Deset matičnih pitanja o hrvatskoj Europi

Deset matičnih pitanja o hrvatskoj Europi

Sarkazam kojim su u pravilu prožete ionako oskudne europske rasprave u Hrvatskoj počiva ponajprije na javnome dojmu poduprtom katkad i kojim stručnim očitovanjem o tome kako je Hrvatska bez obzira na suvremene procese europskog organiziranja i tako dio Europe, odnosno svakako prije i više nego neke druge zemlje iz bližega i daljeg okruženja koje su u njemu bolje i brže napredovale. Pritom se dakako ne misli na geografske pa ni geopolitičke pretpostavke, makar i u tome pogledu balkanska atribucija čak i kada je stručno–tehničke vrste izaziva jednako žestoku i površnu retoriku, koliko na društvene i kulturne stečevine hrvatskoga društva s obzirom na pretpostavljeni europski standard. Ozbiljniji od samoga nesporazuma s činjenicama u hrvatskoj je javnosti s tim u vezi izostanak prave rasprave o Europi, kakva se intenzivno vodi u gotovo svim zemljama europskoga gravitacijskoga polja, onima koje su Europsku uniju potaknule i vode procedure njezine (nad)gradnje i onima koje se tomu krugu žele približiti ili se skanjuju. Hrvatska koncepcija podrazumijevanja nema na žalost zdravo korijenje, naši su europski pojmovi statični, zastarjeli i često nejasni, čemu snažno pridonosi nekritička okrenutost prošlosti. Hrvati se uz Čehe među kulturnim zajednicama europskog Istoka doista s razlogom mogu pozvati na povijesno gledano iznimno dugu poziciju kulture u (neposrednome) kontaktu s tzv. zapadnim strujanjima, kakva su se znala zvati i pretenzijama. No čak kad bi ta dimenzija europeičnosti pojedine sredine bila važnija nego što jest i u njoj bi Hrvatska prošla znatno slabije nego joj se obično čini. Tijekom toga povijesnoga hoda vizitatorski izvještaji s druge strane, zapravo od samih početaka pa sve do Mišljenja Europske komisije koje zatvara takvu povijest, bili su priča o iskustvu drugoga, naravno ne uvijek i ne uglavnom o lošem iskustvu, naprotiv, ali ne ni o iskustvu srodnosti kakvo je sadržano u našem povijesnome, pa onda i podsvjesnome gledištu. Posebnu osjetljivost tome prepoznavanju daje iznimno kratko razdoblje u kojem su neki od naroda europskog Istoka uspostavljali oblike svoje suverenosti, to jest sebi i drugima trebali pokazati sposobnost samoodržanja u političkome, gospodarskom i konstitutivnome pogledu i to u oblicima usporedivima s kulturama koje su takav proces, u pravilu s proturječnim obratima, pročišćavale u najmanje deset puta dužem roku. Glavni je stoga problem općega razgovora Hrvatske i Europe što Hrvatska nije uvijek svjesna s kojom i kakvom Europom razgovara i što ne može sebi povjerovati da ta Europa koja je sada odjednom na brzu ruku hoće nije u sebi, u svojim mehanizmima više slaba na onaj europski način na koji Hrvatska jošuvijek jest. Pravi je problem, ali i opasna zamka tog ubrzanog oslobađanja europeičnosti u Hrvatskoj da se ne bi pomislilo kako se s obzirom na potrošene oblike europskog iskustva drugih mogu ili smiju ponavljati propuštene epizode. Takav scenarij možda nije najbolji, ali u sebi sadrži i mnoge nevidljive prednosti. Bilo bi naivno previdjeti da se Hrvatska samo u XX. stoljeću čak tri puta našla u proturječnome položaju: kada je nakon Prvoga svjetskoga rata premda glavnom klicom sloma habsburškoga projekta došla u poziciju da krpa kraj s krajem; kada je nakon Drugoga svjetskog rata, premda je na strani antifašističke koalicije podnijela neusporedive žrtve izašla sa stigmom instaliranoga, kvislinškoga zločina; te kada je nakon sloma Jalte u Berlinu dobila priznanje cijeloga svijeta za otpor nasilju propaloga poretka, da bi to priznanje zamalo proigrala grimasom nesnalaženja u vlastitome prostoru. Govor Europe, njezino ustavotvorno mucanje i njezino petljanje po predgrađima, naučen je u XX. stoljeću i okrenut budućnosti, za prethodne rasprave jednostavno nema vremena i s time bi valjalo računati. Tek će se vidjeti u kojoj će mjeri i na koji način europsko društvo biti društvo blagostanja i stabilnosti, ali da se ono organizira oko nekih vrijednosti i da pojedine od tih vrijednosti nije jednostavno usvojiti ni građanima ni narodima koji mu pristupaju nije ništa ni (povijesno) novo ni neobično. Koliko god to s našega gledišta bilo bolno i netipično, to europsko društvo pokazuje mnogo više vitalizma za nama nego što bismo ga mi jošuvijek zbilja bili spremni prihvatiti. Hrvatska jošnije pripremila koračnicu za prolazak kroz Brandenburška vrata, ovdje kao da je jošuvijek pomalo sjete za starom Zapadnom Europom u koju bismo kroz ta vrata pobjegli, ostavljajući za sobom navodnu nesreću svoje prošlosti, a po mogućnosti i svoje susjede. Za Maticu hrvatsku, koja je davno, u ozračju Francuske revolucije krenula kao građansko društvo, inicijativa za modernu, prirodnu i odgovornu Hrvatsku takav je povijesni rasplet potvrda njezina programskog i institucionalnog održanja, najgore što bi joj se moglo dogoditi jest da u ideale svoje počne sumnjati. Što joj je onda činiti — prije svega pokušati s odgovorima na neka od matičnih europskih pitanja, zapravo ništa drugo od onoga čime se bavila u prva dva svoja stoljeća, govoriti o hrvatskoj Europi. Prva su tri pitanja od početka — sloboda, bratstvo, jednakost; slijede tri s kojima se vodila borba za održanje — pravda, jezik, kultura (kao identitet); tri su nova i proizlaze iz suverenosti — manjine, susjedi, proračun; deseto je okvirno — ima li sve to smisla?

