Porto Re Bop

Porto Re Bop

Kao svojevrsni ekskluzivitet Kolo u ovom broju donosi autobiografsku prozu Aleksandra Bubanovića, ekstrahiranu iz njegove još neobjavljene zbirke pripovjedaka »Moja galerija slika«. Bubanović je rođen 1923. u Zagrebu, a iako ga hrvatska kulturna javnost prvenstveno poznaje kao jazz glazbenika i vrsnog skladatelja — autora glazbe za stotinjak crtanih, dokumentarnih i igranih filmova te pedesetak kazališnih predstava, njegova je umjetnička biografija znatno opsežnija. Uključuje, također, televizijske scenarije i režije (serija TV feljtona »Naši slavni umjetnici«), niz samostalnih i skupnih slikarskih izložbi (bio je član grupe Zagreb 69) te književne radove (roman Gitaroedos), kojima se sada pridružuje i ovaj niz nostalgično–zabavnih pripovjesti.

U svibnju 1948. vraćao sam se iz Opatije s bračnog putovanja u Zagreb. Od Rijeke smo putovali vlakom u istom kupeu s poznatim zagrebačkim fotografom gospodinom Mavrinom. Kako je on znao da sviram u jazz–sastavima za ples, u razgovoru je spomenuo da u Kraljevici, odakle se sada vraća, traže za ovo ljeto mali plesni sastav. Vrativši se u Zagreb odmah sam kontaktirao upravu Hotela Praha u Kraljevici i uspio dogovoriti gažu od 1. srpnja do kraja kolovoza. Krenuli smo dva dana ranije da pripremimo terasu za svoj nastup. Za klavirom je bio Stjepan Patkaj, zvan Pišta zbog svog mađarskog podrijetla. Harmoniku je svirao Tomislav Simović, za prijatelje Tom. Za bubnjevima je bio Miroslav Markešić, bolje poznat kao Mark. Ja sam svirao električnu gitaru, a od srednjoškolskih dana zvali su me Bumbar, što zbog imena, a što zbog korpulentnosti i zuječeg glazbala koje sam svirao. Po dolasku u Kraljevicu smjestili smo se u hotelu Praha, naime u ono što je nakon rata od njega ostalo, i odmah krenuli pogledati terasu na kojoj ćemo svirati. Ugledali smo jedan mali podij i nekoliko starih stolaca. Pišta je odmah pitao gdje je klavir da vidi hoćemo li ga trebati naštimati. Pokazali su mu prema kuhinji, gdje su na nekoj čudnoj kištri dvije djevojke gulile krumpir. Bio je to samo gornji dio nečega što je prije rata bilo klavir, a u ratnim zbivanjima je izgubilo noge. Kad je zaprepašteni Pišta otvorio poklopac klavira, iz njega su osim potrganih žica iskočile dvije preplašene mačkice. Pomislili smo da će Pištu »udariti šlag«, no turistički radnik ga je umirio izjavom da je vrlo dobar klavir posuđen iz obližnje kuće, ali još nije dopremljen. Odmah smo krenuli po njega i uz pomoć osoblja i turističkog radnika kroz maslinik i vinograd prenijeli klavir na terasu i smjestili ga na podij. Pišta ga je odmah isprobao, i opet je bio onaj stari, dobro raspoloženi muzikant. Sada je nastao novi problem. Klavir je svojom veličinom gotovo potpuno zauzeo prostor na malom podiju. Tom i ja mogli smo stajati ispred podija, ali Mark nije imao mjesta za svoje činele i ostale drangulije koje su njemu nužne da ostvari dojam pravog bubnjara. Vrlo neraspoložen, najavio je svoj odlazak i odmah otišao na poštu da pošalje brzojav »bubnjar slobodan«. Na našu sreću nije stigao nikakav odgovor na njegov telegram i Mark je odsvirao cijeli angažman do kraja. Poslije smo u Zagrebu saznali da je, čini se, zaboravio u telegramu napisati adresu slobodnog bubnjara.

