Povijesni roman u Australiji

Povijesni roman u Australiji

Fikciju sam počela čitati, stvarno čitati, negdje 1980–ih godina i iz današnje mi se perspektive čini da je to bilo zlatno doba romana. Sredinom 80–ih na Sydney University niste mogli uspravno držati glavu ako niste pročitali Nepodnošljivu lakoću življenja ili Sto godina samoće. Naši poznanici homoseksualci po kampusu su cirkulirali kopije HQ magazina s dugim intervjuima »novih egzotičnih« pisaca poput Brucea Chatwina, ostali dečki su djevojkama za koje su bili zagrijani posuđivali The Passion, roman Janette Winderson. Čak i ozbiljnije cure podrezivale su i bojale kosu poput junakinja romana Helen Garner. Najveći slobodnjaci na sveučilištu prebacivali su se ili u Odsjek vizualnih umjetnosti — koji je još uvijek odjekivao sjenom posjeta Jeana Baudrillarda iz 1984. godine — ili u program australske književnosti, gdje su govorili o prednostima Asley1 pred Adamsom, a u slobodno vrijeme pisali su imitacije The Last Days of Famous Mime Petera Careya.2

Ako u djeliću sekunde krenemo dvadeset godina naprijed, svuda se, kamo god se okrenete, govori o krizi književnosti — pogotovo u Australiji. U posljednjih pet godina raste čak osjećaj panike vezan uz stanje u kojem se našla fikcija, što je otprilike počelo s Demidenko (a kasnije s Radley i Koolmatrie) krivotvorinama.3 Godine 1996. je dobitnik Miles Franklin književne nagrade, Christopher Koch, koji je optužio demon postmodernizma za opadanje naše književne kulture; nešto kasnije je Frank Moorhouse okrivio tečajeve kreativnog pisanja za proizvodnju prezasićenosti na ionako pretrpanom tržištu. Drugi pak lementiraju o širenju grungea, ili o odsutnosti »političkog romana« iz književnog pejzaža. Taj osjećaj paničnog pesimizma doista je uzeo maha 2000. godine kad je Australian Book Review organizirala simpozij o tome publicira li se u Australiji »previše« ili previše »osrednjih« romana. U pozadini svega bila je sedmogodišnja vladavina Howardove vlade, režima nesklona umjetnicima, koja je pod prividom povratka solidnim vrijednostima, navodno izgubljenim pod krinkom političke korektnosti za vrijeme Keatinagove ere, zapravo obilježena škrtošću duha, uskogrudnim interesima i striktnim ustrajavanjem na novčanoj stezi.

Od početka 2002. godine zabrinutost oko stanja umjetnosti skoncentrirala se na sadržaj australske književnosti i njezinu nesposobnost da se suoči sa sadašnjošću. U Bulletinu (od 13. studenog 2002), Hannie Rayson pozvala je na »angažirani teatar«, dok su Malcolm Knox u Sydney Morning Heraldu (21. siječnja 2002) i Drusila Modjeska (8. kolovoza 2002) prozvali australski roman zbog toga što se udaljio od modernog života.

Prema Knoxu i Modjeskoj kod nas se piše previše povijesnih romana. Modjeska, nekada velika zagovornica australske fikcije, nedavno se, kaže, iznenadila otkrivši da ne uživa više u australskim romanima koji joj se, zbirno govoreći, čine »varljivima i nestvarnima«. Dok su naši pisci nefikcijskih tekstova izrasli do kompleksnosti vremena u kojem živimo, kaže dalje ona, količina promjena oko nas bila je previše za naš roman koji radnje sada smješta gotovo isključivo u egzotična okružja ili u prošlost. I Knoxa također zabrinjava vlastiti nedostatak zanimanja za suvremenu australsku fikciju: romani francuskih i američkih autora (Houellebecq, Franzen, Moody) izgleda bolje obuhvaćaju realnost kako ju on zamišlja nego, na primjer, roman True History of the Kelly Gang autora Petera Carreya.4 To je zato što previše australskih romana pronalazi utočište u »u dalekom razdoblju, u nepoznatom okružju ili su alegorični«.

