Arhiviranje tišine (II)

Arhiviranje tišine

Zadarska Accademia degli Animosi (Akademija Smionih) najstarija je akademija u Dalmaciji, prvi put se spominje 1562, no vjerojatno je djelovala još desetljećima prije. O tom učenom društvu postojao je autentični zapis nekog anonimnog povjesnika iz 1782, no taj je rukopis, izgleda, netragom nestao u stradanjima II. svjetskog rata. Tako o djelovanju akademije saznajemo samo iz posrednih izvora, iz kasnijih studija autonomaških zadarskih povjesničara, kao što su Giuseppe Ferrari–Cupilli, Giuseppe Sabalich i Giuseppe Praga. Zadarska akademija, prema spomenutim autorima, osobito je njegovala pjesništvo na talijanskom jeziku. Bilo kako bilo, član te akademije bio je, između ostalih, učenjak i liječnik Federik Grisogono, profesor padovanskog sveučilišta i autor više znanstvenih tekstova. Njegova nevelika rasprava De musica integritate (O cjelovitosti glazbe), uključena u raspravu Speculum astronomicum (Ogledalo astronomije) (Venecija, 1507), uopće je najranije cjelovito poglavlje posvećeno glazbenoj teoriji iz pera jednog Hrvata. U članove akademije ubrajao se, čini se, i Brne Karnautić, prvak zadarske književne renesanse, autor spjevova Ljubav i smrt Pirama i Tizbe (Venecija, 1586) i Vazetje Sigeta grada (Venecija, 1584).

Animosima je pripadao i danas slabo poznati pjesnik latinskih soneta Giovanni Battista Detrico (Tetrico), potomak zadarske plemićke porodice, o čijem se pjesničkome umijeću pohvalno izrazio sam Pietro Bembo. S tim je pak Detricom u rodu bio Giulio, kojemu je kalabreški skladatelj Gian Domenica Martoretta posvetio svjetovni madrigal Cortesia mi perdoni. Al... Giulio Tetrico di Zara, u zbirci Terzo libro di madrigali a 4 e 5 voci Nuovamente composti (Venecija, 1554) (skladbu je objavila Katarina Livljanić u časopisu Arti musices. 21/1, 1990). Posvetio je Martoretta još tri madrigala nekim našijencima, te nam tako pružio rijetko i vrijedno svjedočanstvo o umjetničkim kontaktima talijansko–hrvatskim sredinom 16. st. A to što u Martorettinoj trećoj knjizi madrigala nalazimo još jedan upućen Zadraninu, književniku i bilježniku Šimi Budiniću, također bi mogao biti u vezi s djelovanjem zadarske akademije.

Kad bismo, dakle, htjeli nešto reći o mogućoj glazbenoj aktivnosti u Accademia degli Animosi, našli bismo se na području skliskih pretpostavki. Kao što je, uostalom, teško provjerljiva sva druga dokumentacija o akademiji. No jedno nedavno, neočekivano otkriće jedva da je moguće objasniti bez nekog nama danas slabo poznatog kulturnog backgrounda, kakav mora da je postojao u renesansnome Zadru. U Zadru je, naime, u drugoj polovici 16. stoljeća postojala živa kazališna aktivnost na talijanskome jeziku, o kojoj sve donedavno nismo ništa znali.

Luigi Alvise Pasqualigo autor je dvaju kazališnih tekstova namijenjenih prikazivanju u Zadru. Na te je tekstove prvi usput upozorio talijanski muzikolog Ivano Cavallini (u zborniku Musica storia folklore in Istria, Trieste 1987), no u vrijeme dok je taj marljivi istraživač listao te stare tekstove nije mogao slutiti na što je naišao. I sam sâm prije petnaestak godina, idući Cavallinijevim tragom, u Biblioteci Marciani u Veneciji držao u rukama Pasqualigove komedije, provjeravao ima li u njima kakvih izravnih pokazatelja o mogućim glazbenim dimenzijama zadarskih predstava, pa budući da nisam ništa našao, pospremio sam papire i nastavio drugim istraživačkim meandrima Marciane. Srećom, mikrofilmirao sam nekoliko stranica iz Pasqualigovih tiskovina.

Kad sam prije nekoliko mjeseci pregledavao svoje stare zabilješke i mikrofilmove o hrvatskom renesansnom kazalištu, imao sam pri ruci pomagalo o kojem se prije petnaestak godina nije moglo sanjati, mogao sam se naime služiti nizom dobro opremljenih internetskih stranica. Susreo sam se sa citiranjem stručne literature koju iz Zagreba nisam mogao konzultirati, pa sam o svojim slutnjama pisao prof. Slobodanu Prosperu Novaku, stručnjaku za stariju hrvatsku književnost, koji već nekoliko godina predaje na slavističkoj katedri na Yale University. Novak je, pak, ne samo vrlo brzo i temeljito zagrabio u svu moguću literaturu, nego je neke dvojbene navode provjerio na izvorima, u knjižnici rijetkosti na Yaleu. Tako zahvaljujući jednoj usputnoj Cavalinijevoj bilješci, mojem zamalo slučajnom surfanju po internetu i najviše, dakako, Novakovom istraživanju možemo zahvaliti na jednom neobičnom otkriću (o čemu je Novak pisao u Jutarnjem listu 25. ožujka 2005).

Luigi Alvise Pasqualigo bio je venecijanski plemić, a o njegovu se životu malo zna, uglavnom ono što je zabilježeno na uvodnim stranicama više puta objavljivane zbirke pjesama Delle lettere amorose (Venecija, 1563). Zadarskoj se publici prvi put predstavio komedijom izvedenom za potrebe karnevala 1575. i objavljenom godinu dana kasnije (Il fedele comedia, Venezia, Bolognino Zaltieri, 1576). Pastoralu Gl’ intricati (Venezia, Francesco Ziletti, 1581) Pasqualigo je potpisao kao »rettore di Zara«, no taj je tekst, čini se, bio manje uspješan. Il fedele, međutim, pripada tipu moralizatorske comedia erudita, tipičnoga sižea o kompliciranim ljubavnim intrigama. Do kraja stoljeća tiskana je u Veneciji još barem dva puta (1579, 1589), a bila je popularna i u elizabetinskom teatru. Engleski književnik Abraham Fraunce pružio je svojim prepjevom na latinski jezik Victoria (1583) razmjerno vjeran prijevod, dok je slobodna preradba Fedele and Fortunis (1584) dramatika i pjesnika Anthonya Mundaya poslužila kao jedan od izravnih predložaka za Shakespeareove Vesele žene windsorske! Za podatak o izvorima za Vesele žene windsorske šekspirologija zna već nekoliko desetljeća. Samo, što nitko nije slutio kakvu bi taj podatak mogao imati važnost za povijest zadarskog teatra!

