Europa

Europa

Monolog za majku Courage i njezinu djecu

Pitanje je na prvi pogled retoričko:

»Europo ljepotice, gledamo te kako uspravno jezdišbez sedla

I čvrsto držišrog svog novog ljubimca.

Reci nam kako je izgledao meč?

Gdje su ti modrice, smrad znoja i umoran pogled?

Zar je moguće da se tako lako pobjeđuje?«

Odgovarajući na njega Ivana Sajko ispisuje cijelu dramu što bi se s lakomislenošću tog istog »prvog pogleda« mogla definirati kao poetsko–subverzivna psihoanaliza »mame Europe«. »Biografska bilanca« tog »lika« — a bilance su nužno utemeljene na činjenicama; daje nam, međutim, pravo da pojam »subverzivno« zamijenimo sintagmom »kritička osviještenost«; da »monolog za majku Courage i njezinu djecu« iščitamo kao ironično preispitivanje temeljnih zasada na kojima počivaju san i java o ujedinjenoj (velikoj?) Europi.

Nova drama Ivane Sajko treća je u nizu njezinih višeglasnih monologa (»Medeja«, »Žena bomba«) zainteresiranih za redefiniranje termina »majka Courage«, tradicionalno zaustavljenog na razmeđu povijesnog i literarnog, životnog i simboličkog.

Izmičući se iz uskih okvira i iskustava dramskog kazališta i ova se drama Ivane Sajko svojim budućim interpretatorima nameće kao svojevrsni rebus, širom otvorenog dramaturško–literarnog koncepta. Po tome je i »Europa« usporediva s nizom Ivaninih prethodnih drama (»4 suha stopala«, »Naranča u oblacima«, »Rekonstrukcije«, »Rebro kao zeleni zidovi«, »Uličari« i dr.), tiskanih u časopisima i knjigama (»Smaknuta lica«; četiri drame o optimizmu«, 2001), emitiranih na radiju te igranih (ili predviđenih za igranje) u hrvatskim i njemačkim kazalištima, uključivši i autoričine redateljske postavke ( »Misa za predizbornu šutnju«, BAD co., 2004).

MAMA:

JA SAM SPOMENIK KULTURE NULTE KATEGORIJE

JEBENA KOLIJEVKA CIVILIZACIJE

U KOJOJ ZIBAM 450 MILIJUNA SVOJE DJECE

JA SAM ARHEOLOŠKI MASTERPIECE

ISKLESAN, IZBRUŠEN I KONZERVIRAN

JA SAM SEDAMDESETPOSTOTNI KATOLIK

IMAM VISOKI PRAG TOLERANCIJE

VOLIM KAZALIŠTE, ŽIVOTINJE I SIMFONIJSKU GLAZBU

JA SAM SAMOHRANA MAJKA SVOJE RASPJEVANE VOJSKE

ŠTO DIŽE GRLA PREMA ZVONIMA KATEDRALE

JA SAM LEGALNO IZABRANA MISS SVIJETA

ŽELIM MIR NA PLANETI

I PJESMU U SVOJIM REDOVIMA

DJECA:

Freude, schöner Götterfunken,

Tochter aus Elysium,

Wir betreten feuer–trunken,

Himmlische, dein Heiligtum!

Deine Zauber binden wieder,

Was die Mode streng geteilt;

Alle Menschen werden Brüder,

Wo dein sanfter Flügen weilt.

Tiiišiiinaaa!

...

Ona stiže jašući na bijelom biku. Blješti kao prelivena jogurtom. Grudi joj se mesnato zibaju u ritmu kasa. Hvata se za bikove rogove naoštrene poput naših bajuneta. Hladnokrvno promatra obzor. Iz suprotnog pravca, polako napreduju desetkovane jedinice predvođene Pukovnikom. Trebati će im jošneko vrijeme da stignu.

Jahačica nam pregledava kacige i pancirne košulje:

Glave tvrde — prsa neprobojna!

SPREMNI ZA VOJNU INTERVENCIJU.

UVIJEK NA STRANI POBJEDNIKA.

Pozdravljamo je:

MAMA!

Ona decentno krivi usne u osmijeh i diže jednu ruku s goveđeg roga u znak pozdrava. Ovako uživo, ljepša je od arhajskog reljefa na kojem jašući postrance desnom rukom miluje bikova leđa, dok se lijevom prihvatila za njegovu zaljubljenu glavu ukrašenu kovrčama. U šestom stoljeću prije Krista jošje mlada i mršava, ne nosi nakit i ne pokazuje dekolte. Ljepša je i od freske iz Pompeja, gdje iako odjevena samo u nisku bisera i tkaninu nehajno omotanu oko kukova, s tek propupalim dojkama i podignutom kosom ne zrači joštakvom snagom kao danas dok zuri prema obzoru gdje se naziru povratnici. Gledajući je uspravnu kao mramor sto je puta ljepša od svog renesansnog lika na kojem se u teškoj haljini, zajedno s napaljenim ljubavnikom propinje iznad vode. Ljepotu joj nisu uspjeli prenijeti ni Tizian ni Coypel koji su je većdebelu i putenu objesili o bikovlje rogove ovjenčane cvijećem, okružili je kerubinima i morskom pjenom te je pustili da svojih stotinjak kilograma razvaljenog inkarnata prelije preko bikovih leđa pritom grabeći nogama po zraku u pokušaju da održi ravnotežu pod udarcima valova. Na svim tim prikazima nedostaje činjenica da je ona ta koja usmjeruje pravac njegovih kopita, ona je ta što mu šapće na uho i maše crvenom krpom ispred gubice. Ona je velika Mama zapiknuta kao koplje među njegove lopatice i spremna da se suoči s vojskom koja se vraća iz davno započetog i davno izgubljenog rata. Ne dočekuju ih ni himne ni beneficije. Nema niti novinara. Digli smo zid od betona, žice i vlastitih tijela. Čitaj što piše:

NO PASS!

ČEKAMO NAREĐENJA.

ARMIRANI I NAPETI.

MAMA ZNA ŠTO REĆI I ŠTO UČINITI.

Dobro se sjeća riječi svoje bake koja joj je kao mladoj djevojci savjetovala: »Prvo pometi u vlastitom dvorištu«. I ona je mela mela mela mela mela mela i pomela, počistila, oprala, izbacila suvišno i nabavila novo. A bilo je mnogo smeća. No tek kad je ukrotila i bijelog bika čiji se vulgaran jezik i zaostali stavovi nikako nisu mogli uklopiti u njen svježi image, odahnula je i započela novi život. Bik je predugo stvarao lošu sliku o njenom karakteru pričajući da je glupača, proždrljivica, častohlepka, nimfomanka, izdajica, lažljivica — prava vještica s otpornošću žohara. Govorio je da se obogatila na ratnom profiterstvu te kako je većutrošila milijune na plastične operacije i da više niti sama ne zna koje joj je pravo lice.

Taj portret pamte jošsamo Argonauti.

No oni su mrtvi.

Nije imala izbora do ukrotiti agresivnog rogonju. Njezina je namjera išla ukorak s novim dobom: modernizacijom gospodarstva, liberalizacijom društva, rasnom i spolnom tolerancijom, restrukturiranjem pravosuđa i formiranjem međunarodnih sudova, afirmacijom ekologije i nošenja umjetnih krzna, multikulturalnom egzotikom i humanitarnim inicijativama vojske.

Zakonski su se zaštitile ugrožene životinjske vrste.

Zakonski su se zaštitile prašume i rijeke.

Zakonski se zaštitila povijest.

Zakonski se zaštitio teritorij.

Zakonski su se zaštitili govor, šutnja i potpis. Zašto ne i naša Mama?

Htjela je biti IN.

Htjela je biti unutar zakona.

Pravo na privatnost također se zaštitilo Člankom 8. koji je stupio na snagu točno na Dan mrtvih, 1. studenog 1988. Mogla je zakonski lagati o sebi, jer su svjedoci grijeha iz mladosti bili ili pokopani ili i sami griješni.

Ostao je samo bik.

Prežilav da krepa i preglup da zašuti.

Čekala je povoljni trenutak očišćena i bijela kao papirnata maramica.

Čekala je napad njegova goveđeg ludila debela i nasilna kao sumo borac.

I dočekala.

Sama je zabola nokte među plečke neposlušna goveda i odsjekla mu brbljavi jezik. Sama je odjahala u bolju budućnost na tom istom bijelom biku na kojem su nekad jahali generali i pukovnici. Oko glave mu je stavila cvijetni vjenčićšto je sličio aureoli sa svetačkih slika. Nitko više nije sumnjao u njezin fair–play. Sve su njene pobjede bile stvar prošlosti. Sve su njene bitke bile dobivene. I svaka od njih opjevana. I sve su se kosti većrasteple u prah. Ostala je higijenska bjelina.

