Što govore slavonski gradovi i tekstovi

Što govore slavonski gradovi i tekstovi

Helena Sablić Tomić i Goran Rem Slavonski tekst hrvatske književnosti, Matica hrvatska Zagreb, Zagreb 2003.

Knjiga dr. Helene Sablić Tomić i dr. Goran Rema Slavonski tekst hrvatske književnosti (643 stranice) objavljena je u Biblioteci Posebna izdanja Matice hrvatske, kojoj je glavna urednica Jelena Hekman, a knjigu je uredio Vlaho Bogišić. Knjiga sadrži i izabranu bibliografiju, imensko kazalo, glosarij te sažetke na njemačkom i mađarskom jeziku. Ilustrirana je s više od stotinu preslika naslovnica knjiga i časopisa.

Posljednjih godina se za neku novoizašlu knjigu vrlo često rabi prigodna fraza kako je to »knjiga koja se neizostavno mora imati ili pročitati«. Nažalost, rijetke su takve knjige, a većina tih knjiga »koje moramo imati ili pročitati« ne izdrži sud vremena. Usuđujem se napisati kako će knjiga koja je početkom lipnja objavljena u Matici hrvatskoj u Zagrebu, nazvana Slavonski tekst hrvatske književnosti, biti nezaobilazna svakom budućem istraživaču hrvatske književnosti, ali i svakom prosječnom ljubitelju književnosti s područja Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Knjiga je to koju valja imati, koju valja pročitati! Da moje riječi nisu samo fraze upućene osobama koje cijenim i čije djelo uvažavam, svjedoči i Nagrada Josipa i Ivana Kozarca za 2003, za najbolje književno–znanstveno djelo, kao i redom pozitivne kritike svih koji su se do sada osvrtali na Slavonski tekst hrvatske književnosti.

Autori ove vrijedne knjige su dr. Helena Sablić–Tomić i dr. Goran Rem, mladi znanstvenici s Filozofskog fakulteta u Osijeku. Goran Rem rođen je 12. studenog 1958. u Slavonskom Brodu. Osnovnu je školu pohađao u Vinkovcima, gdje je završio i gimnaziju, prirodoslovnoga smjera 1977. g.. Radio je kao gimnazijski i osnovnoškolski nastavnik hrvatskoga jezika i književnosti u Vinkovcima, Novom Selu i Osijeku. Od lipnja 1991. predavač je Stilistike na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a zatim od 1996. prelazi na kolegij Nova hrvatska književnost, gdje je znanstveni asistent, pa viši asistent, te od 1999. i docent. Doktorirao je 1998. s temom Intermedijalnost u suvremenom hrvatskom pjesništvu. U književnosti se javlja mladenačkom knjigom pjesama Ženitva 1977/1979. Kao student na Pedagoškom fakultetu 1980. pokreće književni časopis Rijek. 1985. tiska tri zbirke poetskih tekstova: Jesenji metak i Post ili past u Osijeku i Agregacija slova u Zagrebu. Petu knjigu pjesama Dobre oči tvoje bjelodani 1995, a 2001. s multimedijalnim i likovnim umjetnikom iz Slavonskog Broda Ivicom Šeremetom bjelodani dvoautorsku mapu Nikada i sad, otiskanu u Koprivnici. Godine 2000. zajedno s filmskim i multimedijalnim umjetnikom Ivanom Faktorom te povjesničarom umjetnosti Vlastimirom Kusikom, književnikom Delimirom Rešickim i likovnjakom Krunislavom Stipeševićem počinje multimedijski projekt Psi, produciran u sklopu skupa Dani Ivana Slamniga (1998, 2000, 2001). Kolumnističku knjigu Čitati Hrvatsku tiska 1994. u koprodukciji Otvorenog sveučilišta Osijek i Durieuxa Zagreb. Projekt–dramu Stanje stvari napisanu 1987, bjelodani u tekstualnome obliku 2001, multimedijski performance Izvedba postavljen mu je 1989. u produkciji SKUC Osijek.

Dramski igrokaz Pobuna junakinja izvodi mu dramska skupina OŠ »Jagoda Truhelka« 2002. Opsežnu monografiju–studiju o aspektima kulturne i umjetničke te massmedijske produkcije u slavonskom ratnom prostoru bjelodani 1997. pod naslovom Slavonsko ratno pismo. Knjigu sunakladnički otiskuju tri ogranka Matice hrvatske (Osijek, Vinkovci, Slavonski Brod).