Nakon nekoliko dana terasa je bila puna plesača, a i onih koji su slušali naše izvedbe. Sporazumijevali smo se već uhodanim žargonom zagrebačkih muzikanata o tome što ćemo svirati. Tako je u tom žargonu pjesma I'm in the mood for love bila jednostavno »muda od lava«, a pjesma I'll be seeing you »Abesinija«. I onda se na terasi dogodila senzacija. Jednog mladića strahovito je bolio zub, a od nekoga na terasi saznao je da naš bubnjar Mark završava višu zubarsku školu i da bi vjerojatno mogao pomoći. Momak se stidljivo približi Marku i objasni mu svoj problem. Mark ga je upitao: »Koji?« Mladić je otvorio usta i prstom pokazao: Ovaj! Mark je, a da nije prestajao svirati, s bubnjarskom palicom udario pokazani zub koji je mladić zatim ispljunuo u ruku. Kako ga više ništa nije boljelo, od sreće i čuđenja nije mogao doći k sebi. Događaj se uskoro pročuo, ne samo po terasi nego i po cijeloj Kraljevici, kao i bližoj i daljoj okolici. Mark je preko noći postao senzacija prvoga reda. Terasa je od te večeri bila puna ne samo plesača nego i znatiželjnika koji su željeli vidjeti čarobnog bubnjara–zubara koji bubnjarskom palicom vadi pokvarene zube. Učestali su pozivi na izlete i čašćenja sa svih strana. Da je daleko doprla priča saznao sam na policijskoj stanici u Rijeci. Prilikom kupanja netko je provalio u moju kabinu i ukrao vjenčani prsten i prsten s krasnim zelenim kamenom, dar moje majke za položenu veliku maturu. No kako sam ja dijete sreće, nakon nekoliko dana jave mi iz riječke policijske stanice da dođem k njima i pogledam radi li se o prstenju koje je meni ukradeno. Primio me dežurni činovnik i morao sam jasno opisati prstene, pa kada se ispostavilo da je moje, bilo mi je, na moju veliku radost, vraćeno. Činovnik je vraćajući mi prstenje primijetio: »A vi ste iz onog orkestra u kojem čarobni zubar vadi zube palicom za bubanj.« Nasmijali smo se, a meni je bilo drago što je događaj stigao i do Rijeke.

Jednoga dana smo dobili poziv iz Vile Kraljevica da dođemo na sladoled. Kada smo vidjeli sve pogodnosti koje se tu pružaju, doslovce smo se tamo preselili. Terasa sa ping–pong stolom, uvala s malom plažom, idealna za igre s loptom, a najvažnije od svega bilo je društvo. Stanari su bili Slovenci: udovica s krasnom kćerkom Pupom i sinom Janezom, koji su bili naši stalni gosti na terasi na kojoj smo svirali, i koji su nas pozvali. Tu je bio i profesor, odmah se vidjelo da je ljubavnik Pupine majke, a za nas najzanimljiviji bio je poznati dirigent gospodin Lovro Matačić, koji se oporavljao od boravka u logoru. Dospio je u logor poslije rata, zbog toga što je za vrijeme Pavelićeve NDH dirigirao vojnim orkestrom u uniformi, iako je svima bilo jasno da je na to bio prisiljen. Velika je sreća za mnoge koji su došli u logor kao i gospodin Lovro Matačić da se tu našao general Ivan Šibl pa su se uskoro svi takvi našli na slobodi. Matačiću je bilo dodijeljeno mjesto dirigenta u skopskom kazalištu, tamo je s dosta muke u radu s orkestrom uspio dobiti minimum kako bi se predstave mogle održati. Profesor je bio rođeni zabavljač. Studirao je prije rata u Parizu i odmah nam je pokazao vizit–kartu iz tog vremena: kovrčasti Emil, niskog rasta ali čelične građe. Njegove priče o lutanju pod pariškim krovovima sa zavodljivim prijateljicama noći, uz kavu poslije ručka nismo nikada propuštali. Gospodin Lovro Matačić radio je na nekoj svojoj skladbi, no i on je rado slušao profesorove priče. Znali smo da bi i on imao što ispričati i pokušavali smo ga navesti da se sjeti neke zanimljivosti. On je tada sjeo za klavir, okrenuo leđa klavijaturi i u takvom položaju odsvirao valcer iz Vesele udovice. Našem iznenađenju nije bilo kraja dok nije objasnio kako svirajući u osječkom kabareu nije htio propustiti nastupe golišavih plesačica, pa je bio prisiljen naučiti tako svirati klavir. Bio je i dirigent jednog cirkuskog orkestra, koji baš nije bio brojan. To su rješavali na taj način što bi oko orkestra postavili velika zrcala, pa je orkestar iz gledališta publici izgledao mnogo veći nego što je bio. Jako nam je bilo žao kada je došla njegova žena, jer je imao manje vremena za pričanje a više se posvetio ozbiljnim razgovorima i skladateljskom poslu.