U Mundayevoj komediji jedan od pretendenata na naklonost udane i vjerne protagonistice »Frangipietra bravo« postaje središnjim likom. Taj hvalisavi i raskalašeni vojnik Frangipietra u engleskoj je verziji postao »captain Crackstone«, te je utjecao na Shakespeareovo modeliranje lika Sir Johna Falstaffa. Simpatični »debeli vitez« pojavio se doduše već ranije u dva dijela »historije« o Henriku IV, no u Veselim ženama njegov se portret dopunjuje, on sada postaje i lukavi zavodnik, a kao lik je bio konačno zaokružen u Henriku V.

Pokazuje se, dakle, da je zadarska karnevalska predstava iz 1575. indirektno poslužila oblikovanju Falstaffova lika, Pasqualigova Il fedele pridružuje se najranijim kontaktima talijanskog i hrvatskog kazališta sa Shakespeareom.

U obilju teško provjerljivih činjenica o renesansnom glazbenom životu u Zadru, Pasqualigov proto–Falstaff nudi jednu hipotezu više. Znamo li u kojoj je mjeri svijet Shakespeareovih komedija bio impregniran glazbom, nameće se pretpostavka da su neki ne samo tematski i sadržajni, nego i interpretacijski modeli mogli biti posuđivani iz Pasqualigove zadarske komedije Il fedele. A to bi pak značilo da teatrolozi i muzikolozi trebaju iznova udružiti istraživačke napore oko geneze Veselih žena windsorskih. Ovaj put, zakopano blago za očekivati je u zadarskim i venecijanskim arhivima.

»Pisni« u znanstvenom laboratoriju

O Atanaziju Jurjeviću i njegovoj pjesmarici Pisni za najpoglavitije, najsvetije i najveselije dni svega godišća složene: i kako se u organe s jednim glasom mogu spivati, napravljene (Beč, 1635) pisao sam već u više navrata. Kad sam prije desetak godina (»Habent sua fata libelli«, Arti musices, 26/1, 1995, str. 65–72) prvi put objavio rezultate svoje višegodišnje potrage za cjelovito sačuvanim primjerkom Pisni, činilo mi se tada da zaključujem jedno razdoblje traganja za izvornikom te da se napokon pruža mogućnost svježih interpretacija. Vjerovao sam da je otvoren put rehabilitaciji nepravedno zapostavljenoga spomenika starije hrvatske glazbe i književnosti. Ubrzo se, međutim, pokazalo da nova istraživanja nameću uvijek nove zadatke, a da sudbina Pisni, stalno, iz godine u godinu, kao da izmiče definitivnoj prosudbi. Tijekom proteklih desetak godina objavio sam u suvremenoj transkripciji (i radnoj transkripciji teksta koju je načinio akademik Josip Vončina) nekoliko pjesama iz Pisni¸ na koncertnim podijima počela se češće izvoditi Jurjevićeva glazba, snimljen je i nosač zvuka.

Na ovome mjestu htio bih izvijestiti o pronalasku jedne dosad tek starim bibliografima poznate Jurjevićeve knjige, tiskovine koja baca novo svjetlo na njegov cjelokupni književni i glazbeni rad. Ovaj je tekst trenutačni uvid u znanstveni multidisciplinarni laboratorij, koji bi tijekom idućih mjeseci trebao ponuditi suvremeno kritičko izdanje ove najstarije tiskane pjesmarice na hrvatskom jeziku s notama. Danas se, naime, bjelodano pokazuje: nevelika Jurjevićeva pjesmarica nepretencioznih monodijskih napjeva uz nešifrirani orguljski continuo pokazuje nam hrvatsku baroknu glazbu u neočekivanom svijetlu. Pisni nude pogled na hrvatski barok kakav smo dosad svijesno zanemarivali! No prije nego li iznesem neke novosti do kojih se došlo posljednjih godina, prisjetimo se nekih otprije poznatih činjenica...

Atanazije Jurjević (stariji mu autori ime pišu svakojako: Georgijević, Grgičević, Grgičević–Jurjević...) rođen je oko 1590. u uglednoj splitskoj građanskoj obitelji. Taj suvremenik Ivana Lukačića, Tomasa Cecchinija, Marcantonia Romana, Jurja Albertija — da spomenemo samo glazbenike iz splitskoga kruga — školovao se u prvo rodnome gradu, a od 1607. do 1609. bio je primljen kao asistent pri upravi Marijina bratstva u ljubljanskom isusovačkom kolegiju, gdje je, čini se, dobio prvu temeljnu glazbenu naobrazbu. Slijedeće dvije godine, od 1609. do 1611, proveo je na isusovačkom sveučilištu u Grazu, u slavnom Ferdinandumu, na sveučilištu kroz koji su među tolikim našijencima prošli Vinko Jelić i Juraj Križanić. Nakon studija zadobio je povjerenje na habsburškome dvoru, pa je zbog poznavanja slavenskih jezika postao consiliarius (savjetnik) u službi Ferdinanda II. Kao stručnjak za »istočna pitanja« obavljao je osjetljive diplomatske zadatke u zapadnim i južnim slavenskim zemljama, putovao je od Poljske do Slavonije i Bosne. Godine 1629. Ferdinand II. nagradio ga je imanjem Švarča kraj Karlovca. Posljednje desetljeće proživio je uglavnom u Zagrebu, posjećivao je Rijeku, a službeni su ga poslovi odvodili u Beč i Graz. Preminuo je oko 1640.

