Voliš li me?

Voliš li me?

O ulozi Kartografa

Možda bi nekoliko riječi o ulozi Kartografa u našem današnjem društvu, na ovom mjestu, bilo primjereno.

Na samom početku važno je razumjeti pravi smisao našeg godišnjeg popisa, manifestacije naše želje da uvijek znamo gdje točno stojimo. Popis, prvotno zamišljen kao prebrojavanje stanovništva, postupno je počeo nadilaziti isključivo tu svrhu i sve je više postajao potpuna inventura ukupnog sadržaja nacije, golemi cilj čije se ostvarivanje nikada ne dovršava jer čim se jedan cenzus privede kraju, radovi na idućem već započinju.

Rezultati popisa igraju važnu ulogu u našem nacionalnom životu i oni su, već dugo godina, središnji pokretač godišnjeg Festivala žetve (drevnog festivala razvijenog na temelju poštivanja bogatstva zemlje).

Prema popisima mi imamo posebnu strast. I nigdje to nije jasnije oprimjereno nego na Festivalu žetve koji se održava sredinom ljeta, kad je vrijeme uvijek lijepo i toplo. Na večer održavanja festivala svi građani izvlače svoje stvari i vrijednosti, sav namještaj, pomagala, ogrtače, šlape, jastuke, kosilice, zavjese, spravice za sprečavanje lupanja vratiju, haube za kosu, kamere i sve ostalo što se na cestu može izvući kako bi popisivači mogli jednostavnije provjeriti imovinsko stanje svakog domaćinstva.

Festival žetve, međutim, mnogo je više od čisto administrativnog posla. Cijeli dan i cijelu večer domaćini pozivaju jedan drugoga na razgledavanje svega što posjeduju, a te večeri taj postupak nazivaju darivanjem. Sve sliči na svadbeni banket: mnogo se kuha, sve moguće vrste tradicionalnih jela, piju se fina vina, žestoka pića, a u inače tihom susjedstvu svira glasna glazba, stranci opće sa strancima, muškarci plešu zajedno, a djevojke u žutim ogrtačima dijele mladima i starima male kukuruzne klipove prelivene slatkim sirupom.

A u svemu tome uloga Kartografa možda je najvažnija, jer naši ljudi žele, više nego išta drugo, znati koliko se daleko proteže nacija, znati kakav je točan oblik obale, čuti koliko je obale progutalo more, koliko je kopna prešlo preko mora, a koliko je još dvojbeno. Ako je izvješće Kartografa dobro, onda će i Festival žetve biti uspješan. Ali ako je izvješće loše, kod slavljenika se, unatoč svem plesanju i piću, uvijek može primijetiti osjećaj nervoze i napetosti, pa čak i određeno očajanje. Na godine lošeg kartografskog izviješća uvijek bi bilo tučnjava, a povremeno bi i nešto imovine bivalo ukradeno jer građani uvijek pokušavaju pronaći kompenzaciju za vlastiti osjećaj gubitka.

Zbog važnosti njihova posla Kartografi su postali elitom. Bili su dobro plaćeni, obožavani, zavidilo im se, a ni oni sami o sebi nisu baš imali loše mišljenje. Neki su za njih tvrdili da su preponosni, nemoralni, umišljeni i neobuzdani, a upravo je ta posljednja karakteristika (po prirodi posla obvezna), bila uzrokom dodavanju ostalih. Jer Kartografi su provodili svoje godine na putu, uz obalu i niz nju, uz tokove velikih rijeka, istražujući visoke planine i prostrane pustinje. Putovali su u malim ekspedicijama, obično po troje, četvero, neki put petero, sami organizirajući svoje vrijeme, pretvarajući rad u zadovoljstvo, jer su za pravovremeno obavljanje posla bili odgovorni isključivo sebi samima.

Moj otac, i sam Kartograf, često mi je pričao priče o sebi i svojim kolegama, prepričavao avanture koje su proživjeli u divljini.

Bilo je i drugih priča koje su zauvijek ostale u mom sjećanju i koje su mi, kao djetetu, bile uzrokom velikih tjeskoba i mora. Bile su to priče koje nisu bile vezane uz pojedine regije i za koje sumnjam da su ikako izlazile izvan malog kruga Kartografa i vladinih dužnosnika. Kao dijete, u kući kojom su često prolazili Kartografi, često sam slušao te priče koje su me tjerale da se čvrsto privijam uz majčine skute.

Izgledalo je da već neko vrijeme određeni krajevi zemlje postaju sve manje i manje stvari i da se te regije promatraju sa strahom, čak i među Kartografima koji su uvijek bili ponosni na svoju odvažnost. Spomenuta područja bila su jednako nenaseljena i nisu se koristila za poljoprivredu ili industrijske djelatnosti. Bili su to određeni dijelovi područja Halverson Ranges, veći dijelovi Velike pustinje i dugačko priobalno područje, koji su polako nestajali kao slika na nepravilno izoštrenoj fotografiji.

Upravo zbog tih nebuloznih područja konstruiran je Fischerskop. Po načelu u skladu s kojim radi, Fischerskop se u biti ne razlikuje mnogo od radara, ali može otkriti prisutnost bilo kojeg objekta, neovisno o tome koliko je dematerijaliziran ili nesupstancijalan. Na taj način Kartografi su i dalje mogli na karte bilježiti upitna područja, i to iz svih dvojbenih regija. Jer da su se vratili s terena praznih ruku, to bi izazvalo toliku javnu sablazan da nitko nije imao hrabrosti čak ni zamisliti koliko bi to moglo utjecati na stabilnost našeg društva. Danas imam razloga vjerovati da su neki dijelovi zemlje tada već toliko nestali da ih čak niti Fischerskop više nije mogao detektirati, te da su Kartografi pod političkim pritiskom rabili stare karte za falsificiranje područja kojih više nema. I ako moja teorija ima pokriće u činjeničnom stanju, a siguran sam da ima, to ustvari objašnjava cinizam moga oca vezan uz Festival žetve.