Helena Sablić Tomić rođena je u Osijeku 1968. Osnovnu i srednju školu završila je u Osijeku, gdje je diplomirala na Pedagoškom fakultetu. Jedna od najvažnijih mlađih hrvatskih književnih znastvenica i kritičarki. Zaposlena je na kolegiju Teorija književnosti Filozofskog fakulteta u Osijeku. Urednica je u Kolu i Reviji, a od 17. prosinca 2003. predsjednica je osječkog ogranka Matice hrvatske, jednog od najvažnijih i najuspješnijih ogranaka naše najstarije kulturne udruge. Helena Sablić Tomić objavila je samostalne književno– znanstvene knjige Montaža citatnih atrakcija (Osijek, 1998) o prozi Qorumova naraštaja, Intimno i javno — suvremena hrvatska autobiografska proza (Zagreb, 2003) (prvo sintetsko djelo o najzastupljenijem segmentu hrvatske književnosti na razmeđi dva tisućljeća). Priredila je izvrsnu knjigu intimstičkih zapisa o Osijeku Nebo nad gradom (Osijek 2003). Kao svojevrsan uvod u kapitalnu knjigu Slavonski tekst hrvatske književnosti zajedno s Goranom Remom objavljuje 1999. knjigu Osječka čitanka — Sretne ulice (za koju dobijaju Nagradu Frana Galovića), a 2000. Đakovačku čitanku — Puut nebeski.

Rasuta bašćina i njezini skupljači

Slavonski tekst hrvatske književnosti je kruna istraživačkog projekta započetog još u ratno vrijeme, u vrijeme kada su domovinska ljudska i materijalna stradanja, uništavanje narodne baštine — rasuta bašćina — baš kao nekada Zoranića za njegove Planine, nadahnula cijeli niz autora za bavljenje zavičajnim temama, za skupljanjem krhotina, za potvrđivanjem vlastitog kulturnog identiteta. Ustrajno bavljenje zavičajnim književnim temama dvojca Sablić–Tomić — Rem urodilo je na koncu opsežnom, dobro napisanom, dobro opremljenom i dobro uređenom knjigom Slavonski tekst hrvatske književnosti. Ta knjiga, naravno, nije nikakav pokušaj izdvajanja slavonske književnosti iz konteksta hrvatske književnosti, štoviše, nakana joj je posve suprotna, pa stoga autori i navode u knjizi znamenite riječi Matka Peića: »Hrvatska književnost je jedna. No njezino se jedinstvo ne narušava ako se kaže da je u svojoj cjelini bogata samoniklim varijacijama koje žive u pojedinim regijama Hrvatske...« Budući da je veliki dio »slavonske književnosti«, važnog dijela hrvatske književnosti, nepročitan ili nedovoljno znastveno obrađen, hrabro se se autori suočili s nizom nepoznatih, zaboravljenih ili krivo ocijenjenih književnih tekstova i autora. Helena Sablić Tomić i Goran Rem žele »uočiti neka staro–nova imena koja nisu našla svoje posebno mjesto u književno–povijesnim nizovima vrijednosti i upisati ih u književno–povijesni sustav...«

Slavonija, grad, tekst

Slavonski tekst hrvatske književnosti istražuje »književno–kulturni prostor Slavonije i njegov književni korpus od rudinskih slova (XII. stoljeće) do kraja XX. stoljeća«, kako navode autori i dodaju da je knjiga zamišljena kao pretraživanje »autorskih književnih tekstova u kontekstu gradskih kulturnih tekstura (tkanica) Slavonije.« Najvažnije riječi iz ovih autorskih navoda čine mi se: Slavonija, grad i tekst, pa ću se u svom prikazu zadržati na njima.

Slavonija

Ponaprije, kako odrediti prostor Slavonije? Što je geografski, a što kulturni prostor Slavonije? O Slavoniji prije antike malo se zna. Stanko se Andrić u Povijesti Slavonije u sedam požara pita je li biblijska rijeka Fyzon — rubna slavonska rijeka Dunav, odnosno grčki Ister, a rimski Danubij. Iz rimskog doba datiraju prva točna geografska izvješća o našim prostorima, koji su bili dio rimske provincije Panonnie što se prostirala od bečkih šuma do Save i Dunava. Rimljani Panoniju dijele na Gornju i podunavsku Donju. Gornja se dijeli na prekodravsku Prvu, Panonia Superior Prima, i Savsku, Superior Savia, Donja na Valeriju, Inferior Valerija, i međuriječnu Drugu, Inferior Secunda. Ta »međuriječna Druga«, Inferior Secunda Pannonia je područje na kojem se nalazi današnja Slavonija. Slavonija srednjeg vijeka je većeg opsega nego današnja, a Matija Antun Relković pak u svom Satiru ovako određuje položaj Slavonije:

Slavonija, zemljo plemenita,

vele ti si lipo uzorita,

nakićena zelenim gorama,

obaljana četirim vodama.