Bibliografija dosad poznatih Jurjevićevih književnih djela bilježi nekoliko naslova, svi objavljeni u Beču: Od naslidovanja Isukrstova (1619), prepjev Hrvatima dobro poznate knjige Tome Kempenskoga, zatim Prilike i promišljenja sarca človičanskoga (1633), Naslidovanja duhovna (1633) i naposljetku Pisni (1635). Sve su to djela nabožna, prijevodna i uglavnom kompilatorska, na liniji su nove posttridentske pobožnosti. Jezikoslovcima su zanimljiva njegova pravopisna rješenja. Premda je veći dio života, a napose posljednje godine, provodio na sjeveru Hrvatske, dakle u kajkavskoj i štokavskoj sredini, ipak je prevodio i pisao čakavsko–ikavskim narječjem rodnoga splitskoga kraja. Jurjević se svjesno opredijelio onoj književnoj struji koja je budućnost hrvatskoga jezičnog standarda vidjela u čakavštini.

Mihovil Kombol u Povijesti hrvatske književnosti (1961) posvetio je »Splićaninu Atanasiju Georgičeviću« tek desetak redaka i tih nekoliko rečenica zadugo je bilo sve što se o Jurjeviću u povijesnim pregledima hrvatske književnosti moglo pročitati. Kombolova kvalifikacija da »Georgičević nije bio pjesnik« usmjeravala je sve naše muzikologe, počev od Plamenca pa do Županovića i dalje, da o njemu sude kao o slabom pjesniku i još slabijem skladatelju. Za drukčije i temeljitije čitanje Jurjevićevih književnih djela trebalo je čekati na Povijest hrvatske književnosti (sv. 3, 1999) Slobodana Prospera Novaka.

Što se Pisni tiče, proučavanje te knjižice u samim je korijenima suvremene hrvatske glazbene historiografije. Nakon što je ugledni slovenski muzikolog Josip Mantuani 1915. u središnjem zagrebačkom časopisu za crkvenu glazbu Sveta Cecilija objavio u nekoliko nastavaka Pisni »na uporabu književnicima i glazbenicima«, taj se primjerak Jurjevićeve pjesmarice bio zagubio. Stjecajem okolnosti prije desetak godina identifiricirao sam jedan neznatno oštećeni primjerak u knjižnici Metropolitane u Zagrebu (te o tome napisao spomenti članak u Arti musices), a ljeti 1988. Miho Demović ugledao je još jedan u cijelosti sačuvani primjerak u Franjevačkom samostanu u Krapnju. U međuvremenu oba su ova primjerka Pisni restaurirana, međusobno se dobro nadopunjuju neka manjkava i slabo čitka mjesta, pa se sada napokon pruža mogućnost suvremenog kritičkog izdanja. No, najnovije otkriće Jurjevićeve knjige nenadano je Pisnima pridodalo novu dimenziju.

Ima tome već nekoliko godina da — zajedno s mr. sc. Ivanom Žužul i akademikom Josipom Bratulićem — dogovaram i pripremam novo izdanje Pisni. Profesor Bratulić znao je iz Kukuljevićeve Bibliografije hrvatske (1860–63) za podatak o jednoj Jurjevićevoj knjizi u međuvremenu zagubljenoj, a saznao je i da je nedavno u Beču priređena manja izložba hrvatskih tiskanih knjiga, na kojoj je između ostalog bila izložena i neka Jurjevićeva tiskovina za koju se moglo slutiti da je upravo ona koju citira Kukuljević. Bratulić je uporno nastojao doći do te Jurjevićeve knjige, pa je i mene zamolio za pomoć. Internetsko pretraživanje baze podataka kataloga Österreichische Nationalbibliothek u Beču pokazalo je da ta knjižnica čuva nekoliko Jurjevićevih tiskovina, među kojima čak dva primjerka onog dubioznog naslova iz Kukuljevićeve Bibliografije!

Naslov te knjige glasi Nastojanja duhovna u kojih se uzdarži način kako bi moga dobar karstjanin svaki dan, i u koje vrime, BOGA i stvorca svoga moliti, i inimi molitvami i pisni B. D. Marije, i ostalih svetih, a navlastito na poglavite blagdane, duhovno i korisno sebe zabaviti. Skupljena i složena po Atanasiju Georgiceu. Pritiskano u Beču, po Mateu Formiku. Lito Gospodina našega Isukarsta M. D C. XXXIII. (1633). Tiskana u šesnaestini (130x72 mm) kao molitvenik, sa 218 stranica teksta i 16 nepaginiranih stranica kazala, Nastojanja duhovna pokazuju se kao najobimnije i možda najambicioznije Jurjevićevo djelo. Taj zamašni kompendij molitvi, propovijedi, nabožnih tekstova i pjesama, zahtijeva strpljivi i podrobni studij. No već se sada može reći da su Nastojanja duhovna od presudne važnosti za razumijevanje Pisni.

Čak sedam od dvanaest pjesama iz Pisni nalazimo u Nastojanjima duhovnim. Time je definitivno riješeno često postavljano pitanje autorstva pjesničkih tekstova u Pisnima, sada je naime posve jasno da je Jurjević u svojoj pjesmarici autor i tekstova i glazbe. Riješeno je također pitanje zbog čega u zbirci Pisni ne nalazimo nikakva predgovora, uobičajenih u ono doba, a kojime bi bila pojašnjena funkcija nabožnih napjeva. Jurjević je očito smatrao da ono što je napisao u Nastojanjima duhovnim nema potrebe ponavljati u Pisnima dvije godine kasnije. Jurjevićev obiman kompendij nabožnih tekstova iz 1633. poslužio je kao predradnja za pjesmaricu iz 1635, te se dvije knjige međusobno nadopunjuju i objašnjavaju. Bitna pitanja koja su se dosad postavljala o liturgijskoj funkciji napjeva iz Pisni nalaze svoja tumačenja u Nastojanjima duhovnim.

U bečkoj Nacionalnoj knjižnici dobili smo niz odgovora o genezi i liturgijskoj funkciji dvanaest nabožnih pjesama iz Pisni, složenih za »dni svega godišća«. Ta najstarija tiskana pjesmarica s notama na hrvatskom jeziku potvrđuje se kao pažljivo dorađena zbirka duhovnih pjesama, hrvatskih baroknih Kirchenlieder, zbirka pažljivo ciljanih crkvenih tekstova i glazbe jednostavnoga, pučkog zvuka. Lišena estetskog imperativa, što su ga neuspješno nakalemljivali mnogi kasniji interpreti, Jurjevićeva pjesmarica jednostavnošću svog izričaja nudi se nekom svježom ljepotom. Hrvatski pučki barok u zbirci Pisni Atanazija Jurjevića doživio je svoj apogej.

