Havelova Europa

Češki pisac i državnik Vaclav Havel (1936) pripada naraštaju, kulturi i iskustvu koji su europska pitanja osjetili kao sudbinska i o njima govorili bez pretjeranoga zanosa ili pretjeranoga opreza. U ekskluzivnom razgovoru za Kolo (2000) koji još nije objavljen Havel je na pitanje je li znao posumnjati u smisao i svrhu svoga angažiranja odgovorio: 'Ja mislim da dobrim, vrijednim, plemenitim stvarima koje su na neki način povezane s idealima u koje vjerujemo uvijek ima smisla služiti bez obzira je li to u tom trenutku sigurno ili ne i da li će to kasnije imati svoju vrijednost i isplatiti se. U mojem slučaju to se na koncu, uz opće iznenađenje, isplatilo. Međutim, to nije bila spekulacija i ja nisam mogao znati da će to ovako dobro završiti. To nije bio i nije mogao biti glavni motor moga djelovanja. Jednostavno osjećam i iskustvo mi potvrđuje da borba za plemenite ciljeve donosi čovjeku unutrašnju radost, a petljanje s besmislicama donosi samo unutrašnju patnju'. Havelovi europski citati, sročeni iz iskustva srodnoga hrvatskome, u tom su smislu 'plemenitih ciljeva' čini nam se iznimno poticajni.

Politička premijera Vaclava Havela, Start, 3. III. 1990.

— iz govora u američkom Kongresu

Nije istina da pisac Vaclav Havel želi rasturiti Varšavski pakt već sutra, a NATO prekosutra, kao što to pišu neki prerevnosni novinari. Vaclav Havel samo misli da ne bi trebalo da sljedećih stotinu godina američki vojnici budu odvojeni od svojih majki zato što Evropa nije sposobna da sama bude jamac svjetskog mira, nego mu je u posljednjem stoljeću podarila dva svjetska rata. Prije ili kasnije, Evropa mora odlučivati sama kako će se brinuti za svoju sigurnost, svjesna širih implikacija vlastite sigurnosti. Vaclav Havel ne može donositi odluke o stvarima o kojima drugi odlučuju. On se samo zalaže za mir i želi da se taj mir ostvari što prije.

Europska integracija na kušnji, u: V. Havel, Sve je moguće, Zagreb 2000.

— govor na zasjedanju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe u Beču, 8. listopada 1993.

Mislim da ćemo se složiti — bili sa zapada, istoka, juga ili sjevera Europe — da je zajednički temelj svih europskih integracijskih nastojanja bogatstvo zajedničkih vrijednosti i ideala. Među njih se ubrajaju uvažavanje jedinstvene ljudske osobe i njezine slobode, princip građanskog društva i pravne države, demokracija i pluralistički politički sustav, tr‘išna ekonomija, decentralizacija i te‘nja ka koegzistenciji, uzajamnom razumijevanju i stvaralačkoj suradnji raznih naroda, etničkih skupina te religijskih, kulturnih i civilizacijskih sfera u duhu univerzalnosti, jedinstva u različitosti i zajedničke odgovornosti za mir, sigurnost i slobodu svih. Taj duhovni temelj europske civilizacije izrasta iz tisućljetne povijesti našega kontinenta, iz njegovih bogatih uzajamno propletenih duhovnih tradicija, s mnogim dobrim i trpkim iskustvima. Nakon pada komunizma naškontinent ima jedinstvenu prigodu da se na tim temeljima postupno ujedini i konačno postane — prvi put nakon duga razdoblja, ako ne prvi put u povijesti — jednom od stabilizacijskih točaka suvremenog svijeta.

Unatoč općem suglasju o vrijednostima, na kojima bi europska integracija imala počivati, ta integracija danas, četiri godine nakon pada željeznoga zastora, nalijeće na velik broj prepreka i mnogi, štoviše, sumnjaju u njezinu uspješnost, naime, u oblikovanje takve Europe koja bi jamčila da će se u njoj svi osjećati dobro, da se nitko neće osjećati potlačenim ili ugroženim te da nitko neće imati razloga za konfrontaciju.

U čemu leži razlog ovoga nesklada? Kako je moguće da ubrzo nakon rušenja bipolarne podijele Europe, u vrijeme kad se čini da svi teže istome, osjećamo odjednom toliko sumnji? Zašto ono što se početkom 1990. činilo na dohvat ruke danas izgleda tako daleko?

Imam intenzivan osjećaj da svi vrlo raznoliki uzroci ovoga stanja imaju nešto zajedničko: lažni dojam da je veliki europski zadatak, koji stoji pred nama, posve tehničko pitanje, posve administrativno ili sistemsko te da je dovoljno tek stvoriti što domišljatije strukture, nove institucije te nove i nove pravne norme i propise, da je naprosto dovoljno beskrajno pregovarati ili, točnije, pogađati se o tehničkim stvarima, a da partneri u pregovorima i ne pokušavaju promijeniti sebe ili uobičajene motive i stereotipe svojega pregovaranja. I tako se same vrijednosti koje bi imale biti osigurane sistemskim promjenama, naposljetku potpuno gube u mreži debata o tim promjenama. Dakle, ono što bi moralo biti tek sredstvom postaje glavnom temom, što nužno slabi i samu sposobnost dogovora.

Sve velike nadnacionalne države ili alijanse koje su se u povijesti pojavile, izvjesno vrijeme se zadržale i nečim obogatile ljudsku povijest, imale su ne samo svoje vodeće ideje, svoj najveći duhovni uzlet većih je obilježavala odlučnost da za te ideje doista jamče te da za njihovo praktično ispunjenje mnogo toga i ‘rtvuju, jer je svima bilo jasno da se za njih vrijedi ‘rtvovati. Nije se, dakle, radilo samo o određenim vrijednostima u koje se vjerovalo veći o dubokom i opće prisutnom osjećaju da su moralno obvezujuće.

Bojim se da suvremenoj Europi upravo to ozbiljno nedostaje. Pogađamo se o kvotama, tarifama i visini kamata. Trudimo se promicati svoje pojedinačne, često vrlo sebične interese: geopolitičke, ideološke, gospodarske ili druge. Nadamo se da ćemo problem manjina riješiti time što ćemo se dogovoriti koliko sati djeca u školi moraju učiti svoj materinji jezik ili koji cestovni putokazi moraju biti dvojezični. Na taj način suviše često podliježemo predodžbi da ćemo riješiti problem pronađemo li kompromisnu formulu s kojom će se svi složiti. Administrativni spisi, sveopći ugovori i uznesene deklaracije proizašle iz dugih serija ekspertnih dogovora teško će nas spasiti ne budu li izraz zajedničke europske volje. Jedino ona, naime, može jamčiti da neće sve ostati tek mrtvo slovo na papiru.

