Tri poglavlja iz rukopisa: Poniženja

Tri poglavlja iz rukopisa: Poniženja

Bilježnice namjernog sjećanja — III

Patrole noći

Kad sam ušao u mali prostor lođe ispred prozorskih okvira, a naspram kasnonoćnoj slici Kaptola i Gradeca, što sam činio svaku večer pred odlazak iz radne u spavaću sobu — zazvonio je telefon. Malokad je tako kasno zvonio. Nikad naviknut na taj morbidni, zaplašujući kasnonoćni telefonski zvuk, nakratko sam prstima začepio uši stojeći jednako na istom mjestu, zagledan u vječan i neizmjenjiv prizor scenografije šekspirijanskog glob–teatra: nebeska slika gotske prvostolnice usiječene u modru, zvjezdanu poljanu ponad gradečkog zvonika crkve sv. Marka — čekajući da se graktavi zvuk telefona napokon ugasi. Ali on je i dalje davao panične signale. Kako nikad nisam ni slao ni primao telefonske pozive u to doba, čekao sam da neki noćobdija, zanovjetalo i pakosnik ili još gore: bolesnik rastrojenih živaca, koji kroz dan ne podnosi samog sebe, a kroz noć nikoga drugoga (brojčano su sve nadmoćniji onim drugima — kažu statistike koje su ozbiljno, ali i zabrinuto bave takvim odnosima u postrevolucionarnom društvu) napokon odustane od svoje upornosti: da će čekati dok ne dočeka javljanje nečijeg glasa u svoju slušalicu. Ali, taj netko nije odustajao. A pomisao da bi napokon ovi neurotični zvukovi mogli probuditi i uplašiti malu Almu ili tek usnulog Bubaša, brzo su me odveli do telefona.

Podignem slušalicu:

— Da? — šaputavo se javim.

— Zar i ti već šapćeš, zaboga? Svi šapću. — Odmah sam prepoznao Jobov glas: zvonak, odvažan. Naši bi očevi rekli: muževan. — Još ne hapse, Izidore.

— Ali su budni. To nije prostor tvoje radne sobe, Jobe? —

— Želio sam znati odakle se javlja u tako kasno doba.

— Ja govorim iz svoje radne sobe, ali se »i druzi« brzo uključuju, pa ih i ovom prilikom srdačno pozdravljam, uz napomenu: da mi je jako žao što za tako prljav posao primaju tako čistu plaću, a mogli su u svojim selima obrađivati čista polja.

— Nakašljao se. Boja akustike se naglo izmijenila. — Raspoznaješ sad prostor moje sobe?

— Da. To je — rekao sam. — Sad smo sami, bez posrednika? — pitam Joba.

— Nema ih u slušalici, ali kroz prozor vidim ljubavni par mojih anđela čuvara. Za razliku od tebe, Kazimire, ja nikad nisam sam. Ja sam društveno biće, ha! Ja sam dokaz da je Marx bio u pravu, jesam li?

— Očito — kažem.

— Kad je tako, onda ti predlažem jednu peripatetičku šetnju prema Cmroku. Jesi li za to?

— Tako kasno?

Ne znam zašto sam pitao je li to kasno, kad su naše peripatetičke šetnje uvijek bile kasno i trajale obično do ranih jutarnjih sati, do javljanja prvih pijevaca, jer smo najčešće stizali do naselja gdje su još pjevci najavljivali dan — do Šestina ili Gračana. Bila su to slobodna razgovorna lutanja prema svim pravcima neizvjesnosti što su pratile naš život. To nije bila ni poza ni naš izbor, već prisila one društvene stvarnosti koju su nametnuli ostaci okrvavljene i nasilne povijesti, one povijesti koja nas je izabrala za svoje autsajdere, kao što vlasnici ergela izabiru konjušare. Tu naizgled nitko nije odgovoran, zna se tko je tko: elita ili autsajder: ali smo u nečemu bili u prednosti pred njihovom gadljivom ispraznošću: »Autsajderi ne pristaju na politizaciju kao izvor djelotvornosti; na službenički položaj u sredini hijerarhije: položaj elite poslušnih«, govorio je i pisao tako kao autsajder i peripatetičar Job Gotal i završio: »Autsajderi su nasljednici mnogih razočaranja, i njihovih pouka. Nesporazumi koje su sami izdržali pokazali su im da ta historija nije završena: novost je zato morala imati uzore ustrajnosti, a oni su pozivali na povratak djelu... Oni nisu ništa napuštali, ničega se odricali: vjernost svome djelu sužavala je njihovu stazu, pretvarala je u sporednu, u autsajdersku. Ostali su uz sudbinu svog rada — i to je njihov odgovor vremena. Znajući da idu sporednom stazom, gdje je stradanje često jedini rezultat rada, oni su također znali da nisu iznevjerili onu perspektivu u kojoj se kruh pravedno dijeli u slobodi.

»Nije kasno, Jobe! — uzviknuo sam preplašen od mogućih Jobovih prijekora što tako malo i zaboravljivo držim do autsajderske i peripatetičarske slobode. — Reci, kad i gdje se susrećemo?

— Takvog te volim, Plitvičane, kad u tvom glasu odjeknu i vode i šume istodobno. A tvojim dragim curama pusu za miran san. To ne smiješ zaboraviti, Izidore...

— Neću zaboraviti. Sad reci: kad i gdje, po drugi put, da ti ne zaboraviš.

— Za deset minuta čekam te na Jožinom trgu, u redu?

— U redu je — kažem i spustim slušalicu, a zatim, na prstima do njihovih ležaja da ispunim Jobovu i sovju želju. Disale su kao što cvjetovi dišu.

U trenutku našeg noćnog dogovaranja taj se trg doista zvao Trgom Jože Vlahovića, kao što se nekad zvao Trgom burze, a kao što se danas zove Trgom hrvatskih velikana (budući da su se mijenjala i imena pravopisima, ne znam koji je pravopis u službenoj upotrebi, i ne znam koja se imena u nazivlju ulica i trgova pišu malim, a koja velikim slovom. Sve više ovladavamo silnim neznanjima!). Kako god netko gradi novu vlast, silom ili milom, svejedno, poništava mnogo toga što je bilo i živjelo prije; ne samo povijest, već eto i imena običnih malih ulica i trgova. Kako je svaka stara vlast u pravilu neprijateljska novoj vlasti, to su građani, osobito oni skloni lagodnosti, elitizmu i karijeri, mijenjali i vjeru, i karakter, da bi najavili svoju punu odanost novoj vlasti. Drama naroda, u smjenama vlašću ostrašćenih, i po cijenu terora, laži i zločina — povijesno mjereći vrijeme: traje odveć dugo i bez nade da malakše njena ostrašćena energija, da je već u pitanju gola budućnost izvaranog naroda.

Kao da smo zapravo putovali, a ne šetali do mjesta gdje smo zastali, učinivši odmorišnu stanku: na rubu uspona između starog Jurjevskog groblja i vile Vladimira Bakarića. Tu smo često zastajali, ne samo zato što je to otprilike bila polovica puta u našim kasnonoćnim izlascima, već što smo obojica uvijek iznova bivali fascinirani drskošću nove seljačko–proleterske elite, da — pošto su Marxa, Engelsa i Lenjina uzeli za svoje ideološke maskote — uzurpirali u ime svojih neprocjenjivih zasluga za »revolucionarne promjene« najljepše sjeverne padine nad starom jezgrom grada, u zelenom pojasu ispod Sljemena; uselivši iz svojih »proleterskih« katunara u najljepše nacionalizirane vile, odnosno u novoizgrađene kuće i stanove. Tu bi mu se na izduženom, koščatom licu javljao osmijeh, lišen zavisti, i radosti, i poruge, već duboko povrijeđenosti što ništa od ljudske skromnosti i mudrosti nisu sačuvali; u povijesti ni jedno sudbonosno pitanje razumjeli.

— Osjećam, ni noćas ti se neće u pidžamu — kažem, ne bih li otklonio njegov netremični pogled na vršak krova Doktorove vile. — Opet si, kao i prošli put, zaustavio pogled na komadiću tog Doktorova krova. Što vidiš zapravo na njemu? — pitam.

— Ništa. Baš ništa — odgovri mi. — Ali će biti razlogom da ni noćas neću u pidžamu, kako ti kažeš.

— I tko će biti žrtva tvoje »budne zauzetosti«, kako ti to nazivaš? — Pokušavam ga pažljivo navesti na vječne njegove teme i razgovore: o piscima i knjigama što leže uz samo uzglavlje starog kauča, ispod pečuraste svjetiljke; i koji čekaju da ih zamijeni i vrati na police na zaslužen počinak.

— Dostojevski, Cioran, Braudel ili opet tvoj nezamjenjivi Nietzsche?

— Počivat ćemo u zajedničkoj šutnji, hrabreći tako našu uzaludnost, amice... Pogledaj. — Samo je pomakom glave usmjerio moj pogled na kolonu uznika što se pomicala poput tamne sjene šireći miris nečistoće; i zvuk metalnih klocna što su udarale o površinu betona. Nije nam bio to nepoznat prizor. Na Silvestrovo prošle godine (1971), ista tamna i pomična slika usijecala se u bjelinu krajolika ovog političkog feuda: pohabana odjeća i krpe od šalova oko vrata i glave; pokoja stara krpa navučena do ušiju: njemoća uz zveket nožnih sapona. Kao i sad prolazili su pokraj nas praćeni u kratke bunde obučenih sprovdnika–milicajaca. Ponekad teški, promukli kašalj. Prošli su tako iščezavši u nepovratu, kao što i ova uznička kolona polako iščezava... Možda nas nisu primjećivali kao ni prošli put, ili su jednostavno mrzili našu slobodu. Ipak se ovaj put na samom začelju četveroreda ispružila jedna koščata i duga ruka uvučenih prstiju u vunene rukavice. Iskoračivši jedan korak, Job je svoju šaku stavio u njegovu. Među prste mu je pokušao utisnuti novčanicu. Očito je pretpostavljao kako bi se možda tako nešto moglo dogoditi, i da valja biti pripravan na brzu i korisnu kretnju. Ali je kretnja milicajčeve ruke bila brža: odgurnula je Joba u stranu, udarivši palicom uznikovu ruku. Ni glasa, ni bilo kakvog traga događaju. Jedino je na prljavoj površini asfalta ležala uprljana novčanica od sto dinara. U nama: hladna naslaga nemoći.

Stražarev udarac na uznikovu ruku u Jobovoj svijesti bio je udarac i u ruku oca Martina... Pamćenje istovjetnog prizora i s ocem Martinom nije bilo izbrisano. To su one kobne noći kad se iz kuća odvodilo i u sličnim kolonama odlazilo nekamo. U grču na Jobovu licu prepoznao sam taj oblik Jobova sjećanja na dane poratnog straha i posebno na onu noć kad je otac odveden, uguran u kolonu uhićenika koji su, poput ovih, nekamo iščezavali.