Na priliku zemaljskoga raja

rike teku sa četiri kraja:

Od istoka Dunaj voda pliva,

Od zapada studena Ilova,

Od ponoći Drava voda miče,

Kod Almaša u Dunav utiče,

A od podne Sava voda teče

I u Dunaj o Biograd češe...

Dakle, budući da su se kroz povijest geografske granice Slavonije smanjivale — u odnosu na Relkovićevo doba Slavonija je danas mnogo manja — autori ponajprije promatraju i proučavaju duhovni prostor slavonskog teksta hrvatske književnosti, uključujući u njega »književna djela nastala izvan zemljopisnih rubova. Pri tome se misli na književnost nastalu u Srijemu, Baranji, Mađarskoj (Korvinov humanistički krug u Budimu, pečuški krug), u sjevernoj Bosni, dakle u onim zemljopisnim prostorima koji se svojom kontaktnošću nadopisuju na poetičku matricu književnosti nastale u Slavoniji...«

Grad i tekst

Autori u svom istraživanju, inovativno za proučavanje književnosti u Slavoniji, kreću od dvije polazišne točke — grada i teksta — izdvajajući kao temeljna književno–kulturna središta gradove Ilok i Vukovar, Vinkovce i Županju, Osijek, Đakovo, Slavonski Brod i Novu Gradišku te Požegu.

Posebno je zanimljiv odnos autora prema gradu — urbsu — odnosno ispisivanju slavonske kulturno–književne povijesti prvenstveno kao »urbane«. Uspješan je to odmak od uobičajenih stereotipa o slavonskom prostoru kao prvenstveno seoskom, o slavonskoj kulturi kao »sputanoj, seoskoj i agrarnoj kulturi«. Po Egonu Friedellu »grad je krajnja opreka selu ili ladanju. Seljak živi vegetativno i organski, gradski je stanovnik cerebralno i mehanički, na selu je čovjek prirodan proizvod okoline, a u gradu je okolina umjetan proizvod čovjeka...« Slika o Slavoniji kao seoskoj, agrarnoj sredini »kanonizirana« je u vrijeme hrvatskog književnog realizma i modernizma, na razmeđi XIX. i XX. stoljeća, dok, kao što to dobro primjećuju autori, ranija stoljeća naglašavaju »urbanost« Slavonije, a tu »urbanost« ne samo ovom knjigom već svojim ukupnim djelovanjem promiču dr. Sablić Tomić i dr. Rem, ali i cijeli niz drugih autora od početaka do današnjih dana kada je »urbanost« odlika pisma cijelog niza mladih slavonskih pisaca.

U svojoj Povijesti Slavonije u sedam požara Stanko Andrić piše o »devedeset srednjovjekovnih gradova« u Slavoniji. A »priča« slavonskog teksta hrvatske književnosti počinje baš u srednjem vijeku kada se utemeljuju ti brojni slavonski gradovi (prvi pisani spomen većine tih gradova je polovicom XIII. stoljeća). I Relković u XVIII. stoljeću pjeva o »urbanoj Slavoniji«, čak i kada je porušena i osiromašena, kada se oporavlja od teških ratova i turskog gospodstva:

...Po tebi se bijele gradovi

Kao na vodi sivi labudovi:

Brod, Gradiško, Osik i Varadin, —

što je pram njih jal Niš jali Vidin!

Još varoše brojiš plemenite,

koji tebe sa svih strana kite:

Požega je i Virovitica,

Cernik, Pakrac i još Pleternica;

i Valpovo, Kaptol, Kutijeva,

od starine abacija ova;

i Našice i jošter Velika.

Brod i Kobaš i Novogradiška;

pak je Ilok, Osik i Vukovar,

i Vinkovci, Šarengrad, Djakovar,

Ruma, Irig, Zemun, Mitrovica,

i Slankamen dol nižje Karlovca...

Razdoblja i autori

Knjiga Slavonski tekst hrvatske književnosti donosi i periodizaciju »slavonske književnosti« na četiri odsječka: Slavonski tekst od početaka pismenosti do romantizma — srednjovjekovlje, tursko doba i XVIII. stoljeće; Slavonija u književnosti — od romantizma do 1950; Književnost u Slavoniji — od 1950. do 1991; Slavonsko ratno pismo — od 1991. do 1994. Posebno su zanimljivi dokazi o glagoljskim natpisima u sradnjovjekovnoj Slavoniji, čime se dopunjava ustaljena književno–povijesna činjenica o rasprostranjenosti hrvatskog glagoljaštva.

