Pisma (o) Matici Hrvatskoj

O Matici hrvatskoj se posljednjih godina u hrvatskoj javnosti govori zapravo malo. To je tim neobičnije jer je veliki broj Matičinih dužnosnika, odbornika, a da se o članovima i ne govori izrazito prisutan u javnome životu, ali se taj angažman u pravilu ne povezuje s njihovim matičarstvom, niti se oni sami u javnim istupima osvrću na Matičino djelovanje. Pritom se ne misli toliko na pojedine Matičine programe koliko na Maticu u cjelini, njen rad i utjecaj. Kolo stoga donosi nekoliko osvrta u tisku, potaknutih uglavnom samom promjenom na položaju predsjednika Matice hrvatske ili izjavama koje je u tom svojstvu dao gospodin Igor Zidić. Iako se u nekim od tih tekstova iznose ponekad površna, očito tendenciozna ili čak netočna zapažanja, ona su za razumijevanje Matičina položaja u društvu važna i kao dokument i kao mogući predtekst.

Tko je Hrvatima ukrao demokraciju i Europu?

Ovog ljeta, istodobno s viješću da je Igor Zidićpostao novi predsjednik Matice hrvatske, došlo mi i jedno pismo sa zaglavljem te ustanove. Mladi Mladen Klemenčić(kažem mladi jer je sin mog šulkolege i jošmu napadno sliči licem, stasom, a osobito glasom) piše kako redovito u Vjesniku prati moja pisma što ih upućujem »na razne adrese, stvarne i fiktivne«, čak i davno preminulim uglednicima naše prošlosti. »I takva Vaša pisma, pisma za koja ni Vi, ni ja ne možemo znati hoće li i na koji način dospjeti do primatelja, imaju smisla jer su svojevrsne metafore naše zbilje iz pera ugledna i priznata kroničara.«

Iskreno me dirnulo da netko vidi, bar kao teoretsku mogućnost, kako Krleža, Stepinac, kralj Aleksandar ili Vatroslav Lisinski čitaju nešto što im poručujem kroz metafizičku korespondenciju. Zato sam bio spreman prihvatiti poziv tog agilnog glavnog urednika Matičinog časopisa Hrvatska revija da »u godini kada Matica hrvatska obilježava 160. obljetnicu osnutka napišete pismo nekom od prijašnjih Matičinih predsjednika«. te u njemu »iznesete pogled na današnju Maticu hrvatsku i njezinu sadašnju misiju«.

Nažalost većmjesecima uzalud pokušavam složiti jedno takvo pismo. Bez obzira koncipiram li ga za novine ili časopis, svaki se rukopis odmah zaplete u proturječja ideja i osjećaja, uspomena i činjenica, čiji je ishod uvijek nekakva zbrka i konfuzija. A što vrijedi moj tekst ako čak nije uredan, pregledan i ako mu izlaganje nije suvislo!? Ne mogu dopustiti, valjda, da se bašovoj adresi obratim na najnižoj razini svoje pismenosti. Matici koja mi je toliko značila i koja mi je većpri prvom susretu preusmjerila biografiju.

No, nečemu sam se dosjetio. Kako bi bilo da ostavim na papiru sav taj nered glave, a formu (koja se od mene uvijek očekuje) opravdat će Vlado Gotovac. Njemu je, naime, na naslovnoj stranici 8. broja Hrvatskog tjednika njegov urednički prethodnik Igor Zidićobjavio tekst vrijedan oponašanja. Pa neka se onda i moje pismo nazove

LETAK ZA MATICU HRVATSKU

I.

Mrtva je. Tu činjenicu ne može promijeniti ni jedna pojedinost ma kako živopisna bila. Ona je najdarežljivija hrvatska darovateljica organa. Njezine dijelove naći ćemo u bezbrojnim institucijama, njezine motive u najvećim društvenim pothvatima, ali Matice hrvatske više nema.

II.

Mlada hrvatska država propustila je priliku da, kao svoj prvi programatski čin, naredi veličanstvenu pogrebnu svečanost za svoju roditeljicu, koja je osuđena na smrt u sudnici Karađorđeva, a umorena gušenjem u svojoj palači na uglu Strossmayerova trga i Matičine ulice. Pokušajmo zamisliti kako bi to bio lijepi oproštaj od zavjetne kuće naše mladosti! Uz glazbu i verbalnu poruku G. F. Handela: — Sve što živi — prolazi; ono što umre — ostaje!

III.

Onaj koji je uskrisio hrvatsku državu reanimirao je i Maticu hrvatsku. Nadajmo se da je s državom bio sretnije ruke. Ono depolitizirano tijelo, koje se Maticom zove, preslabo je da živi, prejako da umre. Matica–Lazarica dopustila je svom životvorcu ono što je odbila svom krvniku: da se bavi samo kulturom.

IV.

Ako bi netko imao božanskih namjera s Maticom, morao bi znati tajnu pretvorbe koja bi njezinu aktualnu slabost pretvorila u njezinu maksimalnu snagu. Na atmosferskoj razlici između onoga što ona jest i onoga za što je predestinirana, nastaje mogućnost silnih zračnih turbulencija, koje mogu pokrenuti tisuće vjetrenjača nacionalnih snova, naravno, ako goleme zračne lopate nisu u jalovim vremenima potpuno istrulile. Novohrvatski politički režimi određuju da Matica bude jedna od vjetrenjača, koje proizvode brašno kulture (uz, razumije se, mekinje duha). Dok je bila živa, Matica je imala ambiciju da bude sam vjetar; burevjesnik Povijesti.

V.

Josip Broz, najpronicljiviji hrvatski politički instiktivac, prepoznao je u Matici ukleti dvorac. Suprotno strateškom aksiomu da u sve društvene zgrade trebaju komunisti ulaziti i tamo zavladati, taj socijalistički imperator proglasio je Maticu iznimkom. Svojim je klericima naredio da glavom bez obzira bježe iz te katedrale kako bi se spasili za partijsko pravovjerje.

Na tu protuprirodnu direktivu naveli su ga slučajevi trojice Matičinih predsjednika koje je delegirala Partija, a onda ih je, na borbenim zadacima, »zadesilo idejno skretanje. Tako se, u mandatu književnog povjesničara Jakše Ravlića, Matica deklarirala »Deklaracijom o imenu i položaju hrvatskog književnog jezika«, u vrijeme kemičara Hrvoja Ivekovića pojavila se Pavletićeva »Kritika«, efikasna otopina za intelektualno razaranje unitarističnog tkiva, a prof. Jonke bio je direktni izdavač Hrvatskog tjednika, lista kojim su obilježeni zadnji tjedni idejne (polu)tolerancije u Jugoslaviji.