— Otac Martin nikad nije oprostio svom žandaru, kad je iz samovolje, iz svoje podivljale prirode, korbačem udario, tek za nekakvu krađu, osumnjićenog. Tim gore što je osumnjičeni proglašen nevinim, jer mu krađa nije bila dokazana... — Vratio je pogled u pravcu iščezlih uznika. — O Bože, krivo udarani i osumnjičeni tvore sudbinu ovog svijeta.

— Uvijek te ovakav prizor podsjeti na sudbinu dida Martina? — kažem.

— To će možda uvijek ostati tako. Možda nikad neće ni prestati, ali... —

— Okrenuo se prema prostranstvu Cmrokove livade, pogledavši u osivjelo nebo bez zvijezda, prvi se uputi otamljenom ledinom prema Gornjem Prekrižju. — O Bože, krivo osuđivani na pravdi Boga, najčasniji su dio ovog svijeta.

Hodajući valovitom ledinom u crnom horizontu tuškanačke šume i sam sam se sjetio dida Martina. Bio je red reći napokon Jobu što mi je njegov otac, a za sve nas znance i prijatelje Jobove dida Martin, priopćio te noći, na proslavi rođendana njegove najveće brige i ljubavi, kćeri Ane. Želio sam, a i morao sam mu to reći, neka i sam zna (to ja tako možda naivno mislim da Job to ne zna?) da je i on još uvijek i velika briga i ljubav svog samo naizgled čvrstog, šutljiva i moćnog oca, koje život i događaji jednako nisu mazili i štedjeli kao što ne maze i ne štede ni sina mu Joba. A između dvije ljubavi i dvije brige rastao je i raspon ljudskih obveza oca prema rođenoj kćeri i sina prema rođenom ocu. A kako je rođendan kćeri Ane bio i ostao povod da se najuže društvo prijatelja kuće Gotalovih nađe te rođendanske večeri u zajedničkom prostoru obiteljske svečanosti — to je Anin rođendan bio ujedno i dan godišnjeg okupljanja generacijskih ne samo istomišljenika, već i onih koji se u svemu nisu slagali s Jobovim svjetonazorom, ali su podržavali i poštivali njegov hrabri hod protiv društvene struje ružnoće, obmane i misaone nedoučenosti i plitkosti. Nisu u svemu bili spremni stati na Jobovu stranu, jednostavno iz razloga čuvanja onog što su društveno bili već stekli ili su očekivali uspon na još pokoju važnu stepenicu društvene karijere. Zato mu nisu bili posve bliski, niti je računao na njihovu moralnu i javnu solidarnost, ali mu je ta generacijska moralna dvostrukost, da izoštrenije ne kažemo i dvoličnost, u kojem je ljudski strah od toga kako osmisliti i sačuvati svoje postojanje — bio žalosno razumljiv i utkan u svakodnevnu potištenu i kontroliranu stvarnost na prostoru zajedničke domovine, u vremenu ideološke političke vladavine, kad su »Marks i Darwin imali ulogu suradnika policije«, kako je o tome kasnije bilježio.

A dida Martin, bivši žandar i uznik, na svoj je način gledao i pamtio noćnu stvarnost Adžijine ulice; smješten između prozorskog stakla i zavjese, kao gost u kontroliranom domu svoga sina. Samo jedanput je godišnje dolazio, na rođendan svoje jedine unuke, kćeri svog jedinca sina; na dan Anina Anđela, kako smo Anin rođendan nazivali, kao što je Antun Pavlović Čehov čestitao rođendan svojoj ljubimici Irini, (»Tri sestre«) kao dan Irinina Anđela. Taj dan, i još dugo u noć, nije se mogao ni zamisliti bez prisustva dida Martina. Dolazio je prepun darova od plodova imotske zemlje: vina, čuvene bijele »kujundžuše«; modrog »plavca«; žutog kotača livanjskog sira; pršuta crvenkaste površine, vrećice smokava i limuna, baš svega što su vrijedne ruke dida Martina i none Ane, ruke zemlji vikle, na svome gospodarstvu uzgajale.

A već poslije rođendanske večere u središnjoj, najvećoj sobi stana, dida Martin bi se (poslije kraćeg zadržavanja u društvu sinovljevih prijatelja i znanaca) povlačio u Jobovu radnu sobu; šetajući se od vrata do prozora i obratno, zastajući ponekad pred ostakljenom bibliotekom crnih okvira, dodirivao bi naslove knjiga samo očima. Ponekad bi se naginjao malo naprijed, sliježući ramenima ili pomičući glavom s lijeva na desno kao da je želio otjerati crne primisli što su ih otkrivali naslovi knjiga.

I dok su iz slavljeničke sobe dopirali povišeni i žestoki uzvici, nikome sasvim razumljivi, jer su izlazili iz njihovih tjeskobnih, ojađenih duša, unesrećenih postojanjem bilo kakve stvarnosti izvan same stvarnosti njihova pjevanja i mišljenja, njihova duhovna svjetonazora — prvi put sam se našao na dan Anina Anđela u sobi s dida Martinom. Sigurno je znao da sam tu, u velikoj, staroj ornfotelji u kojoj sam obično uvijek sjedio prilikom posjeta Jobovoj radnoj sobi. Ipak, dida se ponašao kao da tu nema nikoga osim njega; ili se meni tako pričinjalo. Mirno je šetao na svojoj utvrđenoj sobnoj stazi: vrata–prozor i obratno, da bi se napokon zaustavio na stalnom mjestu svog odmaranja i promatranja svijeta izvan sobnog prozora. Ne znam koliko je to drugo trajalo, ta čudna, zamračena stanka od guste tišine izranjavane udarima govorne kakafonije iz slavljeničke sobe (mala Ana je već odavno spavala nedužnim, anđeoskim snom), kad se iza razmaknute zavjese otkrilo Martinovo lice obasjano slabašnim svjetlom ulične rasvjete. Gledao me očinski zaštitnički i zabrinuto. Zatim je progovorio...

— Jobe, nikad ti nisam rekao što mi je dida Martin saopćio na prošli Anin rođendan, nisam? — Zapitao sam ga nakon kraćeg šutljiva hoda kojim smo ublažavali ne sasvim ugodan dojam pri susretu s kolonom uznika.

— A što ti je tako važno mogao reći dida Martin? On, on od čijih riječi što ih izgovori za trodnevnog boravka, ne bi mogao sastaviti ni jednu prostoraširenu rečenicu. Pa to i sam znaš.

— Znam. Ali te noći rekao mi je i više od dvije prostoraširene rečenice. Možda i tri! — Uskliknem pomalo zločest od zadovoljstva što ih je dida Martin upravo meni rekao, iako ne bih smio biti sretan zbog načina i trenutka kad mi ih je rekao i još više: zbog težine dojma koje su na mene ostavile.

— Ti si to zapamtio? — zapitao me, zastavši na samom rubu gdje se zelena ledina sastaje s putom koji je vodio Gornjem Prekrižju.

— Zapamtio sam. Sve što je rekao, zapamtio sam — kažem Jobu zagledavši se na blistavi mlaz svjetla što ga je ulična svjetiljka prosipala po asfaltu.

— O, ho! — neočekivano uskliknu Job. — Pa to vrijedi čuti, Izidore, kad si zapamtio riječi mog šutljivog oca koji je najviše u riječi sumnjao. — Prišao je metalnom stupu rasvjetnika obgrlivši ga lijevom rukom.

— Sine moj — tako je mirnim glasom započeo dida Martin — sve vas gledam i slušam. I sve se više bojim za sve vas. Neće to dobro završiti; točno je to rekao i počeo šetati sobom, nemiran i šutljiv. — I sam sam prišao stubu rasvjetnika.

— Zašto mi je dida Martin to rekao?

— Ne znam. Tako mi nešto nikad nije rekao — govorio je Job malo potištenim glasom, kad smo već poodmakli od svjetiljnika prema Prekrižju. — Ni onda kad sam gladan i bez karte u džepu prokradajući se putovao između pustog doma i mračnog pržuna; kad sam i njemu i majci nosio zapravo samog sebe, jer drugo ništa nisam ni imao, ni komad makar starog kruha; da obraduju svoje zatvoreničke duše da sam živ, da jesam, da svi troje jesmo usprkos nevoljama odasvud... Tako nešto ni tad nije govorio moj otac Martin.

— Možda je nešto loše čuo ili saznao. Vremena su opet olovna, Jobe, a otac je otac — kažem, i pokajem se odmah što sam to Jobu mogao reći. — Možda nije u redu što tebe podsjećam...

— U redu je, sasvim u redu, Izidore. Mi, osim činjenica koje ne obmanjuju ni nas ni druge, nemamo drugih sredstava obrane u olovnim vremenima. I s pravom me podsjećaš da je otac čuo i saznao sve ono što mu nisam rekao. Dovoljno su patili i platili lažima.

— Zadnje riječi su narušile mirnoću Jobova glasa.

— Na što misliš, oprosti? — pitam ga.

— Toliko je toga o čemu mu nisam ni pisao ni rekao ni jedne riječi. — Zastali smo između dva stabla na spustu prema Šestinama. Zvona crkve su oglašavala ponoć.

— On jedino zna da nema više »Hrvatskog tjednika«, ali ne zna da više nemam časopisa u kojem bih mogao surađivati, televizijski bosovi me mimoilaze pripremajući mi pakrački dekret, kad šećem pločnik se prazni ispred mene; koji još govore sa mnom, oprezni su i posve su lažnog lica; gotovo je iščezla srdačnost u susretima, a još ono pravo nije ni počelo...

— Pravo!? — Nisam mogao izreći riječi koje sam se čitav život plašio; od onog ljetnjeg dopodneva kad su oca odveli.

— Hapsit će — mirno reće Job. — Dosad nisu, jer su mislili uvjeriti svijet kako je moguć socijalizam ljudskog lika, kako to oni kažu. Ali kako činjenice o njihovoj vlasti pokazuju nešto sasvim suprotno, uplašili su se, i zato nedužni moraju platiti falsifisirani račun koji isporučuju povijesti, kao nenadoknadivi manjak što su ga učinili sami sebi i nama. Mi smo ti koji su u njihovoj igri bili suvišni, radoznali za pravila igre, zabrinuti za posljedice moralne plitkosti i političke nastranosti.

