Tomislav Bogdan: Lica ljubavi, Biblioteka Enciklopedija hrvatske književnosti, Zagreb 2002.

Tomislav Bogdan: Lica ljubavi, Biblioteka Enciklopedija hrvatske književnosti, Zagreb 2002.

Ovih dana imao sam u rukama jedan od prvih brojeva Umjetnosti riječi, strukovnoga časopisa hrvatskih književnih znanstvenika. U tom broju, koji je izišao krajem već davnih pedesetih godina, poznati i ugledni profesor književnosti i znastveni pisac interpretira jednu hrvatsku lirsku pjesmu s početka XX. stoljeća. Utvrđujući tko u pjesmi govori, tj. tko je njezin lirski subjekt, interpretator kaže: »Neko mitsko Ja koje je — naravno — pjesnik sam.« A određenje predmeta o kojem govori to »mitsko«, ali istodobno i autobiografsko »Ja« nudi nam se u interpretatorovu razjašnjenju da je pjesma »dijalog pjesnika s prirodom« (posrijedi je, naime, opisna pjesma s temom krajolika). U pozadini tih konstatacija, koliko se god na prvi pogled činile ovisnima o konkretnom kontekstu, a možda i svjetonazorski neopredjeljenima, nazire se cijela jedna teorija o semantici pjesničkoga teksta, koja bi, rekonstruirana do najdaljih konzekvencija, glasila otprilike ovako: pjesma je iskaz čiji subjekt i predmet pripadaju svijetu izvanknjiževne i izvanjezične stvarnosti.

Premda u interpretaciji iz koje upravo citiram ima finih zapažanja, a vjerujem da nije u pitanju ni njezino mjesto u povijesti domaće znanosti o književnosti, jedva da bi itko od onih koji danas proučavaju lirsko pjesništvo bio spreman baštiniti njezine prešutne teoretske pretpostavke. Jer, apstraktna stajališta, ključni pojmovi, analitički instrumenti i terminologija gotovo svih važnijih radova o lirici i o njezinim tradicijama nastalih u posljednjih tridesetak godina podrazumijevaju:

* prvo, da je ono o čemu lirska pjesma govori samo još jedan u lancu književnih označitelja, a ne izvanjska, iskustvena stvarnost, tj. neki apsolutni označenik, koji sam ne označuje ništa niti pripada kakvu znakovnom sistemu;

* i drugo, da lirski subjekt, s obzirom na svoju retoričku i, eventualno, opisnu karakterizaciju, nije identičan »pjesniku samu«, čak ni kad pjesnik u taj identitet vjeruje, nego pripada svijetu pjesme, pri čemu ga od pjesnikove privatne osobnosti razlikuju uloge i maske što ih propisuju ili predlažu književna tradicija i theatrum mundi pjesnikove epohe i njegova društva.

Naravno, i u hrvatskoj su znanosti o književnosti u razdoblju koje nas dijeli od pionirskih interpretacija iz Umjetnosti riječi nastupile promjene. Istina, predrasuda da lirska pjesma govori o ovom ili onom odsječku stvarnosti kao o nečemu objektivno egzistentnom još uvijek tu i tamo konkurira filozofijama po kojima je mogućnost izlaska iz označiteljske subjektivnosti uskraćena ne samo lirskom pjesniku, nego svakome tko se služi jezičnim znakovima. Na iluziju, međutim, o autobiografičnosti lirskoga subjekta nasjedaju danas samo još književnoznanstveni veterani koji su teoretsku i metodološku literaturu prestali pratiti otprilike u doba prvih godišta Umjetnosti riječi.

O spomenutim preorijentacijama u poimanju lirske pjesme, a osobito instancije koja u pjesmi ima riječ, snažno svjedoči i knjiga koju upravo predstavljam: studija Tomislava Bogdana Lica ljubavi, koja, kako nas obavješćuje njezin podnaslov, govori o Statusu lirskoga subjekta u kanconijeru Džore Držića. Dapače, u toj su knjizi protupozicije biografsko–psihologističkoj koncepciji lirskoga »ja« osviještene kao u malo kojoj modernoj književnoznanstvenoj studiji, što znači da ne ostaju na razini heurističke hipoteze, nego su promaknute u predmet svestrana teoretskoga razmatranja.