Na kući se ispod imena Vila Kraljevica probijao stari naziv Villa Porto Re. To nam se ime toliko svidjelo da je Tom napisao skladbu Porto Re Bop u najnovijem jazz stilu. S tom smo skladbom počinjali, kao nekom našom himnom, svakovečernje izvedbe na terasi. Pišta je čak izmislio riječi koje su se mogle svaki puta mijenjati, ali kostur je uvijek bio: Stigao je Bee Bop u Porto Re! Jednu večer na terasi se pojavio Milan, moj kolega s fakulteta. Zvali smo ga Ginekolog, jer je imao jako male ruke, što bi mu u tom zvanju mnogo koristilo. Došao je u Kraljevicu vidjeti bolesnu sestru koja je ležala u velikoj bolnici za tuberkulozu kostiju. Jedan dan otišli smo s Milanom u bolnicu posjetiti je. Vidjevši stotine bolesnika koji nepomično leže na velikoj terasi bolnice, odlučili smo da im jedno poslijepodne sviramo i malo odagnamo misli vezane uz tešku sudbinu.

Počeli smo nastup vedrom skladbom — Došao je Bee Bop u Porto Re. Gospodin doktor, ravnatelj bolnice, Aleksandar Manzoni, bio je oduševljen našom gestom pa nam je stavio na raspolaganje svoj motorni čamac. Sada smo mogli praviti krasne izlete u okolna mjesta i plaže. Doktor Manzoni i Milan priključili su se društvu u Vili Kraljevica pa je šala i veselja bilo na pretek. Kada je doktor Manzoni saznao da naš klavirista Pišta studira medicinu, odmah je rekao da će ga pozvati u bolnicu kada bude neka zanimljiva operacija. Uskoro je stigao telefonski poziv za Pištu: »Kolega, budite sutra u bolnici u pola devet ujutro«. Jasno da smo s Pištom krenuli u bolnicu. Obukli su ga u bijeli ogrtač i odveli prema operacijskoj dvorani, a mi smo odlučili pričekati da čujemo što će reći o toj zanimljivoj operaciji, kako je najavio doktor Manzoni. Prošlo je dvadesetak minuta, otvorila su se vrata operacijske dvorane i na nosilima su iznosili neku osobu. Kad su došli bliže, prepoznali smo u osobi na nosilima našeg Pištu... Bio je to njegov oproštaj od liječničkog poziva, na žalost njegovih roditelja, no Pišta je s glazbom obišao cijeli svijet i načinio karijeru kakvu sumnjam da bi ostvario kao liječnik. Prolazile su godine, ali uvijek kada smo kao kvintet Tomislava Simovića izvodili skladbu Porto Re Bop, koju je Simović napisao u Kraljevici, sjećanjem bi se vraćali u to nezaboravno vrijeme provedeno na angažmanu u Kraljevici.

