinu. —

Dohita silno veliko sunce.

Magle dršću. Magle svijaju, kutre.

U bijeg!

I cijepaju se magle u gomile, oblačiće, rojeve.

I onda lete, bježe u visoke daleke daljine.

Čim dalje od strašna silnika!

Čim dalje od gladna gorostasa!

I bježe magle, gube se, iščezavaju pred ljudskim okom, a u visokim i dalekim daljinama.

Bježe — al zaludu —!

Stiže ih ruka silna gorostasa, strašna silnika i onda ih drobi, mrvi, ubija, uništava.

Jadne sive magle!

Ko ljudske nade — pogibaju.23

Stavljanje u prvi plan atmosfere, ugođaja i raspoloženja te pridavanje apstraktnih konotacija prostoru i vremenu upućuje na modernističke odlike. Osjetilne senzacije, njihovo sinestezijsko spajanje i zahvaćenje dinamičnih pejsažnih slika s dubljim unutarnjim doživljajem bila je 1904. kvalitativna novina koja će se odraziti i u kasnijim Kozarčevim djelima. Uostalom, književna kritika ocijenila je boljom Kozarčevu prozu od poezije. Želja za snažnim doživljavanjem, izražavanjem te izazivanjem doživljaja u čitatelja omogućio mu je razvoj i odmak od čiste mimeze, što potvrđuju kasnije nastala djela. Dakle — doživljavati i izražavati, a ne opisivati i slikati!

U ranim radovima odnos između biografskih i stvaralačkih činjenica transparentan je kao i odnos između literarne i izvanliterarne zbilje. Naime, u svojemu književnom stvaranju polazi od neposrednoga odnosa prema životu kao vitalističkoj energiji i svojemu psihičkom iskustvu kojega »upisuje u značenjsku strukturu teksta«. Takav je postupak blizak i prispodobiv Dilthayevu poimanju doživljaja kao »najautentičnijega i najpotpunijega izraza života za koji je sposobna sama umjetnost«, te »spontanoga izvorišta autorskoga stila književnoga djela«. Neposredan odnos prema životu očituje se u elementarnosti kao odlici Kozarčeva pisanja koja, spojena s iskrenošću i prirodnošću, dovodi do zapaženoga estetskoga učinka u nekoliko pjesama uglavnom ljubavne inspiracije i prožetim elan vitalom.

Duša mladoga Kozarca i slavonski, vinkovački pejsaži u tolikoj su mjeri srasli da i u današnjega čitatelja mogu pobuditi isti doživljaj premda nas cijelo jedno stoljeće dijeli od njihova nastanka. Potrebno je istaknuti njegovo nastojanje da zahvati dinamiku pejsažnih slika što se očituje u neodređenosti oblika, gubljenju, nastajanju sjena, postupnom mijenjanju boja, prijelaza tonova i polutonova u sumraku, magli, nabujaloj vodi tekućici i tomu sl. Trenutačni osjetilni doživljaj, preobrazba pejsaža ovisna o zahvaćenom trenutku, stvaranje posebnoga ugođaja te pobuđivanje određena dojma upućuju na impresionističku osobitost pejsažnih deskripcija iz 1904. kao njihovu posebnu kakvoću, stoga su zamjećene probrane i objavljene u Izabranim djelima 1942.24 i drugdje (npr. Pjesme, Split, 1911).

Knjiški je utjecaj uočljiv u prozama i pjesmama posvećenim Vesni ili evociranjem te boginje proljeća, zaštitnice ljubavnika i donositeljice nadahnuća umjetnicima po kojoj naziva svoju drugu bilježnicu iz 1905. Uveo ju je u svoje stihovlje s predodređenom kvalifikacijom (u pjesmama posvećenim Vesni evocira se proljeće, ljubav i božanstvo), a preuzetom iz mitologije, te pod očitim vanjskim utjecajem, pokazao namjeru da svoju literarnu inspiraciju i motivaciju povjeri toj slavenskoj boginji, ili pak kakvoj konkretnoj slavonskoj djevojci, ili i jednoj i drugoj, svejedno je jer su obje ekvivalentne njegovu habitusu, determiniranom ljubavlju i umjetnošću:

Vesni III. U jeseni

I opet život staru priča priču...

Kroz sumor jesenji, kišljive dane

I opet sjeta, nuji, čeznuća se stiču,

A suza turovna zar jedna kane?

Gle, tamo vrbik bespokojan zuri

A trska tanana drktava trza,

Iz siva neba gusta kiša curi —

U mlake kaljave stiče se, brza.

