Povijesni kronološki pregled hrvatskih jezičnih savjetnika (od početka) 1904. do 2004.

Povijesni kronološki pregled hrvatskih jezičnih savjetnika (od početka) 1904. do 2004.

U hrvatskoj pisanoj povijesti objavljena su 53 jezična savjetnika, a od toga zadnjega desetljeća XX. stoljeća čak 30. Istina, u potonjemu broju je i 10 različitih razlikovnih rječnika koji su po svojem značaju većim postotkom jezični savjetnici.

Dakle, u jednome desetljeću čak 30, što je mnogo više nego u cijeloj pisanoj povijesti do 1990.

Osim toga to je desetljeće višestruko nadmašilo sva prethodna, ne samo u svojoj nakladničkoj osebujnosti i raznolikosti, nego su u njemu širom otvorena vrata potpunomu, svestranomu i nesmetanom proučavanju hrvatskoga jezika što je u proteklih stotinjak godina bilo onemogućeno. Sve su to spoznali hrvatski jezikoslovci, književnici, prosvjetni djelatnici (osobito hrvatskoga jezika) i svi kojima je na srcu materinski (hrvatski) jezik, pa je svatko na svoj način pridonio da se u zadnjemu desetljeću XX. stoljeća objavi više naslova o hrvatskome jeziku (savjetničkih djela) nego u cijelomu stoljeću.

Prve savjete i upozorenja naći ćemo kod starijih hrvatskih književnika i jezikoslovaca: Zoranića, Kašića, Džamanjića, Mikalje, Matulića Albertia, Tanclinger Zanottia, Zlatarića, Reljkovića, Križanića, Kanižlića, Tadijanovića, Vitezovića i dr.

Treba izdvojiti i one koji su brinuli o jeziku u doba iliraca pa sve do pobjede pristaša Vuka Karadžica: Gaj, Kukuljević, Babukić, A. Mažuranić, Veber, Šenoa, Kurelac, Šulek, Zore i dr.

Po Stjepanu Babiću prvi je počeo Tomo Maretić tekstom Filogičko iverje u Viencu, XVIII, 1886. Jamačno je taj Meretićev tekst, po Babiću, ozbiljniji savjetnički tekst u što ne treba dvojiti, ali i svi prije objavljeni manji članci, studije i cijela djela u sebi imaju itekako savjetodavne crte i prave jezične savjete.

Tomo Maretić objavljuje 1899. svoju Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga jezika s Dodatkom Stilistici — atintibarbarus (drugo 1931, treće 1963.). U njemu je popis »običnijih barbarizama s naznakom kako je mjesto njih bolje govoriti i pisati.« Ali s obzirom na to da Antibarbarus sadržava tek 12 stranica u Dodatku stilistici, ne može se smatrati samostalnim djelom.

Međutim, može se jamačno reći da time započinje jedno novo razmišljanje u hrvatskome jeziku (iako se zove po Maretiću hrvatski ili srpski jezik) i tema antibarbarusa potrajat će sve do naših dana u tom ili blažem nazivu. Taj Dodatak stilistici — atibarbarus poslužio je kao poticaj Maretiću da 1924. objavi Jezični savjetnik.

Ivan Broz svoju nizanku (seriju) članaka započeo je Filologijskim sitnicama u Hrvatskome učitelju 1886. i Viencu 1889. od br. 1. do 40, najčešće bez potpisa. Savjeti su bili zanimljivi i korisni, ali se znalo da su to njegovi tekstovi. Doticao se najčešćih pogrješaka koje su morali ispraviti svi koji se bave javnom riječi. Broz je u svojim savjetima bio skroman, ali stručan, i nije pretjerivao, zapravo bio je odmjeren i pisao je: »Pišeš ovako, a trebalo bi da kažeš ovako.« Broz dvije godine kasnije objavljuje Sitnice u kojima su zastupljeni jezični savjeti.

Do početka XX. st. hrvatski jezik nije dobio cjelovito djelo jezičnoga savjetnika, vjerojatno i zbog toga što za time nije bila veća potreba, ali sada prihvaćenjem Vukove struju i pobjede hrvatskih vukovaca postoje itekako veliki razlozi za pisanjem jezičnih savjeta i jezičnih savjetnika.

Puristička nastojanja vidljiva su u jezičnim savjetnicima Rožića, Andrića, Maretića, ali i mnogo prije u djelima Bogoslava Šuleka, zatim u predstavnika Zagrebačke filološke škole koji zauzimaju izrazito mjesto u hrvatskoj filologiji, kao i u Frana Kurelca koji se isticao svojim purističkim stajalištima.

Logično se nameće pitanje otkuda je i kako se u Hrvata javio purizam i je li njegovo pojavljivanje opravdano?

Purizam je samo posljedica tisućljetnoga teškoga bremena što ga je hrvatski jezik nosio i trpio u svojoj povijesti. Teret je samo od vremena do vremena bio samo malo lakši, ali uvijek težak i bremenit. Hrvatski su jezik uvijek htjeli potisnuti ili podrediti razni tuđi (često susjedski) jezici (mađarski, talijanski, njemački), a njegove patnje izrekao je i svojim bolnim jaukom i pop Martinac nakon Krbavske bitke 1493. »kad Turci nalegoše na jezik hrvatski.«

Turska vladavina negativno se odrazila na hrvatski jezik, a posebice na stvaranje jedinstvenoga hrvatskoga književnog jezika. Iste je nevolje donijelo posrbljivanje hrvatskoga jezika koje je trajalo stotinjak godina.

Tomo Maretić započinje svoj dugi i uspješni jezikoslovni put. Zapravo kao suvremenik istaknutih iliraca, jer on objavljuje 1873. u Radu CVIII. Ruske i češke riječi u hrvatskome jeziku, dakle godinu dana nakon Gajeve smrti, Babukić i Kurelac žive još dvije godine, Šenoa devet, a A. Mažuranić i Veber sedamnaest.

Maretić je najokorjeliji vukovac i promicatelj njegovoga (Vuka Karadžića) kulta na hrvatskim prostorima. To znači borac i zagovarač hrvatskoga ili srpskoga jezičnog jedinstva i fonološkoga pravopisa, zatim je ostao i na ostalim vukovskim crtama: zagovarač pravog narodnoga jezika i nadasve (novo)štokavske osnovice hrvatskoga standardnog jezika.

Iako prve pokušaje pucanja unutar hrvatsko–srpskoga jezika uočavamo na početku XX. stoljeća pojavom Braniča jezika hrvatskoga, 1911. Nikole Andrića, ipak je prijelomni trenutak u razlazu hrvatsko–srpskih putova bio 1918. kada je stvorena Kraljevima Srba, Hrvata i Slovenaca.

Vatroslav Rožić objavljuje članak Na odbranu hrvatskog jezika 1921, u kojem objašnjava kako je srpski jezik »ravnopravniji« i da sve više riječi iz srpskoga ulazi u hrvatski književni jezik i za to optužuje beogradske novinare.

Maretić kao hrvatski jezikoslovac objavljuje 1924. u Zagrebu Hrvatski ili srpski jezični savjetnik, a u podnaslovu piše: za sve one koji žele dobro govoriti i pisati književnim našim jezikom dok u Pristupu (predgovoru) piše ovako. »Među nevoljama današnjega književnoga jezika nije najmanja, što se u podosta reči razlikuju Srbi i Hrvati, i to tako i što za istu stvar upotrebljavaju Srbi jednu reč, a Hrvati drugu, ili ako je ista reč, a ono u Srba glasi malo drukčije nego u Hrvata.«

Maretićev Jezični savjetnik dao je smjernice daljnjem razvoju hrvatskoga ili srpskoga jezika, kako ga i sam Maretić naziva, iako je to bio više srpski jezik dok je dugostoljetna hrvatska jezična tradicija bila mnogo manje prihvaćena i predlagana, tj. opisana.

Njegov Savjetnik ima podulji predgovor, na 24 stranice ili ukupno 210 stranica podijeljen u tri dijela od kojih su drugi i treći tek po nekoliko stranica. Pisan u dvama stupcima po načelu natuknica i njihovim objašnjenjima i potkrijepljen primjerima.

Maretić u savjetniku slijedi vukovsku ideju tako da napada sve riječi koje nisu u »narodnome našem jeziku«, a napada prije svega kajkavizme proglašavajući ih dijalektizmima i provincijalizmima. On to čini, kako objašnjava u svojemu savjetniku, radi jačanja zajedništva književnog jezika Hrvata i Srba, jer bi njihovim prihvaćanjem to Srbima smetalo. Ne samo da je protiv kajkavizama, nego i protiv onih riječi koje Srbi nemaju ili imaju za to značenje druge riječi, npr.: časnik, glazba, povijest, proračun, redarstvo, slovnica, stožer, tvornica, učionica...

Jasno je iz ovakvih stajališta u kakvome se stanju nalazio hrvatski jezik kada o njemu misli i piše jedan od najjači hrvatski jezikoslovac, a ostali se ne mogu suprotstaviti dok je na drugoj strani kruti jugosrpski režim i strah. To potvrđuju mnoge činjenica, a dovoljno govori da je već ustaljeni Broz–Boranićev pravopis u Hrvatskoj 1929. zamijenilo Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole koje je izdalo tadašnje Ministarstvo prosvjete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Vatroslav Rožić ostat će zapamćen kao čistunac u jeziku (purist) posebice svojim djelom Barbarizmi u hrvatskome ili srpskome jeziku, Zemun, 1904, a sljedeća će dva izdanja nositi izmijenjen naslov Barbarizmi u hrvatskom jeziku (Zagreb, 1908, i 1913. te pretisak, Zagreb, 1998).

Prije Rožića bilo je tek nekoliko umjerenih čistunaca ali nitko tako jako i oštro nije naslovio svoje djelo. Dakle nije se libio nazvati one riječi koje su nepotrebne u hrvatskome jeziku drukčijim imenom nego baš barbarizmima pa mu se zbog toga može reći da je prvi pravi čistunac. Iako su i prije njega u hrvatskoj povijesti mnogi pisali protiv tuđih riječi u hrvatskome jeziku, nitko nije bio tako žestok kao Rožić. Morao je netko »stati na loptu« i reći dosta jer se previše nakupilo tuđih riječi, i potrebnih i nepotrebnih, u hrvatskome jeziku pa je čak i logična pojava, tj. djelovanje koje je učinio Vatroslav Rožić u svojim barbarizmima.

