Ničija zemlja

Ničija zemlja

Uspomena na prvi put u Europu

Za mene kao geografa ne bi smjelo biti dvojbe oko definicije Europe, a rasprava o tome jesmo li mi Europa ili nismo, reklo bi se, posve je promašena. No geografija je čudna disciplina. Objedinjuje raznorodne, često i proturječne sadržaje. Ravnopravni sadržaji te razvedene discipline reljefna su obilježja ali i politički procesi. A Europa kao prirodna cjelina nije isto što i Europa kao društvena činjenica ili politička tvorba. Zbog toga ni geografi, bez obzira na akademsku iskaznicu, nisu pošteđeni zbrke oko Europe i našeg mjesta u njoj ili u odnosu na nju.

Krenut ću od jednostavnog i realnog. Govori li se o Europi kao kontinentu, prostoru od Atlantika do Urala, Hrvatska je neprijeporno njezin dio. Hrvatska je neprijeporan dio Europe mjereno čak i članstvom u sada većmnogobrojnim međunarodnim organizacijama, stručnim tijelima i udrugama, no kada danas na početku 21. stoljeća u svakodnevnome govoru i medijima čujemo riječ Europa, ponajprije ipak pomislimo na najutjecajniju europsku integraciju, na Europsku uniju. A s tom integracijom, kao što je poznato, Hrvati baši ne stoje onako kako bi većina htjela. Da nije te činjenice, ne bismo nikad toliko govorili o našem »povratku u Europu« i »putu u Europu«.

Za sve s proživljenim iskustvom života u doba hladnoga rata i te kako je realna ta političkogeografska, »Unijina« Europa, koja ne obuhvaća cijelu zemljopisnu Europu. U doba hladnoga rata postojale su simultano dvije Europe, Zapadna i Istočna. Hladni je rat završio nestankom Istočne Europe, koja je izgubila smisao postojanja. Ostala je samo Zapadna Europa, koja se u to doba, na prijelazu iz 1980–ih u 1990–e, nazivala Europskom zajednicom. U međuvremenu prozvala se Europskom unijom i odlučila u svoj krug prihvatiti i nekadašnju Istočnu Europu, ali ne odmah i odjednom, nego postupno i prema prilično strogoj proceduri.

Za sve nas nekadašnje Istočnoeuropljane, koliko god se tješili da smo ne samo zemljopisno nego i duhovno isto što i Zapadnoeuropljani, to je prilično neugodna činjenica od koje uvijek rado bježimo i spremni smo se upustiti u beskonačne rasprave ne bismo li sugovornika uvjerili da se mi nemamo zašto i kamo vraćati jer smo Europa oduvijek. I sam sam bezbroj puta sudjelovao u takvim raspravama i gorljivo tumačio raznim ignorantima što je to Europa i gdje su njezine granice te dokazivao našu odanost i pripadnost Europi. No istodobno sam uvijek bio duboko svjestan postojanja razlike između jedne i druge Europe te činjenice da zemlja u kojoj živim nije sastavni dio one Europe kojoj sam uglavnom težio, koju sam sa strahopoštovanjem i nadom gledao i koju sam uvijek rado posjećivao.

Ovakav uvod bio mi je potreban kako bih konačno prešao na opis svojega prvog puta »u Europu«. Bez tog uvoda, čini mi se, mogao bi me netko pogrešno shvatiti. Neće mi ni ovako svi povlađivati, no sada više nema uzmaka.

Moj prvi posjet Europi, dakle Zapadnoj Europi, dogodio se u ljeto 1966. godine, kada su me roditelji poveli na dvotjedni put u Italiju. Posjetili smo nekoliko gradova, vidjeli mnogobrojne spomenike, proputovali za ono doba lijep komad puta po cestama koje nisu bile dobre kao što su današnje, a sve to sa tadašnjim jugoslavenskim obiteljskim vozilom — neizbježnim fićom. Kada razmišljam danas o tome putovanju, čini mi se da je to bio sasvim solidan putnički pothvat, kakav većina mojih vršnjaka nije doživjela i kakav većina hrvatskih obitelji tada jošnije poduzimala. Zbog moje dječačke dobi, zbog fasciniranosti uzrokovane prvim susretom sa svjetskim znamenitostima te zbog realnih razlika koje su postojale između naše ondašnje svakodnevice i gradova koje smo posjetili, to putovanje usjeklo se duboko u moje pamćenje. Imalo je velik utjecaj na moju predodžbenu kartu svijeta (i napose Europe) te formiranje svjetonazora u kasnijim razdobljima.