A kroz zrak vjetar opijela vije,

U duši beznadje, nepokoj snosi,

I sve se nekud tiša, gubi, mrije

Sve biljeg tragike jesenje nosi.

Ne tuži, Vesno, u te puste dane,

Već na grud mladosti dodji mi smjelu — —

Tu čekat ćemo proljet da nam svane

Tu jesen prosnit u cjelovu vrelu.25

Možemo reći kako je Kozarac mlađi na tragu ukidanja razlike i granica između umjetnosti i života, što je bio ideal modernističkoga projekta umjetnosti.26 Osim toga već smo istaknuli uporabu jezika slike i boje kao modernističko obilježje te osjetilne senzacije s kojima se povezuju:

Bijele se polja daleko... dugo...

nad njima lazur kô u — maju,

O njega kristal svoj biser drobi

I srebrn–kr’jesi blišću, sjaju...27

Bujaju, šumore mutne vode,

Zelene talase gone;

Gajevi, poljane šute —

Čuju se — tek suze kako rone.28

Iako crpi motive iz svakodnevnoga života, pri čemu mu je važna osjetilna percepcija, a ne intelektualna, jer »mozgom se životari, a srcem živi«,29 u Kozarčevim rukopisnim bilježnicama uočavamo težnju prema estetičnosti. Jezik uporabljuje tako da »privlači pozornost na sebe kao medij«,30 odnosno piše s intencijom da estetski ugodi čitatelju, a pri tome se trsi svladati brojne poteškoće na početku svojega književnoga života. Njegova zauzetost za pjesničku funkciju jezika i izraznu sferu neupitna je, premda u mnogim pjesmama ostaje na razini svladavanja stihotvorstva, a svoj stvaralački i pjesnički vrhunac dosegnut će kasnije u ljubavnoj (Milovo sam garave i plave) i ditirampskoj poeziji životu (Da se povezemo), kojima je stekao prepoznatljivost i široku popularnost, dugu cijelo jedno stoljeće, usuđujemo se reći i trajnu.

U književnim pokušajima i početcima fiksiranim u dvjema navedenim rukopisnim vinkovačkim bilježnicama može se nazrijeti njegov duhovni etimon, kojega karakterizira ključna riječ život. Rukopisi u Bilježnicama Život i Vesni izraz su njegove mladosti, mladenačkih preokupacija (ljubav, život, siromaštvo, književnost), traganja za vlastitim putem, svladavanja početničkih zamki i poetskih zakonitosti, o čemu svjedoče ispravci, križanja riječi, dijelova, pa čak i cijelih pjesama, dodavanja, katkad i dopisivanja metričke sheme i sl. Stranice nije paginirao, ali je svaka pjesma posebno potpisana i datirana, u čemu nalazimo mladenačko nastojanje da vlastitu intimu fiksira u vremenu na papiru, kao i želju za samopotvrđivanjem kroz stihove.

Uočljivo je da mladi Kozarac ne negira pjesničku tradiciju, nadovezuje se na nju, nastoji i sam svladati dotadašnje poetološke konvencije, pritom katkad ostaje samo epigon, a katkad konvencionalne motive i izraz postavlja u nekonvencionalne relacije.

Postupno zrijući u književnika, mladi Kozarac nije tekstove mehanički nanizao, premda su kronološki poredani i datirani vjerojatno danom kada je načinio prijepis te je lako uočiti kako je kanio osmisliti cjelinu odijelivši prozu od poezije u bilježnici Život. Tekstove Kozarčevih bilježnica možemo promatrati kao mikrorad što prethodi objavljivanju prve i jedine za života objavljene knjižice proza Slavonska krv 1906. u Vinkovcima, npr. možemo uočiti podudarnost proznoga fragmenta vinkovačke bilježnice Iz sumračja i Kod konjarskih vatara iz navedene zbirke. Literarne radove dviju rukom pisanih bilježnica možemo smatrati književnim početcima, tim više što su poneki tekstovi uvršteni u posthumna izdanja, a književnim pokušajima držimo one ostale u nacrtku u kojima možemo nazrijeti tek tračak inspiracije nedostatan za oblikovanje snažnije književne cjeline, ali dostatan za literarno okušavanje ili vježbu. Vinkovačke bilježnice podatnije su za analizu pjesničkih početaka jer su prozni tekstovi nedovršeni, zapravo samo su skice za buduća prozna djela, naime već sljedeće 1906. objavljuje Slavonsku krv.