Arhetipski Kartograf

Moj otac bio je već u pedesetim godinama, ali se dobro držao. Njegova koža bila je smeđa, a mišići čvrsti. Bio je visok čovjek s čvrstom prosjedom kosom, nešto manje sijedim brkovima i dugim kljukastim nosom. Kad bi sjedio na konju, izgledao je ponosan i okrutan poput Džingis–kana. Ležeći na plaži zakriven samo gaćicama i sunčanim naočalama, i takav je uspijevao zadržati autoritativan izgled.

Pored njega sam se uvijek osjećao kao nekakav izrod. Bio sam slabe građe, više nalik majci nego njemu.

Bilo je to dan uoči festivala i mi smo ležali na plaži, moj otac, moja majka, moja djevojka i ja. Kao što je to bio običaj, sve svoje komentare otac je upućivao Karen. On nikada članove obitelji nije smatrao ravnopravnima u razgovoru. Uvijek sam imao neugodan osjećaj da on ustvari zavodi moje djevojke. I nikada nisam znao što u vezi s tim učiniti.

Ljudi su ležali u skupinama po cijeloj plaži. Pokraj nas je bila peteročlana obitelj koja se igrala velikom loptom za plažu.

— Gledaj ove glupane — rekao je moj otac obraćajući se Karen.

— Zašto glupane? — pitala je Karen.

— Glupane — rekao je otac. — Rođeni su glupi i umrijet će glupi. Sutra će plesati na ulicama i previše će piti.

— Dakle — rekla je Karen trijumfalno, kao netko tko je saznao tajnu informaciju — Bit će dobro Kartografsko izvješće?

Moj je otac prasnuo u smijeh.

Karen ga je pogledala povrijeđeno i s osjećajem stida. — Jesam li i ja glupača?

Ne — rekao je moj otac — ti si izvrsna.

Najslavniji festival

Festival je bio, kako se pokazalo, jedan od najgorih u pamćenju.

Kartografsko je izvješće bilo izvrsno, vrijeme dobro, ali nešto je negdje krenulo naopako.

Vijesti su bile zbunjujuće. Na televiziji su rekli da su unatoč dobrom izvješću, razni predmeti bili pokradeni, i to već vrlo rano navečer. Kasnije je, kao glavna vijest, objavljivan podatak da je velika kuća u ulici Howie potpuno nestala.

Još kasnije te večeri gledali smo kroz prozor i vidjeli veliku skupinu ljudi kako nose baklje. Bilo je mnogo galame. Potpuno ista slika bila je na televiziji, a reporter je objašnjavao da su grupe dobrovoljaca organizirano pošle tražiti lopove.

Moj otac je stajao uz prozor s martinijem u ruci gledajući kako dobrovoljci pale kuću preko puta naše.

Majka je htjela znati što bismo mi sada trebali učiniti.

Dođite i gledajte glupane — rekao je otac — jednostavno su nevjerojatni.

I.C.I. Incident

Idućeg dana naočigled publike od nekih dvije tisuće ljudi nestala je zgrada I. C. I.–a. Trajalo je to oko dva sata. Publika je stajala u tišini gledajući kako velika struktura od željeza i stakla izbljeđuje pred njihovim očima.

Evakuirano osoblje bilo je blijedo i vidno potreseno. Kućepazitelj, koji je izašao među zadnjima, bio je gotovo proziran. U idućih nekoliko dana postao je popularan kao mistik, tvrdeći da je mogao vidjeti druge svjetove, naslagu po naslagu, i to kroz sada i ovdje u kojem se u svakom trenutku nalazio.

Ponašanje suočenih s dematerijalizacijom

Bijes naših ljudi suočenih s krađama i kradljivcima bio je uvijek predmetom priče, a sada je to bilo posebno naglašeno incidentima koji su se dogodili na samu večer Festivala.

Ali bijes pokazan te glasovite večeri uopće se ne može usporediti s intenzitetom emocija što su ih pokazali oni koji su bili svjedoci najranijih scena dematerijalizacije.

Iz bezglasne gomile koja je gledala zgradu I. C. I.–a provalila je prava histerija kad su shvatili da je zgrada doista nestala i da se vjerojatno neće vratiti.

Kao da se radi o nekom monstruoznom kradljivcu za kojeg kazna mora biti primjerena njegovoj veličini.

Provalili su u Shellovu zgradu u susjedstvu i počeli razbijati stolove i uništavati pregradne zidove. Izvjestitelji, koji su bili na licu mjesta, rijetko su bili objektivni, ali jedan od medijskih ljudi s hladnijom glavom primjećuje velik broj zaplakanih muškaraca i žena koji su bacali pisaće strojeve kroz prozor i razbacivali dokumente preko uplašene mase uredskih službenika.

Pet dana kasnije, kada je i Shellova zgrada nestala, bili su jednako ljuti.

Ponašanje onih koji se dematerijaliziraju

Prva izvješća o dematerijaliziranju ljudi općenito nisu prihvaćana kao istinita, a i skrivana su od medija. Ali uskoro su postala opće poznata i malo je koja obitelj ostajala pošteđena takvih slučajeva. Svi slučajevi nisu bili isti, ali kod mnogih žrtava postojala je tendencija pokazivanja krajnje agresivnosti prema ljudima iz vlastite okoline. Ubojstva i nasilno ponašanje postali su uobičajeni način ponašanja tih nesretnika, a u većini slučajeva oni iskazuju upravo nevjerojatan bijes, kao da se osjećaju žrtvama šokantne izdaje.

Mog prijatelja Jamesa Braya jednom je na ulici zaustavila vrlo lijepa žena i cijelog ga izgrebala noktima po licu rekavši: — Ti si mi to učinio, životinjo, ti si mi to učinio.

