Povijest kulture iz prostorne vizure

Povijest kulture iz prostorne vizure

Helena Sablić Tomić/Goran Rem: Slavonski tekst hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Posebna izdanja, Zagreb, 2003.

Nakon što smo preživjeli poplavu raznih krajeva — »kraj povijesti«, »kraj industrijskog društva«, »kraj moderne«, »kraj znanosti«, »kraj arhitekture«, »kraj umjetnosti«, »kraj knjige« i književnosti, »kraj čovjeka« i sve druge »krajeve« — sada samo sa svih strana obasipani novim početcima. Iz poetike kraja s kraja XX. stoljeća budimo se, još mamurni, u poetici početka. Jedan je od takvih početaka, na području književnoga znanja, i ova knjiga. Knjigu krase fizička ljepota, iznenađujuće čvrsta struktura, sustavnost kakvu dugo nismo vidjeli, golema arhivska građa i, prije svega, novi kulturološki jezik. A iz novoga jezika izronilo je ono što u cijelom pothvatu najviše raduje — novi tip književne povijesti.

Moderna je kultura bila orijentirana na vrijeme, a razvoj se zamišljao kao užurbanu spiralu koja hita prema utopijskim ciljevima (apsolutnoj slobodi čovjeka, najboljoj od svih nacija, najboljemu od svih društava, najboljem i najnovijem od svih tekstova). U književnosti to je vrijeme izražavala poetika inovacije, a u književnoj povijesti brza smjena stilova i razdoblja po načelu žestokih inverzija: renesansa svrgnu srenjovjekovlje, barok svrgnu renesansu, romantizam svrgnu klasicizam, realizam svrgnu romantizam, a modernizam i avangarda dođoše da pod sve to podvuku konačnu crtu i svrgnu cijelu tradiciju. Svega toga u postmoderni, ili ako hoćemo drugi termin, u eri globalizacije, nema. Postmoderna je globalistička kultura orijentirana na prostor.

Moderna književna povijest sa svojom poetikom inovacije i periodizacijom po stilovima i razdobljima skončala je na kraju XX. stoljeća u prostornim žanrovima pojmovnika, lekskiona, enciklopedija i različitih arhivarskih pregleda. Knjiga koju danas pozdravljamo ima ponešto od svega toga, ali i »nešto« više od toga. To »nešto« više jest geokulturologija — viđenje kulture iz prostorne vizure.

Autorski par Helena Sablić Tomić i Goran Rem razlikuje Slavoniju kao zemljopisni prostor omeđen rijekama (Dravom, Dunavom, Savom i dijelom Bosuta) i Slavoniju kao kulturni prostor. Imenica Slavonija sa svim bliskim riječima i sintagmama u ovoj knjizi nije nikakav ontološki supstrat, nije prirodna činjenica, to je kulturni konstrukt nastao stoljetnim radom tekstualne proizvodnje i komunikacije u Slavoniji kao geokulturnom prostoru — simbolični univerzum slavonske kulturne energije. Ova je knjiga čitanka Slavonije kao teksta u doslovnom smislu riječi — tkanja koje dugim radom kulture nastaje poput rubine ili tkanice. U Slavoniju, slavonski tekst, slavonski kulturni prostor i slavonski identitet utkivaju se i pisci i kulturne pojave izvan granica zemljopisne Slavonije (Bosanska Posavina, Srijem, rubovi uz madžarsku granicu) ukoliko sudjeluju u kulturnoj proizvodnji teksta »Slavonija«. Koncentrati, mikrokozmosi ili, kako autorica i autor kažu, »polja« toga slavonskoga kulturnog univezuma slavonski su gradovi: Ilok i Vukovar, Vinkovci i Županja, Osijek, Đakovo, Slavonski Brod i Požega. A u tim mikrokozmosima oni pisci koji svoje stvarne ili kulturne adrese imaju u tim gradovima kao poljima slavonskoga identiteta.

Vrijeme, osnovni nositelj moderne kulture, modernoga razmišljanja o povijesti i moderne historiografije, u ovoj je velebnoj čitanki zamijenjeno interesom za posve određeni kulturni prostor, i time je cijela koncepcija književne i kulturne povijesti preokrenuta naglavce: književni se razvoj vezao uz prostor, a povijest se pretvorila u topografiju. Povijesni se razvoj ne zamišlja kao pravilna smjena inovacijskih poetika koja strmoglavo juri prema konačnom cilju, najoriginalnijem od svih tekstova, nego kao lagani kontinutet ispresijecan »eksplozijama« (termin Mihaila Lotmana), tj. takvim tekstovima i takvim autorima koji razbijaju kontinuitet i tako ga pokreću.

