Srebrni pir

Srebrni pir

dnevnički zapisi od 1979. do 2004.

Razgovor o kulturi započinjem obično s doličnim podsmijehom. Privrednici i političari općinskog podneblja podržavaju me svojom izlizanom frazeologijom. Kultura u užem smislu, kao kulturna djelatnost, za njih ne postoji, a u širem smislu spominju je samo kao popratnu pojavu ekonomičnosti poslovanja, pojavu koja se ponajprije odnosi na pustu standardizaciju opredmećenog, nipošto oduhovljenog čovjeka.

Poslije službenog razgovora nastavili smo s druženjem na obližnjem ribnjaku uz dobro pripremljen riblji paprikaš i domaće vino. Bilo je tu i raznih specijaliteta s roštilja. Pilo se i nazdravljalo. Kao najmlađi vinski bratac morao sam naiskap ispiti nekoliko čaša i ne znam kako bi to opijanje završilo da nas nije rastjerala oluja. Priroda može biti strašna u svojoj elementarnoj neobuzdanosti, a još strašnija u ljudskoj pomahnitalosti.

*

Prođe još jedan uludo izgubljen dan. Prohladan, kišovit, neisplakan. Baš onakav kakvim se osjećam i sam. Probudivši se negdje pred zoru dugo sam stajao kraj otvorena prozora, prekoravao sebe i stidio se svojih postupaka u blagom dosluhu jutarnjeg lahora. Lavež seoskog psa podsjetio me na cjelodnevno izgubljena sebe i ljudske gluposti u prolazu. Kako u ovoj uskogrudnoj sredini hodati uspravno? Je li moguće nepokolebljivo živjeti i umjereno piti? Jesam li još uvijek u stanju primoravati sebe na dosljedan obračun sa samim sobom? Živim li na vlastitoj životnoj podlozi ili me dušegrižnički razlozi pretvaraju u lažnog bilježnika?

Previše sam isplivao u javnost, osjećam se nesigurnim. Moji prilozi javnim diskusijama nisu poželjni. Ta me činjenica plaši, jer je nadutost provincijalnih glavešina u stanju svakog časa eksplodirati.

*

Za razliku od izvora prožima me ustajala voda zagađenog bunara. Nedostatak čuđenja. Ovo što živim nije vrijedno suđenja. To je proces osobnog gubljenja. Obilni ručkovi — pećeni odojak, purica, guska ili patka, mlinci i domaće vino — jedina su nagrada urednicima socijalističkog samoupravljanja za laži s kojima u novinama, na radiju i televiziji hvale lokalne političare. Za prepunim stolom izmjenjuju se masni vicevi na račun višemjesečnog, sve zagonetnijeg umiranja predsjednika Josipa Broza Tita. Najviše viceva nastaje za vrijeme danonoćnih dežurstava partijskih aktivista. Budući da nemam dara za izmišljanje viceva, društvu sam ispričao istinitu priču o tome kako sam prije nekoliko dana dežurao u općinskom komitetu, a da se nisam usudio rasklopiti pištolj. U mrtvoj tišini strepio sam kad će telefon zazvoniti i ponavljao u sebi lozinku s kojom mi se valja odazvati. Negdje oko ponoći zazvoni zvono na ulaznim vratima. Evo neprijatelja, pomislim sav prestrašen, pobjegnem u susjednu prostoriju i prikradem se prozoru da iz prikrajka pogledam neprijateljsku spodobu, kad tamo prijatelj na ulaznim vratima, koji je dežurao pedesetak metara dalje, u zbornici osnovne škole. Na dežurnom stolu začas se umjesto pištolja našla dimljena slanina, kruh i luk. Jeli smo i pili, prečuli svaki sovin huk, do jutra se tako napili da nas je čistačica morala pola sata buditi. O sličnim doživljajima pripovijedali su i ostali sudionici bogate trpeze. Stariji kolega toliko se partijski opustio da je počeo nazdravljati riječima: »Za Partiju komunističku i Majku Božju Bistričku!«. Nazdravljao je duboko u noć, mraznu kumrovečku noć.

*

Otriježnjen i samome sebi stran prisjećam se Krležinih zapisa o Titu, nezaboravnih rečenica o kumrovečkom nokturnu: »Noć nad Zagorjem, nad Sutlom, ogromna, nijema, neprozirna, čudna kumrovečka noć. Spavaju Novi Dvori, Cesargrad, Bizeljsko..., a psi laju, i jedino što bdije to su psi i Stojadinovićevi žandari«. Pisao je Krleža o Titu tako zanosno i uzvišeno da mi u ovim danima zagonetnog umiranja Staroga na ljubljanskoj poliklinici neke rečenice i odlomci djeluju neuvjerljivo. Zašto nas Titova smrt ispunja tolikom strepnjom? Imam osjećaj da nas njegova neminovna smrt ugrožava jače od bilo kakve neprijateljske sile. Nije li to najbolji znak da se Partija nije domogla Titova uspravnog, smionog stava? Partijska smionost pretvara se u pobožno oplakivanje mrtvog Vožda. Velikana povijesti pretvaramo u idola lažne pobožnosti. Partija se plaši svoje sjene. Partijski pobožnjakovići naprosto se natječu u zaklinjanju Titovim imenom i djelom. Njih se valja čuvati. Borba za položaje i grabež društvene imovine poprima stravične razmjere. Što o tome dublje razmišljam, to zabrinutiji postajem zbog nadolazećeg povijesnog mraka, noćnog laveža i budnih žandara, milicajaca, obavještajaca i kontraobavještajaca.

*

Prije dva dana toliko mi je natekla limfna žlijezda da sam morao kod liječnika. Jučer sam jedva micao jezikom. Noć sam probdio u preznojavanju i bolesničkom buncanju. Srećom, tjelesna muka bila mi je lijekom za dušu. Prevrćući se od bolova u krevetu razmišljao sam intenzivno o mukama nedavno umrlog pravnika s kojim sam šest mjeseci dijelio kancelariju. Žao mi je što se u tih pola godine nisam tom čovjeku temeljitije posvetio. Njegov je život bio uistinu dramatičan, barem po onome što sam uspio saznati. Pripadao je poznatoj generaciji praških studenata između dva svjetska rata. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio je veliki župan u Osijeku. Zahvaljujući savjesnom i časnom obnašanju visoke funkcije nije 1945. završio na strijeljanju. Proveo je devet godina na robiji, a potom je pune dvadesetitri godine radio kao pravnik u našoj radnoj organizaciji. Na temelju svojih pravnih iskustava znao je riješiti mnoge samoupravne zavrzlame. Njegova poslovna marljivost ostaje djelatnim primjerom svima nama, naglasio je sindikalni aktivist u pogrebnom govoru, a mene uz tjelesne bolove koje prilično kukavički podnosim nagriza misao o strašnim lomovima duhovnog i stvarnog, rodoljubnog i komunističkog, koje je dotični pravnik i veleučeni gospodin morao za života podnijeti. Svečanim činom pokopa izbrisani su tragovi osobnih nespokojstava. Sahranili smo ga kao čovjeka vjerna svom poslu i samoupravnom društvenom uređenju, prešućujući sve njegove ranije vrijednosti. Tako se mnogi životi u času smrti pretvaraju u nešto lažno i nimalo nije čudno što nam se na sahranama dešava da jednog te istog pokojnika sekretar partijske organizacije kuje u zvijezde zbog njegova materijalističkog pogleda na svijet, a seoski župnik mu odmah iza toga obećava kraljevstvo nebesko, uzdižući ga kao dobra i poštena katolika. Možda me limfna žlijezda zaboljela upravo zbog prenasilnog obezvrjeđivanja ljudskih sudbina.

*

Probudih se ranije nego obično, duboko potišten i uznemiren zbog slojevitih i dobro »uhvaćenih« snova. Sanjao sam pogrebne obrede, zastrašujuće komešanje prijatelja i poznanika. Oko deset sati prije podne stigla je ekipa Croatia filma iz Zagreba. Snimali su završne scene dokumentarca za obrazovni program. Nakon višesatnog snimanja odveo sam dečke na ručak. I samo što smo pojeli hladno predjelo, iznenadi nas nagli prekid popodnevnog tv–programa. Kratka stanka, a zatim se na ekranu pojavio spiker u crnini i crno uokvirena Titova slika. Presjedništvo SFRJ i Predsjedništvo CK SKJ javljaju narodima i narodnostima Jugoslavije da je umro drug Tito. Vijest me naprosto presjekla. Prisjetih se ranojutarnjih snova i u prvi mah obuze me neka bezizlazna strepnja. Šutke i vidljivo potišteni završili smo s glavnim jelom i rastali se. Kod kuće sam nijemo sjedio pred televizorom i slušao sve što se o Titu govorilo. Osobno ne bih tome mogao ništa dodati osim svjetske praznine koju osjećam duboko u sebi.

*

U umjetničkom ateljeu dugo sam razgovarao s krhkom i plahom umjetnicom koja me naprosto obasipala svojim slikama, predmetima iz keramike i kristala. Pričala je o Goldoniju i svojim prvim izložbama. Na kraju me stala uvjeravati kako živimo u velikoj provinciji. Nju najviše pogađa zavist i zloba rođakinje koja na najdrskiji način imitira njene radove i te svoje imitacije vrlo unosno prodaje. To je činjenica kojoj društvena zbilja itekako pogoduje. Imitatorki moćnici priređuju izložbe. Na raspolaganju joj stoje lokalni listovi i radiostanice. Svi kao da su se urotili protiv umjetnosti te radije zagovaraju falsifikate, žalila se sugovornica, a ja nisam bio u stanju savjetovati joj išta pametnije nego da ode iz provincijske sredine. Malko se zamislila, ispila gutljaj viskija i podozrivo se nasmiješila. »Zar stvarno misliš da moje stvari nisu izvorne?« Odgovorih joj: »Baš zato što su izvorne ti se ne možeš probiti u ustajaloj sredini koja još uvijek zaudara bidermajerskim kičem i sebičlukom«.