On je nikada prije nije vidio, ali mi je priznao da se, na neki iracionalan način, osjetio odgovornim i uopće se nije branio. Na sreću, ona je potpuno nestala prije no što ga je uspjela doista ozlijediti.

Neke teorije koje su vremenom nastale

1. Svijet je jednostavno samo san što ga sanja bog koji se budi nakon dugoga sna. Kad se potpuno probudi, svijet će potpuno nestati. Kad svijet nestane, i mi ćemo nestati s njime i biti potpuno sretni.

2. Svijet postaje osjetljiv na svjetlo. Na isti način na koji predugo trošenje, recimo, penicilina može rezultirati opasnom alergijom, tako i preduga izloženost svijeta suncu može učiniti zemlju preosjetljivom na svjetlo.

Zagovornici ove teorije viđani su u gradu kako prolaze kroz gomilu u dugim crnim ogrtačima.

3. Činjenica da svijet nestaje uzrokovana je slabim radom Kartografa i ostalih djelatnika na cenzunsu. Oni koji nisu valjano ispunili svoje formulare za popis, izgubit će one predmete koje su zaboravili popisati. Ljudi koji su preskočeni u popisu i popisivači ih nisu upisali, također će nestati. Postojao je snažan pritisak javnosti da se što prije počne s novim cenzusom, svakako prije no što stvari krenu još lošije.

Teorija moga oca

Svijet je, prema mom ocu, vrlo sličan ljudskom organizmu i ima vlastiti obrambeni mehanizam kojim se brani od svega što ga ugrožava ili mu je nepotrebno. Zgrada i kompanija I. C. I. očito su predstavljale neku opasnost za svijet ili su jednostavno bile irelevantne. Zato je zgrada nestala, a ne zato što se nekakav glupi bog budio i brisao si snene oči.

— Ja ne vjerujem u boga — rekao je moj otac. — Čovječanstvo je dobro. Čovječanstvo je jedini bog kojeg ja poznajem. Ako čovječanstvo ne treba nešto, to će nestati. Ljudi koje nitko ne voli nestat će. Sve što nitko ne voli, nestat će s lica zemlje. Mi jedino postojimo kroz ljubav drugih i o tome se zapravo tu radi.

Kontradikcija

— Gledaj ove glupane — rekao je moj otac — nije im ni samima jasno koliko su puni sebe.

Neugodna scena

Svijet je u posljednje vrijeme postao prepun neugodnih i uznemirujućih scena. Jedna od njih koje se živo sjećam dogodila se usred bijela dana, jednog vrućeg, sparnog poslijepodneva, u utorak.

Bilo je oko trinaest i trideset. Čekao sam Karen pokraj poštanskog ureda, kad je jedan čovjek četrdesetih godina protrčao pokraj mene. Iznimno brzo se dematerijalizirao. Činilo mi se da su svi namjerno gledali na drugu stranu i da se baš zbog toga dematerijalizirao još brže. Buljio sam u njega, želeći ga nekako zadržati prisutnim dok ne dođe pomoć. Pokušao sam ga voljeti, s obzirom na to da sam vjerovao u teoriju moga oca. Moram voljeti tog čovjeka, mislio sam. Ali, iritirala me njegova faca. Nije lako voljeti stranca i danas se sramim dok priznajem da mi je to bilo još teže zbog njegovih malih usta i očiju koje su bile tako blizu jedno drugom, a to su upravo bile osobine koje nisam volio kod ljudi. Pokušao sam ga voljeti, ali bojim se da sam zakazao.

I dok sam tako gledao, on je pokušavao zaustaviti taksi za taksijem. Ali vozači taksija dobro su znali što se događa i nisu htjeli trošiti svoje vrijeme na putnike koji, u svakom trenutku, mogu prestati postojati. Gledali su na drugu stranu postavljajući znak IZVAN UPOTREBE.

Konačno je uspio prepriječiti se ispred jednog taksija na semaforu. Tada je već bio toliko nematerijalan da sam mogao gledati kroz njega. Počeo je vikati. Bila je to gadna, pištava buka, ali jako se čula. Pokušao je otvoriti vrata taksija, ali vozač ih je već zaključao. Čuo sam čovjekov glas, visok i piskutav: — Hoću kući. — Ponavljao je to unedogled. — Hoću kući svojoj ženi.

Taksi je otišao kad se svjetlo na semaforu promijenilo. Nastupilo je prometno zatišje. Ljudi su pobjegli s ovog ugla ulice, tako da sam ostao sam i jedini sam vidio kako je konačno nestao.

Osjetio sam mučninu.

Karen je došla za pet minuta i našla me blijedog i potresenog. — Je li sve u redu s tobom? — pitala je.

Voliš li me? — odgovorio sam.

Začarani krajevi

Moj mi je otac na iritantan način objašnjavao stvari koje već znam, odbijajući se zaustaviti ma koliko puta mu ja rekao »Znam to« ili »To si mi već rekao«.

Tako je proširivao izlaganje o značenju začaranih krajeva, govoreći tonom predavača koji predaje posebno zaostaloj djeci.

— Kao što znaš — počeo je — začarani krajevi bili su među prvima koji su nestali, i to je samo po sebi značajno. Te regije, vjerujem da to znaš, ljudi vrlo rijetko posjećuju, a kad su posjećivane, dolaze ljudi kao ja, kojima je jedini posao tamo da provjere je li još sve na svom mjestu. Od tih regija nemamo nikakve koristi, od tih pustinja, močvara i nepristupačne obale, zbog čega su, naravno, one nestale. One su jednostavno bile naše i, ako su uopće ikada bile korisne, to je bilo u simboličnom značenju za pjesnike, pisce i filmaše. Korištene su kao simboli za otuđenje, život bez ljubavi, usamljenost, nekorisnost i tome slično. Razumiješ li što mislim?

— Da — rekao sam — Razumijem što misliš!

— Ali, razumiješ li doista? — inzistirao je moj otac. — Razumiješ li doista, pitam se.