EUROPO LJEPOTICE, GLEDAMO TE KAKO USPRAVNO JEZDIŠ

BEZ SEDLA I ČVRSTO DRŽIŠROG SVOG NOVOG LJUBIMCA.

RECI NAM KAKO JE IZGLEDAO MEČ?

GDJE SU TI MODRICE, SMRAD ZNOJA I UMORAN POGLED?

ZAR JE MOGUĆE DA SE TAKO LAKO POBJEĐUJE?

MAMA:

Moji su pazusi suhi, tijelo mliječno bijelo, a pogled mi jasno seže od Islanda na sjeveru do Mediterana na jugu, od Atlantskog oceana na zapadu pa sve do Crnog mora. U borbu sam ušla maksimalno pripremljena. Meč je trajao jednu rundu. Pobjeda je bila laka jer sam poznavala tehniku. On je bio jak, ali bez ikakve borbene strategije. Zajapurio se i bezglavo zatrčao. Stajala sam nepokretno. Čvrsto ukopana u uglu ringa. Netremice sam gledala kako galopira ravno među moje grudi. Napela sam mišiće na gotovs, izmakla se trenutak prije sudara i čvrsto mu bicepsima priklještila glavetinu. Primila sam ga za rogove i hrvala se s njegovim debelim vratom. Divljački se otimao i zanašao me malo lijevo malo desno malo lijevo malo desno, no nisam ni na sekundu popustila pritisak.

MIR, MIR, govorila sam mu.

On je urlikao i bijesno bacao pjenu iz ustiju.

MIR, MIR, SELJAČINO. REKLA SAM MIR!

Palio mi je lice kipućom parom što mu je šištala iz nozdrva. Kopitima je dizao prašinu i nekontrolirano zabacivao zadnje noge. Odlučila sam ga prevaliti na bok i svom težinom naleći na njega. SAD ĆE BITI MIR!

Prijetnju sam mu vrisnula ravno u uho. Nalegla sam na njega sa svih stodvadeset kila izgrađenih na najkvalitetnijoj švicarskoj čokoladi i tonama straticelle. Barokna ga je arhitektura mog tijela poklopila kao kuća. TRAS!!! »Blitzkrieg«, šapnula sam — tiho naravno — kako nitko ne bi čuo radi loših konotacija. Blitzkrieg — predaj se! Iako i sâm ogroman potpuno se izgubio pod mojim debelim judo zahvatom. Neko se vrijeme jošpokušavao uspraviti dok se nije potpuno smirio. Počeo je soptati nekim umilnim tonom. Suci su krenuli s odbrojavanjem.

Prvi udarac u pod, drugi, treći — POBJEDA!

No nisam se odmah dignula s njega. Ležala sam na govedu i slušala kako mu se srce polako smiruje. Kada se potpuno umirio prinjela sam mu gubici usne i utisnula mu dug i duboki poljubac. Njegova mi je jezičina potpuno ispunila usta. Čvrsto sam stisnula zube i pregrizla je. Zatresao se. No nije ispustio ni glasa, jer mu je pogani jezik većsklizao niz moje grlo. Nitko nije ništa primjetio. Osjetila sam da mu se iz tijela nježno izvija miris mošusa. Puštao ga je kroz sve pore. To je bio znak da je ukroćen. I nijem, napokon. U članku broj 10, Konvencije za zaštitu ljudskih prava nadopunjenom Protokolom 11, stoji da pravo govora može biti podvrgnuto formalnostima, restrikcijama i kaznama propisanima zakonom i nužnima za demokratsko društvo, u interesu nacionalne te javne sigurnosti i teritorijalnog integriteta, zatim radi prevencije nemira i kriminala, zdravlja i morala, zaštite reputacije te radi onemogućavanja širenja informacija danih u povjerenju.

SVE JE BILO PO ZAKONU.

Ustala sam i očistila si ruke od bijelih dlaka iščupanih u žaru borbe. Stajala sam iznad njega u oblaku miomirisa. Umilno me gledao. Taj ćemo parfem nazvati Courage, rekla sam. Mirno je trepnuo albino kapcima. Zatim sam ga zajahala.

DJECA:

Novo doba započinje od kada Mama jedri na pitomim goveđim leđima. Njegovo rogovlje određuje pravac razvoja. U tom pravcu puše vjetar i nosi budućnost. U tom pravcu rastu standard i tulipani. A iz suprotnog smjera vraća se Pukovnik. Kasni. Gmiže kao tenk.

Uzbuna u redovima! Zapuhuje nas smrad pljesnive hrane i vlažnih uniforma.

Nešto kao... amonijak?

Zapravo, kao da se netko... posrao. Ali zaista. Fuj.

Tko to smrdi?! Tko to tako smrdi?!

Gosti!

Pukovnik i njegova odrpana pratnja prilaze preko francuski podšišanog parka. Oboružani su hrđavim strojnicama i noževima. Pljuju u fontane iz kojih piju golubovi i pišaju po stoljetnim platanama. Izgazili su travnjake na koje se ni psići s pedigreom ne smiju zatrčati. Pukovnik ide pješke i prezirno se kesi metalnim zubalom. Ponaša se kao da je on sâm kosio i zalijevao tu travu. Mora da ima dva metra, ali hoda poguren pod svim tim oružjem i municijom. Lice i uniforma su mu podrapani i puni šavova. Ordenje koje nosi sigurno je ukrao nekom mrtvacu. Kao i sat. I čizme. Mršti svoje lopovske ožiljke i zvekeće zubima.

Taj nas zveket podsjeća na tenkovske gusjenice.

Na oštrenje noževa.

Na ofenzivu kostura u zombi filmovima.

Mmmmmmama, neka prestane škrgutati tom strašnom metalnom čeljusti. Neka nestane.

Nestani! Nestani!

Mislimo ozbiljno!

Nišanimo!

Brojimo do tri!

Jedan, dva, ...tri!

Čiribučiriba... nestani!

Mama, što da radimo s tim smrdljivim starcem? Postajemo nervozni. Ukopao se ovdje kao korov. Reci mu da se gubi ili ćemo ga mi iščupati. Šutiš? Što se događa? Zašto te tako gleda? Zašto bulji u tvoje grudi i predivne naslage oko trbuha? Zašto se ne boji tvog naparfimiranog bika? Mama, kaži nešto! Tko prvi progovori biti će u prednosti.

Mi navijamo za tebe.

Mi smo tvoje maloljetno oružje.

Mi smo tvoji plavi cheerleadersi i ružičaste cheerleadersice:

PRIPREMA. Glazbu!

POZOR. Pozicije!

SAD. Urlaj!!!

MAMA GLEDA MAMA NE DA

MAMA JAŠE MAMA VLADA

OKOM PRATI STAROG GADA

UBOST ĆE GA BIJELIM ROGOM

SRAVNITI GA TEŠKOM NOGOM

Jedan! Dva! Jen, dva tri!

MAMA JAŠE STRAŠNOG BIKA

SIRENI MU SLIČI RIKA

OTPOČINJE RATNA HAJKA

NA ČELU JE SUPER MAJKA

BIT ĆE KASNO BJEŽI SADA

KUPI KOSTI IZ TOG GRADA

Jedan! Dva! Jen, dva tri!

PRILJEPI MU ZVUČNU PLJUSKU

STARCU BIT ĆE ONA DOSTA

RIJEŠIMO SE RUŽNOG GOSTA

RECI SAD BUDALI TKO SI

NEKA SE U BRDA NOSI.

Stoj!

RAVNO LEĐA, SPUŠTAJ PUŠKE

POSTROJ ŽENSKE LIJEVO MUŠKE

SVI DA STANU ISTOG TRENA SAD GOVORI BIJELA ŽENA

MAMA:

Seronjo, dugo ti je trebalo. Mislio si da ću drugačije započeti? Ali neću — nemam talenta za pozdravne govore.

Izgubio si.

Tko ti kriv?

SERONJO.

Ne bulji u mene s toliko čuđenja, jer se neću smilovati, neću se smekšati nad dobrih starih vremenima i neću ti pružiti drugu priliku. Puno je prošlo od kada si krenuo u zadnji pohod. Kao da idešna posao: obrijao se, uzeo torbu i u pola osam zalupio vratima. Neko sam vrijeme mislila da si mrtav. Nadala sam se da su ti većodavno iskopali raku, zatrpali te teškim kamenjem i zaboravili uklesati ime. Svima bi nam bilo lakše. Iskreno me iznenadila tvoja žilavost. No nema povratka. Ja sam granica koju nećešprijeći.

Nisam te zaboravila Pukovniče.