Sloboda

Sloboda je od onih ideala u koje se u načelu ne sumnja. Bila je istaknuta na zastavi Staroga Dubrovnika koji je govorio da se ona ne prodaje ni za sva blaga. Drugim riječima a i u praksi stari su Dubrovčani bili spremni platiti i vrlo visoku cijenu da bi sačuvali slobodu svoje Republike, naravno kakvom su je oni shvaćali — i Slobodu i Republiku. Ima li razlike u razumijevanju slobode kakvom je definira Europa i kakvom se očitava u svijesti hrvatskih građana. Na apstraktnoj, moralnoj, normativnoj razini nema. S druge strane vrijednost slobode, kriteriji u osjećaju slobode i slobodarske tradicije, nisu ni kulturno ni pravno identično zasađene u različitim europskim ambijentima. Kada Matošpočetkom prošloga stoljeća kaže da samo Hrvatima nije jasno kako je socijalizam nacionalističan, riječ je o zanimljivome stilskom presedanu. Za Hrvate se problem prava na samoodređenje netipično dugo, sve do Matoševa doba, do Supilova proklamiranja prirodnoga prava na slobodu naroda, izvodio iz državnoga prava. Ideološki su se pojmovi i dalje komplicirali jer je nacionalnu emancipaciju u građanskome smislu provela stranka bez ideološkoga supstrata i s posve negrađanskim — seljačkim nazivnikom. Komunistički je projekt također preuzeo vodeću ulogu kada je socijalistički internacionalizam Treće internacionale većbio mrtvo slovo na papiru, a u državotvornoj su se zbilji etablirale narodne demokracije s naglašenim nacionalnim etatizmom čak i na razini federalnih jedinica. Represivno prigušivanje te tendencije u mehanici Titove Jugoslavije nije kao što se vidjelo osim zamagljenja postiglo nikakav dalekosežan učinak: sve njezine federalne jedinice u samostalne države kao lideri preveli su (bivši) komunisti, održavši se pritom na demokratskoj provjeri na vlasti do iscrpljenja formalnih mogućnosti. Iznimka bi bio tek složeni primjer Bosne i Hercegovine s vodećom ulogom Alije Izetbegovića, koji osobno nije pripadao tome pokretu, kada upravo komunistički projekt ne bi bio zaokružio proces emancipiranja bošnjačkoga naroda. I u većini drugih istočnoeuropskih demokracija, pa i u zemljama bivšega Sovjetskoga Saveza, postkomunističke su vlade izgradile početni okvir nacionalnih demokracija. Prelazak iz narodne demokracije u višestranačku demokraciju nije s obzirom na slobodu, građanina i naroda, jednoznačan proces, napose kada je povezan s prelaskom iz ugovorne, federalne zajednice u suverenu državu sa samoodgovornim institucijama. Za hrvatsko je društvo očekivana sloboda značila oblike života kakve je prepoznavalo u zapadnoeuropskome okruženju. U trenutku kada sloboda izbora više nije bila ograničena to se društvo odredilo za svoj logični uzor, ali bez pravih spoznaja o svojim pravim mogućnostima, u organiziranosti i u dobrima. Kada se posljedično otvorilo pitanje raspodjele dobara, poznate kao privatizacija, sloboda je pokazala i svoje drugo lice. Napose se taj problem zaoštrio kada je nakon poslijeratne stabilizacije korporacijski kapital demonstrirao svoju poticajnu internacionalnu energiju. Veliki sustavi i dobra doživljavani kao narodno vlasništvo za male novce, za preživljavanje počeli su prelaziti u građaninu i javnosti donekle nejasno vlasništvo stranaca, što je potaknulo zbunjujući osjećaj gubljenja slobode, skopčan s mitološkim kompleksom nepresušne zavjere. I dok je tzv. ljevica danas u Europi i Americi uglavnom na ulici s kamenjem u ruci u prosvjednom kampiranju protiv globalno umreženoga kapitala i ekološke neosjetljivosti tzv. desnih vlada, u Hrvatskoj se o slobodi društva govori kao da radio slobodna europa nije iskopčao svoje antene i kao da Sorosov ubrzani tečaj demokracije s minimalnim ulaganjem nije uspješno završen. Sloboda odlaska za hrvatskoga građanina nije nikakva novost, problem je upravo suprotan, na tu je 'slobodu' bio potican. O slobodi bi sada u Hrvatskoj trebalo govoriti na način da se umjesto unutarnje slobode ne prošire nove adrese naših sloboda, da se nakon Münchena i Montreala ne počnemo otkrivati u Pragu i Kijevu.