Tomorrow Ted

Opatija, ljeto 1950. Samo je direktor Hotela Kvarner, gospodin Vrus, mogao doći na fantastičnu ideju da na terasu hotela tog ljeta dovede veliki jazz–orkestar zagrebačke radiostanice. Gospodin Vrus se najvjerojatnije prisjetio kako je to izgledalo kada je 1958. iz Pariza, nakon svjetske izložbe, u Opatiju došao američki jazz–orkestar i nekoliko večeri nastupio na terasi i u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner. Da se smjesti jazz–orkestar zagrebačke radiostanice, a to znači dvadeset glazbenika, petnaest žena i isto toliko djece, trebalo je pripremiti cijelu depandansu i osposobiti posebnu dvoranu za doručak, ručak i večeru tog mnoštva koje je već pri putovanju iz Zagreba u Opatiju nalikovalo na veliku seobu naroda. Pokušajte zamisliti kako je to izgledalo u vlaku: instrumenti, pogotovo veliki bubanj, činele, koncertni bubanj, bangosi, tam–tam bubnjevi i razne drangulije za izvedbu južnoameričke glazbe. Koferi s muškom, a pogotovo ženskom garderobom i kupaćim kostimima, krevetići i kolica za djecu, gumenjaci, lopte, puške za podvodni ribolov s maskama i perajama zauzeli su cijeli vagon. Kao i obično, u to još uvijek poslijeratno vrijeme, kod Gornjeg Jelenja vlak je stao zbog kvara na pruzi. Cijelo to mnoštvo stvari i ljudi trebalo je prvo preseliti u autobus, a onda u vlak koji je došao u pomoć, kako bi putnici još istoga dana, makar i s velikim zakašnjenjem, stigli na Rijeku. Dočekali su nas autobusi za prijevoz u Opatiju, tako da smo se ubrzo konačno smjestili u opatijskom Hotelu Drvar na četvertom i petom katu, na žalost bez lifta. Sve je već bilo pripremljeno za sutrašnje svečano otvorenje velike terase Hotela Kvarner, kako je to zamislio direktor Vrus. Nacrte za podij na koji će se smjestiti orkestar sa stalcima u kojima je bila montirana rasvjeta za čitanje nota u mraku načinio je naš saxofonist Bojan Hohnjec, arhitekt. Dali smo sašiti lagane kapute svijetloplave boje koji su uz crne hlače, bijele košulje i crvene leptir–kravate podsjetili na američke jazz–orkestre Artija Showa i Benija Goodmana, viđene u filmovima Crvenokosa zavodnica i Put u Hollywood. Već prvoga dana bili smo senzacija ne samo za Opatiju i Istru nego i za cijeli sjeverni Jadran. Direktor Vrus je bio presretan. Sa zadovoljnim smješkom od uha do uha, primao je čestitke važnih ljudi u turizmu i politici. Orkestar je vodio dirigent Zlatko Černjul, a pjevali su Ivo Robić i Rajka Vali. Nismo svirali ni tri dana a jedna sretna okolnost nas je jako razveselila. U Hotelu Kvarner odsjeli su članovi američkog ansambla »Tamburicans«. Gostovali su po Istri i Primorju i svirali naš folklor i najpoznatije američke skladbe. Dirigent i vodstvo odmah su nam ponudili na prijepis najnovije skladbe i aranžmane najpoznatijih američkih orkestara. Organizirani su pokusi na kojima su sudjelovali i članovi njihovog ansambla, što se odmah pretvorilo u jam session improvizacije na poznate glazbene teme i forme. Bilo je to nekoliko divnih dana. Zaboravio sam spomenuti da je to bio ženski ansambl.

Onda se pojavio gospodin Pulek, naš Zagorac koji je u Ameriku otišao kao dječak, trbuhom za kruhom, a sada, kao vrlo bogat čovjek, na bračnom putovanju ženi Amerikanki pokazuje ljepote svoje zemlje. Kako smo se mi članovi orkestra kupali na maloj plaži ispred hotela, odmah smo se upoznali i zbližili s gospodinom Pulekom. On je vlasnik restorana u New Yorku koji je poznat po tome što u glavnoj dvorani na posebnom mjestu stoji zvono s jednog broda potopljenog prilikom napada Japanaca na luku Perl Harbur. Kada se po Pulekovom nalogu oglasi zvono, sve su narudžbe u lokalu besplatne. Sada kada je na bračnom putovanju, zvono mora često zvoniti da njegovi gosti zajedno s njim slave i proslave njegovo bračno putovanje po rodnome kraju. Barem jedanput dnevno nazivao bi iz Hotela Kvarner svoj lokal da čuje kako zvoni zvono. Jasno da je orkestar putovao s njim i njegovom ženom na sve izlete po Istri, jer njemu iznajmiti autobus i platiti zakusku za tridesetak ljudi nije bilo nikakav problem. Orkestar bi navečer izvodio pjesme koje je voljela njegova žena, a pogotovo one koje je obožavao gospodin Pulek. Kad bi Robić zapjevao Kak' taubeka dva mi sretni smo bili ili Lepe ti je lepe ti je Zagorje zelene, Puleku bi od sreće i veselja dolazile suze na oči.

Robiću se s nastupima na prekrasnoj terasi Hotela Kvarner nasmijala sreća. Tu su ga čuli važni ljudi iz stranog show businessa, što mu je otvorilo vrata prema svjetskim uspjesima.