Nema sumnje da se doista radi o teškim vremenima u kojima razumnim izgleda biti pripravan i zabrinut.5 Keatingova era sa svojim optimizmom o budućnosti Australije i mogućnostima fikcije danas se čini udaljena svjetlosnim godinama.6 Neki put čini mi se nemogućim skoncentrirati se na pisanje romana. Postoji osjećaj, makar u naraštaju pisaca kojima sama pripadam, ispraznosti, kao da držimo dah u želji da netko napiše iduću važnu knjigu, postoji zabrinutost vezana uz preplavljivanje i inflaciju ekonomije pisanja, s velikim predujmima i prenapuhanim novim romanima — kao što kaže moj prijatelj: »Neki put čitam i mislim u sebi — sve je ovo samo tekst«.

Ali je li pisanje o povijesnim temama dekadentna aktivnost u naša vremena — kao što je napisao Knox: guditi dok Rim gori?

Ne mogu se oteti dojmu da inzistiranje na tome da se piše više romana o sadašnjosti a manje o prošlosti, ne pomaže previše. Koliko unatrag, na primjer, treba roman ići da bi bio diskvalificiran kao nerelevantan — dvadeset, trideset, stotinu godina? Jesu li sve moderne teme visoko moralne: je li roman, na primjer, o policajcu transvestitu u provinciji, ili onaj o diznijevskom pogledu na ekonomski racionalizam, automatski bolji nego jedan roman o surovosti australskog ranog sustava kažnjavanja koji još uvijek proganja našu savjest, ili onaj o australskim prvim koracima na ulasku u međunarodnu politiku? Je li moguće biti previše osoba trenutka (tu mislim na Joan Didion, čiji su eseji o sedamdesetima još uvijek vrlo čitljivi, ali čiji iznimno uz trenutak vezani romani danas gotovo da su nečitljivi)? A što je s Kim Scott i izvrsnim romanom Benang, koji čini trostruki prijestup kombinirajući prošlost, alegoriju i magični realizam kako bi se pronašla metafora koja bi odgovarala stogodišnjoj aboridžinskoj tuzi i bolu?

Nema li korisnijih pitanja koja bismo trebali postavljati o tipovima knjiga koje želimo čitati i pisati?

* * *

Najčudniji aspekti članaka koje su napisali Rayson, Knox i Modjeska nalazi se u njihovom prešutnom slaganju s postavkom da uporaba povijesnog materijala ipso facto predstavlja indiferentnost prema politici: pišući o povijesti, ti štreberski autori streme prema zlatnim zvijezdama (urednosti, slažem se; kulturne značajke, točno), dok se u isto vrijeme udaljavaju od kaosa suvremenosti. Modjeska (i urednik Heat magazina Ivor Indyk, prema Knoxovom navodu) zaključuju da australski autori gravitiraju prema povijesti zato jer se to dobro prodaje na globalnom tržištu. Knox pak odbacuje povijesni roman uspoređujući ga s australskim filmom 70–ih kojeg pamtimo po »kostimiranim dramama« s velikim kragnama, konjima, namašćenim brkovima i čipkastim korzetima.

Ovo je prikladan materijal za dobru polemiku, ali je također, što je ironično, dobra vježba iz zaboravljanja. Čak ako je povijesni roman i prošao svoj rok trajanja — u što čisto sumnjam — odbaciti ga unaprijed rizik je da će se žrtvovati neki od najkorisnijih impulsa naše novije književne prošlosti.

Povijesni roman ima svoju vlastitu povijest, naravno, čiji početak stručnjaci smještaju u razdoblje 1820–ih godina, ali je počeo gubiti energiju i polet nakon velikog procesa dekolonizacije 1960–ih, kad nove skupine počinju konačno progovarati u vlastito ime i propituju autoritet povijesti kao takve: žene, ljudi drugih boja kože, homoseksualci i lezbijke, državljani novooslobođenih zemalja bivših kolonijalnih režima. Ova demistifikacija povijesti nalazi se u pozadini ekspolozije romana krajem XX. stoljeća koja je u svom središtu imala realne ljude, a sa svrhom upućivanja izazova ortodoksnim, nacionalnim verzijama povijesti. Nema ničeg slatkog ili konzervativnog u romanu Regime (1976) E. L. Doctorowa, račvaste knjige koja pripovijeda priču o američkoj povijesti drugog desetljeća XX. stoljeća kroz oči triju obitelji: bijele, židovske i crne. Doctorow se koristi pravim povijesnim ličnostima (Houdini, Ema Goldman), što je danas trop kojeg suvremena kritika procjenjuje činom iznimne drskosti. Bilo je — a za mene još uvijek jest — užitak vidjeti kako se ljušte površinski slojevi službene povijesti, vidjeti povijesne osobe s njihovim osobnim motivacijama, promatrati Doctorowa kako ogoljuje saharinsku verziju američke prošlosti.