Knjiga Slavonski tekst hrvatske književnosti je dovršena 1999. tako da je kraj tisućljeća ona rubna istraživačka granica, s tim da se u Glosariju bilježe i neka djela nastala nakon 1999, odnosno autori su biografije i bibliografije pisaca ažurirali do izlaska knjige 2003. Pri odabiru autora, odnosno njihove pripadnosti »slavonskom književnom tkanju« dr. Sablić Tomić i dr. Rem vodili su s tri temljena kriterija: 1) autori koji su mjestom rođenja i ukupne egzistencije vezani uz Slavoniju (Antun Kanižlić, M. A. Relković, Josip Kozarac....); 2) autori koji su školovanjem ili dijelom života vezani uz Slavoniju (Vid Došen, Luka Botić, Josip Kosor...); 3) autori čije je mjesto rođenja kao i mjesto školovanja u Slavoniji, a veći dio života i poslovnih aktivnosti realizirali izvan Slavonije (Ivan Česmički, Antun Ivanošić, Matko Peić, Janko Jurković...). Razmatrana su samo djela na hrvatskom jeziku, a djela, primjerice, latinista kakav je Janus Pannonius — Ivan Česmički, samo ako su prevedena na hrvatski jezik.

Đakovački tekst hrvatske književnosti

Na ovom mjestu prestat ću pisati o knjizi općenito, bilo je dosta onih, i bit će, koji će to stručnije i temeljitije učiniti. Zadržat ću se na »đakovačkom tekstu hrvatske književnosti«, na onome što je književno stvorio »đakovački polis« u svojoj gotovo osamstoljetnoj hrvatskoj povijesti, a što smo uglavnom u opširnijem obliku, mogli pročitati u spominjanoj Đakovačkoj čitanci — Puut nebeski (Gradsko poglavarstvo Grada Đakova, Matica hrvatska Đakovo i Turistička zajednica Đakova, Đakovo 2000).

Đakovo se u knjizi pojavljuje u četiri samostalna odlomka unutar svake periodizacijske cjeline, ali i na niz drugih mjesta. No, prije razmatranja tekstova o Đakovu napravit ću usporedbu ove knjige s jednom drugom knjigom, Poviješću hrvatske književnosti Slobodana Prosperova Novaka, objavljenu otprilike u isto vrijeme kada i Slavonski tekst hrvatske književnosti. Prosperov Novakova Povijest hrvatske književnosti ne spominje većinu đakovačkih autora koje izdvajaju Helena Sablić–Tomić i Goran Rem, recimo, iznimno važnog pisca prve slavonske knjige na hrvatskom jeziku poslije izgona Turaka Ivana Grličića (Puut nebeski 1707, Venecija), pa Đuru Sertića, biskupa Strossmayera, Nikolu i Jurja Tordinca, Janka Tombora, Adama Rajzla, Luku Vincetića...

Ali, možda previše tražimo od uvaženog znanstvenika i od drugih uvaženih znanstvenika izvan Slavonije i Baranje: da čitaju i proučavaju djela đakovačkih, slavonskih autora. Ta, gdje je to Đakovo, ta Slavonija? Dok je Strossmayer gradio i financirao hrvatsku kuturu iz Đakova, svojim novcem, onda se o Đakovu itakako dobro znalo, makar je tada to bio grad s dvije–tri tisuće stanovnika i makar je bio provincijski grad na rubu velikog Carstva, a ne kao danas jedan od većih gradova male Republike Hrvatske...

