Europa Europske zajednice

Europa Europske zajednice

Nekoliko činjenica nastalih kao rezultat djelovanja međusobno povezanih strategija razdoblja prosvijećenosti i paleotehničke Europe naznačuje granice općenitog okvira političke i društvene imaginacije, pod zaštitom kojega se artikuliraju i suvremene zamisli o ujedinjenoj Europi nakon II. svj. rata.

Konkurencija nacionalnih država teritorijalnim monarhijama. Pojedine teritorijalne monarhije, u nekim razdobljima opstanka i ekspanzije, prometnule su se »za kaznu« u centralizirane republike, ali su zadržale ukupnu strukturnu baštinu teritorijalnih monarhija. U Francuskoj se taj »kazneni« prijelaz odigrao sredinom 19. st., a u Njemačkoj i Italiji na kraju razdoblja paleoindustrijalizma. U Španjolskoj se, pak, proces mijene poigrao s uvriježenim očekivanjima, stvarajući novi »kazneni« oblik prijelaza iz republikanske forme nazad u monarhijsku. Dvije su se teritorijalne monarhije, međutim, najmanje promijenile s obzirom na baštinu: Velika Britanija i Rusija. Prva je zadržala i formalni i strukturni kontinuitet, a Rusija je morala proći u kratkom razdoblju tri »kaznena« prijelaza, iz monarhije u građansku republiku te iz nje u totalitarnu republiku; potom iz totalitarne nazad u građansku. U kontekstu što ga te mijene oblikuju, oslobodili su se novi polit. čimbenici — nacionalne države. Strukturna matrica koja pojašnjava pravilo reda njihova osamostaljivanja može se izvesti iz položaja pojedinoga narodnog kraljevstva u teritorijalnoj monarhiji. Ako je jedno narodno kraljevstvo bilo makar i u najskromnijem obliku i trajanju »hegemon« neke teritorijalne monarhije, neovisno je li ona preživjela ili nije, onda će imati prvenstvo i u stvaranju i u legitimiranju nacionalne države u Europi. Zato su Poljaci, Austrijanci, Madžari pa čak i Irci imali manjih poteškoća prilikom osamostaljivanja svojih država od, primjerice, Slovaka, Hrvata, Litavaca, a posebice Katalonaca ili Škota.

Nastalo suparništvo između nacionalnih država i teritorijalnih monarhija polarizira Europu na više razina. Model nacionalne države strukturni je izazov jedinstvu teritorijalne monarhije jer omogućuje da se s pomoću baštine razdoblja prosvijećenosti, na koju se naslanja i jedinstvo teritorijalnih monarhija, ospori upravo to jedinstvo. Zato teritorijalne monarhije imaju posebnu potrebu rasno demonizirati nacionalne prosvijećene države u susjedstvu, te sustavno poticati izgradnju naddržavnoga institucionalnog poretka, koji bi, zbog praktičnih odnosa u razdiobi političke i društvene moći, bio neprekidno pod njihovim nadzorom. Izravna posljedica rasnog sumnjičenja nacionalnih prosvijećenih država je poticanje manjinskih skupina da se natječu za položaj konstitutivnih skupina u nacionalnim državama. Time se inducira model federalne preuredbe nacionalne države, model koji je u strukturnoj tradiciji teritorijalnih monarhija ostao dominantan jer im je omogućio da načelno funkcioniraju kao ugovorne tvorevine a politički, kulturno i socijalno kao homogeni entiteti pod nadzorom većinskog naroda i polit. tradicija njegove države. Izravna posljedica poticanja naddržavnoga institucionalnog poretka je učvršćivanje nekoliko raznovrsnih praktičnih strategija kojima je cilj stvaranje zajedničkog pravnog prostora, sličnog onome što su ga, ali samo u vlastitim granicama, većotpočele oblikovati teritorijalne monarhije iz klasičnih eur. razdoblja. Zato su regionalna fragmentacija i naddržavna integracija dvije strane jedinstvene strategije.

Tragovi obračuna s totalitarnom tradicijom. Nakon II. svj. rata Europa se našla sučeljena samo s jednim klasičnim tvorcem totalitarizma: ruskim realnim socijalizmom. Ali, budući da je on u isti mah i baštinik ovlasti antifašističkog saveznika iz rata, Europa ga nije mogla spriječiti da aktivno sudjeluje u diobi pobjedničkih nagrada, a one su bile uglavnom europske. Zahvaljujući tome, granice eur. polit. istoka nikada nisu bile tako duboko u Srednjoj Europi kao nakon II. svj. rata. Po teritorijalnoj baštini samo je rani karolinški Kršćanski svijet imao skromnije granice. Rascijepljeni Berlin postao je simboličnim glavnim gradom poratne Europe. Znamenita izjava am. predsjednika Johna Kennedyja: »Ja sam, također, Berlinac«, prvi je put jasno nagovijestila s koliko se osjećaja apsurdnosti u europskoj i općenito zapadnoj imaginaciji doživljava novo stanje. Odgovor na dubinski pritisak Europa je oblikovala na dva načina. Potaknula je i ohrabrila one čimbenike koji su prirodno bili zainteresirani za kooperaciju i zajednički razvitak, ali u sklopu civilizacijske mreže određene načelima kao što su: tržno gospodarstvo i slobodno poduzetništvo; socijalno odgovorna država; parlamentarna demokracija; kulturna tolerancija. Potaknula je i ohrabrila socijalnu i političku obranu prava pojedinca. Budući da je totalitarna baština dovela u strukturnom pogledu baštinu prosvijećenosti u pitanje, ustrajavanje na pravu pojedinca bio je jedan od odgovora.

Međutim, i iskustva tijekom nekoliko ratnih razdoblja u modernoj Europi učvrstila su kolektivni uvid da je, unatoč prosvijećenim načelima, svagdašnji pojedinac ostao bez stvarne obrane. Na taj se način postupno rekonstruiraju iskustva i predlošci marijanske tradicije Kršćanskog svijeta, u pamćenju kojih je svakodnevica posebnom socijalnom »zonom«.

Ovisnost o SAD. Premda se prvi oblici ovisnosti Europe o SAD mogu smjestiti u razdoblje kojemu je u središtu I. svj. rat, kada SAD aktivno sudjeluju u raspletima najvećih onodobnih političkih drama u Europi, stvarna eur. ovisnost o SAD učvršćuje se nakon II. svj. rata. Marshallov plan gospodarske obnove Europe iz 1947. prvi je i najbolje upamćeni, izvanjski pokazatelj te ovisnosti. Koristile su ga države: Austrija, Danska, Belgija, Francuska, Grčka, Nizozemska, Irska, Island, Italija, Luksemburg, Švedska, Turska, Velika Britanija, Zapadna Njemačka i Slobodni Teritorij Trsta. Iznos od 15 mlrd. am. dolara možda i ne izgleda prevelik s obzirom na eur. potrebe, ali se ne može ni podcijeniti. Uz Marshallov plan vezane su i prve inicijative kojima je namjera potaknuti eur. zbližavanje i ujedinjavanje. Tu je korijen organizacije za europsku ekonomsku suradnju.

Osim razvojne, eur. je ovisnost o SAD posebno ozbiljna na vojnom području. Strategijske sheme »hladnoga« rata Europu su pretvorile u potencijalno ratište »konačnog« obračuna sa staljinističkom državom, a stvarno u istočnu granicu zapadnoga svijeta. Zato osnutak NATO–a ne kasni za najboljim prizorima hladnog rata. Njegovo utemeljenje (1949) i daljnji razvitak ostali su u znaku dubinske ovisnosti Europe o potpori am. polovice zap. svijeta. Premda je prisutnost toga saveza bila nužnom pretpostavkom svake posebne eur. integracije, zamisli i nadzor nad njegovim izgrađivanjem ostali se izvan integracijskih zamisli uobličenih u statutu Europskog vijeća u Strasbourgu 1949. S obzirom da je obrana ljudskih prava prvi cilj zapisan u statutu, nije drugačije ni moglo biti. Te će zamisli nastati poslije i odvojeno, u Parizu 1952. kada Europljani deklariraju i prvi interes za zajedničku obranu u europskim okvirima.