Veličina ideje europske integracije na demokratskim temeljima leži uz ostalo i u tome što bi ta integracija morala — a jedino tako može biti ostvarena — nadići staru herderovsku ideju nacionalne države kao vrhunca i smisla nacionalnog postojanja i omogućiti tako svim narodima da u potpunosti ostvare svoju nacionalnu samobitnost u okviru građanskog nadnacionalnog društva. Veličina te ideje jest u tome što će ugušiti demone nacionalizma, osnovnog pokretača novodobnih ratova te da će omogućiti narodima da žive u miru, sigurnosti, slobodi i prosperitetu zahvaljujući tome što će se lišiti nekih od svojih trenutnih interesa kako bi zatim bili mnogostruko nagrađeni ispunjenjem svojih dugoročnih interesa.

Ukratko: suvremenoj Europi nedostaju etika, fantazija, velikodušnost, sposobnost da gleda iza obzora trenutnih partikularnih interesa, bilo stranačkih bilo drugih, sposobnost da odolijeva pritiscima najrazličitijih lobija, nedostaje joj duboka identifikacija sa stvarnim smislom i ciljem integracijskih nastojanja.

Kao da naprosto ne može dokučiti stvarnu i duboku odgovornost za sebe kao cjelinu, a time i za doista perspektivni napredak svih koji u njoj žive i živjet će.

Zar doista nismo sposobni naučiti? Dva put u dvadesetom stoljeću cijela je Europa tragično platila zbog uskogrudnosti i prizemnosti svojih demokracija: prvi put kad su te demokracije zatajile licem u lice nacizmu, uzmicale pred njim, odbijale bilo što žrtvovati kako bi se oduprle zametku toga zla, da bi zatim milijun puta više morale platiti u borbi protiv njegova uznapredovala oblika; drugi put kad su dopustile da Staljin zauzme polovicu našega kontinenta i na njoj zaustavi povijest, što se danas tragično vraća ne samo onima koji su se oslobodili sovjetske vladavine, većsvima.

Kaže se »treća sreća«. Demokratska Europa ne može sebi dozvoliti da treći put zakaže.

No, bojim se da upravo to prijeti. Ne mislim, pri tom, samo na neodlučni oprez i kolebljivo iščekivanje kojima je danas obilježen stav razvijene zapadne Europe prema postkomunističkim državama. Mislim, prije svega, na njezino dosadašnje ponašanje na tako važnom ispitu kao što je njezin odnos prema događanjima u Bosni i Hercegovini i uopće u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Umjesto da cjelovit smisao mirovnih pregovora bude zahtjevno očuvanje upravo onih vrijednosti na kojima bi morala počivati buduća Europa, naime, očuvanje građanskog društva utemeljenog na mirnoj koegzistenciji različitih naroda i kultura, sadržaj tih pregovora sve očitije postaje pogađanje o granicama etnički pročišćenih državica, onako kako ih obilježavaju borbe ilegalnih armija. Međunarodno priznata višenacionalna država parcelirana je prema diktatu fanatičnih ratnika. Takve inicijative, ma kako dobro bile mišljene — zar nije i Chamberlain dobro mislio? — znače, po svojim posljedicama, posvećenje ideje »etnički čiste države« i nijekanje ideje građanskoga društva. Dogovaramo se, dogovaramo, utapljamo u kompromisima, crtamo nove zemljovide, iščitavamo s usana prevoditelja etničkih čišćenja njihove želje i pritom sve sudbonosnije zaboravljamo temeljne vrijednosti na kojima bismo željeli graditi budući oblik vlastitoga kontinenta. Tako sami režemo granu na kojoj sjedimo.

Razlog ovomu žalosnom stanju jest jednostavan: leži u osjećaju da na povijesni poziv možemo odgovoriti varkom, u nojevskom uvjerenju da nužnost velikodušnog i požrtvovnog angažmana možemo zamijeniti pukim smirivanjem ratnika i ustupcima njihovim zahtjevima.

Bivša Jugoslavija prvi je veliki i danas najzorniji ispit Europe u razdoblju koje je započelo svršetkom hladnoga rata. No, to nije i njezin jedini ispit.

Sljedeći leži u pitanju kako ćemo se postaviti prema iskušenju da naoko nevinim naglaskom na kolektivna prava manjina i na njihovo pravo na samoodređenje, otvorimo mala vrata demonima nacionalističkog kolektivizma. Taj naglasak, na prvi pogled bogougodan, po svojim realnim posljedicama može biti izvor novih nemira i napetosti jer je njegova zakonita posljedica sumnja u integritet pojedinih država i u nedodirljivost njihovih suvremenih granica a time zapravo i u pravomoćsvih poslijeratnih mirovnih ugovora. Pokušaji ove vrste opasni su prije svega zbog toga što, umjesto u budućnost smjeraju u prošlost jer problematiziraju sam princip građanskoga društva i neupitnost prava pojedinca kao i sigurnost da jedino demokracija, individualna ljudska prava i slobode te građanski princip mogu jamčiti puni razvoj i one razine ljudskog identiteta koju predstavlja nacionalna pripadnost čovjeka.

Takvih ispita i kušnji pred suvremenom Europom ima bezbroj. Nije moguće opstati među njima s iluzijom da se ne moramo odreći ničega od svojih parcijalnih interesa te da novu Europu ne moramo prihvatiti kao radikalni moralni imperativ većda je dovoljno, u okviru svih oblika provjerene prakse dosadašnje politike, jednostavno ugovarati, dogovarati, izmišljati komisije i putovati s konferencije na konferenciju s aktovkama punim papira koji opasne prizemne interese zamataju u uznesene riječi.

Ne budu li se razne europske države riješile svojih smetenih nastojanja za dominantnim položajem i za stvaranjem svojih interesnih sfera i ne budu li se čuvale pokušaja da prevare povijest tako što će im europska ideja postati samo uznesena kulisa, za kojom će i dalje grijati prije svega vlastite juhice, ne riješi li se Zapad protekcionističkog egoizma i ne pokušaju li postkomunističke države radikalno razračunati sa svim svojim mračnim duhovima koje je oslobodila netom stečena sloboda, teško će današnja Europa odgovoriti na veliki izazov vremena i teško će iskoristiti prigodu koja je pred njom.

Cilj Vijeća Europe, najstarije europske institucije, jest skrb za vrijednosti na kojima bi morali izrastati duh i etika europske integracije i reproducirati ih u međunarodne pravne standarde. Ako je danas, kao što tvrdim, glavna zadaća Europe shvatiti duh svojega ujedinjenja, shvatiti moralne obveze koje iz njega proizlaze, preuzeti na sebe doista, a nipošto samo naoko, novi tip odgovornosti za sebe, tada u tom zahtjevnom poslu Vijeće Europe može odigrati nezamjenjivu ulogu.

Predsjednik bez protokola, Vjesnik, 14. XI. 1993.