Predosjećao sam da će upravo sad započeti vrijeme Jobova monologa koje ga je uvijek obuzimalo u drugom, završnom dijelu naših peripatetičnih lutanja. Bio sam mu posebno važan kao svjedok u samogovorništvu, u memoriji bitnoga o čemu govori. Neka vrsta asistenta u oblikovanju cjeline teme i sadržaja. Cijenio je strpljivost i pažnju moje gotovo šutljive aktivnosti, koju sam obično narušavao kratkim pitanjima i upadicama koje bi još više potaknule njegovo urođeno oratorstvo, sposobnost predviđanja i predosjećanja događaja; razbudile njegovu duhovnu i moralnu energiju u obranu onih uvjerenja o narodu, slobodi, politici, bez kojih je svoj život smatrao nevažnim, gotovo suvišnim. Za strogo i kritičko mišljenje o politici, zbog koje svijet neprekidno strada, pozvat će se i na autoritet mnogih etičkih i misaonih učitelja, među njima i na britke misli Friedricha Nietzschea i Sřren Kierkegaarda koje neće izostaviti ni u svojim tekstovima Obrane, u drugom sudskom procesu od 1. do 4. lipnja 1981. Najprije Job Gotal: »Meni je dakle dopušteno ili šutjeti ili izabrati neku korisnu laž. Jer, po veoma osebujnim, čudno paradoksalnim mjerilima optužnice, istina je najefikasnije sredstvo u borbi protiv naše države...«; potom uvijek pri srcu i umu nezaobilazni Friedrich Nietzsche: »Vi morate krivotvoriti povijest kako bi za vas svjedočila, morate poricati vrline da ne bi zasjenile vrline vađih idola i ideala!«; zatim S¸renov stub moralnog uma koji niđta ne oprađta zločinu političkog uma: »Ono đto se u politici djelomično opravdava, ili čak potpuno, pretvara se u laţ kad se prenese na područje duha.«; i na kraju neizbježne su Jobove riječi, što ih je najavio već ove posljednje peripatetične noći, a koje će uživo izgovoriti naručenim sucima i porotnicima cijelo desetljeće kasnije u drugom procesu za svoju neporočnost: »Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica — za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se raduje upravo onako kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet — to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem; jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla...

— Hapsit će, amice. To je posljednja umiruća dionica boljševičkog humanizma — naprosto odjeknuše Jobove riječi u međuprostoru između sadašnjosti i budućnosti koju smo uzalud iščekivali. Razmišljajući o tome, izgubio sam dosluh s Jobovim monologom koji je zacijelo već dugo trajao. Bilo me pomalo stid što ga nisam dosljedno slijedio, što mi je pažnja za neko, ne baš kratko vrijeme, odlutala iz ove zajedničke, peripatetičke noći. Za neku vrst samokažnjavanja i isprike Gotalu, zaželio sam nepamtiti zadnji fragment njegova monologa. Jer mi smo već pri završetku naše kružne šetnje, na ulazu u park zrinjevačkih platana, na raskošni završetak Lanucijeve zelene potkove, u čijem smo se zrinjevačkom središtu od orijaških bijelih stabala i obojanih cvjetnjaka osjećali u svom arkadijskom zavičaju. To su bili prostori našeg srednjoškolskog i studentskog korza, pod čijim smo se fontanama, svjetiljnicima i krošnjama osjećali u svom mladelačkom prostoru slobode, u našem Agramu, gradu naše energije i nade.

— Vraćate se opet pobjednički, šahovski Cezare? — uzviknuo je iznenada i usred parkovske tišine raspoloženi Job. — Pogađam li?

Od Praške ulice dolazio je naš Crveni pješak, barba Kaliterna.

— Istina je. Ali za razliku od vas, moj pjesniče, ja naglas ne izgovaram istine... Sluga vam se, gospari moji, iz kog pravca svijeta ste noćas naišli? — Govorio je i glasno i srdačno barba Kaliterna.

— Od sjevera, Barba — i sam sam progovorio jako glasno. Poslije poluglasnih i šaputavih peripatetičnih govorenja, bila mi je draga i bliska ova čista i glasna akustika u moćnom krajoliku orijaških stogodišnjaka.

— Jug je prljav, istok opasan, sa zapadom nas ucjenjuju. Sjever nam jedino preostaje — reče Job. — Koliko noćas pobjeda na šahovskom polju, Barba?

— Dvije, ali vridne, e.

— Nad kime? — zapitam.

— Nad slavnim kiparem, tvorcem spomeničkih skulptura, i nad generalom u civilnom odijelu — reče Barba malo tišim glasom.

— Imena, Barba? — Zamoli Job.

— Nomina sunt odiosa, amice. Prepoznat ćete ih po izrazu njihovih lica ako sutra navečer navratite u circolo del scritori, e. — Podigao je šešir uvis, naklonio se i nasmijanog lica prolazeći pokraj nas, prošaptao. — Idući put ja bih s vama malo sjevernije?

Kratke sirene iz plavih policijskih kola najavile su hitnu, noćnu vožnju duž drvoreda... Sva trojica smo okrenuli lica u tom pravcu. Barba je još držao šešir ponad glave, potom ga brzo navukao nisko na čelo, sakrivši sasvim oči:

— Noćas su jako nemirni. Čuvajte se — prošaptao je i žurnim, dugim korakom, odlazio je sjevernim pravcem parka.

— Ne zakasnimo li, svi ćemo u tom pravcu Barba! — Sjevernije! — rekao je to glasno, srdačno mahnuvši rukom za Barbom.

Malo smo postajali licem okrenuti palačama suda i policije, osluškujući udarce kolskim vratima, gledajući kako se gase i pale svjetla dežurnih kola u dolasku ili odlasku. Nijema akustična slika u rađanju i zamiranju. Zatim smo sjeli na klupu.

— Sve to ni oko čega. Zapravo strašno smiješno, a? — I nasmija se. Kratko i srdačno. — Kako zavidim tom dragom i mudrom starcu. Kao da mi uvijek došapne: Ridi Jobe! ...insomma, siamo circondati come avanturisti, e come ladri, sidi!... Evo, smijem se, Barba!... Ne sjećam se takvog raspoloženja Joba Gotala: igrao se jačinom, visinom i tonom smijeha, sve do trenutka dok ispred naše klupe nije ugledao dvojicu milicionara–pozornika:

— Je li se smije tako glasno smijati u ovo doba noći, je li druže? — reče manji, deblji i crven u licu, s premalom plavom šapkom na povećoj glavi.

— Koliko ja znam, smijeh još nije zabranjen — reče mirno Job gledajući postrani razmaknutih nogu dvojice pozornika.

— Ali nije ni dozvoljen, koliko eto ja znam, druškane, i to u ovo doba noći dok građani mirno spavaju — reče viši i mršaviji s malo prevelikom šapkom na maloj i mršavoj glavi, malo nasmiješen i na policijski način sklon humoru.

— Jeste li sigurni, druže, da građani mirno spavaju? — odgovori Job, jednako malo i na jobovski ciničan način nasmiješen. — Jeste li?

— E, ti nas onako preke neke stvari, je li? — malo naljućen i više uvrijeđen dovrši viši, mršaviji i savijen u ramenima i koljenima — a umijemo mi i drukčije, ako je tako.

— Vrlo dobro znamo da vi umijete i drukčije, izvolite samo — odgovori sasvim mirno Job, očito ne tako malog iskustva u susretu s organima vlasti.

— E pa legitimacije, molim — reče oštro manji, deblji i još uvijek crven u licu.

— Zar baš... — Pokušavam na ovaj način smanjivati glupu napetost, koja se pojavila u još glupljem dijalogu između nas. Brzo pronađem osobnu iskaznicu i pružim je višem i mršavijem. — Izvolite.

Izvadili su ručne baterije da bi više puta osvijetlili obje strane ovog malo, plastificiranog i već nagriženog kartončića, ali presudnog za dokazivanje tko smo i što smo i s kojim pravom sjedimo u kasno doba noći na toj parkovskoj klupi, još se smijemo i još se usudimo voditi dijalog sa živim i ovlaštenim simbolima vlasti.

Više puta su nam zagledavali u lica, sumnjajući pomalo jesmo li to doista mi za koje se predstavljamo, ili neki drugi, mnogo opasniji i sumnjiviji, za kojima oni šutke i tajnovito tragaju.

Razočarani, vraćaju nam osobne karte. Manji i debeli je otpuhnuo i nešto sebi i samo za sebe na usnama odšaptao. Okrenuše nam leđa priljubljeni jedan uz drugoga kao da idu na vjenčanje, njišući se s noge na nogu između dva parkovska cvjećnjaka. Podalje ispred njih se nazirala bista Augusta Šenoe.

— Red je vratiti se našim kućama i našim curama, Izidore — reče Job podižući se prvi s klupe. — Tko zna što nas sutra zapravo još danas čeka?

— Na što si mislio, Jobe? — pitam, i sam slične sumnje u sebi.

— Što?

— To sutra, mislim?

— A ha! Na nešto valjda jesam. — Prvi se podigao s klupe zagledavši se u plavi kombi plavih anđela što je žurio prema kolodvoru. Bez sirene, podmuklog zvuka.

Koračali smo odmjereno, mirnim korakom, osjećajući da je peripatetička noć završena. Očekivao sam, već po tradiciji naših peripatetičkih noći, Jobov govorni oproštajni stavak, temu za trajno pamćenje. Uvijek smo se tako rastajali. Pogledao me, nijemo pitajući: »Znatiželjan si: s kojom temom ćemo se rastati?«. I doista je počeo:

— Grčki mudraci zaključiše, kaže moj veličanstveni otkrivač društvene ćudi povijesti Fernardo Braudel: kako je čovjek bez novca isto što i mrtvac među živima. A takva je sudbina mnogih ljudi tamo gdje povijest ne nalazi odjeka i sama postaje mrtvac, necivilizacijom prognana. I zato ima krajeva, i ne samo u Napuljskom kraljevstvu, već i u ovom našem, državotvornom prostoru republike, u kojima žive takvi necivilizacijski uzorci, da bi, kako se izrazio slavni Antonio Genovesi, u usporedbi s njima, Samojedi izgledali i kulturni i civilizirani... — Pogledao me i tužno i opraštajuće: — Obojica smo dobri uzorci iz takve povijesti, i obojicu su nas kući ispratili naši domaći Samojedi. — Nasmijao se, ne odviše glasno, čvrsto me stisnuvši za rame. — Dobro i mirno spavaj do ružoprste zore, adieu, mon ami...

Jutro uhićenja

»Moj se zločin negdje mora sakrivati, jednostavno zato što mora postojati...«

Telefonski panični udar u mrakom nastanjenu zoru, u kojoj mi je Job Gotal nekoliko sati prije zaželio miran san — naprosto me srušio u neku meni nepoznatu stvarnost: sumračno, pomalo i prohladno, tek mi je jedva vidljiva polica s knjigama otkrila: pa u sobi si, u takozvanoj radnoj sobi, tu je i radni stol za kojeg već danima nisi sjeo. Jer nemirna godina (je li samo godina?) treperila je nespokojem u svim kutovima životne privatnosti. Sad sam, dakako, točno znao gdje sam. Skliznuo sam s ruba ležaja, prišao radnom stolu, žurno zgrabivši telefonsku slušalicu. Bilo je važno prekinuti silinu telefonske panike.