Čovjek bi, ipak, progutao i jednu od povijesti hrvatske književnosti bez tih, nama Đakovčanima, a vjerujem i drugima u Slavoniji, Baranji i Srijemu, važnih imena, pomislio bi — visoki kriteriji — unutra mogu samo probrani, najbolji, što bi pjesnički napisao Ujević — jablanovi — a ne bukve i hrastovi, naši mjesni prašnjavi junaci, što su između dva školska sata, između dvije rasprave na sudu, između dvije mise, pisali o dragoj i domovini, ili obrnuto, ali kada iščitaš do kraja Novakovu knjigu otkriješ kako je bilo u njoj mjesta i za Denisa Kuljiša, Nenada Ivankovića, Slavena Leticu, Željka Malnara, Milana Ivkošića, Darka Rundeka, za neke početnike s jednom zbirčicom priča ili pjesama, poglavito ako su ti pisci–početnici ujedno i novinari visokotiražnih hrvatskih listova. Našlo se mjesta i za velikog izumitelja Nikolu Teslu — a nije ga bilo za Josipa Jurja Strossmayera. Hajde, progutali smo što ga nema na hrvatskim novčanicama — viša (politička) volja — ali tko može osporiti Strossmayera kao važnu ličnost hrvatske književnosti? (Njegova važnost vidjet će se na ovogodišnjim Strossmayerovim danima koji će biti posvećeni Strossmayeru kao književnoj temi!). Ne samo zbog potpore što ju je pružao tolikim književnicima, što je podupro izdavanje tolikih knjiga, izgradnju presudnih institucija hrvatske umjetnosti i književnosti, već i zbog činjenice da je bio vješt pisac, vrstan putopisac, esejist, što su mnoga njegova pisma, govori, propovijedi, novinski članci... iznimne književne vrijednosti. Strossmayer je bio vještiji s perom od većine književno–povijesno kanoniziranih autora iz XIX. stoljeća. Autori Slavonskog teksta hrvatske književnosti upravo izdvajaju Strossmayera kao središnju ličnost đakovačke kulturne, pa i književne povijesti.

Od ostalih đakovačkih autora ili kulturnih djelatnika u knjizi su prikazani, na raznim mjestima se spominju, ili se o njima donose bio–bibliografski podaci: Ivan Grličić, Đuro Sertić, Stjepan Opoevčanin, Karla Pavić, Matija Pavić, Adam Filipović Heldentalski, Martin Nedić, Antun Mandić, Juraj Tordinc, Nikola Tordinc, Janko Tombor, Luka Botić, Josip Crepić, Josipa Palada, Luka Vincetić, Krešo Pavić, Adam Rajzl, Mirko Ćurić, Božica Ditrih, Igor Rogina, Zdravko Cicvarić, Ruža Elez Lazarov i Ruška Stojanović Nikolašević.

Od kulturnjaka iz »đakovačkog književnog kruga« s kraja XX. stoljeća posebno spominju ravnatelja Gradske knjižnice i čitaonice Željka Mandića, predsjednika mjesnog ogranka Matice hrvatske Marinka Zirduma, Miru Šolu, Mirka Kladarića i Nikolu Bićanića. Spominju i izdavački rad Zdravke Dean, a posebice nenadmašni izdavački pothvat Biblioteke U pravi trenutak i književni rad Ivana Zirduma. Spominju se i neki važni događaji iz đakovačke povijesti, najvažnije tiskovine koje su izlazile ili izlaze u Đakovu.

Neke autore rodom iz Đakovštine opravdano svrstavaju u »književne krugove« drugih slavonskih gradova. Primjerice, Stanka Andrića rođenog u Strizivojni svrstavaju u brodski krug pisaca, a Budrovčanin Zvonko Maković svrstan je, jer od druge godine živi u Osijeku, među osječki krug pisaca.

Autori se se u knjizi zahvalili Biskupijskoj knjižnici u Đakovu, posebice dr. Luki Marijanoviću, kao i Gradskom poglavarstvu Đakova koje je poduprlo izdavanje ove vrijedne knjige. Knjiga je, spomenimo i to, predstavljena u Gradskoj knjižnici u Đakovu 26. rujna 2003.

Da zaključim: iako ovaj tekst sadrži više od osam novinskih kartica, samo sam zagrebao po površini onoga što vrijedna knjiga Slavonski tekst hrvatske književnosti donosi. Ona je izniman prinos hrvatskoj znanosti o književnosti, izniman prinos slavonsko–baranjsko–srijemskom kulturnom prostoru u kojem živimo i djelujemo. Ukazuje na vrijednosti, otkriva nepoznato, potvrđuje poznato, gleda na književne pojave i tekstove iz novih, inovativnih kuteva. Sve čestitke autorima!

Ima li knjiga mana? Bilo bi zaista čudno da ih nema, s obzirom na složenost posla, količinu tekstova i podataka koje su morali obraditi. Nedostaju neki autori koji su se pojavili u vrijeme dovršetka knjige (iz Đakova Franjo Dažkula ili stariji autor Pavao Matijević...), ispušteni su, vjerujem nenamjerno, neki autori kao što je kipar, slikar i pjesnik Vanja Radauš (o kojem je Goran Rem pisao, čije je knjige promovirao)...

No, sve to ne može umanjiti vrijednost opsežne i vrijedne knjige Slavonski tekst hrvatske književnosti, knjige koju treba imati, čitati, proučavati i preporučiti.