Komentirajući opširnije događanja između 1989. i 1993. godine, dakle nakon egzaltacije padom Berlinskoga zida i današnjeg razočaranja, Havel se slaže da je bilo brojnih događanja:

Europom je zapuhala bura koja je mnogo toga ispreturala, dogodile su se promjene koje su utjecale na sve europske zemlje, ne samo one koje su prozvali postkomunističkim državama. Dakako, u tim su zemljama prestali početni dani i tjedni veselja. Pošto smo likovali nad srušenom diktaturom, započeo je svakodnevni težak rad a pred nama su se počele otvarati nakupljene poteškoće, pa smo počeli plaćati račune za ono što smo toliko vremena podnosili i trpjeli kao komunizam. To u nekim društvenim slojevima izaziva manju ili veću mjeru frustracija. Ako to prihvatim kao proces, čini mi se potpuno prirodno. Ni u jednom slučaju ne bih ga krstio kao razočaranje jer bi riječ razočaranje mogla označavati osjećaje. Kao da nam je tih trenutaka žao, da nam je žao vremena u kojima su se dogodile promjene i da patimo za komunizmom.

Suodgovornost Zapada, u V. Havel, Sve je moguće, Zagreb 2000.

— članak napisan 22. XII. 1993.

(...) Spontana nostalgija Zapada za starim poretkom može se kadšto naslutiti i u izvanjskim obilježjima kao što je način oslovljavanja naših zemalja. Jesmo i očito ćemo još dugo biti — od Češke Republike sve do Kazahstana — »postkomunističke« zemlje i »bivše članice bivšeg Varšavskog pakta«. Ove sam pojmove svojedobno i sam uporabljao, ali priznajem da sam na njih sve više alergičan: ta nismo se komunizmu tako teško othrvavali zato da nam — premda s prefiksom — bude zauvijek prišiven na kaput, a Varšavski pakt nismo tako teško likvidirali zato da na nama zauvijek bude prilijepljena stigma našeg nekadašnjeg članstva u njemu! (Nedugo sam — ponešto nediplomatski — upozorio da ni mi SAD ne nazivamo »bivšom engleskom kolonijom«.) Ti pojmovi pokazuju potrebu da se sve nas nekako svrsta te, ujedno, nedostatak sposobnosti da se za to nađe drukčiji ključ od onoga koji je većpoznat iz prošlosti. (...)

Dobro razumijem nesigurnost s kojom Zapad prati (njemu) čudne brige najrazličitijih »postkomunističkih« zemalja te dobro razumijem i sve stvarne (iako često neizrecive) razloge koji mu nameću suzdržljivo ponašanje prema njima. Ipak imam intenzivan osjećaj da je ova suzdržanost vrlo kratkovidna i s vremenom može postati čak i prilično opasna. Ne otkriva, naime, samo trijeznu razboritost, kao što bi se moglo činiti, veći nesposobnost da se razumije suština nove situacije te nedostatak mašte i odvažnosti u traženju novih rješenja koja bi odgovarala ovoj situaciji. No, ne bude li Zapad sposoban brzo i aktivno sudjelovati — zajedno sa svim ostalim demokratskim snagama u svijetu — na zajedničkom stvaranju novoga poretka europske i euroazijske stvarnosti, na boljem poretku od onoga bipolarnog, mogao bi ga početi stvarati netko drugi, a taj bi poredak mogao biti i gori od onoga prijašnjega. Ne mislim, pritom, toliko na stanovitog novog Staljina; više mi je na pameti »poredak« koji bi mogao nastati iz silovitog sukobljavanja brojnih raznorodnih i nedokučivih sila koje bi se zbog današnjeg dezorganiziranog stanja mogle probuditi ne samo na Istoku veći na Zapadu. (...) Stvaranje novoga poretka može imati na desetke varijanti, to je stvar razvoja i pretpostavlja duboko razumijevanje i velike analitičke sposobnosti. S kategorijom »bivših članica bivšeg Varšavskog pakta« danas više nitko ne može nikamo dospjeti. Prije će njezinom uporabom načiniti nove štete. Primjerice: sasvim drukčiju narav i potpuno drukčiji sadržaj mora imati — govorimo li o sigurnosnoj vezi — projekt »Partnerstvo za mir« u slučaju raznih srednjoazijskih republika koje su danas članicama Zajednice nezavisnih država, a posve drukčiju narav i sadržaj mora imati u slučaju zemalja kao što su Poljska, Mađarska, Češka Republika, Slovačka ili Slovenija, koje cijelom svojom poviješću, duhovnom tradicijom, kulturom, ozračjem i geopolitičkim položajem pripadaju klasičnom europskom Zapadu i njihovo odijeljivanje od Zapada, na bilo koji način, za cijelu bi Europu bilo samoubojstvo (što će shvatiti i srednjoškolsko obrazovani poznavatelj europske povijesti). (...)

Svoje tvrdnje mogu izreći sažeto i jasno: čini mi se da na tzv. Istoku danas odlučuju o sudbini tzv. Zapada. Ne bude li Zapad pronašao ključ da dođe do nas koji smo od njega bili nasilno odrezani (a da se tome nije značajno suprotstavljao) ili do onih koji su se negdje daleko također oslobodili od komunističke vladavine, izgubit će najzad ključ do samoga sebe. Bude li, primjerice, bespomoćno promatrao »istočni« ili balkanski nacionalizam, upalit će zeleno svjetlo svojemu vlastitom potencijalnom nacionalizmu s kojim je tako lako izišao na kraj u razdoblju komunističke prijetnje. Bude li zatvarao oči pred postkomunističkom ekološkom katastrofom proizvest će prije ili kasnije vlastitu, a najzad i globalnu ekološku katastrofu. Ne nauči li na našemu iskustvu kamo vodi oholost čovjeka koji izmišlja racionalne utopije o ovozemaljskom raju i bude li istrajavao na svojemu antropocentrističkom poimanju zemaljske kugle, platit će sam, a platit će i cijela zemaljska kugla. Bude li mu i nadalje važnije njegovo potrošačko blagostanje od svih jamstava za to blagostanje, ubrzo će ga i sam izgubiti.

Više nego ikad u povijesti čovječanstva danas je sve prepleteno. Zbog toga su vrijednosti i perspektive današnje civilizacije svuda podvrgnute velikoj kušnji. Zahvaljujući tome, o budućnosti SAD–a ili Europske unije odlučuje se u napaćenom Sarajevu ili Mostaru, u uništavanju brazilskih prašuma, u bijedi Bangladeša ili Somalije. Teorijski ovo danas svatko zna. No kako se to teorijsko znanje preslikava u praktičnu politiku? U praktičnu politiku svih nas?

Suvremeni čovjek većzna da ga spasiti može samo novi tip globalne odgovornosti. Nedostaje mu tek malenkost: doista posjedovati tu odgovornost.