U Australiji romani kao The Savage Crows (1976) i Lilian's Story (1985)7 dolaze u isto vrijeme kad i uspostavljanje osnove novog načina razmišljanja o povijesti, od aboridžinskog suprotstavljanja konceptu poznatom pod imenom terra nullius do pionirskih pothvata znanstvenika poput Elizabeth Webby sa Sydney University, koja je u arhivima pronašla zaboravljene radove australskih spisateljica. Povijesni romani mogu otkriti zaboravljene priče i pokazati nam da su se stvari mogle odigrati i na drugi način. To se i dalje čini poželjnim, pogotovo u slučaju pomirenja.8 Za mene prilično uvjerljivo djeluje misao Rossa Gibsona koji smatra da se ponovno trebamo pozabaviti tamnim točkama naše povijesti u svoj njihovoj kompleksnosti, ili riskiramo mogućnost da ćemo ostati paralizirani nostalgijom prema pojednostavljenoj slici prošlosti.

Roman je možda jedini medij koji može zadovoljiti ovu kompleksnu potrebu. Milan Kundera tvrdi da je moć kreacije potpuno ljudskog svijeta ekskluzivna povlastica romana, zbog toga što posjeduje tradiciju humornog skepticizma i kreira stvarnost u kojoj je suspendirano osuđivanje. S pozornošću sam u Sydney Morning Heraldu pogledala što čita John Howard na svom godišnjem odmoru; Rudi Giulianijeva knjiga Leadership, zatim Bush in War autora Boba Woodwarda, Churchillova biografija i knjiga o krahu Enrona. Howard voli suhe činjenice, želi ih vidjeti aranžirane u priču koja ide prema svome zaključku, a mrzi kada se one sukobljavaju s njegovom verzijom sadašnjosti (a u kojem slučaju predstavljaju povijest s »crnom trakom na rukavu«). Kad gledam njegov popis ne mogu a da ne razmišljam o tome kad bi Howarda samo mogla pokrenuti imaginativna rekonstrukcija naše povijesti; kad bi ga se moglo istresti iz njegove pojednostavljene fikcionalne bijele Australije drugarstva i harmonije. Meni se kao romanopiscu čini da je još uvijek važno reći, poslije Doctorowa, da su bili Aboridžini, da su bili Afganistanci, da su bili ilegalci na brodovima, da su bili Kinezi, i to od prvog dana ove nacije.

Ali ova rasprava nas podsjeća na činjenicu da povijesni roman isto tako, ipso facto, nije antikonzervativna forma. Kao i svaki žanr i on se mora obnavljati ili će postati ustajao. U vremenima kao ovo naše izgleda da je važnije nego ikad prije prepoznati one romane koji imaju stvarnu utopijsku snagu, snagu na kojoj ostale nove knjige mogu graditi.

Kako bi mogla izgledati ta nova vrsta romana o sadašnjosti? Knox i Modjeska se slažu u vezi jednog kandidata — The Corrections, autora Jonathana Franzena.

Taj bestseller roman pripovijeda naoko vrlo jednostavnu priču: majka sa Sredjnjeg zapada čija djeca žive razbacana po istočnoj američkoj obali želi ih okupiti za Božić kod kuće. Oko tog osnovnog elementa fabule struktuira se roman s prekrasno ostvarenim likovima, a Franzen uspijeva oslikati širu sliku tradicionalnih vrijednosti koje defriniraju srednju klasu u Americi, onu koja izumire u zbunjujućem svijetu neraspoznatljivom za Edith i njezina muža kod kojeg se primjećuju prvi tragovi Parkinsonove bolesti.