Sada nam se, nakon što smo došli u posjed bečke tiskovine iz 1633, neočekivano nudi ključ za interpretaciju ne samo nabožnih tekstova i pjesama iz Pisni, nego i cjelokupnog književnoga Jurjevićeva stvaralaštva. A to što smo do mikrofilma knjige Naslidovanja duhovna došli iz fundusa inače tako dobro proučene knjižnice kakva je Österreichische Nationalbibliothek u Beču, i to uz pomoć interneta, dobar je znak za sve znanstvenike, lovce na stare hrvatske knjige. Rukave valja zasukati!

Carpaccio, sv. Augustin i hrvatska bratovština u Veneciji

Jedna od mnogobrojnih turističkih atrakcija Venecije hrvatska je Bratovština sv. Jurja i Tripuna (poznata kao Scuola Dalmata dei Ss. Giorgio e Trifone ili San Giorgio degli Schiavoni). Ta je bratovština smještena u kvartu Castello, uvučenome u manje uličice i kanale iza promenadnog šetališta, također nazvanoga po Hrvatima — Riva degli Schiavoni. Na toj pak »Rivi od Hrvatov« stoljećima su svoje trgovačke brodice iskracavali našijenci, imali su u multietničkoj Gospodarici Mora svoja stalna sastajališta, svoje palače, trgovine, tiskare knjiga, imali su dakako i crkvu i pripadajuću bratovštinu. No turistički nomadi ne dolaze do Bratovštine sv. Jurja i Tripuna da bi odali počast nevelikom ali ipak prepoznatljivom hrvatskom biljegu u venecijanskoj kulturi. U Scuolu Dalmatu, jednu od brojnih venecijanskih scuole piccole, danas se najčešće pohodi radi uživanja u velikim platnima, što ih je po narudžbi poglavara bratovštine na samom početku 16. stoljeća oslikao slavni mletački renesansni majstor Vittore Carpaccio.

Carpacciovo slikarstvo cijenjeno je zbog svoje iznimne crtačke preciznosti, gotovo grafičke jasnoće, a posjeduje i znatne dokumentarne vrijednosti. Ciklusi Carpaccovih slika u Galeriji Akademije ili primjerice Due damme u Muzeju Correr među najpoznatijim su spomenicima talijanske renesansne umjetnosti. Carpacciovo je umijeće bilo poznato i u Dalmaciji, kao što potvrđuje poliptih naručen za katedralu sv. Stošije u Zadru, danas trajno izložen u sklopu postava Zlato i srebro Zadra, kod zadarskih benediktinki.

Hrvatska bratovština, zahvaljući Carpacciovu ciklusu kojim je oslikao tri zidne površine untrašnjosti oratorija, jedan je od najautentičnijih venecijanskih renesansnih interijera, sačuvan praktično intaktan. Između više slika posvećenih životopisu svetaca zaštitnika bratovštine, svetih Jeronima, Jurja i Tripuna, dvije slike već odavno privlače pažnju povjesničara glazbe.

Slika Krštenje sv. Jurja posjeduje s desne strane prikaz grupe glazbenika, trojicu svirača nekih predimenzioniranih glasnih puhačkih glazbala (nalik na šalmaje), te jednoga bubnjara. Najbolji stručnjak za stariju venecijansku instrumentalnu glazbu Eleanor Selfridge–Field (u standardnoj knjizi Venetian Instrumental Music from Gabieli to Vivaldi) pomislila je da bi podrijetlo ovih »trombi« valjalo tražiti u Dalmaciji. No ovakav prikaz u istočnjačke halje i krznene šubare odjevenih bradatih puhača očigledno je u sferi fantastike, takve puhaljke nisu se upotrebljavale nigdje, pa čak ni u egzotičnoj Dalmaciji!

Carpacciova sklonost dokumentarnoj minucioznosti ogleda se u jednoj od njegovih najčuvenijih slika, sačuvanih u hrvatskoj bratovštini u Veneciji. Više je godina među povjesničarima umjetnosti vladalo uvjerenje da slika prikazuje Viziju sv. Jeronima, učenoga sveca koji je tradicionalno kod Hrvata bio zaštitnikom knjige i pisane riječi, čuvarem glagoljaškoga naslijeđa. Životopisu tog sveca posvećeno je uostalom nekoliko epizoda u bratovštinskom oratoriju. No ikonološka analiza, potvrđena kasnijim otkrićem jednog dokumenta u arhivu bratovštine, pokazala je da slika ustvari prikazuje Viziju sv. Augustina. Naime, prema jednoj srednjovjekovnoj legendi, sv. Jeronim ukazao se mlađem svetačkom kolegi Augustinu u njegovu radnom kabinetu. Jeronim mu se ukazao u trenutku smrti, »u nevjerojatnome svijetlu«. Taj trenutak prosvijetljene spoznaje uhvatio je Carpaccio na svome platnu.

Kad je povjesničarka umjetnosti Helen I. Roberts postavila tezu za Viziju sv. Augustina (u časopisu The Art Bulletin, br. 41 iz 1959), zamolila je tada za pomoć uglednoga američkog muzikologa Edwarda E. Lowinskog. Tražila je njegovo tumačenje dvaju teško čitljivih notnih zapisa, smještenih u donjem desnom uglu slike. Lowinsky je pružio svoje čitanje notnih zapisa i objavio ga kao dodatak studiji Robertsove. Ta se muzikološka ekspertiza pokazala upravo dragocjenom u tematskoj atribuciji Carpacciove slike.

Sv. Augustin prikazan je u radnoj sobi uz knjige. Za svetog oca koji je za sobom ostavio golemi književni opus, koji je napisao vrlo utjecajnu autobiografiju (Confessiones/Ispovijesti) i postavio temelje učenju o nezavisnosti crkvene vlasti od svjetovne (De civitate Dei/O Božjoj državi), portret uz radni stol i nije neobičan. No isto je tako uz knjigu, kao recimo prevoditelj Biblije na latinski jezik, bio prikazivan i sv. Jeronim. Jedan od ključnih dokaza da je Carpaccio oslikao baš sv. Augustina dva su notna zapisa. Augustin je, naime, uz ostalo autor spisa De musica/O glazbi, što ga u neku ruku čini kvalificiranim zaštitnikom glazbe.