Samo sam slučajno Čeh, Feral Tribune, 1. 04. 1996.

S jedne strane, u današnjoj Evropi jača ideja regija, a s druge ideja nacionalnih država. Koliko su te ideje međusobno u koliziji? Mislite li da je nacionalna država najprirodniji oblik političkog organiziranja?

Smatram da nacionalnu samosvojnost, nacionalni osjećaj i tradiciju treba primjereno poštivati, no ipak mi se čini da svijet polako prevladava ideju države zasnovane na striktno nacionalnom principu. Ulazimo u eru multikulturalnosti, pojačanog značenja građanina, ljudskih prava, demokracije, miroljubive koegzistencije ljudi različitih etniciteta. Pred nama je vrijeme integracija naddržavnih struktura, pa stoga na ideju nacionalne države ne gledam kao na nekog idealnog kumira. Ona to ne smije biti, posebno ne ovdje u Srednjoj Evropi, gdje su nacije toliko izmiješane da svagdje postoje neke manjine, a u njima opet druge manjine. Zato mislim da je zamisao čistih nacionalnih država apsurdna na prostoru Srednje Evrope, jer onda bi tu moralo biti čak oko 350 državica.

Europa kao zadaća, u: V. Havel, Sve je moguće, Zagreb 2000.

Aahen, 15. V. 1996.

(...) Pojam Europe danas ima, u suštini, trojako značenje.

Prvo je posve geografsko i prikazano je crtama na zemljovidu koji visi u svakoj osnovnoj školi ili se nalazi u svakom zemljopisnom atlasu.

Drugo značenje te riječi u suštini predstavlja skup zemalja koje nisu proživjele komunizam i većina od njih danas su članice Europske unije. Misli se, dakle, na onaj dio Europe koji je politički relativno stabilan jer je imao mogućnost desetljećima njegovati demokratski politički sustav i građansko društvo, koji gospodarski napreduje i koji se desetljećima korak po korak integrira u jedinstven veliki politički i ekonomski savez. To je, zasigurno, privlačna Europa, potrebna svima ostalima. Brojnim zemljama koje joj ne pripadaju, nipošto slučajno, mrsko zvuči slogan o »povratku u Europu« kojim se, zapravo, misli na prihvaćanje u onaj klub zemalja utoliko povijesno sretnijih što su bile na drugoj strani željeznoga zastora. No, Europa u ovom smislu riječi — zašto to ne priznati — jest entitet kojega relativno malo muči onaj izazov o kojemu sam upravo govorio, izazov na izdizanje, otklon od svakodnevnog rintanja, izazov na temeljito civilizacijsko samopromišljanje. Moguće je reći, s nešto pretjerivanja, da je više od toga zanima način raspodjele briselskih dotacija ili izvoz sumnjivog goveđeg mesa. To je prilično egocentrična Europa, unatoč lijepih riječi koje od nje povremeno čujemo, Europa kojoj je košulja trenutnih gospodarskih interesa ipak bliža od kaputa nekakvog globalnog filozofiranja.

No, postoji i Europa s trećim značenjem te riječi. To je Europa zajedničke sudbine, zajedničke zamršene povijesti, zajedničkih vrijednosti, zajedničke kulture življenja. No, ne samo to: do određene mjere to je i prostor izvjesne volje, izvjesnoga ponašanja i izvjesne odgovornosti, zbog čega granice te Europe katkad mogu biti i prilično nemirne odnosno promjenjive: za njezino razgraničenje nije dovoljan pogled u školski atlas, ni pogled u popis zemalja članica Europske unije, odnosno zemalja koje bi, kad bi htjele, mogle postati članicama, primjerice Norveška, Švedska, Švicarska ili Island. Veći zbog toga, o Europi toga značenja, govori se lošije te tako i manje. Pritom bi upravo raspravom o njoj, morale počinjali sve debate o Europi i njezinoj budućnosti. (...)

Europa je, u onom trećem smislu riječi, uvijek bila i do danas jest, u suštini, jedinstven i nedjeljiv entitet iako vrlo šarolik, raznolik i složene strukture. Ne proizlazi to samo iz njezina geografskog lika tj. iz činjenice da je na relativno malom poluotoku i u njegovoj neposrednoj blizini koncentrirano mnogo međusobno, manje–više, srodnih naroda već, prije svega, iz činjenice da je, zahvaljujući tisućljeću zajedničke povijesti njezinih stanovnika koji su mnogo puta živjeli u različito strukturiranim mnogonacionalnim carstvima, postupno postala suštinski jedinstvenim duhovnim prostorom ili civilizacijskom sferom, protkanom tolikim političkim sponama da trganje bilo koje od njih može, svojim posljedicama, dovesti do njezina cjelovitog raspada.

Ta, na oko, banalna i izvanjska činjenica ima svoje važne političke posljedice. Ne bude li, naime, budući europski poredak utemeljen na punoj svijesti o međusobnom utjecaju i povezanosti, neće, naposljetku, nikome donijeti uspjeh. Europu nije moguće predočiti kao trajno podijeljenu ne, doduše, željeznim zastorom, ali podijeljenu na stabilnu, naprednu Europu koja se ujedinjuje i na manje stabilnu, manje naprednu Europu koja se ne ujedinjuje. Kao što ne može u jednom dijelu sobe biti trajno toplo, a u drugom hladno, tako ne mogu, a da to ne plate — napose onaj stabilniji i napredniji dio — trajno, jedna do druge, postojati dvije različite Europe. Nije, dakle, točno da će onaj dio Europe koji se ujedinjuje, zbog svojega proširenja biti na gubitku. (...)

Europska unija pokušaj je bez presedana da se od Europe stvori jedinstven demokratski i solidarni prostor. Znam da se ni ona, ni Sjevernoatlantski pakt ne mogu preko noći otvoriti svima koji žele postati njihovi članovi. No, ono što bi mogli učiniti i što bi valjalo da učine, dok ne bude kasno, jest uvjeriti cijelu Europu kao vrijednosno tijelo da nisu zatvoreni klubovi i formulirati jasnu i konkretnu koncepciju svojega postupnog proširenja koja bi sadržavala ne samo izvjestan vremenski harmonogram veći objasnila njegovu logiku. Od pada željeznoga zastora prošlo je dugih šest godina i nema smisla prikrivati da se u tom smjeru — unatoč nekim obećavajućim koracima — do sada relativno malo toga dogodilo.

No, prijeđimo s izvanjskih na temeljne stvari.