Ispitivao me ozbiljno, mozgajući o mogućnostima moga razumijevanja onoga o čemu on u stvari govori. — Koliko ti je godina?

— Dvadeset — odgovorio sam.

— Znao sam, naravno — rekao je on. — Razumiješ li ti značenje začaranih krajeva?

Uzdahnuo sam, malo preglasno, i moj je otac nervozno suzio oči. Brzo sam odgovorio: — Oni su kao i sve ostalo. Kao gradovi. Gradovi su pustinje gdje su ljudi sami i usamljeni. Oni ne vole jedni druge.

— Ne vole jedni druge — naglasio je moj otac također uzdahnuvši. — Mi više ne volimo jedni druge. Kada shvatimo da smo jedni drugima potrebni, prestat ćemo nestajati. To nam je dobra lekcija. Teška lekcija, ali, nadam se, efikasna.

Otac je nastavio govoriti, ali ja sam ga gledao ne slušajući. Nakon nekoliko minuta stao je odlučno: — Slušaš li ti mene? — bio sam iznenađen otkrivši stvarnu zabrinutost u njegovu glasu. Gledao me upitno. — Uvijek sam se za tebe brinuo — rekao je — još otkad si bio mali.

Pad Kartografa

Ne znam kad sam točno primijetio da je otac pao u depresiju. To se vjerojatno dogodilo postupno, a da ni mama ni ja nismo primijetili.

Ali čak kad sam i primijetio, vjerovao sam da to ima veze s nekom ženskom. Moj otac imao je više ljubavnica i njegovo raspoloženje obično je odražavalo uspjeh ili neuspjeh tih veza.

Ali danas znam da je on ustvari već tada čuo za Hursta i Jamova, prva dva Kartografa koji su nestali. Vijest je bila skrivana nekoliko tjedana, a tada je na ovaj ili onaj način procurila u tisak. Naravno, Kartografi su imali neprijatelja među državnim službenicima s obzirom na to da su ih smatrali preponosnima i preplaćenima, tako da je tisak vjerojatno od tih državnih službenika saznao vijest.

Kad je vijest konačno procurila, shvatio sam očevu depresiju i postalo mi ga je žao.

Nisam znao kako bih mu pomogao. Očajnički sam želio učiniti ga sretnim. Nikad nisam uspio dati mu bilo što ili učiniti nešto što on sâm ne bi učinio bolje. Samo sam mu želio pomoći, pokazati mu da ga razumijem.

Jedne večeri, kad sam se vratio iz ureda, našao sam ga kako sjedi pred televizorom i sjeo sam pokraj njega. Izgledao je ljubazniji nego obično i stavio je dlan na moje koljeno potapšavši me.

Sjedio sam tako jedno vrijeme ponesen toplinom našeg odnosa i tada sam, ne mogavši više kontrolirati osjećaje, izlanuo: — Mogao bi promijeniti posao.

Otac se ukočio i uspravio na stolici. Pritisak njegova dlana na moje koljeno rastao je sve dok nisam viknuo od bola, ali on je i dalje stiskao tako da me sve neizdržljivije boljelo.

— Ti si glupan — rekao je — ni samom ti nije jasno što ti fali.

Kroz bol u nozi osjetio sam intenzitet očeva straha.

Zašto su svijetu potrebni Kartografi

Otac me probudio u tri sata ujutro kako bi mi rekao zašto su svijetu potrebni Kartografi. Smrdio je po viskiju i izgledao je, opet, vrlo nježan.

— Svijet treba Kartografe — započeo je mekano — jer da nema Kartografa, glupani ne bi znali gdje su. Samima im ne bi bilo jasno što su i tko su kad ne bi imali Kartografe da im kažu što se točno događa. — Svijet treba Kartografe — rekao je otac — itekako jebeno treba Kartografe.

Jedna završna scena

Dopustite mi da vam opišem završnu scenu. Ja sjedim na sofi koju je otac donio kući kad sam bio star pet godina. Gledam televizor. Otac sjedi u kožnoj fotelji koja je nekoć pripadala njegovu ocu i koja je uvijek bila isključivo njegova. Majka sjedi na kuhinjskoj niši s kartama rasprostrtim preko stola, igrajući još jednu nezavršivu partiju pasijansa.

Ja istovremeno pogledavam oca da vidim bavi li se ičim osim gledanjem u prazno i u užasnom šoku vidim da pokazuje prve znakove dematerijalizacije.

— Što buljiš? — pita moj otac koji ustvari bulji u mene.

— Ništa.

— Onda nemoj.

Nervozno vraćam pogled prema televizoru. Ne znam što učiniti. Da li da kažem svome ocu da se dematerijalizira? I ako mu ne kažem, hoće li primijetiti? Jasno mi je da bih trebao nešto učiniti, ali već osjećam ljutnju u njegovu glasu. Njegova ljutnja nije ništa novo. Ali ovo bi mogao biti početak provale nekontroliranog bijesa. Ako zna da se dematerijalizira, pomislit će da ga ne volim. Krivit će mene. Napast će me. Koliko je god star, još je jači od mene i može me ozlijediti. Buljio sam predano u televizor i osjećao na sebi očev pogled.

Pokušao sam osjetiti ljubav prema njemu, pokušavao sam, što sam više mogao.

Pokušao sam se sjetiti svojih osjećaja kad sam bio mali, u onim danima kad je povremeno prema meni bio nježan.

Ali nije bilo dovoljno.

Jer ja sam se mogao sjetiti samo kako me udarao, nanosio mi bol, ponižavao me i zavodio moje djevojke. Shvatio sam u bljesku panike i osjećaja krivice da ga ne volim. Ipak, bez obzira na to, rekao sam: — Volim te.

Majka je oštro digla pogled sa svojih karata i iznenada viknula.