Sjećam se dana kada sam te prvi puta ugledala. Sjedila sam s prijateljicama, pričale smo svinjarije, gledale naokolo, pokušavale djelovati odraslo, udati se, roditi djecu i ostati vitke. Odmah smo te prepoznale. Nisi bio poput ostalih vojnika koji bi prilazili obrijanih glava i s rukama u džepovima čekajući da ih mi opazimo — strpljivo kao na straži. Nisi bio ni poput gospode u civilu koji su brbljali o vespama i zasipala nas mješavinama votke i sokova. Za tebe su pričali da imašsve što treba. Nisam znala što to znači imati sve što treba. Hrpu love? Plemićki naslov? Tajno oružje? U svakom si slučaju imao više od ostalih jer su se pred tobom povukli i vojska i civili. Čopor ti se maknuo u stranu. Glupavo smo se kesile. Trebao si uzeti plijen. Odmjerio si nas polako i očito — kao da odmjeravaškonje za svoju ergelu. Zagledao si se. Spustila sam pogled. Začula korake. Pomislila: Ma, nemoguće, no većsi prilazio... meni. Meni! I onda si imao sjedine, na prsima si sakupio vojna odličja, a dok bi govorio tiho ti je zveckala metalna vilica.

Taj me zveket podsjećao na novčiće u džepu.

Na stavljanje perla oko vrata.

Na praporce Božića koji će trajati koliko i tvoje pobjede.

Zavoljela sam te na prvi pogled jer su mi prijateljice rekle da se zaljubljenost prepoznaje po nervozi u želucu i nesigurnosti u koljenima. A meni su se u tvojoj blizini odmah zacrvenile uši, zakrulio želudac i zaklecala koljena. Prva mi je pomisao bila: Strah; no prijateljice su šaptale: Ljubav; roditelji su govorili: Ljubav; i želudac je neprestano tulio neku melodiju te se činilo da i on pjeva: Ljubav ljubav ljubav... Jezik ti je bio prost i jednostavan, precizan poput naredbi. Imao si sve što treba i bilo je besmisleno otezati.

Pitao si:

Što hoćeš?

Zacvrkutala sam:

Sve.

Odgovorio si:

Može.

Sve za ljubav.

Jesam li dobro čula? Od nevjerice su mi se odsjekle noge. Prvo meni, pa prijateljicama, pa okupljenim šarmerima, pa roditeljima, bakama, medijima... Zar je moguće da od svih bašsvih žena što su ti svojim crveno manikiranim noktima greble po uniformi uzimašbašmene: sklonu debljanju i beznogu od čuđenja?

Rekao si:

Pođi sa mnom.

Pitala sam:

Kuda?

Sa mnom.

Ali kuda?

Rekao sam ti.

Ništa nisi rekao, no ja sam bez obzira dotrčala. Htjela sam biti dobar konj na kojem ćešproći ispod slavoluka. Pozirati za novine. Potapšati ga po stražnjici. Dobar konj koji je ponos gospodara. Udarac tvoje čizme u moju slabinu bio je takt za izvršavanje naređenja:

USTAJ!

I ja se dignem.

LEZI!

I ja padnem.

GOVORI!

I počnem srati.

ŠUTI!

I ja začepim.

PRILAGODI SE!

Bez problema.

IZDRŽI!

Koliko hoćeš.

POGNI SE!

Sve za tebe, samo mi daj sve što treba: tjelohranitelja, kućnu pomoćnicu, pedeset kvadrata terase, dobro susjedstvo, pozivnice za modne revije, zimovanja na jugu i ljetovanja u snijegu, perilicu za suđe, obilni džeparac, metalik sivi auto i mobitel iste boje.

I malo ljubavi.

Nitko ne treba vidjeti.

NA KOLJENA EUROPO, OPET JE RAT I NEMAMO MNOGO VREMENA ZA LJUBAV!

Jesi li me jebao ili tukao?

Nikad nisam uspjela shvatiti.

Sve ima svoju cijenu.

Voljela sam srebro tvog tijela — staro, mudro i posušeno od noći provedenih na propuhu vojničkih šatora. Tvoji su sjedi zalisci, blatne čizme, epolete i neustrašive pobjede značile doživotnu sigurnost, beneficije, kredite, medijsku pozornost i društveni status. Brzo sam se navikla ispraćati mobilizirane kolone i čekati na njihov povratak krateći vrijeme gatanjem iz kave.

Mogla sam s visoka gledati prema ostalim djevojkama koje jošnisu znale u čije će ruke predati svoje skromne miraze i hoće li dočekati tridesetu s barem jednom bundom u ormaru. Mogla sam s prezirom preskočiti red u dućanu gdje su stajale žene koje nisu imale privilegiju da se udaju za junake. Mogla sam se nepropisno parkirati i zaustaviti promet iz čiste pizdarije. Mogla sam — i jesam. O tebi su pisale novine i javljale vijesti. Cijela se nacija poistovjetila s tvojim strateškim odlukama, maskirnim odijelom i mrkim izrazom lica koji je ulijevao povjerenje. Kako sam bila ponosna. Htjela sam biti mala značkica među tvojim odličjima. Htjela sam da me upiknešna svoja prsa, da ti se zabijem duboko duboko duboko kao metak. Da zaškripim pri svakom udisaju. Uvijek unutra. Nehrđajući.

Puno sam toga htjela. A ni ti nisi bio skromniji.

No rat nas je trebao nahraniti. Trebao je trajati vječno. Tako si rekao.

RAT JE DRUŠTVENI PROCES NERASKIspanO POVEZAN S RAZVITKOM DRUŠTVA.

Tvoja prsa izrešetana heraldikom garantirala su vlast, impresivno poznavanje svjetske politike i pravo da psuješmater neprijateljima i kukavicama. I dobro si to radio, jebao si im sve po spisku: sveci su im padali s neba i mrtvaci se okretali u grobu. Bio si uvjerljiv. Bio si najbolji. Ja sam bila samo značkica.

Ali lagao si mi Pukovniče. Rat je završio. Barem onaj u kojemu smo trebali vječno pobjeđivati.

DJECA:

SERONJO — DOBRO JE REKLA TI MAMA

KRAJ TEBE BI PROPAO I STUP SRAMA

PREREŽI, PROTJERAJ, SRUŠI, NABODI

SVE SE NA ISTU METODU SVODI

JEDNE NA KURAC, DRUGE NA KOLAC

TO JE BIO TVOJ KAZNENI DVOJAC

NA POBJEDE SI BACIO PRLJAVU SJENU

PROIZVEO KAOS UMJESTO HIGIJENU

MAMA:

Našje brak zapravo tužna kronologija nepromišljenih političkih i vojnih poteza. Uložili smo previše požude u svjetske procese i strateške kombinacije.

Možda si sâm tome kriv?

Možda sam i ja?

Možda smo žrtve definicije?

RAT JE POVIJESNA POJAVA, A POVIJEST SE STVARA MIMO NAŠE VOLJE.

Kad si me prvi puta napustio ponosno sam ispratila leđa tvoje vojske. Cijela je nacija upalila televizore. Smijala sam se i mahala. Desnom rukom. Lijevom rukom. Kosom. Haljinom. Vojnicima. Tebi. Mami i tati pred malim ekranom. Jahao si na albino biku sapet u opasače s municijom. U tajnom džepu uniforme moja slika i papirićs popisom želja. Slala sam ti na stotine poljubaca u minuti... izbacivala sam poljupce kao mitraljez. Sasula paljbu ljubavi u tvojem pravcu. Izrešetala te, no ti si bio neranjiv, mirno si gladio bika, zatim visoko digao ruku pa u tom fatalnom trenutku jednim migom, jednom malom gestom šake pokrenuo cijelu vojsku i svi su televizori nacije počeli poskakivati u ravnomjernom ritmu čizama. To je bio tvoj prvi odlazak.

Trebalo je jošsamo čekati. Sanjala sam o ratnom plijenu koji će zasjeniti sve rođendanske poklone. Svaki mi je osvojeni kilometar otvarao apetit. Moj se pubertetski dnevnik pretvorio u beskonačnu listu želja. Rat je bio redovan izvor prihoda: punila sam bankovne račune, kupovala dionice, trgovala nekretninama i iskopala bazen u dvorištu. Rat je bio velika robna kuća. Sve što sam trebala napraviti bilo je raspustiti maštu u kataloškoj kupovini. Ništa platiti — samo poželjeti. Naručila sam škrinje s blagom — one iste kakve su osvajali gusari u dječjim filmovima.

KUPI ILI UKRADI — SVEJEDNO MI JE!

Željela sam u njih zaroniti glavu i osjetiti kako mi novac i dragulji hrskaju pod zubima kao kokice. Htjela sam žderati zlato.

Čekala sam i gatala.

Hoće li se vratiti?

Šalica je rekla: Vratit će se.

Pomno sam gledala u talog kave: A škrinja?

I škrinja.

Večer kada si se vratio dočekala sam te u coctail haljini otvorenih leđa i sa šljokicama na grudima. Za našu sam privatnu zabavu naručila ostrige, pomračinu mjeseca i sluge da toče pjenušac.