VI.

Treba pozdraviti izbor Igora Zidića, najmlađeg iz liderske ekipe koja je stvarala veličinu Matice. Uživao je tada neprijeporni ugled kao visokotiražni elitist, okrenut podjednaku svijetu glamoura i pučke estetike, modernistički vjernik tradicije, čovjek najširih obzora, a najdublje uronjen u hrvatsku stvarnost. Ali treba biti krajnje oprezan prema predsjedniku Matice kao promicatelju istine o Domovinskom ratu. U političkim istinama redovito pretegne politika nad istinom.

VII.

Nije dobro ako današnja Matica potvrdi da je Tito imao pravo kada je onu nekadašnju osudio kao nacionalističku. Ne zato što bi se zbog toga diktatoru oprostilo nasilje, nego zato što to jednostavno nije istina. Matica je u povijesti hrvatskog naroda trebala obaviti točno' onakvu zadaću kakvu je na kolonijalnom potkontinentu odradio »Indijski nacionalni kongres«. Pametne knjige za tu slavnu ustanovu kažu da je »neka vrsta debatnog kluba malobrojnih intelektualaca, koji je ubrzo prerastao u široki socijalno–politički pokret sa sve radikalnijim stavovima«. Debatni klub bila je i Matica u drugoj polovici šezdesetih. Jedino mjesto u SRH gdje su se slobodno i radosno konfrontirale sve opcije i sva svjetonazorna učenja koja su uopće u nas bila poznata. Matica je bila vatromet pluralizma, obrazovni centar demokracije.

Bilo je, dakako, teških bolesnika nacionalizma, ali ni oni nisu sebi dopuštali takva odstupanja od dijaloške discipline da ih drugi ne bi više priznavali za svoje. Demokracija ne živi po strankama nego od dijaloga, a dijalog se sadržajnije i kvalitetnije vodi unutar jednog prostora nego vikanjem na daljinu.

Matica i Kongres trebali su svoje nacije učiti demokraciji i poslije osvajanja slobode nastaviti kao političke stranke kompetentno vladati državama i znalački stvarati demokratska društva. Kongresu je uspjelo, Matica nije živa dočekala ni slobodu ni stranku. Iz Kongresa je zato izronio Gandhi, iz Matice Tuđman.

VIII.

Simpatičan nam je Zidićkad tako srdačno i otvoreno pokazuje kako mu je antipatična aktualna vlada. Zaista, pojava Ivice Račana u našoj sudbini upravo je nevjerojatna. Nije pohvalno što je bio komunist, ali je skandalozno da nije čitao Marxa. Jer da ga je proučio, naučio bi nešto i o onima protiv kojih je Marx bio, a to bi nam svima danas nešto vrijedilo. Tako se čini da je od čitavog komunističkog zanata on samo naučio provoditi negativnu selekciju. Bože, čemu sliči lijevi dio hrvatske političke klase? Desnom, naravno. Hrvatski će narod zbog toga dovijeka Račanovom ispruženom kažiprstu uzvraćati svoj, koji je malo duži i tvrđi. Zar nije našradni čovjek gotovo pola stoljeća otkidao sebi od usta da bi školovao svoje, komuniste, slao ih na stipendije, na postdiplomske studije, davao im čitava poduzeća samo da uče kako se upravlja samoupravljanjem? A gle ih sada!

IX.

Novi, a 23. predsjednik Matice hrvatske, koji jošuvijek nije napisao »Disertaciju« po uzoru na grofa Janka Draškovića, prvog Matičinog predsjednika, često daje intervjue. U nekima od njih tvrdi i ponavlja da su neprijatelji Hrvatske ukrali Hrvatima demokraciju i Europu. Poziva se na svoj uvodnik u »Kolu« iz 1991, kada je upravo on obnovio taj temeljni Matičin časopis. »S kojim i kakvim programom Kolo ide ususret neposrednoj budućnosti? Odgovaram s one iste tri riječi s kojima smo bačeni u tamnicu vremena, s kojima iz nje i izišli: Hrvatska, demokracija, Europa.« te su tri riječi, prema Zidiću, skicirale »naše buduće sne težnje, one su u svom trostavačnom lancu naznačile koliko logičan, toliko i kauzalan niz/slijed.«

Zanimljivo je da je baštaj redoslijed, koji je zacrtao bivši glavni urednik Hrvatskog tjednika, proveo u život jedan od njegovih urednika, Franjo Tuđman. Pokojni Poglavar zaista je inzistirao prvo na pomirbi svih Hrvata, zatim na osvajanju vlasti putem demokracije i na kraju prijemu u Europu.

I Ivica je Račan, u svojoj metamorfozi, prošao isti redoslijed samo u suprotnom smjeru. On je prvo shvatio da je komunizmu u Europi odzvonilo i zato se odmah, intenzivnim pranjem mozga, očistio od svih ostataka te zloćudne ideologije; zatim je raspisujući prve višestranačke izbore, afirmirao demokraciju (koja je Tuđmanu i donijeli vlast, a njega zadržala u politici); na kraju, početkom rata s Miloševićevom JNA, korektno se borio za granice i suverenitet i tako definitivno registrirao svoj hrvatski identitet. Kao bivši komunist bez prtljage, on je u čitavom kapitalističkom svijetu persona grata, a mi koji smo u svojoj zemlji bili proglašavani (u najmanju ruku) slugama imperijalizma, danas doživljavamo da nam na svim europskim granicama, politički carinici pregledavaju kovčege. Da ne unesemo u njihovo davno denacificirano zemlje fašističko ludilo, prouzročeno genetski modificiranim ustaštvom. Nitko se danas više ne boji diktature proletarijata, nego demokracije nacionalista.

X.

Ni jedna civilizacija ne pati od viška pravednosti. Solženjicin najefikasniji maršal hladnog rata, učinio je za Zapad više nego čitav NATO, pa ipak ljubimac te strane svijeta danas nije on nego Putin. Ne žrtva nego čuvar Gulaga. Da, Račan je možda prefriganac, ali nam nije ukrao ni demokraciju, ni Europu. Dobio ju je na tanjuriću s plavim obrubom. Zna se od koga.

XI.

