Amalgamirani mitovi

Jasna Horvat: Alemperkina kazivanja; Ilustrirala Pika Vončina, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.

Proučavanje mita u 20. stoljeću pokazalo je da karakteristične crte mitskog mišljenja imaju izvjesne analogije u proizvodima čovjekove mašte, ne samo daleke prošlosti nego i drugih povijesnih razdoblja, te da je mit kao totalan ili dominantan način mišljenja svojstven arhaičnim kulturama, ali se kao neki »nivo« ili »fragment« može nalaziti u najrazličitijim ovovremenim kulturama, očitujući se osobito u književnosti i umjetnosti. E. M. Meletinski u Poetici mita (1983) daje iscrpnu analizu moderne književnosti koja pokušava, koristeći se situacijama odnosa i postupaka koje nalazimo u mitu, djelovati na čitatelja isto onako snažno i duboko kao što je djelovao mit, točnije rečeno, otkriti čovjeku naših dana nesvodljive elemente njegove sudbine. Nadvladavanje socijalno–prostornih i prostorno–vremenskih granica te posezanje za dubinskom psihologijom najopćenitije su crte mitologizma u 20. stoljeću. Za suvremenu mitologiju karakteristično je zbrajanje i izjednačavanje sasvim različitih sustava sa svrhom da se naglasi njihov metamitološki vječni smisao. A kako taj smisao ili zaokupljenost približiti mladim čitateljima i kako ona funkcionira u hrvatskoj dječjoj književnosti »ovih« godina?

Čini se kako od Ivane Brlić–Mažuranić mitološka podloga nije često potkom dječje priče. Stoga je objelodanjivanje Alemperkinih kazivanja iznimno dragocjeno. Jasna Horvat, autorica Alemperkinih kazivanja, posegnula je za proučavanjem starohrvatskih mitova služeći se knjigom doktora Nikole Sučića Hrvatska narodna mitologija, biserje priča čarobnog carstva drevnih vremena, objavljenoj 1943. godine. U umjetničkoj realizaciji Jasne Horvat nema gotovih preuzetih prizora, razvoja, tendencija Nikole Sučića, nego u njezinim pričama izrastaju sasvim nove fabule, puni i bogato ocrtani likovi u čudesnom okruženju pretkršćanskoga vremena i prahrvatskoga prostora ili onkraj njega. Mitološki su elementi često amalgamirani s doživljajem autorice te ih osjećamo i onda kada jasno raspoznajemo da se autorica udaljava od duha strukture mitološke priče. Iako se u doživljaju ovih priča nameću rekviziti usmene književnosti, likovi ovdje žive i djeluju drukčije nego u narodnoj priči, opisi nisu široki, ali bitno pridonose njezinoj ljepoti. Vrijednost je, bez sumnje, akustička i ritmička ekspresivnost jezika postignuta ponajprije korištenjem proznog i poetskog izraza. Autorica njeguje pogled na svijet koji nije nepoznat u literaturi namijenjenoj djeci, a to je pogled s jasnom porukom da dobro pobjeđuje zlo, mrak tamu, da dobro samo u sebi nosi svoju nagradu, a zlo se samo sebi osvećuje.