LJUBI ME. MRAK JE NITKO NE VIDI. GORE SAMO DRAGULJI U ŠKRINJAMA. LJUBI ME. POKAŽI INTERES. UNIŠTAVA ME TVOJA BLIZINA. UBIJAM SE U ALKOHOLU. UMIREM OD SMIJEHA. PUCAM OD SREĆE. NESTAJEM OD POŽUDE. MRTVA SAM. OSVOJIO SI ME. POVALI ME NA PODU NAŠE CARSKE RIZNICE. LJUBI ME. VIJORIM SVOJIM BIJELIM GRUDIMA KAO ZASTAVAMA. PREDAJEM SE. ME MOGU SE BRANITI. NE ŽELIM SE BRANITI. KAŽU DA VOJNICI MASTURBIRAJU NAD SLIKAMA GOLIH ŽENA I JEDVA ČEKAJU POVRATAK. TU SI. TU SAM. SVIJET JE NAŠ. MOŽEMO GA SPALITI. MOŽDA SUTRA. SAD ME LJUBI. IMAMO GUBITKE?

To si ti rekao: Imamo gubitke.

Odbio si ostrige, raspustio poslugu i upalio mjesec.

Ugledala sam rasparane uniforme, ulupljene jeepove, mrtvace umotane u naše zastave i njihove uplakane djevojke, stotine zašivenih glava, tisuće prostreljnih i površinskih rana i bika krvavih kopita. Ono što se vratilo bile su dosadne priče o desantu gdje ti je topovska kugla skoro raznjela desno rame, a ti si zubima zgrabio epolete na njemu i pridržavao ga tijekom cijele akcije. Prebacio pušku u lijevu ruku i parao neprijatelje bajonetom. Kao osvetu za ranu koja te je mogla stajati života podigli ste veliku lomaču za zarobljenike i ti si ih sam samcat, lijevim ramenom i udarcem u stražnjicu gurao u vatru. No prišao si tako blizu plamenu da ti je lomača zahvatila dlake na prsima i skoro spržila srce. Takvog su te donjeli k meni — strganog i spaljenog. Mislila sam da si poražen, no radio je objavio pobjedu.

Rat umara, procijedio si kroz zube stisnute od bola.

Rat uništava čovjeka.

Nisam te više slušala. Zabila sam glavu u zlatnu škrinju i žderala, žderala, žderala, žderala...

Nisam si mogla pomoći.

DJECA:

EUROPA GA JE ZATIM PRIMILA U DOM

LIJEČILA MU RANE U KREVETU SVOM

MIJENJALA ZAVOJE I ČEŠKALA KRASTE

ČEKALA DA MU SNAGA OPET NARASTE

ČIM JE NA NOGE MOGAO STAT

POSLALA GA JE U NOVI RAT

MAMA:

Nizao si pobjedu za pobjedom, rat za ratom. Ponekad bi svratio da se opereši dugo se namakao u kadi. Imao si tajne rituale čišćenja. Čekala sam ispred vrata sa svježim rubljem i osluškivala pljuskanje vode. Smeđi vjenac što je ostajao nakon što bi istekla voda skidala sam solnom kiselinom. Shvatila sam da se bavišjako prljavim poslom.

I zaista si sivio unatoč sapunima, no ja sam i dalje maštala:

BIJELI PUKOVNIK NA BIJELOM BIKU.

BIJELA EUROPA KRAJ BIJELOG JAHAČA.

BIJELO DIJETE U NJENOM NARUČJU.

I UPLAŠENI LEPET BIJELIH ZASTAVA GDJE GOD DA UMOČIMO NAŠA BIJELA KOPITA.

S godinama je postalo dosadno. Šalica je detaljno predviđala što donosišu pobjedničkim paketima: koje boje cipela, koju zapreminu frižidera, koliki promjer televizora i koliko kila čokolade. Nisi me više mogao iznenaditi. Prijateljice su imale djecu i muževe. Htjela sam barem dijete. Očigledno sam previše očekivala od našeg braka.

KOLIKO JE VREMENA PROŠLO OD KADA NISMO... NE BROJIM, SAMO PITAM. MISLIŠDA SAM GLUPA? NEKAD TI SE TO SVIĐALO. JESAM LI PRETJERALA SA ŠMINKOM? UDEBLJALA SAM SE, ZAR NE? TO JE OD SLATKOG. ZGASITI ĆU SVJETLO. GDJE SI? HOĆEŠDA MANJE PRIČAM? JE LI OVO SAMO FAZA? PITAM, NEMAM PUNO ISKUSTVA. MENI MOŽEŠSVE REĆI. MORA LI BITI OVAKO?

Ležali smo u krevetu isprepletenih kostiju.

U pidžamama.

Kroz prozor bi uletio ženski hihot.

Gotovo djed i unuka.

Netko bi podrignuo i začula bi se psovka.

Ležali smo nepokretni.

Vojnici su slavili povratak kućama.

Nisi htio ili nisi mogao?

BIK JEBE KRAVE U DVORIŠTU, vrisnula sam.

Opalio si mi šamar i okrenuo se na drugu stranu.

Opet sam čula hihot, podrigivanje i psovku.

Oprosti.

Opraštam.

I ja sam se okrenula na bok.

Na trenutak su nam se dotakle stražnjice.

Nije bitno, nije bitno, nije bitno, nije bitno, nije bitno, zaista nije, nije bitno, nije bitno, nije bitno, nije bitno...

Bitno je dobiti rat, tješila sam te.

Jedan je rat otvarao vrata drugom.

Moram ići, ustajao bi.

Pobjediti ćeš. Nije bitno.

Radio je prenosio tvoja praktična naređenja:

Zalijepite trake na prozore!

Skinite zavjese!

Ugasite svjetla!

Pripremite gas maske, bocu vode i kutije krekera!

Naučite melodiju za početak i kraj uzbune!

Živjela sam u mraku, sklupčana pod nosivim zidom našeg dvorca obljepljenog selotejpom. Slušala sam vijesti, davila se čokoladnim pralinama i dobila kroničnu opstipaciju. Tada sam se počela debljati. U razdobljima primirja svijet je govorio o jadnim mršavicama što boluju od anoreksije, prebrojavaju zrnca riže na tanjuru, a zatim ih bacaju u wc–školjku. Kad ne bi bilo promjene na ratištima, televizija je prikazivala slike djevojčica bez apetita — s izbačenim rebrima, usukanim crijevima i šiljatim koljenima. Htjela sam biti poput njih. Rahitična. U trendu. Na televiziji. Znašli kako ženi teško pada kad joj salo proguta tijelo? Kada radi otežalih grudi i napuhnutog trbuha više ne može vidjeti stopala? U modi su bile kratke haljinice. Parala sam ih i od nekoliko komada krojila nove. Znašli ti kako je usamljeno biti debeo i nesretan? Niti u jednom časopisu koji sam pročitala nije postojao savjet koji bi mi rekao: što da radim dok te godinama čekam, sve teža, starija i tužnija, bez muža, sina i ljubavnika, većsamo sa zalihama Mozart kugli i belgijskih čokoladica u obliku školjaka?

Predugo si me ostavio samu.

Previše si mi vjerovao.

Prejako si me uhranio.

Dobro me pogledaj:

JA SAM BEZDAN U KOJEM SE UTOPILA VANILIJA JA SAM spanLJA BOMBONJERA VELIKA KAO KONTINENT

JA SAM ZID PODIGNUT OD NOUGAT NAPOLITANKI

JA SAM ARSENAL PRELIVENIH BADEMA I ŽELIM PUCATI

Mogu te smlaviti jednom rukom, ali neću. Nisam jošdovršila.

Ponekad bi stigla poruka s fronte. Pisao si da upravljašavionom i predvodišeskadrilu bombardera te sipaštone eksploziva na gradove u noći. Ništa nisi vidio, ništa nisi čuo i oduševljavala te higijena takvog ratovanja. Ispod tebe se žario osvojeni teritorij. Uvijek si bio hrabriji od ostalih — primjer požrtvovanog vođe koji riskira da ga spazi neprijateljski radar ili se spušta na najnižu moguću visinu izazivajući neprijateljske mitraljeze. Sipao si bombe kao svadbene konfete, obilno i precizno — ravno na glave, i onda, najedamput nestao. Potraga je trajala tri dana. Otkrio te bik isprovociran krvavim padobranom što mu je lepršao pred očima. Visio si na stupu električnog dalekovoda. Ljuljao si se na njemu poput tužnog Pierrota polomljenih udova i natučene lubanje. S vremena na vrijeme tvoja bi se marioneta trgla od naglog udara struje. Doktori su kasnije ustvrdili da su ti upravo ti električni šokovi održali srce na životu. Vojnici su u međuvremenu našli i crnu kutiju među olupinama aviona, u polju, nedaleko dalekovoda. Nije sadržavala nikakvu poruku. Zabilježeno je ostalo samo panično cvokotanje metalnog gebisa. Namjeravao si umrijeti bez riječi. To me nije iznenadilo. Vratili su te meni. Ni onda nisi ništa rekao.