U svojemu predopusu Kozarac donosi nagovještaj budućih motivsko–tematskih interesa te daje naslutiti kako će njegova potraga ubrzo rezultirati očitovanjem svojega stila u književnom stvaranju, doduše ne na razini cijeloga opusa.31

* * *

Omeđen dvama vinkovačkim mikrolokalitetima, Krnjašem i Nevkošem, život Ivana Kozarca bio je istovremeno i suviše težak i previše kratak, ali je poput meteora ostavio najblistaviji trag ispisan srcem i riječju na nebu iznad Slavonije, zemlje rođene i voljene. Neka mu je laka!

Nije lako zatomiti subjektivnost pri evociranju književnoga rada i ličnosti Ivana Kozarca prigodom 120. godišnjice njegova rođenja i 95. obljetnice smrti, posebice promatrate li ga iz vinkovačke, kampanilističke vizure. Svaki recipijent, posebice profesionalni proučavatelji hrvatske književnosti, mogu i trebaju imati svoje mišljenje o Ivanu Kozarcu i njegovu položaju u hrvatskoj književnosti. No, vrednovanje je jedno, a ljubav drugo, zapravo prvo. Naime, voljeti pisca Ivana Kozarca znači voljeti literarnu Slavoniju ili jednostavno voljeti.

Izvori

Ivan Kozarac Kerepov, Život, Bilježnica X, 1904, rukopis, Gradska knjižnica i čitaonica Vinkovci.

Ivan Kozarac Kerepov, Vesni, Bilježnica X, 1905, rukopis, Gradska knjižnica i čitaonica Vinkovci.

Ivan Kozarac, Izabrane pripovijesti, Vinkovci, 1911.

Ivan Kozarac, Pjesme, Split, 1911.

Ivan Kozarac, Izabrana djela, Zagreb, 1942.

Ivan Kozarac, Proza, Zagreb, 1947.

Ivan Kozarac, Slavonska krv, Reprint izdanje u povodu 75. godišnjice prve knjige Ivana Kozarca, Vinkovci, 1981.

Ivan Kozarac, Đuka Begović, priredio Stjepan Damjanović, Croatica, hrvatska književnost u 100 knjiga, kolo 1, knjiga 12, Riječ, Vinkovci, 1997.

Korištena literatura

Benešić, Julije, Raspojasana Slavonija, u: Hrvatska riječ u Srijemu, Antologija srijemskih pisaca, Ogranak Matice hrvatske Tovarnik, Zagreb, 1995, str. 119.

Bogner, Josip, Slavonske teme, Slavonica, SN Privlačica, Vinkovci, 1994.

Bogner, Josip, Studije i portreti, Ogranak Matice hrvatske, Vinkovci, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Centar za znanstveni rad, Vinkovci, 1993.

Bogner–Šaban, Antonija, Dramska riječ Ivana Kozarca, Rad HAZU 452, Zagreb, 1991.

Brešić, Vinko, Slavonska književnost i novi regionalizam, Umjetnost riječi XLVII, 4, Zagreb, 2003, str. 213–271.

Brešić, Vinko, Slavonska književnost i novi regionalizam, Matica hrvatska, Ogranak Osijek, Osijek, 2004.

Ivakić, Joza, Selo u hrvatskoj književnosti, Rijeka, 1914.

Jelčić, Dubravko, Ivan Kozarac, pjesnik, Nove teme i mete, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995, str. 102–106.

Kaminski, Martin, Bibliografija, u: Ivan Kozarac, Slavonska krv, Reprint izdanje u povodu 75. godišnjice prve knjige Ivana Kozarca, Vinkovci, 1981, str. 101–118

Kovačić, Ivan Goran, Život od komada, Novosti, XXXIV, 325, 1940, str. 16.

Peić, Matko, Mozgom se životari, a srcem živi, Ivan Kozarac u hrvatskoj književnosti, Društvo književnika Hrvatske — Ogranak Vinkovci, Biblioteka Baština, Vinkovci, 1987, str. 7–11

Peić, Matko, Slavonija — književnost, Mala teorijska biblioteka, sv. 17, Osijek, 1984.

Šicel, Miroslav, Antologija hrvatske kratke priče, Disput, Zagreb, 2001.

Šljivarić, Aleksandar, Monografija o Ivanu Kozarcu (1885–1910), Rad JAZU, Odjel za suvremenu književnost JAZU, Zagreb, 1971.

Švagelj, Dionizije, Misterij malograda, Listovi nepoznate radne bilježnice Ivana Kozarca, Slavonske književne komunikacije, Osijek, 1975, str. 279–292.

Visković, Velimir, Sva lica Đuke Begovića, Kolo, Matica hrvatska, br. 1, Zagreb, 1996.