Sve to čini kao vukovac pa je zbog toga i dobio nezaslužene negativne kritike iz stručnih krugova.

U svojoj knjizi nalazi više od tisuću barbarizama koje u prvome izdanju naziva »nenarodne i rđave riječi«, a u drugome sve što se protivi čistome štokavskome književnome jeziku i njima pridodaje arhaizme, neologizme, posuđenice i provincijalizme.

Rožić kao vukovac slijedi Maretića koji je još žešći vukovac, ali u čistunstvu Rožić ide dalje. Evo nekoliko prijedloga — purističkih savjeta koje jezikoslovlje nije prihvatilo:

nije boravak, nego boravljenje; nije dapače, nego šta više; nije domovnica, nego zavičajnica; nije dobrovoljac, nego svojevoljac; nije jastuk, nego uzglavnica ili uzglavlje (za moje se mladosti u Tomislavgradu zvala uzglavnica); nije pošast, nego kuga (i kuga je bila u mojemu djetinjstvu, pošast sam kasnije čuo); nije vlak, nego voz itd.

Iako je Rožić bio vukovac, on je uvijek mislio samo na hrvatski jezik i nikada ga nije ostavio. Dapače, bio je prvi koji se razočarao tom idejom i vjerojatno mu je bilo žao što je njoj (je li svojom krivnjom) pripadao. Sve se ovo dade zaključiti iz njegovoga članka Na obranu hrvatskoga jezika koji je objavljen 1921. u NVj, knj. XXX, str. 394–399.

Nikola Andrić među prvima uviđa i piše o srpskome nametanju i pojavi srbizama u hrvatskom jeziku. Zanima ga jezična čistoća, o njoj najcjelovitije piše u svojemu djelu Branič jezika hrvatskoga, 1911, oba izdanja, prvo tiskano u tisuću primjeraka, a drugo u dvije, dok je pretisak objavljen 1997.

Njegovo djelo Branič jezika hrvatskoga nastalo je iz njegove široke naobrazbe, ali prije zbog njegovoga nezadovoljstva sa stanjem u hrvatskome jeziku. Naravno Andrić je dobro znao za dotadašnja puristička djelovanja u hrvatskome jeziku, ali je znao da ne može napraviti previše zbog više razloga i općega stanja gdje su još glavnu riječ vodili vukovci s Maretićem na čelu.

Andrić se u svojemu Braniču dotiče gotovo svih jezičnih razina: morfološke, leksičko–semantičke pa i sintaktičke.

Julije Benešić prvo objavljuje Istrgnute listove, 1922, a onda Razgovore iste godine. Najznačajniji je kao leksikograf. Znakovita mu je hrvatska gramatika na poljskome Gramatyka jezyka chorwackiego czyli serbskiego (Varšava–Zagreb), 1937. s malim razlikovnim rječnikom Serbizmiy a kroatyzmy. To je prvi razlikovni rječnik u Hrvata s 1300 riječi.

On je u svojemu malome razlikovnome rječniku, koji se nalazio u sklopu njegove gramatike, upozorio na negativni utjecaj srpskih riječi u hrvatskome književnome jeziku i nepravdu koja mu se nanosi. Zbog svoje dobre i plemenite nakane da upozori hrvatske i srpske prevoditelje kako bi trebalo za određena područja rabiti riječi koje se ne pišu i govore, bio je žestoko napadan da je protiv jedinstva dvaju naroda Hrvata i Srba.

Ipak Benešićev razlikovni rječnik postao je druga preteča (prvi je srpski Boškovićev) pola stoljeće poslije Brodnjakovu međašu koji je objavljen 1991.

Marko Soljačić napisao je ili kako je on naznačio na prvoj stranici »priredio« Jezični i stilistički savjetnik 1939. To je doista savjetnička knjiga jer joj je nakana savjetovati čitatelja iz gotovo svih jezičnih razina, pisana s pretpostavkom kada i gdje bi se moglo pogriješiti. Knjiga je srednjega obima smjestimo li je u surječje hrvatskih jezičnih savjetnika, a ima sljedeće jezične savjete po cjelinama: Gramatika, Pravopis (pravila), Pravopisni rječnik, Barbarizmi, Vještina pisanja i Primjeri loša jezika i stila.

Na 180 stranica ispisane su pogrješke za koje se Soljačić opredijelio kao česte u pismu ili govoru, a ne bi se trebale govoriti ili pisati.

Petar Guberina i Kruno Krstić ostat će zapamćeni prije svega po svojim Razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika iz 1940. (sadržava 4500 riječi) i razdoblju koje je prethodilo Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i za njezina trajanja, dok će njihovi poslijeratni putovi (nakon II. svj. rata) ostati u sjeni.

Krstić umire tri godine prije stvaranja neovisne hrvatske države, a Guberina će dočekati dugo čekanu slobodu i neovisnost.

Njihove su Razlike u hrvatskome jezikoslovlju izazvale veliku političku i znanstvenu buru toga vremena. Oni nisu imali uzora u stvaranju. Rožić i Andrić sa svojim djelima bili su im najsličniji, ali se nikako ne može govoriti o uzoru. Stoga su Razlike kamen temeljac i međaš u ispisivanju razlika između hrvtaskoga i najsličnijega mu jezika, srpskoga naravno.

Knjiga Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika sastavljena je od dvaju većih dijelova. Prvi dio su uvodni tekstovi koje se odnose na jezik i na razlike općenito, a drugi je veći dio rječnik.

Rječnik ima dva stupca. U prvome su velikim tiskanim slovima abecednim redom pisane srpske riječi, i to ekavicom, a u drugome hrvatske riječi, i to pravopisom koji se u Hrvatskoj upotrebljavao prije Belićeve reforme.

U Razlikama nema mnogo znakova (Brodnjak će ih je imati čak 22). Zvjezdica (*) na kraju nekih riječi znači da se ta riječ koji put može naći i kod hrvatskih pisaca, Srbi ju stalno rabe. Ostale su kratice, npr.: »hd« hrvatski dijalektalno ili »arh« hrvatski arhaično.

Svrha je, kako ističe dvojac, pisanju Razlika »želja da se uklone iz hrvatskoga književnog jezika njemu tuđe riječi koje su posljednjih godina počele prodirati s istočnih strana u naše škole, urede, novine, a po njima i u svakidašnji govor.«

Sastavljači ovih razlika su toliko tolerantni da prihvaćaju i srpske riječi koje su u hrvatskome jeziku »dobile još prije 1918. kod nas domovno pravo te se u Hrvatskoj redovito govore i nitko ih više ne osjeća kao tuđe.«

Razdoblje Nezavisne Države Hrvatske

(povratak u predvukovsku jezičnu praksu)

Do uspostave Nezavisne Države Hrvatske hrvatski je jezik prolazio kroz različita razvojna razdoblja, dok je zadnjih četrdesetak godina XX. stoljeća bilo najteže jer mu je određen pogrješan smjeru iz kojega je teško izišao, tek nakon četrdeset pet godina ili točnije uspostavom neovisne i suverene Republike Hrvatske.

U razdoblju NDH javio se najjači jezični purizam zbog jednostavnoga razloga što je hrvatski jezik bio sustavno rashrvaćivan na svim razinama, a posebice na leksičkoj. Hrvatski je jezik preplavljivan riječima iz mnogih jezika s kojima je dolazio u dodir, a to su latinski, turski, njemački, mađarski, talijanski i na koncu srpski.

Srpski je utjecaj bio najžešći, najnemilosrdniji i najsustavniji. Pojavio se s Vukom Karadžićem koji će imati potporu i među hrvatskim jezikoslovcima, poslije prozvanima vukovcima, a potrajat će sve do uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Sve će se to nastaviti i za tzv. druge Jugoslavije i potrajati do uspostave neovisne Republike Hrvatske 1990.

Mirko Cerovac u hrvatsko jezikoslovlje ulazi s dvama jezičnim savjetnicima: Jezični savjetnik za uredske kadrove, koji je objavljen 1960. u dva izdanja, a onda je napisao i Poslovni jezik 1964.

Cerovac je svojim dvama jezičnim savjetnicima udario temelje i odredio pravilnije putove u hrvatskome poslovnome jeziku ili kako se tada zvao hrvatskosrpskome poslovnome jeziku. Autor navodi stvarne i konkretne pogrješne primjere iz poslovnoga jezika i onda točne odgovore.

Cerovac je dobar poznavatelj jezičnih zakonitosti i same biti poslovnoga jezika pa mu nije bilo teško napisati dva jezična savjetnika u četiri–pet godina koji su doživjeli više izdanja.

Cerovac u svojim savjetnicima, uvidio je pogrješne tijekove i nastojao ih je popraviti i preusmjeriti i jamačno je u tome podosta uspio. Šteta što i nakon njega nema još sličnih objavljenih savjeta. Istina, savjeti se mogu pročitati u drugim jezičnim savjetnicima opće naravi, ali to je nešto drugo.

Ljudevit Jonke jedan je od najvažnijih jezikoslovaca druge polovice XX. stoljeća.

Objavio je tri jezična savjetnika: Književni jezik u teoriji i praksi, Zagreb, 1964. i 1965, Hrvatski književni jezik danas, Zagreb 1971. i Hrvatski književni jezik u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 1971.

Prvo njegovo važnije djelo je Književni jezik u teoriji i praksi, nije u prvome redu klasičan jezični savjetnik, iako ima visok postotak savjetničke naravi, nego je djelo o standardnome jeziku uopće i osobito o povijesti standardnoga hrvatskog jezika.