DJECA:

EUROPA GA JE OPET PRIMILA U DOM

LIJEČILA SMRADA U KREVETU SVOM

PALILA JE SVIJEĆE I MOLILA BOGA

POVRATI MI SPRŽENOG STARCA MOGA

KAD JE NA ŠTAKAMA USPIO DA SE VUČE

PUKOVNIK JE ŠUTKE OTIŠAO OD KUĆE

MAMA:

Zanijemio si. Podočnjaci su ti zategnuli obraze prema dolje poput dva natečena utega te se činilo da će ti cijelo lice iscuriti pod noge pa ćešse poskliznuti na njega kao na koru od banane. Upozoravala sam te:

Pazi gdje staješ!

Nisi mi davao ni odgovora ni naređenja. Teturao si. Iskašljavao pepeo. Iza tebe su ostajale tamne sve tamnije packe. Puštao si crnilo kao uplašena sipa.

JE LI TO BOLEST ILI SAMO SIMBOLIKA?

Brinula sam:

Otiđi doktoru.

Uzmi si odmor. Vrati se u krevet.

TREBALI SMO POBJEĆI DOK JE JOŠBILO VREMENA. LOVE. PRIJATELJA NA POLOŽAJIMA. KAD JE CIJELI SVIJET POSTAO NAŠVIŠE ZAPRAVO NISMO IMALI GDJE OTIĆI. SPALILI SMO GA.

Velika se vojska rasula u četu mesara. Ostali su ili dezertirali ili izginuli. Spektakularne odlaske na bojište zamijenilo je potajno iskradanje iz grada. Vlada je šutjela. Novine su šutjele. Televizija je šutjela. Ti si šutio po običaju. Čak sam i ja šutjela. Bilo me je sram. Rat je buktio u tišini vojne tajne. Nisam znala gdje i zašto. Nisam mogla zamisliti da negdje jošima živih i pobunjenih. Bik je vjerno odnosio i donosio tvoj polomljeni kostur. Svraćao si sve rjeđe. Umjesto heroja koji dolazi sve mlađi, snažniji i ovjenčan lovorom, vraćao si se siv i smrdljiv.

Netko je pokucao na vrata.

Starac.

Nisam te odmah prepoznala.

Živ si, rekla sam.

Kimnuo si glavom.

Pustila sam te u kuću.

Mlitavo si odložio svoje ostatke na prvu stolicu i zaspao.

Zahrđali je gebis škripao u ritmu disanja kao da potvrđuje:

Da. živ sam.

Da, živ si. I što s tim?

Gledala sam te,

obilazila,

dobila ideju,

dobila želju,

suspregnula povraćanje,

začepila nos,

spremila se na napad.

Juriiiiš!

Ljubila sam te ljubila ljubila ljubila ljubila ljubila ljubila ljubila ljubila ljubila ljubila svaku sivu očerupanu vlas i svaku staračku pjegu i sve šavove što ti pridržavaju meso i sve opekotine ispod kojih su jošuvijek tinjali plamičci i pepeo u plućima i prašinu pod jezikom i kiselinu u želucu i sve nezamislive bolesti skrivene po tvojim organima.

Zašto?

Htjela sam se igrati muža i žene.

Htjela sam te izvući iz mrtvih kao mjesec zombije.

Htjela sam te uzbuditi kao grad u plamenu kroz koji zavijaju sirene.

Htjela sam htjela sam htjela sam bar nekom biti lijepa.

Ljubila sam te i ljubila sve dok ti glavu nisam istetovirala ružem, sve dok nisi otvorio oči i mutno me pogledao, na trenutak vjerojatno ne shvaćajući tko sam i što tu radim, u čijoj sam vojsci i koji mi je čin, trebašli mi prerezati vrat ili me pustiti netaknutu.

Mljackala sam suhim ustima: Pusti me.

Davio si me:

Molim te, pusti me.

Desnom si rukom držao nož, lijevom mene:

Naređujem!

I tada si popustio stisak.

Te večeri kada sam se usrala od straha definitivno smo prestali biti saveznici.

Vratio si mi se jošsamo jednom. Zadnji put. Donjeli su te na nosilima ispunjenog gelerima nagazne mine. Shvatila sam da si ozbiljno potrošio sve ono što je trebalo imati. Nisi više bio onaj koji je samo dobivao ratove, većsi ih i gubio. Sve češće i sa sve većom razlikom u rezultatu. Nova mi je vizura na tvoju ulogu u svjetskim sukobima potvrdila kako ne možešposijati život za kojim sam toliko žudjela. Pomirila sam se sa činjenicom da nosim maternicu kao da mi je slijepo crijevo. Bez ikakvog posebnog razloga. Bio si sterilan. I tijelom i karakterom. I polumrtav. OPET. Dva sam ti tjedna pincetom čupala gelere iz smežuranih mišića, mijenjala ti plahte, pelene, mjerila temperaturu, iskuhavala zavoje i krpala tvoje tijelo kao što sve strpljive supruge krpaju čarape svojih muževa. Pjevala sam i šivala, štepala, vezala, prematala, pjevala pjevala pjevala jer bilo je mrtvački tiho.

Nas dvoje u pustoj kući.

Vani šušti lišće u posušenom bazenu.

Unutra propuh kotrlja stotine ukradenih burmi i zlatnih plombi.

Možda ti zapravo i nisam htjela spasiti život, zašto i bih? Zlato se ionako pretopilo u čokoladu. Možda sam to radila iz gluposti, bračne dužnosti, inata? Ili sam se jednostavno sažalila? Izgledao si kao pljesnivi ementaler. Stavila sam ti čep na svaku rupu i položila poljubac na svaki čep — zadnji put. Učili su me da svi veliki ljudi moraju imati nasljednike. O tebi su Pukovniče pisali da si veliki čovjek. No to je bilo davno. A meni se počelo gaditi.

DJECA:

ČINILO SE DA JE PROŠLA I ZADNJA HAJKA

EUROPA JE REKLA DA ŽELI BITI MAJKA

PUKOVNIK JE ŠUTIO RASPADNUT OD MINA

POSRAMLJEN JER NE MOŽE NAPRAVITI SINA

ČIM MU JE GROZNICA OD ŠRAPNELA PALA

VRATIO SE U RAT KAO ZADNJA BUDALA.

MAMA:

Nastavio si prosipati strah, pepeo i opće opasnosti klepetanjem svog metalnog zubala. Nisam te namjeravala spriječiti, ali nisam namjeravala niti čekati na tvoje smrtne rane. Više nisam mogla podnjeti prazne kutije slatkiša naslagane u praznim sobama i prazan krevet natopljen tvojim cviležom. Naša je kuća postala prazna, razbježali su se i miševi i mravi, pa je bilo vrijeme da i ja zalupim vratima. Bila je premala za moje veliko tijelo punjeno vanilijom i jošveće ideje o novom dobu mira i prosperiteta. Sve se RAĐALO, PUPALO, RASLO i MNOŽILO. Htjela sam i ja. Iznova.

Tvoja mi je propala vojna karijera počela komplicirati život. Ratovi su odavno izašli iz mode. Previše buke. Previše dima. Previše smeća i ekonomske nesigurnosti. Pokupila sam kofere prije no što se našdom urušio od sramote. Hladno sam ga gledala kako se raspada. Unutra su ostali zidovi ispisani grafitima, odjeća izjedena moljcima i mali Sonyev radio aparat na kojem sam nekad slušala o tvojim trijumfima.

NIJE TRENUTAK ZA SENTIMENTALNOSTI.

Upalila sam šibicu i bacila je među ruševine.

Nije bilo nikog tko bi mi šapnuo: Ljubav.

Mislišda sam okrutna, no ostala sam ona ista praktična domaćica s manijom generalnog čišćenja. Obavila sam ga temeljito. Vatra što je proždirala naše carstvo gotovo je cijeli tjedan grijala beskućnike. To je bilo moje prvo dobro djelo.