*

U snovima sam cijelu noć pokapao mrtve, obredno izgubljen među prepoznatljivim partijskim uglednicima. Svi se zaklinju u vjernost mrtvom predsjedniku Josipu Brozu Titu, a ja pjevam obredni psalam »Smiluj mi se, Bože« i primijetim uperen pištolj u mene. Kriknem i probudim se. Istinabog, partijskim sekretarima sastavljao sam telegrame sućuti koje su slali u Zagreb i Beograd, uredio sam komemorativni broj lokalnih novina, i gle, kako mi se to u snovima osvećuje. Nadam se da mi u stvarnosti ipak ne predstoji metak u čelo, premda bi mnogi pripadnici Partije voljeli da me nema u njihovim redovima. Moja predavanja idu im na živce, sloboda mišljenja ih zamara. Njima je važna strategija, politički kurs, linija. I najmanje skretanje s linije osvećuje se čak u snovima.

*

S polaznicima partijske, sindikalne i omladinske škole proveo sam dva dana u Beogradu. Posjetili smo Kuću cvijeća na Dedinju, poklonili se mramornoj gromadi Titova groba, razgledali u muzeju veličanstvene postave oružja, ordenja i poklona koje je pokojnik za života dobio, pogledali prostoriju u kojoj se najradije zadržavao u slobodno vrijeme, te, strogo po protokolu, napustili sivi meteorit jugoslavenstva kojemu svakodnevno hodočasti tisuće i tisuće poklonika.

Uzvišenu monolitnost prvih dojmova već je na silaznim stepenicama počela u meni razarati sumnja u opravdanost masovnog hodočašćenja. Sjetio sam se brojnih hodočašća u djetinjstvu i dječaštvu na kojima sam gotovo istovremeno osjećao oduševljenje i potištenost. Bio sam oduševljen masovnom pobožnošću i pobožnim napjevima, a potišten osjećajem da u biti ne pripadam tim masama. Maštao sam o sebi kao visokom dostojanstveniku, čas crkvenom čas svjetovnom, kojemu pobožne mase trebaju za nastupe, a nipošto kao toplo okrilje. Slično je vjerojatno maštao i pokojni Broz, samo što nije završio u lokalnim novinama, već je svoju maštu revolucionarno podredio političkoj i osobnoj strategiji. Povukao je mase za sobom i za života se njima obilno naslađivao. Ali, pitam se, što mu to treba na mjestu vječnog pokoja? Revolucija ne priznaje svece, pa prema tome ni zagovore na grobu pokojnog revolucionara.

Kad smo stigli do naših autobusa, vozač nam ispriča kako zamalo nije završio na stanici milicije, samo zato što je konobarici priručnog bifea dobacio pošalicu na kajkavskom narječju, a ona mu smjesta opsovala ustašku mater. Naravno da joj nije ostao dužan. Nisu se pravo ni obračunali, a već se pred njim stvoriše dva krupna milicajca. »Načinili su zapisnik i tko im jebe mater!«, uzrujano je pričao vozač i zaključio: »Ionako me više neće vidjeti u Beogradu, nikad više!«

*

Nikako da uhvatim korak s vremenom. Ostajem zaprepašten tragičnim događajima u neposrednoj blizini. Dvadesetpetogodišnji mladić skočio je za loptom u vodu nabujalog potoka. Voda ga odnijela i tek nakon punih osam dana njegovo je tijelo pronađeno u šipražju dva kilometara nizvodno od mjesta nesreće. Prije treninga suigrači su mu pomogli unijeti i namjestiti novi namještaj u stan. Kažu da se tog dana osjećao najsretnijim, zato se na igralištu vatreno bacao za loptom... Drugi mladić, koji se nedavno vratio iz vojske, uzeo je u noćnoj smjeni svojevoljno viljuškara da se malko provoza. Sletio je s utovarne rampe, udario glavom o tračnicu i mozak mu se rasuo... Nekoliko dana prije nađena je mlada radnica zadavljena u vrbiku nedaleko od kuće u kojoj je živjela. Zločin je počinio suprug koji je nakon toga produžio na stanicu milicije i završio u pritvoru... Jesu li to tragični događaji ili tek isprazna tragičnost, izgubljenost u vremenu? Previše vanjskih zbivanja, a premalo unutarnjeg mira.

*

Iskustva tijekom osmogodišnjeg članstva u Savezu komunista govore mi da se u Partiji umnožavaju sve ružniji oblici otuđenja, a najgori je neodgovorna pasivizacija i manipuliranje članstvom kadrova koji su željni vlasti i funkcija. Mnogi članovi smatraju da su dobri komunisti ako šute, primajući sve direktive zdravo za gotovo. Nisu li takvi kadrovi u stvari vjernici, i to vjernici nižeg reda?

Zbarinjava me glava svinjski isprazna poslije silnog glodanja zaprepaštenih suradnika koje navodno »brine« moje napuštanje Partije.

Istupio sam iz Saveza komunista u dubokom uvjerenju da se bez psihološke opterećenosti »instruktivnim materijalom o ponašanju komunista u odnosu na fenomen religioznosti« mogu dosljednije dokazivati u svom radu i stvaralačkoj otvorenosti. Moje obrazloženo istupanje povuklo je za sobom neočekivanu blokadu šutnje i sumnjičenja iza kojih neminovno slijedi smišljeno klevetanje i ocrnjivanje. Iz Orwelova romana 1984. ispisujem misli s kojima mi valja živjeti:

Danas postoji strah, mržnja i bol, ali ne i dostojanstvo osjećanja, ne i duboko složena žalost.

.....

Ako svi prihvaćaju laž koju Partija nameće — ako svi zapisi pričaju istu priču — onda laž prelazi u historiju i postaje istina.

.....

Biti ideološki ispravan znači ne misliti — nemati potrebe da se misli. Biti ideološki ispravan znači biti nesvjestan.

.....

Istinska karakteristika suvremenog života nije svirepost i nesigurnost, nego jednostavno golotinja, sparušenost, ravnodužnost.

.....

Između askeze i političke ispravnosti postoji neposredna, bliska veza.

.....

Mogu da iznesu na svjetlo, do najsitnijih detalja, sve što si uradio, rekao i pomislio; ali sama duša, čiji su postupci i samom tebi nejasni, ostaje neosvojiva.

Citati koje sam ispisao svjedoče uglavnom o svemu što sam proživio. A što ću tek proživjeti? Možda je i to već negdje zapisano. Bolje da ne znam gdje, kako bih vlastitim zapisivanjem mogao što izvornije svjedočiti o sebi i svijetu, o hijerarhijskom društvu koje me proždire.

*

Jutros mi za pisaćim stolom pažnju privuče sitan pauk na zidu iznad olovaka i bilježnica. Pohitao je besciljno bjelinom zida i stao, kao da sluti moju dvojbu da li da ga ubijem ili ne. Mirovao je snom pravednika i usrećitelja. Kada me dvojba minula, krenuo je dalje, a ja se prisjetih da sam u snovima zatekao obiteljsku kuću prepunu snuždenih i uplakanih lica zbog kukaste, pauku slične životinje koju sam rukom ubio, iznio na kućni prag i spalio. Probudih se u gustišu stravična naslućivanja. Sanjao sam doušnička prisluškivanja, djecu kako se igraju ratnika, vojsku u crnim uniformama, grupu plaćenih vojnika i sebe kako šćućuren u poljskom zahodu bivam kroz prozorčić osvijetljen džepnom svjetiljkom u ruci crnog vojnika.

*

Čitam dokumente o progonu vještica. Groza me hvata od traženja, pronalaženja i izrezivanja vražjih pečata na stidnim mjestima, oko pupka ili ispod sisa. Nervozan u sebi stvaram nervozu i na radnom mjestu. Moji suradnici srećom ne znaju za progon vještica u vremenu prošlom, sadašnjem i budućem.

Dani me naprosto izbacuju na površinu kao spužvu čija šupljikavost je prepuna crvenih očiju od zastrašujućih priča o krvavoj zbilji. Negdje na brdovitom Balkanu opet se za krsnu slavu traži na tisuće mrtvih glava.

U snovima se borim s iznakaženim spodobama svjetskih ratova. Pričaju same sa sobom o visokim idealima. Na uskovitlanom prostoru između tržnice i katedrale sa mnom se bezobrazno poigrao pajac. Kad sam mu htio uzvratiti udarac, njegova se ruka izduži u divovsku i tako me odalami da sam se od bolova smjesta probudio.

*

Gubim se među takozvanim prijateljima koji u polupijanom raspoloženju ne prestaju uzdizati sebe, a da bi sebe što više uzdigli, moraju i mene posve neuljudno hvaliti. Osjećam da sam se pojedincima previše približio. Valja mi živjeti u raskoraku s ljudima i pojavama, svjestan da me okružuju mnogi žbiri — doušnici i potkazivači — pasje ponizni i fini za vrijeme njuškanja tuđih osobina.

Nisam li se previše suradnički uhodao? Odlazim na posao poput dvonožnog stroja. Mehanički odradim osam sati. Na povratku s posla svratim na piće, poslije ručka malčice zadrijemam, a navečer sjedim ispred televizora kao slatki nabujak od reklama.

*

Nikoga ne mogu voljeti izvan svoje egzistencijalne izgubljenosti, a sama svijest o toj izgubljenosti drži me u stalnoj stvaralačkoj nesigurnosti. Providnost se skriva u meni, očituje mi se u djelima i postupcima koje ne mogu sebi objasniti.

Ponesen jasnoćom spoznaje o prljavštini života padam u sve prljavije situacije. Vucaram se po kancelarijama političkih funkcionara, smijem se njihovim plitkim dosjetkama, prilagođavam se njihovoj usijanoj bahatosti, a u stvari duboko prezirem njihovu elementarnu pokvarenost. U njoj su odgojeni i samo je društveno–politički lakiraju. Da bi me ta spoznaja sputavala u što manjoj mjeri, pristajem na ispijanje ponuđenih aperitiva, sjedam s njima u restoran na čašicu vina, ali čašica na čašicu... i već sam duboko pod njima!

*

Moram priznati da me rad na uređivanju lokalnih novina duhovno i stvaralački osiromašuje brojnim zakulisnim igrama i spletkama, krojenjem kadrovske politike iza zatvorenih vrata, licemjerjem, a ponajviše podređivanjem kulture primitivnom ekonomskom utilitarizmu. Prijedlog općinske odluke o promjeni naziva ulice Janka Leskovara temelji se na njegovom navodno neprijateljskom djelovanju zbog kojega je trebao biti gonjen, ali ga je to mimoišlo poradi njegovih godina starosti. Koliko je meni poznato, Leskovar je bio gotovo nepristupačan, silno škrt i plašljiv starac. Nikakvih podataka nema o njegovoj neprijateljskoj djelatnosti. Štoviše, u prosincu 1940. bio je isključen iz tada desno orijentirane Matice hrvatske zbog neaktivnosti i zato što je odbio njena najnovija izdanja. U tom razdoblju bio je boležljiv i povučen, a u kulturnoj javnosti prevladavalo je mišljenje da je već odavno mrtav. I sada — četrdeset godina kasnije — našlo se nekoliko usijanih glava koje predlažu brisanje ulice s njegovim imenom!