Kraj kolonijalnog razdoblja. Suton razdoblja ne znači samo okončavanje dotoka jeftinih sirovina iz prekomorskih zemalja i slabljenje mogućnosti da se kontrola matičnog društva održava dramatizacijom i prijenosom pojedinih oblika strukturnih pritisaka iz metropole u kolonije. Europa je i nakon 1945, raspolažući velikim mogućnostima paleoindustrijske strukture da s pomoću modernizacije množi ovisnosti, bila jošdovoljno jaka i zrela za nove kolonijalne odgovore koje je vrijeme zahtijevalo. Drugo lice događaja je okrutnije. Ono pokazuje da kraj kolonijalnog razdoblja označuje, u isti mah, i početak epohe policentrične razdiobe planetarnih sposobnosti (i ovlasti) za razvitak. Osim eur. civilizacije i američke, koja zbog posebnih obveza SAD prema ostatku američkog kontinenta djeluje kao samostalni čimbenik u okviru Zapada, namjere da se uključe u planetarnu konkurenciju deklariraju jošcivilizacije s istočne eur. periferije, Dalekog istoka, islamska civilizacija i civilizacije indijskog potkontinenta. Premda su njihove polazne konkurentske sposobnosti male, nova državna samosvijest i bogate a neiscrpljene zalihe, nagovješćuju da je na pragu razdoblje u kojemu Europa više nije središte svijeta, nego samo jedna, unutrašnjim oprekama narušena civilizacija. Svoju sposobnost da opstane ona mora stalno potvrđivati u raznovrsnim oblicima natjecanja, od političkog i vojnog do kulturnog i ekološkog. Vjerojatno su i zbog toga u Europi nakon II. svj. rata sve rjeđe herojske polit. ličnosti podrijetlom iz tradicije reprezentativnog individualizma iz klasične faze razdoblja prosvijećenosti. Novi eur. upravljači nemaju karizmatični autoritet. Njihova je glavna prednost institucionalna kompetencija. Nakon kraljeva, svetaca, revolucionara i inženjera, Europa je svoju budućnost morala povjeriti birokratima.

Općeniti porast funkcionalne ovisnosti. Uspostava industrijskog poretka na mjesta glavnoga proizvodnog modela, ali i glavnog načina društvene modernizacije, te tehnička preobrazba teritorija, postupno su nametnule serije novih obveza čimbenicima svijeta, koje su oni deklarirali kao uporišta nove praktične racionalnosti. Njezinu jezgru čini zabrana stanja autarkije i samovolje u društvu te jačanje uvida u dubinske funkcionalne ovisnosti prije vrlo udaljenih čimbenika aktera i elemenata društvene zbilje. Toj općenitoj orijentaciji pridonosi i proces preobrazbe ekoloških poremećaja iz lokalnih događaja u međudržavne ili kontinentske rizike. Na toj podlozi, u prvim poratnim godinama dramatično sučeljeni Istok i Zapad postupno razvijaju dvosmisleni odnos vojnog i industrijskog natjecanja, a gospodarske i pragmatične suradnje. U kontekstu što nastaje, nepovjerenje u nove čimbenike polit. fragmentacije ili kulturne diferencijacije više se ne mora obrazlagati starim polit. predrasudama iz razdoblja teritorijalne monarhije, premda se one jošobilno koriste i tijekom 1990–ih godina. Prikladnije je koristiti argumente izvedene iz »nove racionalnosti« kasne modernizacije. Zbog toga je retorika eur. integralizma, prije završnog iscrpljivanja realnog socijalizma u natjecanju za vojnu prevlast u svemiru i imaginarna dobra s dalekih planeta, rado koristila tezu o kraju ideološkog razdoblja i o pobjedi svijeta koji je nastao pod dubinskim pritiskom same modernizacije. Ističući slike svijeta pod jedinstvenim nadzorom modernizacije, Europa je poručivala da više nije civilizacija rata i da će mjerodavni odgovori na nove razvojne zapreke i izazove biti posljedica kooperacije između glavnih baštinika te modernizacije.

Na toj podlozi postupno nastaje zamisao o ujedinjenoj Europi. Praktični model ujedinjenja razvio se kao zamisao o Europskoj ekonomskoj zajednici, a od 1992. o Europskoj uniji. Franc. političar Jean Monnet zacijelo je prvi nagovijestio tu potrebu. Joštijekom II. svj. rata on je upozorio da će nakon rata, kao preduvjet stabilne Europe, biti potrebno učvrstiti gospodarsku i političku suradnju između Francuske i Njemačke. Robert Schuman je bio i autorom deklaracije franc. vlade iz svibnja 1950, kojom se definiraju općenita načela budućeg saveza. U toj deklaraciji, poznatoj joši pod nazivom Schumanov plan piše: »(...) Tako uspostavljena solidarnost u proizvodnji označit će da rat između Francuske i Njemačke postane ne samo nezamisliv nego i materijalno nemoguć(...); taj će prijedlog učvrstiti prvu stvarnu osnovicu europske federacije koja je neophodna za očuvanje mira«.

U sjeni tih nauma i aspiracija uobličuje se i prva faza eur. institucionalnog ujedinjavanja. U Parizu je 1951. osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik. Tom činu prethodio je ugovor između Belgije, Luksemburga i Nizozemske o carinskoj uniji (1947) te izrada statuta Europskog vijeća u Strasbourgu (1949). U toj, prvoj fazi, osim u sklopu NATO–a, Europljani su deklarirali i interes za zajedničku obrambenu politiku.

Daljnji razvitak integracije suočio se s pitanjem o odnosu granice ovlasti naddržavnih institucija i suvereniteta pojedinih zemalja. Pojavljuju se dva oprečna stajališta. Federalisti zastupaju stajalište da su nacionalne vlasti i naddržavne institucije komplementarne i da trebaju surađivati u sklopu široke mreže naddržavnih ustanova osposobljenih za pregovaranje. Funkcionalisti, pak, zastupaju stajalište da suverene države moraju postupno prenijeti pojedine elemente suvereniteta na naddržavne institucije Zajednice. Polarizacija pokazuje da je izbila na vidjelo stara strukturna opreka teritorijalnih monarhija. Razvitak unutrašnjeg ustroja Zajednice pokazao je da je najteže održiva ekskluzivna nejasnoća spomenutih stajališta. Zbog toga nastaje njihovo pragmatično spajanje. Posljedica je opći model Europske unije u kojemu je, barem formalno, očuvan suverenitet država članica, ali i sloboda djelovanja naddržavnih ustanova, napose u poslovima ostvarivanja demokratskim odlučivanjem zemalja članica definiranih strategijskih prioriteta Unije (jedinstveno tržište, zajednička monetarna politika, sustav sigurnosti, vanjskopolitička strategija, građanska prava).

Načelno, to znači da države članice pragmatično pristaju na prividno ograničenje suvereniteta kako bi ga stvarno, uspješnijim modelom razvitka, potpunije potvrdile, pokazujući da su sposobne odgovorno oblikovati vlastiti razvitak. Praktično to znači da u širokom sklopu koordinacije, posredovanja i pregovaranja eur. administracija postaje novim zbiljskim čimbenikom razvojnog orijentiranja Europe. Posredno, dakle, Europa je u oblikovanju nove institucionalne anatomije iskoristila integrativno iskustvo paleotehničkog razdoblja, u kojemu su se stilovi života u eur. svakodnevici homogenizirali pod pritiskom tehničke sfere, a prividno neovisno o »ideološkom« predumišljaju. U drugoj etapi ujedinjavanja ključan je sastanak ministara u Messini 1955, te Rimski ugovor 1957, kojim je i formalno utemeljena Europska ekonomska zajednica. U istom »paketu« osnovana je zajednica za atomsku energiju (Euratom).

Treća etapa oblikovanja institucionalnog jedinstva u znaku je dramatizacije rasprave između federalista i funkcionalista. Francuska, zemlja koja je bila u središtu prvih eur. integracija, pod polit. vodstvom Charlesa de Gaullea, otpočinje ozbiljno sumnjati u spojivost ostvarenih rezultata institucionalnog ujedinjavanja i suverenog prava pojedinih zemalja. Francuska se odlučila na blokadu institucija zbog sumnje da je riječ o oblikovanju strukture koja je prijetnja nacionalnoj samostalnosti. Nakon odlaska de Gaullea s vlasti (1969), franc. otpor slabi, a funkcionalisti i federalisti pokazuju pripravnost na pragmatično istraživanje putova uklanjanja opisanog konflikta. Iskustvo stečeno u tom konfliktu ubrzalo je pripreme za prve izbore za Europski parlament (1979).

