Što je to EU?

Europska unija (engl. European Union, akr. EU), međunar. orga nizacija petnaest eur. država kojoj su ciljevi gosp. i polit. integracija.

Povijest. Integracijski proces u Zap. Europi počeo je s Europskom zajednicom za ugljen i čelik (engl. European Coal and Steel Community — ECSC) koju su, 1951. u Parizu, osnovali Francuska, SR Njemačka, Italija i zemlje Beneluxa. Članice su ECSC–a, 1957. u Rimu, osnovale Europsku ekonomsku zajednicu (engl. European Economic Community — EEC) radi uspostavljanja zajedničkoga tržišta i usklađivanja privrednih politika. Istodobno s osnivanjem EEC–a iste države osnivaju i Europsku zajednicu za atomsku energiju (engl. European Atomic Energy Community — EAEC ili euratom) radi usklađivanja istraživačkih i razvojnih nuklearnih programa zemalja članica (putem Atomske komisije kao stručnoga tijela). ECSC, EEC i Euratom, 1965. u Bruxellesu, potpisuju sporazum o udruživanju (engl. Merger Treaty) te sjedinjuju izvršna tijela i stručne službe. Zajednički se nazivaju Europska zajednica (engl. European Community — EC), skraćeno Zajednica, a katkad se nazivaju i Europske zajednice (engl. European Communities — EC). Sporazum o udruživanju stupio je na snagu 1. VII. 1967. Od 1967. postoje jedinstvena tijela triju eur. zajednica: Europska komisija (European Commission) i Ministarsko vijeće (Council of Ministers). EC uspostavlja carinsku uniju (1968), uvodi (1979) eur. monetarni sustav i novčanu obračunsku jedinicu Europske unije — ECU (engl. European Currency Unit), prihvaća zajedničku politiku ribarstva (1983), prihvaća program Espirit radi usavršavanja informatičkih tehnologija (1984) te program Eureca radi tehnol. suradnje (1985) i dr. Zemlje EC–a su, 1986. u Bruxellesu, potpisale Jedinstveni europski akt (Single European Act), tj. sporazum o stvaranju Europske unije kao nadnacionalne polit. i ekon. integracije. Sporazumom se teži i zajedničkomu znanstv. istraživanju i tehnol. razvoju, zbog čega EC 1986. osniva Europsku tehnološku zajednicu (engl. European Technology Community — ETC). Radi potpunije gosp. suradnje EC i Europsko udruženje za slobodnu trgovinu (EFTA) 1992. potpisuju sporazum o stvaranju Europskog ekonomskog područja (engl. European Economic Area — EEA) koje je obuhvatilo oko 380 mil. st. Ugovorom iz Maastrichta 1992. EC prestrukturirana je u Europsku uniju koja povećava udjel u svj. trgovini s 18% (1957) i 39,5% (1989) na 49% (1993). Nakon geopolit. promjena u sr. i ist. Europi poč. 1990–ih, mnogobrojni su zahtjevi za članstvom u Europskoj uniji (1989. god. EC donosi program Phare radi gosp. obnove postkomunističkih zemalja). Potencijalno novim članicama EU je 1993. odredio tzv. kriterije iz Kopenhagena, koji se odnose na postojanje tržišne ekonomije, demokracije i pravne države te na poštovanje ljudskih prava, kao preduvjete za ulazak u Europsku uniju. God. 1995. na snagu je stupio ugovor iz Schengena kojim se ukidaju granične kontrole među državama članicama, a istodobno jača nadzor vanj. granica EU–a. Veći dio članica EU–a prihvatio je 1999. god. euro (EUR) kao zajedničku valutu, a u Nici je 2000. god. dogovorena reforma EU–a zbog predviđenog proširenja. Od 1992. EU je kao svoju obrambenu komponentu odredio Zapadnoeuropsku uniju (engl. Western European Union — WEU; osn. 1954), koju je reorganizirao potkraj 2000. preuzimajući postupno njezine funkcije i ovlasti. EU i SAD potpisali su 1995. Novu transatlantsku povelju radi gosp. i sigurnosne suradnje. Slične odnose EU nastoji uspostaviti i s Rusijom.