I dok Knox i Modjeska hvale The Corrections zbog konfrontacije sa sadašnjošću, korisno je primijetiti da je primjer Franzenova romana upotrijebljen i u odnosu prema potpuno drukčijoj, kontradiktornoj krizi na sjevernoj hemisferi. Nedugo nakon rušenja Svjetskog trgovačkog centra, engleski kritičar James Wood napisao je članak za Guardian — najprominentniji od većeg broja publikacija na istu temu — tvrdeći da je previše romana nemilosrdno prema sadašnjosti. On je optužio mlade romanopisce zbog »histeričnog realizma« naslijeđenog od »velikog američkog društvenog romana«,9 čiji je pionir bio DeLillo: radi se o umjetnoj fascinaciji trivijalnim, mračnim, pomodnim, jednokratnim. Poput Knoxa i Modjeske, Woodd također priznaje da se autori ulizuju publici: »Kritičari zamjenjujući svjetlo u daljini s naseljem, hvale romanopisce koji znaju opisati, na primjer, zvuk erupcije vulkana. Koji također znaju kako se radi riblji curry na Fiđiju!« Koji znaju pojedinosti o terorističkom kultu na Kilburnu! Ili nešto o novoj fizici! Wood smatra da se, unatoč nešto »ublaženom delilloizmu«, roman The Corrections ipak nalazi na putu da roman vrati svojim pravim predmetima — metafizičkom, ljudskom, unutarnjem životu kulture.

Očito je da moć romana The Corrections nije samo u njegovu sadržaju. Franzenov genij nalazi se u vješto izvedenoj produženoj metafori za proces samih promjena koje se zbivaju krajem XX. stoljeća — »korekcije« su naime navodna sposobnost tržišta dionica u dereguliranoj globalnoj ekonomiji da se samoprilagode. Svaki od likova u Franzenovom romanu teži za ostvarivanjem ovog implicitnog obećanja. Ovako duboka metafora daje razmišljanjima tijekom romana o modernoj kuhinji, predvorjima u HMO–u, reklamama ili pisanju scenarija sugestivnost i uvjerljivu dozu svrhovitosti.

U svom danas slavnom eseju za Harper seriju predavanja pod naslovom Zašto pokušavati?,10 Franzer se ne zalaže za roman o sadašnjosti, već je isključivo zainteresiran za to kako ga realizirati. Tehnologija koja se ubacila između romana i elektronskih medija danas znači da je za dobar roman potrebno uložiti godine rada, dok je potrebno samo nekoliko minuta televizualnog vremena da bi se došlo do cijelog niza ideja, objekata i pitanja koja zabljesnu pred vama i odmah nestaju u virtualnom prostoru. To znači da roman više ne može imati misiju sličnu onoj u Tolstoja ili Dickensa, odnosno da bude društvena reportaža. U vremenima koja karakteriziraju još ubrzanije stalne promjene, kako napisati roman koji nije prenatrpan problemima? »Već sam se bavio suvremenom farmakologijom i televizijom«, piše Franzen, »i trkom i zatvorom života i desecima drugih tema; kako ću sada satirizirati propagandu i oduševljenost internetom i Dow Jonesom, a istovremeno ostaviti mjesta za izražavanje kompleksnosti karaktera i značajki lokaliteta?«

Da budem poštena, Modjeska naznačuje neke od tih dvojbi, ali Franzen ide dalje prema pronalaženju nekih tehničkih rješenja. On tvrdi kako je smisao književne fikcije u našim vremenima da bude u osnovi »tragična«, odnosno da postavi više pitanja negoli što će naći odgovora i da izbjegava »retoriku optimizma koja dominira našom kulturom«. U vremenu pojednostavljivanja ona je jedan od zadnjih predziđa složenosti: u romanu se nalazi mjesto u kojem će se sačuvati »prljavština« što se krije iza uglađene površine naše kulture.

I upravo je u tome ironija situacije u kojoj smo se našli. Ono što u osnovi čini Franzenov pristup — povijesna inteligencija, alegorija, intervencija — zapravo je opis osobina najboljih povijesnih romana. O čemu je zapravo riječ?