— Da? — bojažljivo sam prošaptao. Praznina u telefonskoj školjci gušila se u hropotavoj njemosti što je trajala neizdrživo dugo (a zacijelo koju sekundu), dok se napokon nije javio taman, usporen, umorom natopljen glas.

— Jutros u pet sati odveli su ti prijatelja — rečenica duga, osamljena, izgovorena glasom bez nade. Toliko sve drukčije nego li dan prije.

— Vlasta! — Sasvim i zbunjen i nesiguran, tek doputovao iz vanzemaljskih predjela sna, nisam bio siguran da je to doista glas Jobove supruge Vlaste.

— Komunisti, kojima sam i ja do jučer pripadala, učinili su to nasilje... —

— Stanka puna gorčine. — Svinje!

Nedvojbeno: glas Vlaste Berović Gotal; ne samo supruga, već i hrabri branitelj Jobove sudbine; suputnik i suglasnica u svemu što je pripadalo životu i duhu Joba Gotala. I oni iz najužeg, prijateljskog kruga, bojali su se njene jake moralne emocije i iskrenosti. Svaku obmanu i dvoličnost prezirala je, ne praštajući je ni svojim najbližima ako bi i u beznačajnom iskušenju njene prirode zaboravili da Vlasta i o mrtvima misli sve najgore ako su za života to i zaslužili. Nije ni njoj, a ni drugima uz nju, i s njom, bilo lako ni jednostavno živjeti.

— Pa prije koji sati smo bili zajedno — kažem, još uvijek zbunjen i neodlučan što reći njoj tako sabranoj i prisebnoj unatoč poniženju i nevolji koja je jutros najavila svoju prisutnost.

— Što kažeš? — Nije me štedjela. — a?

— Ništa. — Odvažio sam se reći tu jednu, bijednu i beznačajnu riječ, jer šutjeti nisam smio, a drugo ništa nisam znao reći. Stekao sam jedino hrabrost da sad izdržim Vlastin jezični linč što tako kukavički šutim i jedva izgovaram pokoju beznačajnu riječ kad se njihovo obiteljsko nebo ruši i zamračuje pod udarom ludila policijske vlasti što je zauvijek povrijedila i ponizila prostor ljudskog života.

— Kako ništa, zaboga!? — izoštren glas koji nikom i ništa ne prašta. —

— Uhapsili su ga i odveli kao najvećeg tata ove jadne zemlje, a zbog duboke odanosti njenoj sudbini ovo mu se sve događa. Kako ništa, Izidore!? — Tražila je odgovor, nedvosmislen i jasan, jednako u važnim i presudnim, kao i u sporednijim pitanjima života.

Njena žestoka, samosvojna i samoodgojna priroda dosljedno je podržavala liberalni svjetonazor Joba, kojem je, ukratko: sloboda pojedinca bila uvjet svake druge slobode, ne samo pojedinca već i kolektiva (naroda), ali je u taj zajednički liberalni sustav unosila svoju kolektivnu« svijest, svoj »kolektivni« svjetonazor. A to je praktički značilo: iza svakog pojedinačnog djela ili čina, mnoštvo je samozatajnih zasluga neimenovanih pojedinaca koji čine kolektiv, društvenu zajednicu jednako zaslužnih i jednako odgovornih. Kao da sam čuo njen gnjevni i pravedni uzvik: »Svi Jobovi sljedbenici i prijatelji sad spavaju i probudit će se u miru svoje sobe, samo je on odveden i njegova soba zjapi rasturena i ponižena... Nije bio sam u idejama, ne smije ga se ostaviti sama ni pred sudom i kaznom moćnika kojima smeta ne samo njegova, već jednako i vaša sloboda govora i mišljenja...«

— Što kažeš, Plitvičane?

Nakon nijeme stanke, na kraju se doista začulo njeno pitanje. I očekivao sam ga, i Vlasta će ga ponavljati sve dotle dok na njega ne odgovorim. Nikad nije podnijela da joj se ne odgovori na pitanje, i uvijek je odgovarala na svako pitanje drugih. I bio sam suglasan s njenim pitanjem, na strani njena karaktera koji se uvijek pa i ovaj put tvrdoglavo, ponekad i egoistično, suprostavljao svemu što je vrijeđalo i što je bilo protivno njenoj prirodi. Ali, kako nisam posjedovao njenu odvažnost, opravdanu drskost sučeljavati se s grubim i represivnim snagama već sasvim izopačene i podivljale socijalističke vlasti, ne znajući ni što reći, a kamoli što učiniti poslije čina provale, premetačine i hapšenja prijatelja Joba Gotala (čije pravo ime od početka ovog rukopisa ne ispisujem i ne izgovaram, čuvajući ga čista od silnih prljavih nanosa političkog smeća), to sam duboko u sebi bio sasvim na strani njenih pitanja, njene povrijeđenosti, njenog ljudskog prava i zahtjeva: da prijatelji ne smiju ostaviti Joba sama tamo gdje su ga odveli oni koji bestidno i bez milosti, ali skriveno i kukavički, hapse u sate kad čovjek nije svoja stvarnost, već biće od sna i snova.

Moja šutnja i osjećaj samoponiženja pred tom nemoći da nešto učinim, i kad bi imao hrabrosti i smisla da to i pokušam učiniti; pritajena nada da i Vlasta zna i osjeća tu zajedničku nemoć, paraliziranost i našeg duha i našeg fizičkog postojanja — to je sve što je činilo našu zajedničku (možda?), a posve sigurnu moju nemoć naspram njihove goleme moći vladanja.

— Dolazim... Vlasta! — iz mene je zavikala moja nemoć. Spustio sam telefonsku slušalicu, neobrijan i neumiven obukao se, obišavši još usnule Bubaša i Almu, a potom izjurio iz stana i kuće na hladni pločnik Draškovićeve ulice.

Prvi, ranojutarnji tramvaji su teško klizili i škripali po tračnicama još nerazbuđene ulice, vozeći pospanu radničku klasu i nevoljko činovništvo prema Črnomercu i Trešnjevci. Lica, zapažena kroz prljava stakla tramvajskih kola, doimala su se sivim i zamišljenim. Zacijelo zbog toga jer se još nisu sasvim ni rasanila. Voze se u svoju malu budućnost, u veliku neizvjesnost. Nemam volje ući u tramvaj. Žurim, ispunjen samoćom i strahom za najbliže koje sam radije ostavio neka sanjaju, nego da ih budim i saopćavam što se dogodilo. S desne strane ulice prolazim ispod prozora stana Gvida Mažurana (i ovom simbolu–imenu čuvam rođeno, građansko ime, iz istog, već pomenutog »jobovskog« razloga, kao uostalom i drugim, prvim imenima ovog rukopisa), a točno nasuprot ovoj kući je kuća u kojoj zasigurno jednako spava, krležijanskim, nemirnim snom njegov najodaniji književni sljedbenik, Marijan Matković (njegovo jedino i pravo ime). Pomislim da ih probudim, kažem što se prije jedan sat dogodilo s Jobom Gotalom, ali odustajem od takvog nauma. Za koji sat će to ionako saznati.

Duboko sam udahnuo prohladni i smogom zatomljeni zrak ispred kuće u Adžijinoj broj četiri. Prolazim kroz prostor rastvorenih ulaznih vrata kroz koja sam desetljećima prolazio, ponekad sam, a ponekad s Jobom zajedno. Zorno ga zamišljam kako se ispred mene uspinje stepeništem žureći do vrata svoga stana na prvom katu desno.

Tko bi se god spuštao ili peo stepeništem, srdačno bi ga pozdravljao radosnim glasom, skidao šešir ako je bila sezona nošenja šešira, uz dobro uvježbani naklon, poput iskusnog glumca u ulozi rozenkavalira. Uostalom, volio je glumce, glumište, sve što je pripadalo kazalištu i pozornicama. »Veliki glumci samo prividno ostvaruju veliku iluziju. Igrajući, oni zapravo ostvaruju najstvarniju stvarnost, najistinskiji život...« Mislio je, i govorio je tako. I taj nepopravljivi teoretik individualizma i slobode pojedinca, neraskidivo je bio povezan s kazališnim kolektivizmom. »Tko nije otkrio bar jedan kazališni kolektiv i duh njegova nezamjenjiva stvaranja, taj je izgubio svoj dio domovine. A tko izgubi domovinu izgubit će i svijet, a sa svijetom je tako kako je s pojedincem...«, govorio je i pisao tako prije ovog jutra hapšenja i odvođenja iz radne sobe.

Stojim pred otvorenim vratima stana. Scena seobe, pomislim. Blijeda svjetla iz dugog predsoblja kao da će svakog trenutka zagasti. Struji težak, ustajali zrak; miris po starom papiru i knjigama. U meni raste silni osjećaj samoće, pritisnut nanosom tuge i stida. Pritišćem gumb od zvona. Vlasta se pojavljuje u vratima Jobove sobe: malo raščešljana, u svijetlom ogrtaču nemarno podignutog okovratnika, prekriženih ruku. Između dva prsta lijeve ruke dimila je cigareta.

— Uđi, zaboga — reče mirnim glasom, okrenuvši se prema osvjetljenijem prostoru sobe.

Ušao sam za njom pažljivo spuštajući nogu između razbacanog papira i rastvorenih knjiga. Savršen nered nekad savršenog mira i reda Jobova radnog prostora. Stajali smo nasred sobe ispod rasvijetljenog svjetiljnika. Vlastino lice oštro i blijedo, izmučena pogleda.

— Zavladaju zemljom, stvore policiju i čine ovo... — Pogledala me umornim gotovo optužujućim pogledom. — Zašto?!

— Jer im je jedino stalo do sudbine vlasti, a njemu jedino do sudbine zemlje. Možda zato? — Odgovorio sam istom Jobovom rečenicom, kojom je odgovorio na moje pitanje: Zar se atenska vlast toliko bojala Sokratove istine da ga je morala na smrt osuditi?

— Možda — rekla je, zagledana u rastvorenu biblioteku iza opustošena radnog stola na kojem je jedino ležala stara književna revija.