Novi predsjednik Matice hrvatske kažnjava Europu, »kojoj smo zahvaljujući (i) benediktincima od davnine pripadali«, i istodobno tješi Hrvate jer ta Europa i nije bog zna što, kad većviše od jednog milenija u njoj nema ni jednog političara koji bi bio dostojan partner Karlu Velikom. Zdravo, nesentimentalno razmišljanje, iako nema druge Europe osim one koja nas upravo otpušta iz svoje milosti. Nije nam nikakva utjeha snaga benediktinskog reda, kada je jošŠenoa pjevao: S trona reče Josip kralj / Svim redovnikom nek je kraj! Molio bih da se u bespućima europske povijesne zbiljnosti, u njezinoj političkoj ispražnjenosti od svake veličine, ipak priznaju dva lidera: De Gaulle i Adenauer. Njihovom nacionalizmu nitko od Hrvata nije ravan, a pomirili su stoljećima zakrvljene narode carstva Karla Velikog i stvorili Europu od Atlantika do Urala, takvu Europu za koji mi je zbilja žao da je neću vidjeti kao njezin državljanin.

XII.

Zaustavimo se. Gotovčev »Letak za Maticu hrvatsku« imao je 13 točaka. Nezgodan broj, ali taj našneprežaljeni prijatelj ni inače nije imao sreće s brojevima. Postao je 21. predsjednik Matice hrvatske, a kako mu se učinilo da je ta posthumna Matica samo dekorativna kompenzacija za pakao, koji njemu počinje 21. sjednicom Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu, napustio je tu počast u zamjenu za vlast, makar u jednoj stranci. Računajući, naravno na dvoboj najviše državne razine s prvim predsjednikom Republike, ali nije računao da u Hrvata svaki pomazanik čak i mrtve Matice više znači od bilo kakvog predstavnika skorojevićevskog liberalizma.

Ako ima vladarskih ambicija Igor Zidićmože više naučiti iz iskustva svog indirektnog predsjedničkog prethodnika u Matici nego što je naučio Gotovac kao Zidićev nasljednik u uredništvu Tjednika. Gotovac se uvijek s sporio s Tuđmanom, Zidićnikada.

Zvonimir Berković, Vjesnik

Što je nama Matica hrvatska

Muzeji žive od starina. U zemljama koje su bile kolonijalne sile ili ratne pobjednice često iza njihove romantične pouke stoji pljačka. Iščupani antički stupovi, egipatske sfinge, indijanski nakit i vitraji s njemačkih crkava; sve to na krivim mjestima, često i tisućama kilometara daleko od zavičaja, svjedoči o kulturama i civilizacijama... Ali da bi svjedočanstvo bilo prihvaćeno, nužno je stalno zaboravljati kako je do njega došlo. Ljudi koji to nisu u stanju osjećaju mučninu pred muzejima, koju ne mogu otkloniti ni najsuptilnije kustoske intervencije. Iz te mučnine, iako ne samo ne i prvenstveno iz nje, rođeni su antimuzealni trendovi i na neki način se u dvadesetom stoljeću promijenio odnos publike prema muzejima.

Nacionalne kulturne institucije u svakoj zemlji kad–tad poprimaju negativne osobine muzeja. Što je zemlja manja i siromašnija i što se više ideja društva svodi na ideju države, tim biva važnije da je neka institucija stara stoljećima i da se većiz njezina imena generira velika tradicija. Malo toga pod suncem tako je tužno kao velike tradicije malih zemalja. Poput dinosaurusa u prirodoslovnom muzeju, samo u obrnutim razmjerima. Takve tradicije obično svjedoče o povijesnoj nesreći kao najvažnijoj činjenici društvenoga identiteta. Na primjer: kada bi se svi armenski povijesni i kroničarski manuskripti poslagali na tle, njihova bi kvadratura nadmašivala površinu današnje Armenije. Armenska tuga je u tome što se iz tog viška mrtvog identiteta ne može stvarati nova povijest i što je jako teško nekome Armencu živjeti i stvarati mimo nje. U velikim zemljama i među velikim narodima takvih problema obično nema, pa su i zato njihove nacionalne kulturne institucije življe i djelatnije i manje nas podsjećaju na muzeje.

Matica hrvatska je najtradicionalnija hrvatska kulturna institucija. Jošu pretprošlom stoljeću unutar nje su formirane temeljne umjetničke, gospodarske, obrtničke, političke i ideološke egide hrvatskoga društva. U određenoj mjeri bi se moglo reći da je Matica učila građane kako da budu Hrvati. Naravno, tako je bilo prije sto pedeset godina, ali veći dio dvadesetog stoljeća ta je institucija kaskala za svojim vremenom. Njezin herojski trenutak, više izazvan iz centralnih komiteta nego što je bio Matici imanentan, dogodio se u godinama pred 1971. te nakon Karađorđeva, kada je ukinuta, a neki njezini čelnici i djelatnici su bili progonjeni. Trideset godina kasnije iz te se činjenice crpi energija njezinoga opstanka i smisla. To je prirodno i nema svrhe buniti se. Ilustrativan je i izbor predsjednika Matice u proteklom desetljeću. Nakon kraćega razdoblja konsolidacije, na čelno mjesto bio je došao Vlado Gotovac, najveći stradalnik od svih matičara. Kada se Gotovac pokazao ideološki suspektnim, a zapravo nedovoljno tradicionalnim, zamijenio ga je Josip Bratulić, sveučilišni profesor i umjereni desničar po svjetonazoru, ali prije svega grozno neraspoložen prema svakom političkom partikularizmu. Da, to sam zaboravio reći: u muzejima je nedopustivo bilo kakvo strančarenje. Za Bratulićeva mandata Matica hrvatska ostala je ona što je i bila, osim što je, možda, kupljen poneki kompjutor. Ali elektrifikacija, kibernetizacija i modernizacija izvana su ostale nevidljivim. Prosvjetiteljska uloga Matice hrvatske, koja gotovo da je ostala nepromijenjenom u posljednja dva stoljeća, uglavnom je namijenjena zemlji i puku koji više ne postoji, pa je ono što je nekad imalo itekakvoga smisla, recimo matičine seoske i varoške podružnice koje su, među ostalim, učile narod prevenciji sifilisa, danas pretvoreno u neku vrstu svjetovnoga ceremonijala. A uz crkve i subotnje derneke ljudima na početku dvadeset prvoga stoljeća kulturni ceremonijali naprosto nisu potrebni.

Nacionalne kulturne institucije uvijek su više nacionalne, nego kulturne. O njima često najveću brigu vode bašoni političari koji ništa ne čitaju, ali ozbiljno vode računa o tradiciji i ćudoređu. I to je prirodno, jer se odnos prema instituciji ne razlikuje bitno od odnosa prema grbu i zastavi. Avangardisti, alternativa i ljevičari spremni su ismijavati društvene svetinje, a akademici tradicionalisti i desničari su tu da ih zaustave. Radi se o bitnom elementu društvene ravnoteže, ali ona u malim i siromašnim društvima rijetko biva uspostavljena, i to najčešće zbog premoći drugospomenutih.