Jedno od velikih europskih postignuća — koje je Europa, čini se, tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća sve temeljitije zaboravljala — jest ideja slobodnoga građanina kao izvora svekolike moći. Poslije drugoga svjetskog rata, poučen strahotama koje je proizveo fanatični nacionalizam, prisjetio se slobodni dio Europe ovog europskog postignuća i utemeljio na njemu svoje mirotvorstvo i suradnju. Pa iako je europska integracija započinjala, prije svega, kao gospodarska integracija, bilo je očito iz kakvih političkih ishodišta raste i kakvim političkim ciljevima smjera: radilo se ipak o velikoj renesansi građanskog principa kao jedinog mogućeg temelja stvarne miroljubive suradnje među narodima. Nije se, dakle, radilo o potiskivanju nacionalne samobitnosti ili nacionalnoga osjećanja, što je uostalom jedno od naravnih obilje‘ja svakog ljudskog identiteta, većo oslobođenju čovjeka od robovanja nacionalnom kolektivizmu, tom izvoru svih sporova i porobljivaču ljudske individualnosti. Mo‘da zvuči paradoksalno no, europsko ujedinjenje nije bilo i nije ograničavanje slobode u smislu oduzimanja određenih građanskih prava od strane sve mu udaljenije vlasti većupravo suprotno: to je proces produbljivanja te slobode i to ne samo u smislu da se čovjek oslobađa straha od drugih veći u tom smislu da se njegovom samoostvarenju otvara sve veći prostor. Čini mi se da tek danas kad se priprema novi krug razgovora o budućnosti Europske unije i kad se, među ostalim, radi o njezinoj zajedničkoj vanjskopolitičkoj i sigurnosnoj politici, Europljani i europski političari postaju potpuno svjesni te duboko političke dimenzije u europskom procesu ujedinjavanja. (...)

Ideja metafizički ukotvljene odgovornosti jedna je od vrijednosnih osi europske tradicije. Čini mi se da nas spomenuti trenutak sumraka, kao prigode za samopromišljanje, izravno potiče da se prisjetimo upravo ove europske tradicije te da sebi otvoreno priznamo da postoje vrijednosti koje nadilaze naštrenutni interes i da nismo odgovorni samo svojoj stranci, svojim glasačima, svojem lobiju ili svojoj državi većzapravo cijelom ljudskom rodu, uključujući i one koji će doći poslije nas te da će, kao posljednja instancija, o vrijednosti naših djela odlučivati netko drugi, a ne smrtnici koji nas okružuju. Na jeziku suvremenog svijeta to ne znači ništa drugo i ništa više doli prikloniti se, u trenutku dileme, glasu koji do nas dolazi iz dubina naše savjesti.

Možemo reći, možda malo ishitreno, da je zadaća Europe danas ponovno naći svoju savjest i svoju odgovornost. I to u najdubljem smislu riječi, što znači ne samo odgovornost za svoju vlastitu političku arhitekturu veći svoju odgovornost za svijet kao cjelinu. (...)

Zadaća Europe nije i više nikada neće biti da vlada svijetom, da u njemu nasilno širi svoju predodžbu blagostanja i dobrobiti, da mu nameće svoju kulturu, da ga poučava. Jedino što u nadolazećem stoljeću može biti njezina smislena zadaća jest da bude što više svoja, dakle, da uskrisi i u svoj život uključi vlastite najbolje duhovne tradicije i time tvarno sudjeluje u stvaranju novoga načina svjetskog suživota. Najviše ćemo učiniti za svijet budemo li naprosto činili tako kako nam nalaže naša savjest, odnosno tako kako mislimo da bi morali činiti svi. Mo‘da ćemo time nekoga inspirirati, a mo‘da i ne ćemo. No, to je ono čime naprosto ne smijemo kalkulirati. Teško je, doduše, odreci se primisli da je besmisleno ponašati se sukladno imperativu koji dolazi odozgo kad se ostali sigurno tako ne ponašaju i neće ponašati, ali je moguće. I nije isključeno da je upravo to ono najbolje što i Europa mo‘e učiniti sama za se, za obnovu svojega identiteta, za svoj vlastiti novi osvit.

No, uzeti ponizno i nerazmetljivo na svoja leđa križ ovoga svijeta i slijediti tako primjer onoga u koga nakon dvije tisuće godina vjeruje i u čije je ime načinila i toliko loših djela, Europa će moći, vjerojatno, tek tada kad se na trenutak zaustavi i zamisli nad samom sobom, kad najboljim sadržajem ispuni pojam sumraka kojemu, kažu, zahvaljuje svoje ime.

Havel, Michnik i nedovršena revolucija, Vijenac 6 (1998) 108 (26. II.)

Više si puta naglašavao kako je osviještenje o duhovnim vrijednostima neophodno u svijetu u kojem je politička kultura tako razorena. Što je, prema tvojem nazoru, uloga crkve u postkomunističkoj epohi? Pod komunističkom diktaturom bila je ona za sve nas — pa bili vjernici ili ne — izvorom snage. Crkva se pozivala na prirodno pravo kojem bi svi trebali ostati vjerni. Kako to izgleda danas?

Vjerujem da religija u postkomunističkom svijetu — možda bih se trebao ograničiti na Čehoslovačku — ima dvije dimenzije. S jedne je strane ona nešto veoma važno, što čovjeku pruža perspektivu jer njegovu pozornost upravlja na metafizičku usidrenost naše savjesti i naše odgovornosti, ističe ljubav prema bližnjima i nesebičnost. Ponovno oživljavanje tih tradicionalnih kršćanskih vrijednosti za ovo je demoralizirano društvo od velike važnosti.

No postoji i druga dimenzija, koja je u Poljskoj možda više izražena nego u nas: miješanje crkve u politički život. Iz vjere, koja u sekulariziranom, profanom svijetu pruža intimnu i metafizičku dimenziju, na taj način ponovno nastaje dogma, ideologija.

Koliko je opasno takvo miješanje crkve u politiku, fundamentalizam u muslimanskim zemljama pokazuje jošmnogo jasnije nego u nas. Država se tamo zasniva na religijskim načelima, u kojih je uistinu riječ o ideološkim i dogmatskim principima. Država koja počiva na takvim temeljima u svojoj je biti netolerantna, jer čovjeka reducira na jednu jedinu dimenziju života, a time ga ograničava i manipulira njime. Teokratska dr‘ava uvijek je opasna, jednako kao i nacionalistička.

Podcijenili smo u Češkoj..., Globus, 3. III. 2000.

Često se govori o Srednjoj Europi (Mitteleuropa) kao o svojevrsnoj kulturalnoj cjelini, jer se ta aglomeraciju, uglavnom, shvaća kao golemo područje na kojem je nekoćpostojala Austro–Ugarska Monarhija. Mislite li daje taj pojam puka sentimentalna fikcija? Je li doista posrijedi neka vrsta kulturalnog zajedništva?

Mislim da osnovni obrisi fenomena Srednja Europa joši danas žive u svijesti Srednjoeuropejaca, iako u svakoj od naših zemalja ponešto drugačije, sukladno njihovu kulturnom i historijskom razvoju. To je naprosto imanentno, u različitom stupnju prisutno u svakom od nas, u svakom tko se rodio na tom prostoru i tko uopće razmišlja o svojem životu, njegovoj prošlosti te, ponajprije, njegovoj budućnosti.