Bratstvo

Bratstvo, poznato kao slavensko, posebice razumljivo Matici, pa socijalističko, dobilo je novi, ne samo govorni lik, naziva se partnerstvo: za mir, za Europu itsl. U čemu je sadržaj partnerstva, odnosno ortaštva. Pojednostavljeno rečeno upravo u bratstvu, u izboru ortaštva koje to nije jer je višim redom važnosti takav izbor postao nepotrebnim. No to je jošjedan od općih izazova na koje hrvatsko društvo u svojoj težnji ka suverenosti nije računalo i pri kojem je opet primjer Staroga Dubrovnika s njihovim partnerstvima na rubu nevjerice tvrdo poučan. Biti prepušten sebi ne znači nužno i biti predmetom zavjera, skrivenih planova, mračnih pretenzija i sličnih animacija iz fantastične kombinatorike, ali može značiti i u pravilu znači biti izložen vjetrovima povijesti, propuhu na kojem nije jednako lako opstati kao u projektu o tom opstanku, napose kad se ti projekti skiciraju dugo u lirskim kabinetima i osjećajnim punktovima bratstva po sudbini. U vrijeme kada su hrvatski građani zaokupljeni simboličkim problemom hoće li na svojim granicama s Europskom unijom, dakle slovenskim i mađarskim, dobiti poseban trak, Litva je donijela partnersku odluku da im za ulazak u tu zemlju na dalekom sjeveru treba samo osobna karta. Umjesto da na Goli zdvaja kojim trakom teče Drava, sve što našem čovjeku treba sada vlastiti je ili unajmljeni zrakoplov kojim bi, nađe li dobar razlog, odletio u Vilno, isto tako u Europskoj uniji i europskom graničaru u zračnoj luci pokazao svoju osobnu kartu, staru ili novu svejedno, pa onda produžio u partnerskim smjerovima kamo ga zanimanja i interesi vode. U šengenskoj, šentiljskoj, maceljskoj i drugim partnerskim pričama mnogo je važnije od želje za bratstvom ili partnerstvom imati razlog. A ti razlozi, za početak moraju biti jasni nama samima.