Zbog svega ovog Igor Zidićčini mi se idealnim izborom za predsjednika Matice hrvatske. Zapravo, uopće se ne sjećam kada mi se neki društveni kasting unaprijed činio tako dobro pogođenim. A evo i zašto: Zidićje također veteran iz 1971, svjetonazorski i politički desničar i čovjek koji prije vjeruje u važnost institucija nego što će posumnjati u njihov smisao. Istovremeno, taj čovjek je po mnogo čemu endemska pojava na hrvatskoj kulturnoj sceni. Svestrano obrazovan, živa uma, kultiviran, šarmantan i duhovit, on ni po čemu nije dionik ognjištarske desnice koja po pravilu uvijek ide korak dalje od normalnoga svijeta, pa staračke institucije pretvara u mrtvačke institucije, a i sam Zagreb, gledan iz njezine vizure, prije sliči nekropoli nego metropoli. Suprotno tome, Igor Zidićje čovjek žive kulture.

Njegove postizborne izjave, najava brige o hrvatskim braniteljima te dovođenje u sumnju različitih formi globalizacijskoga procesa, mogle su uzrujati samo publiku koja Zidićevo ime, i sva druga imena, prati preko novinskih izjava. Da, priznajem, i sam bih drukčije sudio da je iste riječi rekao netko drugi, a mogao ih jednako izgovoriti i Mirko Čondić, ali to ima više veze s inflacijom praznih stavova i šupljih parola, nego sa suštinom stvari. Isto ono što bi u slučaju nekog drugog značilo najavu mitinga pred Saborom i koncerta Marka Perkovića Thompsona, kod Zidića može biti sve, samo ne to. Osim toga, on je 1990. bio jedan od prvokategornika nove vlasti, s rejtingom neusporedivo većim od većine onih koji su ušli u Tuđmanove dvore. I to nacionalnim rejtingom! Međutim Igor Zidićnije postao ni ministar, ni savjetnik, niti se na bilo koji način priključio vlasti. Da mu je bilo do autoprimitivizacije i političkoga radikalizma, sasvim sigurno ne bi čekao 2002. i mjesto predsjednika Matice hrvatske.

Miljenko Jergović, Globus

Komadići komunizma

Mrk i prijekoran poput starozavjetnog proroka, izišao je Igor Zidićtog petka pred auditorij preporodne dvorane. Tamo u auditoriju okupljen je bio kulturnjački svijet, predbožićno razgaljen i svečan, pripravan slaviti 160. godinu Matičina postojanja. Tom skupu zabrinutih patriota privrženih knjizi i umjetnosti Igor je Zidićs govornice odgrmio svoj izvještaj o stanju nacije, gromak i katastrofičan.

»Ono što nam nisu uspjele oteti brojne tuđinske vlasti«, zagrmio je Zidić, »sada psi novca bezočno rasprodaju — otkad je sve podređeno novcu, nitko i ništa nije zaštićen. Tako je slogan 'Kupujte hrvatsko!' doživio ciničnu mutaciju — 'Kupujte Hrvatsku!', viknuo je s gornjegradske govornice. Po prvi je put u dvanaest godina zagrmio protiv gramzivosti, protiv rasprodaje i arčenja društvenog imetka. Dvanaest godina pijanog uništavanja narodnog bogatstva, tajkunskog delirija i krmčenja poklonjene društvene imovine kao da nisu za galerista i predsjednika Matice bili tako inspirativni za javno iskazano zgražanje kao posljednji zalet neoliberalne utopije, onaj koji sadašnja hrvatska vlast obavlja prodajući propali nacionalni portfelj.

Doista — Igor Zidić, čovjek kojeg nekad pogrešno vide kao personifikaciju potrebne nam uljuđene desnice — u ovih dvanaest godina nije mnogo govorio, ni gromko ni šaptom. Kutle, Gucići i Sulići nisu bili dovoljno odiozan objekt zgražanja za zagrebačkog kunsthistoričara, niti je poklanjanje hrvatskih gospodarskih snaga u neodgovorne delikventske ruke, izazivalo njegov mrki j'accuse. Sada kad vlast panično nastoji preostale krhotine komunističkog rada utrapiti nekom tko bi ih mogao izvući iz gliba. Zidićje eto indigniran »prodajom« jasno dajući do znanja da između prodaje i poklanjanja preferira poklanjanje, osobito onda kad su primatelji poklona možda gangsteri, ali ipak Hrvati. Bit će da Igoru Zidiću i njegovim istomišljenicima prodaja i ne bi bila tako odiozna stvar kad to ne bi bila prodaja tamo nekom Slovencu ili Slovaku, Podberzovoj ili Čatežu. Za njih je i poklon domaćem mufljuzu prihvatljiviji od prodaje za slovenski keš, što dovoljno govori o tržišnim pogledima Matičina lidera.

Samo koji tjedan prije Zidićeva izvještaja o stanju naroda na jednoj su drugoj govornici, onoj teatra Gavella, kulturnjaci također kiptjeli protiv neveselog narodnog trenutka. U Gavelli su svoje »događanje naroda« upriličili zagrebački glumci bljujući vatru kako na novinare koji ih drže glupanima, tako i na ravnatelje koji ih tjeraju da igraju zajedno s Crnogorcima. I glumački je miting bio garniran katastrofičnim vizijama odhrvaćujuće nam zbilje u kojoj je kultura dužna biti trubač koji pišti na domovinsku uzbunu. Komentatori su većpovezali ova dva kulturno–politička happeninga i počeli plesti urotničke teorije o »desnom« valu koji se ukuhava u hodnicima zagrebačke kulture. Ono što je, međutim, ostalo neprimijećeno druga je trobojna nit koja vezuje dva zagrebačka skupa. Oba je naime povezivao novac.

Jer, ako je Igor Zidićdio svog govora i posvetio naciji, drugi je posvetio blagajni Matice hrvatske koju se ministarstvo kulture drznulo istanjiti. Suočen s financijskim kolačem koji Matici »obećava tek puko preživljavanje«, Igor Zidićje takvu škrtačku gestu s Trga burze opisao kao »jasan program marginalizacije i slabljenja hrvatskih institucija« dajući tako do znanja da ne pristaje na drugu ulogu Matice osim uloge monopolista koji je a priori važniji (i čašćeniji) od drugih nakladnika i drugih udruga, onih koje sebe ne kite ekskluzivnim nakitom »hrvatske institucije«.