Ispovijesti je Augustin napisao opterećen osjećajem grižnje savjesti iz dječačke dobi, kada se ogriješio ukravši susjedovu krušku. Danas nam je takva ćudoredna zagriženost pomalo strana, no Ispovijesti donose i osjećaj osobne odgovornosti i doživljaja Boga. Osjećaj je to i nauk kojim su se kasnije u 16. stoljeću poslužili njemački i francuski reformatori, a ugrađen je i u moderna protestantska društva. U Ispovijestima (X, 33) i još određenije u zaključnom poglavlju O glazbi, Augustin se zalaže za istovrijednost duhovne i svjetovne glazbe. Augustin je, dakle, bio ne samo kvalificirani diskutant o glazbenoj umjetnosti, nego je njegovo učenje bilo vrlo poticajno talijanskim humanistima i renesansnim teoretičarima, uopće onima koji su vjerovali da glazbena ekspresija posjeduje jednaku moć u svjetovnom kontekstu i u crkvi.

Poznavajući Augustinove poglede o glazbi, harvardski profesor Edward E. Lowinsky uspio je dešifrirati skrivenu simboliku dvaju notnih zapisa na Carpacciovoj slici. Više smješteni zapis pripada duhovnoj glazbi, to je četveroglasna obradba himna sv. Ambrozija Deus creator omnium. Niže smješteni zapis troglasni je i nalikuje homofonim frottolama. A to što su obje melodije zabilježene bez pripadajućih tekstova zacijelo nije smetalo općinstvu, skromnom hrvatskom puku, okupljenome u oratoriju venecijanske bratovštine. Rafinirana simbolika dvaju notnih zapisa na Viziji sv. Augustina bila je i do danas je ostala usmjerena malobrojnima. Hrvatska Bratovština sv. Jurja i Tripuna čuva oslikan i simbolikom obogaćen autentični ambijent renesansne pučke pobožnosti

I tako se pokazuje da su dva jedva čitljiva notna zapisa, smještena u desnom donjem kutu Carpacciove slike Vizija sv. Augustina, pravi primjer kako je simbolično značenje glazbene umjetnosti rezervirano samo za znalce. »Musica reservata« nikada nije bila upućena usputnim prolaznicima, najmanje pak turističkim znatiželjnicima.

Don Mijo Ćurković, »župnik i hrvatski glazbenik«

Don Mijo Ćurković (1852–1936), rođen i preminuo u Arbanasima pokraj Zadra, za života je bio poznat kao skladatelj nekoliko u narodu prihvaćenih crkvenih napjeva, a po pojedinim je napjevima ostao prepoznatljiv sve do danas. S druge strane, glazbena historiografija kao da ga sustavno zaobilazi i minorizira. Dovoljno je pogledati u bibliografiju rasprava i članaka, posvećenih Ćurkoviću (v. članak Izaka Špralje u Hrvatskom biografskom leksikonu, sv. 3), pa da bude jasno kako u Dalmaciji poznati »don Mijo« u stručnim krugovima slabo kotira. Jedva da je moguće nabrojati desetak članaka u kojima se Ćurković spominje kao skladatelj, dok je u standardnim pregledima povijesti hrvatske glazbe, Širolinoj, Andreisovoj i Županovičevoj, naveden samo usput.

Ono malo što znamo iz Ćurkovićeva života upućuje da je glazbenom umjetnošću bio trajno zaokupljen. Bogoslovne nauke završio je u Središnjem bogoslovnom sjemeništu u Zadru, gdje mu je učitelj glazbe bio talijanski skladatelj Antonio Ravasio, ravnatelj zbora zadarske prvostolnice. Ravasijev je utjecaj na Ćurkovića bio velik. Tu je mladi student stjecao prva i temeljna znanja o čisto tehničkim skladateljskim načelima, ali i uopće o suvremenoj crkvenoj glazbi, o talijanskome romantizmu. Uopće je svojedobno vrlo ugledni Antonio Ravasio, autor nevelikog ali vrijednog opusa, bio među najzaslužnijima za promicanje glazbenoga profesionalizma u Zadru potkraj 19. stoljeća (o tom slabo poznatom a zaslužnom talijanskom skladatelju pisao je Zdravko Blažeković u knjizi Glazba osjenjena politikom, Zagreb, MH, 2002). A Ćurković je, nakon redovitog školovanja na sjemeništu, glazbu nastavio učiti kao samouk.

Već se tijekom školovanja istaknuo kao uspješan pjevač bariton, a postavši svećenikom službovao je prvo u Preku, potom u župi Diklo i drugdje. Bio je politički živo angažiran, vatreni pristaša hrvatske ideje i član dalmatinske Stranke prava. Napisao je i knjižicu Povijest Arbanasa kod Zadra (Šibenik, 1922), kratki kompendij o povijesnim zgodama rodnoga mjesta. Godine 1906, u jednom popisu članova dalmatinske Stranke prava, ponosno se i gotovo programatski potpisao: »Ćurković D. Mijo, župnik, hrv. (atski) glazbenik«.

Ćurkovićev skladateljski opus nije sav poznat ni precizno popisan. Zna se da je skladao pretežno vokalnu crkvenu glazbu, ostale su sačuvane njegove tri staroslavenske mise, dva moteta, tridesetak troglasnih litanija, te više marijanskih popijevaka. Razmjerno velik dio njegova opusa tiskan mu je za života, bio je zastupljen u nekoliko važnih antologija i skupnih zbirki hrvatske zborne glazbe. Uz to, u Trstu je kod poznatog nakladnika Carla Schmidla, objavio godine 1890–1891. u odvojenim sveščićima Dvaest popjevaka uz pratnju glasovira, zbirku svjetovnih solo–pjesama. Tih dvadeset svjetovnih popjevaka možda su najambiciozniji Ćurkovićev skladateljski uradak, a takvim ga je prepoznala i stručna kritika. U vezi sa zbirkom Dvaest popjevaka Ćurković je osjećao potrebu da eksplicira svoje estetske stavove, pa je publicirao dva rada, svojevrsni post scriptum uz tršćansku zbirku solo–pjesama. Ta su dva rada ustvari polemički odgovori na recenzije Pavla Matijevića, odgovori u kojima Ćurković obrazlaže svoje poimanje narodnoga, tj. folklornoga u glazbi. Ne čudi što se Ćurkovićeva argumentacija dopala Božidaru Široli, koji mu upravo pristajanje uz estetiku tzv. nacionalnog smjera pozitivno honorira. Ono po čemu je, međutim, Ćurković ostao upamćen jesu njegovi crkveni zborovi, jednostavnoga izričaja i komunikativni.