Jednakost

Jednakost nije samo jednakost pred zakonom, jednakost je u nepovredivosti integriteta pojedinca. Jednakost se ne narušava (samo) verbalnim kršenjem toga integriteta, prava na razliku i kada to pravo nije skopčano s pravom manjine, jednakost je jedna od onih točaka u kojima je hrvatsko podrazumijevanje srodnosti posebice upitno. Hrvatsko je društvo naime osobito sklono unutrašnjim podjelama s posve neočekivanim diskriminirajućim posljedicama za pojedinca. Korupcija, rodijački kompleks, odbijanje alternative kao realnoga društvenog odnosa, prikrivanje istine, doživljavanje političke većine kao opće društvene većine, svojatanje prava na tradiciju — samo su neki od uobičajeno uočljivih netolerantnih izgreda koji se mogu zapaziti i u pripadnika kulturne elite, a koji se općenito ne uzimaju društveno neprihvatljivim ponašanjem. Jednakost kako je doživljavaju hrvatski građani nije ni bez obzira na te unutrašnje negativne korektive bliska s doživljajem jednakosti u europskome društvu. Većviše nije tako malen broj hrvatskih građana koji su se s obiteljima pokušali vratiti iz zemalja razvijene demokracije u Hrvatsku i nakon određenoga vremena odustali, odnosno reemigrirali, pri čemu nerijetko nije riječ tek o birokratskim smicalicama dokonoga državnog aparata kakve potiču pravnu nesigurnost, nego upravo o paradoksalnom osjećaju nejednakosti. U takvim se neuspješnim pokušajima uklapanja u društvo koji nisu opterećeni ni rasnim ni nacionalnim ni vjerskim predrasudama ogleda ozbiljna ukočenost, nepropusnost, nesimultanost društvenoga ritma koji bi trebao biti spontan. Ta vrsta društvene zakočenosti se izvana ne vidi i ona je tim opasnija, društvo kojemu za funkcioniranje na razini jednakosti unutar dominantne skupine treba pacemaker mora opet samo sa sobom raspraviti taj problem.

Pravda

Milijuni neriješenih sudskih predmeta, padanje u zastaru procesa o teškim prijestupima, javno dovođenje u sumnju međunarodnoga pravnoga poretka kao izravnog atributa nacionalnoga suvereniteta — sve su to notorni pojavni oblici stanja koje dramatično protuslovi pravdoljubivosti javnosti i u običajnom, predajnom smislu i na razini provjera javnoga mišljenja. To da je u Hrvatskoj pravni sustav nestabilniji od novčarskoga, političkoga, pa čak i obrazovnoga u kojem su izgubljene gotovo sve uporišne vrijednosti neočekivan je i teško rješiv pomak. Pravna stabilnost je iščašena u optimalnoj projekciji idealističke države koja ne smije biti represivna jer je svatko na neki način za nju trpio, a ako nije upravo on, onda jest netko njegov. Nepisani kodeks vrijednosti koji se ne krši i prema kojemu zajednica spontano sankcijski reagira kao podloga pravnome sustavu zapravo ne postoji. Pod određenim okolnostima sve je, doduše virtualno, dopušteno, a kada je tomu tako presedani su logično i 'pravedno' na strani okrivljenih. Ako se dopusti da postoji cilj zbog kojega je dopušteno bilo što učiniti bez kazne, tada je teško zamislivo pravno sredstvo koje može premostiti ponor između zločina i kazne a da u njega ne potone čitavo društvo. Ako se uskoro bude arhivirao sudski predmet po glavi stanovnika, tada će taj fiškalski dug figurativno i u zbilji biti ozbiljniji od bilo koje druge vrste javnoga duga. Pravna stabilnost nije važna samo u gospodarskim i imovinskim pitanjima, ona je početna pretpostavka građanske sigurnosti kao takve, a u osnovi je te sigurnosti načelo zastupanja istine kao društvenog odnosa. Očekivanje da bi pravna stabilnost mogla biti uspostavljena popravljanjem pravosuđa, za koje uostalom nema čvrstih pokazatelja ni da je u posebnoj krizi je ne samo za ovu raspravu nevažno nego i naivno. Pravna je sigurnost osjećaj koji se može dobiti u zajednici, a ne na sudu ili u parlamentu. Pri izgradnji toga osjećaja bitna je razumljivost pravnoga sustava. Pravo na vlastiti sud pravo je iste razine pravu na vlastite zakone i vlastitu vladu. Odgađanje te spoznaje u biti je odgoda konzumiranja suvereniteta. Neprepoznavanje Haškoga suda kao vlastitoga suda i istodobno prihvaćanje Europskoga suda za ljudska prava kao svojega suda na jednostavan način raspetljavaju taj čvor. Ni sud u Hagu ni sud u Strasbourgu za hrvatske građane ne bi bio mogućda ih nije ustanovio, priznao, prihvatio hrvatski pravni poredak. No dok je lako zamislivo da na nekom od tih sudova sude, kao što uostalom i sude, hrvatski suci, jošuvijek nije zamislivo da pred sudom u Pakracu ili Pragu ako je tako propisano budu izvođeni dokazi o bilo kojoj pokrenutoj pravnoj stvari. Hrvatska nije jedina zemlja na čije se građane i institucije odnose mišljenja sudova koje je prihvatila. Primjer prethodne presude o jednoj slovenskoj banki koja se tiče i mnogih hrvatskih građana to zorno pokazuje. Hrvatska ne bi bila ni jedina zemlja na svijetu, pa čak ni razmjerno mala, koja bi se mogla povući iz takva pravnoga poretka. Smisao je tek u tome da je Hrvatska za razliku od Demokratske Narodne Republike Koreje željela i izišla iz narodne demokracije i revolucionarne pravde. Hrvatska nema problem s međunarodnim sudovima, pa ni sa svojim sudovima kao sudovima, nije problem u hijerarhiji sudova nego u hijerarhiji vrijednosti o kojima se izriče pravorijek.