O tome što se tu stvarno događalo, u prostoru Jobove radne sobe, dok sam o tome zbunjeno i nesređeno počeo razmišljati, točno u 6 sati i dvadeset minuta, 11. siječnja 1972. godine, stojeći pokraj radnog stola, usred razbacanih časopisa i knjiga, i sam sam mnogo kasnije doznao iz Jobova zatvorskog zapisa objavljenog u petoj knjizi sedmoknjižja, u Zvjezdanoj kugi, koje desetljeće kasnije. I tako još uvijek mislim: samo je Jobovo odvažno i časno pero moglo u hladnoći sumračne zatvorske čelije opisati s toliko ljudske topline i razumijevanja čak i za izvršitelje uhidbena naloga sudbene, policijske i političke vlasti:

»Uhićen sam 11. siječnja 1972. u 5,00 sati. Počelo je s dugim, upornim zvonjenjem na vratima stana, kako se uvijek najavljuje vlast kad donosi nesreću. — Započinje fragment o hapšenju i nastavlja. — Po mene su došla četiri pripadnika Službene državne sigurnosti (u civilu, naravno) i jedan milicionar. Korektnost bez takta... svojstvena svakoj priučenosti. Pokazuju dokumente i naloge, predstavljaju se samo kao pripadnici, imena ne spominju. Samo vođa na izravno pitanje odgovara da se zove Đuro Pešut.

Premetnuli su cijeli stan. Učinili su to sa spretnošću duge navike — odmjereno, sustavno, mirno i šutljivo, obavljajući svoj posao.

Samo bi na trenutak netko od nas nervozno zabrbljao, očigledno tražeći ravnotežu... Puno se pušilo, besmisleno kretalo; ja sam povremeno davao neka objašnjenja, premda su bila posve suvišna... ili su čak pogoršavala situaciju izazivajući još veću napetost...

Zimsko jutro; u još gustoj tami naš stan je blijedožuti akvarij.

»Uniformirani mladić se ne osjeća ugodno. Skriva to naivnim i nespretnim postupanjem, očigledno zbunjen događajem... Vođa grupe — Đuro Pešut — bavi se samo mojim rukopisima. Licemjerno vedar osmijeh nije mogao sakriti njegovu pakost, zluradu upornost njegova traganja za dokazima moje krivnje: jedan od onih koji su spremni za krivotvorenje... Čim nađe neku rečenicu koja mu se učini bar dvosmislenom, odmah se radosno uzbudi!... Na kraju nije mogao ni povjerovati, ni odoljeti: pokupio je praktično sve — od kopija do objavljenih rukopisa do Vlastinih pisama!... Moj se zločin negdje mora skrivati, jednostavno zato što mora postojati!...«

»...A Vlasta–posluje: kuha kave, vodi po stanu službenike SDS–a, oprezna, sabrana, napeta... Moja supruga, moj stari prijatelj, još jednom onaj tko mi pomaže do kraja: održavajući prilike običnog događaja... I premda znam da pati, lakše mi je s njezinom hrabrošću...«

»Po privođenju u zatvorsku ćeliju broj 34, okružnog (danas županijskog Č. P) suda u Zagrebu, kad su se svi događaji oko uhićenja pretvorili u jedan jedini grč, bez misli, bez osjećaja, sabrali u nijemoj unutrašnjoj ukočenosti, slijedi, dakako, neizbježni prvi susret s dežurnim sucem mr. Ivom Juranićem (soba broj 49) koji mu čita obrazloženje naloga za uhićenje. Job Gotal o tome zapisuje: »Slušam zapanjen. Sve se odjednom zaustavilo, u polarnom trenutku neizrecivog. A onda naglo, prije svake misli, prije svakog osjećaja, neizdrživo provaljuje katastrofa: besmisao organiziranog, mračnog ludila obuhvaća i nosi, pretvara u strašnu sramotu, u beskrajno poniženje svijeta u meni i oko mene. Iscrpljen cijelim danom više nisam mogao izdržati, i povikao sam: Ali što je tim ljudima?! Što će im to ludilo, ta besmislena laž i njezin mrak?! i njezina mržnja?!...«

»I potekle su mi suze. Bio je to plač zbog osjećaja bespomoćnog poniženja, koje je pokrilo cijeli obzor i rastvorilo ga. U tom sam trenutku susreo domovinu u »luđačkoj košulji, okruženu sveobuhvatnom zlobom i nemilosrdnošću, opsjednutu demonom samoporicanja i njegovim fantamazgorijama, u požaru besciljnog razaranja života, u divljem trku prema zlu i propasti, u njegovu fantastičnom purpuru...«

Prestajem čitati Zvjezdanu kugu. I sad mi je još na savjesti Jobova policijski cinično i okrutno izdvojena i ponižena sudbina, između jednako nedužnih sudbina njegova bliskog okruženja. Postiđen i porežen pred takvom stvarnošću prijateljskog doma, i nadalje stojim šutljiv i bespomoćan; gledam kako Vlasta dovršava sa cigaretom, zatim podiže ispisan komad papira s poda. Čita u sebi i za sebe. Nisam mogao nezapaziti: stiskala je usne, papir je pomalo treperio među nesigurnim prstima, popuštala je i njena čvrsta, nevoljama vična sudbina.

— Ovo su bacili kao smeće. Ljubav ih ne zanima... Bastardi! — Suspregla se pljunuti. Uspjela je i dvije kaplje zadržati u kutovima očiju. — Ovo ću ti pročitati — rekla je i mirnim glasom započela: »Draga Vlasta... Za tjedan dana skinut ću vojničku uniformu. Otputovat ćemo u neko mirno mjesto gdje nema ničeg što podsjeća na smrad i bestijalnost. Mislim na tebe...«.

Spremila je pismo u džep. Pošao sam prema izlazu za predsoblje. Nisam bio načisto što je gore, a što bolje učiniti: otići ili još ostati. Na što se god odlučio, ne može biti bolje od onog od čega sam odustao. Ako su Vlasti potrebni još sati samoće, možda je ipak bolje otići. Možda me već budne čekaju Bubaš i Alma zabrinute zbog mog tako ranog izlaska iz kuće, a da pritom nisam ostavio nikakvu poruku. Ispred izlaznih vrata stana okrenem se prema Vlasti »raspetoj« u vratima Jobove sobe:

— Zbog odanosti i poštovanja ovog doma, nećemo ni davati ni nuditi, ni pitati. Moraš nam ti, Vlasta, reći što želiš reći, i stražiti sve što mi možemo i trebamo dati. Mi vas doista volimo, Vlasta... — Riječi su mi postajale nesigurne i počele zapinjati na jeziku. Poslije očeva odvođenja u zatvor, nikad mi nije bilo tako teško i bezizlazno. To Vlasta nije mogla znati, niti su moje poteškoće bile važne (osim meni i mojima) za ovo što se dogodilo. I što će se dalje događati.

Protiv poniženja

A zašto da moju slobodu druga savijest sudi?

Telefonski glas iz tajništva Društva književnika Hrvatske. (Naziv Društva je još uvijek s frustrirajućim imeničnim genitivom — ...Hrvatske.) Molben i pomalo naredbodavan glas saopćava mi: kako je uprava Društva mišljenja, da bi ja, kao član Društva (tad sam još doista i bio), i kao Gotalov prijatelj bio najpozvaniji (zašto najpozvaniji?) predstavljati Društvo na procesu Jobu Gotalu, budući da je i Job Gotal član Društva (tad je još doista i on bio). Usput me molećivonaredbodavni glas informira da će hrvatski PEN centar predstavljati Gvid Mažuran, predsjednik PEN–a.

Društvo mi nije bio uvjerljiv razlog da tom glasu iz telefona kažem: da, Job Gotal je bio više nego jedan razlog da glasu iz telefona kažem: da. I kažem glasno u slušalicu: da, u redu je. Odustajem i od pitanja: Ako je sve to upravi Društva i važno i značajno, tko će predstavljati Društvo na suđenju Jobu Gotalu, uglednom (njihov izraz) članu Društva književnika Hrvatske — zašto onda predsjednik i tajnik ne predstavljaju Društvo na suđenju njihovu članu, Jobu Gotalu? Odustajem i od drugih pitanja oko ovog sramotnog suđenja, što ga zapravo inicira uvrijeđena, vladajuća ideologija, i svi to znaju, a osobito uprava Društva i njeni društveno angažirani članovi. A valjalo bi pitati primjerice: Zašto čelnici Društva nisu probudili savjest svojih članova, izašli s njima na ulicu, tražeći javno i otvoreno slobodu za Joba Gotala čiji je jedini grijeh u tome što je mislio, pisao o ljudskoj slobodi. Oni to sve znaju, a ponašaju se upravo tako kao da su suorganizatori suđenja Jobu Gotalu, za razliku od Hrvatskog PEN centra i njegova predsjednika Gvida Mažurana, koji uzbuđuju i razbuđuju i domaću i svjetsku javnost (dakako, uzalud!) oko uhićenja i namjere suđenja Jobu Gotalu.

Pitanja nemaju smisla jer se nema kome što reći, niti je kome zapravo stalo do suđenja Jobu Gotalu. Ni do jednog suđenja, ni bilo čije slobode, osim dakako svoje osobne, po staropučkom i staroiskustvenom pravilu: use, nase i podase, jer time se iscrpljuje sva mudrost života u društvu bez slobode i budućnosti. Smijem se sam sebi: držim slušalicu podalje od uha, ali aktivistički, demagoški glas i dalje govori. Čujem, žustro obrazlaže kako je Društvo samo velikim zalaganjem članove uprave dobilo pravo da jedan njegov član može prisustvovati suđenju, što je iskaz povjerenja našem Društvu... Onda glas iz slušalice sugestivno napominje: kako, na žalost, nitko od Uprave neće moći prisustvovati početku suđenja, s obzirom na silnu zauzetost (bit će delegatska putovanja u Kinu, ili Rusiju, ili Mongoliju, ili sudjelovanje u nekoj važnoj društvenoj aktivnosti, zbog čega zapravo i postoji visoko ideologizirano Društvo pisaca Hrvatske?), posebno predsjednika i tajnika; i da mi zahvaljuju što sam pristao biti »važnim svjedokom«, na tako važnom suđenju!?Zbog čega i koga je to važno suđenje?, koga zapravo pitati kad glas iz slušalice jednako i dalje govori, gorljivošću kao da zajedno pripremamo neki zanimljivi izlet u neku zanimljivu zemlju, i meni se, eto, pruža prilika da pridonesem, osobnim sudjelovanjem, tom uzbudljivom putovanju. Mon Dieu!, Stvarnost ne samo da je prožeta nesigurnošću i strahom, već biva, iz dana u dan, sve više nerazumljiva, alogična, izokrenuta. Uplašeni su i biti u takvoj stvarnosti, a ponašaju se kao da im je jedina i najbolja, i kao da su je upravo takvu priželjkivali i evo, i zavoljeli je.