I zato Zidićev povik protiv tržišta i nekih tamo Slovenaca savršeno paše uz njegov poziv da se u kulturi obnovi stari piramidalni svijet, predtržišni hijeratski ustroj u kojem se (bože moj) znalo što je jedna Matica, jedan HNK, a što su nekakvi dođoši od jučer koji bi se uvalili u našu kulturnu košuljicu baškao Slovenci u Sunčani Hvar.

l ta borba za monopol, statiku i stečene privilegije zajednička je Igoru Zidiću i glumačkim puntarima iz Gavelle. Osim što im je zajedničko da su za »one« a protiv »ovih«, zajedničko im je i to da žele kulturni status quo zatečenih sinekura. Ideal je hrvatskog kulturnjaka ući u famozni »hladni pogon«, biti osrednje plaćen da ne radi. a povrh toga honoriran ako slučajno radi.

Neradna sinekura i apsolutna socijalna zaštićenost jedini je modus vivendi koji u nas kulturnjak prihvaća, a onda kad se u to njegovo »prirodno« stanje takne odgovara državotvornim riganjem vatre. Tako brani pijedestal nacionalne vestalke, jedini štit koji ga brani od racionalnih i mjerljivih društvenih kriterija.

Čovjek i za Zidića i za Gavelline skupštinare može reći »takli su ih u novčanik pa sad bljuju vatru«, ali to bi bilo banalizirana teorija zavjere. I Zidići većina glumačkih skupštinara loži se na istinski ideološki gnjev i istinski prezire »ove sada«.

Ali, ono što ide pod ruku s njihovim prijezirom jest i svijest da samo u društvu koje se vrti oko fetiša nacije kultura mramornog nerada koju predstavljaju može biti a priori važna i objekt nezarađene adoracije. Nastala u nacionalnoj vrućici kao demonstracija da »i mi imamo kulturu«, hrvatska kultura mrtvog hladnog pogona ima razlog opstanku samo u atmosferi nacionalnog delirija i narodnosne ugroženosti. Otvoreno društvo, društvo u kojem se ideje, projekti, ustanove i ljudi (pa i glumci) natječu bez hijerarhije i monopola takve profitere drijemeža tjera na čistac iz udobne, povlaštene duplje.

I glumci i ravnatelj Moderne galerije to znaju, zato je njihov jurišprotiv »rashrvaćenja Hrvatske« jurišda se obrani nezarađeni komoditet.

U tom smislu prosinačka kulturna kontrarevolucija govori podosta o karakteru hrvatske kulture, ali i cjelokupnog hrvatskog disidentstva za olovnih godina. Zidići njegovi istomišljenici komunizam mrze zbog jedine stvari koja je u njemu dobra — što je zatirao etničku isključivost. Sve ono što je u komunizmu bilo grozno — stoje bio zatvoren, netržišan, hijerarhijski, što je kulturu držao privilegiranim privjeskom i što joj je usluge ancille plaćao »hladnopogonskim« komoditetom — za Zidića i družinu zapravo je divno.

Jurica Pavičić, Jutarnji list

Subkulturna egzotika

Nakon što je, kao jedini kandidat, izabran za predsjednika Matice hrvatske — Igor Zidiću inauguracijskom govoru rekao je, između ostalog, da će ustanova kojoj je stao na čelo »otvoriti raspravu i o svetim kravama: globalizaciji, Europskoj uniji i NATO–u«...

To je odjeknulo. Sam izraz »svete krave«, sa svojim negativnim konotacijama, signalizira u kojem će smjeru ići rasprava. Vjerojatniji su, očito, tonovi »antiglobalizma«, »euroskepticizma«, kritike pristupa NATO–u negoli oni obratni... Nije to ništa čudno. Slično se rasprave vode u intelektualnom svijetu, a antiglobalizacijski pokret je, od Seattlea do Genove, i na ulici rekao svoje.

Bašu ovo doba, prije godinu dana sjedio sam u Vinodolu s Razsom Mapleom koji na Harvardu sprema doktorat pod naslovom »Transregionalna organizacija Slovenaca, Talijana, Austrijanaca i Hrvata protiv korporacijski vođene globalizacije«... Bio je tu i mladi sociolog Dražen Šimleša, autor knjige »Snaga utopije«, i jošneki. Dečki i cure spremali su se u Genovu. Kretali su rano ujutro, analizirali pravce, jer u »okupirani« grad nije bilo lako ući, a općenito nema puno ulaza, jer Genova leži ispod litica kao Omiš... Osobno, nemam dovoljno volje za sve to, pa sam pomalo zvjerao okolo. I, sad će ovo izgledati čudno: nigdje nisam vidio Igora Zidića, ni bilo koga sličnog.

Da je moj bivši profesor i tadašnji predsjednik Matice Josip Bratulićsjeo za stol, makar kao simpatizer — vjerojatno bih pomislio da haluciniram. No, evo. Vremena se mijenjaju.

Jošprije godinu dana ove priče bile su u nas teška egzotika. Izvještaje iz Genove puk je gledao čudom se čudeći: tko su sad ovi... Neki pankeri, anarhisti, neki Black Block? O čemu se radi? Bilo je to kao da gledašstotu epizodu meksičke serije, a nisi gledao one prije... U demonstracijama je poginuo Carlo Giuliani. Zašto? Je li to onaj šta se zaljubio u onu. A njezina prijateljica... Rekoh, malo smo se kasno uključili.

Za početak treba reći da »antiglobalizacija« i nije najsretniji termin za ono o čemu se u toj »seriji« radi... Riječ je, u načelu, o protivljenju globalizaciji određenog tipa. Više se radi o — zidićevski rečeno — »otvaranju rasprave«, a ne o apriornom protivljenju.

Stvar je jasnije formulirana u naslovu Mapleova doktorata gdje piše: »protiv korporacijski vodene globalizacije«. Misli se na prilagođavanje svjetske ekonomije interesima korporacija, multinacionalnih kompanija, itd.

Antiglobalisti smatraju da to prilagođavanje provode institucije poput Svjetske trgovinske organizacije (WTO), Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke... Globalni ekonomski koncept koji kritiziraju zove se »neoliberalizam«. Njegov osnovni postulat jest »samoregulacija tržišta«, bez državnog interveniranja u »tržišnu utakmicu«. Otprilike, nešto posve suprotno od socijalističke »planske privrede«...

Lijevi intelektualci poput Noama Chomskog smatraju da neoliberalizam poništava razne socijalne i demokratske tekovine izborene u prethodnom stoljeću. Krupni kapital, po toj teoriji, prodire u »zemlje u razvoju« i, uz političku potporu, prilagođava njihove sustave svojoj potrazi za jeftinom radnom snagom, čime »retroaktivno« snižava radnička prava i na Zapadu. Zbog odnosa spram socijalnih prava, okoliša i podržavanja diktatura u Trećem svijetu — antikorporacijski aktivisti najviše prozivaju N'estle, McDonald's, Nike, Shell, Coca–colu, Ford...