Alemperkina kazivanja zbirka je 30 priča koje otvara priča o Svarogu, kako to i dolikuje vrhovnome bogu, koji se uspravlja u svoj svojoj veličini razdvajajući ponajprije tlo od zraka / potom zemlju od oblaka. Vjerovanje u vrhovno božanstvo, u Deus deorum, postoji u mitologijama svih europskih naroda. Kod Grka je ono Zeus, Rimljana — Jupiter, Germana — Tuiz, a u slavenskoj mitologiji ono je Svarog (...) koji dom svoj stvori onkraj oblaka, na raskošnim jasenovim granama. Svarogu se u pripovijedanju Jasne Horvat pridružuje Vida, njegova žena, koju je nazivao Boženom i Prijom, te Svarožići — Perun, Stribor, Svevid, Tatomir. Oduvijek su čovjeka zaokupljale priče o univerzalnim relacijama čovjek — priroda — bog. Ti su odnosi dani i kroz piče o božicama: Danici — nositeljici baklje svjetla i Zori — ljubi Svevida i Troglava; o divovima: Kleku, Leđanu, Snježani i Snježniku; o vilama Oblakinjama — koje služe bogu Perunu; Šumskim vilama — koje nose zdravlje i lijek, žive u biljkama i stablima; o vilama Bojovnicama — a među njima je i dobro znana nam vila, nositeljica pokliča hrvatskoga identiteta — Vila Velebita. Ili, pak, vodenim i morskim vilama i vilama suđenicama — Rođenici, Sreći i Zlosreći. Mitološku sliku i svijet čudesnih bića upotpunjuju i bića različitih ćudi — patuljci Maljići i Maljuzi, koji možda zažive i za vrijeme čitanja ovoga teksta (...) tko danas čuje kako mu u domu nešto zvecka, lupka ili samo padne, neka znade; to maljići svoje nestašluke rade. Nižu se i priče o proljeću, buđenju, ljetnom urodu ili zimskom miru, ljudskome, božjem ili vilenjačkom djelovanju s pomoću rituala. One su identične mitskoj pobjedi svjetlosti nad mrakom, života nad smrću, plodnosti nad jalovošću. Priče su to životnoga procesa, slijeda događaja zapisana na mapama kozmosa koje netko treba razaznati, potom ih izreći. Čini to zlatoperna ptica Alemperka, a misao ili riječ Alemperke (...) koja čak i kada se odmara, svašta progovara, odnosno pripovjedačice Jasne Horvat, je ta koja ljudsko — tradiciju, povijesno naslijeđe, nacionalno iskustvo, potisnuto ili (ne)namjerno zaboravljeno priziva, osvježava, omlađuje.

Alemperkina kazivanja imaju dva koda — jezični i likovni. Ovaj drugi kod potpisuje Pika Vončina. Formom oltarnih slika, najčešće triptiha, stvara vezu s pretkršćanskim i nudi svoje viđenje. Bogovi, vile, pojave i događaji jasno su definirani ostavljajući istodobno dovoljno prostora samostalno priču izreći.

Ako se kod mlađih čitatelja dogodi nerazumijevanje ponekih odnosa ili naziva pomoć je na dohvat ruke jer knjiga ima kazalo u kojem su navedeni likovi i značajniji pojmovi protumačeni od A do Ž, odnosno od Alemperke do Žive i Živoboga. Autorica i time pokazuje studiozan pristup literaturi i stvaranju te kako ništa ne prepušta slučaju.

Još je Platon upozorio na odgojnu funkciju mita te je i sam posegnuo za njim, smatrajući da se određene granice spoznaje, koju postiže filozofija, mogu prekoračiti jedino ako se oponaša način na koji o konačnim istinama govori mit. Prema tome, a i prema Filipoviću, prvome kritičaru hrvatske dječje književnosti, čije su odrednice prihvatili i suvremeni teoretičari i kritičari, ovo bi bilo iznimno uspješno djelo jer ima poučnu tendenciju. No, iz svega rečenoga ne bismo mogli govoriti o knjizi namijenjenoj isključivo djetetu, jer moramo priznati kako je tema zasigurno zanimljiva i odraslima, a kategorija poučnosti bit će dobrodošla svima onima koji mogu puno više reći o Zeusu i njegovim družicama negoli o slavenskom vrhovnom bogu Svarogu i njegovoj ženi Vidi. Alemperkina kazivanja neće u recepciji imati generacijsku omeđenost, na dobrobit svih, a autorica zasigurno na to i računa pa nudi bogato bez kićenosti i napirlitanosti, dubinu bez težine dokučivanja i plemenitoetično bez moraliziranja. Pripovijedanje o vremenu kojeg nije na dohvat nam je ruke i mitskom snagom sljubljuje, preko sada — ovom vrijednom knjigom, prošlo i buduće.

Dragica Dragun