Vukovac, Stana, Položaj Ivana Kozarca u kritici, Radovi Centra za znanstveni rad Vinkovci, knjiga 5, Vinkovci, 1984.

Ivan Kozarac u hrvatskoj književnosti, Društvo književnika Hrvatske — Ogranak Vinkovci, Biblioteka Baština, Vinkovci, 1987.

1. dani Josipa i Ivana Kozarca, Zbornik radova Okrugloga stola Ivan Kozarac u hrvatskoj književnosti, 5–7. listopada 1995, SN Privlačica, Vinkovci, 1996, 111 str.

Martin Kaminski, Bibliografija, u: Ivan Kozarac, Slavonska krv, Reprint izdanje u povodu 75. godišnjice prve knjige Ivana Kozarca, Vinkovci, 1981, str. 101–118.

Stana Vukovac, Položaj Ivana Kozarca u kritici, Radovi Centra za znanstveni rad Vinkovci, knjiga 5, Vinkovci, 1984, str. 221–275.

Ivan Goran Kovačić, Život od komada, Novosti, XXXIV, 325, 1940, str. 16.

Usp. Josip Bogner, Fiziologija kritike, Studije i portreti, Ogranak Matice hrvatske, Vinkovci i Centar za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Vinkovci, 1993, str. 148.

Josip Bogner, Slavonske teme, Slavonica, SN Privlačica, Vinkovci, 1994.

Josip Bogner, Fiziologija kritike, Studije i portreti, Ogranak Matice hrvatske, Vinkovci, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Centar za znanstveni rad, Vinkovci, 1993, str. 141.

Josip Bogner, Ivan Kozarac: »Đuka Begović« (Odlomak iz studije), Slavonske teme, Slavonica, SN Privlačica, Vinkovci, 1994, str. 49–50.

Ivan Goran Kovačić, Trideset godina od smrti Ivana Kozarca, 1940.

Matko Peić, Mozgom se životari, a srcem živi, Ivan Kozarac u hrvatskoj književnosti, DHK, Ogranak Vinkovci, Vinkovci, 1987, str. 7–11.

Ivan Kozarac, Fragmenti, 1904–1905.

Usp. Aleksandar Šljivarić, Monografija o Ivanu Kozarcu (1885–1910), Rad JAZU 361, Odjel za suvremenu književnost JAZU, Zagreb, 1971.

Dunja Rihtman–Auguštin, Istinski ili lažni identitet — ponovno o odnosu folklora i folklorizma, Simboli identiteta, Hrvatsko etnološko društvo, Zagreb, 1991, str. 80.

Život, mjesečna smotra za književnost i umjetnost, Društvo hrvatskih umjetnika, Zagreb, 1900–1901, urednik Milivoj Dežman.

Sudbina je rukopisa tijekom cijeloga stoljeća bila ovisna o posjednicima. Nakon Ivanove smrti završili su u rukama njegova književnoga mentora, sugrađanina i pobratima Joze Ivakića, koji je odmah 1910. u Savremeniku popisao i objavio sadržaj Kozarčeve rukopisne ostavštine. Iz Ivakićevih ruku rukopisi su prešli u ruke Josipa Bognera (Josip Bogner, Ivan Kozarac, Hrvatska revija, VIII, br. 11, Zagreb, 1935, str. 561–569), potom se jedan dio našao u rukama Slavka Ježića, a dio u rukama Dragutina Tadijanovića. Dragutin Tadijanović konstatira kako je ostala samo skromna korespondencija sa svega šest pisama, (Dragutin Tadijanović, Prilozi biografiji Josipa i Ivana Kozarca, Simpozij Doprinos Slavonije hrvatskoj književnosti, Vinkovci — Zagreb, 1968, str. 191–207), precizno popisao sadržaj iz vinkovačkih bilježnica, a probrane i najbolje tekstove objavio u Izabranim djelima 1942.

O nama samima govori najbolje činjenica da je Kozarčev Dnevnik s 25 stranica podijeljen rodbini — svakom po jedna stranica.

Dionizije Švagelj piše o postojanju dviju vinkovačkih bilježnica Ivana Kozarca Bilježnica X. Život iz 1904. i Bilježnica XI. Vesni iz 1905. te nepoznatima listovima radne bilježnice Dionizije Švagelj, Misterij malograda, Listovi nepoznate radne bilježnice Ivana Kozarca, Slavonske književne komunikacije, Osijek, 1975, str. 279–292), a Antonija Bogner o preostalim, rukopisnim dramskim fragmentima (Antonija Bogner–Šaban, Dramska riječ Ivana Kozarca, Rad HAZU 452, Zagreb, 1991).

