Vrijedno obilje arhivske građe

Lovorka Čoralić, Hrvatski prinosi mletačkoj kulturi, Dom i svijet, Zagreb 2003, 324. str.

Jedna od malobrojnih povjesničarki mlađe generacije koja već godinama sustavno proučava povijest hrvatskih srednjovjekovnih migracija objavila je još jedno djelo s obiljem slikovitih svjedočanstava o povijesti hrvatsko–mletačkih kulturnih i umjetničkih veza. Lovorka Čoralić, koja je svoj znanstveni interes posvetila povijesti hrvatske zajednice u Mlecima, ovom prilikom iznova upozorava na uzajamnost prožimanja dviju obala Jadranskoga mora. Uloga i doprinos hrvatske iseljeničke zajednice talijanskome kulturnom i povijesnom naslijeđu, koju je historiografija često zaboravljala istaknuti, središnja je tema znanstvenog proučavanja u ovome radu. Već pri prvom listanju knjige zapažamo da je rekonstruirani isječak života naših sunarodnjaka, kao što i autorica često napominje, nastao predanim istraživanjem neobjavljenih izvornog gradiva iz mletačkih pismohrana i fondova te iščitavanjem literature hrvatske i inozemne historiografije.

Iako je raznovrsna i prinosima upečatljiva prisutnost Schiavona — predstavnika hrvatske zajednice u gradu Sv. Marka dosad bila tema brojnih djela o hrvatskim iseljenicima, Lovorka Čoralić u ovoj knjizi na nov i zanimljiv način osvjetljava neke manje poznate strane hrvatsko–mletačke kulturne i umjetničke povezanosti koja seže još u doba prekojadranskog egzodusa Hrvata u XV. i XVI. stoljeću.

Za razliku od dosadašnjih radova u kojima se autorica više zadržavala na široj raščlambi arhivske građe na državno–političke, gospodarske, kulturne i vjerske teme, ovdje je historiografska spoznaja obogaćena detaljnim proučavanjem života i djela nekih slabije znanih hrvatskih umjetnika iz doba prekojadranskog egzodusa Hrvata. Iako su Hrvati u to vrijeme bili u gotovo svim porama mletačkog društva, analiza arhivske građe ovom je prilikom usredotočena ponajviše na oporuke umjetnika likovnih vještina, ali i književnika, izdavača i crkvenih osoba. Imamo li na umu da autorica u Hrvatskim prinosima mletačkoj kulturi istražuje ostavštinu onih hrvatskih majstora koji su, zbog nesačuvanosti njihovih umjetničkih djela, u domaćoj i stranoj znanstvenoj literaturi najčešće potpuno nepoznati ili su rijetko spominjani, postat ćemo svjesni vrijednosti znanstvenih rezultata objavljenih u ovoj knjizi.

Iako je zasnovan prvenstveno na podacima dobivenima analizom notarske građe, pregled djelovanja hrvatskih umjetnika nipošto nije suhoparno nabrajanje umjetnika i njihovih djela. Naprotiv, autorica vješto oživljava slabo poznatu svakodnevicu naših slikara, kipara, zlatara, staklara, sitnoslikara i ličilaca, koji su živeći izvan domovine pokušavali ostaviti trag u metropoli Prevedre Republike. Spominju se kipari Splićanin Juraj i Ivan Tromov, sitnoslikar Nikola Dominis te članovi staklarskih obitelji Dragan i Ballarin, koji su u to vrijeme poput mnogih Hrvata pokušavali pronaći svoju budućnost u umjetnički najrazvijenijem gradu Jadrana. Čest je slučaj da naviknuti na spomen najslavnijih imena i postignuća hrvatske umjetnosti toga doba zaboravljamo kako je brojnim nedovoljno priznatim hrvatskim umjetnicima bio težak put do priznanja te s kakvim su naporom svoje djelo nastojali sačuvati od zaborava. Zato možemo zahvaliti Lovorki Čoralić što je u hrvatske prinose mletačkoj kulturi uvrstila i djela tih gotovo anonimnih majstora koji nikada nisu dosegnuli slavu samostalnih likovnih umjetnika.

