Tvoračko umijeće u Primorju

Tvoračko umijeće u Primorju

Vinko Lozovina: Dalmacija u hrvatskoj književnosti, Matica hrvatska, 1936

Ima li smisla i svrhe poslije četiri i više desetljeća pisati o knjizi Dalmacija u hrvatskoj književnosti Vinka Lozovine? Što danas znači ta knjiga? Sama činjenica da je to prvo i jedino djelo te vrste opravdava naš današnji interes. Usto, aktualizira pitanje: kako tuđa istraživanja približiti najširem krugu čitatelja. To populariziranje književne povijesti traži određene umjetničke sposobnosti, sposobnosti vještog, zanimljivog i lijepog pričanja.

U pogovoru knjige autor je naglasio da je htio pridonijeti »populariziranju ne samo književne povijesti, nego i povijesti pismenosti i književne kulture« u primorju, i to dakako u »zgodnom narativnom obliku«. Bez tog »zgodnog narativnog oblika« uvelike bi izgubila popularizacija bilo kojeg nauka, discipline, znanosti, taj oblik daje čar i privlačnost popularizaciji. Mirko Tomasović izrijekom spominje »spisateljsku i esejističku vještinu« Vinka Lozovine koji »nije iznevjerio čitatelje« (Tomasović, str. 52–53). Ostali su kritičari bili suzdržaniji, osim Bauera kojemu Lozovinino pričanje »nije tako živo i sočno« kao što bismo očekivali od onoga koji želi pisati popularno (Bauer, str. 211). Jedina Bauerova primjedba na knjigu Dalmacija u hrvatskoj književnosti toliko je uvrijedila Lozovinu da je napisao članak Još nešto o knjizi Dalmacija u hrvatskoj književnosti i objavio ga u Hrvatskoj reviji 1937 (br. 5, str. 263–266).

Kako je književnost dio umjetnosti i života (tako misli i Lozovina), autor je ponegdje povezivao književnost s ostalim granama umjetnosti. U tome je imao skromne uspjehe. Izvan njegove knjige ostala su imena kao što je Junije Klović ili Vinko Jelić. O Nikoli Božidareviću, dubrovačkom slikaru, nema ni slova. U pet redaka dao je osnovne podatke o Ruđeru Boškoviću (»otuđeniku« kako kaže Lozovina), dok je jedan drugi znanstvenik od ugleda i slave, Markantun de Dominis, ostao u knjizi zabilježen kao nadbiskup kojega je naslijedio na splitskoj stolici Sforzi Ponzoni (v. str. 70). Lozovina je smatrao važnim da zabilježi kako je o de Dominisu pisao Šime Ljubić.

Bauer smatra da popularna povijest književnosti mora biti »zabavno štivo«, što Lozovinina knjiga nije uvijek ili nije od početka do kraja (E. Bauer, str. 210). Pa ipak, mora se priznati da je knjiga pisana jasno i pregledno, i bez teškoća može je čitati literarno manje izobraženi čitatelj. »Sa stilistične strane nije dotjerana. Tako npr. ima u njoj mnogo dugih i uklopljenih rečenica — što je mana hrvatskoga stila« (M. Čović, str. 161). Isti autor, Čović, naveo je neke »nezgodne riječi«: latinština, romanština, hrvaština, slovenština, čakavština, njemština, trubardurština, a za isti pojam Lozovina upotrebljava četiri izraza: crkvena staroslovenština, staroslovenština, crkvena slovenština, stara slovenština. Kao riječi koje »nelijepo zvuče« navodi Čović: glagolštvo, sredovjek, slavizacija, prethodnik i predhodnik te mnogi glagolski pridjevi.

Krmpotiću su se najviše dopala prva dva poglavlja u knjizi: Latinska dvorska pismenost za hrvatskih narodnih vladara i Hrvatska glagoljska književnost, dok je Čoviću najzanimljivije treće poglavlje: Praskozorje umjetne književnosti u čakavskoj Dalmaciji. Kompliment Branka Krmpotića na račun toga kako je dobar prikaz novinarstva u Dalmaciji izaziva jedno mišljenje, drukčije uostalom od Krmpotićeva. Točno je da je Lozovina dao osnovne informacije o glavnim listovima i časopisima u primorju. No, to nije dosta za knjigu koja u naslovu ima riječ književnost. Tako je npr. autor naveo dugovječni Narodni list, spomenuo je neke suradnike, i to ugledne novinare (npr. Dinko Politeo). Ali Narodni list dao je prilog hrvatskoj beletristici i kritici, donosio je prijevode nekih književnih djela, osvrte na nove romane, pjesme i dr. O tome Lozovina šuti, i ne šuti samo u Narodnom listu.

