Branko Sbutega (1952–2006)

Poštovani gospodine Bogišiću,

Organizacioni odbor referendumske kampanje Hrvatske građanske inicijative i nevladinih udruga koje okupljaju Hrvate u Crnoj Gori, koji djeluje u okviru kampanje Bloka za nezavisnu Crnu Goru i u koordinaciji sa nadležnima za vođenje kampanje na republičkom nivou, poziva Vas da date svoj doprinos Večeri posvećenoj nedavno preminulom Don Branku Sbutegi, dugogodišnjem borcu za crnogorsku nezavisnost, koje će se održati u Kotoru, u ponedjeljak, 15. maja, sa početkom u 20 sati, u Velikoj sali Centra za kulturu.

Obzirom da fizički ne možete biti prisutni, što nam je bila velika želja, molimo Vas da napišete prigodan tekst koji će pročitati glumac kojeg smo angažovali da čita citate te večeri.

Tamara Popović

Poštovana gospođo Popović,

Vaš poziv, poziv hrvatske građanske inicijative iz Boke da sudjelujem na večeri posvećenoj u Kotoru uspomeni don Branka Sbutege, priznat ću Vam to, iznenadio me je. Pokušat ću Vam objasniti tu zatečenost: kada više nema onih među nama koje smo s drugima dijelili na tako očit način, ili nam se tako čini, obično podlegnemo osjećaju kako ih zadržavamo među sobom toplinom i sadržajem susreta koje prepričavamo i za koje se nadamo, pa i više od toga, za koje znamo da će ih drugi razumjeti. U tome nema ništa neobična ni posebno nova, time rijetki i posebni među nama kakav je bio Branko Sbutega ostaju takvima u životu zajednice dok je ima, pripadaju njezinu a ne tek našem sjećanju. Ali treba pritom priznati kako u životu onih koji su nam važni uvijek ima takvih trenutaka koje nikako ne želimo podijeliti s drugima, stoga što bi drugima bili beznačajni ili stoga što su nam odveć važni da bismo o njima govorili: takvo iskustvo ima drukčije vrijeme i ono se ne može prepričati, ono često ne pripada spoznajnoj, nego intuitivnoj sferi i biva pohranjeno u zalihi onoga što nije sjećanje, što ne znamo kako se zove, ali slutimo da postoji i da nas veže i međusobno i s drugima. Smatrao sam tako da o Branku Sbutegi trebam slušati, a ne govoriti, kao što je njega bilo ljepše i pametnije slušati nego mu pokušati kazati nešto novo. Posljednjih je dana mnogo onih koji o njemu govore i to je naravno dobro, nije loše ni onda kada se nama koji to čitamo ili slušamo možda učini da pritom nemaju što reći, nema ničega lošega ni kada izgleda da pritom više govore o sebi.

S Brankom Sbutegom proveo sam premalo vremena da bih o tome tko je on među nama govorio drugima, posebno onima koji su s njime proveli cijeli život. Kada to sami ne bi znali, još bi manje od drugoga mogli čuti. Ono zbog čega večeras govorim u Kotoru tiče se toga skrivenoga značenja i zahvalan sam Branku Sbutegi što mi je dao slobodu i mogućnost da budem s Vama. U pismu koje ste mi poslali kaže se da je jedini okvir njegove večeri život »borca za crnogorsku nezavisnost«. Ja sam s druge strane u tome pismu, a i inače, direktor Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu. Da je život Branka Sbutege među ostalim bio simbol Crne Gore kakva ona jest i što ona u idealnom značenju predstavlja sebi i drugima to se po sebi i na sreću u samoj Crnoj Gori dobro razumije, to je ono zbog čega smo mi drugi znali da Crna Gora postoji i kada to nije bilo tako vidljivo iznutra. Zapravo jedino stoga i osjećam da imam pravo nešto reći u sjeni Sbutegine Crne Gore, nešto od onoga što smo i nas dvojica znali da postoji i to da postoji na onaj način o kojem uopće ne treba razgovarati. Želio bih naime da me razumijete kao glas iz obitelji jednoga od ustavotvoraca takve, moderne Crne Gore. Obiteljska tradicija je u našem starom kraju, na istočnome Mediteranu, u Crnoj Gori i Boki, kao i u Konavlima snažna, ta je tradicija oblikovala i moral porodica iz kojih je potekao Branko Sbutega, kao i moral naše, konavoske grane Bogišića. A Bogišićev crnogorski zakonik počiva na inače posve običnome pravnome temelju koji se pod pritiskom dvadesetoga stoljeća usudimo zaboravljati, da između morala i zakona nema razlike, da su moral i zakon sinonimi.