U četvrtoj se etapi institucionalna integracija nastavlja bez dramatičnih zastoja. Atribut ekonomska se gubi, a učvršćuje se naziv Europska zajednica, a potom Europska unija ili savez (1991. u Maastrichtu). Promjena naziva implicira i unutrašnju rekonstrukciju integracijskih razina. Sve je jasnije da to nije samo gospodarska integracija nego i politička i monetarna i ekološka i obrambena. Tržišno gospodarstvo, građanska prava, parlamentarna demokracija, neovisna javnost i srodne vrijednosti postaju deklariranim načelima Unije. Ona, posredno, sugeriraju da to nije samo pragmatično spajanje, zbog veće vojne sigurnosti i zaštite gospodarskih dobiti, nego da se radi o programu učvršćivanja onih elemenata koji eur. civilizaciju kao jedinstvenu tvorevinu jasno dijele od drugih civilizacijskih modela i primjera. Premda na popisu zemalja članica iz 1991. ima onih koje bi teško izdržale čak i površniju provjeru, napose građanskih prava i neovisne javnosti, one se drže legitimnim članovima unije jer se vjeruje da polit. i kult. identitet ostvaruju orijentirajući se eur. mjerilima. Zato se ne može reći da su formalne granice Europske unije ujedno i granice aktivne jezgre suvremene civilizacije, ali nije prijeporno da je Unija jedini organizirani i aktivni predložak zajedničke obnove Europe na izmaku 20. st.

Kritičku sumnju posebno jača više puta očitovana nesposobnost EU da se oslobodi polit. stereotipa iz memorije teritorijalnih monarhija u odnosu prema periferijskoj Europi. Nesposobnost da u ratu Jugoslavije protiv Hrvatske i BiH odlučno stane na stranu žrtava agresije, ostavlja mjesta razložnoj sumnji da eur. institucionalna integracija nije priprema za budućnost, nego jesenska zgoda jedne civilizacije koja pojačanom formalizacijom i ritualizacijom unutrašnjih životnih tijekova želi osigurati trajniju branu protiv unutrašnje dezintegracije i izvanjskih pritisaka. Iskustvo periferijske druge Europe, napose država i naroda koji su se našli na mjestu žrtve, postaju bašzbog toga ključnim pokazateljem stvarnog smisla i domašaja eur. integracije. Nema dvojbe da je aktualno institucionalno ujedinjavanje izvedeno iz dubinskih tendencija eur. civilizacije. Po tome je EU pirodni baštinik glavnih eur. ujediniteljskih zamisli. Ali nema, također, dvojbe da je primjena modela djelovanja na eur. periferiji podrijetlom iz tamnijih strana te baštine. Ako ta nesposobnost očitovana na eur. periferiji, a napose u ratu za hrvatsku i bosansku državnu samostalnost, postane općenitom označnicom rada EU, onda će to biti pouzdani znak da je Toynbeev tipski opis civilizacijskog sutona ovdje naišao na rijetku, ali začudno uvjerljivu činjeničnu potporu.

Atlas Europe, LZMK, 1997.

Slobodan P. Novak

Civilizacijski korijeni i baština

Svijest da vlastite granice pripadaju i drugima nije, na žalost, uvijek bila u skladu s ponašanjem Europljana. Povijest Europe povijest je sukoba. Grci otvaraju prvo poglavlje toj povijesti sukobljavajući se sa susjednim stanovništvom, koje nije znalo za gradove. Grci su od II. tisućljeća prije Krista preuzimali mnoga kulturna i civilizacijska iskustva s Prednjeg istoka. U 5. i 4. st. postali su posve svjesni ljudskog razuma, njegove moći da ustanovi trijadu što ju je zapadna civilizacija prihvatila kao kriterije ljepote i dobrote. Grci su prvi u povijesti stvorili misaoni temelj ideji političke slobode kao slobode pojedinca. Nitko se prije Grka nije toliko posvetio proučavanju prirode. Taj studij doveo ih je pred sam prag moderne znanstvene misli. Platon i Aristotel u filozofiji te Sofoklo i Eshil u književnosti, napose dramskoj, odredili su najvišu razinu pojedinačnog stvaralaštva. Zahvatima u arhitekturu i okolišodredili su mjerila budućih stoljeća te doveli svoju civilizaciju do samih vrhunaca što ih je čovječanstvo dosegnulo u graditeljstvu. Iako ih se može smatrati prvim pravim Europljanima, oni su Europom smatrali samo zemlje koje su se nalazile zap. od Grčke, a sve narode i zemlje ist. od svoje domovine nazivali su Azijom. Zato je povjesničar Herodot i interpretirao povijest svijeta kao sukob Azije i Europe. Grci su bili u jezgri toga sukoba, a u njoj su se našli i Rimljani, koji su ih naslijedili. Zbog toga se i može kazati da obje civilizacije, i grčka i rimska, nisu bile bez ostatka europske. Istina, Grci su u sredoz. bazenu kolonizirali neka područja, i to sve do Iberskog poluotoka, ali njihovi glavni geopolit. i kult. interesi bili su na istoku u Siriji, Egiptu, do Indije. Njihova iskustva u poeziji, slikarstvu, filozofiji i znanosti bila su temelj i srednjovjekovnoj i modernoj Europi. Grci sami nisu uspjeli ostvariti polit. jedinstvo. Ostali su mozaik malih suverenih gradova državica. Politička unifikacija nešto širega, a Europi i europejstvu bližeg prostora, bit će glavna zadaća rimske civilizacije i Rimskoga Carstva.

Rimski svijet imao je dva limesa, a njihovi smjerovi bitno će obilježiti eur. povijest tijekom sljedećih stoljeća. Sjeverni limes uspostavio je granicu prema barbarima, a onaj istočni, koji je u 4. st. raspolovio Balkanski poluotok, rimskoj a i svim budućim civilizacijama, također je postao trajnom civilizacijskom međom. Stoga je Rim veću svom začetku bio trajno raspolovljen. On je uvijek poznavao i neki drugi, svoj zrcalni Rim. Iako je bez konkurencije bio središte svijeta, Rimu su rado nalazili dvojnike. Jedino u svome najznamenitijem razdoblju Rim nije poznavao nikakvih raskola. U dva posljednja stoljeća prije Kristova rođenja, Rimljanima je pošlo za rukom da pod samo jednu vrhovnu vlast stave sav sredozemni perimetar i cjelokupno njegovo važnije europsko, azijsko i afričko zaleđe. Zbog te činjenice Rimsko Carstvo i nije bilo eur. carstvo, ali mu se glavni grad nalazio na jednome od eur. poluotoka, a njegova buduća dvojna prijestolnica, Carigrad, bila je na granici azijskog i eur. kontinenta, pokazujući da u prvim tisućljećima svoje civilizacije Europa nije mogla pobjeći od geološke zadanosti po kojoj je ona tek azijski poluotok. Gospodarska središta Rimskog Carstva, jednako kao i grčkih državica, nisu bila u prostorima eur. Galije ili Britanije, koje su Rimljani kolonizirali i približili Mediteranu. Ta središta bila su na Istoku. Aleksandrija u Egiptu, nekadašnja grčka kolonija, bila je važno gosp. i kulturno središte Rimskog Carstva.

Rimljani nisu uspjeli gusto naseliti eur. krajeve. U doba prvih kršćana smanjivalo se čak i stanovništvo Apeninskog poluotoka. Ali Rimljani su imali golemu asimilatorsku sposobnost, te bijahu kadri usvojiti većinu grčkih intelektualnih i umjetničkih spoznaja i djela. Najveće intelektualne snage posvetili su stvaranju uprave i zakona pa su njihovi zakoni, koji temeljne zasade crpu iz načela grčke filozofije, definitivno kanonizirali dotadašnje običajno pravo i stavili razum iznad hira. Rimsko je pravo ostavilo dubok trag u svim budućim eur. pokušajima poboljšanja pravnih društava. Rimljani nisu mogli Grke nadmašiti u umjetnosti, ali je klasična latinska književnost s Vergilijevom epikom i Ovidijevim pohvalama slobodne ljubavi, prirodnog života i mitologije, obilježila ne samo buduću književnost, nego je u mnogim epohama bila jezgra svekolike školske prakse, nudeći zajedno s epovima Grka Homera ideal eur. naobrazbe. Rimljani su dali čvrste temelje svekolikoj vojnoj znanosti, a tehničke inovacije što ih je njihovo društvo upoznalo vrlo često nisu do danas prevladane. Poput Grka, i Rimljani su njegovali govorništvo, ali su tek u praksi i oblicima javnog života stvorili od retorike disciplinu bez koje se ne može zamisliti eur. državna tehnologija. Preuzimajući mnoga grčka otkrića, stari su Rimljani silno napredovali u medicinskim istraživanjima, pokazujući i tu, kao i drugdje, svoju znamenitu praktičnost. Rimljani su svoje tehničke i općecivilizacijske spoznaje proširili na dotad nepoznate prostore, ostvarujući time prvi put snažan komunikacijski sustav svega poznatog svijeta i olakšavajući protok ideja, žrtvom kojih su na kraju i sami postali.