Iako je otada prošlo mnogo godina, a ja proživljeno nisam zapisivao, nekih detalja jošse uvijek sasvim lijepo sjećam. Eto, primjerice, sjećam se da smo veću Trstu posjetili neke ljude, tobožnju rodbinu, iako nije bila riječ bašo pravoj rodbini. I dok su stariji sjedili uz kavu i pričali, mene su poslali na balkon da se igram s dječakom slične dobi koji je bio dio te obitelji. Bio mi je to sasvim sigurno prvi kontakt sa strancem iste dobi, koji naravno nije govorio hrvatski, a niti sam ja govorio talijanski. Bez obzira na nemogućnost izravne jezične komunikacije, sjećam se da smo se vrlo lijepo slo‘ili u igri pokušavajući uhvatiti nekoga guštera koji se po tom balkonu vrzmao. Nisam, naravno, bio tada svjestan da sam se imao prigodu dru‘iti, makar i nakratko, s budućim stanovnikom Europske unije, no sjećam se da sam s mnogo entuzijazma sudjelovao u tom dru‘enju te da smo bez većih problema prevladali nemalu jezičnu barijeru. Koliko se sjećam, i taj Europljanin nije bio ništa manje dru‘eljubiv prema meni, došljaku s one strane granice.

U nastavku puta posjetili smo Veneciju, zaustavili se u San Marinu, gdje su me ispred kapetanske palače snimili pokraj lijepo uniformiranoga gardista, obišli galerije u Firenci, što me nije oduševilo, pogledali meni mnogo zanimljiviji Kosi toranj u Pisi te naposljetku stigli i do Rima kao vrhunca cijeloga puta. Iako Papu (Pavla VI) nismo vidjeli, bio sam istinski impresioniran činjenicom da sam na vlastite dječačke oči vidio »Vječni grad«, baziliku svetoga Petra kao sjedište Katoličke crkve i napose Sikstinsku kapelu, jer su me stariji većprije podučili o važnosti toga prostora i majstora koji ju je oslikao. U Rimu smo bili smješteni u nekome svratištu koje su držale časne sestre, što je za mene, učenika novozagrebačke škole u kojoj je suvereno vladao duh socijalizma, bio gotovo subverzivan čin koji je pred vršnjacima morao ostati u strogoj tajnosti. Sjećam se i kako sam cijelim putem pratio reklamne panoe uz cestu. Ne želim reći da tada nije bilo reklama i u nas, no one talijanske bile su mnogo šarenije, zanimljivije i uvjerljivije. Bilo je ljeto i s reklamnih panoa mamili su me proizvođači različitih osvježavajućih napitaka. Budući da se u nas tada trošila jedino Yugo–Cockta, zvučni nazivi kao što su Fanta ili Recoaro nisu pobuđivali samo stvarnu žeđ nego jošviše onu potrošačku koje, razumljivo, tada vjerojatno nisam bio svjestan, ali zacijelo jesu moji roditelji nastojeći mi udovoljiti u skladu s ograničenim plaćevnim mogućnostima.