* * *

Kontradikcija o kojoj se ovdje govori ukazuje na primjerenije izvorište panike od naših romana — a to je: kriza čitalačke kulture. Čini mi se da je razglabanje o najnovijoj krizi vezanoj uz sadržaj književnosti zapravo dimna zavjesa za veću, mnogo alarmantniju priču koja je u posljednjih pet godina manifestirala svoje simptome u obliku cijelog niza moralnih panika.

Nemoguće je na ovom mjestu učiniti više nego samo naznačiti neke od problema koji su utjecali na romane posljednjeg desetljeća. To uključuje problem nenadoknadiva nestajanja prostora za duže kritičke eseje, stezanje remena u izdavačkoj industriji, promjenu mode u načinu predavanja književnosti i udaljavanje od »pomnog čitanja« tekstova, kao i trenutačnu opoziciju u tisku prema svemu što je »sveučilišno« (što se posebice manifestira u odnosu prema demonu »postmodernizma«). Ti su čimbenici doveli do stresne situacije u kojoj smo se našli: književnost je podvojena u takmičarske klanove, zaražena nostalgijom, dok suvremeni romani u isto vrijeme vrlo brzo tonu u zaborav.

Ono što najviše zabrinjava jest činjenica da su cijele generacije romanopisaca nestale. Nalazimo se u sivoj zoni u kojoj su novi romani uvijek prisutni, ali nevidljivi. Radi se o paradoksu koji se reflektira u našoj panici i kritičarskoj zbunjenosti. Stvaralaštvo novijih pisaca literarni establišment obično odbacuje kao osrednje, tanko ili kao kalkulirani proizvod tečajeva kreativnog pisanja ili ga, što je još perverznije, brzo diže u nebo i još brže zaboravlja. Istovremeno je činjenica da iza te panike skriven postoji stol na kojem je prostrta gozba zanimljivih romana koji se poigravaju rubom, politični su i govore o sadašnjosti i prošlosti.

Suprotno popularnom vjerovanju, najbolji romani ne ulaze odmah u vječnost. T. S. Eliot je tvrdio da ulaze, ali je i on sam na svojoj koži iskusio činjenicu da je morao potrošiti mnogo tinte objašnjavajući koji su argumenti na temelju kojih njegovi radovi pripadaju, prirodno, eksluzivnom klubu najvećih. Važno je prisjetiti se da je veliki optimizam vezan uz književnost osamdesetih živio paralelno s procvatom australskih književnih studija koji su se oslanjali, razumljivo, na otkrivanje velikih živućih autora i time ostvarivali vlastitu poziciju na akademskom tržištu. Ni na koji način ne želim umanjivati postignuća Petera Careya, na primjer, kojeg svakako smatram dobrim autorom bilo kojim kriterijima mjereno, ali nema sumnje da je navedeni postupak utjecao na etabliranje njegova djela.

Devedesetih godina stvari su se promijenile jer su se odsjeci engleskog okrenuli novim modernijim disciplinama književne teorije i kulturalnih studija (dok su medijski studiji u središtu pozornosti 2000–ih); a pojedinačno autorstvo i koncepcija »velike« književnosti zamijenjeni su istraživačkim žarištem usmjerenim na značenjâ koja čitatelji stvaraju na temelju knjiga i filmova. U isto su vrijeme odsjeci koji su prošli kroz teorijsku revoluciju odbacili pomno čitanje kao korov koji je iz temelja potrebno iščupati, što je zanimljiv potez s obzirom na to da je riječ o disciplinama koje teorijski uvažavaju pluralizam. U međuvremenu oni sveučilištarci i kritičari koji su ostali vjerni australskom književnom studiju uglavnom se i dalje bave generacijom koju su ustoličili na pijedastal »velikih«: Grenvilleom, Jolley i drugima.