Odlično raspoloženje direktora hotela gospodina Vrusa moglo je promijeniti samo kišovito vrijeme. On bi tada bio izvan sebe. Prekrasna terasa hotela ostala bi prazna, a u Kristalnoj dvorani nije se mogla spriječiti sparina. Ljude bi uhvatila nervoza zbog velike gužve pa bi se svađali zbog stolova i stolaca. Za orkestar također nije bilo pravog mjesta pa je uglavnom vladalo sveopće nezadovoljstvo. Ipak se i u Kristalnoj dvorani dogodilo nešto zgodno. Kongres turističkih radnika u Opatiji trajao je dva dana. Za kraj je priređen banket u Kristalnoj dvorani kvarnerskog hotela. Stolovi su bili ukrašeni cvijećem i prepuni tanjura, viljuški, noževa, malih i velikih žlica a uz sve to i jedna okrugla velika čaša puna vode. Budući da će biti servirani škampi na buzaru, koji se i u najotmjenijim lokalima jedu prstima, čaše su, tako zvane finger bowl, predviđene za pranje prstiju. Kako je u Kristalnoj dvorani bilo uvijek sparno, neki žedni popili su vodu, a mnogi za stolovima slijedili su njihov primjer. Očito da naš turizam nije još ozbiljno započeo.

Četvrtak je bio najveseliji dan na velikoj terasi Hotela Kvarner. Poznati zagrebački glumac Borivoj Šembera bio je zadužen da goste terase što bolje zabavi. Pozivao je za taj svoj »veseli četvrtak«, poznate komičare, plesače i zabavljače, parodiste, imitatore i sve one koji bi znali pružiti zabavu gostima. Tako je jednoga četvrtka nastupio plesni par Zizi i Truda sa svojim poznatim parodijama na boogie–woogie. Tu se uvijek u svom pravom svjetlu pokazao naš izvrsni klavirist Ljubo Sladojević, koji je pratio plesni par izvođenjem poznate skladbe Veseli basovi. Šembera bi na kabaretski način otpjevao nekoliko šaljivih pjesama, kao Što kriv je Sigismund što žene za njim lude, ili Ja često idem Fridi jer ona mi se svidi. Orkestar bi odsvirao i Robić otpjevao najnovije skladbe još neizvođene na terasi. Tako je za jedan »veseli četvrtak« Šembera pozvao iz Zagreba gospodina Ivicu Đumlina, fantastičnog imitatora. Njegova je nezaboravna izvedba Ukrcavanje putnika s otoka Brača u brodić za Split, a pogotovo opera Carmen, gdje počinje s imitacijom uvertire koju izvodi orkestar da bi nastavio imitirati sve ženske i muške pjevačke soliste. Nikada u životu nisam čuo nešto bolje. Imam ploču genijalnog glumca, komičara i pisca kazališnih djela Petera Ustinova s njegovim imitacijama Mozartovih djela: jako dobro, ali ne tako dobro kao imitacije gospodina Đumlina. Orkestar je nakon najave zasvirao gromki tuš i na terasu je izašao gospodim Đumlin.

Već sama njegova pojava djelovala je komično. Malen, trbušast, u fraku, podsjećao je na pingvina. Kako nije znao da su stube za dolazak na podij sa strane, pokraj klavira, uzalud se pokušavao popeti u sredini gdje je stajao mikrofon, njemu tako potreban za nastup. Njegovi pokušaji da se popne na pozornicu bili su toliko komični da je publika bila uvjerena kako je ta nespretnost dio njegovog nastupa. Kada se okrenuo publici, uz naklon, pokazujući da se predaje, dobio je aplauz kakvog se ne sjeća u svojoj dugogodišnjoj karijeri. Tada mu je Šembera objasnio i pokazao kako će lako dospjeti na pozornicu, odnosno podij na kojem je bio smješten orkestar i gdje se nalazio mikrofon njemu neophodan za nastup. Njegov drugi nastup sa svojim standardnim programom primljen je s ovacijama.

Kao i svakog jutra spremali smo se poslije doručka na kupanje. Pred hotelom se zaustavio crveni sportski dvosjed. Odgodili smo odlazak na kupanje i okupili se oko automobila marke jaguar, kakav uživo još nikada nismo vidjeli.