Jezik

Jezici europskoga društva su ravnopravni, što ih više znate, to bolje. S tom se poteškoćom hrvatski jezik suočio onoga trenutka kada je prestao biti književni i 'postao' jednostavno hrvatski, kada je svakome na svijetu postalo obično da se u Hrvatskoj govori hrvatski. Iščezavanje protivnika za hrvatski je jezik međutim značilo i gubljenje važnoga dijela energije koja je održavala njegovo simboličko polje, odgovornost govornika koja se svodila na stilsku, književnu, razlikovnu, tzv. varijantnu nijansu ne samo što je izgubila osnovu, jer više nema potrebe za razlikovanjem iz korektnosti, većje zamijenjena posve suprotnim osjećajem potpune slobode, svedene na nimalo stilsku, reduciranu, oskudnu frazu s govornim pokratama i bez naglasne discipline kao svojevrsnom nultom frazom sporazumijevanja građanske opuštenosti. Povremeni pokušaji u stručnoj i medijskoj javnosti da se serbokroatistička principijelnost kojega njemačkoga slavista prikaže duhom iz boce jedva više koga zanimaju. Umjesto dokazivanja da postoji, hrvatski jezik je sada u situaciji pokušati omogućiti onima koji ga žele naučiti, koji se njime žele koristiti na korektan, standardan način, da to bez neuobičajenih poteškoća mogu pokušati. Između ta dva pokušavanja, onoga hrvatskoga jezika kao sustava i onoga inogovornika da se u tome sustavu popravi ili snađe, umjesto sve manjih stoje sve veće poteškoće. Zašto je tomu tako nije jednostavno protumačiti, ali se čini kako kao ni s pravosuđem tako ni s jezikoslovljem nije problem u stručnoj osnovi. U borbi za onemogućavanje ograničavanja hrvatskoga jezika izvana koja se u različitim povijesnim razdobljima vodila različitim sredstvima izgubljen je oprez za ograničenja koja bi mogla doći iznutra. U toj vrsti napetosti, svojevrsnom strahu od jezika kakav jest, kakvim je iz tih kreševa izišao, stvara se nepotreban dojam opće nesigurnosti, predrasuda kako nitko ne govori dobro, te kako bi trebalo normirati nekakvu apstraktnu književnu hrvaštinu koja bi bila obvezujuća i pružila otpor anglizmima koji vrište iz blještavih izloga i promidžbenih spotova. Pravopis i obični, jednojezični rječnici figuriraju kao osobit problem, premda je jezična norma stabilna, ali se to nema gdje, u čemu provjeriti. Jezici za razliku od ljudi jedni drugima nikada nisu bili opasnost, jezik nije samo pitanje dostojanstva nego i snalaženja. Stjecajem povijesnih okolnosti hrvatski je jezik nastojao omeđiti, suziti svoj prostor, što za jezik nije tipično stanje. Tipičan govornik nekoga jezika želi se u svome jeziku sporazumjeti gdje god je i kad god je to moguće. Izgledi hrvatskoga jezika na održanje su dakle u njegovoj sposobnosti, motiviranosti njegovih govornika u terminološkoj preciznosti. Borba za hrvatski jezik u europskome društvu neće biti ulični karneval šarenih reklama ni narječno stapanje po stupnju srodnosti, nego sposobnost toga jezika da ostane punim izrazom razvoja svoga društva, da posve ne prevlada proces koji je započeo, otrgnuo se — društvenoga razvoja koji jezik terminološki ne može pratiti.