Srednja Europa nije nešto što je samo predmet znanstvenih konferencija ili knjiških istraživanja nego je ona i danas, na neki način, živ osjećaj i iskustvo, jer jošživimo u doba u kojem se mijenja politička organizacija svijeta, kad mnoge države i narodi traže svoju autentičnu samobitnost te time i pripadnost. Srednju Europu ne možemo jednostavno ograničiti na prostor bivše Austro–Ugarske Monarhije ili na davni, i u drugom povijesnom kontekstu nastali njemački koncept Mitteleurope. I uopće, sad je većmožemo točnije geografski odrediti. To nije neki samostalni politički entitet.

U slučaju Srednje Europe riječ je o samobitnom prostoru koji je povezan srodnim povijesnim, kulturnim i socijalnim tradicijama. No, pritom se ne radi o prostoru koji bi trebao, kao što je to više puta bilo u prošlosti, biti zaštitni pojas ili most (za kakve se u ratovima uvijek spremno vode borbe) između Zapada i Istoka. Srednja je Europa naprosto sastavni dio one Europe koja se pomalo neprecizno naziva Zapadnom Europom ili Zapadom. Ne razlikujemo se od nje, odnosno od njezinih drugih dijelova, po tome što ne dijelimo njezine civilizacijske, duhovne i političke vrijednosti. Razlikujemo se po onoj nijansi koju tim vrijednostima daje naša srednjoeuropska kulturna sredina, naše iskustvo. Jednako tako pak drugačiju nijansu donose druge europske regije, npr. Skandinavija.

Vrlo je važno i to da taj prostor, etnički i interesno tako složeno strukturiran, često trven unutarnjim razmiricama ili u njih uvučen, napokon, nakon tolikih stoljeća, definitivno postane prostor uzajamnog poštovanja, respekta i višeslojnog dijaloga.

Postoji li europski identitet?, Novi list, 21. VII. 2000.

(...) To što je Europa svojem identitetu poklanjala tako malo pozornosti bilo je zato što je samu sebe netočno držala svijetom. Ili se barem osjećala toliko nadmoćnom ostatku planeta da nije uviđala potrebu definirati se u odnosu prema drugima. To je neizbježno imalo razorne posljedice na njezino stvarno ponašanje. Razmišljati o Europi znači također zapitati se o njezinim idealima i načelima. Posljedica toga je, razumljivo, kritička provjera i dovodi do spoznaje da mnoge europske tradicije, načela i vrijednosti mogu imati dvije oštrice.

Kad je poslije Drugoga svjetskog rata započeo proces ujedinjavanja, demokratska se zapadna Europa nije osjetila potaknutom govoriti o vrijednostima koje je trebalo braniti — bile su očite. Ujedinjenje Zapada bilo je nužno da bi spriječilo širenje diktatura i opasnost od povratka u stare nacionalne sukobe. Europska je unija dakle u svojim mladim godinama zastupala isto mišljenje koje i ja imam o svojem europskom porijeklu: moralnu opravdanost Europe nije trebalo naglašavati. Tek kad je prije jednog desetljeća isparila fizička prijetnja Europe, potaknuto je dubokosežno promatranje moralnih i duhovnih temelja procesa njezina ujedinjenja i ciljeva ujedinjene Europe.

Temelj europskih vrijednosti oblikovanih duhovnom i političkom poviješću kontinenta, jasno vidim pred sobom: poštovanje jedinstvenosti čovjeka, njegovih sloboda, prava i dostojanstva, načelo solidarnosti, državnopravnost i jednakost pred zakonom, zaštitu manjina, demokratske ustanove, odvajanje od nasilja, politički pluralizam, priznavanje privatne imovine, privatna poduzeća i tržišno gospodarstvo, kao i unaprjeđivanje građanskoga društva.

Te vrijednosti odražavaju bezbrojna suvremena europska iskustva, među ostalima i činjenicu da Europa danas predstavlja multikulturalnu okretnu ploču. Definicija što znači biti 'Europljanin', mora sadržavati i razmišljanja o dvije oštrice onoga što smo donijeli svijetu — o tomu da Europa nije izumila samo ljudska prava nego i holokaust, da nismo suutemeljili samo industrijsku i informatičku revoluciju, nego i iskorištavanje i onečišćenje prirode.

U zadnjem stoljeću Europa je doživjela i suoblikovala svršetak kolonijalizma, pad željeznog zastora kao i početak europske integracije. Predstoji nam joščetvrta velika zadaća: Europa vrstom i načinom svojega bića mora dokazati da može pobijediti opasnosti koje joj donosi njezina proturječna civilizacija. Bio bih sretan kad bi stanovnici moje zemlje, koja je europska, mogli sudjelovati u tom procesu razmišljanja i stvaranja europskog identiteta — kao Europljani, u potpunosti prihvaćeni od Europe.

Složna Europa primjer svijetu, Novi list, 3. II. 2001.

Što će biti s nacionalnim državama u sutrašnjoj Europi?

Jasno je da moramo poštovati suverenitet i identitet ne samo svakog naroda i svake države, veći svakog područja, svake skupine građana, svake težnje, svake društvene klase. No mislim da postoji ideološka i koncepcijska zbrka: s jedne strane, federacija ne dokida nacionalne države; s druge, jedan sporazum nije dovoljan da ujedini države, osim ako se ne zadovoljimo nekom vrstom konglomerata. Sadašnji razvoj Europe ide prema stvaranju izvornog političkog entiteta koji nije ni federacija u tradicionalnom smislu, ni običan savez.

Doba prevlasti bijelog čovjeka, Europljanina, Amerikanca i kršćanina nad cijelim globusom je završeno, Vjesnik, 3. X. 2001.

Što znači pojam »Zapad«? Ponajprije, to je zemljopisno područje koje se može opisati kao euro–atlantski ili euro–američki prostor. Međutim, od jednake je ako ne i veće važnosti definirati Zapad u kontekstu njegovih vrijednosti i kulture. Zapad je u biti imao zajedničku političku i ekonomsku povijest koja je iznikla iz zajedničkih duhovnih izvora. Tijekom mnogih stoljeća, karakter njegove civilizacije i njegov unutarnji etički princip omogućili su mu ogroman utjecaj na druga područja i time naposljetku nesrazmjernu ulogu u određivanju trenutačnog oblika cijelog svjetskog poretka.