Zbirka Dvaest popjevaka uz pratnju glasovira sadrži dvadeset solo pjesama na pjesničke tekstove uglavnom hrvatskih pravaških pjesnika (primjerice Augusta Šenoe i Augustina Harambašića), nekim je stihovima autor sam Ćurković, a ima i nenavedenih autora. Pojedine pjesme nose naznaku posvete kojem suvremeniku, pa je tu očito riječ o nekoliko prigodnica. Dvaest popjevaka minijature su kasnoromantičnoga ugođaja, razmjerno zahtjevne vokalne dionice i slabije dorađene glasovirske pratnje. Bogate harmonije posve su raritetan doprinos hrvatskom glazbenom životu kasnoga 19. stoljeća, pjesme su to u kojima se već naslućuju stremljenja novog stila, novog naraštaja skladatelja moderne.

Zborne skladbe pristupačnijeg su izričaja, utemeljene na historicističkom cecilijanskom svjetonazoru, a takav je retrogradni stil bio posve u skladu s ukusom crkvenih glazbenika i s očekivanjima zborskih ansambala. Možda se u toj činjenici krije objašnjenje današnjem nepoznavanju Ćurkovićeva skladateljskog opusa. Naime zborova, kojima su ne samo Mijo Ćurković, već i mnogi suvremenici skladatelji posvećivali svoje skladbe danas više naprosto nema. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća zborovi su, naime, bili toliko brojni i tako kvalitetni, da ih je bilo praktički u svakom manjem mjestu i da su poticali vrlo intenzivnu skladateljsku aktivnost. Nerijetko se, međutim, uz druženje u zborovima vezivao i snažan društveni i politički angažman. To je, pak, novoj vlasti nakon 1945. bilo vrlo dobro poznato. Tako je nakon Drugog svjetskog rata naprasno bio prekinut rad stotina amaterskih zborskih ansambala, čime je u pojedinim manjim mjestima bila dokinuta gotovo sva kulturna djelatnost. A u zaborav su ili zabranu pali mnogi skladatelji, osobito oni crkvene provenijencije.

Slučaj sa zbornim skladbama don Mije Ćurkovića pokazuje da politički progonitelji gube bitku s pučkom kolektivnom memorijom. Don Mijine crkvene pjesme ostale su upamćene i pjevaju se u crkvama zadarskoga i primorskog područja sve do danas. A sada, kad se priprema pretisak nekih od važnijih i ponajboljih skladbi Mije Ćurkovića, taj »župnik i hrvatski glazbenik« ima šansu da iznova dođe na glazbeni repertoar.

Slučaj Vaxhal

Nakon što je Krešimir Filić objavio obimnu monografiju Glazbeni život Varaždina 1972, a 1973. upriličen je u sklopu Varaždinskih baroknih večeri koncert s naslovom Varaždinski skladateljski krug s kraja 18. stoljeća, što ga je akademik Lovro Županović pripremio uz suradnju dirigenta maestra Vladimira Kranjčevića, stara glazba Varaždina odjednom se pokazala neočekivanom povijesnom dubinom i iznimnom umjetničkom snagom. Od tog čuvenog koncerta, koji je ostao zabilježen na nosaču zvuka a tiskano je i prigodno notno izdanje, proteklo je već više od tri desetljeća. Starim varaždinskim skladateljima posvećena je u međuvremenu poneka muzikološka studija, sjećamo se arhivskim podacima bogatih studija Ladislava Šabana, no vrlo je malo bilo toga izvođeno nakon Županovićeve inicijative iz 1973. Zahvaljujući razumijevanju maestra Kranjčevića i Varaždinskih baroknih večeri, omogućeno mi je da pripremim notni materijal za prošlogodišnji koncert Varaždinski skladateljski krug (II), a ove godine je pripremljen i Varaždinski skladateljski krug (III). Tako se prošle i ove godine čulo u suvremenim praizvedbama više glazbe starih varaždinskih majstora nego li u protekla tri desetljeća.

O interpretacijskoj razini koncerata pisali su i pisat će dežurni glazbeni kritičari. Dakako, u skladu s time koliko ti koncerti zaslužuju njihovu pozornost. Na ovome mjestu htio bih, međutim, napisati nekoliko redaka o onome što se događalo izvan svjetla koncertnih podija, kao svojevrsni post scriptum istraživačkog i redaktorskog rada uz ovogodišnju prezentaciju skladatelja varaždinskoga kruga.

I prošla je godina ponudila iznenađenja: pod ravnanjem maestra Nikše Bareze bile su praizvedene dvije Wernerove glazbene minijature Ivana Wernera i Misa solemnis iz 1828. Leopolda Ebnera, svečana misa za sole zbor i orkestar uz orguljsku pratnju. U svečanoj misi mogla se osjetiti dramatika nalik Beethovenovoj i svježa melodijska invencija. Ta je misa pisana toliko zahtjevno virtuozno za vokalne soliste, ali i za gudače i puhače u orkestru, da se glazbeni život u Varaždinu s početka 19. st. pokazao u dotad neočekivanu svijetlu. Ovogodišnji je koncert ponudio odabir manje zahtjevnih komornih crkvenih skladbi, od onih solo pjesama na kajkavskome iz rukopisne zbirke Cantilenae chorales iz Franjevačkog samostana u Varaždinu do izbora iz jedne od najvažnijih hrvatskih glazbenih zbirki, iz fundusa Samostana uršulinki. Kao što je i red, koncert Varaždinski skladateljski krug (III) upriličen je u uršulinskoj crkvi rođenja Isusova.