Kultura

Bilo bi važno provjeriti koliko je hrvatskih građana doista svjesno kako je s gledišta europskih standarda s obzirom na Hrvatsku veći problem od ignoriranja međunarodnih obveza, dakle kulture laži ili prezaduženosti, dakle kulture trošenja iznad mogućnosti — smeće. Za hrvatskoga je građanina naime kultura neka vrsta kolektivne iskaznice po kojoj smo, premda nitko ne zna kako i kada postali reprezentativni, bolji od drugih. Razni oblici smeća i problema s njime koji toj gruboj predrasudi proturječe nisu jedini kriterij koji opominje. Identificiranje s kulturnim vrijednostima, naslijeđem, baštinom svoje sredine nije nikakva zabluda, pa čak ni kada je pretjerano, mnogo je manje ili više simpatičnih europskih primjera kada pojedine male ili velike zajednice intenzivno žive sa svojim predajama, pa i kada je drugima očito kako mnoge od niti tih konstrukcija nisu osobito čvrste. Nije neobično ni kada se te zajednice osjećaju superiornima u odnosu na druge, taj smo oblik suživota na istočnoj jadranskoj obali prilično uspješno kohabitirali. Kultura se otima svome modelu kada nije u stanju prepoznati svoje prave ciljeve i kada joj iluzije postanu programski okvir. Hrvatska je kulturna politika programatski formulirana u posljednjih desetak godina pred europskim političkim i kulturnim forumima dočekana s odobravanjem. Bio je to prvi segment političkog otvaranja društva zatvorenoga u svojoj frustraciji i uvjetnome siromaštvu. Pohvale što su ih u tom smislu dobili stručnjaci koji su koncepciju pripremali i političari koji su je pratili u zemlji, u samome društvu nije dočekana s oduševljenjem. Fantomsko preživljavanje poslužilo je pritom tek kao sredstvo otpora, uvrijeđenosti poretka koji je doista povijesno, kao kulturna autonomija, improvizirao figure suverenosti i koji se u novome, realnome i suverenome okruženju teško odriče plašta ma koliko lažne sigurnosti. Pisci koji su bili političari u alegorezi bili su pripravni pristati na prave političare samo ako bi im oni, ti političari dekretirali to da budu veliki pisci, što je naravno nemoguće. Institucije koje su se osjećale parlamentom u sjeni, držale su da je u najmanju ruku dužnost pravoga parlamenta držati ih svojim uzorom, makar je svakome gimnazijalcu jasno da ni jedan parlament nigdje i nikad ne vidi uzore u onima o kojima odlučuje. Bez pravih i sustavnih uvida u europsku kulturnu i umjetničku praksu, izgubivši slovenski i srpski usporedni kompleks, hrvatska se kultura nije zatvorila u ksenofobičnome smislu, ona je prije rezignirala, pomalo se čudeći oskudici pravih, snažnih poticaja. To što se jošnije dogodio roman, film ili kulturni skandal koji bi zbilja uzbudio naciju samo po sebi nije problem, jer je kulturna indiferencija posve legitiman oblik kulturnoga identiteta, koju posve dosljedno uostalom prati konceptualnost nerecikliranoga otpada.