Ne znam što je, moja neuvjerljiva izjava ljubavi ili majčin krik, prouzrokovalo očev smijeh. Bilo kako bilo, on se počeo nekontrolirano smijati:

Jadni glupani — soptao je — kad biste samo mogli vidjeti izraz na svojim blesavim facama.

I tada je otišao.

Majka me pogledala nervozno, još uvijek s kartom u ruci. — Voliš li me? — zapitala je.

Anson Cameron

Dobro gađaš, kauboju

Nas četvero čekalo je u Cormacovom Ford Falconu, unutar parametra od pet milja u kojem je uši paralo zrikanje zrikavaca. Vrućinu se moglo čuti. Sunce se maknulo s mojih i Zarinih prsa spustivši se u naša krila toliko vruće da nas je moglo zavariti za sjedišta.

— Kol'ko? — pitao je Alf.

— Tri il' četiri — kažem.

— Dvadeset i nešto — kaže Cormac.

Alf kaže da će nam dati malo vremena da razmislimo još jednom.

— Dvadeset i pet — kaže Cormac

— Njih par — velim ja.

— Krivo — kaže Alf. — Točan odgovor je nula. Ni jedno dijete u ovom okrugu nije oduzeto narodu Korri.

— Sranje. To je vrijedno spomena, Alf — rekao je Cormac. — To bi bilo kao da nikog iz moje obitelji nije progutala rijeka? Nikog. Ovdje dolje. — Pivom pokazuje dolje prema žutoj krivini riječnog zavoja Doherty. — Zanimljiva statistika, a?

— Stvar je u tome — kaže Alf — da pogađajući broj priznajete mogućnost. Nitko ne nagađa koliko je bijele djece odneseno.

— Ti i tvoje mogućnosti — kaže Cormac. — Sranje kroz koje si mogao proći da si stvarno kroz njega morao proći.

— Ovo je sranje za koje smo znali. A to je valjda onda i nekakvo prolaženje kroz njega — kaže Alf.

— Klince kakve je imala Cormova stara nitko se naročito nije žurio zdipiti. Pogotovo otkad Barum i Bailey više nisu na tržištu — velim. A i sam bog zna da bi tvoja stara i sama voljela da joj je neka viša sila maznula par komada.

Cormac je zaustio s namjerom da stane u obranu svoje polubraće, sitnih kriminalaca, i sestre koja je nekud netragom nestala, ali ga je utišao jecaj sa stražnjeg sjedala gdje Zara sjedi budna i smiješi se zastakljena pogleda.

— Maznuti klince, mladunčad Belle — kaže ona.

Belle je ime koje je smislila tek jučer. Izgovorila ga je iznenada, samo od sebe. — Belle — bez ijedne dodatne riječi. A onda se, vrebajući iskosa, stala zagledavati u nas da vidi kakvu je reakciju tim imenom izazvala.

— Daj joj cuge — rekao sam. — Smiri je. — Ona me čuje i naginje glavu unatrag otvarajući usta. Alf podigne kartonsko pakiranje vina visoko iznad njezine glave, pritisne dugme za izlijevanje tekućine i vino se ispaljuje u njezina usta, sve dok ih ne napuni, pa se, nalik žućkastoj veni, slijeva niz njezin vrat.

Njezin metabolizam bori se s četiri valiuma, tri kolačića s hašišom i pola kartona vina, a sve zato što se opet predomišlja. Zbog imena opet misli o tomu. Misli o Belle. A Alf i ja smo odlučili da će njezine prve misli uskoro biti njezine treće misli, njezine prave, dugoročne misli. A njezino prvo razmišljanje, njezin san, uvijek je bio postati Naša Vlastita Janis Joplin. A ne majka, pogotovo, poznavajući Alfa, samohrana majka, što bi se dogodilo već poslije prvih nevolja s rastom zubića.

Sad je tako vodimo kroz njezino predomišljanje u izmaglici najjeftinijih opijata. Sve dok ne dođe u stanje da vidi koliko je važno da opet postane Naša Janis. Jeca s glupim smiješkom na licu koji se vraća nakon svakog jecaja, otkrivajući da se ne može sjetiti zbog čega točno plače. Glava joj se njiše, kao uz melodiju koju je komponirala u Pokrajinskom centru za slobodu žena, još dok se furala na pravedni bijes i bila okružena ženama koje su je podržavale.

Pokrajinski centar za slobodu žena dobio je to ime tek kad se Zara, najmanja i najmršavija od svih žena, prislonivši ljestve na ulaz napuštenog Strojarskog instituta uspela do parapeta gdje je preko kompasa urezanog u kamenu crvenom bojom nacrtala njihov znak. Ženski simbol, krug s križićem koji visi iz njega, kidajući okove.

Oko toga je nastala opća uzbuna. Uzbuna u malom gradiću, zbog nekih koji koriste neodobrenu boju za nepoželjne pokrete. Zara je bila nepokolebljiva. Dospjela je na naslovne stranice rekavši da ne želi ostati opkoljena plastikom kao njezina majka. Misleći valjda da ne želi ostati bosa i zazidana u kuhinji. Čudno je u svemu bilo to da nas je majka napustila i otišla u Melbourne još kad je Zari bilo tri godine, a meni sedam. Dakle, ako je bila opkoljena plastikom, onda je to bilo u nečijoj tuđoj kuhinji, za koju mi nismo znali. Zara je uzbuni i opkoljenosti napisala pjesmu, ali je u našoj provinciji nije mogla izvoditi jer je sadržavala riječ »labia«.

Alf i Zara bili su na putu, na devetomjesečnoj turneji po pubovima i gostionicama. Ona nas se klonila dok je zbog njega njezino tijelo bujalo. I Alf isto pjeva. Misli za sebe da je »Glas kulture koju će se tek čuti«. To je pisalo u Deniliquin Courieru, nakon što su Zara i on gotovo do pola napunili dvoranu tog grada kroz kojeg su prošli u svibnju.

— Imaju još deset minuta — kažem. — A onda brišemo.