I kršćanstvo je stiglo iz Azije. Ondje gdje su Grci pokazali razum, kršćani su začeli dušu. Njihovi ideali o bratstvu duša promijenili su i socijalnu sliku svijeta, ali su jošviše promijenili kulturnu geografiju, nudeći pritom i novu umjetničku sliku svijeta. Nijedna sila, nijedna moćod trenutka u kojemu je rođeno kršćanstvo na čitavome eur. kontinentu, pa i na njegovim dodirištima s Azijom, neće se moći postaviti iznad moralnog zakona. Bez moralne kontrole neće ništa moći ostvariti ni vlade ni vladari. Ali kršćanstvo će eur. činjenicom postati tek onda kada u Europu preko sjevernoga limesa počnu dolaziti Germani, Slaveni i Avari, a od 6. stoljeća preko Sredozemlja i sjev. Afrike joši Arapi. Rimljani su se dobro pripremili za te pritiske. U Carigradu nastaje moćni »Novi Rim«, točno na granici kontinenta, upravo na onom mjestu na koje bi se najbolje mogla postaviti poluga s kojom bi bilo moguće pokrenuti svijet. Ali Carigrad nije nikada uspio postati čvrstom točkom. Latinska stvarnost širila se Europom. Njezina grecizirana carigradska varijanta nije joj bila strana. Na ruševinama Rimskog Carstva u susretu kršćanstva i poganstva, ostataka srušenog Rima i tragova asimiliranoga i ostarjeloga grčkog nasljedstva, u trenutku zaborava pismenosti, jedino je jošKršćanska crkva bila sposobnom preuzeti izobrazbu kraljevskog i kneževskog sloja. U toj usnuloj i od barbara uzdrmanoj Europi, biskupi se pojavljuju kao prvi savjetnici moći. Ta civilizacija nepismenih prvo rađa Europu ratnika i Europu samostana.

Samostani će obaviti konačnu latinizaciju kršćanstva. Latinizirano kršćanstvo bilo je podatno da na novi način ostvari ideju grčkog polisa. Trebalo je samo da samostani ustuknu pred katedralama. Ali za to su trebali stasati snažni vladari i nove nacionalne ideologije. One su se mogle roditi u sjeni ozbiljne i na klasiku oslonjene škole. Takve škole prvo su nastajale u samostanima i ubrzo su postale jezgre svekolikog znanja. Mislioci toga vremena su mnogobrojni. Dolaze na ruševine staroga svijeta i tu stvaraju nove latinizirane i kristijanizirane mitove utemeljene na idejama o narodima s etnogenezom. Augustin, Boetije i Isidor postavljaju temelje duhovnosti toga doba, a političko europejstvo ostvaruju ljudi politike. Karlo Veliki, primjerice, u doba vladavine kojega se javlja i termin Europeenses. Europeiziranje ovaj put ide bez Skandinavaca, Slavena i Španjolaca, ali ideja jedinstvene Europe počinje samu sebe proizvoditi od vremena Karla Velikog. U toj novoj Europi ponovno će se Rim javiti kao polit. subjekt, i to ne više kao srušena, a nekoćblistava vizija. Rimski je papa u tome obnovljenom svijetu jamac onoga što se nazivalo renovatio imperii romani. Grgur Veliki izvest će iz tog obzora prvu obnovu antike, koja je u početku bila neprogramatska, a nastala je zbog osobnih potreba intelektualne i moćničke elite. Prvi organizacijski nukleus Europe stvara se uz pomoćsukoba, u vrijeme oslobađanja Španjolske od Arapa, kada kao znak europeizacije nastaju prvi veliki nacionalni, ali i općeeuropski mitovi, poput pjesama o Rolandu, o Cidu, o Nibelunzima, o Igoru. U samostanskim skriptorijima umnaža se pamćenje, nastaju prve prave enciklopedističke summae znanja.

Usporedno s naporima u tišini skriptorija, i usporedno s djelovanjem samostanskih intelektualaca na razvitak tehnologije vladanja, dolazi do kristijanizacije novih dijelova Europe: Skandinavije, zemalja zapadnih i južnih Slavena te Madžara. Od tada, dakle od početka drugoga kršćanskog tisućljeća, osim jednog upada Mongola u 13. st. i osim turskih osvajanja Balkana od početka 14. stoljeća, nije više bilo ni osvajanja niti agresija prema zapadnim krajevima Europe. Ta činjenica, koja je sve europske sukobe poslije toga pretvorila u lokalne, ili u najmanju ruku izvozne, odredila je elemente pogodnoga demografskog napretka, te izravno potaknula rast gradova i označila početak industrijske revolucije. Otvorila je dakle proces koji neprekidno traje sve do 19. st., a zasniva se na kulturi gradova, mreža kojih je najeuropskiji znak Europe do danas. Genova, Firenca, Milano, Venecija, Nürnberg, Hamburg, Bremen, Valencija, Barcelona, Pariz, London, Prag, Beč, Budimpešta, Krakov, Dubrovnik, Zagreb, samo su znakovi tog europejstva. Europa gradova proizvela je, međutim, u svojih stanovnika i veliku želju za drugim zemljama, gradovima i kontinentima. Europa gradova kao da prisiljava svoje žitelje da je šire na druge kontinente, da je negdje drugdje brane. Dižući se u obranu Isusova groba i krećući u Jeruzalem, utirući trgovačke putove sve do Dalekog istoka ili otkrivajući, a poslije i kolonizirajući novootkrivene zemlje južne polutke, stanovnici Europe kao da su jošjednom podignuli jedra starogrčkih brodova. Samo ovaj put Europu su Europljani bili potpuno zaposjeli, Europa nije više niti u jednome svom kutku bila mračan i neosvojiv prostor.

Kao što razvoj pismenosti i kulture u srednjem vijeku nije išao uzlaznom putanjom nego se doimao novim početkom, tako se i počeci eur. demokracije mogu nazrijeti tek unutar novostvorenih feudalnih ugovora i prava da ih se ne prihvati. Stvaranje gradskih suvereniteta, od kojih će neki, poput Dubrovačke Republike i Venecije, istrajavati sve do 19. st, bilo je plodno tlo da se pored svećenstva, kao nositelji i promicatelji kulture, a time i europejstva, afirmiraju i velikaši, trgovci, kancelari, dakle politički profesionalci, sve odreda zaštitnici pravne države. Statuti i zakoni gradskih općina nova su književna vrsta toga doba, a većprobuđeno zanimanje za nacionalne mitove, koje je dotad postojalo samo unutar internih skriptorija, prelazi sada u vlasništvo širih gradskih upravnih slojeva. Europa, koju su benediktinci probudili iz ruševina nakon barbarskih najezdâ, pojavljivala se sada prije svega iz duha pobune protiv despotizma. Katedrala postaje najvišim i najboljim znakom te nove probuđene gradske samosvijesti. Europa se počinje prepoznavati u perimetrima svojih katedrala i društvenoj složenosti gradova, koju te katedrale idealno iskazuju. A s katedralom kao kultnim mjestom duhovnog okupljanja javlja se i skupština feudalaca sa stvarnim sustavom nadzora pravnih postupaka. Ti kontrolni mehanizmi pomoći će da se postupno izgradi nova slika svijeta s čovjekom u središtu.