Šegvić tvrdi da Lozovinina knjiga ima jednu prednost nad ostalim matičnim knjigama jer ima imenik obrađenih pisaca i drugih kulturnih pregalaca spomenutih u knjizi. Ispada da je prva matičina knjiga s abecednim popisom imena — knjiga Vinka Lozovine. Velika je prednost i vrijednost svake knjige, posebice stručne i znanstvene knjige, ako ima spomenuti popis imena. Ali odmah treba dodati da popis imena i prezimena na kraju knjige nije potpun, daleko je od potpunosti. Izostavljeni su gotovo svi strani pisci, čak Petrarca i dr.

U knjizi Lozovine najmanje je točan naslov: Dalmacija u hrvatskoj književnosti, a ni podnaslov zbog dužine i nejasnoće ne pomaže mnogo: Povijesni pregled regionalne književnosti u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Istri (800–1890). U naslovu je označena Dalmacija, a u podnaslovu je uz Dalmaciju izrijekom spomenuto Hrvatsko primorje i Istra. Ni u prošlosti ni u sadašnjosti Dalmaciju nisu sačinjavali Hrvatsko primorje i Istra, potpuniji bi i kraći naslov glasio: Primorje u hrvatskoj književnosti. I izraz iz podnaslova »regionalna književnost« traži objašnjenje, izaziva dvojbe. Dobro je zapazio Šegvić: »Kod nas postoji čakavska književnost, postoji kajkavska književnost, koje se daju svrstati u regionalnu književnost. Ali književnost koju je obradio prof. Lozovina mora se svrstati u opću narodnu književnost, jer imade sve atribute za to.« (Šegvić, str. 337).

Tek u jednom novinskom razgovoru (Novo doba 1937, br. 19) Lozovina je sustavno objasnio što je to regionalna književnost i u čemu vidi razliku između regionalne književnosti i »narodne književnosti hrvatske«. Ova posljednja je napisana na književnom jeziku koji se temelji na hercegovačkom narječju, prihvatila je jedinstveni latinički pravopis u kojemu »svaki glas našega govora i izgovora treba da ima i svoj posebni grafički znak ili slovo«. Taj se jezik, jezik »narodne književnosti hrvatske« oslanja na narodne pjesme i na narodno blago.

Što je dobro ili barem jasno na papiru, ne mora biti to isto u praksi. Autor nije dosljedan, pa tako u knjizi nema S. S. Kranjčevića, V. Novaka, M. Cihlara Nehajeva, da ostanemo kod »velikih imena«. Lozovina ih je stavio u »narodnu književnost hrvatsku«, ali je prikazao M. Begovića, D. Šimunovića, A. Petravića i dr., koji bi prema piščevoj podjeli spadali u »regionalnu književnost«, iako su pisali na književnom jeziku koji se temelji na hercegovačkom narječju. Begovićeva Giga Barićeva ne samo da je napisana na književnom jeziku, već obrađuje temu koja je daleko od Dalmacije, Hrvatskog primorja i Istre. Takvih i sličnih primjera ima još, a Gigu Barićevu spomenuo sam jer je Lozovina taj roman registrirao skromno i neizrazito: nazvao ga je »feljtonski roman« koji je dao osnovu njegovoj drami Bez trećega.

Postala je gotovo redovita praksa da kritičari navode imena kojih nema a trebala bi biti u određenom pregledu književnosti. Tim i takvim popisima ponekad nema kraja. Za Lozovininu knjigu može se sa sigurnošću kazati da u njoj nisu trebala ući imena Stjepana Ljubiše i Šime Matavulja koji ne spadaju u hrvatsku književnost, bilo u »regionalnu književnost« ili u »narodnu književnost hrvatsku«. Juraj Kapić je jedva dobio rečenicu, iako se radi o književniku koji je objavio lijepi broj knjiga beletrističkog karaktera, a književnost nije gonio ni izgonio iz svojeg Pučkog lista (1891–1922), koji je bio namijenjen splitskim težacima.

Branko Krmpotić je, uostalom opravdano, prigovorio Lozovini što je oskudno prikazao književnike iz Senja (P. R. Vitezović, Mateša Kuhačević), a neki su prešućeni kao J. Rorauer, V. Krišković, Z. Vukelić. Isti autor smatra da je malo naglašena ili obrazložena važnost Gundulića. Šegvić je dao popis osoba koje bi on rado vidio u knjizi. To su I. Prodan, dva Ostojića, Mato i Nikola, Lukas i drugi. Dao je najviše prigovora na knjigu, ali ih je nazvao »malim prigovorima« jer je knjigu u cijelosti pohvalio (K. Šegvić, str. 339). Od tih prigovora neka budu spomenuti samo neki, možda važniji. Tako kaže da je Lozovina preuzeo krivo mišljenje prema kojemu su solunska braća Ćiril i Metod bili hrvatski prosvjetitelji i izumitelji glagoljice, te su preveli Sveto pismo i liturgijske knjige. Ne odobrava Lozovinin sud o Tomi Arciđakonu, a taj sud nije povoljan.