Ali, već smo se upetljali u taj dogovor. Čekamo. Nakon dvadeset i pet minuta dolazi Galaxy 500 prepun prašine iz nekog drugog kraja i zaustavlja se na čistini dižući oblak dima iznad rijeke. On donosi svoju vlastitu tišinu. Stanku zrikavaca od koje me prolaze srsi.

Do sada se sve obavljalo preko telefona pa me šokira kad prepoznajem ljude u Galaxyju. Takve smo tipove zvali Ciganima. Išli su okolo s lunaparkom.

Muškarac koji ti kaže: »Dobro gađaš, kauboju« i žena koja među ruljom kriješti: »Navali narode, navali narode«. Par sa štanda za gađanje zračnicom koji se ukotrljaju u grad svake godine zajedno sa cijelim lunaparkom. Vlasnici metalnih iskrivljenih silueta pataka koje se ruše kad ih pogodiš, onih koje sam jedan vikend godišnje gađao sve do svoje četrnaeste godine.

Svaka puška na njihovom štandu nosi ukoso pet do deset stupnjeva, kako bi im ostvarila profit, a tebi treba bar dva tjedna da skužiš u čemu je stvar. Tako da oni uvijek na tebi zarađuju dvije godine prije no što se dočepaš neke od njihovih nagrada. On uvijek kaže: »Dobro gađaš, kauboju« kad ti dodaje. Čak i kada je pucala cura. Dobro gađaš, kauboju.

Tog ljeta, kad sam imao četrnaest godina i počeo osvajati njihove nagrade, tek sam profurao s Diane Gebhardt koja je zaslugom televizije bila zaljubljena u Disneyeve igračke. Ne možda toliko u same igračke, koliko u ideju da joj se one poklanjaju, pogotovo pred publikom. Nakon što bi dobila igračke, one bi postajale samo predmeti na krevetu, nastanjujući gostinsku sobu u njezinoj kući.

Ja sam već izvrsno pucao znajući kamo puška zanosi tako da sam joj poklonio plišanog Damba i poluispuhanog Mikija. »Dobro gađaš, kauboju« frajer se nagnuo preko pulta s Made in Taiwan Šiljom, gurnuo mi ga u prsa i tiho šapnuo — »Dobro gađaš, kauboju. A sad odjebi«.

Sad me ne prepoznaje. Za njega sam bio samo jedan od dobrogađajućih kauboja kojima je tijekom svih tih godina rekao da odjebu. Ali bio je to jedini »Dobro gađaš, kauboju, a sad odjebi« koji je meni ikada netko šapnuo na uho. Tek toliko glasno da i Diane može čuti. I da shvatim kako sam se izblamirao jer su me njegovi truli zubi, zadah i tetovaža previše prestrašili da bih mu mogao odbrusiti.

Od tog ljeta više nikad nisam pucao u metalne patke, ali bih uvijek čuo —» Navali narode, navali narode« — ženu kako se dere dok prolazim uličicom lunaparka između Hobotnice i Velike surle.

Studeni je. Lunapark je opet ovdje.

Sjedimo uz ponovno sve glasniju kriku zrikavaca, ne znajući tko u ovakvim situacijama vuče prvi potez. Konačno, odlučujem da je to Cormac.

— Odnesi im robu — kažem mu.

— Ja?

— Da.

— Sranje.

Podiže bebu sa zadnjeg sjedišta između Alfa i Zare koja naginje glavu unatrag i opet otvara usta misleći da je podigao karton s vinom.

Alf pjeva Koori–pjesmu. Ili je to možda tek Korri buka, kako bi mene i Cormaca uvjerio kako zna nešto o golemoj nevolji rasa na ovom planetu i duša njima pripadajućih ljudi. Nevolja o kojima Cormac i ja, ljudi od napretka, kapitalistički nastrojeni i bijeli, nemamo pojma. Od naše prve provale u auto, naganjanja s policijom sve ove godine, sve do danas, slušamo istu stvar kad god se Alf nađe pod pritiskom. Danas više na to ne obraćamo pažnju.

Cormac uzima bebu i torbu sa svim njezinim stvarima i kreće prema Galaxyju. Naginje se kroz vozačev prozor, blizu muškarcu, i dodaje mu bebu. Vidim kako žena upire prstom i kako Cormac širi ruke i kesi zube. Pregovori. Dogovor čija je realizacija već počela. Cormac grabi bebu natrag iz Galaxyja i vraća se do našeg auta ulazeći u njega s bebom koja plače zbog otmice.

— Dijete je crno — kaže. Pije iz limenke. — Nikad im rekao da nije bijelo. — Alf prestaje pjevati. Gledam bebu. Rušičasti cmizdravac.

— Ovo je sranje. Ej, Alf, a koliko si ti zapravo crn? — Okrećem se prema njemu da ga pogledam.

— Mama je bila polutanka — veli tiho.

— Znači da si ti nula zarez dvajspet. A Zara je bijela. To onda znači da je beba nula, zarez nešto manje od toga. To se ne računa. Roba je podcijenjena. Dobijaš je na popust.

Izlazim iz auta i idem do Galaxyja. Otvorio sam vrata iza »Dobro gađaš kauboju« tipa i sjedam na stražnje sjedalo.

— Komplikacije? — pitam.

Okreće se uz trzaj, izmiče lice pokušavajući nešto vidjeti kroz oblak dima koji je od duhana Drum upravo iscurio iz njegovih usta.

Ona mi kima glavom. Golema je. Sa svog sjedala curi na sve strane zbog dugogodišnjeg podlijeganja iskušenjima štandova sa šećernom vatom, brendijem, krafnama, vaflima i hot–dogovima postavljenim oko nje gdje god da su se sa svojim kombijem zaustavljali po istočnoj obali.