Knjiga nema uobičajene periodizacije po stilskim epohama i razdobljima, niti po generacijama, časopisima ili stoljećima. To je golemi arhiv koji obuhvaća tvorbu i razvoj slavonskoga kulturnog identiteta od rudinskih slova iz XII. stoljeća (nešto kao slavonska baščanska ploča) do Slavonskoga ratnog pisma na kraju XX. stoljeća.

Poetike i stilske epohe nisu nestale, one su se samo povuke u dublje slojeve knjige, dok kao glavne razine iščitavanja slavonskoga kulturnog identiteta postaju pismenost, žanrovski sustav, subjekt i tematsko–stilski kompleks.

Građa je raspoređena u četiri poglavlja, koja okupljaju četiri strategije u tvorbi slavonskoga kulturnog prostora i identiteta. Prvo poglavlje, Slavonski tekst od početaka pismenosti do romantizma, posvećeno je inicijalnoj tvorbi kulturnog identiteta (glagoljaštvo, čudesa, žanr molitvenika, Iločki štatut). Tu se već pojavljuje locus slavonskoga sela i tema graničarstva koja će se razviti tek u drugom strategijskom polju, Slavonija u književnosti, od romantizma do 1950. To je doba tvorbe i institucionalizacije onoga slavonskog identiteta koji je danas u nekim aspektima postao stereotip slavonskosti i slavonštine (graničarstvo, šokačka književnost, vezanost uz zemlju, slavonska duša, pritajena strastvenost, ikavski govor, jednostavnost izričaja i suzdržani humor). U trećem poglavlju, Književnost u Slavoniji, vremenski omeđenom od prve zbirke pjesama Vladimira Rema iz 1951. do najistaknutijega suvremenog pjesnika Demilira Rešickog, slavonski, sada već stereotipizirani identitet, zadržava se u ruralnoj kulturi, a elitni se pisci uklapaju u nacionalnu matricu kasnoga modernizma i postmodernizma. I napokon, Slavonsko ratno pismo 90–ih kao najveća, metaforička i doslovna eksplozija slavonskoga kulturnog prostora.

Tvorba i razvoj slavonskoga kulturnog prostora, njegov kontinuitet i njegove eksplozije, utjelovljen je u konkretnim prostornim poljima — gradovima kao središtima tekstualne proizvodnje. Tako u sklopu slavonskoga kulturnog prostora glavnim junacima ove knjige postaju slavonski gradovi, a geokulturlogija postaje urbokulturlogija — topografija gradova s pripadnim kulturnim zbivanjima, autorima, tekstovima, biografijama, periodikom, sociokulturnim situacijama i ideologijama. Do XVIII. stoljeća slavonski je kulturni prostor pasivan primatelj poticaja iz hrvatskih južnih prostora, a na kraju XX. stoljeća postaje eksplozivan čimbenik koji u doba posljednjega rata doživljuje renesansu. Po shvaćanju autorskog para upravo je tekstualna renesansa kao sabrana stoljetna kulturna energija sačuvala slavonske gradove na kraju XX. stoljeća od potpunoga uništenja.

Knjiga je na jednoj razini, u književnoj povijesti, ostvarila poznatu krilaticu globalizacijske ere: misli globalno, a djeluj lokalno. To je primjer lokalnoga djelovanja koji za hrvatsku kulturu ima globalno značenje. Možemo samo zamijeniti imena gradova iz drugih regija i uvrstiti druge pisce i druge tekstove; dobit ćemo topografsku kartu hrvatske kulture, panoptikum identiteta i razlika. Nakon zahuktaloga modernog vremena i književne povijesti po epohama i poetici inovacije, nakon proglašivanja svih mogućih krajeva, pa i kraja povijesti, a u tom sklopu i kraja književne povijesti, eto nas, s ovom knjigom, opet u povijesti, u povijesti posve određenoga prostora, u povijesti tekstova koji čine tijelo gradova, gradova koji čine tijelo slavonskoga kulturnog prostora i slavonskoga kulturnog prostora koji je dio tijela hrvatske kulture.

U ovoj smirenoj, samouvjerenoj, čudesnoj i elegantnoj knjizi dobili smo topografiju slavonske kulture koja ne ontologizira i ne nameće svoj identitet, nego blago i utemeljeno otkriva konstrukte identiteta poštujući razlike, i razlike čuvajući identitete. Deset godina nakon što je slavonski kulturni prostor eksplodirao u stvarnom ratu i u simboličnom ratnom pismu, u ovoj se knjizi dogodila eksplozija moderne književne povijesti i moderne književne znanosti, a time i bitan pomak u razvoju pisanja povijesti književnost kao povijesti kulturnoga prostora. Dobili smo golemu simboličnu tkanicu hrvatske kulture — slavonsku geokulturologiju i urbokulturologiju — istodobno priču i sliku, arhiv i viđenje, simbol i zbilju, dušu i tijelo.