U orkestru u to vrijeme samo je saxofonist Dado imao neki bijedni topolino, koji smo svi često morali gurati da se pokrene. Zato nije čudo da smo u crveni jaguar gledali s oduševljenjem. Odmah smo se upoznali s njegovim vlasnikom, gospodinom Tedom, američkim časnikom na službi u Italiji, a sada na dopustu. Drugi dan već smo s Tedom postali vrlo prisni. Najoduševljeniji među nama bio je kontrabasist Mario koji se nije odvajao od njega i nije žalio vremena da mu pomogne pri iznajmljivanju čamaca, traženju dobrih lokacija za podvodni ribolov i slično. Njihovo sporazumjevanje dosta je otežavalo oskudno znanje engleskog jezika našeg Marija, pa je morao puno gestikulirati rukama! Kako se često radilo o planovima i dogovorima za sutrašnji dan, na plaži bi se najčešće čulo — Yes, Ted, tomorrow, što je bila rijetka fraza koju je Mario znao točno izgovoriti, pa ju je zato često rabio. Jednog dana Ted je otputovao, no poslije podne se pojavio na našoj plaži s košarama Coca–Cole i raznim sitnicama za kupanje i sunčanje. Coca–Cole je podijelio, a ostale stvari prodao po bagatelnim cijenama. Objasnio je da u Trstu, odakle se vratio, postoji za američke časnike trgovina u kojoj je moguće te stvari kupiti za manje od pola cijene. Kad je Ted najavio da se opet sprema u Trst, cijeli mu se orkestar obratio s molbama za tranzistore, naočale za sunce, peraje, maske, čak i puške za podvodni ribolov, dok su žene naručivale kreme za dan i noć, ruževe i lak za nokte. Skupljen je novac za taj veliki popis stvari i Ted je otišao. Nakon dva dana još je samo Mario bio uvjeren da se Tedu nešto nepredviđeno dogodilo, no sigurno će se vratiti. Svaka nada da će se to dogoditi bila je izgubljena kada smo saznali od uprave hotela da Ted nije platio hotelski račun, a tražeći informacije od američke vojske saznali su da takav časnik ne postoji i da je bilo upita s više strana pa se sigurno radi o spretnom lopovu za kojim je Interpol na sve strane razaslao tjeralice. Bio je to za mnoge u orkestru neugodan doživljaj jer su posudili novac koji su sada trebali vraćati. Jedino nam je, sjetivši se tog neugodnog događaja, zvonilo u ušima dogovaranje između Marija i Teda — Yes, Ted, tomorrow. Prošle su godine i zaboravili smo na taj događaj. No Robić je postigao svjetsku slavu pjesmom Morgen pa nas je opet podsjetio na zajedničke lijepe ali i neugodne događaje vezane uz Yes, Ted, tomorrow.