Knjiga je sastavljena od manjih članaka, njih više od dvjesto na 294 stanice, pisanih jasnim stilom, rekao bih, za širi čitateljski krug. Svi su oni prije objavljeni po časopisima i raznim novinama (najviše u časopisu Jezik i novinama Telegram), a onda sakupljeni u knjigu i djelomice dorađeni. Knjiga je po mnogo čemu jezični savjetnik jer objašnjava najčešće jezične dvojbe iz gotovo svih jezičnih razina.

Prvi dio u knjizi je gotovo klasičan jezični savjetnik, dok je u drugom dijelu to u malom postotku, jer u njemu govori općenitije o književnome jeziku u 19. stoljeću. I sam pisac u predgovoru kaže da je čak potrebnije pročitati drugi pa onda prvi dio, iako nije obvezujuće.

Knjiga Ljudevita Jonkea Hrvatski književni jezik danas, objavljena 1971, sadrži članke koji su prije objavljeni u zagrebačkome Vjesniku od 17. ožujka 1970. do 27. travnja 1971. U Predgovoru ove knjige pisac navodi da su, vjerojatno, i članci u njoj pripomogli da je 10. svibnja 1971. Pedagoški savjet SR Hrvatske donio zaključke da se u školama SR Hrvatske uvodi narodni naziv za jezik, tj. naziv hrvatski jezik.

Knjiga sadrži pedeset članaka poredanih vjerojatno kronološkim redoslijedom bez ikakve podjele po bilo kojoj jezičnoj cjelini ili izboru. Uz jezične savjete koji su zanimljivi jasni i dorečeni, čitamo i druge članke iz jezične problematike, npr.: Jezik, kolektiv, pojedinac, Govorni, pisani, književni jezik, Hrvatski književni jezik u razvoju, Narodno ime jezika, Norma i kodifikacija književnog jezika, Još dvije varijante književnog jezika...

U knjizi ćemo naći i druge članke, kao naprimjer prikaz Enciklopedijskoga rječnika lingvističkih naziva Rikarda Simeona, zatim osvrt na knjigu Dalibora Brozovića Standardni jezik ili polemike i odgovore čitateljima zagrebačkoga Vjesnika.

Jonkeova treća knjiga Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća, objavljena također 1971, daje zaokruženu trilogiju autorova jezičnog savjetovanja i opisivanje hrvatskoga književnog jezika u vremenu u kojem nije bilo nimalo lako pisati i misliti hrvatski. Jonke je u tome uvelike uspijevao.

Knjiga ima 390 stranica i sastoji se od četiriju poglavlja. Prvi je dio O prirodi i pravu hrvatskog književnog jezika doslovno prenesen iz knjige Hrvatski književni jezik danas, koja je također objavljena 1971. U njemu se nalazi 18 manjih članaka. Zatim slijedi drugi dio naslovljen Hrvatski književni jezik u 19. stoljeću, treći je dio Hrvatski književni jezik u 20. stoljeću i četvrti Polemički članci u vezi s provođenjem Novosadskog dogovora.

Slavko Pavešić ostat će u hrvatskome jezikoslovlju kao urednik i suautor zapaženoga Jezičnoga savjetnika s gramatikom, 1971. Još je mnogo učinio na polju leksikografije i na polju povijesti hrvatskoga jezika.

Nažalost, Pavešić je umro u 63. godini života kada je uvelike radio na hrvatskoj velikoj gramatici i bio je jedan od glavnih pokretača i pisac.

U hrvatskome jeziku, od pojave prvih savjetničkih knjiga, nije bilo sličnih jezičnih savjetnika i uopće savjetničke literature kao što je Jezični savjetnik s gramatikom koji je uredio Slavko Pavešić a radila ga skupina priznatih hrvatskih jezikoslovaca: Vida Barac–Grum, Dragica Malić, Zlatko Vince i Slavko Pavešić. Novost je što se prvi put uz jezične savjete objavljuje i gramatika u jednoj knjizi, i to gramatika sa svim svojim dijelovima i razinama. Knjiga ima 450 stranica, prvih 330 je jezični savjetnik, a 120 je gramatika.

Prvi dio u knjizi, jezični savjetnik, pisan je tako što su natuknice nizane abecednim redom i u njima se daje jezični savjet. I u ovome su savjetniku unesene samo one natuknice za koje se smatralo da mogu izazvati neke dvojbe.

Većina je natuknica objašnjena s nekoliko redaka u stupcu (savjetnik je pisan u dva stupca), ali ih je manje koje su opširnije objašnjene, npr. natuknica –na koja je objašnjena čak na dva cijela stupca.

Ti će se savjeti poštovati i cijeniti punih dvadeset godina, sve do pojave Brodnjakova Razlikovnoga rječnika između srpskoga i hrvatskoga jezika kada će se otvoreno reći popu pop, a bobu bob.

Skupina pisaca s urednikom Slavkom Pavešićem na čelu ostavila je jak trag i dala dobar smjerokaz u budućemu određivanju hrvatske jezične norme. Od njegovoga objavljivanja do danas, po njegovoj veličini i opširnosti jezičnih natuknica, mogu mu se pridružiti samo Brodnjakov Razlikovni rječnik i Hrvatski jezični savjetnik 1999. skupine dvanaestero autora.

Zlatko Vince mnogo je dao hrvatskome jezikoslovlju, a najvažnija su mu djela Putovima hrvatskoga književnog jezika, Zagreb, 1978, 1990 i 2003. zatim Fran Kurelac kao jezikoslovac, Zagreb, 1968, a istakao se kao suautor Jezičnoga savjetnika s gramatikom, Zagreb, 1971, (vidi, Slavko Pavešić).

Radovan Vidović spada među najplodnije savjetodavce s trima objavljenima klasičnim jezičnim savjetnicima: O suvremenome stanju našega jezika masovne komunikaciji ili mali rječnik naše suvremene nepismenosti, 1968, Kako ne valja — kako valja pisati, 1969. i Jezični savjeti, 1983. Njima izbija u vrh opsegom, ako se tomu dodaju i knjige slične naravi, kao što je Pomorski rječnik, Split, 1984. i Jadranske leksičke studije, Split 1993, onda je Vidović uistinu plodan jezikoslovac.

Vidovićev prvi jezični savjetnik, O suvremenom stanju našega jezika masovne komunikacije — mali rječnik naše suvremene nepismenosti, Split 1968, zapravo je prvo izdanje poznatog drugog dosta proširenog jezičnog savjetnika Kako ne valja — kako valja pisati, koji ovaj put izlazi u Zagrebu, 1968.

Karlo Kosor je poznat hrvatskoj jezikoslovnoj javnosti prvo po svojim jezičnim savjetima što ih je objavljivao u časopisu Marija od 1973. do 1975. pod naslovom Malo slovnice i onda od 1977. do 1978. pod naslovom Jezična zrnca. Kako su obje rubrike bile čitane i tražene, morala je nastati i knjiga Bilješke o jeziku suvremenih hrvatskih pisaca koja je objavljena 1979, a u njoj su sabrani svi članci koji su prije objavljeni. Istina, sve je članke autor kasnije još doradio i proširio tako da je knjiga sa svojih 76 članaka napunila lijepih 112 stranica.

Ivan Brabec široj je javnosti poznat po glasovitoj Gramatici hrvatskosrpskoga jezika koju ja napisao s Matom Hrastom i Sretenom Živkovićem, ali i jezičnim savjetnikom Sto jezičnih savjeta. Zadnje, treće izdanje objavljeno je 1982.

Brabec tiska svoje knjigu s jezičnim savjetima što ih je prije pojedinačno objavljivao u Školskim novinama, u rubrici Riječ.

U deset godina objavio je više od 400 članaka, a ovdje je izdvojeno njih sto koji su po svojoj naravi zanimljivi i korisni za širi čitateljski krug.

Vladimir Anić napisao je Glosar za lijevu ruku, koji je objavljen 1988.

Za Anićev Glosar za lijevu ruku S. Babić u Vijencu 2000. kaže: »Osebujno djelo ne samo s obzirom na druge jezične knjige, nego i na jezične savjetnike, iako je njima najbliže. Sigurno je da potiče na razmišljanje o književnome jeziku.« Dobro je Babić primijetio da je Glosar, načinom i nakanom pisanja, najbliži jezičnim savjetnicima, ali je daleko od klasičnoga savjetovanja i jezičnih savjetnika u hrvatskome jezikoslovlju kakvi su objavljivani još od Rožićevih Barbarizama.

I Anić kaže da je knjiga »pokušaj da se, u nekom opsegu, iskušaju moći i upita o granicama metoda nauke o hrvatskome ili srpskome jeziku i kulture jezika i njihova pojmovlja da se dodirnu i prožmu s metaforom Duh Jezika.«

I riječ glosar i lijeva ruka u ovom Anićevu djelu imaju i metaforično i doslovno značenje; glosar je stari naziv za rječnik, a baš u knjizi je riječ o riječima, riječima u jeziku i književnosti.

Vladimir Loknar je vezan za medicinsko nazivlje i jamačno mu za sada pripada vodeće mjesto u toj znanstvenoj grani u kojoj do kraja nije određeno medicinsko nazivlje. Istina Loknarova je knjiga Teme iz medicinskoga nazivlja, 1988, savjetodavne naravi, umnogome daje svoj obol, ali to još nije dovoljno koliko bi pozornosti trebalo posvetiti proučavanju nazivlja te važne znanosti.

Loknar je prvo samostalne članke objavljivao u Liječničkome vjesniku, glasilu Zbora liječnika Hrvatske, i u Jeziku, časopisu za kulturu književnoga jezika.

Stjepko Težak jamačno je najutjecajniji i najosebujniji hrvatski savjetodavac koji četrdesetak godina opisuje hrvatski jezik upućujući čitatelje hrvatskoj jezičnoj izvornosti i pravilnosti. Objavio je četiri jezična savjetnika. Težak je prvi napisao i pripremio svoj jezični savjetnik Hrvatski naš svagda(š)nji, 1990. i 1991, (na 196 stranica) u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj.

Hrvatski naš svagda(š)nji na praktičan, razumljiv i čitljiv način objašnjava mnoge naše dvojbe, zablude, pogrješke i jezična lutanja koja su se nakupila u ne samo proteklih 40 godina, nego i u cijelome stoljeću u kojem je hrvatski jezik prolazio kroz najteže kušnje svojega postojanja.