Skratio sam zato i njihove, i sve svoje osobne muke i zavrzlame, u kojima bi, ako se verbalno oduže, možda i sam otkrio razloge da u to sve povjerujem kao istinu. Jer možda nitko nije dovoljno otporan i pripremljen za apsolutno nepopuštanje laski i oslađenim ponudama, virtualnim darovima za sretniju budućnost; možda doista nitko, osim ako u njemu živi svijet trajne moralne ljepote, i dokazana predanost istini, hrabrog, časnog i umnog čovjeka, kakav je bio na slobodi i na izdržavanju novogradiške, a kasnije i lepoglavske robije — Job Gotal. Taj nesvakidašnji moralni branitelj raznolike slike svijeta. A u meni je živjela takva slika svijeta.

— Zahvaljujem, i sve sam razumio. To prihvaćam kao osobitu čast — kažem s uvjerenjem da doista tako osjećam i mislim, da bar na takav pasivan način budem svjedokom i u tamnoj sudbini prijatelja Gotala.

Odslušao sam zahvalu i s druge strane telefonske razdaljine i složio se s prijedlogom da nakon završetka suđenja podnesem pismeno mišljenje o tome na koji se način odvijalo samo suđenje...

U nevelikom sudbenom teatronu Okružnog suda u Zagrebu, u trećoj po redu parterskoj klupi ove poznate »pravne« pozornice, sjedimo nas troje: Vlasta, kao supruga, Gvido Mažuran kao predstavnik Hrvatskog PEN centra, i moja sporednost kao predstavnik Društva, u čijem se punom nazivu nalazi isfrustrirani, anacionalni genitiv. Ako se ozbiljno, neuskogrudno i nemrziteljski o tome rasuđuje, javno govori i piše — nacionalno pitanje ne može ovisiti o imeničkom genitivu ili pridjevu, pogotovu ne u tako intelektualnoj moćnoj i duhovno svestranoj udruzi (tako je ljudi bar zamišljaju), kao što je jedno društvo pisaca, u kojem bi mogli, i trebali biti, i pisci nehrvatske književnosti i nehrvatske nacionalnosti. To je gotovo pravilo i praksa u mnogim književnim i sličnim asocijacijama Europe. Mi se zasad, uglavnom verbalno i politički, zalažemo za članstvo u europskoj zajednici, ali smo još uvijek frustrirani, bili i ostali, gramatičkim pojmom — imeničkog genitiva. Jedan od zabrinjavajućih i tragičnih društvenih i političkih paradoksa naše društvene i političke klime, koji se neprekidno javlja u mojoj moralnoj i duhovnoj svijesti i savjesti; upravo sad, dok kao nijemi svjedoci sjedimo u teatronu pravno opustošenog prostora; sjedimo naspram živih sudionika ove komorne drame; u kojoj glavnu, polonijevsku ulogu igra predsjednik sudskog vijeća Ranko Radović i žrtva njegove »pravničke« igre i karijere Job Gotal: i statični (sasvim uzaludni i onemogućeni) odvjetnik obrane dr. Zdravko Zaninović. Tiho se obratim Mažuranu, od nemoćnog bijesa cinično nasmiješenom: »Kad bih bar mogao čarobnim štapićem ispisati nad glavom suca Radovića (usput zapažam: sudac samo privridno pažljivo razvrstava papire po stolu. Zapravo, krupnim plavim, ali hladnim pogledom motri prostor sudnice) Jobovu misao: »U trenutku kad pravda zašuti, istinu moraš braniti sam«. Pogledao me, i ne baš sasvim tiho rekao »Da!... Najradije bih to uzviknuo u njihove potumplane uši!«. Nisu nas čuli, ili su se pravili da nas ne čuju. Vlasta jednako mirno, ne trepćući, gledala je gdje je sjedio Job. Bila je sama u svijetu njihove zajedničke samoće.

Zrak u sudištu bio je težak, ustajao, nagnjilo mlak. Stolovi ispred, i klupa iza nas, vonjali su po starom crvotočnom drvetu. Na stolu predsjednika sudbenog vijeća ležao je nerasklopljeni primjerak časopisa »Hrvatska revija«. Ništa za pamćenje, osim elegantnog cinizma odvjetnika Zaninovića, koji upravo pita predsjednika suda: Jeli mu poznata i jedna pravna definicija koja čitanje bilo kakvog i kojeg časopisa ili knjige smatra kažnjivim činom; i jeli mu sudac istražitelj, ipak, bar napomenuo da inkriminirana »Hrvatska revija« nije ni dodirnuta rukom optuženog, budući da ni jedan tiskani arak nije rasječen nožem za papir; i da je prema tome ostala onakva kakvom je izdavač poslao na adresu optuženog, a za zločin čitanja — »ostala je virgo in tacta« — podsmješljivo je rekao odvjetnik Zaninović — a vi je proglašavate, oprostite na izrazu, javnom kurvom, i zarazateljicom, koja je, dakako u smislu političkog morala, zarazila i mog štićenika?... Unaprijed zahvaljujem na odgovoru, ako ga uopće želite dati; i za danas ja više nemam nijedno pitanje. A možda je i ovo bilo suvišno?... Zahvaljujem vam...« I sjeo je na svoju stolicu, desno od Jobove. Izmijenili su međusobno i osmijehe i poglede... Duža stanka šutnje bila je znak da neće više biti ni pitanja ni odgovora. Sudac Radović je zaključio prvi dio dopodnevnog suđenja i prvi se uputio prema izlaznim vratima iz ovog komornog teatra apsurda i poniženja.

Izlazimo iz glomaznih hodnika niz masivno stepenište ove palače pravde, koja to očito uvijek nije. Pred raskošnom smo slikom zrinjevačkih platana, perivoja s kojim »bi se i veće metropole mogle ponositi«, kako su gotovo prije jednog stoljeća (1873), kad je bio predan na upotrebu onodobnim građanima grada Zagreba, zabilježile »Narodne novine«. Ipak, ovaj put ne zadržavamo se pred tom slikom perivoja uzdisaja iz vremena našeg gimnazijalskog puberteta i studentske mladosti, već skrećemo desno prema kafeteriji »Zrinjevac« na rubu Zrinjevca i početka Amruševe ulice; zapravo bolje reći: prema oštariji, krčmi, birtiji, gostionici, čemu li ne? jer su je inače zvali birtijom »K lažnom svjedoku«, budući da su nam varmeđijske i graničarske tradicije i u tim društvenim običajima i navikama još uvijek jake i neizmjenjive. Čim smo ušli, zaronili smo u vlažne zapahe mirisa isparena vina, rakije i konjaka »Zvečevo«, dok su nam se oči žmirkanjem branile od duhanskog dima. Naručivši kave i male loze, zapalivši: ja cigaretu, a Gvido lulu, i sami smo pojačavali tu »graničarsku« atsmosferu i dojmljivost prave krčme, ispovjedaonice »lažnih svjedoka«, njihovih pratioca, ili naprosto znatiželjnika koji su već zadobili strasti redovitih posjetilaca juridičkog teatra.

Dim iz Gvidove lule neodoljivo miriše. Nastojim ga što više udahnuti. Zapostavljam svoju »Opatiju« koja mi sve više prostački zaudara. Gvido to očito primjećuje, i zato mi uz srdačan smiješak sve više šalje plave mirise, plodove svoje lule. Bar nešto lijepo i nasmiješeno u ovom ozbiljnom i sumornom danu.

— Zašto ne pređeš na lulu? — pita Gvido.

— Previše je brige oko nje — kažem mu.

— Možda u početku. Ali privikneš se brzo. Kao i na sve, uostalom — reče.

— Misliš i na ovo, tamo? — Kimnem glavom prema Palači pravde.

— I na to. — Pratio je pogledom dvojicu ispod ruke, koji su se njihali i nesigurno pomicali prema izlazu. — Čovjek se brzo pobuni protiv stvarnosti, ali se još uvijek brže s njom i pomiri.

— Ne izdrži, misliš?

— I to. Ali mu se zgadi. — Namrštio je lice i pojačao dimnu zavjesu. — Stvarnost ponekad zaslužuje samo gađenje i prezir. — Sve više se mrštio i sve jače dimio.

— Možda će ga osloboditi? — bojažljivo pitam.

— Misliš, Joba?

— Da.

— Za njih nikad ne znaš što će učiniti. Revolucionari su nepredvidivi. Pogotovu oni lažni i nabusiti. — Prvi se uputio prema izlazu. — Idemo.

Vani je prohladna žutosmeđa, zrela jesen. Bjelina debla nad zagaslim zelenilom travnjaka, igraju se slikovnice iz bajke. Vidimo: Vlasta ulazi u Palaču. Nije bila raspoložena popiti kavu s nama. Svaku stanku u vrijeme suđenja koristila je za kratke susrete s Anom. Ana je trebala i puno pažnje i ljubavi roditeljske da bi sačuvala ostatak osjećaja nade: da će se na kraju možda sve dobro završiti. To je duboko čuvala u sebi, povlačeći se sve više u svoju samoću, u vrijeme učenja glasovira, u vrijeme čitanja knjiga, većinom onih autora koje je čitao i otac Job. Možda preteški za njenu životnu dob, ali darovitošću svoje prirode i jakim udarima nemilostive stvarnosti, Dostojevskog je nosila i u svojoj đačkoj torbi, kako je znala reći majka Vlasta. Ako je možda i pretjerala, majka je, obrazovana žena još obrazovanijeg i osjetljivijeg muža, »mog pučkog aristokrate«, kako mu je znala reći odmilja, ili »mog Stavrogina«, kad bi se žestina njene ničim ograničene i suzdržane prirode srazila s Jobovim nedodirljivim načelima; a potom bi brzo, sa zavodljivim osmijehom, zaljubljenog pogleda, odtepala mu: »Šarmantni moj Miškine!«. Time bi se zatvarao krug sukoba i pomirbi uz stalnu nazočnost Fjodora Mihailoviča Dostojevskog.

— Vrag je u tome, Izidore, što me sve više opsjeda osjećaj: kako nije samo svijet zagađen, već i ja u njemu; otkrivajući u Vlasti duboku bol, za sve ovo što se događa Jobu, jednostavno ni sam se ne mogu osjećati nedužnim... — Neočekivano je progovorio glas Gvidove savjesti koja se malokad opterećivala i otvarala na ovakav način i u ovakvim povodima. Uvijek se doimao čovjekom od neke druge, udaljenije strane, koji pere ruke od svega što se događa u zapetljanoj društvenoj i političkoj svakodnevici, i da nipošto ne želi igrati bilo kakvu malu ulogu s velikim posljedicama. Mudri i daroviti »eliotovac«, uređujući časopise i književne naklade, prevodeći svoju antologiju svjetske književnosti, od Shakespearea do Eliota, pišući svoju poeziju, eseje i feljtone, drame i romane, uvijek je stvaralačkim duhom bio jednako daleko i jednako blizu suvremenosti i suvremenicima.