Brandung o'more

Studio crtanog filma u Zagrebu, gdje sam bio kućni skladatelj imao je već internacionalnu reputaciju zbog mnogobrojnih nagrada na filmskim festivalima po cijelom svijetu. Upravo je bio završen pedesetdrugi film crtano–filmske serije za američku televiziju zvučnog naslova Hounds for hire o dva psa detektiva, a vođeni su pregovori za sljedeću seriju od tri stotine filmova s temama iz grčke mitologije. General, koji je dobio mjesto direktora Zagreb–filma kako bi mu još narasla mirovina kada definitivno ode u nju, nije sudjelovao u pregovorima i nakon njegovog izvlačenja i zavlačenja, puhanja na hladno, Amerikanci su napustili pregovore i otišli na drugo mjesto. Tada je Zagreb–film zbog dugog i nesposobnog pregovaranja pao pod stečaj, jer je mnoge namještenike skupljene na osnovi dosadašnjih uspješnih poslova trebalo i dalje plaćati, a posla nije bilo. Prvo su počeli odlaziti poznati redatelji, kojima nije bio problem dobiti posao u inozemstvu: Kolar u Nizozemsku, Grgić u Kanadu, a Konstanjšek i Neugebauer u Njemačku. Ja sam skinuo gitaru s ormara i otišao do Balube (Božidara Sinkovića), koji je bio direktor Estrade, da mi da neki posao. Bilo mu je drago da sam se javio, jer su upravo tražili sastav za sviranje na brodu Liburnija, koji će poduzimati kružna putovanja Mediteranom tijekom proljeća, ljeta i jeseni. Već iz ureda Estrade telefonirao sam na nekoliko mjesta i adresa glazbenika koje sam poznavao i band je bio sastavljen. Rade Dević svirao je klavir, Branko Sečak saksofon i bubnjeve, Miki Srce je pjevao i svirao kontrabas, a ja sam svirao električnu gitaru i kao lider brinuo se za program i disciplinu sastava. Kružno putovanje po Mediteranu započinjalo je u Veneciji, gdje bismo ukrcali oko stopedeset putnika. Brod Liburnija isplovio bi predvečer, tako da bismo drugi dan oko 10 sati bili između otoka Hvara i Korčule. To je bilo vrijeme za coctail–party na kojem bi kapetan putnicima zaželio dobrodošlicu i lijepo vrijeme na cijelom kružnom putovanju. Orkestar je za tu priliku svirao najpoznatije dalmatinske pjesme kao: Adio Mare, Jedan mali brodić posrijed konala, kao i napjeve iz Tijardovićevih opereta. Drugi dan stali bi na grčkom otoku Krfu. Nakon razgledanja danju, brod bi krenuo navečer i gotovo uvijek putovao noću. Zatim bismo stali u luci Itei, gdje su se razgledala prekrasna zdanja proročišta, stadiona za natjecanja, golemog amfiteatra, smještena na brdu poviše luke. Kroz Korintski kanal brod bi vukao specijalni brodić da se ne oštete obale kanala koji je sa svake strane bio jedva širi za nekoliko metara od našeg broda. Drugi dan u luci Pirej putnici bi razgledali znamenitosti Atene, a mi bi navečer svirali poznate grčke pjesme: Djeca Pireja i razne sirtaki, tipične grčke skladbe. Iz Pireja bismo produžili do Istanbula, gdje bi se zadržali dva do tri dana. Na povratku prema Veneciji stali bismo na Kreti a zatim u Dubrovniku ili Korčuli. Prvo putovanje bilo je predivno, jer nema ništa ljepšeg nego kad brod obasjan suncem plovi između nebeskog i morskog plavetila pokraj mnogobrojnih mediteranskih otoka. Tijekom drugog putovanja, kada smo se iz Istanbula vraćali u Veneciju, već smo napustili otok Kretu, kada nas je kod rta Matapan dočekalo olujno nevrijeme. Mornari su nam rekli da je oluja bila snage preko deset bofora, što je nevrijeme gotovo orkanskih razmjera. Iako je kapetan izbjegao središte oluje i pokušavao se što prije približiti obali, bila je to strahota. Velika je sreća bila što brod Liburnija ima najnovija navigacijska pomagala koja mogu podnijeti i amortizirati sve udare vjetra i velikih valova. Pogledom kroz prozor vidjeli smo čudesa. Od velike jačine vjetra letjeli su zrakom oblaci od mora koje je bilo odrezano od velikih valova. I onda se dogodilo nešto nama neobjašnjivo. Na brodu su radili svi strojevi i aparature, za pogon, grijanje i hlađenje, agregati za rasvjetu, što je stvaralo gromoglasan šum. U jednom trenutku nastao je mrak i svi su glasni šumovi nestali u jednoj apsolutnoj tišini. Tko to nije doživio teško će razumjeti i moći shvatiti da takva pojava izaziva u ušima isti efekt kao da je pokraj vas eksplodirala bomba. Uskoro se vratilo svjetlo i proradili su svi strojevi a brod se našao u zavjetrini. Za stolom u kantini kapetan broda nam je objašnjavao protekli čudesni dogođaj.