Izvorne države članice triju eur. zajednica bile su Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Savezna Republika Njemačka. Članstvo je prošireno pristupanjem Danske, Irske i Ujedinjenoga Kraljevstva (1973), Grčke (1981) te Španjolske i Portugala (1986). Ujedinjenjem Savezne Republike Njemačke, bivša Demokratska Republika Njemačka de facto je integrirana u EU 1990, a Austrija, Finska i Švedska pristupile su joj 1995. EU pregovara o pristupanju novih država članica iz sr. i ist. Europe i Mediterana. EU i Hrvatska započele su 24. XI. 2000. pregovore o zaključivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (Stabilisation and Association Agreement). Sporazum je parafiran 14. V. 2001, RH je postala pridružena članica EU–a.

Ciljevi EU–a. Pravni temelj EU–a predstavlja Ugovor iz Maastrichta od 7. II. 1992 (stupio na snagu 1. XI. 1993). Njime je stvorena nova organizacija pod imenom Europska unija, koja se sastoji od triju izvornih organizacija koje su zadržale pravnu osobnost, a predviđeni su oblici međunar. polit. suradnje i suradnje u unutar. poslovima i poslovima pravosuđa. Ugovor iz Amsterdama, potpisan 1997 (stupio na snagu 1. V. 1999), konsolidirao je pravne norme ranijih ugovora i Ugovora iz Maastrichta te uveo odredbe koje omogućuju slobodne prelaske unutar. granica država članica EU–a, odredbe koje omogućuju bližu suradnju pojedinih država članica i njihovu integraciju.

Unija se temelji na načelima koja su zajednička svim državama članicama, a to su sloboda, demokracija, poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavina prava. Unija se obvezala poštovati temeljna prava koja su zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. god, te ona koja izviru iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama. Na temelju Ugovora iz Amsterdama ciljevi su EU–a: a) promicanje uravnotežena i održiva gosp. i soc. napretka, posebice stvaranjem područja bez unutar. granica, jačanjem gosp. i soc. kohezije i uspostavom gosp. i monetarne unije koja podrazumijeva uvođenje jedinstvene valute, b) potvrda identiteta Unije na međunar. sceni, posebice provedbom zajedničke vanj. politike i politike sigurnosti, uključujući moguću uspostavu zajedničke obrambene politike, c) jačanje i zaštita prava i interesa državljana država članica uvođenjem državljanstva Unije, te d) uspostava uske suradnje u području unutar. poslova. Osobe koje su državljani neke od država članica ujedno su i državljani EU–a, a državljanstvo Unije ne zamjenjuje nac. državljanstvo većga dopunjava. Svaki državljanin Unije ima pravo slobodno putovati i obitavati na području svih država članica, a ima pravo glasa na lokalnim izborima u bilo kojoj državi članici u kojoj živi.

Institucije EU–a. Pet je institucija EU–a: Europska komisija (European Commission), Vijeće Europske unije (Council of the European Union), Europski parlament (European Parliament), Europski sud (European Court of Justice) i Revizorski sud (Court of Auditors).

Europska komisija predstavlja izvršnu vlast, vladu EU–a. Njezine se zadaće sastoje u pripremi pravnih akata, razradi polit. prijedloga, posredovanju između država članica te provedbi politike EU–a. Odluke se donose većinskim odlučivanjem. Komisija se trenutačno sastoji od dvadeset članova koje zajednički biraju države članice uz suglasnost Europskoga parlamenta. Oni moraju biti državljani država članica, a svaka država članica mora imati jednoga do dva predstavnika. Dr‘ave članice ne mogu razriješiti članove Komisije, ali Europski parlament mo‘e izglasati nepovjerenje cijeloj Komisiji.