*

Ranko Marinković najviše me dirnuo ramišljanjem o opakim ljudima. — Smatram da su opaki ljudi najnesretniji. Neprestano trebaju hrane za svoju pakost. Pakost je zvijer koja je uvijek gladna. Ona treba žrtve. I kad se oslobodimo te gladi, tog traganja za žrtvama, da bismo na njima iskalili svoju mržnju, onda bismo mogli reći da smo postigli nešto što se zove bliskost sreći. Žalosno je gledati opaka čovjeka. Kad likvidira jednu žrtvu, odmah traži drugu. Traži izgovor za svoju nesreću, jer opak čovjek nije sretan čovjek. — Jesam li sretan čovjek? Živim onako kako mislim da je najbolje, ali često se najobičnije sitnice ljubomornim zaključivanjem pretvaraju u najstrašnije more.

*

Potresla me knjiga Brdo iznad oblaka Vesne Krmpotić, zapisi i razmišljanja o dječaku Igoru, oboljelom od leukemije, koji se odlikovao velikom duhovnom nadarenošću. Potreslo me svjedočanstvo traganja za čvrstom vjerom i znalačkog snalaženja u psihološkom produbljivanju staroegipatskih, indijskih i svih iscjeliteljskih tajni. Divim se tankoćutnom opisivanju detalja u kojima se spisateljica naknadno prepoznaje u djetetovim snovima kao blagoslovljena žena. Poslije svega pročitanog valja se »spustiti u pećinu svog srca«. Imam li za to smjelosti? Jesam li duhovno preporođen ili ostajem i dalje materijalno zagađen? Zašto mi cijelu večer lebdi pred očima Vesnin tjelesni lik, kada me očarala duhovnom puninom?

*

Dnevnik i uspomene slovenskog političara Staneta Kavčiča nisu me baš previše oduševili. Kavčič je u biti ostao skojevac, vojnik revolucije, pripadnik ratne generacije, poslijeratni političar koji je s vremenom, dosta kasno, smogao hrabrosti da se na političkoj sceni dokaže kao čovjek, kao individuum, čime je sebi pribavio etiketu pseudoliberala i tehnokrata, te je kao takav morao napustiti političku arenu potkraj 1972. Preostalih petnaest godina, do objavljivanja memoara, posvetio je čitanju, razmišljanju i obrađivanju vrta. U knjizi se najviše bavi analizom ekonomskog stanja, a moju pozornost privukle su stranice na kojima se osvrće na život i djela svojih generacijskih drugova. Mogao bih iznijeti mnogo primjedbi na Kavčičeve ocjene o Titu, Kardelju, Kocbeku, Krleži, Dedijeru, Rankoviću i drugima, ali knjigu sam počeo čitati kao poučno štivo i kao takvu je zatvaram.

S priličnim uzbuđenjem pratim raskol u Savezu komunista Jugoslavije, što se jedino moglo i očekivati. Imam li dovoljno političkog iskustva? Mogu li u narednim godinama kročiti putem svjedoka koji se izbavlja neustrašivim svjedočenjem?

*

Jutros sam krenuo na posao pod dojmom sinoćnje vijesti da je u Parizu umro Danilo Kiš. Usput sam u knjižnici posudio njegovu knjigu Enciklopedija mrtvih i pročitao priču Simon Čudotvorac. Kiš je veliki pisac, mudrac u pisanju. Njegove ću knjige uvijek s poštovanjem uzimati u svoje ruke. Bio je kandidat za Nobelovu nagradu, ali smrt ga preduhitri u nagrađivanju. — Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt. — Citiram Danila Kiša, pokoj mu duši, i znam da se ne smijem razbacivati riječima, da je pisanje čin koji posvećuje, ali se i osvećuje.

*

S osobitim zanimanjem slušao sam uzbudljive vijesti u vezi najavljenog mitinga Srba u Ljubljani, odnosno njegova odgađanja i suludih reakcija iz južnosrpskih krajeva. Uz to sam uspio u miru pročitati Moj slučaj Vlade Gotovca. Njegova me živa riječ uvijek više privlačila od ukoričenih eseja. Pa ipak, najnoviju knjigu pročitao sam gotovo na dušak, a evo što sam izdvojio kao participiranje vječnosti u ovom času.

– – – –

Onaj tko doista živi s nadom u budućnost mora znati napustiti mrtvo s mrtvima...

– – – –

Za sva naša djela ostala je samo jedna mjera: sačuvati čistoću ljudskog postojanja...

– – – –

Hrvatska je za mene danas prije svega moja odgovornost prema svijetu...

– – – –

Nacionalizam je ljubav prema svom narodu pretvorena u strast bez veličine i dostojanstva...

– – – –

Narod ne može živjeti od zasluga u prošlosti. To je privilegija malograđana, birokrata i dogmatika, njegovih vječnih parazita.

Vlado Gotovac je ovom knjigom dokazao svoju osobnu veličinu, dostojanstvo i dosljednost u razmišljanju. Drago mi je što ga osobno poznajem iz sedamdesetih godina. Važno je osjećati sebe do najsitnijih žilica tjelesnoga bića, osjećati toplinu duhovnog prožimanja pojedinca i vječnosti u trenucima postojanja.

*

Postajem gumom za žvakanje. Žvaču me razne komisije, urednici i tajnice. U slobodno vrijeme nagriza me sa svih strana prašina od silne tutnjave demokracije na političkoj sceni. Predstoje nam prvi demokratski izbori. U susjednoj Sloveniji vise plakati koji podsjećaju na izborna plakatiranja u Austriji, samo s malo manje ukusa. Ciril Ribičič u društvu sa Staljinom i Chausceskuom ne djeluje čak ni opozicijski uvjerljivo. Hrvatske stranke i kandidati napuhavaju se lijepim riječima i slatkim osmijesima, prigušujući u sebi nesnošljivo raspoloženje. S nestrpljenjem očekujem kako će sve to završiti.

*

Na prvim demokratskim izborima 22. travnja 1990. u Hrvatskoj je masovno pobijedila Hrvatska demokratska zajednica dr. Franje Tuđmana. Bio je to zapravo revolt građana protiv gotovo polastoljetnog komunističkog obmanjivanja naroda i velikosrpskih posezanja za hrvatskim krajevima. Prožimaju me ugodna, uzbudljiva i pomalo zavodljiva osjećanja. Na lokalnim izborima prošao sam s najvećim brojem glasova i sada slušam razna neslužbena nagađanja i procjene kako sam najozbiljniji kandidat za predsjednika općine. Drago mi je da se tako priča, da su birači imali povjerenja u mene, ali ne mislim ni na kakvo profesionalno mjesto u politici.

*

Sanjao sam čudne snove o sebi kao žrtvi strašnog režima u kojemu mi je vlastita žena morala odsiječi glavu, ali joj to nije pošlo za rukom. Sjekira nikako da zasiječe vrat. Ne znam je li se vodio kakav rat. Vladala je uglavnom neka zastrašujuća praznina, puna vapaja i dima.

Potresaju me vijesti o samoubojstvima i vješanjima. U nepunih deset dana četvero ljudi otišlo je iz naše općine zauvijek na drugi svijet. Bračni par nađen je mrtav u dnevnom boravku, žena s lovačkom puškom, a muž s pištoljem pored sebe. Jedan radnik nađen je obješen o kvaku ulaznih vratiju stana, a drugi se objesio u podrumu novoizgrađene obiteljske kuće. Zašto se ljudi tako nemilosrdno dokrajčuju? Mošt i loše vino svakako čine svoje, ali mora biti i nešto dublje, nešto što čovjeka tjera na opijanje, a to sigurno nije volja za životom.

*

Čini mi se da mnogi ljudi oko mene nisu svjesni stvarnog preokret u hrvatskoj društvenoj zbilji. Mnogi se i dalje osjećaju i ponašaju kao samoupravljači kojima nova država — Republika Hrvatska — u životu baš ništa ne znači.

Danas 25. lipnja 1991. zbio se definitivan raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, zbilo se osamostaljivanje neovisnih država Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Mogu li te dvije države opstati u neoliberalističkom, kapitalistički nemilosrdnom suživotu europskih država?

*

U Hrvatskoj se zvjerski ratuje. Ne poštuju se nikakve međunarodne konvencije, pa čak ni znak Crvenog križa. Mržnju srpskih terorista mogu obuzdati jedino međunarodne mirovne snage. Ali međunarodnoj javnosti kao da ništa ne znače na stotine ljudskih žrtava. Međunarodna solidarnost je spor mehanizam kojega može pokrenuti samo svjetska katastrofa ili ekonomski interesi neke velesile. Hrvatska je na koljenima, a to ne može dugo biti. Ili će se uspraviti i dobiti rat ili će pasti. Te dvije mogućnosti razdiru me iz dana u dan. Sve teže slušam vijesti i gledam užasne prizore na televiziji.

*

Za vrijeme večernjeg tv–dnevnika nijemo promatram na ekranu potištena lica pregovarača Tuđmana, Miloševića i Kadijevića. Jesu li ta lica doista potištena ili su tek uvrijeđena u osobnoj samodopadnosti? O tome kako se vođe osjećaju kao gubitnici nitko ne zna pravu istinu. Ono što znamo tek su okrajci hostije koju obrezuju i prinose na žrtveniku povijesti svojih naroda. A što je hostija? Simbol tijela i krvi Bogočovjeka, svih naroda i svakog individuuma. Osjećam se nelagodno gledajući prizore svakodnevnog ratovanja u našoj lijepoj Hrvatskoj. Živim u velikoj nadi da to neće dugo potrajati, da će naši hrabri gardisti i policajci oslobodilačke borbe privesti kraju, da će gospoda političari uvidjeti da je mir jedini preduvjet ljubavi, poštovanja i nesebičnog zalaganja za boljitak osobni, svog naroda i sveukupnog čovječanstva.

