Sud naroda

Sud naroda

Poznata fraza Geoffreya Blaineya o »tiraniji udaljenosti«, u vrijeme kad je prije četrdeset godina iskazana, pružala je uvjerljivo objašnjenje nedoumica vezanih uz pitanje što znači biti Australac, ali i australskog odnosa prema svijetu. Ona je ukazivala na zemljopis, u odnosu na pitanja pozicije i udaljenosti, djelujući kao odrednica onoga što zovemo poviješću, odrednica naših svakodnevnih života koje živimo kroz događaje i uvjete.

Australija, čije je mjesto određivao Blainey, bila je ona iz XlX. stoljeća, šest tjedana plovidbe udaljena od Europe i prije vremenâ u kojima su međunarodni kablovi omogućili čudo trenutne komunikacije a time je, naravno, bila drukčija od one iz razdoblja kad je formulirana ova fraza, a kad su se sami uvjeti uvelike izmijenili. Zračni promet smanjio je trajanje putovanja na jedan dan, satelitske slike omogućile su da svaki događaj na svijetu postane vidljiv u istom trenutku. Gornja fraza zapravo nikad nije bila potpuno istinita, čak i prije razdoblja u kojem je tehnologija zauvijek promijenila naše viđenje udaljenosti i svijeta. Živimo u našim osjećajima, jednako kao u uvjetima i događajima. Udaljenost se također mjeri srcem. U tom smislu Europa, Britanija, bile su blizu, a ne tamo daleko. A sada, u stoljeću koje počinje, novi komunikacijski sustavi omogućuju da zemljopis nikada više ne određuje naš osjećaj gdje se zapravo nalazimo.

U prostoru koji definira umrežavanje — jezičnom prostoru — El Paso Texas, Aberdeen i Longreach nalaze se kao kutovi trokuta koji može imati samo imaginarni centar: neki oblici međunarodnog poslovanja danas se mogu jednako voditi iz Longreacha i Los Angelesa. Još jednom nas je činjenica da je naš jezik engleski učinila moćnima daleko iznad naše stvarne veličine. To je novi oblik zemljopisa s kojim živimo i ako kolapsira udaljenost između hemisfera koje ga određuju, urušit će jednako i udaljenost između Longreacha i Sydneya. Prostor u kojem se oni nalaze pripada umu, imaginaciji i vještinama koje omogućuju da cijeli sustav opstoji, što je redefinicija, radikalna, svega što činimo i tko smo. Nije onda ni čudo da nekima od nas treba vremena da to shvatimo.

Australci, posebice muškarci, tradicionalno sebe vole definirati prema poslu kojim se bave. To je ono čime se ponose, gdje imaju osjećaj vrijednosti i što ih ostvaruje kao osobe. Taj je posao sve do nedavno bio vezan uz zemlju. Ovisio je o mišićima, teškom radu i izdržljivosti.

Novo gospodarstvo zasnovano je na mekšim vještinama. U njemu dominiraju uslužne djelatnosti, kao što su obrazovanje i turizam, što znači da i mi moramo redefinirati ono što smatramo pravim poslom, a to zahtijeva psihološku promjenu kao i promjenu »uvjeta«. Na toj razini, onoj osjećajnoj, ova promjena uzrokuje stvarnu bol, u punom smislu riječi, što se osobito odnosi na ruralna područja, jer stare australske vrijednosti, kao i tradicionalne vještine, nisu više potrebne, ne cijene se više; a to uzrokuje pucanje šavova, otuđenje. Taj je osjećaj pojačan vjerovanjem da oni koji upravljaju našim životima slijede teorije koje ne obraćaju pozornost na to kako ljudi zapravo žive; da nemaju sluha, da su okrutni, da ne čuju bol, ljutnju, frustraciju i izgubljeni ponos pojedinačnih života. Ali ljudi u našem sustavu ipak imaju posljednju riječ. Političari koji ne uzimaju u obzir ljudske osjećaje na kraju padaju.

Pogledajte samo pokušaj kojim se željelo uvjeriti Australce da su ustvari dio Azije. Propao je jer je bio zasnovan na zemljopisnoj »činjenici« koja nije uzimala u obzir ono što ljudi osjećaju. Azija, naravno, predstavlja labavi koncept, ali čak i kad se prevede u nešto određeno — Indiju ili Tajland ili Vijetnam — ljudi još uvijek ne mogu osjetiti povezanost, čak i oni koji su bili na Phuketu ili Baliju, koji su zainteresirani za zen ili jogu, ili imaju susjede iz tih zemalja s kojima su išli u školu; susjedski odnosi zasnivaju se na dijeljenju stvari ovdje. Nije nas dirnulo ni to da imamo dobre trgovačke veze s tim krajevima. Bilo je samo jedno mjesto u Aziji s kojim smo se osjetili blisko povezani: Timor. Ta bliskost zasniva se na događajima koji su se odigrali prije pola stoljeća, ali su još uvijek živi u našoj svijesti kao stvarno iskustvo i dug zahvalnosti i odgovornosti koji osjećamo prema tom kraju i, iz istih razloga, prema ljudima Papa Nove Gvineje; to je osjećaj zasnovan na zajedničkoj patnji i žrtvi, osjećaj koji svaku razliku u kulturi i boji kože zapostavlja na račun naše zajedničke ljudskosti. Veze takve vrste ne zaboravljaju se lako i nema časnog zaborava. One su jedine koje nas se stvarno tiču. U ovom azijskom slučaju, naravno, postojao je ponor između onoga što većina Australaca osjeća i što političari misle da je u praksi dobro za nas, ali osjećaji su na kraju pobijedili.