Znalo se otprije da se tri skladateljska imena ističu u varaždinskome krugu s kraja 18. i početka 19. stoljeća. To su Jan Kűtitel Vaxhal (1739–1813), podrijetlom Čeh, zatim Ivan Werner (1752– 1786), rodom iz Graza, te naposljetku rođeni Varaždinac Leopold Ebner (1769–1830). I dok se sve više pokazuje da je Ebnerov i naročito Wernerov skladateljski opus važan ponajprije u lokalnim okvirima, Vaxhal je nedvojbeno bio autor velike međunarodne reputacije, poznat u prvom redu kao autor brojnih simfonija i drugih instrumentalnih djela. O Vaxhalu postoji obilna međunarodna stručna literatura, o tom je »malom majstoru« napisano nekoliko disertacija i posvećena su mu čak dva iscrpna obimna tematska kataloga. No, njegove skladbe pisane za potrebe izvođenja u Varaždinu i okolnim varaždinskim plemićkim dvorcima slabo su poznate u međunarodnim relacijama i danas se rijetko izvode. Na spomenutom koncertu 1973. izvedene su dvije Vaxhalove simfonije, i to je nažalost jedino do danas dostupno iz Vaxhalova »varaždinskoga« opusa. Stoga je težište ovogodišnjeg koncerta Varaždinski skladateljski krug (III) posvećeno upravo praizvedbi dviju njegovih komornih crkvenih skladbi, i to Salve Regina (iz 1790) za sopran i gudače, te Duetto de Sancto Nepomuceno (iz 1773) za sopran, alt, gudače i orgulje. Redakturu tih u paleografskom smislu zahtjevnih rukopisa načinio je, uz moju pomoć, Felix Spiller. Spillerovo veliko redaktorsko i nakladničko iskustvo pokazalo se dragocjenim u ovom zajedničkom poslu. Za nadati se da ćemo uskoro moći ugledati i suvremeno kritičko izdanje Vaxhalovih skladbi.

Jan Kűtitel (Johann Baptist) Vaxhal jedan je iz plejade austrijskih klasicističkih skladatelja češkoga podrijetla. U Beču se trajno nastanio početkom 60–ih godina 18. stoljeća, a tijekom 70–ih mecena mu je Ladislav III. Erdędy, poznat kao ljubitelj glazbe. Poznanstvo s grofom Erdędyjem rezultiralo je Vaxhalovim povremenim angažmanom u Varaždinu i okolnim dvorcima, a nekoliko klavirskih skladbi češko–austrijskoga majstora zabilježeno je u rukopisnoj knjižici (1779) Ladislavove supruge, grofice Julijane Erdędy Drašković. U tom rukopisnom svesku, kaligrafski ispisanome za potrebe kućnog muziciranja grofice Julijane, a danas pohranjenome u Hrvatskom državnom arhivu, nalaze se skladbe Franza Josepha Haydna, Ignaza Pleyela i Vaxhala, sve dakle prvih onodobnih skladateljskih pera. A to što su neke od tih skladbi bile prepisivane za groficu Julijanu vrlo promptno, čak prije nego li su bile tiskane, svjedoči o živoj recepciji bečke klasike u našim sjevernohrvatskim krajevima, u crkvi, ali i plemićkim gnijezdima. Nekoliko Vaxhalovih rukopisnih skladbi čuva se i u Zagrebu (Hrvatski glazbeni zavod), gdje čine dio značajne zbirke nota i muzikalija krčkoga kolekcionara Nikole Udine Algarottija. Nedavno je u amaterskoj izvedbi Društvenog orkestra HGZ–a snimljena jedna Vaxhalova simfonija.

Neveliki korpus od desetak Vaxhalovih rukopisnih skladbi pohranjenih u Samostanu uršulinki u Varaždinu autentičan je dokument svojedobne glazbene prakse. Samostanska zbirka, naime, sadrži gotovo isključivo samo muzikalije kojima su se sestre uršulinke služile na kóru crkve za vrijeme bogoslužja i kao takva, ta je zbirka jedno od najvrednijih svjedočanstava o crkvenome muziciranju u sjevernoj Hrvatskoj iz 18. i 19. stoljeća. Rukopisi njegovih skladbi nisu svi autografi, ispisivala su ih najmanje tri pisara. No, svim je Vaxhalovim skladbama pohranjenima u Samostanu uršulinki u Varaždinu zajedničko da su pisane za manje vokalno–instrumentalne sastave, što je očito odgovaralo samostanskim izvođačkim mogućnostima.

Vaxhalov razvedeni opus kompliciran je zbog svoje disperzije. Trebalo je mnogo godina udruženih muzikoloških napora da se razaznaju sigurne od dvojbenih atribucija. Vaxhalove skladbe, pohranjene u Samostanu uršulinki, pouzdan su dokument prisutnosti ovog češko–austrijskoga majstora bečke klasike na hrvatskim prostorima, mogle bi postati glazbeni brand grada Varaždina. A za takvo što potrebno je ipak mnogo više od samo jednog koncerta.

Užitak čitanja

Knjiga Ladislava Šabana Kulturološki ogledi (Varaždin, 2005), koju sam imao čast pripremiti, a promovirana je 26. rujna u sklopu Varaždinskih baroknih večeri, po svemu je iznimna knjiga. Nastala na margini muzikoloških radova pokojnog profesora Šabana, ova »marginalia musicologica« još i danas, nakon što je prošlo dvadeset godina od prerane Šabanove smrti, odiše svježinom.

Toga 26. rujna održan je o Ladislavu Šabanu u Varaždinu i vrlo uspješan znanstveni skup. Ladislav je Šaban (Lepoglava, 3. siječnja 1918. — Zagreb, 25. srpnja 1985) ostao u sjećanju kao istaknuti znanstvenik i glazbeni pedagog, profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, član suradnik HAZU... Prije deset godina, kada je u Hrvatskom glazbenom zavodu bio održan memorijalni okrugli stol, kojom prigodom su Šabanovi suradnici, učenici i prijatelji nastojali osvijetliti njegovu raznoliku stručnu aktivnost, izgovoreno je i zapisano toliko toga važnoga i zanimljivoga da se može činiti da je jedva što ostalo za pridodati (usp. časopis Kaj, XXIX, 1–2, 1996). Ovogodišnji znanstveni skup opovrgnuo je skeptike. Jer, Šaban je ostavio trajan trag svojim pedagoškim radom, a današnji ga naraštaji prepoznaju kao utemeljitelja suvremene hrvatske glazbene arhivistike i organologije.