Jezični je savjetnik pisan, zapravo nastao prije osamostaljenja i međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske. Većina je članaka objavljena pretposljednjega desetljeća XX. stoljeća u rubrici Riječ zagrebačkih Školskih novina i ponešto u Jeziku, kako navodi sam autor u svibnju 1990. kada je objavljeno prvo izdanje, a drugo je objavljeno 1991.

Savjetnik Hrvatski naš svagda(š)nji daje nam u širem obliku jezične savjete na više razina: na gramatičkoj, pravopisnoj, sociolingvističkoj, komunikacijskoj, kulturološkoj i dr.

Knjiga je podijeljena na deset cjelina, i to uz uvodne riječi: Jezik naš današnji, Jezične mijene, Književni jezik i njegovi pratioci, Jezik u medijima i umjetnostima, Pravopisne nedoumice, Dvojni oblici, Plodnost rječotvorja, Značenjske tančine, Riječi u rečenici i Presađenice i posuđenice iz tuđih vrtova.

Drugi jezični savjetnik profesora Stjepka Težaka Hrvatski naš osebujni objavljen je 1995. na 260 stranica, a drugo, dopunjeno izdanje 2000. na 316 stranica. Razlog u povećanju nije više savjetničkih tekstova, nego je drugomu izdanju (2000) dodano na kraju knjige Predmetno kazalo i Kazalo osoba.

Druga knjiga jezičnih savjeta profesora Težaka nastavak je njegovoga savjetnika Hrvatski naš svagda(š)nji i, kako sam autor ističe u proslovnome pripomenku: »po načinu nastajanja, po tematici, po svrsi i poruci.«

I ta knjiga sadrži jezične savjete i druge jezikoslovne članke što su ih Školske novine objavile u svojoj rubrici Riječ, ali se nađe i pokoji tekst što je objavljen u Jeziku, Vjesniku i Svjetlu.

Knjiga je podijeljena u šest cjelina: Moć i ljepota riječi, Osebujnosti jezika hrvatskoga, Jezični savjetodavci, Jezični uljezi, »Nova« hrvatska riječ i Jezične nedoumice.

Treća knjiga jezičnih savjeta Stjepka Težaka Hrvatski naš (ne)zaboravljeni (1999) dio je savjetodavne autorove trilogije, a sve tri su napisane u devetogodišnjem razdoblju plodnoga rada našega najobjavljivanijega jezikoslovca i savjetodavca zadnjega desetljeća XX. stoljeća.

Knjiga na tristo četiri stranice sadrži šezdeset devet savjetničkih poglavlja koji su podijeljeni u sljedeća poglavlja: Riječi zaboravljene, Riječi hrvatske, Riječi tuđe i posuđene, Riječi srpske i slavenske, Riječi bliskoznačnice i Riječi pjesničke.

Svrstavajući Težakove savjetničke tekstove u ovoj knjizi, kao uostalom i tekstove prvih dviju knjiga, u šire surječje (kontekst) hrvatskih jezičnih savjetnika može se reći da su oni u skupini onih tekstova s opširnim pisanjem s mnogo primjera iz mnogih književnih djela svih razdoblje hrvatske pisane književnosti.

I u ovoj se knjizi Težak drži ustaljenih odrednica pri pisanju članaka držeći se uvijek državotvorne jezične crte, a to znači poštivanje jezičnih zakonitosti, prihvaćajući hrvatsku tradiciju temeljenu na mnogobrojnim primjerima iz književnih djela, (ne)prihvaćenost onoga o čemu piše u književnojezičnoj praksi kako bi na koncu dao savjet koji nije strogo obvezujući, jer zna da ni njegova riječ nije zadnja, iako bi profesor Težak rekao posljednja.

Stjepan Babić svojim plodnim jezikoslovnim djelovanjem obuhvaća razdoblje više od pola stoljeća. Babić je do sada napisao na desetke opširnih i osebujnih jezikoslovnih knjiga, ali nas najviše zanima savjetodavna literatura.

U praskozorje hrvatske samostalnosti Stjepan Babić je među prvima objavio knjigu jezičnih savjeta Hrvatska jezikoslovna čitanka.

Iako je Jezikoslovna čitanka objavljena 1990, članci su pisani prije i većina je njih objavljivanja po raznim časopisima (Jezik), novinama (Vjesnik) i publikacijama. Članci su namijenjeni širemu čitateljskome krugu, a onda su uz manje popravke i nadopune ukoričeni u ovu knjigu. Cijela je knjiga prožeta objašnjenjima i bilješkama ispod članaka na gotovo svakoj stranici pa se čitatelj može lakše snalaziti i ne će doći u dvojbu.

Knjiga ima 322 stranice, podijeljena je u dva dijela. Prvi dio ima osam tematskih cjelina, drugi samo jednu i riječ je o jezikoslovnim studijama.

U svim svojim tekstovima Babić slijedi Ljudevita Jonkea, inače svojega profesora, i njegova su razmišljanja o jeziku slična Jonkeovima, dakle onima koje je on opisao u svojim trima jezikoslovnim i savjetodavnim knjigama.

Članci iz knjige Hrvatski jučer i danas, 1995, objavljivani su u razdoblju od 21. ožujka 1991. do 13. studenoga 1993. u Vjesnikovoj rubrici pod istoimenim naslovom. Naravno da u knjizi nisu svi članci objavljeni u tako poduljem vremenu pisanja, nego samo oni koje je pisac odabrao za knjigu a važni su, zanimljivi, poučni i korisni čitateljima kojima je i priređena knjiga.

Znakovito je za knjigu da su njezini članci nastajali za Domovinskoga rata, najjačih bitaka i da njihov pisac nije posustajao, nego je i tada pisao o jeziku hrvatskome koji je još od preporodnih dana bio zatiran i rashrvaćivan, a posebice u devedeset godina XX. stoljeća. No, članci su pisani u neovisnoj hrvatskoj državi, bez tutora kakvih je bilo proteklih desetljeća, da ne kažem proteklih stoljeća.

Pisani su početkom devedesetih godina kad nema, kako Babić kaže, pouzdanog rječnika hrvatskoga jezika. Zato je postojanje dobrih savjetničkih članaka važno za pravilniji i uspješniji razvoj hrvatskoga jezika.

To je vrijeme obilježeno izbacivanjem srbizama pa se time odlikuje i ova knjiga.

Uz srbizme, velika su prijetnja i riječi iz drugih, tuđih jezika, osobito engleskoga, pa pisac tome posvećuje osobitu pozornost i prostor.

Babić u ovoj knjizi piše jasno, bez uvijanja, pa čitatelji mogu sve razumjeti, bez obzira na svoju jezičnu naobrazbu. Političke prilike do Domovinskog rata nisu u potpunosti dopuštale normalan razvoj hrvatskoga jezika, a Babić je svojim člancima i objavljenim knjigama uvelike uspijevao, zapravo koliko se u tome moglo uspijevati. Stoga je ovom knjigom pisac nadoknadio što prije nije smio reći i napisati.

Knjiga Hrvatski jučer i danas ima 324 stranice i podijeljena je u jedanaest cjelina te na kraju ima bibliografiju neuvrštenih članaka i dva kazala.

Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika Vladimira Brodnjaka izlazi pola stoljeća nakon što je 1940. objavljen prvi razlikovni rječnik Patra Guberine i Krune Krstića Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika.

Treba kazati na početku da u pedeset godina nema nijednog objavljenog razlikovnika, iako je za to bila velika potreba (nisu to dopuštale političke prilike).

Zato je u prvih deset hrvatskih godina demokracije i slobode objavljeno što samostalnih što skupnih razlikovnih rječnika njih čak deset.

Jedanaestim bi se moglo nazvati drugo, malo, gotovo džepno izdanje Brodnjakova razlikovnoga rječnika, ali je naslov nešto drukčiji Rječnik razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika. To manje izdanje priredio je Ivo Klarić 1992, dakle godinu dana nakon što je objavljen veliki razlikovni rječnik koji treba nazvati rječnikom međašem u hrvatskome jezikoslovlju, kao i onaj Petra Guberine i Krune Krstića.

Veliki Brodnjakov ralikovnik ima 632 stranice većega oblika, pisan je u dvama stupcima: u prvome su nehrvatske, tj. srpske riječi, naravno i druge, o čemu ću još pisati, a u drugomu su hrvatske riječi.

Mnogi jezični kritičari hvalili su Brodnjakov razlikovni rječnik, ali su i upućivali, uglavnom, manje zamjerke.

Brodnjak se u svojemu životnome djelu, jedinim iz jezikoslovlja, proslavio i stekao zasluženu pažnju cijenjenih jezikoslovaca koji su mu odali priznanje. Brodnjak je u razlikovniku bio uglavnom praktičar, unio je u svoj rječnik riječi koje je čuo i pročitao pa se nije opterećivao gotovo nikakvim teoretskim objašnjenjima, te je i zbog toga privukao široki čitateljski krug.

Unatoč mnogim pohvalama, Brodnjakov razlikovnik imao je zamjerki, a one su se najčešće odnosile na sljedeće: prevelik broj odrednica, stilskih oznaka, koje su napisane na unutarnjoj stranici korice. Mnogi su se zbunjivali jer su mislili da je lijeva strana u rječniku srpska, a desna hrvatska

Iako ima nedostataka, taj je razlikovnik bar 75 posto pouzdan savjetnik, pogotovo ako se razumiju brojčane oznake nad natuknicama.

Nakon izlaska iz tiska Jezičnoga priručnika, 1992, Marijana Krmpotića digla se velika prašina. O njemu se govorilo i pisalo kao ni o jednomu do tada, ali ni kasniji naslovi nisu izazvali toliko pozornosti kao Krmpotićev.