Iz srednjeg vijeka izišla je Europa kao skupina različitih nacionalnih entiteta s etnogenezama i mitovima. U tu Europu svi su odnekud stigli. Na rubovima nekadašnjega istočnog i sjevernog limesa nastajale su manje nacionalne države. Na istočnom limesu, te nove države s često promjenjivim granicama zovu se Hrvatska, Srbija, Bugarska. Ono što se tada smatralo Europom imalo je samo jednu religiju, poznavalo latinično pismo, a jezik poslovne i liturgijske komunikacije bio je jezik starog Rima koji se osjećao božanskim jezikom. Na istoku i jugoistoku Europe, pored latiničnog pisma pojavile su se jošglagoljica i ćirilica, ali njihova pojava nije ničim omela integraciju Hrvatske i Bosne, a u jednom trenutku čak i planinske Crne Gore, u zapadni krug. Latinsku i kršćansku Europu, kontinent Germana, Romana i Slavena, dakle i Slavia romana i Slavia ortodoxa, pored zajedničke baštine povezivala su u jedan organizam joši zajednička kultna mjesta, među kojima su Jeruzalem, Santiago de Compostela i Canterbury bile najudaljenije točke. Tim kršćanskim paralelogramom tek oblikovanih nacija kretao se tip novog znanstvenika i profesora koji je stvorio sveučilišta što su nastajala od Pariza do Bologne, od Heidelberga do Krakova. I posvuda su svojstva intelektualčeva bila srodna. Autori i autoriteti bili su jednaki, a nacionalne razlike svjesno su se umanjivale.

Univerzalizam tadašnje Europe pripomogao je stvaranju novih posjednika moći i znanja. Unifikacija kulture bila je popraćena pojavom prvih pisaca s eur. značenjem. To se posebno odnosilo na Talijane iz ranoga humanističkog razdoblja. Dante i Petrarca u punom su smislu prva pera intelektualne eur. pojave. Za hrv. kulturu bila je u to doba presudna blizina Italije, što je pripomoglo da utjecaj humanizma, probuđena interesa za antiku i novoga duha prvo stigne u hrv. krajeve na istočnoj obali Jadrana. Ti prvi eur. nacionalni pisci, koji su postali općeeuropske veličine, otvaraju seriju nacionalnih prinosa ideji velike eur. umjetnosti. Europljani će toj građevini prinositi tijekom svih sljedećih stoljeća, ali će tek u 19. st. pojam Europe kao kuće velikih, a onda tek nešto manjih naroda, biti uvjetovan i prinosom pojedinaca općoj kulturnoj slici.

Benediktinci i njihova samostanska, a zapravo izvorno seoska kultura, postupno su uzmicali pred gradovima i crkvenim redovima koji su u novim okolnostima bili prihvatljiviji. Ti redovi nastali su iz učenja i sljedbeništva sv. Franje i sv. Dominika. Pisci i mislioci poput Tome Akvinskog, Alberta Velikog i Bonaventure sve se otvorenije usuđuju priznati da je dobar dio njihovih znanja došao iz korpusa antičkih autoriteta. Na marginama biblijskih spisa njihovi učenici ispisuju stotine tisuća stranica, izvodeći tako prvu pravu transplantaciju antike na krhko tkivo autohtonoga crkvenog učenja. Tu transplantaciju nazvali su i prvom eur. renesansom. Ali zajedno s učenim duhom i potrebama što ih izražavaju svećenički i vladalački sloj, sa svojim kulturnim zahtjevima pojavljuje se i sloj trgovaca i obrtnika koji pokazuju veliku duhovnu žeđ za sebi primjerenijim umjetničkim sadržajima. Taj se sloj pojavljuje i kao naručitelj pokretnih umjetnina. Cijela Europa u osvit renesanse čita Roman o Troji, Aleksandrova viteška junaštva. Takva lektira, zajedno s trubadurskom poezijom krhke osjećajnosti, stvara opći kodeks eur. ponašanja. Nastaje velik lom unutrašnjega i vanjskoga u čovjeku, a ideja dvostrukog morala usporedna je ideji dvostrukog knjigovodstva. Začet je model udvornog ponašanja, što i danas Europu razlikuje od ostatka svijeta. Kultura pojedinačnih i obiteljskih, pokrajinskih i nacionalnih grbova, kultura u kojoj se te šarene sličice pojavljuju kao mjesta s velikom usisnom moći i kao mjesto za sublimaciju osobnih i općih mitova i sjećanja na mitsko vrijeme, postat će polit. program svih u Europi djelatnih grupacija. S grbovima se išlo na sabore feudalaca, jahalo se u borbe, osvajalo se svijet.

Mnogi Europljani odlaze tada sve češće i na daleka putovanja. Jedni putuju kako bi otkrili nove zemlje, a drugi sve to zanemaruju radi užitka da svoje pustolovine ispripovijedaju drugima. Marko Polo jedan je od tih velikih putnika. Filozofi i putnici, filolozi i arheolozi od 14. st. pa tijekom cijeloga 15. st. daleko od Europe, u stvarnosti i u knjigama traže čvrstu točku s pomoću koje bi se vratili izvorima, točku s koje bi čovjeka stavili u središte. Jedni su je pronašli u iskopinama ostataka antičkog svijeta, na kamenim pločama i u zaboravljenim knjigama, sred otkopanih gradova i među pronađenim skulpturama. Drugi su je pronašli u otkriću Novog svijeta i njegovih stanovnika, za koje u jednom trenutku nisu znali gledaju li to same sebe u bivšem idiličnom stanju ili su im to možda potomci u budućoj utopiji. Čovjek toga vremena, zbunjen novim, odlazi često i u stare, najstarije izvore Božje riječi, on odlazi k Bogu jer ne želi sve na riječ vjerovati suvremenim tumačima. Svi ti putovi priveli su čovječanstvo sumnji i kritičnosti, relativizaciji, ali i otkriću konzumentskih masa. U tom smislu izum pokretnih slova stvorio je novu epohu demokratičnijom. Otkriće antike obogatilo je duhovnost i zauvijek odbacilo totalitarnu i monološku svijest koja je vladala u srednjem vijeku. Otkriće Novog svijeta, Amerike, donijelo je Europi velika bogatstva, uvelo je u mnoge sukobe, ali ju je naposljetku i samu ozdravilo.

Duboko i kritičko čitanje Svetog pisma odvelo je velik broj Europljana iz različitih zemalja na lomaču i u raskol, razdijelilo je kontinent, probudilo je sjeverni limes koji je većdugo spavao. Sva duhovna Europa okrenula se u vrijeme Kolumba i Erazma, Shakespearea i Galileja izvorima koji su, ne slučajno, u toj epohi prvi put nakon Grka osluhnuli tragički kod čovjekova opstojanja i njegovu najveću dubinu. Luteranski pokret, kao i oživljavanje znanosti i umjetnosti pod egidom grčko–rimskog kontinuiteta, pojava slobodnijega kritičkog umovanja te program promjene stvarnosti (prema potrebi čak i silom) donijeli su Europi nemir i ratove. Pored toga donijeli su i glasnije zahtjeve za duhovnom čistoćom. Sve to porodilo je na europskom kontinentu nekoliko nemirnih i plačnih stoljeća u kojima su se većprije stvorene nacionalne države ratovima jošviše učvrstile.

Za ratove više nikome nije trebala filologija kao instrument. Ali se filologija u sjeni tih ratova i novih homogenizacija ipak nije mogla izbjeći. Ona se pojavila kao važno oruđe u rukama malih naroda, koji su uz njezinu pomoć, najčešće i nezapaženi od onih velikih, u hrvatskom slučaju djelomično pod turskom vladavinom, postupno ulazili u krug one Europe koja je, i bez tašte svijesti, za sebe mislila da je Res publica litteraria. Istini za volju, Europa te male narode i njihove male jezike, koje je sama kodificirala i institucionalizirala, nije jasno razabirala. Spoznat će ih, doduše, mnogo poslije, kada joj budu zasmetali. Ali prve velike moderne države, kakve su bile franc., engl. ili austr. kraljevstvo, nisu deklarativno željele da mali narodi ukinu svoje identitete i da im se priključe. One to nisu željele jer se to protivilo ideji ragion della chiesa, ideji crkvene države.

Od druge pol. 16. st. ponovno oživljava veliki utjecaj Rima, a nositelji toga utjecaja bili su i pape i isusovci. Taj utjecaj bio je snažan napose u desetljećima nakon Koncila u Trentu i pomogao je da se na tlu Europe konačno zamijeni renesansni ragion di stato. Tom novom nadnacionalnom, u biti eur. idejom, Europa je u 16. st. bila razdijeljena na četiri velike vjere: katoličku, anglikansku, luteransku i pravoslavnu. U tom vremenu prestaje povijest zap. Europe kao jedinstvenoga dijela svijeta s jednom vjerom, jednim crkvenim poglavarom, jednim kalendarom, jednom liturgijom, te zajedničkim junacima i svetim prostorima. Ta nova Europa nije više imala jedan glavni grad i čvrstu točku. U malih je naroda vjera u čvrste točke trajala i oni su se jošdugo ponašali kao da je čvrsta politička centriranost postojala i kao da je izvirala iz Rima. Ta vjera nije ih mogla spasiti od sudjelovanja u velikim vjerskim i građanskim sukobima što su potresali europsko 17. i 18. st. Započelo je veliko teatralno razdoblje eur. povijesti, vrijeme koje mnoge nacionalne sredine nazivaju zlatnim dobom, a bilo je to zapravo razdoblje zlata i krvi, vrijeme novih homogenizacija, ali i mukotrpna hoda prema prihvaćanju razlika.