Zapalila sam i kuću i ulicu i cigle i prozore i uspomene i fotografije i pisma i sve ostale materijalne dokaze i sve mrvice čokolade i onaj prokleti radio aparat. Zavrištao je kad ga je dohvatila vatra. Vrištao je svu paniku onih koje smo osudili na smrt, onih radi kojih si se ti raspao, a ja se udebljala, vrištao je na svim jezicima imena mrtvaca preko čijih su spavaonica prešli tenkovi, vrištao je prosuta crijeva, jadikovke i kletve, jebao nam oca i majku i prijetio da će se osvetiti. Radio je gorio i urlao. Prekrilo me pet tisuća watti zaglušujućeg hropca. Jednoglasno su vikali svi koje si rasjekao, rasparao, spekao i izglodao svojim zahrđalim zubima. Mrzili su te. Čula sam žene poput sebe i starce poput tebe i djecu poput one za kojom sam žudjela:

SATRLE TE KLETVE IZ SPALJENOGA KRAJA

JEBEMO TI MAJKU I PRŽIMO JAJA

NEK TI BUDU ČAVLI ŠTO STRŠE USRED ČELA

DOK TI NE RASKOLE GLAVU NA DVA DIJELA

ŽELIMO TI PROPAST KRVNIČE TI GADNI

ZBOG TEBE SMO BILI I KRUMPIRA GLADNI

NEKADA SMO BILI LAGANA META

ZA HRĐAVI RAŽANJ TVOJIH BAJUNETA

DABOG DA TI VOJSKU ZAHVATILA KUGA

NAŠO SE U PAKLU U SREDIŠTU KRUGA

OSTAO BEZ DOMA, BEZ DJECE I BEZ ŽENE

NEK JOJ SE NA TEBE ŽELUDAC OKRENE

OSTAO BEZ OČIJU, BEZ JEZIKA I RUKU

NEKA TE ISPLJUJU, KAMENUJU I TUKU

NAPUSTIT ĆE TE DESNI, ZGADIO SE I LIJEVIMA

NAŠOPAT ĆE TE ORDENJEM DA BODE TE U CRIJEVIMA

UZ TO NEK TE ŽIVOG ZAKOPAJU U RAKU

PA OSTANI TAMO CVILITI U MRAKU

MAMA:

Bijelog bika sam pronašla na zgarištu kuće. Vratio se sam — krvavih očiju i izlizanih kopita.

A što je s tobom?

Možda si mrtav?

Možda se vraćašpješke?

Jedno je sigurno — ponovno si izgubio i dugo te neće biti.

A nemašniti gdje doći. U našoj je kući ishlapila jeka i urušili se zidovi. Na pragu preko kojeg si me davno prenio zajedno s pet slojeva čipkaste vjenčanice, teškim prstenjem na svakom prstu i širokim osmjehom koji je obećavao sretnu budućnost izrasla je trava.

Na sudu su me pitali:

Je li vas unio ili ugurao?

Ugurao.

Lagala sam.

No zar je bitno? Milom ili silom — više me ne bi mogao ni pomaknuti.

Lagala sam i kad su me pitali:

Jeste li uživali?

Jeste li imali utjecaja?

Jeste li poticali?

Jeste li se okoristili?

Jeste li uštedili?

Jeste li krivi?

Disciplinirano sam nijekala glavom. Ne, ne i ne.

Koja je bila vaša uloga?

Supruga.

Protiv mene nije bilo niti jednog dokaza. Pravovremeno sam ih spalila ili pojela. Niti jedan tužitelj neće stavljati ruke u vatru. Niti jedna porota neće kopati po govnima. Tražili su potvrdu:

Hoćete li poštivati neotuđivo pravo na život, slobodu mišljenja, govora i političkog udruživanja?

Da.

Hoćete li poštivati zabranu robstva, linča i prisilnog rada?

Hoću.

Hoćete li se zalagati protiv diskriminacije, policijskog mučenja i zlouporabe ljudskih prava kakvim ih definiraju Ujedinjeni narodi u Univerzalnoj deklaraciji donešenoj 10. prosinca 1948?

Naravno.

Zakunite se.

Kunem se.

Zaklela sam se u svoje dobre namjere.

Zaklela sam se da ću štititi ljudska prava i fundamentalne slobode.

ZAKLELA SAM SE DA TO ZAISTA I MISLIM.

Potvrdila sam da je inzistiranje na miru zasnovano na pravdi i međunarodnoj suradnji vitalno za očuvanje ljudskog društva i civilizacije.

Potvrdila sam svoju predanost duhovnim i moralnim vrijednostima koje su zajedničko nasljeđe svih naroda i istinski izvor osobne i političke slobode te vladavine zakona — principa koji čine osnovu istinske demokracije.

Pitali su me za motiv.

Rekla sam: Dobrobit čovječanstva.

JA — VELIKA ŽDERAČICA ZLATA I NAPOLITANKI BILA SAM OSLOBOĐENA ZA MALU CIJENU: PUKLO MI JE SRCE. IZDALA SAM TE. SRAMIM SE. VJEROJATNO SAM STRAŠNO LOŠČOVJEK KAD I DALJE HODAM, JAŠEM I BLIJEDIM UNATOČ VLASTITOJ GADOSTI. SJETIM TE SE. PONEKAD. I ČEŠĆE. ALI NE SMIJEM PRIZNATI. TREBAJU MI SNAŽNI RAZLOZI DA PREŽIVIM. MORAM ODHRANITI SVOJU LAŽ. MORAM NASTAVITI VJEROVATI DA JE SVE TVOJA KRIVNJA: TI MORAŠBITI KRIV, TI MORAŠBITI KRIV, TI MORAŠBITI KRIV, TI MORAŠBITI KRIV, TI MORAŠBITI KRIV. JA NE MOGU. PRETEŠKO MI JE. OPROSTI. JEBI SE. NISI MI TREBAO VJEROVATI. IZDALA BIH TE JOŠSTO PUTA JER SE BOJIM. TRESLA SU MI SE KOLJENA. VRTILO MI SE. PIŠKILO. ZNOJILA SAM SE KAO LUDA. ALI SAM REKLA SVE ŠTO SAM ZNALA I NISAM ZNALA, SVE ŠTO SU TRAŽILI PA JOŠI PREKO TOGA. JA SAM NIŠTARIJA KUČKA KUKAVICA. GORA SAM OD ONIH PO KOJIMA GAZIM, ALI MORAM SE SPASITI. GORJET ĆU U PAKLU. ZVATI ĆU TE U POMOĆ. A MOŽDA I NEĆU? MOŽDA SE SNAĐEM? TI BI VJEROJATNO KAO DOBAR VOJNIK NASTAVIO ŠUTJETI I UPUCAO SE U GLAVU. JA TO NE MOGU. HOĆU ŽIVJETI. MAKAR MASNA I GLUPA. MAKAR SE UVALILA U KREČ. OSTATI ĆU BIJELA.

Tako to ide Pukovniče — istine se mijenjaju zajedno s interesima. Dobila sam status zaštićenog svjedoka, a ti dossier krvnika. Odrekla sam se tvog imena, uključila se u borbu za prava životinja, dobrovoljno sam davala krv, dijelila hranu u javnim kuhinjama, organizirala dobrotvorne priredbe i ispirala kolektivnu krivnju. Okrenula sam ti leđa i pred sobom ugledala budućnost: vijeća, komisije, sudove, stručne timove, statute, konvencije i zakone.

Učinjen je radikalan odmak od starog sistema.

TREBA SPRIJEČITI PROCESUIRATI I ZABORAVITI!

Donešena je strategija za sljedeće stoljeće.

PRESTAT ĆEMO RATOVAT I POČETI KUPOVAT!

Nigdje te nema među planovima.

DJECA:

USKLADILI SMO STAVOVE I NAPRAVILI PLAN

SVAKOM DATI POSAO I KREDIT ZA STAN

PRAVO DA ŽIVI, RAZMIŠLJA I GOVORI

SLOBODU DA SE ŽENI I SVOGA BOGA MOLI

UČINILI SMO KOMPROMISE ŠTO VELIKI JE TRUD

GARANTIRAMO SIGURNOST I PRAVEDAN SUD

SVAKOM KOME BUBREG ILI SRCE STANE

DARUJEMO LIJEKOVE, PRESAĐUJEMO ORGANE

ANEMIČNI ĆE DOBITI SVJEŽE KRVNE GRUPE

AUTOPUTOM ĆEMO PREKRITI ARHEOLOŠKE RUPE

RAZMJENJUJEMO MOZGOVE I POMAŽEMO INVALIDE

DA SVI NAŠE DOBRE NAMJERE VIDE.

NOVA JE ZAJEDNICA NAPRAVLJENA PO SNU

SLOBODAN POJEDINAC NA SLOBODNOM TLU

PRASTARE NAM GRIJEHE NE MOGU PODVALITI

CORPUS DELICTI NA DRUGE ĆEMO SVALITI

ZAJEDNO SMO JAČI — TO SMISAO JE REŽIMA

STATUT JE PRIHVAĆEN I SVE IMA DA ŠTIMA

TKO MISLI DA JE BOLJI NEKA SE TAKMIČI

A KOME NIJE DOBRO MOŽE SAD OTIĆI

AKO POŽELI SE VRATIT NEĆE LAKO UĆI

ALARMOM SMO OZVUČILI SVAKI PRISTUP KUĆI

KAD NEŽELJENE NOGE PREKORAČE PRAG

SVUDA ĆE ZAPIŠTATI: EVO, IDE VRAG!

S NAMA U BORBU KREĆU I BOGOVI

NJIHOVE STRIJELE, KOPLJA I ROGOVI.