Krmpotićev Jezični priručnik sadržava 348 stranica, pisan je manjim slovima nego što je obični font, što će reći da je knjiga mogla imati i više od 400 stranica. Priručnik je sastavljen od dvaju dijelova. Prvi ima sto stranica i navodi 96 najčešće kratkih pravila — objašnjenja s dovoljno primjera, i to je uglavnom korektno napisano zato što postoje objašnjenja i primjeri.

Drugi je dio na 240 stranica napisan u dva stupca od kojih je prvi nehrvatski, zapravo srpski, a drugi je hrvatski. Većina je riječi pisana jednoplošno (crno–bijelo), bez dodatnih objašnjenja ili bilo kakvih znakova (zanemariv je broj riječi dodatno objašnjen), i to je najveća zamjerka ovome razlikovniku. O drugome se dijelu za podosta riječi može uputiti kritika jer nisu dovoljno objašnjene pa čitatelja zbunjuju.

Prva savjetnička knjiga Mile Mamića Temelji hrvatskoga pravnoga nazivlja izlazi 1992, a drugo prošireno izdanje 1999. Znakovita je Mamićeva skromnost u broju primjeraka njegovih tiskanih knjiga prvih izdanja.

I Temelji hrvatskoga pravnog nazivlja i Jezični savjeti tiskani su u prvome izdanju u 1500 primjeraka, što je za knjige takve stručne, znanstvene i zanimljive naravi doista malo.

Rekoh savjetnička knjiga jer je ona po svojemu značaju doista savjetnička. Ona nas savjetuje koje su riječi i nazivi u hrvatskome pravnom nazivlju, i to nije upitno. Drugo je pitanje, koliko je ona klasični jezični savjetnik?

Od 53 jezičnosavjetničke knjige u povijesti hrvatske savjetničke literature, koliko ih je objavljeno od početka do danas, knjiga M. Mamića Temelji hrvatskoga pravnoga nazivlja spada u vrh mnogim svojim osobinama i zakonitostima savjetničke literature.

Prvo je izdanje oblikom manje i ima 186 stranica, a drugo je veće i ima 192 stranice. To je zbog toga što je drugo izdanje prošireno i veći je font slova. Drugo izdanje donosi naslovnice u boji važnijih pravnih knjiga koje su poslužile kao izvori za ovu knjigu, a ponešto su prošireni neki dijelovi.

Knjiga najviše raščlanjuje dva gledišta: općejezično i nazivoslovno.

Naglasak je na pravnom nazivlju druge polovice XIX. stoljeća, ali se ne zanemaruje ni tisućljetna hrvatska pravna tradicija bez obzira na različite službene tuđe jezike na vjekovnim hrvatskim prostorima. Hrvatski jezik postaje službenim baš polovicom XIX. stoljeća te se stvaraju realne pretpostavke da se potpunije sredi hrvatsko pravno nazivlje.

Razlikovni rječnik Ivana Branka Šamije i Dražena Lukačića Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika, 1991, izazvao je dosta zanimanja jer se pojavio u istoj godini kada i glasoviti Brodnjakov koji ima gotovo isti naslov.

Obje su knjige nastajale samostalno, zasebno, ne znajući jedna za drugu, a na to navodi nekoliko pokazatelja kao i građa koja je ispisana unutar dvaju razlikovnika.

Brodnjakov je rječnik nastajao više desetljeća, polako, u radionici iskusnoga jezikoslovca, lektora, korektora i brižnog sakupljača »odbačenih« hrvatskih riječi, a Šamija i Lukačić samozatajno žele što prije vratiti mnoge izbačene hrvatske riječi u hrvatski rječnik, radili su i objavili svoj mali razlikovnik. Rječnik ima četiri tisuće riječi i vrlo su važne za pravilnost i čistoću hrvatskoga jezika, posebice u godinama kada Hrvatska krvari.

Mali jezični priručnik, 1992, Gordane Linke spada u skupinu najmanjih razlikovnih rječnika i obujmom riječi i svojom veličinom, a sastoji se od dva dijela napisana u skladu s načelom dobro — nije dobro, te drugi dio nije dobro — dobro.

Riječi su poredane abecednim redom, a odabrane su po autoričinu mišljenju o uporabnoj čestoti (ne)pravilnih riječi u hrvatskome standardnome jeziku.

Uvedeni su dodatni znakovi, npr.: zvjezdica (*) koja upozorava da neke riječi jesu u uporabi i u standardnome hrvatskom jeziku, iako se riječi sa suprotne strane daje prednost.

Mali razlikovni rječnik — Govorimo li ispravno hrvatski?, 1993, II. izdanje Stanke Pavune jedan je od triju razlikovnika što su se pojavili odmah nakon velikoga Brodnjakova Razlikovnoga rječnika između srpskoga i hrvatskog jezika. Pavunin je doista mali, i nazivom i opsegom, tek dvije tisuće riječi na 108 stranica džepnoga formata. Spada u skupinu razlikovnih rječnika u kojima su riječi poredane u dva stupca abecednim redom. U prvome su stupcu najčešće riječi koje ne pripadaju hrvatskome rječniku (najčešće tuđice, srbizmi, stilski obilježene riječi i dr.), a u drugome hrvatske riječi.

I Stanka Pavuna nema brojčanih ili nekih drugih odredaba ili znakova, nego riječi donosi po načelu neispravno ili nehrvatska riječ u prvome stupcu, a onda je hrvatska riječ u drugome stupcu. Istina, postoje i koso (kurzivom) otisnute riječi koje nam kazuju da se ta riječ rabi i u hrvatskome jeziku.

Zdenko Vazdar je napisao Razlikovni rječnik hrvatskoga i srpskoga graditeljskoga nazivlja, 1993, koji obimom spada u najmanje jezične savjetnike koji su objavljeni od 1990. do 2000, a uredio ga je Jure Šonje.

Na sedamdeset stranica abecednim redom poredani su nazivi. U prvome stupcu koji je naslovljen nije dobro, poredane su riječi koje ne pripadaju hrvatskome graditeljskome nazivlju, zapravo su srpske, a u drugome stupcu, iznad kojega piše dobro, nalaze se pravilni nazivi, dakle hrvatske riječi — nazivi.

Razlikovni se rječnik temelji na svakodnevnome iskustvu, a ne na obimnome istraživanju, ističe autor u Proslovu. Po Vazdarovu mišljenju do preuzimanja srpskih naziva došlo je zbog obvezne uporabe »građevinskih normi« u graditeljskim tvrtkama, koje su od 1950. neprestance tiskane u Novom Sadu na srpskome jeziku. Tako su sve vrijeme hrvatske tvrtke i uredi imali isključivo sve stručne informacije na srpskome jeziku.

Dakle Vazdarov razlikovnik nije otišao dalje od zamke u koju su pali mnogi hrvatski razlikovni rječnici jer su jednoplošno tumačili riječi i njihovo značenje. Treba reći da je pisanje razlikovnih rječnika doisa teško i nezahvalno jer se uvijek može pogriješiti i nije lako uvijek dati potpuno pravilno rješenje s obzirom na složenost problematike.

Nije teško dokazati da je knjiga Milice Mihaljević Hrvatsko računalno nazivlje, 1993, jedna vrsta jezičnog savjetnika. Knjiga savjetuje čitatelje što, kako i kada rabiti i koju riječ u hrvatskome jezika kada je o računalstvu riječ. Autorica raščlanjuje, pronalazi, tvori, predlaže što svrsishodniji naziv u tome području sve više zastupljene znanstvene i svagdašnje djelatnosti. U knjizi i u podnaslovu piše jezična analiza, što se može protumačiti kako je autorica pokušala raščlaniti sve nazive iz računalne djelatnosti. Knjiga čija svrha, kako ističe autorica u svojemu Uvodu, može se nazvati jedino jezičnim savjetnikom iz područja računalstva: »Cilj je ove rasprave lingvistički i terminološki opisati računalno nazivlje koje se pojavljuje u znanstvenoj, stručnoj i popularnoj literaturi tiskanoj u Hrvatskoj, te pružiti smjernice za vrednovanje računalnoga nazivlja.«

Knjiga ima 208 stranica podijeljenih u pet dijelova: Uvod, Postanak računalnih naziva u hrvatskome književnom jeziku, Vrednovanje istoznačnih računalnih naziva, Zaključak i Dodaci.

Rječnik suvišnih tuđica u hrvatskomu jeziku, 1994. Mate Šimundića, iako ima rječnički naslov, ipak ga moramo ubrojiti u jezičnosavjetničku literaturum prije svega zbog njegove savjetničke naravi i naznačene rječničke građe.

Knjiga je pisana po rječničkim načelima jednojezičnog rječnika, u kojem su nehrvatske riječi — tuđice poredane abecednim redoslijedom i onda objašnjene, tj. daje se hrvatska riječ.

Na 270 stranica pisac je prikupio 4500 riječi koje ne trebaju hrvatskome jeziku, kako on misli jer za njih imamo hrvatsku zamjenu, često dvije ili tri zamjene, a nerijetko i više riječi.

Uz glavni, rječnički dio, na kraju su izdvojeni rusizmi, njih više od dvije stotine, te nekoliko slovenizma: pojasniti, učinkovit i učinkovitost.

Rječnik ima i šezdesetak kratica i uvodnu piščevu riječ.

Šimundićev je rječnik pisan drukčijim načinom i stilom u odnosu na druge rječnike ili razlikovnike koji su izlazili zadnjega desetljeća XX. stoljeća, ali je zadržao crtu razlikovnosti. I Šimundić daje hrvatsku riječ kao zamjenu za nehrvatsku.

Jezični priručnik hrvatskoga jezika Nevena Bogdanića izlazi u ratnim danima, 1994, godinu dana prije osloboditeljskoga vojno–policijskog pothvata Oluje, a nakon Brodnjakova Razlikovnoga rječnika između srpskog i hrvatskog jezika. Kako i sam pisac priručnika navodi, u njemu su različite teme jezičnoga bavljenja: od leksičke preko sintaktičke do pravopisne problematike.

Bogdanićev Jezični priručnik ima 76 stranica i sastavljen je od 21 naslova s Dodatkom od 20 stranica, dakle ukupno 76 stranica.