Na jugoistoku Europe u taj novi eur. sustav uključuju se joši Turci, koji su tek nakon obrane Beča 1683, oslobođenja Ugarske i dijelova Hrvatske prestali biti ozbiljnija opasnost za srednju Europu. U Bosni i Hercegovini oni će i nakon bečkog poraza ostati joščitava dva stoljeća. S Istoka svoje eur. sudioništvo postupno prijavljuju i Rusi, koji sve više žele ući na eur. koncert. Na tom koncertu, naravno, mogli su sudjelovati samo oni koji su imali prikladna glazbala, kojima su gospodarski i kulturni uvjeti mogli pribaviti te instrumente. Hrvatska u tom vremenu ulazi na eur. scenu skrivena pod slovinskim i ilirskim nadnacionalnim imenom, ali ulazi s važnim mandatom iz Rima, a taj je da bude nositelj evangelizacije na širem prostoru Istoka, među narodima porobljenima od Turaka pa i dublje, među pravoslavnima sve do sibirskih prostora. Toj važnoj zadaći pristupa Hrvatska podijeljena i rascjepkana između nekoliko suvereniteta. Vrijeme je to u kojem je od ruke nekog parlamenta pala prva kraljevska glava (Karlo I). Dogodilo se to u Engleskoj, ali nije moglo utjecati na činjenicu da je u isto vrijeme Francuskom vladao vladar Luj XIV, koji je bez straha rekao: »Država, to sam ja«. Filozof iz te iste zemlje, Descartes, reći će proročanski: »Mislim, dakle, jesam«.

Ako računamo sve procese koji su se odvijali do našega vremena, Europa se do danas tri puta ujedinjavala. Prvi put bilo je to u prvoj renesansi u 12. st. Na kraju toga prvog ujedinjavanja nakon pet stoljeća i nakon svih građanskih i vjerskih ratova bila je Europa podijeljena na četiri kršćanske crkve, a na njezinu tlu na ist. balkanskom limesu učvrstili su se neeuropljani Turci. Drugo ujedinjavanje Europe moglo je početi tek pošto su Turci pod bečkim zidinama bili otjerani u egzotiku. To drugo ujedinjavanje obavljalo se u salonima i ložama slobodnih mislilaca 18. st. Ono nije bilo političko, bilo je antiklerikalno i libertinsko, a željelo je ujedinjavanje nacija Europe u Republique de lettres. Ljudi toga doba postali su svjesni da koncept Europe nije fizički, da on ne dolazi ab ovo, da nikada ne govori o početku. On je prije svega kulturni, moralni, pa i polit. entitet s dugim trajanjem i pamćenjem. Takav koncept Europe omogućio je da se Europu doživljava drukčijom od ostalih dijelova svijeta, a da pri tomu njezine stanovnike ne definiramo ni kršćanima ni bijelcima. U toj Europi europsko, dakle, bili su duh, moral i solidarnost.

Europa je od 18. st. tek modus vivendi, način mišljenja, sustav filozofije i politike, tradicije, ali i nade. Takvo motrište nema ništa zajedničko s činjenicom da je Europa i geogr. sustav nekih manje ili više srodnih geoloških i meteoroloških činjenica. Tek od prije dva stoljeća Europa je bila sposobna sebe misliti, biti svjesna sebe i svoga projekta kao zajedništva. Tek od tada ona je bila u mogućnosti da sebe svjesno izvozi, da svoj modus vivendi transplantira i na druge kontinente.

Od početka 18. st. eur. se prostor sve više širio preko onoga što se obično naziva zapadnim kršćanstvom. Širio se dakle u Rusiju. Taj prostor, kristijaniziran jošod Bizanta, u 12. je st. izmaknuo prvoj velikoj renesansi eur. duha zbog najezde Mongola. Rusija je ostala izvan onoga svijeta koji je upoznao feudalizam, društvene redove, prve unifikacije, humanizam, buđenje antičkih izvora, reformaciju. Štoviše, taj svijet razvija mržnju prema Rimu, prema katolicizmu. U većem svom dijelu taj su dio Europe osvojili Turci. Ipak, jedan dio, uz pomoćdobrih trgovačkih pa i krvnih veza s Europljanima, postupno se izborio za poseban status i ostvario kontakte s Francuzima, Englezima, Nizozemcima, preuzeo inovacije u tiskarstvu, proizvodnji oružja i ušao u snažne sukobe s Poljacima i Šveđanima, a sve radi izlaska na Baltik.

U tom prostoru, za razliku od ostalih dijelova Europe, razvila se autokratska, gotovo tiranska vlast cara, mnogo jača od one što je bila poznata u Europi pod apsolutizmom. Rusija je pod Petrom I. Velikim prije svega modernizirala vojsku, povećala pomorsku snagu i čak prvi put neizravno pokazala svoje aspiracije prema toplijim južnim morima. Istodobno s tim procesom događala se i promjena u Crkvi, u kojoj se careva osoba gotovo pretvorila u božanstvo, koje je imalo sve oblike dvorske etikete, ali i elemente liturgije. Za takve potrebe europeizacije ili barem prihvaćanja od strane Europljana, Moskva više nije Rusima bila dobra prijestolnica, pa oni grade svoj Sankt Peterburg na obalama Baltika. U 18. st. najautoritativniji glasovi iz eur. salona, a tu se slušalo ponajviše Voltairea, takvu novu Rusiju, uz sva ograničenja, vidjeli su kao notre partie de l'Europe (našdio Europe). Štoviše, sve osim od Turaka osvojenoga Balkana, Tračana, kako veli Voltaire, bila je ta nova Europa. U tu Europu bez ostatka ulazi Rusija Petra Velikog, a poslije i Katarine Velike.

Kada Voltaireova družba gradi svoju Europu, ona pretpostavlja kako je potvrda europejstva prije svega u nekoj vrsti aktivizma ili, preciznije, da se u eur. sustavu vrijednosti sudjeluje uz pomoćistaknutih pojedinaca. Kada se u povijesti Europe prvi put pojavljuje svijest o njoj samoj, onda je u tu svijest ugrađena, pored svijesti o nekoj književnoj republici, i svijest o moralnom i stvaralačkom sudioništvu pojedinaca koji su sposobni nadići svoje uske državne i nacionalne granice. Mali narodi, takozvani mali narodi, po toj logici mogu te granice prijeći većna razini asimilacije. Balkan tu ulazi tek tako što u Grčkoj stradava Europljanin poput Byrona. A egzaltacija Rusije, njezine zapadne orijentacije, konstanta je eur. polit. prakse, iako to u Rusiji, pogotovu kad u orbitu istog procesa uđe i Srbija, izaziva otpore i protivljenja, opovrgavanje vlastitog europejstva. U tome, uostalom, sudjeluje i sam Dostojevski.

Razlomljen poput Rusije na potrebu bijega prema Zapadu i na svoj azijski genij, jedan dio Europe većdva stoljeća u nju mukotrpno ulazi. Najčešće je taj ulazak zapravo izlazak, ali ga oči zainteresiranih tako vide. Ideja o uzajamnom davanju nalazi se u temelju takve Europe i netom se realizira u 19. st. Neće biti nacije koja ne želi sudjelovati na tom koncertu. Sudjeluju tada i Poljaci i Skandinavci i Nizozemci. Ali za koncert nije dovoljan Mozart. Za koncert je potreban i glasovir, a taj su glasovir Hrvati imali tek povremeno, a često nisu ni znali da ga imaju. Nije nezanimljivo reći kako se i veliki Austrijanci, oni eur. Austrijanci, prvi put pojavljuju u znatnom broju tek u 20. st. Prije nije bilo moguće da na eur. koncertu budu potrebni baškao Austrijanci. Isto je bilo i s Česima, a s južnim se Slavenima nije pokušavalo ni toliko. Balkana na tom europskom koncertu nema i zato Voltaireovo prokletstvo i izostavljanje »iz našeg dijela Europe« vrijedi joši danas. Zamisao Europe kao književne republike i danas je na snazi te otvara nemale probleme hrv. kulturnoj politici.