— Vlasta bi te poljubila za ovo što si mi sad rekao, Gvido — kažem mu.

— Zato joj nikad neću reći tako nešto, Izidore. — Stanka zbog lule koju je spretno izvadio iz džepa, ne da bi pušio već da bi se naprosto s njom igrao, dok je slao znatiželjne poglede prema velikim, ulaznim vratima Palače. — Dakako, uza svu moju naklonost za šarmantnu Vlastu. I pođimo za njom da nas pokvarena dostojanstvenost suca Radovića ne prekori što kasnimo...

— Dečki, bok! — Dodirnuo nas je svojom teškom rukom po ramenu, prišavši nam odastraga, uvijek nasmiješeni i lakoj šali sklon pjesnik Milivoje Čekoslav. — U podne vas mogu zamisliti samo za radnim stolom, ili putovanjem u neku tajnu avanturu, ha! — uzviknuo je samozadovoljan samim sobom i onim što je rekao.

— A ne možeš nas zamisliti da smo upravo ovdje, ispred ove palače pravde, jer se nekome sudi, Čekoslave?

— Ništa nova, kume. Uvijek se nekome sudi, ha? — Obično je stavljao svoj usklični »ha« na kraju svog pitanja ili odgovora. To je bio znak da je zadovoljan sa sobom i da u džepu nosi svježe napisanu pjesmu. — Sjedio sam na klupi penzionera, i upravo sam završio pjesmu o njima. Hoćete li čuti?

— Boljom prilikom, pjesniče Milivoje. Upravo sude pjesniku — reče Gvido.

— Ako se šalite, šala vam nije loša, ha! — prasak od uzvika.

— Ne šalimo se — rekao sam. Gvida su zamarali takvi razgovori i želio sam mu malo pomoći.

— A kome se onda sudi, ako se doista sudi? — izostavio je »ha«, pogladio svoju kratku bradu, izvadivši svoju čuvenu lulu, kojom je osvojio prvo mjesto u takmičenju gradskih lulaša u dužini pušenja lule. Dimio je bez prekida puno radno vrijeme.

— I nama, Milivoje. Nikad se ne sudi samo jednome, pogotovu ako je riječ o pjesniku — reče Gvido.

— Dok mi ne kažete o kome se radi neću ti izreći pohvalu tvojoj lijepo izrečenoj misli, ha! — Uzvikom je rasturio oblačić dima što je za razliku od dima Gvidove luke, zaudarao na paljevinu smetišta. — O kojem je pjesniku riječ, Gvido?

— O Jobu Gotalu, Čekoslave — reče Gvido. — Zar o tome ništa ne znaš ili se praviš da ne znaš? — Pomalo prijekornim glasom zapitao je Gvido.

— Ponešto znam, ponešto načuo, ali da će Joba pred sud... — Bez »ha«, pogledom prema zemlji, osjetivši zacijelo u Gvidovu glasu prijekor i ljutnju što je ostao tako ravnodušan prema Jobovoj sudbini; brzo je istresao lulu, stavio je u džep, kiselo se nasmiješivši reče: A što mu je to trebalo? — zapitao je više sama sebe nego li nas dvojicu koji smo mirno gledali kako se Milivoje smeteno vrti na mjestu, da bi napokon podigao prst do visine uha u znak pozdrava rekavši: Bok dečki. Već kasnim. — I zagegao se onako smeten, krupan, plosnat, trapavim, kratkim korakom prema Priestaravom Glazbenom paviljonu, podigavši ruku u zrak kad je već dobrano odmakao, vjerojatno pomišljajući kako nas je spretno nadmudrio i spasio se teme: suđenje Jobu Gotalu. Slegli smo samo ramenima, pogledali se, a potom, nimalo začuđeni ponašanjem pjesnika Milivoja Čekoslava, uputili se ulazu Palače pravde.

U sudnici su opet prisutni oni isti koji već danima dolaze u ovaj prostor. Praznina i samoća jednake su praznini i samoći ove sobe– sudnice. Ne mislim da se samo ja tako osjećam. Čuju se tihi nakašljaji, slogovi odšaptanih riječi, kratke škripe stolica pod teškim pravničkim pozadinama što iza povišenog podijuma spremaju popodnevni početak rasprave, zapravo o niočemu. Opet će, kao i sve ove dane otkad traje ovaj crni teatar apsurda i ljudskog poniženja (dvadeseti je listopada, a počelo je 29. rujna), dokazivati bez dokaza, okrivljavati bez navođenja krivnje, općenito, isprazno i besmisleno, da to što Job Gotal govori, misli i piše da to nije u skladu sa službenim govorima, mišljenjima i pisanjima službenih govornika, mislilaca i pisaca, i da je on sam sebe svrstao u »unutrašnje neprijatelje«, postao za ovo društvo i socijalistički poredak »remetilački faktor«, opasni presedan (kakav »factor« i »precedente«, o čemu je riječ, i što je to s ovim jadnim jezikom naše službenosti; a kad sam o tome jednom zapitao Joba, bio je brz i kratak u odgovoru: »Isto što i s moralom, amice!«). Je li ovo sve skupa podvala nekog teškog i bolesnog sna, na nekom zamornom kažnjeničkom putovanju kad se putuje prema nepoznatom, kažnjeničkom cilju, (svaka je snovitost moguća) — osjetim na trenutak nestvarnost ove nasilne stvarnosti, kao stanje izmučene svijesti. Da bih se spasio ovog iznenadnog pritiska nametljive ružnoće, brzo se okrenem prema Vlasti, pomalo i sretan što smo svi na svojim mjestima, takvi kakvi već jesmo, s našim jasnim ciljem da ostanemo do kraja, da izdržimo i budemo makar i na ovakav način u blizini Joba; s nekoliko riječi da zaključim: ako je netko izgubio ljudske osobine i zdrav razum, to su oni koji od Joba Gotala i njegovih sljedbenika brane i zaštićuju stvarnost koju sve više naseljavaju somnabuli, kojima se pred ljudskim licem njihovo zamračuje sumnjom i nagonom za uzbunu jer su se uplašili lica čovjeka.

Napokon se javlja i glas predsjednika sudbenog vijeća. Kaže: optuženi će osobno preuzeti svoju obranu; kaže: moli mir, i svako remećenje mira u vremenu trajanja govora optuženog bit će kažnjeno odstranjenjem iz sudnice onog tko ometa miran rad suda. Šapnem Vlasti: »Opet smo mi oni koji bi mogli biti kažnjeni...« Ili me nije čula, ili nije mogla čuti moj jedva čujni glas; ili, pak, vidjevši Joba kako se diže sa svoje stolice, Vlasta je mogla vidjeti samo njega, čuti samo njegov glas, iako još nije započeo govoriti. »Neka ga nebo nadahne, neka izdrži... držimo mu palčeve, Izidore«. Nakratko mi je stisnula ruku, zatim izvadila iz torbe maramicu, obrisala stakla naočala, okrenula glavu ustranu brišući neispavane i natekle oči. Preobrazila se gotovo u ikonu, blijedu, ali profinjenu i od patnje proljepšana lica. Svoje sam lice okrenuo prema Jobu koji je upravo započeo govoriti.

Je li Job Gotal imao zarana urođenu, ili tek zarana stečenu strast govorenja, o tome je suvišno nagađati. Jednostavno, svi ga pamte kao govornika: od vremena pučkoškolskog, nošenja košuljice i kratkih hlača, bio je i prvi glumac u razrednoj, dramskoj družini, prvi govornik u svom rodnom domu. Svaki dan, ako majka Ana, ili otac Martin nisu imali vremena, a često puta ni volje slušati (obično bi se popeo na kuhinjski stočić, štrokrl iliti hokrl, poznatiji naziv u hrvatskom jeziku), govorio bi iz vrta pticama, najdražim stablima voćnjaka, ili vodama Crvenog jezera, a po uzoru svog moralnog idola San Franciska. Koji ga pamte iz doba njegova djetinjstva, govorili su, a i sam je o tome bilježio, da su teme njegovih govora najviše bile iz svakodnevnog života kojeg je sam, na svoj način otkrivao, tumačio, osporavao ili hvalio. Rado se za svoje lirske govore koristio slikama i pojavama iz prirode; primjerice: Zašto su leptiri ukras cvijeću a ne cvijeće ukras leptirima. A za crkvene blagdane obuzimala ga i uzbuđivala tema: skitnica i prosjaka koji su dolazili iz udaljenijih krajeva da bi pružali ruke i usmjerili molećivi, gladni pogled ne bi li umekšali i umolili dušu bar onih na ljudsku patnju osjetljivijih, među kojima je Jobova duša bilježila svoje trajne, neizbrisive dojmove. Oni su ga velikim udjelom i pripremali i za ovaj prizor kojem su naša lica bila usmjerena.

Za razliku od svojih sudaca osjetljivih samo na uspjeh i zaštitu osobne karijere i pomicanje u hijerarhiji sudačke moći, Job je pripadao izumirućem mentalitetu moralno osjetljivih, za sve što se u ime ideologije vlasti čini protiv čovjeka, kojeg su opkoljavali sa svih strana dovodeći svaku stranu njegova života u pitanje. »A čovjek se najstrašnije ruši kad se ruši iznutra.« I to je morao naglasiti, u nadi da će to ipak razumjeti kao zajedničko pitanje odgovornosti pred savješću svih koji prate ovo suđenje, ne kao političko i ideološko, već kao suđenje idejama slobode, koja je postala žrtva upravo politike i ideologije. Na tom odnosu se razvijalo i izgrađivalo Jobovo govorništvo: jasnoća bitnih misli, govorni ritam uvijek usklađen s važnošću onog što je želio reći, odlučan i pun glas, koji se i ovog trenutka širio poput spasonosne svjetlosti podnebljem ovog opskurnog prostora sudnice. Job nije branio svoju uzničku tjeskobu, već je nesebično, i s radošću svog oljuđenog bića, propisao sjaj svoje nadarene prirode, koja je željela otvoriti vrata budućnosti, ne samo zbog svog spasenja.