Jezični savjetnik Tomislava Kuljiša Jezik naš hrvatski ovdje i sad, 1994, spada u one savjetnike koji imaju najdulji naslov (šest riječi), te među one koji imaju najmanje teksta — stranica (ukupno 96 stranica maloga formata).

Knjiga je podijeljena na 23 manje tematske cjeline i jezični su savjeti pisani kratko s objašnjenjima i prikladnim primjerima, najčešće iz »dubrovačke književne norme«.

Članci su pisani za Dubrovački vjesnik, objavljivani u kolumni Jezik naš hrvatski od 13. veljače do 19. lipnja 1993. Članci nisu mijenjani, kako se ističe u uvodnoj bilješci, samo su dodane potrebne dopune i bilješke.

Knjiga T. Kuljiša Jezik naš hrvatski ovdje i sad nije klasičan jezični savjetnik.

Knjiga jezičnih savjeta Sveti govor, 1994, Vjekoslava Kaleba po mnogu čemu je znakovita u hrvatskoj savjetničkoj literaturi.

Prvo: većina članaka, njih 61 od 68 koliko ih je u knjizi, napisani su 1960. i 1961. u rubrici Jezik današnji, Telegram, u tjedniku Društva hrvatskih književnika. Dakle 33 godine prije nego što će biti objavljeni u ovoj knjizi.

Drugo: sedam članaka napisano je nakon tridesetak godina, u osmogodišnjem razdoblju, i onda zajedno objavljeno u knjizi Sveti govor 1994.

Treće: članke je pisao književnik, a ne jezikoslovac, kako je uobičajeno za jezične savjetnike. To ne znači da i književnici ne mogu pisati o jeziku, dapače.

Četvrto: u knjizi osim jezikosavjetničkih članaka ima i drugih, povijesnih naprimjer, što potvrđuju ne samo članci nego i autor: »Nije mi baš sasvim slatko što radim; da se bavim filologijom i poviješću mjesto pripovijedanjem o ljudima iako je i ovo prilično spojeno s ljudskom ćudi.«

Jezični savjetnik Hrvatska riječ 1995, Franje Tanockog izašao je u dva izdanja 1994. i 1995, oba za autorova života. Knjiga ima 148 stranica i 120 jezičnih savjeta, dakle gotovo na svakoj stranici po jedan savjet. To ističem kako bih naglasio autorovo kratko i sažeto objašnjenje najčešćih jezičnih dvojba. Međutim to ne znači da jezični problemi nisu do kraja objašnjeni, dapače.

Članci su prvo objavljivani u Glasu Slavonije, zatim ponešto prerađeni i onda sabrani u knjigu.

Svih 120 članaka poredani su bez razvrstavanja u manje skupine. Da su svrstani u manje cjeline, po nekome načelu, čitatelj bi se lakše snalazio. U savjetniku nailazimo na objašnjenje gotovo svih jezikoslovnih razina, čak i pravopisnih tema.

Svih 120 članaka pisani su istim stilom, prihvatljivim i razumljivim širem čitateljskome krugu, a u prvome su navratu i bili pisani za novine.

Autor ništa ne prepušta slučaju, sve riječi detaljno objašnjava, najčešće njihovo podrijetlo, značenje te na koncu njezinu uporabu i stanje u književnojezičnoj normi.

Knjiga Stjepana Blažanovića Hrvatski rječnik, 1995, po svojoj koncepciji razlikuje se od svih razlikovnika, prije svega po jednostavnom nizanju riječi i bez ikakvih dodatnih objašnjenja. Abecednim redoslijedom u prvome se stupcu nalaze hrvatske riječi, a u drugome (desnome) nehrvatske riječi.

Deset razlikovnih rječnika, koliko ih je objavljeno u zadnjem desetljeću XX. stoljeća, imaju po nekoliko dodatnih objašnjenja ili znakova (najviše Brodnjakov 22 objašnjenja), a Blažanovićev ni jedan.

Istina, na početku razlikovnika objašnjavaju se osnovne razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika i za to se navode i pravila i primjeri, ali to ni blizu ne može zamijeniti tumačenje određenih riječi i razlika između spomenutih jezika pa može čitatelja dovesti u dvojbu, osobito onoga koji manje poznaje standardni hrvatski jezik, a želi se podučiti iz ovoga rječnika.

Jezikosavjetnička knjiga Mile Mamića Jezični savjeti objavljena je u prosincu 1996, a njezino drugo izdanje u travnju 1997.

Drugo je izdanje brzo uslijedilo zbog rasprodanoga prvoga izdanja koje je dobilo pohvalne ocjene. Knjiga je u široj i stručnoj javnosti ocijenjena pouzdanim jezičnim savjetnikom, lijepoga stila, jednostavnoga i pristupačnoga načina raščlanjivanja jezičnih tema.

Taj jezični savjetnik nosi naslov Jezični savjeti, iako ima članaka koji nisu savjetničke naravi, što i priznaje pisac u prvoj rečenici svojega Predgovora, ali to ne umanjuje savjetničku vrijednost ove knjige.

Mamićevi članci u savjetniku slijede hrvatsku jezičnu tradiciju prihvaćajući suvremene jezične mijene i ne odričući se ni pokojega »arhaizma« kojemu je mjesto u hrvatskome rječniku, a bio je nepravedno izbačen iz hrvatskoga rječnika.

Za sva svoja jezična i savjetnička stajališta M. Mamić daje dovoljno primjera iz živoga jezika, književnih djela najboljih hrvatskih pisaca, navodeći i druga jezična i književna djela. Jezični savjeti imaju dva dijela na 237 stranica.

Ilija Protuđer, Pravilno govorim hrvatski, 1997, 1998, 2000. i 2004.

Savjetnik je doživio četiri izdanja. Prva dva imaju isti broj stranica 224, treće izdanje 256, a četvrto 272. Prva dva izdanja satavljena su od triju, treće od četiriju, a četvrto od pet dijelova.

Prvi dio sadrži sto tema na sto stranica (najčešćih pogrješaka ili dvojbi) koje je bilo potrebno potanje obraditi.

Drugi dio daje najčešćih četiristo nepravilnih rečenica koje često čujemo i isto toliko pravilnih inačica.

Treći je dio gotovo mali razlikovni rječnik koji nas savjetuje koje riječi (ne)trebamo rabiti u standardnome hrvatskom jeziku.

Treće izdanje je prošireno i četvrtim dijelom u kojem se nalazi sedamsto najčešćih istoznačnica, a obje su u uporabi u hrvatskome standardnom jeziku. Pomoću njega čitatelj se brže oslobađa mnogih dvojbi u svezi s riječima i njihovoj (ne)pravilnosti.

I na koncu, četvrto izdanje ima i peti dio u kojem je opširan članak, a govori o prilogu naprosto.

Nova knjiga Ivana Branka Šamije Hrvatski jezikovnik i savjetovnik, 1997. može se svrstati u jezičnosavjetničku literaturu, posebice zato što ovaj put ulazi dublje u jezičnu problematiku raščlanjujući gotovo sve riječi — natuknice u tančine, dajući čitatelju potpuniju obavijest o traženoj natuknici. Osim opširnih objašnjenja (nekada i do pola stupca), Šamija ima i dodatne znakove. Ipak ću istaknuti da Šamijina druga knjiga spada u razlikovne rječnike.

Rječnik zato jer su riječi — natuknice napisane kao u jednojezičnome rječniku, a razlikovni zato što drugi dio, kako i sam autor kaže, daje »rječnik prevedenica stranih riječi, sveza i izraza«. U drugome je dijelu knjige Savjetovnik, a to je ujedno i autorova tvorenica koja znači knjigu (jezičnih) savjeta i razlikuje se od savjetnika, osobe koja savjetuje, daje savjete.

Knjiga Govorimo hrvatski (1997) ima 331 jezični savjet na 512 stranica koji su objavljeni u savjetniku Prvoga programa HR. Na kraju je knjige opširno Stvarno kazalo od osam stranica te popis suradnika koji su pisali članke — savjete (njih 19): Vladimir Anić, Eugenija Barić, Goranka Blagus, Bonaventura Duda, Ana Diklić, Mihovil Dulčić, Alemko Guluhak, Nebojša Koharović, Mile Mamić, Milica Mihaljević, Nives Opačić, Jelka Pavišić, Jasenka Ružić, Marko Samardžija, Ljiljana Šarić, Vanja Švačko, Vladimir Vratović, Sanja Vulić i Marija Znika.

Sve je jezične savjete uredio profesor Mihovil Dulčić, inače idejni začetnik emisije na Hrvatskome radiju Govorimo hrvatski.

Knjiga je podijeljena na deset odjeljaka po načelu tematske sličnosti pitanja o kojima se govori u jezičnim savjetima:

Razlikovna pitanja, Općejezična pitanja, Nazivoslovna pitanja, Kršćansko nazivlje, Gramatička pitanja, Tvorbena pitanja, Pravopisna pitanja, Pitanja latiniteta i Engleske napasnice.

Ovaj je jezični savjetnik jedinstven i po tome što ga nije napisao samo jedan autor, što je uobičajeno u hrvatskoj savjetničkoj literaturi (u cijeloj povijesti tek dva Jezični savjetnik s gramatikom, 1971. i Hrvatski jezični savjetnik, 1999), nego skupina devetnaest jezikoslovaca.

U prigodnoj riječi u Predgovoru uredništva o vremenu i mjestu nastanka jezičnih savjeta čitamo da je prvi savjet objavljen na radiju u emisiji Govorimo hrvatski ratne jeseni 7. rujna 1992, a knjiga će se pojaviti nakon pet godina.

S obzirom na to da je u knjizi devetnaest pisaca, treba reći da svi oni sa sobom nose svoje posebnosti, bez obzira na to pišu li o istoj ili sličnoj temi. Glede osobnosti, to je sasvim jasno, no što se tiče pretežite ujednačenosti u pisanju jezičnih savjeta možda je to i zbog toga što su dobro vođeni pod uredničkom rukom s Hrvatskoga radija — Radio Zagreba, bez obzira na to što su se urednici spomenute emisije mijenjali: Vesna Svaguša, Jadranka Pintarić i Irena Pleić.