*

Ujutro 8. listopada 1991. osvanula je na rijeci Sutli državna granica između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Slovenci su proglasili novu nacionalnu valutu — tolar. Njih ne zabrinjava toliko situacija u Hrvatskoj, koliko mogućnost jačanja vlastite valute. U tom pogledu moram biti oprezan i odrješit u uspostavljanju čistih računa sa Slovencima kojima je više od osamdeset godina jugoslavenske stvarnosti od prvog susjeda (Hrvatske) bio draži susjedov susjed (Srbija).

*

Ozbiljno me zabrinjava stanje u općinskom odboru HDZ–a gdje se većina urotila protiv mene samo zato što sam otvoreno i jasno ukazivao na propuste čelnih ljudi, umišljenih i dozlaboga uvredljivih činovnika, dostatnih sebi samima i pravljenju lažnih idola od sebe.

Ništa nije vrednije od čovjeka u meni, nepatvorene ljubavi i biblijske nade da naposljetku ipak pravda i pravednost pobjeđuju.

Pročitao sam Prekretnicu Klausa Manna, knjigu kakvu sam mogao samo poželjeti. Pronašao sam još jedan hvalevrijedan uzor individualnog i intelektualnog stvaralačkog nemira.

Biti vjeran samome sebi, to je ono najvažnije. Tko izda samog sebe, taj neće moći koristiti ni zajednici. Što je pojedinac nezavisniji i dosljedniji, to će veći biti njegov doprinos općem dobru.

.....

Uvjeren sam da je bogohulni protest bliži istinskom religioznom osjećaju od pobožnjaštva mnogih običnih vjernika.

.....

Cijena koju plaćamo za svaku vrijednu misao, za svaki stvaralački čin, uvijek je ista i nepromjenjiva: patnja, strpljenje, rad, koncentracija.

Slušam vijesti o napredovanju ili nazadovanju hrvatskih, bosansko–hercegovačkih, srpskih, crnogorskih, ruskih, europskih i američkih pregovarača u Ženevi. Ništa ohrabrujuće nije dogovoreno, a ubijanja i progoni u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini ne prestaju.

*

Predivno jutro 15. siječnja 1992. osvanulo je s toliko priželjkivanim, stoljećima potiskivanim i uzalud prizivanim međunarodnim priznanjem neovisne, samostalne države Republike Hrvatske.

Poslijepodne održao sam na sastanku općinskog čelništva oštar govor u prilog obrani ljudskog dostojanstva od sve izrazitijeg poltronstva u vladajućoj stranci. Predstoji mi žestoko suprotstavljanje svakom diletantizmu i nesposobnosti umišljenih kreatura u politici. Čelni ljudi u našoj općini postali su naprosto bolesni od karijerizma i pohlepe za vlašću. Politiku poistovjećuju sa svojom osobnom plitkošću, a najviše se plaše neustrašivih pojedinaca.

*

Nastupilo je vrijeme predizbornih skupova. Moram priznati da mi se predizborna kampanja nimalo ne sviđa, prije svega zato jer se ne radi o stranačkom nadmetanju, već o najgnusnijem podmetanju i niskim udarcima. Pritom se naravno svatko poziva na hrvatski narod! Hoće li narod imati dovoljno razboritosti pri odabiru istinskih pregalaca za boljitak svih građana Republike Hrvatske? Pribojavam se da neće, da će ga razni demagozi zavesti, i oni s desnice i oni s ljevice.

*

Sinoć sam na Hrvatskoj televiziji gledao dokumentarni film o Bruni Bušiću. Mislim da sam samo jedanput ili dvaput u životu imao priliku vidjeti i slušati pokojnog Bušića u zagrebačkom restoranu »Kokot« burnih sedamdesetih godina. Kasnije sam o njemu mnogo čuo od njegova bratića Ferde Bušića, također aktivnog sudionika i političkog zatvorenika hrvatskog proljeća. No, najveće iznenađenje u samom dokumentarcu bila je pojava dr. Ivana Cesara, mog srednjoškolskog profesora hrvatskog jezika, s kojim sam se nekoliko puta sreo za vrijeme studija u Münchenu i često ga posjećivao na Katedri za slovenistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Očekivao sam da će o Bruni govoriti kao prijatelj i suputnik, kad ono, na ekranu se pojavio dokument da je Cesar sedamdesetih godina bio kosovac, odnosno konspirativni suradnik Jugoslavenske kontraobavještajne službe. Ostao sam zaprepašten, kao da me netko polio lavorom hladne vode. Ne mogu u to povjerovati. Mislim da je autor dokumentarca, saborski zastupnik Vice Vukojević, ovime naprasno dokrajčio političku karijeru svog protivnika i aktualnog predsjednika Hrvatske katoličke demokratske stranke. Nismo li svi mi koji smo sedamdesetih boravili u tuđini bili na popisu UDB–e i KOS–a? Na stotine istinskih hrvatskih rodoljuba moglo bi se na taj način prikazati kao neprijatelje hrvatske državnosti. Uvijek se rado sjećam Cesarovih predavanja o Tinu Ujeviću, Izidoru Poljaku, Aleksi Kokiću i Gjuri Sudeti. Dok ovo zapisujem pred očima mi je Glasnik sv. Antuna Padovanskog s njegovom pjesmicom Moj križek drveni i zapamćenim stihovima:

I moj bu jemput tak visel,

morti bu se i zrušiti štel...

*

Svaka čast, poštovanje i zahvalnost članovima stranke koji su početkom 1990. hrabro i odlučno sudjelovali u rušenju komunističkog, jednopartijskog i antihrvatskog sustava. Časno su obavili rušilačku zadaću i pobijedili na izborima. Sada je prvenstvena zadaća HDZ–a izgrađivati osobnu i kolektivnu svijest hrvatskih građana za novi društveni sustav na temeljima Ustava i zakonodavstva, uvažavajući načela europske demokracije i načela kršćanske civilizacije. Toj zadaći naši općinski dužnosnici ili su nedorasli ili je ne žele izvršavati.

Huškanje političkih zlobnika daje mi jasno do znanja da su me pojedinci naumili srušiti i pogaziti. To se neminovno događa u politici. Bilo je dovoljno zamjeriti se političkoj hijeni kojoj sam dosad sve opraštao. I baš zato što sam joj opraštao, ona je brzo i podmuklo radila na pridobivanju strvinara koji će me lažima i klevetama naprosto raščerupati.

*

Prisustvovao sam sastanku inicijativnog odbora za osnivanje Društva hrvatsko–slovenskog prijateljstva u Zagrebu. Domaćin nam bijaše Mladen Hanzlovski, novinar u mirovini, smiren i drag čovjek. Do njega su redom u polukrugu sjedjeli Georgij Paro, Slavko Mihalić, Branko Čegec te dvadesetak meni nepoznatih uglednika. Radujem se osnivanju tog društva, dobrosusjedskom povezivanju Hrvatske i Slovenije.

*

Ništa se značajno nije dogodilo poslije izbora za lokalnu samouopravu. I dalje se nastavljaju ratni okršaji na bojištima oko Zadra, Šibenika, Gospića i Županje. Svakodnevno slušam o ratnim strahotama diljem Bosne i Hercegovine, o više nego jadnim i jalovim pregovorima u New Yorku i Ženevi. Svijet se jednostavno ne stidi svoje pokvarenosti. Kao da mu treba što više zla, kako bi umanjio nakaradnost svog moraliziranja. Ne ohrabruje me ni naša mlada država, njezina vlada sa svojim bombastičnim zaključcima o istjerivanju kriminala i uvođenju reda. Danomice smo svjedoci nesagledivih prijevara, lopovluka, lupeškog prozivanja, ukazivanja na unutarnjeg neprijatelja, opravdanih štrajkova obespravljenih radnika. Prosvjeta i kultura nalaze se i u novoj državi na psu. Kraj tolike povike o demokraciji i Hrvatskoj kao blagoslovljenoj državi! Previše katolicizma, a premalo misticizma. Bojim se da nam na kraju ne ostane samo čizma za režim stvorena, ali ne i za dom spremna.

*

Poslije višetjednog stranačkog prepucavanja ipak sam većinom glasova izabran za općinskog načelnika. Navečer sam u mrtvoj tišini pročitao Machiavellijevu raspravu Vladar i komediju Mandragola. Da ne bih prebrzo posrnuo u obnašanju odgovorne dužnosti, zapisujem dragocjene savjete.

– – – –

Razborit čovjek mora uvijek ići putem kojim su išli veliki ljudi i nasljedovati one koji su bili najvrsniji.

– – – –

Valja biti oprezan i nepovjerljiv u postupcima, moraš postupati s razboritom i uljuđenom suzdržljivošću, da te prevelika povjerljivost ne učini neopreznim, a prevelika nepovjerljivost nepodnošljivim.

– – – –

U svim tvojim djelima ljudi moraju vidjeti veličinu, srčanost, ozbiljnost i jakost. Oko sebe moraš postavljati samo razumne ljude i jedino njima dopustiti da ti govore istinu, ali samo u onim stvarima o kojima ih ti pitaš, a ne o drugima.

Osnivačku sjednicu općinskog vijeća najavili su limena glazba svečanim marševima i kuburaši pucanjem iz svojih ukrašenih kubura. Nakon završene sjednice čestitkama, laskanju i dodvoravanju nije bilo kraja.

*

Uživam u ljudskom pretvaranju, promatrajući osmijehe na licima koja me kao načelnika kuju u zvijezde, a kao čovjeka najradije bi me izvrgnuli ruglu i pogazili. Takvi su moji Zagorci, takav sam vjerojatno i ja sam. Mnogima iskazujem poštovanje samo zbog njihove materijalne ili društvene težine, nipošto zbog duhovne svježine koju danas posjeduju doista rijetki pojedinci.

*

Moje jutarnje štivo proteklih tjedana bio je Kuran časni u prijevodu Hafiza Muhameda Pandže i Džemaludina Čauševića. Štivo mnogo oskudnije, povijesno ograničenije i ljudski sebičnije od Biblije, a pogotovo od starodrevnih indijskih i kineskih knjiga mudrosti. No u svakom slučaju štivo vrijedno čitanja, jer naglašava vjeru u jednoga Boga, Dobročinitelja — i činjenje dobrih djela. Sve ostalo svodi se na veličanje Muhameda, na njegovo zauzimanje najčasnijeg mjesta među Božjim poslanicima.