Ako pogledate popis djela koja se čitaju na odsjecima australske književnosti danas, imate zastrašujući osjećaj već viđenog: osim novih Carreyjevih romana, najnoviji romani na popisu literature su It's Raining in Mango (1987) ili The Well (1986).11 Naša najnovija studija nekog književnog naraštaja je Most Beautiful Liers (1977), autora Briana Kiernana, a pregled suvremenog australskog pisma nismo dobili od knjige The New Diversity (1988). Nije riječ o zavjeri. Ali ono što peče je nedostatak povijesne samosvijesti kod nekih sveučilišnih profesora australske književnosti (Auslit) koji projiciraju gubitak autoriteta vlastite discipline na novije pisce. Bilo je bolno čuti jednog profesora kako tvrdi da tijekom devedesetih nije bilo niti jednog značajnog australskog romana.

Istovremeno kriza vladinih potpora sveučilištima rezultirala je time da nije došlo do školovanja nove generacije sveučilišnih stručnjaka. Čitajući The Corrections i ja sam, baš kao Knox, osjetila ubod prepoznavanja. Chip predstavlja moju generaciju: koja je pohađala sveučilište osamdesetih, koja je vjerovala u koncepte »otpora« i htjela »preokrenuti« efekte hijerarhije u kojoj je na vrhu akademsko mišljenje, koja je posvršavala magisterije i doktorate da bi onda shvatila da na sveučilištima nema posla. Moj društveni život pun je »Chipova« koji su u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim godinama, u stanju pasivne depresije, još uvijek završavaju svoje dizertacije ili se za život bore radeći kao izvanjski suradnici na fakultetima. Najuspješniji »Chipovi« rade danas u društvenom sektoru ili su se prekvalificirali u pravnike.

Nevidljivost fikcije 90–ih uzrokovana je smanjivanjem prostora za kritičke napise. Kritičari nam ne govore koji je to »pravi« način čitanja romana, ali imaju efekt na čitatelje sugeriranjem činjenica da su knjige debele i imaju značenje, a njima se proširuje i prostor mogućih interpretacija. Časopisi iz osamdesetih, kao što je bio Age Monthly Review, mogli su o australskoj književnosti objavljivati duge članke često i do trideset kartica, dok se danas u novinama knjigama jedva posvećuje tri kartice.

Možda zvuči nepristojno iznositi ovakve stvari. Izvana izgleda kao da piscima nikad nije bilo bolje nego je danas onima koji su svoju karijeru započeli devedesetih. Unatoč problemima s porezom na robe i usluge, danas ima više romana nego ikad do sad, više festivala na kojima sudjeluju pisci, mentorskih programa, programa potpore, književnih klubova: zahvalna sam za svaku od tih mogućnosti. Na neki način nalazimo se u zadnjim mukama porasta burze koji je najavljen prikazivanjem Jeanette Winterson gole i naslikane kao fauna u HQ magazinu: ovo je naša deregulriana faza, kako su Knox i Modjeska dobro primijetili, u kojoj australski romani, ili barem njihov određeni obrazac, imaju likvidnu valutnu i vrijednost u inozemstvu. Istovremeno, što više pričamo o književnosti to manje naši razgovori idu u dubinu. Većina festivala organizira se oko promocijskih potreba izdavača, predujam autoru obično je središnji element publiciteta, malo se marketinških aktivnosti koncentrira na sadržaje. Dio našeg dosađivanja u procesu prihvaćanja novih knjiga ima manje veze s istovjetnošću njihova sadržaja, nego s uvijek jednakim kontekstom njihovih promocija. Neumoljiva sila kreće na drugu knjigu, dok sami nemamo vremena vidjeti što to svaku od njih čini neponovljivom i individualnom.

Uzmimo na primjer tužan, kratak život »grungea«.12 Radilo se o skupini mladih romanopisaca koji su pisali rizične knjige o sadašnjosti — ono što kažemo da želimo vidjeti. Ali grunge je bio produkt iznimno uspješne reklamne kampanje vezane uz roman Justine Ettler pod naslovom The River Ophelia. Ova agresivna procedura etiketiranja usmjerila je okvire rasprave koja je bila predvidljivo polarizirana: »grunge« autori poput Ettler, Christosa Tsiolkasa i Andrewa McGahana bili su posjednuti zajedno u panel–diskusiji gdje su, potpuno pristojno, završili svoja izlaganja zalažući se za priznavanje vlastite individualnosti. Rezultat svega bila je redukcija njihovih knjiga na sam sadržaj: nije li sve to samo o drogama i seksu? Kad kritičari dignu glas žudeći za »političkim« romanom oni traže knjigu koja će govoriti o stranačkoj politici ili gospodarstvu; a pri tome su potpuno s uma smetnuli činjenicu da je Loaded,13 baš kao i The Corrections, sofisticirani pokušaj da se da uvid u to kako globalizacija mijenja stare kategorije po kojima smo donedavno određivali vlastito mjesto u svijetu. »Grunge« je sam sebe brzo istrošio; spomenite ga danas za stolom za kojim sjede izdavači na književnom festivalu i učinit će vam se da vas gledaju kao da ste pustili vjetar i samo što vas izravno ne pitaju »tko je prdnuo?«