Za Bogdana je lirski subjekt Držićeve ljubavne lirike, kao i svake druge, svojevrsna psihološka fikcija koja, donekle slično instanciji pripovjedača u pripovjednom tekstu, omogućuje da se iskazi obuhvaćeni lirskom pjesmom percipiraju kao sadržaji jedne svijesti, odnosno kao cjelovit govorni čin jednoga govornika ili glasa. Taj je konceptualni okvir u Licima ljubavi teoretski svestrano utemeljen. Autor mu je posvetio oveće uvodno poglavlje (»Lirski subjekt«), u kojem je prikazao i prokomentirao opširnu stručnu literaturu, koncentriravši se na pitanje o razlici između subjekta koji pjesmu govori i onoga koji je piše kao i na pojedinačne pojavne oblike lirskoga glasa.

Ali, što mi se čini još važnije, isti se okvir pokazuje vrlo korisnim i u dvama analitičkim poglavljima knjige. U prvome od njih (»Držićev kanconijer«) Bogdan analizira tipične crte Držićeva i uopće petrarkističkoga lirskog subjekta, pri čemu izlazi na vidjelo da je to vrlo osebujna antropomorfna fikcija, po koječemu različita od lirskoga »ja« romantične i moderne lirike. Pokazuje se, na primjer, da subjekt petrarkističke pjesme govori glasom koji niti je individualiziran, niti je u isključivu vlasništvu nadindividualne književne manire, nego se uvelike oslanja na govorne rituale ranonovovjekovne udvaračke kulture, iz čega proizlaze zanimljivi zaključci o društvenom statusu petrarkističke ljubavne poezije. Također, vidimo da je petrarkistički subjekt u krugu svoje pjesme vrlo eksponiran i djelatan: on sama sebe često označuje osobnom zamjenicom, a kadšto i imenom, rado reflektira o sebi, a i zalazi u tematski svijet pjesme poput pripovjedača u prvom licu, pri čemu neprestano mijenja svoj položaj prema svom osnovnom predmetu: uzdržanoj i nedostupnoj »diklici«, »vili« ili »gospňđi«, koja je jedini sadržaj njegove percepcije i svijesti. Situacije pak koje se uspostavljaju između subjekta i »vile« uglavnom su predvidive i tipične, a Bogdan ih u svojoj studiji pedantno luči i razvrstava, dobivajući na taj način kriterij za suptilnu subgeneričku tipologiju Džorinih motiva i pjesama. Ta tipologija ima i svoj nastavak u sljedećem analitičkom poglavlju (»Držić i drugi«), gdje je autor iskušava u širem kontekstu, pokušavajući odrediti stupanj i tip Džorine ovisnosti o stranim uzorima (Petrarca, tzv. dvorski petrarkizam, slatki novi stil), kao i osobitost njegova položaja u kontekstu ranoga dubrovačkog petrarkizma (osobito u konfrontaciji sa Šiškom Menčetićem).

Knjizi Tomislava Bogdana o lirici Džore Držića, s obzirom na društveni status njezine teme, bilo bi neprimjereno, pa možda čak i ironično, poželjeti široku recepciju i opipljiv uspjeh na književnom tržištu. Ali, slobodan sam proreći joj dug i povoljan prijam među proučavateljima hrvatske književnosti i studentima književnosti na kroatističkim i komparatističkim departmanima naših fakulteta. Knjiga, kako smo vidjeli, udovoljuje uvjetima koji su za to potrebni: ona uvelike iscrpljuje potencijalno bogatstvo svoje književnopovijesne problematike, a njezin model lirskoga subjekta domišljen je, iznijansiran i provjeren na impozantnim iskustvima o stranoj i hrvatskoj renesansnoj lirici. Napokon, knjiga je dobro i svrsishodno komponirana, a autorovi koraci u pristupu temi uvijek proizlaze jedni iz drugih, kao potezi u dobroj šahovskoj igri.

Zoran Kravar