Manjine

Kada Europa govori o manjinama hrvatska javnost nerijetko ima osjećaj kako je taj govor nevjerodostojan. Mnogi su hrvatski ljudi u različitim okolnostima stekli osobni uvid u stanje manjinskih prava u različitim europskim društvima. S druge strane cijelo se hrvatsko društvo unutar različitih federalističkih modela u posljednjim dvama stoljećima razvijalo kao manjinsko. Stoga se katkad zahtjevi za zaštitom manjinskih prava doimaju kao posredan oblik preživljavanja prava većine koja je to prestala biti i to na legitiman način. Osim toga, pitanje manjine za hrvatsku je javnost psihološki i terminološki ponajprije decidiranje nacionalne manjine. Prilično je teško zamisliti primjerice relevantnu raspravu o pitanju manjine onih koji apstiniraju od građanske inicijative, koji su društveno nezainteresirani, a svi pokazatelji govore kako takvih uopće nije malo, kako je riječ o doista velikoj manjini. Javnost je senzibilizirana na način koji sugerira kako je njihova apstinencija njihova stvar i kako su posljedice odluka u kojima nisu željeli sudjelovati njihov pojedinačni problem. Većina koja je na demokratski način donijela takve odluke nije doduše obvezna skrbiti se što je s onima koji u tome nisu sudjelovali, ali bi joj moralo biti važno, čak i kad se to od nje ne bi očekivalo ili tražilo, pitati se o apstinentskim razlozima. U hrvatskome društvu se posljednjih godina tim problemom mnogo više bave međunarodne ili međunarodno poticane građanske udruge nego tradicionalne institucije ili čak političke stranke kojima je u naravi kalkulacijski pristup bilo kojemu manjinskom segmentu. Odgovornost za manjinu pitanje je dostojanstva, pa utoliko i legaliteta većine. Manjina se u zajednici ne iskazuje toliko ni postotkom ni razinom privilegiranosti koliko sposobnošću većine da njezin položaj učini kulturno i društveno neutralnim. Hrvatska je sredina tradicionalno pokazivala snažan asimilatorski impuls, mnogi su istaknuti umjetnici, znanstvenici, pa i političari drugoga podrijetla ostavili važan trag u identitetskome kodu hrvatske nacije, nije malen broj ni izravnih žrtava holokausta koje su svojim djelom izričito potvrdile svoje obiteljsko naslijeđe u hrvatskom identitetu, nije napokon zanemariv broj vojnika i časnika srpske nacionalnosti koji su u domovinskom ratu sudjelovali u obrani toga identiteta. Teorija o bogatstvu raznolikosti i o manjinama kao bogatstvu za hrvatsku Europu nije poseban problem, nesporazum se artikulira u posve drugome, tzv. multikulturalnome sklopu, s kojim problem manjine ima tek djelomičnu povezanost. Osjećaj manjine koji je Hrvatska nepotrebno proizvela Istranima s obzirom na pokazatelje popisa stanovništva govori kako problem nije u odbijanju nego u nerazumijevanju. Mnoge društveno zapostavljene skupine, pa i neke socijalne, poput tradicionalno politički organiziranih seljaka ili na ruševinama tranzicije politički organiziranih umirovljenika koji to nisu imaju takav, lažni problem manjine. Manjine su dakle za hrvatsko društvo vrlo specifičan problem, ono istodobno ima ozbiljnih poteškoća u objašnjavanju svojega ugrađenoga razumijevanja manjinske pozicije što ga čini razmjerno tolerantnim i 'proizvodnje' novih manjinskih skupina spram kojih je averzivnost proporcionalna pseudotradicionalizmu društvene elite.

Susjedi

Strah od regije kako god se ona zvala Hrvatska nikad nije imala, pa su stoga upravo nevjerojatni otpornici kojima se Europu zbunjuje na tu temu. Sam je Odisej navodno zalutao u naše strane, sveti Pavao je tu negdje doživio brodolom, šačica Dubrovčana je s jedne hridi pola milenija karavanama pretvarala sol u zlato na trasama koje naravno nisu išle Skandinavijom, u nekoliko je navrata Bosna naseljavala Hrvatsku, svi su naši jadranski gradovi privukli zaleđe u sebe, Zagreb je jošprije stotinu godina bio simpatična varošica s više čokota vinove loze po goricama uz srednjovjekovne bedeme nego Hrvata pa opet nije postao kakva pogranična utvrda kojega tuđeg imperija, nego čvorište unutrašnje i vanjske dinamike europske priče o kojoj su Hrvati stalno govorili kao o svojem opredjeljenju, uvjeravajući sve oko sebe da u njoj mogu odgovorno sudjelovati. Glavna teza protivnika tog uvjerenja da bi Hrvati mogli u europskoj priči odgovorno sudjelovati zasnivala se na argumentaciji kako sami za takvo što nemaju ni snage ni mogućnosti te da njihova samoodgovornost ne bi bila ništa drugo do prikrivena produžena ruka nečijega pokroviteljskog interesa, koji bi kao takav bio uperen protiv njihovih susjeda. Posljedice imperijalističkih koncepcija ostavile su u tom smislu mnogo opasnoga tereta po europskim rubovima, s kojim kabineti europskih foruma, novi naraštaj misleće i političke Europe doduše ne računa dovoljno, ali bi ga hrvatska javnost morala biti znatno svjesnija nego što jest. Povijesno ni zemljopisno, kada bi to više, osim sentimentalno, uopće bilo važno, Hrvatska sa susjedstvom ne oskudijeva i u tome se susjedstvu kako to većide nađe društva za dobre i manje dobre projekte. No u svijetu u kojem je Hrvatska napokon postala figurativna činjenica toga susjedstva, regionalnoga susjedstva više nema: u umreženome svijetu mobilnih komunikacija i jedinstvene obračunske jedinice u kojem pivo u Dublinu i Velikome Trnovu košta jednako ali nije dostupno na isti način, o susjedstvu se razmišlja drukčije, osim možda prigodom glasovanja na eurosongu. Stoga bajku o regionalnome pristupu treba razumjeti kao tipičan pučkoškolski test, i to opravdan, i posvetiti se izboru susjeda u svijetu koji je izgubio teritorij, koji razmišlja o vodi i u kojem nema predziđa.