Sada se priznaje da je Zapad ostatku svijeta izvozio ne samo mnoga zapanjujuća postignuća nego i manje hvalevrijedne nazore, što je rezultiralo nasilnim brisanjem drugih kultura, potiskivanjem drugih religija i fetišizmom neprestanog ekonomskog rasta bez obzira na njegove kvalitativne učinke. No, ključni faktor u sadašnjim okolnostima — osobito za nas što živimo na prostoru koji se sve donedavno smatrao Istokom — jest da je Zapad produbio i propagirao temeljne principe kao što su pravna država, poštivanje ljudskih prava, demokratski politički sustav i ekonomske slobode. Dok sada i mnoge druge zemlje ispovijedaju vjeru u te iste vrijednosti, one pripadaju drugim zemljopisnim područjima i stoga — ako samo i zbog pukog vanjskog razloga — ne mogu biti smatrani dijelom Zapada.

No ipak, kao građanin europske postkomunističke zemlje moram priznati da se često osjećam pomalo neugodno kada slušani mantričke izjave o našoj pripadnosti Zapadu, o prozapadnoj usmjerenosti naše politike, obvezi zapadnih organizacija poput NATO–a i EU–a da nam ponude skori pristup. Implicirani ton koji leži u korijenu ovakve retorike smatram uznemirujućim.

Moja nelagoda izvire iz prešutnog stava koji djelomično definira pojmove »Zapad« i »Istok« — barem u našem postkomunističkom okruženju. Sovjetska vlast, i u SSSR–u i njegovim europskim satelitima bila je obilježena duhovnom i fizičkom represijom, bezosjećajnošću, neznanjem, praznim monumentalizmom i općom zaostalošću koja se nadmeno predstavljala kao napredak. Ove su značajke tako očito bile u sukobu s kulturom i prosperitetom demokratskog Zapada da su nas neizbježno dovele do shvaćanja da je Zapad dobar a Istok loš. Pojam »Zapad« tako je postao, i namjerno i nenamjerno, sinonim za napredak, kulturu, slobodu i pristojnost; »Istok« je, s druge strane, sveden na sinonim za nerazvijenost, autoritarnost i sveprisutni besmisao.

Nema potrebe isticati da nas kraj bipolarne podjele svijeta i napredovanje naše civilizacije u procesu koji sada nazivamo globalizacija potiče na posve nov način razmišljanja o budućem svjetskom poretku. Time implicitna percepcija zapadne superiornosti i istočne inferiornosti postaje neodrživa na duge staze. Nijedan geografski ni kulturni prostor ne smije se jednom za svagda a priori smatrati boljim od drugih. (...)

Doba prevlasti bijelog čovjeka, Europljanina, Amerikanca i kršćanina nad cijelim globusom je završeno. Sada ulazimo u novo doba i naša je dužnost da poštujemo jedni druge i zajedno radimo za dobrobit sviju.

Ulomci iz govora što ga je češki predsjednik održao u njemačkome parlamentu 24. travnja prigodom potpisivanja deklaracije o pomirenju, tzv. manifesta budućnosti, kojim je za dvije zemlje i službeno završen drugi svjetski rat, Feral

(...)

Čovjek, kao što je poznato, nije pojava sama po sebi, čiji bi identitet bio neovisan od njegove okoline.

Naprotiv: njegov je identitet određen na svim razinama pojma što ga se općenito može nazvati čovjekovim duhovnim domom.

Naša obitelj i krug prijatelja, braća po duhu, dom u kojemu živimo, najbliži susjedi, nama poznata lica, krajobrazi našeg odrastanja, tvrtka u kojoj radimo, utjeha naše profesije, udruženje, u kojemu smo aktivni, pečat što nam ga utiskuju vlastita manjina ili nacija, način na koji nas obilježava država čiji smo građani; iznad toga civilizacijski krug u koji nas ukorjenjuje vlastita povijest; na posljetku naša pripadnost planetu Zemlji — sve su to samo isprepleteni slojevi čovjekova doma. Čovjekovo je bivstvo neprekinuto kretanje između različitih razina doma koje mu, na ovaj ili onaj način, pružaju utočište na tegobnom putu k oblikovanju vlastitog ja s naše, smrtne strane vječnosti. Samo jedan od tih slojeva — a pitanje je koliko nas on u usporedbi s drugima uopće određuje — nazivamo domovinom. Uobičajeno je da tim pojmom obuhvaćamo zemlju koju nastanjuje narod kojemu i sami pripadamo. No, od vremena konstituiranja nacija u modernom smislu riječi i promjena u nama poznatom zemljopisu što ga tvore nacionalne države, počela su se mijenjati i značenja domovine. Pod tim pojmom sve se više razumijevala vlastita nacionalna država, a domoljublje je trebalo označiti, jedinstveno emotivno utočište što ga se dijeli s vlastitim narodom i njime naseljenom zemljom, ali i — u sve većoj mjeri — s državom koju taj narod izgrađuje i štiti, za koju se bori.

Kada ljudi danas izgovaraju riječ domovina, oni je u većini slučajeva poistovjećuju s posljednjim od opisanih značenja — državom. Oni je vide kao u sebe zatvorenu, točno definiranu i čvrstu konstrukciju koja ne nagoni ni na kakva daljnja promišljanja. Čemu razmišljati — ta svatko zna po čemu se jedan Čeh razlikuje od nekakvog Nijemca i gdje završava Češka, a gdje počinje Njemačka.

No, je li takva predodžba domovine jedina moguća, ispravna i budućnosti do kraja primjerena? Ne bi li bilo primjerenije pojam domovine makar jošjednom preispitati i iznova postaviti pitanje kojim nam je putem dalje ići: trebamo li i dalje domovinu kao utvrdu, opija li nas i dalje njezin potencijal izolacije, moramo li se pomiriti s aktualnom porukom njezine dovršenosti, štoviše, prenositi je dalje, ili bismo morali poslušati nemir u sebi te postupiti drukčije?

Heimat, njemačka riječ koja najbolje označava ono što se na češkom naziva vlast, nastala je od starogermanskog haima, izraza skovanog da bi nam posredovao ne samo nama bliski i poznati svijet, jednu jedinu razinu našeg doma, većsvijet, univerzum u svojoj ukupnosti. Slično značenje krije se i u staroislandskoj riječi heimspekja: govoriti o domu i domovini, dok se istodobno promišlja o svijetu i filozofira o univerzumu.

Što se krije iza izvorne dvosmislenosti riječi domovina?

Objašnjenje je jednostavno: očito je pojam domovine nekad označavao svijet što se kao otvoreni sustav ogleda u vlastitoj kompleksnosti, u nizu ne uvijek poznatih, ali ipak umirujućih odraza našega zajedničkog doma u duhu. Kao da bi djelići svijeta povjereni nam na čuvanje, ugodni u svojoj prepoznatljivosti, kao da bi sva raskošsvijeta što se obrušava na čovjekova ćutila, tvoreći izlomljeni kod njegovih iskustava — kao da bi sve te razine bile, dakle, uglačane plohe kristala u kojemu je skrivena univerzalna formula našega bivstva. Domovina ili dom shvaćeni u tom smislu ne odvajaju nas od univerzuma, naprotiv, povezuju nas s njime.