*

Glagol morati je spoznajna, a glagol htjeti osjećajna odvažnost. Prvom se ponosim, ali me druga ljulja kao nemoćnu trsku na vodi, i to ustajaloj vodi smradnog opijanja i prizemnog brbljanja. Jesam li doista nemoćna trska ili mogu odoljeti svakoj napasti i zastranjivanju? U ovim adventskim danima, kad je na djelu veliko pospremanje u katoličkim kućama, moram i ja pospremiti svoje slabosti. Moram i hoću!

*

Knjiga Otpor i predanje Dietricha Bonhoeffera doista je prava duhovna hrana u danima mog otpora prljavom načinu življenja. Zanimljivo je da sam tu knjigu kupio prije dvadesetak godina. Tada sam je površno i više znatiželjno pročitao te ostavio na polici. Kad sam prije nekoliko dana počeo sređivati radnu sobu, u rukama mi se ponovno našla Bonhoefferova knjiga koju sam tek ovaj put s dostojnim poštovanjem i ushićenjem u miru pročitao. Jedino pravo egzistencijalno preznojavanje u politici sastoji se u tome da te osude nizašto, a kasnije to čak uz duboko razumijevanje i najbolju volju ne mogu ispraviti, jer ne znaju za otpor i predanje.

*

Pročitao sam raspravu njemačkog teologa Hansa Künga Nihilizam i Friedrich Nietzsche. Nietzsche je nihilizmu suprotstavljao »potvrđivanje života, i to u njegovim najneobičnijim i najtežim problemima; volju za životom, i to volju za životom i u najvećoj žrtvi; radost življenja zbog vlastite neiscrpivosti koja u sebi uključuje i radost uništavanja«. Taj zapis iz njegove ostavštine znači moje rastajanje s filozofom kojemu neizmjerno mnogo dugujem, s kojim sam duboko suosjećao, prkosio sebi i drugima. Ostavljam ga na marginama njegova učenja o novim vrednotama, jer ne mogu shvatiti čemu volja za žrtvom u vječnom vraćanju istog i čemu radost uništavanja. Pročišćen Nietzscheovim mislima ipak se radije vraćam Fichteovu Bogu kao moralnom redu, redu koji se očituje u mojoj savjesti. Od slijepe, nagonske, stvaralački razorne volje za moć meni je draže iskustvo postojanja, osjećaj ljepote, istine i mira.

*

Život je dar kojega često ne znamo cijeniti. Na to me opominju dva smrtna slučaja u nepuna dva dana. Mlada majka vozila je djecu na tenis. Prebrzo je uletjela u zavoj te joj je kćerkica od šest godina ispala iz auta i ostala mrtva. Ode najveći dar ni za što. Dan ranije pedesetgodišnji umirovljenik rušio je bukvu u šumi. Stablo padne na njega, pukla mu glava i umro je na putu do bolnice. I tako iz dana u dan slušam kako se jeftino upropaštavaju najviši darovi.

Ljudi sve manje umiju živjeti, a umijem li ja? Srce mi ponavlja »da«, noćna tišina svemirski odzvanja, praskozorje me zavodljivo pozdravlja. Radujem se novom jutru i ptičjem cvrkutu, procvalim narcisama, mladim koprivama koje sadrže puno željeza, maslačku kojega ću nabrati za večernju salatu.

*

Pod okriljem hrvatskih vlastodržaca nagomilava se previše zla na leđa hrvatskog naroda. Hrvatska demokratska zajednica se prebrzo razboljela. Misli da može živjeti od prošlosti, od slave koju je požnjela na izborima 1990. Očito je previše požnjela, a premalo posijala. Vjerujem i nadam se svijetloj budućnosti koju mogu stvarati samo velike osobe, a nipošto stranački bukači i pokvarenjaci, osobe pravedne prema sebi i drugima, osobe kojima je ponajprije stalo do vječne mudrosti, do istine pred kojom im neće biti teško priznati svoje pogreške.

*

Pročitao sam Filozifiju vina mađarskog filozofa Bele Hamvasa koji se nada da će jednoga dana ipak dospjeti do uzvišenog stanja, kad više neće imati želju da u zadnjem džepu išta prokrijumčari na onaj svijet; kad nikome neće zavidjeti na zalogaju u ustima i na ženi u zagrljaju; kad više neće biti skrivene osvete ni dugovanja, niti će morati tugovati za propuštenim stvarima. Nisam baš previše oduševljen Hamvasovim razmišljanjem i stilom. Daleko više ostajem zamišljen nad biografskom činjenicom da mu je György Lukacs, režimski marksist, kritizirao knjigu 1947. zbog čega je pedesetogodišnji Hamvas pao u nemilost, izgubio namještenje u knjižnici i nastavio živjeti kao poljodjelski nadničar i pomoćni radnik u hidroelektrani. Umro je od izljeva krvi u mozak, objavivši za života tu jednu jedinu kritiziranu knjigu.

*

Starokineska Knjiga o postojanom i prolaznom poučava me da se najviše čovjekovo dobro temelji na unutarnjoj sigurnosti i čvrstini te na predanom služenju vanjskom svijetu. Biti svjestan svojih unutarnjih kvaliteta, neumorno raditi, druge poštivati, a sebe držati u sjeni. Nipošto se pozivati na svoje zasluge, suzdržavati se od svake samodopadnosti, svjestan da jedino skromnost stječe poštovanje i slavu.

O kako je divno imati pokraj sebe knjige mudrosti! Pored židovske i brojnih kršćanskih, ova kineska djeluje najcjelovitije. Ne rastajem se od nje od 1976. godine kad me Vesna Parun upoznala s bacanjem novčića i traženjem odgovora na jasno postavljena pitanja koja ne smiju biti sebična i prosta. Te godine kupio sam u Zagrebu njemačko izdanje s kockicama, a nešto kasnije nabavio sam i srspki prijevod. Divim se jednostavnoj mudrosti po kojoj je najteže živjeti.

*

Danima sam čitao i prelistavao knjige i brošure koje mi je prije nekoliko dana ostavio poznanik iz davnih dana, oduševljen sljedbom prakršćanske životne škole. Na kraju svega pročitanog imam osjećaj gađenja i dojam o teškoj mješavini ezoterijskih učenja, pretjeranog naglašavanja mističnosti kao čiste ispraznosti, mržnje prema razumskom mišljenju, užasnog pretjerivanja, jednostranog naglašavanja neosobnosti, podcjenjivanja čovječnosti, a nadasve previše plitkog, ako ne čak i preuzetnog prisvajanja Isusa iz Nazareta.

*

Sinoć sam ponovno gledao film Povratak u Vukovar, zatim priredbu pjesama i napjeva uz Dan grada Vukovara ispred razrušena Eltzova dvorca i tolikih drugih ruševnih zgrada, da o poginulim braniteljima, invalidima i ruševnim Vukovarcima i ne govorim. Sve se svodi na mit o Vukovaru, osim jedne jedine pjesme o stvarnoj sirotinji, zbog koje će pjevač Zlatko Pejaković vjerojatno politički snositi određene posljedice.

Nakon toga nastavio sam na satelitskom kanalu njemačke televizije gledati završne prizore iz života pjesnika Gottfrieda Benna, njegov boravak u biblioteci St. Galen i oduševljenje starim rukopisima, boravak u sanatoriju, umiranje od raka i pogreb u Berlinu. O, s kolikim sam oduševljenjem kao student u Münchenu kupovao njegove knjige, čitao pjesme i dnevničke zapise!

Prije spavanja još jednom sam pogledao obilježavanje prve obljetnice smrti Gojka Šuška, ceremonijalno polaganje vijenaca na Mirogoju i u svim vojnim središtima diljem Hrvatske. Podsjeća me to na prve posmrtne godine i prijetvorno obožavanje Josipa Broza Tita. Njegova sjena sve je prisutnija u oponašateljskoj hrvatskoj stvarnosti. Dokle ćemo od političara stvarati idole umjesto da sačuvamo spomen na ono ljudsko u njima?

*

Prisustvovao sam osnivačkoj sjednici Seljačkog saveza kod Augustinčićeva spomenika seljačkoj buni u Gornjoj Stubici. Naslušao se demagoških govora o hrvatskom seljaku i njegovu kralju Matiji Gupcu. Najdalje je s demagogijom išao predsjednik županijske organizacije HSS–a koji se za tu priliku preodjenuo u seljačku narodnu nošnju. Samo što se nije rasplakao nad seljačkom sudbinom, on koji nikad nije seljački živio, on koji je umirovljen kao milicajac jugoslavenskog sustava, on koji prima tri i pol tisuće kuna mirovine, mnogo više od prosječne profesorske plaće danas u Hrvatskoj.

*

Na jutarnjim vijestima Radio Slovenije čuo sam da je umro predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Ta je vijest doduše već danima visjela u zraku, pa ipak me duboko potresla. Dr. Tuđman ostat će simbolom hrvatske odlučnosti (i tvrdoglavosti), ostat će stranačkim prvakom i vođom svenarodnog hrvatskog pokreta, ostat će tvorcem neovisne i samostalne Republike Hrvatske. Neka mu je vječna hvala i slava!

*

Od jedanaest do šesnaest sati pratio sam pokop dr. Franje Tuđmana. Od stranih državnika jedino je Demirel, predsjednik Turske, bio na pokopu, što znači da je prvog hrvatskog predsjednika svijet već davno otpisao. Je li s pravom? Nisu li tisuće i tisuće domaćih poštovalaca i veličanstveni pokop pokazali svijetu da nije u pravu? Dr. Tuđman ima za Hrvatsku mnogo veće značenje od svih svjetskih velesila. Na pokopu je vrlo lijepo govorio zagrebački nadbiskup Bozanić, naglašavajući zasluge, ali i propuste pokojnika, propuste koji nas obvezuju na etičnost i poštenje, jer toga je očito bilo premalo u Tuđmanovoj eri. Previše je ljudi u njegovoj stranci kojima nije mjesto kraj njegova odra. Možda upravo zbog njih nije za života ispunio obećanje koje je dao poslije prvih izbora za predsjednika 1992. godine, obećavši hrvatskom narodu blagostanje.

*

U pola dva ujutro slušao sam prve djelomične rezultate izbora za Zastupnički dom Hrvatskog sabora. Pobijedila je koalicija stranaka s Ivicom Račanom i Draženom Budišom na čelu. Na drugom mjestu je koalicija četvorke, a najveći poraz doživjela je vladajuća stranka pokojnog dr. Franje Tuđmana.