— Ovako ja vidim stvari — kažem. — Prije no što uđete u dogovor morate reći šta tražite ili vas sjebu. Ja sam rekao da oću pet somova. Vi da oćete bebu bez ikakvih pravnih pizdarija i da nećete mamu Indijanku. I to vam nudim. Otpočetka sam bio oštar oko sređivanja toga s indijanskom majkom. Gle'te tamo. — Gledaju prema Zari koja se smiješi i kima glavom kao da sluša džez. Ne znaju da u Cormacovu autu nema glazbe i da kima od droge.

— Mater — kažem. — Sretna je i zadovoljna s dogovorom. Ali nitko nije spominjao rasne predrasude ili bilo šta drugoga nije bilo na popisu.

— Nikad nisi rek'o da je dijete crno — rekla je »Navali narode« žena.

— Mala je devedeset i sedam posto na skali visine. Pedeset posto težine. Devedeset sedam posto visine. Jebeš boju. Supermodel je to. Ak' odjebete ovaj dogovor, završit ćete s nekakvim slaboguzim klincem s Filipina.

Navali narode žena s poda podiže kutiju čipsa i počinje ga komadati zubima odstranjujući zaglavljene komadiće hrane, dajući mi do znanja da ne obraća pažnju na mene.

»Dobro gađaš, kauboju« otpuhivao je dim prema stražnjem sjedalu.

— Ne puši dim u mene, prijatelju. Imam asmu i nabrijan sam — objašnjavam.

— Možemo se jebat sa crnim djetetom. Što ćemo s njim? — pitao je bacajući opušak kroz prozor usred sezone visoke opasnosti od požara.

— Odgojite je — kažem im. — Od mene za boju nećete dobiti popust. Imam previše Koorikompića da bi vam ga dao.

Ustvari, imam jednog, ali on je očit i iz Falcona djeluje prijeteće kao vrh ledene sante.

— Malu ću radije ostaviti u crkvi ili shoping centru prije nego što ću spustiti cijenu ispod pet somova.

Žena još uvijek čačka zube, ali joj sad oči izgledaju kao da će svakog časa pustiti suze preko nateklih obraza.

— Ostavit ću vas da se dogovorite — velim.

Cormac mi dodaje limenku dok se spuštam na sjedište iza volana i pravim grimasu nakon što osjetim vrućinu na bedrima, a ljutnja mi raste i usmjerava se na njih tamo.

— Naši sterilni prijatelji diskutiraju o situaciji — kažem. Alf ustaje sa svog sjedišta i izlazi van šarajući po mravima, pišajući po njima ispod crvenog eukaliptusa, da ga svi možemo vidjeti, pokazujući tako koliko mu se gade ove komplikacije. Vidim kako »Dobro gađaš, kauboju« i »Navali narode« sjede ukočeni u autu i gledaju.

— U autu je prevruće za bebu — kažem Cormacu.

— I za mene — odgovara on pijući. Beba cmizdri.

U Galaxyju se počinju svađati. Cijeli auto poskakuje pod njezinim stavom. Alf se ponovno vraća na zadnje sjedište. Na drvetu je ostavio crnu mapu svog bijesa. Otvara novu limenku.

— Ne znam ni sam jel ovo u redu — kaže.

Okrećem se prema stražnjem sjedištu. Zara bulji u mene uz pogrešan smiješak. Smiješak sestre bratu koji palicom za kriket utišava i smiruje klince u kvartu, dok ona stoji iznad njih na stolitarskoj bačvi i pjeva »Sve je lijepo« bacajući u zrak peteljke ruža ukradenih iz Spiveryjeva vrta. Brat onda rabi kriket palicu kako bi ih natjerao da plješću dovoljno glasno da je učine doživotnom ovisnicom o aplauzu. Vjerojatno misli da sam to radio iz ljubavi, a ne zbog užitka naganjanja ljudi palicom.

Ona sjedi na zadnjem sjedištu Cormacova Falcona i smiješi taj pogrešni smiješak. Imam potrebu da je pljusnem. Da ga pljusnem. Taj smiješak.

Alf isto bulji u mene. — Nije u redu — kažem. — Nema poštenih transakcija koje se odigravaju u autima. Al ak ga uzmu, bit će njihovo. Bez boje. Njihovo. Vlasništvo nadjebava svaki rasni problem. Nemoj se živcirati. — On iznova započinje Koor pjesmu, ili buku.

Žutilo rijeke puni se šaranima. Vidimo kako im usta zjape u vrućini prije nego što strugnu natrag u napuhanu sluz fosfata rječnog korita. S tim se ribama događa nešto apokaliptično. Grgeči i bakalari su nestali, brkovi ovih šarana rastu prekomjerno, oči su im se smanjile, ljuska im postaje oštra poput žileta. Kao djeca nikad nismo vidjeli europskog šarana. Pojavili su se i ovako se promijenili u samo desetak godina. Cormac misli da je to zato što se hrane s ostacima koji izlaze iz klaonice što je izgrađena uzvodno i gdje se ubijaju islužene krave muzare i zdepasti junci s mliječnih farmi. Al' ja znam da to njega proganja sjećanje na dan kad je s obronka skočio u rijeku kao Tarzan i naletio na podbuhli crno–bijeli torzo upravo isplivalog frizijskog junca. Komadi iznutrica rasuli su se rijekom oko njega. Cormac je morao plivati kroz to sranje da bi se vratio na obalu. Od tada zastupa teoriju da dnom rijeke gacaju krda stoke. Tihi stampedo. To je promijenilo život rijeke od onoga što u njoj može živjeti u ono što se u njoj može hraniti krdom podvodnih krava. Nikad nije prihvatio rješenje da je ta potonula krava bila usamljeni zagađivač, da je probila neku ogradu, otkotrljala se niz obalu rijeke i utopila.

Gledali smo šarane sve dok »Dobro gađaš, kauboju« frajer nije trubnuo iz svog Galaxyja. Izlazim iz auta i opet sjedam na njihovo zadnje sjedište.

— Onda?