U ovoj su knjizi vrlo vrijedni i brojni faksimili originalnih dokumenata kojima se autorica služila pri rekonstrukciji života i djela naših umjetnika u gradu na lagunama, a osim izvorne arhivske dokumentacije, dragocjeno je i obilje objavljenih reprodukcija umjetničkih djela kojima su slabo poznati hrvatski majstori obilježili Veneciju onoga doba.

Govoreći o tragovima što su ih Skjavuni ondje ostavili, Lovorka Čoralić poseban dio knjige posvećuje i književnim postignućima. U tome su gradu, poznatom po tiskarskoj i izdavačkoj djelatnosti, objavljena brojna djela hrvatskih književnika i to na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku. Autorica na tome mjestu prednost pred remek–djelima najslavnijih imena hrvatske književnosti ponovno daje manje poznatim umjetnicima pera — izdavaču i pjesniku Marinu Battitorreu i svestranoj Ana Mariji Marović, ne prepuštajući zaboravu njihov doprinos pisanoj riječi.

Iako je istraživačko težište ponajprije usmjereno k umjetničkom stvaralaštvu Hrvata u gradu Sv. Marka, nemoguće je zaobići djelovanje jedinstvene nacionalne udruge — bratovštine Sv. Jurja i Tripuna, zvane i Schuola degli Schiavoni. Govoreći o umjetničkoj baštini te humanitarno–karitativne udruge koja je stoljećima djelovala prije svega kao mjesto okupljanja i pomaganja doseljenicima hrvatskog podrijetla, autorica se ipak ne udaljava od središnje teme svog rada. Štoviše, u knjizi donosi velik broj reprodukcija najvrednijih djela likovne umjetnosti koja su krasila bratovštinu. Time je zaokružena slika trajnog doprinosa hrvatskih umjetnika mletačkoj kulturnoj baštini.

Iako će neki možda postaviti pitanje svrhovitosti i opravdanosti proučavanja malih, anonimnih i zaboravljenih umjetnika i majstora, čija se imena gotovo nikada ne uvrštavaju u enciklopedije i leksikone umjetnosti, dovoljno je upozoriti na činjenicu da je za potpuno i svestrano razumijevanje umjetničkog stvaralaštva jednoga prostora i vremena nemoguće zaobići one manje znane ili već zaboravljene stvaraoce. Kao što i autorica napominje, pisanje o proslavljenim umjetnicima mnogo je privlačnije i zapaženije, no ponekad i anonimne umjetnike moramo promatrati kao neodvojivu cjelinu kulturnog i povijesnog razvoja.

Upravo zbog specifičnog pristupa odabiru tematike i analizi arhivske građe, knjiga Hrvatski prinosi mletačkoj kulturi zacijelo će biti zanimljiva povjesničarima umjetnosti, teoretičarima književnosti i proučavateljima crkvene povijesti, ali i širem krugu čitatelja, te će vjerojatno postati jedno od referentnih mjesta za sve proučavatelje povijesti hrvatskih migracija.

Autorica je ovim radom uspjela dokazati da su hrvatski umjetnici u srednjovjekovnoj Veneciji bili osobito zapaženi dio hrvatske iseljeničke zajednice, bilo da je riječ o znamenitim i proslavljenim majstorima ili o danas već zaboravljenim umjetnicima. Dodatna je potvrda višestoljetnog umjetničkog djelovanja Hrvata u gradu na lagunama autoričino podsjećanje na venecijanske četvrti, ulice, trgove i mostove, čija imena i danas svjedoče o povezanosti dviju obala Jadranskog mora.

Obilju originalne arhivske građe, brojnim fotografijama i reprodukcijama pridodana su i iscrpna kazala osoba, toponima i etnonima, što uvelike pridonosi boljem uvidu u bogatstvo hrvatsko–mletačke srednjovjekovne komunikacije.

Na posljetku, ono što knjigu Hrvatski prinosi mletačkoj kulturi čini osobito vrijednom pažnje jest činjenica da su u njoj prvi put izneseni podaci o već zaboravljenim hrvatskim majstorima umjetničkih vještina, bez kojih bi naša spoznaja o kulturnim vezama s Venecijom bila nepotpuna.

U knjizi su, kao što i autorica kaže, umjetnici kao brodovi — ploveći mostovi koji presijecaju valovlje, spajajući ljude i krajeve.

Iva Kurelac