Brojni su odjeci tih mišljenja i u kulturi. Najviše ih je na »alternativnom« polu rock i pop–scene. Spomenimo samo u nas trenutno aktualna imena kao što su Manu Chao i Femi Kuti.

U filmu postoji razgranata nisko–budžetna proizvodnja, pa je i u Motovunu prošlog ljeta prikazan film »Zapatist« Richarda Rowelyja i Jacqueline Soher. Od visokobudžetnih filmova zanimljiv je primjer »Klub boraca« (Fight Club) koji, osim iritantnog »otkrića« šaketanja, ima i izražen antikonzumeristički i antikorporacijski podtekst.

Što se knjiga tiče, daleki preteča ovog diskursa bio je Thomas Pynchon koji u »Dražbi predmeta 49« tematizira povijest komunikacije i monopol pošte... Inače, telekomunikacije i informacijske tehnologije važni su suputnici globalizacije. Rus Viktor Pelevin u romanu »Generation P«, prevedenom u nas, te teme miksa s marketingom »u tranziciji«. U tom ironičnom romanu bivše su se obavještajne službe prilagodile vremenu i postale marketinške agencije.

Marketingom u širem smislu bavi se i Kalle Lasn u knjizi »Culture Jam«. Lasn je i pokretač časopisa »Adbusters« (Istjerivači reklama), čija je specijalnost parodiranje kampanja moćnih tvrtki. Tu je i knjiga« No Logo« Naomi Klein, o ovisnosti o korporacijskim etiketama, koja upravo izlazi u nas. Prevedena je i knjiga »Mcdonaldizacija društva«, gdje George Ritzer piše o reorganizaciji cijelog društva po »korporacijskim« uzusima.

U dosluhu s tom vrstom kulturološke kritike su i Francuzi Michel Houellebecq i Pascal Bruckner. Houellebecq se u romanu »Širenje područja borbe« okomljuje na seksualni liberalizam kao produžetak tržišnog, dok Bruckner u »Neprestanoj ushićenosti« udara po hedonizmu i »industriji sreće«. To su samo neki od primjera.

U našoj kulturi ove teme pojavljivale su se tek sporadično. Ni u rocku, ni u filmu, ni u književnosti nema znatnijih tragova.

Mi smo devedesetih iskusili specifični lokalni spoj »neoliberalizma« i kriminala, tako da su nam »okrutnosti« globalizacije izgledale kao obećana zemlja... Od formalnih vlasnika tvornica radništvo je svedeno na »stališ«. O postignutom zagađenju uma — da i ne pričamo, i sve smo to uspjeli bez korporacija.

Mi smo jedinstveni. Bez vidljivog prisustva globalizatora proveli smo ono što u antiglobalističkim teorijama ponekad zvuči kao teorija urote... Suspendiranje radničkih i ljudskih prava, uništenje supstance lokalne privrede, bogaćenje najužeg sloja i osiromašenje ostalih, itd. Kako smo to sami izmislili najgoru varijantu neoliberalizma — ostaje povijesna zagonetka, jer naša elita jošnije objasnila ovaj fenomen. Uz ovu specifičnu »lokalizaciju« nismo stigli razmišljati o »globalizaciji«.

Sve u svemu, nije ni čudo što je, praktički do jučer, antiglobalizacija u Hrvatskoj bila tema za marginu i intelektualne skupine na koje možeštek slučajno nabasati u Vinodolu, kao na duhove iz nekog drugog svijeta, na putu za Genovu... No, godinu dana poslije događa se neslućeni obrat: pojavljuje se Zidići »otvara raspravu«.

Sad — odjednom — evo prošlogodišnje supkulturne egzotike na vrhu tako tradicionalne institucije kao što je Matica hrvatska! Taj streloviti skok jedne priče iz undergrounda u utvrdu tradicionalnog mainstreama, priznat ćemo, pomalo je čudan.

S margine u Maticu dosad su znali preskočiti daroviti pojedinci u roku manjem od deset godina... Ali, ovakva brzina jošnije viđena. Je li Matica čiji bi doslovni prijevod na engleski bio Mainstream (glavna, središnja struja) — prestala to biti i postala margina? Ili je antiglobalizacija u nas postala mainstream?

Glede prvog — istina je da neke naše kulturne institucije pokazuju sličnosti sa stanovitim supkulturama. Recimo, nad dehakaovskim ispadima — tipa rasističkog »interniranja« Sibile Petlevski »u Makedoniju« — čovjek se može zgražati kao i nad navijačkim divljanjima, te ući u sociološku analizu na temu »Što je te stare ljude usmjerilo prema huliganizmu«... Je li problem u obitelji ili u društvu?

Ipak, u Matici se takvi ispadi nisu dogodili. Bit će ipak, dakle, da je neka vrsta »antiglobalizacijske« priče u nas postala mainstream. Iako jošne znamo njezin sadržaj. Rasprava je tek »otvorena«.

Zasad je poznato da Zidićkako je izjavio u Globusu, »prosvjeduje protiv stvaranja termina kojima bismo se trebali klanjati, a da o njima ništa ne znamo«.

No, pustimo na tren globalne »svete krave«, pa provjerimo neke lokalne detalje, o kojima bismo nešto mogli znati, a opet ne znamo.

Recimo: postoje li, u našim kulturnim institucijama, tehnički preduvjeti za »otvaranje rasprave«... Vidjeli smo, eto, »raspravu« u DHK nakon što se Mihaliću pojavio izborni konkurent. Nije dobro ispalo.

S druge strane, Igor Zidićizabran je za predsjednika Matice kao jedini kandidat, što opet — nekako mi se čini — nije najbolji »ulaz« u otvaranje bilo kakve »rasprave«... Unatoč tome, njegov izbor je pozdravljen s raznih strana. I, možda je istina da je Zidićev izbor »idealan« (Jergović), ali — priznajmo to što je dobio »stopostotnu podršku birača« (Ž. Čorak) i nije tako rijetka pojava u situacijama kad postoji samo jedan kandidat.

Ne znam zašto nikome nije čudno to što naša najveća kulturna institucija, koja se financira novcem poreznih obveznika — za izbore ističe jednog kandidata... I jošsve tako fino prođe. Očito ima nešto sistemsko u tome.

Na televiziji se zbio nepredviđen izbor urednice, za nogometnog izbornika postojala su dva kandidata, ali... Naše kulturne institucije kao da nisu ni ušle u tranziciju.