NASILJA SE GROZIMO JER NIJE NEKA FORA

NAPASTI NEĆEMO — AL BRANITI SE MORA

MAMA:

Kao što vidišnije me ubio niti jedan rat i nije me osudio niti jedan sud. Gotovo sam besmrtna bez obzira na godine, ožiljke i maligne rakove što me izjedaju iznutra kao što tebi čine izvana. Ne žalim se — prošla sam bolje nego većina žena. Dugo sam imala kuću s bazenom i supruga na vlasti, iako kad zbrojim računicu — više nemam ništa, osim što sam preživjela. Možda smo zaista istog kova — djelujemo kao i svi drugi ljudi, ali ne umiremo, većgorimo na lomači koja nikako da nas spali. Padamo i dižemo se; gore dolje gore dolje, iz blata, iz govana, iz grobova... Otporni smo kao žohari. No ako i pripadamo istoj rasi zastave nam više nisu iste, ni zakletve, ni himne.

JA SAM MODERNA IMUNA I KALORIČNA

Ništa mi ne možeš.

Zašto si jošuvijek tu? Sva su dobra mjesta većrezervirana: starački domovi krcati, krevet u gerijatrijama skup, vrata crkvi su ti zatvorena, kuće nemaš, a na klupama je zabranjeno spavati. Prestar si da se ispričavaš, preglup da kažešnešto u svoju obranu, precrn da se uvališu varikinu i preružan da te povedem sa sobom.

Neizlječiv si.

Dijagnoza: Senescentia.

Prijevod: starost.

Povijest bolesti: zadnja faza fizikalnokemijskog vremenskog procesa koje mijenja strukturu i funkciju živog organizma te nakon stanovitog vremena dovodi do sve manje adaptivnosti okolini i sve većeg rizika smrti.

Prijevod: propadaš.

Dobra vijest: starenje i smrt nužne su pojave, štetne za pojedince, ali korisne i potrebne za održavanje vlastite vrste i života uopće.

Loša vijest: Prema dosadašnjim znanstvenim opažanjima starost je ireverzibilni proces, tj. nikad se nije uspjelo »pomladiti« neko ostarjelo živo biće.

Loše zvuči Pukovniče. Loše i izgleda.

Neću se više sažaliti nad tvojim ožiljcima i krezubim ustima. Možda si proteklih godina postao drugačiji, poželio mi staviti izrešetanu glavu među noge i natapati me suzama radi svoje starosti ili nemirne savjesti, možda si poželio da ti moja ruka ispegla uniformu, izglanca ordenje i posloži ih na dno ormara, možda si se poželio usidriti uz penziju i hrpu potomaka, možda si opet htio čuti utješne riječi što sam ih šaptala u mraku: nije bitno nije bitno nije bitno...

Sjećašse?

...

Nije bitno.

DJECA:

SAD KAD SMO POMELI SVA TVOJA SRANJA

OSVAJANJA NE TRAŽE NOVA OPRAVDANJA

U SVRHU MIRA I PROSPERITETA

PONEKAD POLETI I KOJA RAKETA

NA CIVILE IPAK POSEBNO PAZIMO

NITI IH TRUJEMO NITI IH GAZIMO

NAROD NIJE META NAŠIH BRIGADA

PA MOŽDA TEK SVAKI DESETI STRADA

NAŠI SU CILJEVI MORALNI I ČASNI

SVI NAŠI POTEZI TRANSPARENTNO JASNI

SPAŠAVAMO SVAKOG TKO NE ZNA SPASIT SEBE

TAKO SMO SIGURNI DA OPET NE ZAJEBE

NISMO POLICIJA, VEĆMARLJIVI SMETLARI

ČISTIMO SVE ŠTO MOŽE DA SE KVARI

INTERESA NEMAMO, BESPLATNO SE BORIMO

ZA CIJELO ČOVJEČANSTVO POD ORUŽJEM SE ZNOJIMO

PONEKAD JE TEŠKO, ALI NE VIČEMO: MAMA!

STISNEMO ZUBE JER PRAVDA JE S NAMA

MAMA:

Vojnici te drže na nišanu i pucati će na tvoj sljedeći korak. Pogledaj koliko ih je. S obzirom na našjalovi brak i debakl tvoje političke karijere uspjeli smo uzgojiti veliku obitelj. Došli su za bijelim bikom sljedeći tragove njegovih kopita. Utabali su koridor između maminog zagrljaja i periferija nad kojima se kovitlao dim. Tvoj je zadnji rat rađao djecu umjesto mene — neki nisu imali majku, neki oca, neki oko, neki nogu — zamijenila sam im i udove i roditelje i mozak. Proizvodnja je bila golema. Stizali su umjesto škrinja s blagom — hvala. Stotine djece. Tisuće. Vrtići i školski autobusi. Slao si mi djecu u dugim izbjegličkim kolonama, gladnu i ušljivu, s velikim uplakanim očima i musavim ustima.

Šaptali su: MAMA.

TO SAM JA, rekla sam.

Skupljala sam ih poput kvočke pod svoje bijelo perje, grijala i liječila baškao nekad tebe. Trebali su mi sinovi i kćeri kojima ću podariti novi život. A njima je trebao čvrst odgoj i jasne smjernice, jer su bili premali da razmišljaju vlastitom glavom, jer to i nije dobro za dječake koji se jošuvijek svojim spolovilima ne razlikuju od djevojčica i za djevojčice koje se jošuvijek svojim grudima i malenim pletenicama ne razlikuju od dječaka. Djeca nemaju izbora — moraju odrasti. Nisu mogli zauvijek ostati anđeli. Dala sam im ekonomsku sigurnost, političke stavove i municiju. Objasnila sam im da nisi velik čovjek i da nisi velik ratnik, većnajbanalnija politička pogreška. I vlada je rekla isto. I mediji. I svi smo oprali ruke. Trebala mi je vojska Pukovniče, a njima je trebala mama.

DJECA:

Da se predstavimo:

mi smo nus–produkt velikih oružanih sukoba i političkih razmirica u kojima nismo sudjelovali, jer smo tada bili premali da glasamo, preslabi da demonstriramo i pretihi da tražimo svoja prava. Preživjeli smo radi naše malenkosti, sućuti pokojeg vojnika ili sasvim slučajno — radi metka koji je promašio ili granate koja nije eksplodirala. Brzo smo naučili kako se nositi sa životom na cesti i ekonomskom depresijom: skupljali smo opuške, snifali ljepilo, jeli što ukrademo i polako se preko ruševina probijali prema zapadu. Čuli smo da tamo postoji usamljena i divna debeljuca po imenu Europa koja od djece radi ljude, od bolesnih zdrave, od ušlagiranih prisebne i od siromašnih bogate. Pričalo se da nosi bijelu bolničarsku kutu i uštirkanu kapicu, da je bijela kao bajka o Snježnoj kraljici i da ima četiri ruke: u jednoj drži baby–sapun, u drugoj bočicu vitamina, u trećoj Mars–čokoladicu, a četvrtom privija uz srce sve male beskućnike i priča im bajke. Sve nas je primila u zagrljaj.

HVAAAALA!

We love our Mum!

Quieremos nos Madre!

Wir lieben unsere Mutter!

Nous aimons notre Maman!

MAMA:

Tišina!

Zatvorite usta i začepite uši. Želim jošmalo pričati o ljubavi.

Voljela sam te Pukovniče, iako znam da mi ne vjeruješ. Nisi ni onda. Pravi vojnik nikome ne vjeruje. Nije bitno, evo opet to kažem. Više nije. Sumnjao si da uokolo pričam naše bračne tajne i pišem poeziju. Krivo. Većsam odavno izgubila sve prijatelje, a stranice dnevnika su bile prazne. Šutjela sam poput tebe. Naučila sam progutati ljubav čim bi mi krenula izbijati na obraze. Gurnula bih je nazad u želudac prije no što stigne proključati. No želudac bi i dalje cvilio: ljubav. Iz navike, tvrdoglavosti ili ludila, no zaista je cvilio, krulio, ječao, roktao, tulio, žalovao, molio: ljubavi, ljubavi, ljubavi, ljubavi... Barem komadić, griz, ispljuvak vaše ljubavi gospodine Pukovniče. Nije te bilo da to čuješ. Čekala sam te — nisam imala izbora. Za druge sam muškarce bila predebela, a za žene preglupa. Krajičak sam oka držala priljubljen uz vrata, a bubnjiće uz zvukove što su dolazili kroz prozor. Znašli koliko puta dnevno kroz ulicu projure automobili ili protutnje nečije čizme? Stotine puta. Milion. Milion su puta kraj kuće prošli muški koraci i nisu se zaustavili, zalupila se vrata vozila i zazveckali ključevi. Sve sam ih čula i milion se puta zagrcnula od uzbuđenja. »Danas je taj dan!« — ali nije bio. Nije bilo potrebe da popravljam kosu, uvlačim trbuh i na brzinu spremam nered po sobama. To nikada nisi bio ti.