Jezični savjetnik Govorimo hrvatski skupine devetnaestero jezikoslovaca ulazi u uži izbor dobrih hrvatskih jezičnih savjetnika na koje se možemo osloniti.

Jezični savjetnik Hrvatski u praksi, 1998, pulskoga sveučilišnoga profesora Ivana Zoričića, objavljena je 1998.

Zbirka je to, prije svega, jezičnih savjeta što ih je autor prvo objavljivao po raznim priopćajnicama Glasu Istre, Vjesnikovu jezičnome savjetniku i časopisu Jezik, a onda sabrao u jednu knjigu veličine 484 stranice.

Hrvatski u praksi I. Zoričića podijeljen je u tri dijela od kojih je prvi Putovima jezične kulture najopširniji i ima 329 stranica. Tu su zastupljeni klasični jezični savjeti, a tiču se jezične problematike na gotovo svim jezičnim razinama.

Autor se najviše zadržava na pravopisnoj problematici, zatim glasovnoj, oblikotvornoj i leksičkoj, a dotiče se i drugih jezičnih tema, najčešće onih koje jezikoslovlje nije do kraja istražilo i objasnilo.

Drugi dio Hrvatske naglasne posebnosti sadrži sedam članaka o prozodiji hrvatskoga jezika, a treći dio su Ocjene i osvrti s trinaest članaka kojima se ocjenjuje jezična literatura; rječnici, imenari, jezični savjetnici i gramatike.

Knjiga Hrvatski jezik između norme i stila, 1998. Marka Kovačevića svojim je najvećim dijelom jezični savjetnik jer se većina članaka tako mogu doživjeti, iako i preostali tekstovi, osobito oni iz posljednjega poglavlja Rasprave i studije ne odudaraju od savjetničke naravi.

Na 236 stranica nalaze se četiri cjeline naslovljene Nedoumice i stranputice, Muke lektorske, Polemike i osvrti te Rasprave i studije.

Znakovito je za Kovačevića da u svojoj knjizi obrađuje više razina hrvatskoga jezika i svugdje se podjednako osjeća na svojemu tlu. Dobro poznaje gramatičke zakonitosti, istančane stilske inačice, književnojezičnu normu i jezične stilove.

Uz to, Kovačević je strog i točan u određivanju što je dobro, a što ne u hrvatskome standardnom jeziku i uvijek u svojim tvrdnjama navodi vrijedeće pokazatelje.

Jezikosavjetnička knjiga sveučilišnoga profesora iz Mostara Učimo hrvatski, 1998. Velimira Laznibata nije, dakle, klasičan jezični savjetnik, ali ima puno savjetničkih članaka te manje onih koje ne možemo tako ocijeniti.

Knjiga ima 296 stranica, a podijeljena je u četiri velika dijela s više manjih poglavlja. Evo naslova četiriju dijelova: Opći dio, Učimo hrvatski, Iz lektorovo bilježnice i Dopunjak iz književnosti.

Knjiga na kraju ima popis literature, kazalo imena i pojmova te važnijih riječi.

Najveći je prvi dio u knjizi, 180 stranica, i »sadrži ne samo općenita i značajna gramatikalno–ortografska pitanja nego i povijesne i suvremene osobitosti.« U njemu se nalazi stotinjak različitih članaka koji nemaju jaču poveznicu, nego su kako i autor ističe gramatikalno–ortografske teme. Jamačno bi bilo bolje da su članci raspodijeljeni u bar ove dvije cjeline ili još pokoju jer bi čitatelj lakše dolazio do cilja i brže bi se snalazio. Iako je ovdje naglasak na gramatiku i pravopis, naći će se teme i faksimili iz povijesti (Dekleracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, pjesma Vladimira Nazora Hrvatski jezik ili Slavka Fijačka U harvacki versih...).

Najviše članaka odnosi se na gramatiku dotičući se svih njezinih grana (disciplina): fonologije, morfologije, sintakse i dr.

Knjiga Milice Mihaljević Terminološki priručnik, 1998, itekako je potrebna hrvatskome jezikoslovlju, a posebice hrvatskoj jezičnosavjetničkoj literaturi, jer na nov, stručan i izvoran način, teorijom i praksom, izlaže sve zakonitosti suvremenoga hrvatskoga nazivlja, pa i šire.

Autorica je prikupila i na jednome mjestu podastrla sve ili gotovo sve što je važno i vrijedno za pravilno postupanje u stvaranju termina ili naziva. Uz to daje opširan i koristan popis literature na jednome mjestu. Knjiga ima 208 stranica, s kazalom primjera na 8 stranica. Inače su u priručniku opisane sve praktične i teoretske poteškoće na koje se najčešće nailazi u pisanju nekoga nazivlja. Zatim govori o potrebi i važnosti terminološkoga rada, ističući da pojedine struke već imaju i po 10 000, a neke i 100 000 naziva. Tako ni stručnjaci ne mogu poznavati sve nazive iz svoje struke, a kamoli iz drugih. Stoga je svakome stručnjaku potreban terminološki rječnik.

Hrvatski jezični savjetnik, skupina autora, 1999. neobičan je po mnogo čemu u odnosu na većinu hrvatskih jezičnih savjetnika koji su obavljeni ne samo u zadnjem desetljeću XX. stoljeća, nego i u hrvatskoj povijesti jezičnih savjetnika uopće.

Prvo, on ja najobimniji jer ima 1660 stranica. Drugo, pisalo ga je 12 autora:

Eugenija Barić, Lana Hudoček, Nebojša Koharović, Mijo Lončarić, Marko Lukenda, Mile Mamić, Milica Mihaljević, Ljiljana Šarić, Vanja Švaćko, Luka Vukojević, Vesna Zečević i Mateo Žagar.

Redakciju izvršnoga odbora sačinjavali su: Lana Hudoček, Milica Mihaljević i Luka Vukojević. Treće, svojim sadržajem on je i gramatika, rječnik, pravopis i jezični savjetnik zajedno.

Hrvatski jezični savjetnik podijeljen je u nekoliko cjelina kako bi građa bila što preglednija i da bi se čitatelj mogao lakše snalaziti. Savjetnik ima i neuobičajeno dug uvod. Čak na 120 stanica daje se sve o tome kako se služiti savjetnikom. Tu su kratice, znakovi i oznake, normativni znakovi, stilističke oznake, strukovne i gramatičke odrednice, zatim objašnjenja nekih općenitijih postupaka u savjetniku, objašnjava se što je to gramatička norma, hrvatski jezik kao sustav i hrvatski jezik kao standard te hrvatski standardni jezik ili hrvatski književni jezik. Uz rečeno, daju se opširna objašnjenja zbog čega je sve tako postavljeno te se tumače gotovo sve jezikoslovne grane: pravopis, prozodija, fonologija, morfologija, tvorba, sintaksa, leksik i onomastika.

Pri pisanju Hrvatskoga jezičnoga savjetnika autori uglavnom nisu bili kruti u propisivanju. Najčešće su ostavljali više mogućnosti, osobito ondje gdje jezikoslovlje nije dalo zadnju riječ. Tako se često služe izrazima »izrazita ili blaža« prednost, što je dobro, no postavlja se pitanje treba li i koliko hrvatska jezična norma biti rasteziva, ili treba li biti određenija i nedvosmislena.

Knjiga kratkih jezičnih savjeta Hrvatska jezična zrnca, fra Jakova Bubala pisana jasnim i razumljivim stilom, objavljena je posmrtno 1999, tri godine nakon što je u 64. godini života umro u Zagrebu.

Hrvatska jezična zrnca sadrže 83 kraća jezična savjeta o važnim temama hrvatskog jezikoslovlja koje su plijenile pozornost od 1992. do 1996. kada su objavljivani u Tomislavgradskim ratnim novinama (TRN) i Glasu Brotnja, a onda su skupljeni u knjigu koju su pripremili zagrebački sveučilišni profesori Marko Samardžija i Ivo Pranjković (oni su ujedno i ocjenjivači).

Zrnca su podijeljena u šest poglavlja tematskom niti povezanih u skupine sličnih tekstova, npr.: u prvome se poglavlju govori o Tuđicama, Poznate tuđice i nepoznate hrvatske riječi, Grčki izrazi u hrvatskome jeziku, Latinizmi, Germanizmi u hrvatskome jeziku, Rusizmi i Turcizmi.

Doista knjiga nas upozorava na nezavidno jezično stanje na početku devedesetih godina XX. stoljeća, kada su pisani i ti članci. Ona je jednako vrijedna i za čitatelje i jezikoslovce i jamačno će im biti dragocjena, osobito stoga što se njezin pisac uglavnom držao tema s herceg–bosanskog područja na kojemu žive Hrvati.

Obima i vrijedna knjiga Tomislava Ladana Riječi — značenje, uporaba, podrijetlo, pojavila se 2000, dakle na koncu jednoga važnog razdoblja kada je objavljeno mnoštvo sličnih jezikoslovnih knjiga, kao nikada u povijesti hrvatskoga jezikoslovlja. Knjiga ima 1110 stranica i podijeljena je u jedanaest tematskih razdjela: Početci početaka, Svemir i prapočela, Ljudski rod, Poljodjelstvo, Politika, Mir i rat, Civilizacija, Vjera, Uresi i pomagala, Hrana i posuđe te Prometala. Na početku je Uvodnik Augusta Kovačeca te opširan autorov Predgovor na četrnaest stranica, a na kraju su knjige dva dodatka: Slično a različito te Obično neobične riječi. Na samome kraju je popis literature i kazalo. Knjiga je objavljena u nakladi od 2500 primjeraka.

U knjizi je opisano više tisuća riječi, od onih uobičajenih do onih koje su rijetke u uporabi u hrvatskome jeziku. Sve su one obrađena pretežito na trima jezičnim razinama kako je naznačeno u podnaslovu knjige.

Knjiga daje pretežito riječi iz hrvatskoga jezika, ali i one riječi čije je tuđe podrijetlo koje su preuzete izravno iz jezika davaoca ili preko nekih drugih jezika i postale sastavnim dijelom hrvatskoga rječnika.