Izvještaj, pak, s Glavne skupštine u Matičinu »Vijencu« (br. 218) podsjeća na davna vremena: iako smo »na udaru raznih protivnika«... ostvarujemo rezultate... »glavni tajnik je sažeo«... »potpredsjednik se posebno usredotočio na mlade«... Onda se, odjednom, pojavljuje »novoizabrani predsjednik«. Oni vjerojatno znaju, no o proceduri kojom je došlo do jedinog kandidata — nisam saznao ništa.

U potrazi za kakvim predizbornim aktivnostima — da ne koristim tešku riječ »kampanja« — naknadno sam prelistao predizborni »Vijenac« (br. 217) i pomislio da sam ćorav! Mislio sam da će biti nešto na naslovnici. Ili na prvim stranicama. Onda sam tražio pri kraju, u rubrici Matičinih aktivnosti. Zabilježen je posjet Izaslanstva Matice slovačke... Najavljeno otvorenje nove zgrade...

Čudno je to, ali — u predizbornom broju Matičinih novina — nema ni traga od najave Glavne skupštine i izbora u Matici. Kako je to moguće?

Čekajte malo... Mislim da sam sad shvatio zašto su — nakon što je Katunarićpočeo pričati za novine — iz DHK pokušali proglasiti »predizbornu šutnju«. To se u našim kulturnim institucijama — jednostavno tako radi. Prije izbora šutiškao zaliven. Nitko nema pojma. Onda jednog dana ljudi otvore novine i vide tko je izabran. Tada to ide na naslovnu stranicu »Vijenca«. Onda se daju intervjui. A ne prije. Doista, taj Katunarićbio je sve pomiješao...

I, sad bi trebalo raspravljati o globalizaciji i drugim »svetim kravama«? Nema smisla. Kad se suočišsa svetim kulturnim modelima predtranzicijskog tipa, sva priča pada u vodu. To je našproblem... Kako u kulturi, tako i u politici.

Postoje, pak, simptomi da će elementi antiglobalizacijskog diskursa u nas biti izvrnuti u specifično lokalne svrhe. Antiglobalislički pokret, inače, ima dimenziju globalne solidarnosti koje u Zidićevu istupu nema. Možda je to začetak nekog ekskluzivno našeg antiglobalističkog pravca...

Inače, kad smo većkod toga: lokalno–nacionalističku varijantu antiglobalizacijskog diskursa usavršio je Slobodan Milošević. Jošje prakticira u Haagu. U međuvremenu, počela je u Srbiji privatizacija.

Nešto je jeftinije nego u nas, pa bi i hrvatski privrednici tamo mogli postati »globalizatori«. Uza sve to, medu srpskim kulturnjacima pojavili su se prijepori oko toga treba li se europski novac zvati »euro« ili »evro«...

Znamo kako je to važno. l u nas su u jeku privatizacije bujale rasprave o jeziku. Tad su se možda hrvatski kulturnjaci trebali uključiti u onu seriju koja je sad prošla stotu epizodu...

Ali bašsu imali posla.

Kad se devedesetih otvarao prvi McDonald's u Zagrebu — stališi su, za jutarnji Big Mac, cijelu noćčekali u redu... Kad bi se to snimilo, izgledalo bi kao one »dirljive« reklame o malim crncima i Coca–coli. Međutim, ovo je bilo stvarno. Naivni konzumerizam u nas je osnovni životni stil. Za svaki pomak u ljudskim pravima postoji cinični komentar, no nitko ne primjećuje cinizam Nikeove reklame... U potpalublju prekooceanskog broda mladići igraju u željeznim kavezima. Aluzija na imigrantske »slijepe putnike« iz Trećeg svijeta je očita. Na kraju ih bacaju s broda. Tko zna igrati nogomet, neka ostane... Reklama se vrtjela non–stop i nitko je nije »vidio«.

Robert Perišić, Globus

Organizacijski višak

Nakon verbalne ekvilibristike koju je prezentirao na Skupštini Matice hrvatske, što je pak izazvalo različite komentare u javnosti, novi predsjednik MH, Igor Zidić, odabranim je medijskim kućama odlučio razjasniti neke od svojih enigmatičnih inauguralnih misli... Kako nam nikakvi drugi izvori ne stoje na raspolaganju, pokušat ćemo iz dvaju Zidićevih intervjua detektirati koje je to novitete u radu Matice osmislio povjesničar umjetnosti, esejist i ravnatelj Moderne galerije.

Zidićnajprije kaže kako svaka čast manjini, ali »manjina je samo manjina, te se treba boriti za prava obespravljene većine«. Tome je bliska izjava sa same Skupštine u kojoj konstatira kako su »Hrvati u vlastitoj državi postali pokorniji i tiši nego što su bili u Jugoslaviji«, Kako. bi se, dakle, mogla prebroditi ta nova hrvatska utiha, ta bonaca koja od Hrvata čini pokorne podanike? Zidićsmatra. da bi se to moglo postići povećanim obraćanjem pozornosti na tri kategorije ljudi — na roditelje, branitelje i graditelje — dakle, slijedeći logiku Sparte. Činjenicu da su Hrvati nezadovoljni drugorazrednom političkom pozicijom u bivšoj zajedničkoj državi, uznastojali uspješno na samostalnosti, Zidićzanemaruje. Naime, upravo je država ta organizacija koja bi većini, dakle Hrvatima, trebala omogućavati ostvarivanje njihovih prava. Zahtjev za dodatnom »zaštitarskom« organizacijom, koja bi potaknula dizanje navodno utišanoga glasa, pokazuje temeljno nepovjerenje u institucije države i one civilnoga društva; uloga MH kao novog mjesta većinskog okupljanja trebala bi proizlaziti iz tog zahtjeva za organizacijskim viškom.

Neizrečeni moto novog predsjednika jest mobiliziranje Matice i njezino vraćanje u totalitet života. Pretpostavka je, dakle, da je Matica u letargiji te da je iz statičnog stanja treba trgnuti. Dobitna kombinacija za novi dinamizam, prema Zidiću, jesu mladi plus nove tehnologije. Ta tehno–juvenalizacija Matice osiguravala bi permanentnu brigu za nacionalnu kulturu i društvo u cjelini. Jer, kako kaže sam Zidić, »Maticu hrvatsku treba iz kulture vratiti životu u totalu«. Posebno se pritom naglašavaju dužnosti i obaveze: »Odgovorni smo za cjelinu prostora i naroda unutar kojega djelujemo«. A ta totalna mobilizacija prema predsjedniku Matice, većse ostvaruje jer: »Matica će moći računati i na jedan novi matičarski podmladak koji ovih dana dolazi masovnim pristupnicama«.