A onda tu je i »naša veza s Britanijom«. Mnoge od nas smeta što je nakon 150 godina de facto nezavisnosti ta veza još uvijek toliko čvrsta. Radi se o emocionalnoj vezi, duhovnoj, koja za većinu onih koji je osjećaju nema u sebi ni zrnce kolonijalističkog i ni na koji način ne kompromitira te ljude kao potpune Australce, već ima veze s obitelji, identitetom u tom smislu, s osobnim identitetom, više negoli njihovim identitetom kao Australaca. Nije slučajno da mnogi Australci imaju pasionirani interes za obiteljska stabla i vrlo je razumljivo da ih zanima gdje su im živjeli preci, u nekim slučajevima stoljećima prije no što su se našli ovdje. Postoji također jezična veza i kulturna u smislu dijeljenja asocijacija i razumijevanja, dijeljenja objekata obožavanja, ali i povijesti koje smo i mi grana — sa samostalnim razvojem, ali podrijetlom sa zajedničkim i starim korijenima. Znat ćemo da je ta veza pokidana kada čujemo staru himnu kao To be a Piligrim, folklornu pjesmu kao Waly Waly ili baladu poput Comin through the Rye i ne osjetimo se više osobno dirnutim ili kad se prestanemo spontano smijati starim šalama iz The Goon Showa ili Fawlty Towersa. Činjenica je da dio nas u kojem živimo najdubljim životom, najpunije, ide natrag u prošlost generaciju ili dvije i uzima u obzir više no što se nama samima čini. Ne imati korijena u vremenu isto je kao i ne imati korijena u prostoru.

Obožavamo starosjedioce jer su duboko ukorijenjeni u svoje vrijeme i iz njega crpe snagu. Potičemo Australce neengleskog podrijetla da čuvaju vlastiti jezik, prihvaćajući da će u tom procesu zadržati i ono što je neodvojivo od jezika, kulturu koju on otjelovljuje: ne samo pjesmu ili priču, nego i način mišljenja naslijeđen u sintaksi i idiomima. Nije li onda čudno da kada dođemo do onih među nama koji su britanskog podrijetla, osjećamo da će pravim Australcima postati tek kad prekinu veze s onim što sami vidimo u drugima kao ostvaraj punoga života.

Ovo je, mislim, imalo više utjecaja na nedavni referendum nego što mi želimo priznati; ne zato što su Australci još uvijek kolonijalno usmjereni ili imaju slab osjećaj nacionalnog identiteta, nego zato što je argument za republiku bio postavljen na način koji nije emocionalno djelovao na ljude, ili je išao protiv onoga što ljudi doista osjećaju. Ideja australske republike može se zastupati uspješno samo na razini osjećaja — na temelju toga što mi osjećamo prema ovom prostoru i jedni prema drugima. I kad do toga dođe, jednom u idućem stoljeću, neka to bude prava republika, ona koja nije zasnovana na lojalnosti njezinih državljana prema državnom poglavaru, nego na lojalnosti ljudi jednih prema drugim: na sponama koje već postoje i koje su priznate, na uzajamnoj brizi, pažnji i simpatiji. Republika zasnovana na lojalnosti prema njezinu poglavaru zapravo je prerušena monarhija, čak kad je monarh izabran i privremen. Izabrani monarh, u mnogim republikama koje se mogu navesti kao primjer, vrlo brzo može postati autokrat.

Možda bismo nakon stoljeća teorija, ideja i ideologija, od kojih su neke bile razorne, mogli konačno poslušati što ljudi imaju za reći: obratiti pozornost na ono što nam govore, prihvatiti, također, i to bez žaljenja, da biti čovjek ujedno znači i biti nesavršen, te da su teorije, čak i kad su najljepše i najidealističnije, stvorene za anđele imaginacije, a ne za žene i muškarce od krvi i mesa. Ljudima bi trebalo pružiti dostojanstvo života ne po hladnim načelima nego po onima koje će oni prepoznati kao vjerne njima samima i onome što jesu.