Proračun

Pouku da je javni novac najskuplji novac hrvatska javnost ne shvaća ozbiljno, građani i novine nevino su zgranuti nad tobože neodgovornim političarima koji zadužuju zemlju, zdvojni nad Narodnom bankom koja ih opominje i spokojni oko vlastite uloge u toj stvari. Proračun je pitanje funkcionalne organiziranosti zajednice, shema njezinih mogućnosti, statistika potencijala i odnosi se posve izravno na svakoga njezina člana. Proračun je za veliku većinu hrvatskih građana, za mnoge javne institucije, napose za građanske inicijative poput Matice hrvatske, jošuvijek potpuno neotvoreno pitanje. Odgovornost za višak vrijednosti i mehanizam njegova stvaranja je s obzirom na očekivanu razinu potrošnje hrvatskoga društva kao europske sredine dramatična neizvjesnost usporediva s demografskim padom. Premda je zbroj kulturnih i znanstvenih korisnika realno oskudan a ne prevelik, način njegova egzistiranja evidentno je opasan i nerazvojan. Javne institucije i građanske inicijative vode kontinuirani polemički dijalog s vlastima, kao da su te vlasti izraz zatvorenoga planskoga gospodarstva a ne otvorene i umrežene (europske) cjeline i kao da mogu raspolagati nepostojećim. Bez obzira na to koliko će to i kada političke strukture biti u stanju učiniti (ili pomoći), u hrvatskoj se javnosti mora stvoriti kritička prevaga svijesti o pravim mogućnostima društva. Sva su europska društva prošla razdoblje ozbiljnog ulaganja u budućnost, i drugi su imali ratove i razaranja iza kojih nije slijedio pravocrtni i obećavajući napredak. Europsko društvo kojemu Hrvatska želi pristupiti pokazuje spram njezinih ambicija mnogo više strpljenja nego bi se moglo očekivati, ali se s velikom sigurnošću može pretpostaviti kako to strpljenje neće ići i preko crte proračunskoga deficita. A proračunski deficit se tiče i bogatih i siromašnih, koliko god se bogatim u Hrvatskoj navodno nitko ne osjeća.

Zašto onda Europa?

Ohola gesta, sve prisutnija u društvu, pa što će nam onda ta Europa u kojoj nam neće biti bolje, u koju su prije od nas primljeni gori od nas, u kojoj ćemo ostati tu gdje jesmo i možda opet plaćati za druge i u kojoj ćemo morati najviše razgovarati s onima od kojih smo upravo pobjegli načelno nije nedopuštena. Slično ili drukčije motivirana euroskepticizma ima dovoljno za veliko europsko plačidruštvo. No sve kada bi ovoj našoj konkretnoj Hrvatskoj čija vlada očekuje europski datum posve pouzdani pokazatelji, kakvi naravno nisu zamislivi, govorili da joj je bolje ostati izvan, jer će se sve to ionako ili raspasti ili propasti ili će joj pokraj biti švicarski slatko, posve svejedno, ona to nikada ne bi smjela učiniti. Ne bi smjela zbog razloga o kojem govori Vaclav Havel i koji je jedna od realnih vrijednosti što ih Hrvatska unosi u to europsko društvo, društvo kao zajednicu i društvo kao klapu, osjećaja pripadnosti o kojem neprestano i suprotiva vjetrovima povijesti svi naraštaji te zemlje govore, ali za divno čudo, poznavajući im običaje, i postupaju. Hrvatska je, sudeći po njezinoj retorici, u književnim i povijesnim dokumentima bila duboko i iskreno nesretna što je Europa ne razumije, ona je i u posljednjih pedeset godina razasuta po toj Europi ponizno i predano služila njezinoj ideji, ta se Hrvatska Europi zbilja nadala, pa ako se u njoj i ne snađe bilo bi vratolomno i nedopustivo, značilo bi psihološki slom — odustati. Ta je hrvatska Europa u sebi toliko patetična da ju se ne da ni tajkunski demistificirati, valjda je to razlog što milenijski ishod čeka ispod glasa, prigušena daha.