Kada se Crna Gora posljednjih godina sjetila staroga Bogišića, kada mu je kako čujem otkrila spomenik i izdala sabrana djela, bilo mi je više puta žao što ne mogu nešto o tome reći u Crnoj Gori, što se nitko nije sjetio da bi to moglo biti važno. Nisam mogao znati da sve ima svoj smisao i da bi tada ovo večeras bilo drukčije. Mnogo je važnije od bilo čega što bih uopće o tome mogao reći s njima dvojicom biti večeras ovdje među vama. U građi na kojoj se temelje Bogišićeva istraživanja u Crnoj Gori ima jedan zanimljiv odgovor na pitanje »Kakav je uopće modus procedendi na zborovima i skupštinama, broje li se glasovi i kojim redom to biva«. Kaže naime da se to vidi iz poslovice — Ako si od mene bolji, bez mene si gori. Crna Gora opet jednom izlazi na svoju veliku skupštinu. Ona pritom zna da se volja skupštine izražava u poslovicama, ali da se život ni njegove vrijednosti ne vide ni na skupštinama ni u poslovicama. Moderna Crna Gora sazrela je u naciju čije je bilo Branko Sbutega osjećao i kada nije pulsiralo tako snažno, u društvo koje ne počiva na brojevima. Tu Crnu Goru čine svi njezini ljudi, bez obzira na to kako glasovali na skupštini i ta je Crna Gora drukčija, posebna i svoja po tome što nije protiv, što i u Boki, koja je radije odustajala nego bila protiv, vidi svoj lik. Ona vjeruje u sebe na način da se doima kao netko tko se zbilja može brinuti i za onoga u sebi koji ne vjeruje u nju.

Branko Sbutega bio je čovjek mnogih talenata, znao je s riječima, s glazbom, znao je s ljudima. Meni se ipak čini da je bio posve običan čovjek i to ne stoga što bi on na tome inzistirao koliko po tome što to jest tako. Bio je katolički svećenik, možda na način da bude i na druge načine blizak ljudima, ali nikad ni manje ni više od toga. Nije bio nešto drugo, nije bio tumač nekoga drugoga ni širega svijeta, drukčijega mora ljubavi. Branko Sbutega je u toj velikoj instituciji, velikoj po brojevima, po pamćenju i po rasporedima našega svijeta, imao jedinstvenu povlasticu — bio je župnik jedne od najmanjih katoličkih župa na svijetu. Na mnoge je načine jasno koliko je te povlastice kao odgovornosti bio svjestan, kao i to da ta okolnost nije promaknula njegovim biskupima, sve do onoga rimskoga. Ne bih rekao da se pitao zašto je tomu tako, niti da je njegov nemir, kad ga je bilo, bio od ovoga svijeta. Crna Gora nije jedina koja i dalje ima što učiti u toj maloj župi za koju napokon znamo da ne može umrijeti. Veličina nije u brojevima nego u razmjeru, a razmjerom se mjere udaljenosti i bliskosti.

Poštovana gospođo Popović, hvala Vam što ste u Boki i za to što ste mi omogućili da večeras i ja budem ondje,

Vlaho Bogišić