Drugi važan aspekt 18. st. i nije toliko imanentan franc. salonima koliko je blizak Englezima, primjerice Gibbonu, a prepoznatljiv je u iskazivanju ideje o eur. ekvilibriju, o ravnopravnoj raspodjeli moći, u stvaranju nove polit. društvenosti koja u središtu ima novi univerzalizam, u čijem je temelju esprit de societe koji postaje, kao nekoćlatinski, sada najuniverzalniji jezik kao šifra jedne nove eur. svijesti, koja ujedinjenje razmatra kroz okular ravnoteže sile.

Ta dva pola samoproizvodnje eur. svijesti nailazila su na dobar odjek i prihvaćanje posvuda u Europi, pa tako i u slobodnim dijelovima unutar današnjih hrvatskih granica. Nailazila su pak na neodobravanje u njemačkom kulturnom okružju, upravo stoga što su Nijemci svoju nacionalnu državu stvorili znatno poslije Francuza i Engleza. Može se to reći i za jednu iznimku, za Herdera. Njemačka odbojnost spram francuske politesse proizlazi i iz osjećaja da je tu riječ o nečemu površnom, frivolnom.

Ideja o nacionalnoj državi treći je eur. korpus, koji se rodio u predromantizmu 18. st. Malo poslije to će značiti i otkrivanje srednjovjekovnih državnih identiteta, onih najvećih. Na to otkrivanje zakasnili su Madžari, Hrvati i Srbi, pa su ga morali obaviti pred samu secesiju, izlažući se opasnosti da im se to otkrivanje dugo odčitava kao kič i kao nešto što nije prirodno izraslo iz nacionalnoga duha. Upravo tako rođena su dva pogleda i na današnju realnost hrvatske nacionalne države, onaj koji je oduvijek promovirao Europu kao moralnu, duhovnu, kulturnu pa i političku činjenicu, i onaj drugi, koji je u mreži država tražio razloge za neku vrst naturalizma, prirodnjaštva.

Naturalistički pogled bio je koban u eur. povijesti 20. st. Danas je zaspao, ali mu se virus probudio i preselio s nekadašnjega barbarskog limesa u Njemačkoj na drugi eur. limes, onaj s Bizantom, na Balkan. Hrvatska mu je subjekt utoliko što joj je poput neke apokaliptične životinje tijelo uronjeno u taj limes, a glave raspoređene izvan njega u okružjima mediteranizma i Srednje Europe. Našavši se dakle u Europi, koja je moralna solidarnost, Poljaci, Česi, Slovaci i Madžari nisu više na simboličnom sjevernom limesu. On ne postoji naprosto zato što je Rusija postala dio Europe, što se egzaltira njezino zapadnjaštvo i što opet vrijedi Voltaireova rečenica o krnjemu istočnom limesu. Europi su zato bili potrebni novi barbari, i oni su se proizveli sami. Srbi su odlučili biti novi barbari Europe. Oni su vjerovali kako su Europu oslobodili od Turaka, ali se sada lijepo vidi da sebe nisu oslobodili nikada.

Revolucionarni ratovi potkraj 18. st., a potom i Napoleonova osvajanja, uveli su Europu u zaključni stadij nastanaka nacija. Taj proces započeo je jošu vrijeme kada su se barbari probijali kroz rimske limese. U tom smislu za Europu je karakteristično da su njezine nacije uspostavljale i najbolje, ali i najgore odnose upravo s onima koji su im bili najbliži, dakle sa susjedima. S druge strane, svaka eur. nacija morala se pojaviti kao korektiv stoljetnih sukoba što su se u njoj samoj događali, bilo s obzirom na vlastite regionalizme, bilo s obzirom na razloge jezika, vjere ili gospodarstva. Sve je to dovelo i do nastanka nadnacionalnih ideologija u pojedinim nacijama i pojedinim regijama. Nadnacionalne ideologije nisu zastupljene samo u malih naroda nego i u najbrojnijih i najvećih naroda, a posebno su se zaoštravale u višejezičnim i višenacionalnim zajednicama poput Velike Britanije, Skandinavije i Balkana. Snažan val ideja, pokrenutih u drugoj pol. 18. st. u razvijenim zap. dijelovima Europe, donio je na scenu novu snagu: građanstvo. Ono je sa sobom nosilo tri stila što su se pojavila gotovo istodobno. Jedan je bio predromantizam koji je slutio daleke svjetove u prostornom i u povijesnom smislu. Drugi je bio sentimentalizam koji se u svim umjetnostima i u filozofiji okrenuo svakodnevici gradskih i seoskih obitelji i građanskih duša. Treći je klasicizam, koji je vrlo dobro znao zaogrnuti sve polit. aspiracije onih što su na krilima revolucija i reformi crtali novu političku kartu Europe. Te su estetike nespojive, ali i povijesno nerazlučive, te na najbolji način pokazuju obzorje s kojega su poput engl. romanopisaca, njem. dramatičara i franc. filozofa davale izraz prosvijećenog građanstva i novoga sveobuhvatno sekulariziranog života. Vrijeme je to i velike Mozartove glazbe, Kantove filozofije, a u znanosti je to epoha koja je otkrivala elektricitet na Voltinim žabama, a magnetima pokušavala prodrijeti dublje od vidljivoga. Sva buduća znanost, kako humanistička tako i prirodna, mogla je 18. st. samo nasljedovati. Pa bila riječ o Freudu, Edisonu ili Einsteinu.

Znanstvena i intelektualna revolucija prethodnih epoha oslobodila je duh i pripremila ga za velike promjene u gosp., polit. i društvenom životu. Revolucija u Francuskoj, a jošprije nje i industr. revolucija u Engleskoj, potpuno su izbrisale sve oblike starih, iz srednjovjekovlja baštinjenih društvenih struktura. Francuska iz toga procesa izlazi kao prvo moderno eur. društvo i postaje uzorom cijeloga kontinenta, a njezin jezik i kultura preuzimaju se kao moda. Svi nemiri u Europi tijekom 19. st. začeti su na neki način u Francuskoj pa tek onda šireni dalje. U umjetnosti 19. st. romantiku i bidermajer zamijenit će realizam i naturalizam, što su se prirodom stvari okrenuli svakodnevici i fiziologiji jednog vremena po svemu naprednoga, ali i nemilosrdnoga, koje se 1899. prepoznalo u željeznome pariškom tornju. Romantizam je u manjih naroda, kao i u onih s tek probuđenim identitetom i samosviješću, trajao po naravi stvari nešto dulje. On se u obličju neoromantizma pojavljivao u pokretu franc. simbolista, u bečkoj i münchenskoj secesiji, kod engl. prerafaelita. Uvijek je taj pokret bio općeeuropski, a nastavio se i tijekom 20. st. u svim onim pokretima koji su ga možda prividno i opovrgavali, ali su se svi na njemu hranili mnogo više nego na pozitivističkim gledištima realizma i njegovih posljedica.