No kako to obično s djecom i neiskusnima biva, od svih znamenitosti i svjetskih čuda meni se ipak u pamćenje najviše usjeklo nešto drugo — prelazak granice. Prije no što opišem taj bizarni izbor, samo jošjednom da podsjetim da se radnja događa sredinom 1960–ih godina. To je, dakle, jedva malo više od pola puta između završetka poratne tršćanske krize i potpisivanja Osimskih sporazuma. Hladni rat je i te kako trajao, Europa je bila podijeljena tzv. željeznom zavjesom, koju je Titova Jugoslavija, doduše, počela pomalo fleksibilnije shvaćati od drugih istočnjaka, no od perestrojke bili smo tada puna dva desetljeća daleko. Granica je u to doba izazivala opće strahopoštovanje, a prelazak granice bio je jedan od ključnih momenata svakog putovanja. Prijeći granicu značilo je podvrgnuti se neizvjesnoj proceduri, u kojoj granični policajac i carinik odlučuju o svačijoj podobnosti i pritom konačni ishod uopće nije siguran. Bili su poznati slučajevi, i o njima se pričalo, da su pojedinci bili prokazani kao nepodobni elementi. Njihova daljnja sudbina nije bila nimalo povoljna, a u najtežim slučajevima vrijedila je i sintagma »progutao ih mrak«. Onda su tu bili i ilegalni prelasci granice. I o njima su kružile, obično malo tišim glasom ispričane, svakakve priče, a neke su bile poznate i mojim roditeljima, uključujući i one koje su se zbilja dogodile.

Budući da nikad prije toga nisam prelazio granicu, cijelim putem od Zagreba pripremao sam se psihički za taj značajan, ali i, kako mi se činilo, neizvjestan pa čak i pomalo opasan događaj. Jer što ako nam postave neko nezgodno pitanje, primjerice koliko imamo novca i otkud nam? Hoćemo li im reći da idemo posjetiti onu »rodbinu« u Trstu? A naposljetku tu je i pitanje svih pitanja, na koje je gotovo nemoguće dati zadovoljavajući odgovor, a ono otprilike glasi: »a koji je uopće cilj vašeg puta, zašto idete na truli Zapad, kad je opće poznato da je budućnost na strani socijalističkog svijeta?«

No od svih priča o dobro čuvanoj granici, o graničnom kamenju i promatračnicama, putničkoj i carinskoj kontroli i dobro kamufliranim stražarima, mene je najviše progonila spoznaja da nam valja proći i ničijom zemljom. U svojoj dječačkoj mašti zamišljao sam da je upravo ničija zemlja ono mjesto gdje drama prelaska granice dostiže vrhunac. Kada jednu kontrolu prođete i krenete k drugoj, kada ste izloženi pogledima (i vatri) i jednih i drugih, a zaštite niotkud. Ničiju zemlju, taj u zbilji ništavan međuprostor između dviju graničnih kontrolnih kućica, koji je nastao samo zato što je svaka strana imala zaseban granični prijelaz, ja sam zamišljao kao najopasnije moguće mjesto na svijetu. Danas znam da je u mojoj dječačkoj mašti ničija zemlja zapravo bila kvintesencija hladnoga rata i podijeljene Europe. Nas zatvorene u socijalističkoj polovici Europe, upravo je ničija zemlja dijelila od slobodnoga svijeta i boljeg života s druge strane granice.

Sjećam se i danas osjećaja neizvjesnosti koji se povećavao kako se našfićo u ljeto 1966. približavao granici. Strah je bio pomiješan sa znatiželjom. Bojao sam se susreta s granicom, ali sam istodobno i žudio da vidim kako sve to zapravo izgleda. Ne smije se zaboraviti da se tada u hrvatskim i slovenskim krajevima uz granicu i te kako dobro vidjela njezina blizina. Grafiti iz poratnih godina na zidovima kuća bili su jošbrojni i svježi. Dok se fićo približavao Sežani, osjećaj neizvjesnosti u meni su pojačavali i roditelji, zapravo sasvim logičnim i očekivanim međusobnim pričama koje su s granicom bile u vezi.

Ne sjećam se da mi je sam prelazak granice ostavio ikakvo stresno iskustvo u naslijeđe. Čak smo i ničijom zemljom prošli bez najmanje teškoće. Štoviše, ničija zemlja pri tom me prvom susretu pomalo i razočarala. Odmah sam uvidio da to ipak nije onako opasno mjesto kakvo sam ja zamišljao. Bio sam čak i pomalo razočaran jer je izostao uzbudljiv prolazak kroz to carstvo opasnosti i neizvjesnosti. Iako sam se istinski pribojavao zagonetnog pojasa u kojem se svašta može dogoditi, istodobno sam se i radovao toj pustolovini pa sam naposljetku ipak bio pomalo nesretan što se ništa neobično nije dogodilo.