Od prigovora koje su izrekli kritičari na račun knjige Dalmacija u hrvatskoj književnost jedan ima posebnu težinu, a odnosi se, ili se može odnositi, na mnoge knjige koje imaju ambiciju da popularno, »za svakoga«, prikažu književnost jednog naroda, jednog područja ili djela jednog razdoblja u književnosti. Taj prigovor je formulirao u svojem prijateljskom osvrtu Ernest Bauer i Lozovina taj prigovor u svojem »pro domo« nije mogao pobiti. Bauer je primijetio da nam Lozovina nije omogućio ugledati »sunčane obale i plavo podneblje« kraja o kojemu piše i kojemu književnost prikazuje (E. Bauer, str. 211). U tom dočaravanju kraja i ljudi bio je majstor J. Burckhardt sa svojom povijesti renesanse koja »ne umara«, kako kaže Bauer, i navodi još neke autore: Tainea, Renana, Rankea i Micheleta (E. Bauer, str. 211).

Jacob Burckhardt u svojoj knjizi Kultura renesanse u Italiji (1860 — prevedena je u Zagrebu 1953) dočarao nam je kulturu, književnost i umjetnost kao dio života. U njegovoj knjizi imamo posebna poglavlja o prosvjeti i školstvu, o prirodnim znanostima, o opisu »života u pokretu«, o položaju žene, o kućanstvu, vjeri i dr. Na početku knjige Burckhardt daje nekoliko poglavlja iz političke povijesti. Navedenih ili sličnih poglavlja nema kod Lozovine, čak ne daje podatke o hrvatskim kraljevima (vidi imenik na kraju knjige!). Ipak je nešto kazao o likovnom i glazbenom životu Splita (Ivan Lukačić i dr.), dok su ti i slični podaci izostali u poglavlju o Dubrovniku. Važno bi bilo poglavlje o školstvu u primorju, tako bismo doznali nešto o književnoj publici na koju su pisci morali (i danas moraju!) misliti i računati. Tko su bili čitatelji književnih djela u primorju i kako su se ta djela širila, gdje su se mogla kupiti, pročitati i dr.

Antun Barac nije pisao o Lozovininoj knjizi, a da je pisao njegov sud bi zacijelo bio negativan, ili u najboljem slučaju suzdržan. Pišući o Ježićevoj Hrvatskoj književnosti (1944) Barac je autoru zamjerio što nije prikazao hrvatsku književnost »kao cjelovit organizam« koji živi svojim životom (Barac, str. 406). Ni Lozovina ne vidi u književnosti »cjelovit organizam«, jer se priklonio, kao Ježić, onima koji misle da u književnosti »nema razvitka, pa se može govoriti o pojedinačnim pojavama, bez veze s prošlošću i budućnošću«.

Literatura

Antun Barac: Putovi hrvatske književnosti. Hrvatska revija. Zagreb 1944, br. 8, str. 401–411.

Ernest Bauer: Dalmacija u hrvatskoj književnosti. Hrvatska revija. Zagreb 1937, br. 4, str. 210–211.

Marko Čović (Fra M. Č.): Lozovina Dalmacija u hrvatskoj književnosti. Nova revija. Makarska 1937, br. 2, str. 159–161.

Branko Krmpotić: Književni prikazi. V. Lozovina: Dalmacija u hrvatskoj književnosti. Hrvatska smotra. Zagreb 1937, br. 5–6, str. 339–342.

Vinko Lozovina: Još nešto o knjizi Dalmacija u hrvatskoj književnosti. Hrvatska revija. Zagreb 1937, br. 5, str. 263–266.

Isti: O historiji naše najstarije književnosti. Razgovor s prof. dr. Lozovina. Novo doba. Split 1937, br. 19, str. 10.

Kerubin Šegvić (D. K. Š.): Književni prikazi. V. Lozovina: Dalmacija u hrvatskoj književnosti. Hrvatska smotra. Zagreb 1937, br. 5–6, str. 337–339.

Mirko Tomasović: Mihovil Kombol. Zagreb 1978 (o Lozovini na str. 52–53.)