Otkrivajući do samoga dna čovjekovu stvarnost, umjetnici su lako otišli u jezik simbola, u podsvijest. Zamoreni stvarnošću, ljudi su se počeli okretati nestvarnome, dubokome i zapretenome. Potkraj stoljeća veliku Hegelovu romantičarsku filozofiju države i svemira zamijenili su optimistični teoretičari ranoga socijalizma i pesimistični istražitelji ponora duše i nemoći jezika. Ali više od umjetnosti bilo je to vrijeme u kojem su vladale prirodne znanosti, posebno kemija, fizika i medicina. Tehnika je tada ostavila dubok trag i u umjetnosti, približavajući je najširim slojevima. Uz pomoćprijenosnih tehnika zvuka, uz pomoćizuma telegrafa, telefona te mogućnosti tehničke reprodukcije pokretnih i nepokretnih slika, uz pomoćbržih prometnih sredstava, eur. su život i eur. modus vivendi zadobili konačnu jedinstvenu gramatiku i viziju. Europa koja je bila rođena iz nužde i obrane, a razvijala se u intelektualističkim salonima 18. st., sada je bila ujedinjena tehnikom novog doba. Iz pokreta što su proklamirali načela bratstva, slobode i jednakosti, a koji su uzbuđivali Europu, izišla je sada srednja klasa koja je osvojila prednost u gospodarskoj moći. Njoj su bila zajamčena osobna prava i mogućnost sudjelovanja u odlučivanju, u izobrazbi i u kulturi, dakle sve ono što je prije bilo ograničeno na uzak aristokratski sloj. Veliki eur. gradovi održavali su tijekom 19. i 20. st. stanovito umjetničko, književno i intelektualno jedinstvo Europe. To se ponajviše odnosilo na gradove poput Pariza i Londona, kroz koje prolazi mnogobrojna emigracija, posebno iz onih naroda koji tada nisu imali slobode i demokracije. Djelovanje eur. intelektualne emigracije bilo je stalan kreativni izvor Europe sve do nedavnoga pada Berlinskoga zida. U tom smislu veliki su se gradovi tijekom posljednja dva stoljeća mijenjali na kormilu eur. mode. Jednom je potkraj 19. st. to bio Beč, a jednom Wagnerov Bayreuth, jednom Milano kada bude riječ o operi, drugi put München kao središte slikarstva, a jednom talijanski gradovi kada se u njima bude ponovno otkrivala renesansa. Širom Europe nastaju tada i veliki nacionalni muzeji, jednako kao što različite eur. akademije znanosti i umjetnosti polažu temelje svekolikih nacionalnih preporoda i stvaranja modernih ustanova u manjih, ali i u većih naroda. Najveći gubitnici moći i teritorija u tom novom svijetu su Papinska Država i Austrijska Carevina, žrtve suvremenoga talijanskog i njemačkog ujedinjenja. Njemačka je potkraj 19. st. postala najjača industr. zemlja Europe. U vrijeme stvaranja moderne Italije, a jošviše u doba nastanka smanjene Austrije, i to nakon velikog rata prozvanog Prvim svjetskim ratom, nastale su nove države na tlu bivšega Habsburškog Carstva, a i poražene Turske, i to ne uvijek kao iskaz sporazuma svih narodnih skupina i svih povijesnih težnji naroda u njima, nego često tek po diktatu dotadašnje austr. nacionalne politike i tadašnjih pobjedničkih interesa. Mir koji je tada nastao mnogi su osjećali tek primirjem, i on je to za mnoge dijelove Europe ostao sve do 1989.

Europljani su 20. st. započeli u posve novom okružju. Europski mir počeo je uzmicati, osjećaj sigurnosti slabiti. Pobuna protiv romantizma, neoromantizma i realizma tražila je težište u djelima i akcijama ljudske duhovnosti koje su željele same po sebi i u sebi biti autonomne i koje svoju koherenciju duguju unutrašnjim, nevidljivim, a izvana nedodirljivim svjetovima. To otkriće ubrzo se pokazalo na kubističkoj slici, a bilo je razvidno u novoj sintaksi književnosti, u glazbi oslobođenoj stega tonalnosti. U sam osvit velikih ratova duh Europe često je u znak protesta znao odbaciti ideju domovine, religije, moralnih pravila, socijalnih razina i autoriteta, muškoga društvenog reda. Ta duhovnost najavljivala je veliku krizu svih vrijednosti. Ta duhovnost nije bila u neskladu s onim što su u to vrijeme činili fizičari, pokazujući raskorak eksperimentalnih rezultata s teoretskim predviđanjima. Otkrića najnovijeg doba takva su da ih nijedan pokus nije mogao predvidjeti. Znanost se odvojila od svakodnevnog iskustva, pa zato i nije čudno što i danas ima ljudi koji čak ne vjeruju da je čovjek 1969. stupio na Mjesec, nego misle da je to tek televizijska izmišljotina.

U raznolikosti modernih mislilaca i stvaralaca teško je danas pokazati jednoga ili neku skupinu koja bi u sebi skupila sve najveće kontradikcije ovoga doba. Malo je onih koji su velik dio tih kontradikcija upili u svoje djelo. Uostalom, i status djela u modernom svijetu, kada je riječ o duhovnim proizvodima, doživio je relativizaciju. Knjiga se započela istiskivati svojom binarnom mehaničkom zamjenom, a posvudašnja nazočnost pokretne slike i velike mogućnosti televizijskog prenošenja stvarnosti naškontinent sve brže vode u novo razdoblje, kojega duhovne razmjere možemo tek naslutiti.

Ipak, najveće promjene u 20. st. dolazile su iz Rusije, gdje je boljševička revolucija proklamirala novi gospodarski poredak, žrtvujući političku demokraciju nikad dosegnutome višem životnom standardu širokih masa. Taj sustav otvorio je mnoge diferencijacije na kontinentu. Kako se s vremenom ta država nije raspala, nego je štoviše postajala jača i zločinačkija, problemi s boljševičkom Rusijom samo su se umnažali. Jošsu akutniji postali kada je nakon najvećega ratnoga sukoba ljudske povijesti, rata što ga je 1939. pokrenula nacistička Njemačka, Rusija izišla ojačana i ušla u trku s Amerikom za stvaranje nove ravnoteže. U toj ravnoteži velik je dio Europe, čitav njezin istočni i jugoistočni dio, ušao u totalitarni i despotski, pa zato i neeuropski, sovjetski blok ili je živio pod njegovim djelomičnim utjecajem, kao što je bio slučaj s drugom Jugoslavijom. Europski sustav moći kakav je bio stvoren u 19. st. raspadao se tijekom cijeloga 20. st. Odmah u prvim godinama nakon završetka II. svj. rata, u vrijeme hladnoratovskoga ravnovjesja, oživljena je uz pomoćstarijih poticaja ideja paneuropejstva. Zastrašeni i zgranuti nasiljem najgorega od svih ratova, Europljani su ideju koja je za cilj imala sigurnost cijelog kontinenta te ljudska prava, slobodu i mir za sve stanovnike, stavili u prvi plan svih svojih poslova, cjelokupne svoje kulture i diplomacije. Toj ideji poticaje su u prvim godinama poraća davali Winston Churchill, Alcide de Gasperi, Konrad Adenauer i Charles de Gaulle. Europske kolonijalne sile su pale, nove države Afrike i Azije unijele su svoje moćne glasove u prostor Ujedinjenih naroda. Uz to su se i Sjedinjene Američke Države pojavile kao važan partner Europi (suparnik i suradnik), vrativši joj prvotnu energiju što ju je ona u njih uložila. Europski prostor bio je gotovo pola stoljeća natopljen sukobom Istoka i Zapada. Rusija više nije bila, kako bi Voltaire rekao, »našdio Europe«, a s njom su to sve manje bile i druge zemlje njezina bloka, i ekonomski i duhovno. Nova epoha otvorena je u pol. 1980–ih, kada je započelo otvaranje Sovjetskog Saveza, kada je počela reafirmacija srednjoeuropske ideje u Češkoj, Madžarskoj, Hrvatskoj i Sloveniji, kada je konačno srušena željezna zavjesa između dvaju eur. dijelova i kada je simbolično pao berlinski betonski zid, čijim je rušenjem 1989. otvoreno vrijeme u kojem su se Europljani ponadali da je podjela na »našu« i »njihovu« Europu prošlost. Na žalost, ubrzo su se probudili stari simptomi, otvorile stare podjele i ponovno, od Baltika, preko Bihaća i Sarajeva, do Dubrovnika i Kotora, pucali su šavovi jedinstvene Europe, nastajale su i nastaju stare, ali i nove, interesne zone za koje su Europljani željeli vjerovati da će nestati u potpuni zaborav. Na žalost, Europa, njezina duhovna i geopolitička povijest jošje povijest sukoba, ali je ona i laboratorij najboljih demokratskih rješenja što ih je povijesni čovjek ikada i igdje uspio pronaći. Europa, dakle, nije uvijek samo cilj, njezino jedinstvo nije uvijek samo svetinja. Europska svetinja je to da se pravila demokracije i njezini kontrolni mehanizmi na ovom prostoru moraju proširiti na takav način da ih ne samo u Europi nego i u cijelom svijetu nitko i nikada više ne može povrijediti. U tom smislu Europa nije samo cilj, ona je i sredstvo da čovjek na svom planetu Zemlji dođe do najveće njegove ljudskosti. To je cilj što su ga sebi bili postavili prvi Europljani u grčkim polisima i na grčkim trgovima. Jednako tako i sve eur. države i narodi nisu i ne mogu sami sebi biti cilj. Riječ je tek o tomu da Europa i njezin duhovni prostor nije kontinent završenih domova. Nema takvih domova u Europi. Europa je svakodnevni referendum i nacija i država i pojedinaca.

Atlas Europe, LZMK, 1997.