Veselim se promjenama u Hrvatskom saboru, premda ne očekujem uskoro bitnije poboljšanje života u zemlji. No, velika je stvar da nam ne bude gore nego što nam je bilo, da se počnu ostvarivati uvjeti za bolji način življenja.

Narodu je očito prekipjela bahatost hadezeovaca, zato je i ovaj put glasovao više protiv, a manje za. Slušam komentare i držim se po strani. Čemu se mogu nadati? Žestokim svađama u Saboru i neznatnom porastu demokracije. Valja mi se pripremati za izbore na lokalnoj razini.

*

Na vijestima Hrvatskog radija saznao sam da je za novog predsjednika Republike Hrvatske izabran Stipe Mesić. Dakle, kandidat za kojega sam se opredijelio već na samom početku predizborne kampanje, cijeneći njegovo političko iskustvo, jednostavnost i prirođeni šarm. Čini mi se najlogičnijim da poslije Tuđmanove smrti predsjednikom bude upravo Mesić koji se s prvim predsjednikom razišao kad se osobno uvjerio da ovaj ne radi za dobrobit Hrvatske, a pogotovo ne za dobrobit Hrvata u Bosni i Hercegovini.

*

Na izbornoj skupštini općinske organizacije HSS–a jednoglasno sam javnim glasovanjem izabran za predsjednika. Time je započelo novo razdoblje u mom političkom preznojavanju. U novoj ulozi pozdravio sam se s unukom slavnog Stjepana Radića, također Stjepanom, koji svojom korpulentnošću odudara od glazbene finoće pedagoga i pijanista, baš kao što ja odudaram od političke lukavosti, jer još uvijek prerado tražim odgovore u starokineskoj Knjizi o postojanom i prolaznom koja mi odgovara da je mudrost suzdržavanja najbolji način za postizanje cilja, da mi valja biti na doličnoj udaljenosti od ljudi niska karaktera, da moram čuvati svoje dostojanstvo. Ne smijem nasjedati zmiji u sebi, crvu sebičnosti i stvaralačke oholosti. Valja mi sačuvati što bujniji unutarnji život i pouzdati se u svoju dobru sudbinu.

*

Svitanje, javljanje jata škvoraca, vrana, svraka i bezbroj sitnijih ptičica u voćnjaku i dolini potoka podsjeća me na raspjevanost življenja, raspjevanost koja se u prirodi svakog jutra ponavlja. Nekoliko posljednjih jutara viđao sam i divljeg zeca kako mirno i slobodno skakuće voćnjakom.

Milina postojanja u rosnom svjetlucanju jutra naprosto mi ne dopušta da mislim na sutra.

Jučer sam cijelo popodne prelistavao i čitao knjigu Personalizam i njegovi odjeci u Sloveniji. Ta me knjiga obradovala prije svega činjenicom da ju je uredio Peter Kovačič Peršin kojega se dobro sjećam iz studentskih dana u Ljubljani, kad je pokretao izdavanje kršćanske revije 2000. Neobično mi je drago što sam u životu imao priliku susretati se i osobno razgovarati s najznačajnijim slovenskim personalistima: Edvardom Kocbekom, Ivanom Mrakom, dr. Antonom Trstenjakom, dr. Francom Rodeom, dr. Antonom Stresom i drugima. Listajući spomenutu knjigu prvo sam pročitao Trstenjakov prilog o Romanu Guardiniju, autoru slavnog djela Život Gospodina Isusa Krista. Zanimljiva je Trstenjakova tvrdnja da Guardini u nijednom poslu nije zadovoljavajuće pronalazio samoga sebe i svoje mjesto u svijetu. Time mi je tog velikog mislioca učinio vrlo bliskim.

Jutros sam odmah nakon buđenja pročitao odlomak o personalizmu Marjana Rožanca, još jednog velikog čovjeka i bogotražitelja kojega sam imao čast osobno poznavati. Sjećam se kako me jednog poslijepodneva davne 1970. dr. Franc Rode poveo sa sobom u posjet Rožancu. U sjećanju mi je ostala prostrana radna soba, zidovi obloženi knjigama i Marjan za ogromnim pisaćim stolom, prenatrpanim novinama i časopisima. Sjećam se njegove nasmijanosti, ali ne i lika, kako je zanosno pričao o atletičaru Ivi Daneu. Tada nisam u njemu slutio velikog književnika, zato sam danas utoliko sretniji kad znam koliko je knjiga napisao, koliko je propatio i kako je mudro živio. Sretan sam što sam ga uživo čuo i vidio, a tek mi sada, deset godina poslije njegove smrti, valja pročitati barem nešto od onoga što je napisao.

*

U proteklih četrnaest dana najviše sam uživao u čitanju Autobiografskih zapisa Stanka Lasića. Divim se autorovoj načitanosti, iskustvima, radinosti, osobnom promišljanju, ali čini mi se da je preopširan, da je u svom intelektualnom preobilju ostavio autorski prilično oskudnu umjetničku tvorevinu. No, njegovi me zapisi obvezuju kao hrvatskog čovjeka i intelektualca koji se sprema za aktivno sudjelovanje na predstojećim izborima. Zato ispisujem načelne odlomke.

Dilema i pitanje uvijek jest: kako spoznajni oblik dovesti u sklad sa živom konkretnošću koja svojim bogatstvom odbija svaki oblik osim onog najskrivenijeg, svog, totalnog. Mislio sam da se to postiže poniznošću. Danas znam da prava riječ nije poniznost nego ljubav, to jedinstvo uma i srca, spoznaja konstantnog i neponovljivog... Moj spoznajni napor nije ništa drugo nego čežnja za takvom ljubavi. Vidjet ćemo do koje će mjere moj govor biti blizak ljubavi i hoću li biti dovoljno skroman da je budem dostojan.

– – – –

Bitno je održati dijalog, pobijediti monolog.

– – – –

Kao što sam u svom katolicizmu znao da nam Bog nije pružen na pladnju, nego da ga treba zavrijediti, uspinjući se k Njemu, tako mi je i filozofska logika pokazivala da Apsolut (Čovjek) nije dan neposredno i odmah, nego da do njega dolazimo mukom, naporom, patnjom, nadmašivanjem, posredovanjem, negacijama postojećeg. Ukratko: stvaralačkim radom.

– – – –

Država je jedan od oblika života, važan, ali ne i imperativan; država je sredstvo, a ne cilj. Cilj je kultura, a to znači učenje, vječni dijalog: umjetnost, znanost, istraživanje, izumi, obogaćivanje svih područja novim načinima rada i mišljenja. Nacija koja živi u kulturi i smjera kulturi, živi u volji i dinamici koja se oslanja na tradiciju, a gradi budućnost. Zato kulturi treba sve podrediti, ona je najviši oblik života jednog naroda, jednog individuuma.

– – – –

U našoj novijoj povijesti postojale su četiri političke snage koje su bile prožete ekspanzionističkom težnjom, ali je nisu mogle realizirati: Narodna stranka (Gaj, Strossmayer, Rački), Stranka prava (Starčević), Hrvatsko–srpska koalicija (Supilo, Pribičević), Hrvatska seljačka stranka (Radić, Maček).

– – – –

Budućnost dijaloške ili demokratske Hrvatske zavisi od svijesti o proživljenim totalitarizmima, o njihovoj radikalnoj negaciji i o vjernosti dijalogu/slobodi kao najvišem humanističkom idealu. Ideal našega usmjerenja mora biti obrana ljudskosti i čovjekova dostojanstva, borba protiv nasilja svake vrste, odgovornost prema drugima, oplemenjivanje nagona, stvaranje smisla. Sloboda čovjeka nije svrha po sebi, nego mora oživjeti u odgovornosti.

– – – –

Jedino kao ispovijest koja se ne plaši svojih tama, pogrešnih ocjena i slabosti mogu povijesti biti koristan. Ovoj koju sada živimo i koja je pred nama.

Ove duboko proživljene i mudro sročene rečenice moraju imati trajno presudni utjecaj na moje političko djelovanje. Srcem i dušom radit ću na tome da mi to djelovanje bude životno mudro i bogato djelima.

*

Danas smo svečanim kulturnim programom obilježili otvaranje proširene i novoopremljene narodne knjižnice. Bio je to veliki dan za mene. U svom govoru spomenuo sam svojevremeno sramotnu prodaju knjižnice austrijskom prekupcu zajedno s tvornicom kojoj je u vrijeme »udruženog rada« pripadala, što je izazvalo posebnu pozornost nazočne doministrice Branke Šulc. Ali su zato poniknute glave napustili proslavu »uglednici« koje je neočekivano zaskočila istina za koju su mislili da je već davno zaboravljena.

Politička situacija u Hrvatskoj ovih je dana izvan svake pameti. Ne zna se tko radi veće pogreške u koracima, vladajuća šestorka ili oporba. Prva je prije dva mjeseca donijela ustavne promjene, a sada bi mijenjala Ustav radi ukidanja Županijskog doma u Hrvatskom saboru. Na tu nepromišljenost bezobrazno je reagirala oporba, posluživši se legitimnom odlukom suda o privođenju generala Mirka Norca. Svaka čast i poštovanje svima koji su Hrvatsku branili od srpskog agresora i oslobodili je sjajnim pobjedama Domovinskog rata, ali zašto da se iza hrabrih i herojskih generala skrivaju najmračnije sile, ljudi koji su rat bogovski iskoristili za sebe, svoju promidžbu i bogaćenje. Okorjeli pokvarenjaci žele se tobožnjom obranom generala ponovno dočepati vlasti.

*

Ovih dana čitam Duhovnu psihologiju Elisabeth Lukas, predstavnice bavarske logoterapije, i sve sam manje oduševljen tom psihijatrijskom zasadom Viktora Frankla čiju sam knjigu Patnje zbog besmislena života pročitao prije dvije godine. Što je s mojim životom? Osjećam ga poput zore jutarnje. Spreman za predstojeće izbore, premda se u županijskom vrhu HSS–a očekuje veliki metež i borba. U tom pogledu ne smijem nijednom smetnuti s uma da mi valja nastupati među zadnjima i odlučno, ne svađalački, već kulturno i pošteno prema drugima i sebi. Zadatak mi je biti stožernikom u općini, a korifejem na županijskoj razini.