Većetimološki riječ domovina ne označuje nikakvu u sebe zatvorenu strukturu, nego njezinu suprotnost: konstrukciju otvorenih spojeva, most između ljudi i univerzuma, putokaz od razumljivog k nepoznatome, od vidljivoga prema nevidljivomu, od poznatog prema tajanstvenom, od konkretnoga prema općemu čvrsto tlo na kojemu čovjek stoji kada upire pogled k zvijezdama.

Dakako da bi najjednostavnije rješenje bilo ne razmišljati previše, zadržati se kod tradicionalnog značenja, osnažiti i dalje posredovati koncept domovine u njegovu suženu značenju zatvorenoga sustava. Ne samo da je ta metoda manje komplicirana, nego je ona za stanovite društvene slojeve, shodno tome i stanovite političare, mnogo primamljivija: u intelektualnom ili moralnom smislu ona je svakako nezahtjevna i neinvazivna, ona je mekano uzglavlje našoj razmaženoj sklonosti k postavljanju uskih duhovnih granica.

Pripadnost zatvorenoj zajednici — rangiranoj istodobno kao najviša vrijednost općenito — oslobađa nas individualne odgovornosti i varljivo nudi sigurnost u nesigurnome svijetu. Ja sam Čeh, Nijemac ili Francuz; Česi, Nijemci ili Francuzi su najbolji; Česi, Nijemci ili Francuzi su uvijek u pravu; samo se po sebi razumije da je sumnjiva svaka ona individua koja se ne može podičiti da je Čeh, Nijemac ili Francuz; činit ću samo ono što svi Česi, Nijemci ili Francuzi čine; rastopit ću se u kolektivnoj volji svojega plemena i nakratko zalepršati kao neprobuđeni pasivan dio jednog kolektiva, sretan da me on prihvaća — tek u tom. slučaju mogu reći da sam imao ispunjen ‘ivot.

To je način mišljenja kojemu predodžba o domovini kao zatvorenoj strukturi vodi, i koji, rekao bih, zavodi ljude. Tako se i moglo dogoditi da domovina, izobličena predodžba o njoj, u svojoj ekstremnoj formi ne porodi ništa bolje i ništa više doli šovinizam, provincijalizam, kolektivni egoizam, rasizam, netoleranciju prema svemu stranome. Čemu vode takva stanja duha, spretno poticana od strane nacionalističkih vođa, svi mi ovdje i predobro znamo — k nasilju, etničkom čišćenju, ratovima i konclogorima.

Predodžba zatvorenoga sustava čovjekova duhovnog doma nosi opasnost da se domovina počne doživljavati prije kao neprovjetrena jazbina nego kao odskočna daska čovjekovih ukupnih potencijala; prije kao ustajala špilja što nas odvaja od svijeta, nego kao prostor kontakta i komunikacije; prije kao tehničko sredstvo izolacije nego kao široki slavoluk što otvara put prema drugima.

U postvarenim primjerima svojih najzapuštenijih formi pojam je domovine očišćen od svakog duhovnog sadržaja, njegovo vezivno tkivo ne čini više sustav zajedničkih povijesnih iskustava, njegovo duhovno naslijeđe reducira se na mrtvu hrpu sadržajem ispražnjenih atributa, kao što su narodne nošnje, razvijeni stjegovi i bojni pokliči, dok ubijenim duhovnim okolišem odjekuju beskrajno ponavljane melodije.

Iskreno vjerujem da će svijet s vremenom napustiti tradicionalno shvaćanje nacionalne države kao vrhovnog postignuća nacionalne egzistencije. U tako shvaćenoj teoriji kraja povijesti činjenica da je jedan narod imao državu bila je važnija od toga kakva je ona bila i na kakvim je vrijednostima počivala.

(...) Vi mi svakako vjerujete kad kažem da ni jednom čovjeku ne preporučujem da se treba odreći vlastite domovine. Ja jedino tvrdim da je sazrelo vrijeme za novu definiciju tog pojma, za novi emotivni i verbalni kod čovjekova doma. Ovdje je krajolik što ga prepoznajemo kao neporecivi biljeg naše domovine, no da li bismo ga u budućnosti trebali shvatiti samo kao »naš« dio prirodnog čuda, kad je jednako izniman kao i brojni drugi, nekim drugim narodima lako razumljivi krajobrazi?

Isus Mučenik na raspelu postavljenome na rubu nekog bez imenog polja u južnoj Češkoj nije samo tradicionalni ukras naših sela, poznat iz starih kalendara s domovinskim motivima, on je i preživjeli odraz spiritualnosti naših predaka. Ako se u nas pretežno govori češki ili njemački, ne znači da netko rođen u domovini nekog drugog jezika, našu zemlju ili našu državu ne može osjećati kao svoju domovinu. Naše narodne priče i pjesme, našu nacionalnu kulturu i jezik moramo promatrati kao individualizirani sastojak ukupnog čovjekova duhovnog posjeda, kao svjedoke naše trajne želje za komunikacijom i zajedničkim životom s drugima.

(...) Rekao bih da su pojavni oblici stvari koji domovinu čine domovinom manje važni od njihova smisla. Drveni križ što bdije nad putnicima koji prolaze južnom Bohemijom prenosi puno važniju poruku od činjenice da je on naš, južnočeški Mučenik: on je tu da nas podsjeti na sudbinu Krista. Sada ćete reći da je taj drveni Isus istesan na jedinstven, prepoznatljiv način lokalnih naivnih umjetnika; točno, ali to ga ne čini utjelovljenjem južnočeškog bića.

(...) Divljenja vrijedan proces europskog ujedinjenja usredotočen je danas na institucionalnu, gospodarsku, legislativnu i političku razinu. Ali ni na jednoj od tih ravni on ne može biti uspješan izostane li istodobno sustavna potraga za ujedinjavajućim motivima u oblasti osjećaja i mišljenja. Drukčije rečeno: prije ili kasnije Europljani će Europu morati početi osjećati kao svoju domovinu ili kao zajedničku domovinu svojih domovina.

Europa mora mnogo izravnije postati utočištem naših zajedničkih vrijednosti, izraslih iz najboljih duhovnih tradicija i stečenih povijesnih iskustava njezinih naroda. Svi mi znamo koje su to vrijednosti: poštivanje ljudskih prava, pravna država, demokracija, građansko društvo, tržišno gospodarstvo, osjećaj za socijalnu pravdu, briga za prirodu što nas okružuje. l svi mi osjećamo, čak i kad o tome ne govorimo previše, što leži sakriveno u sustavu vrijednosti iznad kojih se uzdižu naša društva: odgovornost za ono što nam je povjereno na čuvanje, moralni zakon u nama i komadićKantova zvjezdanog neba nad nama.

Priredila Ankica Šunjić