Kako se natuknice (ili riječi) obrađuju na spomenutim trima razinama, to njihovo objašnjenje zadire dublje u gotovo sva područja ljudskoga življenja: »kulturnu povijest drevnih naroda i primitivnih zajednica, bogoslovlje i metafiziku, te obilje zaleta i izleta u područje obrta, umijeća, vještina i izumaka — od lončarstva do svemirskih letjelica«, navodi se na ovitku ove knjige.

Druga savjetnička knjiga Marijana Krmpotića Hrvatski jezični priručnik, 2001, napisana je korienskim pravopisaom i sadrži 454 stranice znimljivih savjeta iz svih razina hrvastkoga jezika. Savjetnik je ima 17 cjelina, a najdulji je Razlučni i pravopisni slovar 240 te Razlučna slovnica 70 stanica. Iz obaju se naslova dade zaključiti da je pisac svoj savjetnik pisao objašnjavajući razlike između dvaju sličnih jezika hrvatskoga i srpskoga. Knjiga obiluje mnogim primjerima iz sadašnjosti i prošlosti hrvatskoga jezika, pisana je s mnogo ljubavi naspram hrvatskome jeziku, uz solidno autorovo znanje, pa vjerujem kako neće doživjeti pokude kao prva. Dapače.

Petar Bašić, svećenik, jedan od najboljih poznavatelja crkvenoga nazivlja, objavio je 2002. zanimljivu knjigu jezičnih savjeta O hrvatskome crkvenome jeziku. Bašić je svestrani poznavatelj hrvatskoga jezika pa je svoje znanje pretočio i u knjigu. Svi su članci iz knjige prije objavljeni po raznim časopisima, najviše u Jeziku i Službi Božjoj posljednjih triju godina. Savjetnik ima 130 stranica i sadrži 12 članaka.

Milica Mihaljević svojom trećom jezičnosavjetničkom knjigom Kako se na hrvatskom kaže WWW? (2003), kao da postavlja pitanje kako informatičko nazivlje prevesti na hrvatski jezik? Knjiga je, moglo bi se reći, nastavak njezine knjige Hrvatsko računalno nazivlje koja je objavljena prije desetak godina. Središte njezinoga proučavanja vidljivo je iz dvaju navedenih pitanja nakon kojih autorica nastoji hrvatski leksik uvesti u hrvatsko računalno nazivlje unatoč pravoj navali engleskih naziva. Knjiga ne daje sve odgovore na pitanja koja se nameću kad je riječ o računalnome nazivlju, ali kroz svojih 190 stranica dobar je vodič u boljem snalaženje u zamršenom računalnom nazivlju.

Svojom četvrtom knjigom jezičnih savjeta Hrvatski naš (ne)podobni (2004), Stjepko Težak izbio je u vrh po broju objavljenih jezičnih savjetnika u stogodišnjoj hrvatskoj jezičnosavjetničkoj povijesti. Naime, još 1904. Vatroslav Rožić objavio je prvi jezični savjetnik hrvatskoga jezika, a ovaj Težakov 2004. zaokružuje ravnih sto godine skrbi nad jezikom kojeg su cijelo stoljeće drugi ugrožavali, stalno nastojali pokoriti ili posvojiti.

Težak je svestrani jezikoslovac jer je uz jezičnosavjetničke knjige objavio gramatiku, zatim piše poeziju i prozu, sveučilišne knjige i udžbenike, uz to je dijalektolog, metodičar i filmolog.

Članci su uglavnom već objavljeni u Školskim novinama, manje u Jeziku i drugdje, a onda su uz preradu i dopunu ukoričeni u knjigu. Ovaj je savjetnik nastavak ranijih objavljenih triju Težakovih jezičnosavjetničkih knjiga (Hrvatski naš svagda(š)nji 1990, Hrvatski naš osebujni 1995. i Hrvatski naš (ne)zaboravljeni 1999), koji se uklapa u njegov način i stil opisivanja jezika i jezičnoga savjetovanja. Težak nije krut savjetodavac i jezične dvojbe, nedoumice i nepravilnosti ne gleda crno–bijelo ili po načelu nije — nego, iako je i to katkad potrebno, nego im prilazi trezveno, znalački (ne)opravdavajući njezino značenje i uporabu u hrvatskome jeziku.

I upravo je to bit njegovoga savjetovanja, uz elastičnu stabilnost književnoga jezika, što je prihvatio od Ljudevita Jonkea, kako kaže i sam autor u predgovoru, ostavljajući i druge jezične uporabne mogućnosti na različitim razinama standardnoga jezika (znanstvenoga, popularnoznanstvenoga, strukovnog, književnoumjetničkog, razgovornog), a gdje treba i na razinama dijalektnoga, žargonskoga, regionalnog ili mjesnog priopćavanja.

Popis hrvatskih jezičnih savjetnika (od početka) 1904. do 2004.

Andrić, Nikola, Branič jezika hrvatskoga, Zagreb, 1911.

Babić, Stjepan, Hrvatski jučer danas sutra, ŠN, Zagreb 1995.

Babić, Stjepan, Hrvatska jezikoslovna čitanka, Zagreb, 1990.

Bašić, Petar, O hrvatskome crkvenome jeziku, Zagreb, 2002.

Blažanović, Stjepan, Hrvatski rječnik — najučestalijih 7500 razlikovnih riječi hrvatskoga i srpskoga jezika, Zagreb — Sarajevo, 1995.

Bogdanić, Neven, Jezični priručnik hrvatskoga jezika, Split, 1994.

Brabec Ivan, Sto jezičnih savjeta, Zagreb, 1984.

Brodnjak, Vladimir, Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, Zagreb, 1991, 1992.

Bubalo, Jakov, Hrvatska jezična zrnca, Mostar, 1999.

Cerovac, Milan, Jezični savjetnik za uredske kadrove, Zagreb, 1960.

Cerovac, Milan, Poslovni jezik, Zagreb, 1964.

Guberina–Krstić, Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika, Zagreb, 1940.

Jonke, Ljudevit, Književni jezik u teoriji i praksi, 2. prošireno

izdanje, Zagreb, 1965.

Jonke, Ljudevit, Hrvatski književni jezik danas, Zagreb, 1971.

Jonke, Ljudevit, Hrvatski književni jezik u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 1971.

Kaleb, Vjekoslav, Sveti govor, Zagreb, 1994.

Kosor, fra Karlo, Bilješke o jeziku suvremenih hrvatskih pisaca, 2 izd., Split, 1979.

Kovačević, Marko, Hrvatski jezik između norme i stila, Zagreb, 1998.

Krmpotić, Marijan, Jezični priručnik, Zagreb, 1992.

Krmpotić, Marijan, Hrvatski jezični priručnik, Zagreb, 2001.

Kuljiš, Tomislav, Jezik naš hrvatski ovdje i sad, Dubrovnik, 1994.

Ladan, Tomislav, Riječi — značenje — uporaba — podrijetlo, Zagreb, 2000.

Laznibat, Velimir, Učimo hrvatski, Mostar 1998.

Linke, Gordana, Mali jezični priručnik, Zagreb, 1992.

Loknar, Vladimir, Teme iz medicinskog nazivlja, Zagreb, 1988.

Lukačić, Dražen, (vidi, Šamija!)

Mamić, Mile, Jezični savjeti, Zadar 1996, 1998.

Mamić, Mile, Temelji hrvatskoga pravnoga naziva, Zagreb, 1992.

Maretić, Tomo, Hrvatski ili srpski jezični savjetnik za sve one, koji žele dobro govoriti i pisati našim jezikom, Zagreb, 1924.

Mihaljević, Milica, Terminološki priručnik, Zagreb, 1998.

Mihaljević, Milica, Hrvatsko računalno nazivlje, Zagreb 1993.

Mihaljević, Milica, Kako se na hrvatski kaže WWW?, Zagreb, 2003.

Pavuna, Stanka, Razlikovni rječnik. Govorimo li ispravno hrvatski?, Zagreb, 1992. drugo izdanje; Mali razlikovni rječnik. Govorimo li ispravno hrvatski?, Zagreb, 1993.

Protuđer, Ilija, Pravilno govorim hrvatski, Split, 1997, 1998, 2000, 2004.

Rožić, Vatroslav, Barbarizmi u hrvatskom jeziku, Zagreb, 1908.

Skupina autora, Jezični savjetnik s gramatikom, Zagreb, 1971.

Skupina autora, Govorimo hrvatski, Zagreb, 1997.

Skupina autora, Hrvatski jezični savjetnik, Zagreb, 1999.

Soljačić, Marko, Jezični i stilistički savjetnik, Zagreb, 1939.

Šamija, Ivan Branko, Hrvatski jezikovnik i svjetovnik, Zagreb, 1997.

Šamija, Ivan Branko i Lukačić, Dražen, Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika, Zagreb, 1991, 2. izd. Razlikovnica hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb, 1992.

Šimundić, Mate, Rječnik suvišnih tuđica u hrvatskomu jeziku, Zagreb, 1994.

Tanocki, Franjo, Hrvatska riječ — Jezični pripučnik, Osijek, 1994, 1995.

Težak, Stjepko, Hrvatski naš svagda(š)nji, Zagreb, 1991.

Težak, Stjepko, Hrvatski naš osebujni, Zagreb, 1995.

Težak, Stjepko, Hrvatski naš (ne)zaboravljeni, Zagreb, 1999.

Težak, Stjepko, Hrvatski naš (ne)podobni, Zagreb, 2004.

Vazdar, Zdenko, Razlikovni rječnik hrvatskoga ili srpskoga graditeljskoga nazivlja, Zagreb, 1993.

Vidović, Radovan, O suvremenomu stanju našega jezik masovne komunikacije ili mali rječnik naše suvremene nepismenosti, Split, 1968.

Vidović, Radovan, Kako valja — kako ne valja pisati, Zagreb, 1969.

Vidović, Radovan, Jezični savjetnik, Split, 1983.

Zoričić, Ivan, Hrvatski u praksi, Pula, 1998.