I prije ovog suđenja i poslije, između dvije robije, dva uznička dopusta, zapravo neprekidno na svom putovanju između sudnica, zatvora i vječnosti, govorio je uvijek isto, na uvijek isti, ali sasvim drugi i neponovljiv način. Ni sad nije govorio kao uznik i neprijatelj, već poslanik dobre volje i prema svojim neprijateljima. »Zato je domovina samo toliko vrijedna koliko je svijetu potrebna. — To nije prvi put da je tako mislio, pisao i govorio o domovini. — Tako je Hrvatska za mene danas prije svega moja odgovornost prema svijetu... a to se pronalazi u njenim bezbrojnim zamkama, koje nisu tek privid, nego drama njenih gubitaka, njenih nesreća, njene sramote, njenih obmana: zamke njene historije u kojoj je strašno i dugo plaćano njeno biserno središte... Osvajačka politika uvijek nastoji oduzeti domovinu. Jer tako pokoreni, izgubivši svoje razloge, prihvaćaju ucjene. Širi se tjeskoba privremenosti u drevnim domovima, grobovi izgledaju nestvarno, djela se pretvaraju u slučajeve pojedinca. Stoljeća postaju promašeno putovanje na kojima ništa nije učinjeno osim zabluda...«

Ni jedan korak nije mogao učiniti a da nije svladavao zamke i prepreke, kad god bi pomislio ili samo izgovorio riječ — domovina. Ta najodanija dama i ljubav njegova života vezala ga je svojom sudbinom u stalnom strahu pred osvajačima njene ljepote, njenih obala, mora i masivnih divova njenih šuma i kamenjara; kad su je drugi raseljavali, on ju je naselio strastima vjernosti, nade i radosti koja je svojstvena samo ljudima postojane odanosti za svakoga tko živi u njoj i živi za nju: uvijek s ljubavlju, odanošću i hrabrošću. Nije se stidio ni bojao najružnije teme povijesti hrvatskog i srpskog naroda naseljenog kroz stoljeća unatrag, na prostorima razmeđenih hrvatskih zemalja — teme ponekad suradničkih i harmoničnih, ali najveći dio povijesnog vremena brutalnih i mrziteljskih odnosa, što ih samo politička laž i spletka može podići na tako mračnu razinu. Samo je Jobovo nemrziteljsko i s ljubavlju oplemenjeno srce za svaki narod moglo doseći tu gotovo testamentalnu misao i kritičku sintezu o nezamjenjivosti domovine kao prostor kojem se samo odanošću iskazuje i odanost životu, samom opstanku:

»U našoj fantomskoj svakodnevnosti pitanja o domovini pojavio se i slučaj Srba u Hrvatskoj. Pronađen na historijskom bazaru geografske sudbine i predstavljen kao delikatan rezultat pravde (rekao mi je u jednoj peripatetičkoj noći: Morat ću o tome i pisati i govoriti, jer toliko lažu u bjesnilu da se mržnja poput lave širi...), on je, stvarno, još jedna njena parodija: preko nje se Srbima u Hrvatskoj oduzima domovina! Stotine godina njihova života, njihove sudbine, želi se prikazati kao gostovanje! Cijela njihova prošlost u prošlosti Hrvatske pretvara se u privremenu, u improviziranu epizodu izvan domovine.«

»Ali, napokon, ma što poduzeli živi, djela mrtvih ostaju u svom prostoru, u sudbini kojoj pripadaju. Iz dubine stoljeća ona otkrivaju fantomsku prirodu današnjeg »pitanja«. Hrvatska je njihova domaina, i ona bi bila strašna svima da to nije...«

Ali Gotalov idealizam odanosti slobodi svih i pravu onih koji dokazuju svoju časnost i pravednost (makar su njegov idealizam i čistoću ideja znali iskoristiti mnogi nečisti, moralno upraljani igrači i plivači u zaraženim vodama političke svakodnevnice), nije se prepustio samilosti praštanja onima kojima je domovina bila pokriće i za mračne igre koje su vodile i najsramnijem cilju: izdaji domovine. Ostao je strogi branitelj i sudac, s podignutim prstom prema svima, bez obzira na pripadnost vjeri, odnosno naciji, da su svi jednako odgovorni ispred i iza kućnog praga u kojem se događa naš život i očekuje zajednička budućnost. I često puta ugledam njegov prst i začujem njegov glas. I onda, dugo vremena gledam i dugo vremena slušam:

»Ja znam da postoje oni koji se izuzimaju: politički i vjerski gosti, sa svojim historijskim otrovom. Oni odbijaju Hrvatsku kao domovinu, odbijaju svaku brigu za nju i njenu sudbinu. Oni se opiru jeziku koji je već stoljećima jezik njihovih otaca, kulturi koja je već stoljećima kultura njihovih otaca, osporavajući tako smisao i vrijednost onoga što su oni učinili, šireći umjesto toga prazninu i nudeći bezumlje. Ali, ni oni, ni itko drugi, ne može to proširiti na one koji su u Hrvatskoj našli svoju domovinu, koji su je tako stvarali. Oni, koji sada žele biti gosti u vlastitom domu, uz vatre pradjedovskih ognjišta, pustoše samo vlastito srce, dok njihovi mrtvi ostaju u sudbini koju su živjeli, u kojoj su radili, ma kako ona bila gorka ponekad: njih Hrvatska u sebi nosi i prosljeđuje u budućnost, zajedno sa svima koji su je u svom trudu podizali i održavali...«

Dok slažem Jobovu sudbinu, kao što su od njega spomenuti i izvučeni iz zaborava graditelji katedrale iz Chartresa iz raznobojnih stakala slagali svoje vjerničke rozete; i dok na putu do njegova doma vječnosti, skladna i čista kao što su i njegove ideje o životu u domu, u domovini, za sve pojedince i zajednice različitih vjera i naslijeđa bile skladne i čiste; dok se smještam na kamenu klupu pod sjenom mlade krošnje, naspram njemu — simbolu od mramora, što su ga prijateljskom odanošću stvarali nadahnuto srce i ruka Marija Beusana, lišen zauvijek peripatetičkog sugovorništva na temu domovine, izgovaram ga kao monolog, onakav kakvim ga je sam svojom rukom, potajno i oproštajno zapisao: To je sve što sam u znak oproštaja i zahvalnosti mogao učiniti:

»U mom privatnom krugu, među mojim znancima i mojim prijateljima, svakodnevno nalazim dokaze s kojima bih se mogao zbog same današnjice suprostaviti i pozivima na izuzimanje u ime neke druge prošlosti! Njima i posvećujem sve što u ovim redovima pomaže da naša hrvatska bude dostojna jedinog stvarnog razloga svog postojanja: čuvanja gordog bogatstva čovjekovog svijeta, onoga koje je već izdržalo kušnje vremena i uvijek im se ponovno izlaže, i onoga koje im se u naše doba pridružuje na istom putu, kao njena sudbina. Čuvarima duge! Čuvarima vrtova! Onima koji u svom srcu snivaju, i rade ono što snivaju, da bi svijet sa svakog mjesta pružao drugi vidik, i uvijek čovjekov! Odanima avanturi što je jedan drugome pripremamo svojim postojanjem...«

Dok je Job Gotal spašen od povratka u sadašnjost, smješten u svoj mramorni simbol, u svom mirogojskom nekropolisu, napokon u svoju toliko željenu vječnost, vraćam se sjećanjem u nekad zajedničku nam stvarnost: on na stolicu optuženika, ja u klupu svjedoka, kojem je bilo zabranjeno svjedočiti zapisom o suđenju Jobu Gotalu. A što sam mogao drugo zapisati osim istinu, samo golu istinu, jer sudbeni prostor zakletvom nalaže misliti, govoriti i pisati istinu. A moj su rukopis svjedočenja otklonili primiti: i društvo sudbenih porotnika, i društvo pisaca, i novinske redakcije, zapravo svi koji bi se trebali zauzimati za istinu, i samo za istinu. Prema tome, ovo će biti, nakon desetljeća šutnje, prva objava rukopisa kojem nije bilo suđeno da se pojavi kad je trebalo da se pojavi. Ako će uopće doći do objave, ako možda nije kasno za razloge da se mrtvi dani i događaji vrate u sasvim drugu stvrnost, koja navodno želi dati punu slobodu za sve rukopise, za sva svjedočenja i pamćenja, osim za one događaje silnih zločina na kojima se gradi silna moć same vlasti. Takvom se svjedoćenju i pamćenju i nadalje preporuča šutnja, ako treba: i uz izdašnu pomoć novih sudbenih procesa protiv neprijatelja »vlasti, slobode i demokracije«. Ta nova strahovanja od svjedoka i svjedočenja, koji svakodnevno tajnovito ali brutalno iščezavaju s ulica, stanova, javnih i tajnih mjesta da bi se prikratila istina o novim zločinima i zločincima, da bi se ušutkali istinoljupci, poput Joba Gotala; ta nova nevolja i nesreća strah i nesigurnost od neslobode na novi način, nove vlasti, opravdava i dovršenje i objavu jednog rukopisa kakav je rukopis jednog zabrinutog i uznemirenog svjedoka.

Htio sam odšaptati Gvidu bar nešto od mojih bojazni i nespokojstava, s obzirom na to da su mi iz uprave Društva književnika upravo jutros saopćili: kako ne traže (rekli su: ne žele) moj zapis sa suđenja, i da je naš dogovor bio sasvim druge prirode — kad nas je glas suca pozvao da imamo pet minuta vremena da se oprostimo s optuženikom, budući da je proces upravo završen. Vlasta se već oprostila i napustila sudnicu. Sad već stojimo sasvim blizu Jobu. Šutimo. Blizina suca Radovića ne čini nas raspoloženim za razgovor. I što uopće reći, osim malih svakodnevnih banalnosti. Sve drugo bilo je ionako zabranjeno. Možda i kažnjivo. »Vrijeme je isteklo, molim«, rekao je velikodušno i naredbodavno. Između njegove sudbene moći i Jobove pravne nemoći, osjećali smo se i postiđeni i poraženi. »Hvala vam dečki. Lijepo je bilo u vašem društvu, makar na distanci...« Humorno izgovorene riječi, kratki, srdačni smijeh i svakom jedna pusa u čelo, čime je uvijek potvrđivao osjećaj prijateljstva. Domahnuo nam je još i rukom odlazeći s dva plava anđela. »Makar i nemoćni nikad tako nismo trebali jedan drugoga«, reče Gvido otpozdravljajući rukom Jobu. Ne pamtim ga sklona sentimentalnoj solidarnosti. Čini mi se da je bio jednako blijed i neispavan sve ove dane suđenja, što je bio najbolji znak povećanja olovne težine u olovnim vremenima. »A ja dosad nikad nisam znao kako je krhka granica između sudbene zgrade i zrinjevačkih šetnica«, kažem Gvidu dok smo upravo koračali šetnom stazom prema Bolleovom meteorološkom stupu.

Kod stupa smo i zastali, okrenuvši se licem prema ostarjelim fasadama, i ne zacijelo prvi put osramoćene kuće pravde. Gledali smo je i s prijezirom i sa žaljenjem. »Najstrašnije je u svemu ovom, moj Izidore, ne zato što su ga napravdiboga sudili, jer taj se kurveraj pravnoj dami često puta dogodi, već što su ga tako strašno, nemjerljivo strašno ponižavali kao čovjeka... pfuj!, kakva gadost!...«. Šuteći nastavili smo koračati, ne znajući zapravo kojem se cilju upućujemo.