Ali najvjerojatnije najštetniji utjecaj na našu književnost bio je onaj koji zagovara izravnu oporbu prema bilo kakvom spominjanju »postmodernizma«, demona koji prikriva termine kao što su »varljiv« i »nesadržajan«, a koji se sastojao u ukazivanju na širok spektar grijehova, uključujući alijenaciju, nedostatak srčanosti, nemoralnost, nesuvislost, pa čak i Demidenkovu. Bez obzira na to koliko su im djela na samom rubu, nitko ne želi biti etiketiran kao postmoderan, što je čak gore nego »grunge«. Ima nešto elementarno komično u toj činjenici: dok su postmoderni sveučilišni odsjeci gubili interes za roman, tečajeve kreativnog pisanja, koji su namjeravali biti antiteorijski, danas se optužuje da proizvode postmoderne antipatično intelektualne knjige. Postoji nešto doista smiješno u pojavama nekih starijih pisaca, čija su se djela proučavala u postmodernim tečajevima, a koji danas osobno plaše polaznike književnih festivala svojim pričama o strahotama postmodernističke teorije.

Ova namjerna preinterpretacija »teorije« značila je kritičko odbijanje da se u stvarnosti vide neke od promijenjenih ideja (o povijesti na primjer) koje su postale dijelom izvorišta suvremene fikcije. Zato sve što je eksperimentalno ili ikonoklastično u našem pisanju mora biti udaljeno od kontaminiranog područja, a to je proizvelo nekakav mitski način mišljenja za koji sve novo dolazi iz etera; jer ono što je uspješno ne može biti ponovljivo. Iznimno je pri tome ironična činjenica da knjiga dana, The Corrections, u svojoj osnovi jest potpuno postmoderna: u svojim metaforama »korekcija« Franzen vidi živote svojih likova kao skupine ekonomskih simptoma.

Doista, riječ je o krizi. Ali nije mi svrha slagati ovdje katalog problema, već sugerirati način na koji bi naši novi romani mogli doći u relativno dobro stanje — ali također uputiti upozoravajuću bilješku koja kaže da ako ne uspijemo otkriti i usmjeriti njihovu pozitivnu energiju, nećemo moći krenuti naprijed.

Vjerojatno prije svega moramo priznati činjenicu da se i povijest zbiva zajedno s našom književnošću; da i sama koncepcija romana koja želi govoriti o »našoj« sadašnjosti već može biti smještena u prošlost.

Moguće je da romani, koji nam kazuju tko smo mi zapravo, već postoje, da ih moramo osloboditi iz smještanja u pretince homoseksualnog, aboridžinskog, grungea, pomodnog, povijesnog i multikuturalnog. Možda bismo trebali prestati skenirati horizont staromodnog »političkog romana« i naučiti čitati kao političke i one romane koji iščitavaju nuspojave globalizacije u privatnim životima; možda bismo trebali prihvatiti romane u eksperimentalnim — pa čak i »postmodernim« formama — u procesu u kojem se i oni pokušavaju prilagoditi novoj stvarnosti. Možda neće biti jednog velikog hita kao što je bio The Corrections koji će uspjeti ostvariti sve teži i teži zadatak sumiranja svega.

Ali naš najbolji osjećaj za sebe same doći će nam iz prostora najšire ekologije romana.

1

Thea Asley (r. 1925), najpoznatiji roman The Slow Natives (1965) (op. ur.).