*

Jučer sam završio s prevođenjem knjige Moja iskustva s Crkvom velikog njemačkog teologa dr. Bernharda Häringa. Prevođenje se podudara s mojim političkim angažiranjem. Danas počinje službena predizborna kampanja. Nositelj sam HSS–ove liste za općinsko vijeće. U izbornom stožeru predsjednik sam odbora za promidžbu. Objedinio sam i razmnožio županijski izborni program, puno vremena proveo na sastancima i s pravom se nadam uspjehu na izborima. Kao izborni pobjednici morat ćemo u još većoj mjeri biti realni, razboriti i dobronamjerni.

*

Otvorio sam naslijepo Bibliju i pročitao prvi uočeni odlomak: Pazite da ne vršite svoje pravednosti pred ljudima, da vas oni vide. Inače nećete imati plaće kod svog Oca nebeskoga (Mt 6, 1). Ne hvaliti se svojom pravednošću pred ljudima, nego biti pravedan po svojoj savjesti, pred Bogom!

Ne smijem posrnuti i nemam pravo očajavati. Osjećam zdravlje u sebi i snagu stvaralačkog poleta. Valja mi ustrajno i zahvalno raditi i mudro politički djelovati. Diviti se i uživati. Zanemarivati ljudsku glupost i sebičnost, čak što više, moram se boriti protiv svake gluposti i ružnoće življenja, kao čovjek zavičaja, svojih dubina i visina.

*

Izabran sam po drugi put za općinskog načelnika, ugodno iznenađen podrškom koalicije i nezavisnih vijećnika. Nastojat ću što razboritije načelnikovati, s velikim razumijevanjem prema koalicijskim partnerima i opoziciji, za dobrobit svih stanovnika općine Hum na Sutli.

Na području općine posluju gospodarski stabilna poduzeća, velik broj samostalnih poduzetnika i oko stotinjak obrtnika. Od svjetovnih spomenika kulture najpoznatiji je dvorac Mali Tabor, stariji brat Velikog Tabora kraj Desinića, te dvije kurije u Prišlinu i Taborskom, dok su od sakralnih spomenika najsačuvaniji crkva sv. Vida iz 14, crkva Majke Božje Taborske iz 16. i crkva sv. Ivana iz 17. stoljeća. Bogata kulturna tradicija odvija se u osmogodišnjoj školi »Viktora Kovačića« s pet područnih četverogodišnjih škola, zatim u kulturno–umjetničkoj udruzi »Rikarda Jorgovanića« (tamburaška, folklorna, dramska i recitatorska sekcija), u Limenoj glazbi te pjevačkom oktetu Kaj.

Hum na Sutli zavičajna je općina velikog hrvatskog arhitekta Viktora Kovačića. Želja mi je da u svom mandatu uspijem o tom velikanu hrvatske arhitekture i dizajna prirediti znanstveni simpozij i objaviti zbornik radova. Zavičajna općina dužna je to učiniti čovjeku koji se cijeli život borio s brojnim primitivcima, protivnicima i eklekticima, naglašavajući potrebu poštivanja tradicije u duhu svog vremena i izvorne stvaralačke prepoznatljivosti.

*

Iznenađeni smo i duboko zaprepašteni spoznajom da, prema nedavno parafiranom ugovoru o granici između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, državna granica kroz Sutlansko jezero ne ide koritom rijeke Sutle. Nije nam jasno zašto su članovi hrvatskog povjerenstva za granicu pristali da ubuduće granica ide jugoistočnom obalom jezera, odnosno da jezero zajedno s branama pripadne Sloveniji kad je više od trećine jezera pripadalo Hrvatskoj. Pripreme za izgradnju brana i uređivanje jezera počele su 1974. Te godine iseljene su s područja hrvatskog dijela jezera 24 obitelji, a svrha jezera bila je obrana od poplava, u prvom redu lječilišno–turističkog kompleksa u Podčetrtku. Jezerom je upravljalo poduzeće Nivo iz Celja, koje je ljeti 1986. zbog prevelike zagađenosti počelo ispuštati vodu, da bi godinu dana kasnije došlo do potpunog pražnjenja jezera. Godine 1992. osnovana je međudržavna stručna radna skupina za Sutlansko jezero koja se godinama zauzimala za izradu i potpisivanje međudržavnog sporazuma o statusu jezera i upravljanju tom turističko–rekreativnom destinacijom. Općine s hrvatske strane — Hum na Sutli i Zagorska Sela — bile su i ostaju živo zainteresirane za ponovno punjenje jezera.

*

Pitanje granice po sredini ili uz hrvatsku obalu Sutlanskog jezera nije zasjenilo inače tradicionalno dobru suradnju pograničnih općina s obje strane Sutle, već je urodilo otvorenim razgovorom krapinsko–zagorskog dožupana Đovanija Broza i trojice načelnika pograničnih općina s načelnicima susjednih slovenskih općina te direktorom turističkog kompleksa Terme Olimia u Podčetrtku.

Istina o ljekovitoj vodi i nastanku toplica Terme Olimia ukazuje na još jednu u nizu ideoloških zaslijepljenosti hrvatske politike. Naime, prvotni izvor tople vode bio je sve do šezdesetih godina XX. st. u Harinoj Zlaki na hrvatskoj obali Sutle. Godine 1952. Miroslav Sternad, župnik u Podčetrku, pozvao je inženjera Matu Vukčevića iz Klanjca i sugerirao mu da odnese uzorak vode na analizu u Zagreb. Analizom je utvrđeno da se radi o izvanredno ljekovitoj vodi. No, samo zato što je inicijativa potekla od katoličkog svećenika, »najcrnije ovce i klasnog neprijatelja«, dnevne novine i tjednici u Zagrebu mjesecima su negativno pisali o ljekovitom vrelu Harina Zlaka, naglašavajući da se radi o obmanjivanju naroda od strane župnika koji bi iz tog termalnog vrela htio stvoriti nekakav Lourdes u socijalističkoj Jugoslaviji. Tako smo, ideološki zaslijepljeni Hrvati, prepustili stvar župniku Sternadu, za kojega je »bratska« republika Slovenija imala mnogo više razumijevanja unatoč istom političkom i državnom uređenju. Godine 1956. dvojica gospodarstvenika iz Trbovlja izgradili su i uredili u Harinoj Zlaki mali bazen u kojemu se kupalo do tisuću kupača dnevno. Budući da je kupača bilo iz dana u dan sve više, te mnogi od njih nisu istog dana mogli doći na red u bazenu, župnik Sternad predložio je slovenskim vlastima povoljniju lokaciju na slovenskoj obali Sutle. Prišlo se vrlo zahtjevnom bušenju do podzemnog bazena ljekovite vode, bušenju koje se na kraju pokazalo vrlo isplativim. Slovenci su tik uz Sutlu izgradili Atomske toplice, danas preimenovane u Aqua Lunu, a malo južnije i Terme Olimia, kupališno–rekreacijski kompleks sa svim pratećim sadržajima na europskoj turističkoj razini. I zar da im na tome zavidim? Nipošto. Svjestan žalosnih činjenica iz hrvatske prošlosti pozdravljam održavanje potpuno otvorenih konkretnih razgovora o budućnosti Sutlanskog jezera koje bi ubuduće trebalo turistički povezivati Podčetrtkek i Rogašku Slatinu sa slovenske te Hum na Sutli, Zagorska Sela i Kumrovec s hrvatske strane.

Svoj prilog raspravi završio sam pozivom da se dobrosusjedski zauzimamo za pravednost i slobodu, za više radosti a manje zla, za suživot na granici koja tradicijskom kulturom, gospodarskim povezivanjem i razvojem turizma obogaćuje život u slovenskom i hrvatskom sutlanskom podneblju.

*

Tko su u politici najžešći protivnici? Profinjeni licemjeri kojima je stalo do vanjske uglađenosti, ne obazirući se na unutarnju moralnu crvljivost, duhovnu trulež i raspadljivost.

Pitam se odakle na političkim sastancima tolika ozlojeđenost. Ponekad gledamo jedni druge tako ljubopitljivo, kao da ništa na nama nije čitljivo. Zašto smo toliko opsjednuti svojim veličinama? Zašto na ljute rane naših birača — umjesto melema dobrote — stavljamo otrov sebičnosti, otrov laskanja i ulizivanja, otrov zajedljivosti u međusobnim prepucavanjima? Zašto su nam zakulisne igre i niski udarci draži od otvorenog sučeljavanja? Zašto nam je draže iznošenje prljavog veša od seljački čistih rubača? Nismo li svi mi prihvatili politiku kao nužnu brigu i žrtvovanje za opstanak i dobrobit naših općina, gradova i županije? Zar ne znamo — ili ne želimo znati — da mrzovolja i zajedljivost mogu uroditi samo nasiljem i podjelama?

Znam da politika nije pjesništvo, nije molitva, ali ne mora biti ni kurva u našim redovima. Zašto nam ne bi postala čarolijom ljubavi u kojoj ćemo — po uzoru tolikih velikana naše stranke — postati mnogo odgovorniji, vedriji i ljudima miliji.

*

Danas ostajem kod kuće, jer mi valja dovršiti prijevod knjige velikih zapadnoeuropskih duhovnika pod naslovom Blagotvorna riječ za svaki dan. Prevođenje me u velikoj mjeri opušta i ispunja uzvišenim mislima, premda me na pojedinim mjestima i pomalo gnjavi suvišnim ponavljanjem i prepoznatljivom, prilično ustajalom duhovnošću.

Sinoć me prenerazila vijest o sestri Bernardici, koja je kao redovnica svojim nesebičnim radom spasila na stotine ovisnika o drogi i alkoholu, a ovih je dana napustila redovnički život. Ne vjerujem da je to učinila zbog zaljubljivanja u nekog muškarca, jer mi ne djeluje ovozemaljski zaljubljeno. Bliža mi je pretpostavka da više nije htjela biti ovisnicom o katolicizmu koji je uza sve svoje pozitivne strane ipak previše crkven, a premalo božanski.

*

Prisustvovao sam predstavljanju knjiga dr. Ante Simonića u preporodnoj dvorani HAZU u Zagrebu. Rukovao se s autorom i od srca mu čestitao na velikom životnom djelu. Nisam se uspio rukovati i pozdraviti s predsjednikom Zlatkom Tomčićem, jer je bio okružen prevelikim brojem obožavatelja ili davitelja. Prošetao sam Jurjevskom, spustio se Radićevom u gradski trbuh iliti podzemni dio tržnice Dolac gdje se mogu najživlje osjetiti želučane tegobe i čirevi hrvatskog puka.