Pjesme Ivana Kozarca objavljene u Našoj slozi: Slavjanstvu, Ne goni me dalje mlada..., Pramaljeće, Žarka ljubav, Pjesniku, Bosanski Homer, Jesen, Eto opet zima svanu..., Uz obalu hitra potočića, Pozdrav »Naše sloge« u novoj 1903. godini, Per aspera ad astra, Iz Uzdisaja, Osvježena blagim dahom, Nadi na umoru, Hrvatskoj, U život.

Usp. Aleksandar Šljivarić, Monografija o Ivanu Kozarcu (1885–1910), Rad JAZU 361, Zagreb, 1971, str. 453.

Ivan Kozarac paralelno piše poeziju i prozu te u oba književna roda očituje svoju primarnu poetsku dispoziciju. Usp. »Neke njegove pjesme (npr. Da se povezemo..., Milovo sam..., Ciganinu) nose u sebi motivski zametak njegove proze i već su same za sebe ostvarenja kongenijalna narodnoj pjesmi i u svakom pogledu karakteristična za svog autora. U prozi je također ostao u prvom redu pjesnik, no pjesnik bez spona, puniji i slobodniji, sa mnogo više uspjeha nego u stihovima.«

Aleksandar Šljivarić, Monografija o Ivanu Kozarcu (1885–1910), Rad JAZU 361, Zagreb, 1971, str. 323.

28. listopada 1904, Ivan Kozarac Kerepov, Bilježnica X. Život, rukopis.

28. 10. 1904, Ivan Kozarac Kerepov, Bilježnica X. Život, rukopis.

Ivan Kozarac, Pjesme, Split, 1911. i Izabrana djela, str. 41.

Usp. Dionizije Švagelj, Misterij malograda, Listovi nepoznate radne bilježnice Ivana Kozarca, Slavonske književne komunikacije, Osijek, 1975, str. 282.

Usp. Martin Jakšić, Divanimo po slavonski, Pergamena, Zagreb, 2003, str. 105.

Aleksandar Šljivarić, Navedeno djelo.

Ivan K. Kerepov, Bilježnica X, Život, 1904, Iz sumračja, rukopis.

Ivan Kozarac, Bilježnica X, Život, 1904, Magle, rukopis.

U Izbranim djelima Ivana Kozarca 1942. iz vinkovačke rukopisne bilježnice Život objavljene su pjesme u prozi Magle (Izabrana djela, 1942, str. 25), Balada (navedeno djelo, str. 27), Iz sumračja (n. d, str. 26), te pjesme U parku (Susret s prošlošću, n. d., str. 35), Bujaju, šumore mutne vode (Vesni V, n. d., str, 37), Hodi — dodji (Vesni IV, n. d., str. 36), Kroz san (n. d., str. 32), te iz Bilježnice XI, Vesni U puste dane (Izabrana djela, 1942, str. 38), Čežnja (n. d., str. 39), U zvjezdovitoj noći (n. d., str. 41).

29. 10. 1904, Ivan Kozarac Kerepov, Bilježnica X. Život, Vesni III.

Ihab Hassan, Komadanje Orfeja, Globus, Zagreb, 1992.

Ivan Kozarac Kerepov, Bilježnica XI, Vesni, Vinkovci, 1904, Kroz zimnji mrak.

Ivan Kozarac Kerepov, Bilježnica X, Život, Vesni V, 5. 11. 1904, Isti, Izabrana djela, 1942, str. 37.

Matko Peić, Mozgom se životari, a srcem živi, Ivan Kozarac u hrvatskoj književnosti, Biblioteka Baština, Društvo književnika Hrvatske, Ogranak Vinkovci, Vinkovci, 1987, str. 7–11.

Usp. David Lodge, Načini modernoga pisanja, metafora, metonimija i tipologija književnosti, Globus, Stvarnost, Zagreb, 1988.

Kozarčev stil možemo opisati darovitim odnosom prema jeziku, psihološkim produbljivanjem likova malih ljudi, tematiziranjem neobuzdanih, snažnih strasti, moderniziranjem realističke metode, razbarušenim, temperamentnim, sugestivnim izrazom te humanim stavom prema čovjeku.

Usp. Aleksandar Šljivarić, Monografija o Ivanu Kozarcu (1885–1910), Rad JAZU 361, Zagreb, 1971.

Navigacija

Kolo 4, 2005.

Ogledi

Anica Bilić

Između Krnjaša i Nevkoša