S tim u vezi je i samonuđenje Matice kao alternativnog ministarstva branitelja, nametljivo iskazana zabrinutost za činjenicu visoke stope suicida među tom populacijom. Fakat da za taj dio stanovništva brinu najmanje dva ministarstva (Ministarstvo branitelja i MORH), Zidića ne zadovoljava. Izostala je svenacionalna duhovna skrb koja bi pridonijela tome da se branitelji ne osjećaju duhovno zakinutima. Osjeća se tu i onaj dobro poznati ressentiment zbog trenutačnog zaborava braniteljskih zasluga, kao i razočarenje zbog nedostatka jasnih odnosa u društvu, zbog izostanka frontovskog duha zajedništva. Većranije u literaturi je to opisano sintagmom »jarost prevarenih« i Zidićće tu jarost, nesumnjivo, pokušati instrumentalizirati.

Zidić, istina, diskretno, ne zaboravlja podsjetiti na prethodni Matičin 'martirij' na, činjenicu da je Matica većpoložila žrtve na oltar nacije. A u tom marcijalnom samožrtvovanju sudjelovao je i sam Zidić. Frontovska metaforika zadržana je i nadalje jer kako kaže Zidić, nakon završene misije očuvanja vlastita entiteta »koji su ugrožavali drugi entiteti«, potrebno je otvoriti novu bojišnicu prema tzv. svetim kravama, poput globalizacije, Europske unije i slično. Priključivanje recentnim polemikama vezanim za europsko ujedinjavanje pomalo je zakašnjelo, ali dobro, bit će ipak zanimljivo vidjeti kakav će biti sadržaj te antiglobalizacijske priče plasirane iz Matice. No Zidićne odustaje ni od tradicionalnih Matičinih funkcija: ne želeći se lišiti njene 'prosvjetiteljske kompetencije, zahtijeva da Matica i nadalje ustraje na misionarstvu opismenjivanja, tim prije što su rezultati popisa stanovništva pokazali alarmantno stanje pismenosti u Hrvata. Tradicionalne uloge Matice riješiti se ne želi ni kad su obiteljske vrijednosti u pitanju. Zidićeva pro–family politika u–dosluhu je s njegovim željama da Hrvatska postane »normalna i zdrava zemlja«. Svi ti toposi upućuju na to da Zidićsam sebe doživljava kao. obnovitelja Matičina, zbog navodnih antihrvatskih tendencija u društvu, usahlog vitalizma. Ta kulturna rekonkvista, taj pokušaj renovacije jedne devetnaestostoljetne budničarske udruge, pokušava se ostvariti kroz proces reifikacije narodne volje, koju politička klasa navodno ne zastupa i ne prepoznaje u dovoljnoj mjeri. Pritom se Zidićkoristi tipičnom retorikom reakcije: političari su nekompetentni, nisu svjesni gdje žive, čak nas obmanjuje glede datuma ulaska Hrvatske u Europsku uniju itd., čime samo podgrijava u nas ionako prevladavajuće mišljenje o politici kao profesiji koja zapravo ometa ostvarivanje, nekih u budućnosti smještenih nacionalnih ciljeva.

Zidićpokazuje i izvjesnu dozu mizoginije: u razgovoru za tjednik Globus Vesni Pusićsuprotstavlja storiju o Stipici Radiću, naglašavajući važnost političkog velikana, a pritom u podtekstu, zapravo, slaveći smrt nacionalnog heroja Stipice i lagano ismijavajući senzibiliziranost rečene političarke na čondićevski govor mržnje. S tim u vezi zanimljiva je i na Matičinoj Skupštini prezentirana retorička, ezopovština, sada većbivšeg predsjednika Matice hrvatske Josipa Bratulića. Naime, govoreći o Vijencu koji je uređivala Andreja Zlatar, Bratulićje kazao kako se svojedobno digla prašina oko Matičina otkazivanja suradnje dvojici novinara. Zanimljivo je kako se vlastita cenzorska aktivnost pokušava prošvercati, skriti u neutralnost birokratskog jezika, jer otkazivanje suradnje eufemizam je za gruba izbacivanja neposlušnika iz redakcije. Veza sa Zidićevim opisom Vesne Pusićzapravo se krije u činjenici što je Vijenac, nakon »otkaza suradnje« Andreji Zlatar, urednički potpuno maskuliziran. Alternativni ženski diskurs u jednom dominantno muškom društvu, točnije u Matici hrvatskoj, bio je strano tijelo, a sada se hoće reći kako je tipično ženska uvredljivost Vesne Pusićništa prema herojskoj muškoj pogibiji jednog Stipice Radića. Ta podzemna mizoginija, dakle, nije nikakav Zidićev novum, zapravo se radi o kontinuitetu unutar Matice.

Kakav bi pak trebao biti novi hrvatski intelektualac, Zidićpokazuje na vlastitu primjeru. Dirljivo je njegovo pokajništvo. Doslovno kaže: »Možda se tu (u prihvaćanju predsjednikovanja u MH, op. a.) radi o pokušaju iskupljenja nekih mojih elitističkih grijeha, pisanja pjesama od pet–šest redaka, ezoteričnih eseja i predgovora za slikarske monografije«. Kao zakašnjeli populist, Zidiću toj drugarskoj samokritici priznaje kako prihvaćanjem dužnosti pokušava iskupiti grijehe za svoje ranije intelektualističke zablude, osjećajući da nije dovoljno dao za opću stvar, a samo će–tako izvršiti zadatak vlastitog samoispunjenja. Spreman na samoodricanje, hrabro nadvladava vlastiti egoizam što, u najmanju ruku, očekuje i od drugih. Dakle, Zidićev pledoaje za novog intelektualca posve sigurno ne uzima u obzir — ili to barem ne stavlja u prvi plan — intelektualistički elitizam, poetski hermetizam ili ezoterični esejizam, potrebno se muški izložiti šibanju povijesnog vjetra i skupštinskim mecima, nema druge!

»Mojim dolaskom neće prestati izdavačka djelatnost Matice hrvatske. Potpuno mi je jasno da u tom smislu Matica mora nastaviti, samo što to, samo po sebi, nije dostatno«, također kaže Zidić. U kojem će pravcu završiti ta, na našim područjima, toliko omiljena kombinacija estetike i politike, jošnije jasno — u estetizaciji politike ili politizaciji estetike. Kako svaku od ove dvije solucije naziva Walter Benjamin to znaju i brucoši filozofije i sociologije kojima je njegovo Umjetničko djelo u doba mehaničke reprodukcije, temeljna literatura.

Andrea Dragojević, Zarez