Odgovorno tvrdim da sam te voljela jer sam pročitala hrpu literature koja se bavi upravo tom temom. Gutala sam romane i magazine, horoskope, savjete kolumnistica i ispovijedi čitateljica. Bilo mi je lakše da jošnetko pati. Čekala sam neprestano pogledavajući u prazna vrata i osluškujući tihe prozore. Usred noći bi me probudio nepoznati prasak. Čula sam:

hitac!

fijuk!

tišina!

Užas bi mi oduzeo dah:

MOŽDA JE TAJ METAK BIO TVOJ?

Govorila sam si da moram biti racionalna:

MOŽDA TE JE PROMAŠIO?

Nitko ne bi odgovarao.

Užas mi se taložio u grudima.

Tišina je zvučala kao ti.

Pravila sam se da je ne čujem.

Morala sam preživjeti: hitac, fijuk i tišina bili su svakodnevne pojave.

Nikad te nije bilo dovoljno i unatoč stoljećima našeg braka kratko sam bila sretna s tobom. Mislio si da lako podnosim rastanke jer se ne žalim, jer sam mlada, jaka i jošuvijek imam sve zube. A ja sam mrzila biti sama. Mislio si da se bojim tvoje starosti i zato gasio svjetlo. A uopće nisam bila gadljiva. Mislio si da će me tvoja šutnja zaštiti od krvavih tajni. No sama sam ih kasnije izmislila. Mislio si da ću te napustiti. No ja nisam otišla ni kada se život odbijao od tebe kao od ogledala. Mislio si da me ne možešzadovoljiti pa to nisi niti radio.

ZAJEDNO I U DOBRU I U ZLU.

JE LI BAREM JEDAN OD NAS BIO SRETAN?

DAO SI MI SVE ŠTO TREBA: ZLATO, SLATKIŠE I NASLJEDNIKE.

NO MENI JE MOŽDA TREBAO SAMO STARAC KOJI SPAVA U ČIZMAMA.

Voljela sam te Pukovniče kao prava glupača. Voljela sam te užasno, odvratno i dugo. No smogla sam snage da te iščupam iz misli, iz trbuha, iz sjećanja, iz naivnih planova, da raskomadam tvoju sliku u svojoj glavi, da te javno zaniječem i svjedočim protiv tvojih najvećih pobjeda, da operem i zgulim sve mirise, dodire i riječi, pa da te zaboravim okrutnije no što se zaboravljaju mrtvaci.

Moram se braniti.

Moram te uvrijediti, poniziti, prokleti, izdati, pljunuti, razbiti, rasturiti, prevariti, ismijati, posrati, slomiti i zakopati, jer to je normalan proces ljubavi, zar ne? Želim biti histerična:

Seronjo!!!

Smrdiš!!!

Nosi mi se s očiju!!!

Nabi vrećicu na glavu!!!

Ubi se kad većnisi umro na vrijeme!!!

...

Ššššššššššššššššššššššš. Zen, zen Europo.

Sada miiiiiiiiiiir.

...

...

...

Hvala ti što si me saslušao. To je bila zadnja faza moje ljubavi.

DJECA:

NAPUSTI EUROPU I NE VRAĆAJ SE K NAMA

NE TREBAJU NAM VOĐE, DOVOLJNA JE MAMA

TVOJA BIVŠA SLAVA DRUGO SADA ZNAČI

SVI SU TI VOJNICI POSTALI KOLJAČI

DOŠLO JE DOBA IDEOLOŠKOG BUĐENJA

BIRAJ ILI IZGON IL NASTAVAK SUĐENJA

SVAKA TI JE POBJEDA ODAVNO SRAMOTA

A TVOJE STRATEGIJE VIC ZA IDIOTA

NAŠA PRAVNA ZAJEDNICA HUMANE JE FORME

ZA BOLJE LIBERALNOST, ZA ONE LOŠE NORME

UVIJEK IMA SMEĆA ZA KOG BENEFICIJE NE VRIJEDE

NO SAMI SU SI KRIVI ŠTO PRAVILA NE SLIJEDE

ZA INTEGRACIJU SE MORAJU ZNATI IZBORITI

CILJ NAM JE SAMO NAJBOLJE POSVOJITI

SIROMAŠNI I BOSI NIŠTA NAM NE ZNAČE

TKO NEMA KRUHA, NEK JEDE KOLAČE

MOŽDA SE I ČLANOVI NOVI PRIHVATE

KAD SREDE FINANCIJE I SVEŽU KRAVATE

NEK NAS PRESTANU PROZIVAT OSVAJAČIMA

I MIRNO PRIHVATE POPUŠITI JAČIMA

MOŽDA IH UVRSTIMO MEĐU NAŠE ČLANKE

KAD NAUČE REGULE I OFORME BANKE

ČULI SMO DA IMAJU I PREVIŠE SRANJA

DA NAM SE PRIKRPE BEZ DUBINSKOG PRANJA

ZA ULAZAK U CARSTVO DUGO SE ČEKA

ŽIVCE NA POLICU — NEMA DRUGOG LIJEKA

UKINULI SMO GRANICE NO RAZLIKA POSTOJI

U MOĆI, U PAMETI I U BIJELOJ BOJI

MAMA:

Prestani glumiti junaka i zveckati tom odurnom vilicom!

I makni se napokon s te trave!

Ušao si u povijest. Što jošhoćeš?

Kao dječak si klao kokoši, palio miševe, kamenjem ubijao ptice i davio mačke. U trinaestoj ti se godini iz nepoznatog razloga povuklo zubno meso i poispadali zubi. Od bijesa si porazbijao sva stakla u školi.

Objasnio si: DJECA SU OKRUTNA.

Kao mladićsi propucao nekoliko kolega što se se nasmijali tvojoj metalnoj protezi, pobjegao si u šumu, klao zečeve i jeo sirovo meso kako te ne bi otkrio dim pečenja. Osnovao si malu desetinu što je narasla u vojsku i prvi puta silovao ženu.

Rekao si: MLADOST JE LUDA.

Kao zreli čovjek počeo si se baviti politikom. Mase su te obožavale unatoč činjenici da si ih desetkovao ratovima. Zaradio si puno neprijatelja i devizni račun izvan države.

Šapnuo si: SVE ZA LJUBAV.

No više nemaššto za reći.

Prestar si da izdržiškaznu koja bi ti se dosudila. Prekasno je da te sprže na električnoj stolici jer Protokol broj 13 zabranjuje smrtne presude. No umrijeti ćešuskoro bez ičije pomoći.

Samo ne na ovoj zemlji.

Nema nikoga da ti plati pokop.

Nema nikog da slaže: Slava mu.

Bilanca tvoje krivnje i neuspjeha umnaža se svake sekunde, stoga je bolje da što prije kreneš. Zauvijek. Nemašviše ni ušteđevine, ni kreditnu karticu, ne posjeduješniti jednu nekretninu. Nemaščak niti socijalno osiguranje da se pobrine za tvoje bolesti. Džepovi su ti prazni. Bez novaca, bez ključeva od automobila, bez vize i bez putovnice. Isti si kao i bilo koji od 500 000 migranata koji se godišnje pokušaju provući preko granice bez poziva i dokumenata. Ali je jošuvijek svaki od tih jadnika pametniji od tebe koji dolazišu pratnji ratnih bubnjeva. Spusti te krvave zastave krepanih država i nađi neku čistu bijelu maramicu s kojom ćešmahati na odlasku.

Iza tebe će se zatvoriti granice koje nadziru policija i obavještajne službe. Potrošeno je 50 milijuna na specijalna vozila i noćno osiguranje, 17 milijuna na povećanje osoblja za nadgledanje neželjenih pridošlica, 150 milijuna za 650 kilometara elektroničkog zida duž kritičnih područja koji će upozoriti ako ikada više zagazišsvojom čizmom na ovaj uređeni travnjak.

Pratnja je spremna.

Zbogom.

Kreni.

...

Kreni.

Većmi se posušilo grlo.

...

Kreni.

Nemašizbora.

...

Kreni.

Nemam izbora.

Tvoja će smrt biti obavljena higijenski i anonimno.

Nećemo ispaliti niti metka.

Zaprašiti ćemo vas bojnim otrovima.

Probosti rogovima.

Izgaziti kopitima.

Reciklirati u gnojivo.

Zasaditi cvijeće.

...

...

Tulipane.

...

...

Brojim do deset:

Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, DESET.

NEKA SE MIRIS MOŠUSA SPUSTI NA TVOJE ZAHRĐALO ORUŽJE!

DJECO, NAVUCITE GAS MASKE!

ZAVRŠETAK

Tekst je preuzet iz knjige Ivane Sajko Žena — bomba koja u izdanju Meandra izlazi 2004.