Na sastanku hrvatskog dijela Stalne mješovite komisije za granicu s Republikom Slovenijom u Ministarstvu vanjskih poslova na zagrebačkom Zrinjevcu pročitao sam i u pismenom obliku predložio da se cijeli pogranični prostor od Huma na Sutli do Kumrovca s hrvatske, te od Rogaške Slatine do Podčetrtka sa slovenske strane proglasi jedinstvenom hrvatsko–slovenskom pograničnom zonom kontinentalnog turizma. Držim da za osnivanje te zone postoji obostrani interes. Slovenske općine uz Sutlu imaju u tome već hvalevrijedna turistička ostvarenja (Rogašku Slatinu, Terme Olimia i Aqualuna, Kozjanski park) te golemo iskustvo, a hrvatske općine uz Sutlu imaju zasad tek vrlo bogate potencijale (izgradnja bungalova i rekreacijskih terena u Donjem Breznu uz buduće Sutlansko jezero, kupališnih bazena i ugostiteljskih objekata u općini Zagorska Sela, te napuštena zdanja Doma omladine i boraca, bivše političke škole i predsjedničke vile Josipa Broza Tita u Kumrovcu), potencijale koji naprosto vape za dugoročnim gospodarsko–turističkim sadržajima. Nadalje, predložio sam da se pogranični prijelazi Razvor, Miljana, Mali Tabor, te Klenovec Humski podjednako lijepo urede s hrvatske i slovenske strane; da Vlade u Zagrebu i Ljubljani što prije utvrde najvišu vrijednost robe za osobnu upotrebu i za potrebe domaćinstva koja se može prenijeti iz susjednog pograničnog područja bez plaćanja carine i drugih uvoznih davanja; da se omogući zapošljavanje u susjednom pograničnom području, a da se porezi zaposlenih doznačuju onim pograničnim općinama u kojima zaposlenici žive; da se donese odluka o ekološkoj zaštiti rijeke Sutle i Sutlanskog jezera; te da se u školama unutar pograničnog područja uvede fakultativna nastava hrvatskog, odnosno slovenskog jezika. Poznavanje susjedova jezika od velikog je značenja za temeljitije međusobno poznavanje i zauzimanje zajedničkih stajališta te donošenje jasnih zaključaka. Na taj način uvelike ćemo pridonijeti što boljem dobrosusjedskom životu u prelijepom sutlanskom podneblju, na što nas obvezuju prije svega brojni mješoviti brakovi u našim općinama, zajednička tradicija i kultura, velika radišnost i gostoljubivost, a volio bih da nas iznad svega na to obvezuje i naša sjajna zajednička budućnost.

*

Prošli tjedan radio sam na pripremanju općinskog biltena Humsko obzorje u kojemu smo objavili najbitnije informacije o općini te ga u dogovoru s mjesnim poštanskim uredom besplatno dostavili u svako kućanstvo. Jutros me probudi prizor Krležinih naslova iz posmrtne zaostavštine. Je li moguće da je Krleža oporučno zabranio otvarati svoju književnu ostavštinu samo zato što u biti nije bio ništa uzvišeniji pisac od Ivana Aralice čija Ambra se već mjesecima nalazi na prvom mjestu najčitanijih knjiga, premda je riječ o književnom prostakluku? Sve se svodi na Krležin Moj obračun s njima.

*

Ne bojim se susreta s mještanima, ali moram biti spreman na gnjavažu s pojedincima. Moram sačuvati smirenost i blagotvornu riječ za svakoga. Pokušao sam to i sinoć na godišnjoj skupštini Turističke zajednice. Vidio sam kako su i najljući neprijatelji, bolje rečeno jalnuši, pozorno slušali i odobravali moje smjernice. Na prigodnom domjenku bili su pasje umiljati. I zato moram budno paziti da se ne raspekmezim od njihova ulizivanja. Trebam ih držati na doličnom odstojanju. Ne dopustiti da mi riječi prijeđu u brbljanje, a još manje u podilaženje sugovornicima.

*

Umro je hrvatski kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup koji mi je uskratio đakonsko i svako daljnje crkveno ređenje zbog moje pobunjenosti protiv rimokatoličkog sputavanja kršćanstva. Nisam ga osobito cijenio, ali mi je s vremenom postala draga njegova jednostavnost. Volio bih posjedovati njegovu moć opraštanja. Mislim da je u tome bio doista velik Čovjek i Hrvat. Kao takav zaslužuje najčasnije mjesto u povijesti hrvatskog naroda.

*

Bio sam na pokopu učiteljice koju je u trideset i trećoj usmrtila moždana kap. Otišla je kao Isusova vršnjakinja, neka joj vječnost bude blažena! Promatrao sam djecu u suzama, suosjećao s roditeljima i zaručnikom, slušao oproštajne riječi i zamišljao umiranje na Kalvariji. Vjerujem li u uskrsnuće mrtvih? Vjerujem u Isusa, u vječnu Ljubav, u vječni Život, u Vječnost u sebi. To je najviši smisao življenja. Hoće li me taj smisao činiti sretnim i u mukama kad me jednom snađu?

*

U ova ljetna jutra nastojim spavanjem nadoknaditi svu potrošenu energiju na kasnovečernjim sjednicama i raspravama. Snovi me oplemenjuju spoznajom da je čovjekova veličina u suživotu s prirodom, u njegovu vlastitom doprinosu veličanstvu i ljepoti življenja. Da je ljepota moguća i da postoji, najbolji dokaz su snovi. U svakodnevnoj stvarnosti svedena je na sužanjstvo egzistiranja ili preživljavanja, ali ljepota postoji. Očituje se u razumijevanju drugoga, u divljenju božanskoj prirodi i čovjekovim ostvarenjima, u suosjećanju i opraštanju.

*

Pročitao sam knjigu Ivana Lovrenovića Bosanski Hrvati, oduševljen autorovom iskrenošću, svjedočenjem, dosljednošću, temeljitošću i ozbiljnošću. Moju pozornost osobito je privukla žudnja za stanovitim transreligijskim obzorjem, u kojemu ćemo svi biti s jednakim spasenjskim šansama, zasnovanim na našim ljudskim djelima, na našem unutarnjem susretu s Bogom, a ne na našem pripadništvu religijama. Knjiga je prožeta franjevačkom osobinom doživljavanja stvari iz srca njihove konkretnosti, ne obazirući se na apstraktne ideološke zadanosti i apriorizme.

*

Proteklih dana imao sam nekoliko nastupa: razgovor za Hrvatski radio, sudjelovanje na okruglom stolu o kajkavskom narječju, pojavljivanje na stranicama interneta.

Na osnivačkoj skupštini Instituta za europsku razmjenu kulture sa sjedištem u Mariboru, dvorac Betnava, izabran sam za predsjednika upravnog vijeća koje sačinjavaju po jedan član iz Slovenije, Austrije, Italije, Njemačke, Mađarske i Hrvatske. Institut djeluje u okviru programa Europske Unije Kulura 2000 koji traje od 2000. do 2004. Cilj programa je promicanje opće kulture koja se temelji na mnogostrukosti i raznolikosti, ali i na zajedničkoj kulturnoj baštini. Svrha programa je poticanje kreativnosti i širenja interkulturalnog dijaloga te poznavanja povijesti europskih naroda. Program obuhvaća: projekte istraživanja i prezentiranja europske kulturne baštine (arheološka istraživanja); projekte koji pridonose poticanju umjetničkog (amaterskog i profesionalnog) stvaralaštva u Europi; projekte međusobnog upoznavanja kulture i povijesti europskih naroda. Na osnivačkoj sjednici prihvaćen je naziv Instituta koji ima svoje sjedište u Mariboru, a službeni jezik na sjednicama je njemački. Općina Hum na Sutli prijavit će projekt arheološkog istraživanja »Plemićki grad Vrbovec kraj Huma na Sutli«.

*

U maloj dvorani krapinskog pučkog učilišta bio sam sudionikom svečane promocije knjige Križni put pjesnika Luke Paljetka i slikara Ivana Lovrenčića. O monumentalnom pjesničkom i slikarskom djelu govorili su Tonko Maroević, Božo Biškupić, Ivan Golub, Bonaventura Duda i Josip Stipanov. Na prigodnom domjenku izmijenio sam nekoliko srdačnih riječi sa svojim dragim profesorom dr. Ivanom Golubom, zagrlio se s pjesnikom i dubrovačkim gosparom Lukom Paljetkom, razgovarao s potpredsjednikom Matice hrvatske Tonkom Maroevićem, ravnateljem Nacionalne i sveučilišne knjižnice Josipom Stipanovim te s mnogim drugim sudionicima.

*

U županijskoj organizaciji HSS–a došlo je do velikog previranja uoči najavljenih parlamentarnih izbora. Najgore u svemu tome je izbjegavanje i omalovažavanje propisanih kriterija prilikom predlaganja kandidata. Jedinim kriterijem i mjerilom postala je upala samosvijesti o vlastitim vrijednostima i nezamjenjivosti. I mene samoga dobrano trese pomalo sebična groznica. Mogu li je izliječiti samosvladavanjem i predlaganjem rješenja od dobroga na bolje?

Bilješka o piscu

Božidar Brezinščak Bagola rođen je u Vrbišnici, općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje. Diplomirao je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974. i na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978. Živi u Humu na Sutli gdje već u drugom mandatu obavlja dužnost općinskog načelnika.

Prva pjesma objavljena mu je u studenome 1968. u novosadskom književnom časopisu Polja pod pseudonimom Ljubo Taborčan. Od tog vremena naovamo bavi se književnim radom, pisanjem na hrvatskom i slovenskom jeziku, te prevođenjem sa slovenskog i njemačkog jezika.

Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevoditelja i Društva hrvatsko–slovenskog prijateljstva.

Dosad je objavio slijedeća djela:

Bjegunac svete uspomene (pjesme), Zagreb 1971; Samoobsodba (pjesme na slovenskom), Ljubljana 1974; Traganje za samim sobom (roman), Beograd 1980; U ime pračovjeka (pjesme), Zagreb 1983; Sve hladnija svanuća (pjesme), Zagreb 1984; Staklo u nama (pjesme), Zagreb 1990; Razdruživanje (pripovijetke), Zagreb 1992; Zapisi jednog bogoslova (lirska proza), Zagreb 1994; Zavičajna radost življenja (ogledi), Zagreb 1997; S one strane dunava (roman), Zagreb 2002; Moje slovenske izkušnje (putopisi, ogledi, eseji, pjesme i memoari na slovenskom), Celje 2003.