2

Jedna od najpoznatijih priča Petera Careya iz, u Australiji glasovite zbirke, War Games (1979). V. prijevod u Quorumu 4/2001 (op. ur.)

3

»Slučaj Demidenko« vezan je uz prijevaru glede podrijetla autorice romana The Hand that Signed the Paper (1994). Roman govori o kolaboraciji Ukrajinaca i nacista te nakon toga o dvojbama prenesenim u obliku sjećanja i osjećaja krivice na egzilni korpus, a onda i iduću generaciju Ukrajinaca u Australiji. Kasnije se uspostavilo da autorica nije Ukrajinka, već se radilo o lažnom predstavljanju Helen Darwel, čiji su roditelji doselili iz Engleske i koja je pod fiktivnim prezimenom Demidienko dobila prvo nagradu Australian/Vogel za mlade pisce, zatim prestižnu nagradu Miles Franklins Award, te konačno i Australian Literature Society Gold Medal. Dva romana Paula Radleya napisao je zapravo njegov ujak. Najveći je ipak problem s »autentičnošću« aboridžinske umjetnosti. Marlo Morgan prva je autorica (američka) koja je zaradila velik novac pozirajući da piše »autentičnu« aboridžinsku prozu (Mutant Message Down Under, 1993 — za tu je knjigu dobila predujam od 1, 7 milijuna dolara), ali se najveća prijevara bilježi u slučaju »Wande Koolmatrie«. Pravi identitet ove »autentične« aboridžinske književnice i autorice romana My Own Sweet Time (1994) otkriven je tri godine kasnije. Riječ je o četrdeset i sedmogodišnjem vozaču taksija iz Sjevernog Sydneya Leonu Carmanu. U međuvremenu je »Koolmatrie« dobila nagradu za mladu književnicu godine. Najgore je u cijeloj priči to da je knjigu objavila specijalizirana aboridžinska kuća iz Brooma — Magabala Books, koja je do tada zapravo svojim izgrađenim ugledom u široj zajedici bila jedini jamac autentičnosti aboridžinske literature (op. ur.).

4

Roman o poznatom drumskom razbojniku Nedu Kellyju dobio je Booker Prize za 2002. godinu (op. ur.).

5

Ovo je aluzija na reklamu Howardove vlade kojom se medijski odlučio »boriti protiv terorizma«. Slogan koji Australce prati s televizije, radija i iz novina je: »Be on alert but not alarmed« (»Budite pripravni ali ne i zabrnuti«). Falconer to mijenja u »to be both alert and alarmed« i proširuje kontekst Howardove poruke izvan područja »neposredne opasnosti od terorizma« (op. ur).

6

Howardova Koalicija liberala i Nacionalne stranke (koalicija takozvanog desnog »bijelog« centra) pobijedila je Laburističku stranku i tadašnjeg premijera Paula Keatinga te vlada na federalnoj razini od 1996. godine do danas (v. i bilješku 14) (op. ur).

7

Roman Kate Grenville.

8

»Reconsiliation«, odnosno pomirenje bijele i domorodačke Australije uvriježen je termin u raspravi, a vezan je uglavnom uz pitanje da europska Australija zatraži oprost od domorodačke, za što su zainteresirane sve političke i kulturne opcije osim vladajuće liberalno–nacionalne koalicije Johna Howarda (op. ur).

9

U originalu: Great American Social Novel (op. ur).

10

Naslov originala: Why bother?

11

Autorice su Thea Astley, odnosno Elizabeth Jolley.

12

»Grunge« je »nešto odvratno«, »šljam«, a u književnost termin dolazi iz popularne glazbe, gdje je prisutan još od prvih opisa sljedbenika i stvaralaštva američke skupine Nirvana. U književnosti pravac predstavlja originalnu australsku pojavu (op. ur.)

13

Loaded (1994) je dosad najbolji roman Christosa Tsiolkasa koji je redukcijskim procesom okvalificiran kao »homoseksualna i narkomanska proza«. V. Tsiolkasovu priču Hung Phat! u: B. Škvorc: Nema afrodizijaka do usamljenosti. Antologija australske kratke priče, Zagreb: 2004, prev. priče: D. Koruga (op. ur.).