Rodio se u srcu Hrvatskog zagorja, u roditeljskom domu naslijedio je strast za starinom i umjetnošću. Za njegovu je glazbenu naobrazbu naročito skrbila majka, rođena Kukuljević, unuka slavnoga hrvatskoga povjesnika i književnika. Nakon što se obitelj preselila u Zagreb, dječačke igre oko zagorskih dvoraca bile su ubrzo zamijenjene učenjem, obvezama u Klasičnoj gimnaziji i u srednjoj glazbenoj školi. Studij klavira na Muzičkoj akademiji u klasi Svetislava Stančića usmjerio je mladog Ladislava Šabana prema pedagogiji, a mnoga kasnija ponovljena izdanja tih instruktivnih izdanja najbolja su potvrda njihove dugotrajne vrijednosti. Već za studentskih dana fakultativno pohađa i kolegij povijesti na Sveučilištu, već je zarana osjetio zov povijesnoga istraživanja na izvorima, arhivistike. Kada se pak početkom 60–ih godina pojavio prvim stručnim radovima, odmah se predstavio kao već zreli znanstvenik. Šabanov je znanstvenički curriculum bio intenzivan i povezan s mnogim društvenim zaduženjima.

Impresivan je popis objavljenih radova, tim više ako se zna da neke ambiciozno zasnovane planove nije stigao dovršiti. U brojnim raspravama, ali i u neobjavljenoj građi, ostavio je Šaban u nasljeđe cijeli rudnik novih spoznaja, neočekivanih i svježih metodoloških vizura, ostavio je — kao rijetko koji znanstvenik i pedagog — pune ruke posla svojim mlađim suradnicima i budućim naraštajima. Stvarao je godinama nasljednike na znanstvenom i umjetničkom polju, ta vizija o neophodnosti kontinuiteta jedna je od postojanih konstanti njegova djelovanja.

Upravo zato jer je Šaban osmišljeno i na duge staze kreirao znanstvene projekte i jer je svoja proučavanja i razmišljanja nesebično dijelio s mlađima, možemo danas odjeke njegova rada sagledati takoreći na svakome koraku. Kako godine prolaze, tako postajemo sve svjesniji Šabanove sjene u recentnim istraživanjima. S vremenom njegove studije kao da iznova otkrivaju neke još prije nedokučene slojeve, u njegovim pedantnim bilješkama kao da je još cijela lepeza poticaja.

Kad bi postojao neki hrvatski muzikološki citation index (kao što nažalost ne postoji), Šaban bi figurirao pri samom vrhu citiranosti tijekom proteklih nekoliko desetljeća. Studije koje je on razasuo po raznim domaćim i stranim publikacijama jasno pokazuju težište znanstvenih interesa: to su udubljenost u razne povijesne i kulturološke sjevernohrvatske teme, zatim sustavno popisivanje starijih muzikalija sačuvanih po arhivima i glazbenim zbirkama, te sustavno evidentiranje i snimanje orgulja na području Hrvatske. Za života je objavio samo jednu knjigu, iscrpno dokumentiranu monografiju 150 godina Hrvatskog glazbenog zavoda (Zagreb 1982). I dok mu je arhivski i organološki rad ostao obilježen ekipnim projektima oko kojih su se okupljali i iz kojih su izrasli budući naraštaji stručnjaka, njegova zaokupljenost sjevernohrvatskim temama crpila je motivaciju i snagu iz njegove povezanosti sa zavičajem, te su studije češće obojene osobnim doživljajima i sjećanjima.

Minuciozne arhivske, organološke, baš kao i ekspertize iz sjevernohrvatske glazbene i kulturne povijesti, Šaban je uvijek znao predočiti na jednostavan, komunikativan način. I po tome je u svom naraštaju hrvatskih muzikologa upravo jedinstven: ne samo da je pomicao granice novih spoznaja intenzivnim arhivskim čitanjima i uvidima u slabo poznate glazbene zbirke, nego je studijama i esejima osvajao novu čitateljsku publiku.

U knjizi Kulturološke studije sabrani su tekstovi koji odudaraju od ozbiljnih znanstvenih rasprava koje je Šaban objavljivao u stručnome tisku. Te muzikološke studije (historiografske, paleografske, organološke) vrijedilo bi također skupiti u posebnoj knjizi. Na ovom mjestu sabrani tekstovi, iako da su nastali na margini poznatih i utjecajnih Šabanovih muzikoloških, organoloških i muzeoloških studija, iskaz su žive namjere da se o kulturnoj povijesti progovori na komunikativan, pristupačan način. Objavljivani u danas teško dostupnoj periodici, a najviše na stranicama časopisa Kaj, ti su kulturološki ogledi bili u opasnosti da izgube svoje čitatelje. A Šaban je cijenio svoje čitatelje, njemu je do čitatelja bilo stalo. Stoga ova kulturološka disiecta membra zavređuje posebnu pažnju, tu će vrijednih opažaja naći svatko zainteresiran za sjevernohrvatsku povijest i kulturu.

Nekoliko se tematskih krugova ogleda u ovdje prikupljenim tekstovima. To je trajna zaokupljenost porodicom Kukuljević te tragovima njihove materijalne i duhovne povijesti, zatim povijest Ivanečkoga grada i uopće starih zagorskih dvoraca i kurija, a posljednjih godina života objavio je u tri dijela opsežnu monografsku studiju o slabo poznatoj građi iz kajkavskog dopisivanja 18. stoljeća. Tekstovi su to koji nipošto nisu prigodo »spuštanje« znanstvenog diskursa na nižu, publicističku razinu, ti tekstovi ni po čemu nisu puka reciklaža prilagođena široj čitalačkoj publici.

Svakoj temi, tekstu i mediju pristupa Šaban s istom mjerom predanosti, tako da i ovi naizgled opuštenom rukom ispisani tekstovi sadrže podjednako vrijedne, nove i izvorne spoznaje, kao i ozbiljni znanstveni radovi. Riječju, višak književnoga nadahnuća u ovdje sabranim tekstovima ne uzrokuje nikakav manjak na stručnoj razini diskursa. Štoviše, stručna utemeljenost i literarna senzibiliziranost u ovim se tekstovima nadopunjuju.

Tako se sada pred nama pružaju tekstovi koji su možda već pomalo potonuli u zaborav, ali kod kojih njihovu slabu poznatost ne doživljavamo kao nedostatak. Povijesne i kulturološke Šabanove studije, sve posvećene Hrvatskom zagorju, pokazuju se kao neslućeno bogatstvo. Preciznim potezima iscrtani porteti nestalog galantnog doba nude se kao mikroskopski pogled u povijest mentaliteta, kulture i običaja. Tekstovi Ladislava Šabana, neki napisani i prije četiri desetljeća, s vremenom kao da su dobili na svježini, kao da su i bili napisani pro futuro, nama danas za užitak čitanja.