Vijeće Europske unije tijelo je u kojem države članice izravno ostvaruju svoje interese i gl. tijelo odlučivanja EU–a. Predsjedanje u Vijeću mijenja se svakih šest mjeseci prema unaprijed utvrđenom redoslijedu država članica. Vijeće zasjeda u sastavu ministara, šefova vlada ili država. Kada zasjeda u sastavu ministara, naziva se Ministarsko vijeće (Council of Ministers) i sastaje se u promjenljivu sastavu; ovisno o temi (vanj. poslovi, financije, obrazovanje, telekomunikacije) o kojoj se odlučuje, sudjeluju resorni ministri država članica. Odluke u Vijeću ministara mogu se donositi većinskim odlučivanjem ili jednoglasno. Odluke koje se tiču europskih zajednica ugl. se donose kvalificiranom većinom, što se naziva i »metodom Zajednice« (community method). Odluke koje se tiču politika uspostavljenih ugovorom iz Maastrichta donose se jednoglasno, što se naziva »međuvladinom metodom« (intergovernmental method). Kada Vijeće zasjeda u sastavu šefova država ili vlada, može donositi najviše polit. odluke pa se naziva Europsko vijeće. Započelo je s radom 1974. kao neformalno tijelo država članica, koje su pored šefova država ili vlada sačinjavali joši ministri vanj. poslova. Formalno je osnovano 1986. temeljem Jedinstvenog europskog akta (Single European Act) koji je stupio na snagu 1. VII. 1987. Na temelju Ugovora iz Amsterdama Europsko vijeće ima zadaću poticati razvoj Unije i definirati njezine opće polit. smjernice. Sastanci Vijeća održavaju se najmanje dvaput na godinu i imaju im pravo prisustvovati predsjednik Europske komisije i jedan njezin član. Vijeću predsjedava tijekom šest mjeseci predstavnik države članice koja trenutačno predsjeda Europskoj uniji. Kao zakonodavno tijelo EU–a, ono odlučuje samostalno ili u suradnji s Europskim parlamentom. Vijeće u pravilu odlučuje većinom glasova, a o primanju novih država članica na temelju jednoglasnosti. U stvarnosti, većina se odluka donosi kvalificiranom većinom od 62 glasa, pri čemu glas pojedinih država vrijedi više od glasa drugih. Ukupan je broj glasova 87, a vrjednuju se ovako: Francuska, Italija, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo po 10 glasova, Španjolska 8 glasova, Belgija, Grčka, Nizozemska i Portugal po 5 glasova, Austrija i Švedska po 4 glasa, Danska, Finska i Irska po tri glasa, te Luksemburg 2 glasa. Vijeće Europske unije treba razlikovati od Vijeća Europe (Council of Europe, osn. 1949, koje je zasebna međunarodna međuvladina organizacija).

Europski parlament predstavničko je tijelo država članica EU–a. Izvorno su njegove članove birali parlamenti država članica, a 1976. donesena je odluka o izravnom izboru zastupnika u državama članicama. Prvi izravni izbori održani su 1979. i održavaju se svakih pet godina. Članovi Europskoga parlamenta smiju biti članovi nacionalnoga parlamenta. U mandatnom razdoblju 1999–2004. Europski parlament ima 626 zastupnika. Mjesta u parlamentu raspodijeljena su po državama članicama prema broju stanovnika, veličini i ekon. snazi članice: Njemačka ima 99 zastupnika; po 87 zastupnika imaju Francuska, Italija i Ujedinjeno Kraljevstvo; Španjolska 64; Nizozemska 31; Belgija, Grčka i Portugal imaju po 25 zastupnika; Švedska 22; Austrija 21; po 16 imaju Danska i Finska; Irska ima 15 i Luksemburg 6 zastupnika. Rad parlamenta ustrojen je prema političkom, a ne nac. načelu. Poslovnik Europskoga parlamenta službeno priznaje »političke skupine«, tj. eur. polit. stranke koje se ugl. sastoje od koalicija nac. stranaka. Europski parlament ne predstavlja zakonodavno tijelo u punom smislu riječi, jer mu nedostaju samostalne zakonodavne ovlasti koje dijeli s Vijećem EU–a. U nekoliko situacija Europski parlament ima pravo veta: na uvođenje sankcija protiv država članica na temelju članka 7 Ugovora o EU, na zaključivanje međunar. ugovora na temelju članka 300(3) Ugovora o Europskoj zajednici, na zaključivanje ugovora o pridruživanju na temelju članka 310 Ugovora o EU, na prijam novih država u članstvo EU–a na temelju članka 49 Ugovora o EU, te u slučaju kada Ministarsko vijeće donosi odluku o izborima za Europski parlament. Parlament ima i ovlast izglasati nepovjerenje Europskoj komisiji, o čemu se odlučuje dvotrećinskom većinom glasova ako je glasovala većina zastupnika.

Europski sud najviša je pravosudna institucija EU–a. Njegova je gl. zadaća da osigura primjenu prava na cijelom području EU–a te da odlučuje u sporovima između fizičkih i pravnih osoba i EU–a, država članica i EU–a, kao i država članica međusobno. Sud može obesnažiti propis države članice ako je on u suprotnosti s pravom EU–a. Sastavljen je od petnaest sudaca koje na temelju suglasnosti biraju države članice. Sucem može postati osoba čija je neovisnost neupitna, koja ima kvalifikacije za imenovanje na najviša sudačka mjesta u svojoj državi ili koja je priznati pravni stručnjak.

Revizorski sud utemeljen je 1975, a stara se o ispravnosti financ. poslovanja, prihodima i rashodima Unije.

Hrvatska enciklopedija, sv. 3, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2001.