Nakon toga prvog prelaska granice i posjeta (Zapadnoj) Europi, jošsam mnogo puta prelazio granicu. Spoznao sam, među ostalim, da granice zapravo i jesu zato da ih se prelazi. Svaki prelazak granice i odlazak u Europu donosio je neko novo iskustvo, proširivao spoznajne horizonte, pridonosio popunjavanju znanja, obogaćivao poznanstvima. Ljudi koji često prelaze granice ne bi smjeli biti uskih horizonata i svjetonazora. No bez obzira na sve granica je ostala jošdugi niz godina i te kako važnom pojavom u mojem viđenju svijeta. Svaki prelazak granice za me je jošuvijek doživljaj. Uostalom, jedna grana mojih predaka stekla je bogato iskustvo života uz talijansko–jugoslavensku granicu u razdoblju između dvaju svjetskih ratova pa sam za granicu i njezino prelaženje valjda i zbog toga bio dodatno senzibiliziran.

Nastojao sam time ne gnjaviti i opterećivati druge i svoju obuzetost granicama uglavnom držati za sebe, no viđao sam povremeno da i drugi osjećaju i vide granicu na sličan način. Mnogo godina nakon opisanog puta preko granice moj moskovski kolega ispričao mi je kako je on doživljavao slične situacije. Sve do 1991. svaki put kada bi iz Moskve letio nekud »u Europu« običavao je nakon prelaska sovjetske kontrole i ulaska u bescarinsku zonu, što je zapravo aerodromska inačica ničije zemlje, naručiti ‘estoko piće, sam sebi nazdraviti i tako intimno proslaviti jošjedan »izlazak u slobodu«.

Granicama sam se stjecajem okolnosti bavio i u svojem poslu. Gotovo sam siguran da je to kontinuitet zanimanja jošiz dječačkih dana i da je opisani prvi put u inozemstvo i Europu u tome također imao neku ulogu. Na svaki spomen granice jošse uvijek u sebi barem malo lecnem. Kao da se upali neka mala alarmna lampica ili se javi skriveno zvonce. Kao dijete hladnoga rata i s »prtljagom« odrastanja u socijalističkom svijetu, ne mogu ostati hladan na spomen tako osjetljiva pitanja kao što je granica. Razumije se da iste asocijacije u meni budi i svaki spomen ničije zemlje.

Jedan od najvažnijih atributa današnje Europe, dakle »Unijine Europe«, jest da u njoj uglavnom više nema granica. One, doduše, postoje na zemljovidu, no nema ih više na cestama i prugama i nitko vas više ne zaustavlja kad iz jedne zemlje članice prelazite u drugu. Joši u doba podijeljene Europe prvi oblici alternativnog ponašanja u međunarodnim odnosima bili su upravo kontakti u okviru prekogranične suradnje pograničnih krajeva. A onda se pojavila i tzv. Schengenska granica, jedna od ključnih riječi i idejnih polazišta današnje Europe. Kao što je opće poznato ta se zamisao u najkraćim crtama svodi na »mek« režim prelaska granica unutar Unije i »tvrd« režim prelaska vanjske granice. Kao i u slučaju svakog ekskluzivnoga kluba, to je dobro za članove kluba, ali vrlo loše za one koji su ostali vani, s krive strane granice.

Jednog dana vjerojatno će i Hrvatska ipak postati sastavnim dijelom te Europe bez granica pa ćemo i mi moći do Trsta senza confini. Bit će to, nema dvojbe, dobar osjećaj i veliko postignuće, no mislim da ću ja ipak i tada kroz prozor automobila ili busa pogledavati uokolo ne bih li negdje prepoznao makar i u tragovima ostatke nekadašnje granice i ničije zemlje.