Bulji u mene kroz oblak dima stavivši Ninja turtle–kutijicu za lunch na zadnju stolicu. — Evo, tu ti je lova.

Na brzinu brojim novac i odnosim ga do našeg auta. Beba vrišti punim plučima. Zara pjeva preko toga plača. Bacam kutijicu s lovom na sjedište pokraj Cormaca. On je zadovoljno zamumljao i dodaje mi bebu i torbu s bočicama i opremom za guzu. Mala je sva crvena od plača, šmrkava i uprljanih pelena. Nije baš najreprezentativnija za uručivanje, kako bi rekao moj ujak, trgovac rabljenim automobilima.

Sjedam na njihovo zadnje sjedište s malom u krilu. »Navali narode« žena naginje se otraga želeći dohvatiti bebu, dok joj se salo njiše ispod ruku. Pokazujem na neotvoreni paket od dvadeset i četiri pelene koji leži pored mene. — Te pelene nisu dobre za ovu bebu — kažem. — Ona je premala. Ove su za klince koji već hodaju. — »Navali narode« žena je suzila oči i upravo me počinje mrziti.

Ignoriram njezine ispružene ruke i s bebom izlazim iz Galaxyja. Dodajem je kroz vozačev prozor, pravo u ruke »Dobro gađaš, kauboju« muškarcu. Guram mu je pravo u prsa, kao da je plišana Disney–igračka. — Dobro gađaš, kauboju. A sad odjebi — kažem.

Gleda me kao da sam bog. Užasnut. Oči u oči sa savršenim znanjem o vlastitoj krivnji. Nije mu lako gledati me u oči, ali je ipak bio hrabar i promatrao me kroz dim svog smotuljka. Polako posežući za ključem motora, urlajuću bebu dodaje »Navali narode« ženi. — Sve smo probali — kaže.

Pali osmocilindrični stroj. Buka iz probušena auspuha opet je utihnula zrikavce u blizini. Glasno turira ugrađujući vlastiti bijes u buku motora. Nestaje ljutito u oblaku prašine i bijesu u kojem se skoro očešao o crveni eukaliptus.

Zara je raskoračena pored Cormacova Falcona, hiperventilirajući od vrućine. Alf je gleda kako se ljulja pokušavajući održati ravnotežu. Na usnama mu se skoro ocrtava obris podrugljiva smiješka. Kao da mu opijeno teturanje u prašini nešto pokazuje. Pokazuje da možda ona nije Naša Vlastita Janis. A ako ona nije Naša Vlastita Janis onda se i on sam vjerojatno zavarava misleći da je Glas kulture za koju će se tek čuti. Podsmijeh je za oboje. Jer vidi da nema veze koliko gradova s jednim pubom u zemlji s dvadeset pet centimera godišnje su nasamarili, opet su u svom rodnom gradu, i nisu se uspjeli izvući ili postati važni.

Podsmijeh na njegovu licu sve je intenzivniji dok se prašina diže nad rijekom uz sve glasniju kriku zrikavaca. Prestaje tek kad ona posrne i kad onako bosonog skoči kroz vrata da je pridži i nagne naprijed da se izbacivanjem sadržaja želuca riješi i predomišljanja.

Ja idem dolje do rijeke i skidam odjeću i ulazim u mirnu vodu. Cormac do rijeke donosi pivo. Gledam ga kako se svlači. Tamna koža na rukama i nogama i u obliku slova v na vratu odskače od bjeline njegove guzice i trbuha, pokazujući tri tisuće sati godišnje na viljuškaru i izvjesnost raka kože. Osunčani udovi ovdje odaju malog čovjeka.

Boja moje kože više zlatna, boja osobe koja se koristi losionom. Djelatnik socijalnog ureda i čovjek koji sređuje stvari. Mislilac koji već previše godina misli samo o novcu.

Održavam se na vodi a limenka mi pluta ispred lica. Cormac leži na leđima, balansirajući limenku na trbuhu, a noge mu vire iz vode, podalje od njezinih podvodnih stampeda. Pijemo. Osjećam kako mi kozice grizu stopala, pokoji komad drveta ili grebena prolazi pokraj mene.

— Ti zadrži lovu, Corm. Za korištenje auta. Unatoč tome što ostali misle, sad je ne želimo.

O tome razmišlja svojom uobičajenom metodom ispijanja piva. — U redu — veli. — Ako se ostali slažu. Ali ti im reci da je bila tvoja ideja da ja zadržim svu lovu. Ne želim nikakve pizdarije ili ljubomoru. — Kažem mu da neće biti nikakvih pizdarija ni ljubomore. Kad smo dokrajčili pivo, rijeka nas je odvukla izvan vidokruga auta. Kroz blato rijeke penjemo se do odjeće. Izlazimo iz divlje rijeke znajući da je puna tigrova i grizlija čiji su mišići brzi od topline sunca.

Na zadnjem sjedištu Cormacova Falcona Alf bulji u prazno pijući pivo. Izmislio je ritualni način ispijanja. Malo lizanja, sitni gutljaji — kao kod protokola ispijanja tekile. Ono što radi je: napuni usta iz limenke u lijevoj ruci, a onda zabije nos u bijelu potkošulju koju drži u desnoj i uvlači taj miris duboko kako bi njime potpuno ovladao. Onda guta i otvara oči pa opet zuri. Zara leži postrance, glava joj je na njegovim bedrima. Nesvjesni uzdah od mučnine i vrućine. Tijelo i um su joj je zdrmani kemikalijama koje joj prerađuje jetra i kroz pročišćenu krv iz mozga ponovno se javlja predomišljanje.

Žalostan je to prizor. No žalosni prizori su oni iz kojih bijeli ljudi danas usvajaju djecu. Samo što su pozornice obično zemlje, a ne auti.

Zato kažem sebi da sam pridonio sreći svijeta. U kojem čak i žene koje proždiru hot–dogove i pokvareni muškarci zaslužuju djecu. Možda baš oni, najviše od svih.