Što je to preživljavanje u kulturi

U nacrtu dokumenta Strategija kulturnoga razvitka iz 2001. o Matici hrvatskoj se govori kao o jednoj od hrvatskih 'privilegiranih reprezentativnih ustanova... koje uvijek računaju na potporu države kao zaslužni partneri u održavanju nacionalnog interesa u kulturi, ponajviše u izdavačkoj djelatnosti'. Nadalje se konstatira da bi 'u pravilu mala proračunska sredstva trebalo izdvajati za projekte pukog preživljavanja, bilo da je riječ o Matici hrvatskoj ili izdavaštvu manjina, a veća sredstva za atraktivne projekte...'.

Predtekst dotične Strategije na temu preživljavanja je u Izvještaju europskih stručnjaka naslovljenom Hrvatska kulturna politika — od prepreka do mostova, koji je uredio Charles Landry, a objavilo također hrvatsko Ministarstvo kulture (1998). Mišljenja su kao i u strategiji objašnjena kao autorova, to jest da ne obvezuju Vijeće Europe. U trećem dijelu naslovljenom Prilika za Hrvatsku govori se o prelasku 'od financiranja umjetnosti i umjetnika prema financiranju metoda preživljavanja':

'...Tranzicija prema tržišnom gospodarstvu pokazala je niz slabosti u odnosu na kulturne pothvate, posebno one potpuno ovisne o subvencioniranju. Prema tome, možda bi bilo učinkovitije da Ministarstvo u sljedećem razdoblju razmotri mogućnost davanja prioriteta stručnom usavršavanju za upravljanje, marketingu i strateškom planiranju. Takva znanja dala bi primateljima sredstva i vještine da se prilagode okolnostima koje se mijenjaju. Uistinu, po mišljenju ekspertske grupe, nedostatak znanja o tome kako djeluje moderno strateško planiranje možda je bio bitna slabost.

Ta bi investicija mogla pomoći i Ministarstvu, njome ono dobiva više »zalogaja za svoj novac«, kao i kulturne organizacije kojima bi se razine stručnosti povećale u prije manje priznatim područjima. Ako Ministarstvo ne može pronaći nove izvore financiranja, a jedan je uistinu i samo Vijeće Europe, takva promjena naglasaka pretpostavlja mijenjanje postojećih stavki proračuna Ministarstva.

Prva faza ovakvog usavršavanja vjerojatno će biti općenite prirode s mješovitim grupama polaznika, kulturnih radnika ili dužnosnika. Međutim, s vremenom će se usavršavanje morati posebno prilagoditi polaznicima. Dajemo jedan primjer. Jasno je da dužnosnicima u općinama treba pomoću procjeni što je strateško planiranje — jer oni moraju raditi planove, pa u svakom slučaju jedan program mora biti usmjeren na njih. Po našem mišljenju, lokalni dužnosnici tumače ciklus vrjednovanja javnih potreba u kulturi obično kao primjenu proračuna, reagirajući na ono što većpostoji, a ne primjenjuju kulturno planiranje koje gleda naprijed, usmjereno prema cilju. Pronašli smo malo primjera samosvjesnih lokalnih vlasti koje imaju viziju kamo žele ići i prilagođuju plan u skladu s tim. Do tog trenutka kulturni planovi su bajka i stvarno predstavljaju proračunski prijedlog. Ne raspravlja se izgleda o prioritetima i nema dokaza da su lokalne zajednice ili vodeće grupacije u okviru lokalnih vlasti konzultirane...'.