Kad brod radi punom snagom i elisa se vrti golemom brzinom, pa ako zbog velikih valova izađe izvan mora, može eksplodirati, jer nema više otpora koji joj pruža voda. Naš je brod na sreću imao mogućnost da u tom slučaju automatski zaustavi sve strojeve i tako spriječi najveću nesreću koja se jednom brodu može dogoditi. Još dok nam je kapetan objašnjavao izvanredna svojstva našeg broda, primijetili smo da se naš klavirist čudno ponaša. Kroz plač je šaptao da ide kući, i to je ponavljao u beskraj. Brodski liječnik je konstatirao jaki slom živaca i savjetovao da se Rade što prije iskrca i uputi u bolnicu. Proradili su telefoni i telegrafske veze. Morali smo pristati u Pulu gdje su Radeta dočekali njegova žena i Baluba (gospodin Sinković), koji mu je morao organizirati zamjenu. Oprostili smo se od Radeta, i tako je Festek došao na brod. Poznatog kazališnog glumca Borisa Festinija slučajno je pronašao Baluba, jer je čuo da je nedavno dao otkaz u kazalištu, pa je bio slobodan za ovaj angažman. Na vrlo jednostavan način Festek se riješio i žene. Njoj je jednog lijepog dana, kad ga je pozvala na red zbog neke sitnice, rekao da ide kupiti cigarete. Bilo joj je jasno nakon nekoliko dana da mu je prekipjelo. Njemu je zapravo angažman na brodu došao u pravi čas. Iako smo još bili pod dojmom odlaska u bolnicu našeg Radeta, Festek nas je brzo vratio u normalu pričajući nam zadnje tračeve iz zagrebačkog kazališnog života. Vrlo brzo je svladao naš standardni repertoar. Vrlo često je volio glumiti koncertne klaviriste, i to kao profesionalni glumac izvrsno, pa su mnogi putnici i članovi posade bili uvjereni da je profesionalni koncertni klavirist. Festek ipak nije bio bez mana. Na brodu se za nas, kao i za časnike i ostalu posadu, boca viskija prodavala za jedan dolar. Mislim da je to Festeka od svega najviše veselilo. Kada bi vidjeli da ustaje od klavira s pogledom: Bože mili kud sam zaš'o ili — Tko ste vi, odmah bismo u pauzi naručili nekoliko jakih kava da se Festek vrati na brod, jer su mu misli odlutale daleko, u nepoznatom pravcu. Festekovi problemi, koje smo mogli riješiti s nekoliko kava, više su nas zabavljali nego brinuli. Ipak, jednog dana bili smo u panici. Nalazili smo se u luci Itei. Svi autobusi kojima su turisti posjetili proročište na Delfima vratili su se, a Festeku ni traga. Već smo pretražili brod, jer smo htjeli održati probu dok na brodu nema putnika. Trčali smo pretražujući kavanice na obali, no bez ikakvog uspjeha, a brod je trebao krenuti za deset minuta. Već smo izgubili svaku nadu, kad netko spazi Festeka zavaljenog na hrpi ugljena, pokraj koje smo nekoliko puta prošli. Zaprljan od glave do pete bio je gotovo neprimjetan. Pokupili smo ga i spremili u krevet. Kapetan je dobio izvještaj da klavirist ima sunčanicu, a mi smo bez njega odsvirali naš uobičajeni program.

Na brodu je bilo dosta slobodnog vremena, pa sam ga koristio za skladanje. Kako sam od najranijeg djetinjstva bio fasciniran morem, a pogotovo nakon olujnog mora kod rta Matapan, jasno je da se moja skladba zvala O, more. Uz partituru sam upisao i Heinove stihove o moru: O, more, majko ljepote, ti što dođe iz pjene, pramajko ljubavi. Festeku sam napisao klavirski izvadak, jer je skladba bila pisana za simfonijski orkestar, koji je on vrlo marljivo uvježbavao, kako bi ponovno zadobio moje simpatije poljuljane njegovom sklonošću prema piću.

Putovanja brodom, često u ista mjesta, bila su kao stvorena za uspješno trgovanje. Naš bubnjar Sečak, zvan Sačmo, odmah nam je sve objasnio: ako imaš izvor i ušće, drugog problema nema za odlično trgovanje. Kod signor Regaza, koji je u Veneziji imao trgovinu glazbalima, kupljene su gitare koje nije mogao lako prodati pa su bile jeftine. U Istanbulu je bila velika potražnja za gitarama svake vrste, a tu su se opet mogle povoljno kupiti poznate činele Zilgian koje su kod Regaza u Veneciji bile vrlo tražene. U Grčkoj, kao i u Turskoj, viski je bio vrlo skup dok su se cigarete najbolje prodavale u Veneciji. Iako nisam bio jako vješt u tim poslovima, pokrivao sam sitne troškove kada bismo silazili s broda, jednom štekom cigareta ili bocom viskija. Dok su mnogi u Veneciji kupovali plastične gondole, ja sam po muzejima skupljao gradivo i podatke o lutnjaru Franciscusu Bossinensissu, Franji Bosancu, o kojem sam na zagrebačkoj TV pripremao feljton, a poslije napisao i roman pod naslovom Gitaroedos, što je još od Neronovog vremena označavalo svirača vrhunske kvalitete. Franjo Bosanac je oko godine 1500. nastupao na feštama u Veneciji i skladao ricer–care, vrlo važne skladbe za povijest glazbe.

U Istanbulu, gdje smo su zadržali najmanje dva dana, otišao sam vidjeti grob svog imenjaka Aleksandra Velikog. U muzeju su bila izložena tri sarkofaga. Na jednom je bio prikazan Aleksandar Veliki na odru. Na drugom — trideset žena koje izrađene u bareljefu nariču i plaču svaka u drugoj pozi. Treći sarkofag je prikazivao dvadeset najzanimljivijih događaja iz njegovog života, uklesanih u prekrasnom plavom mramoru.

Nakon povratka u Zagreb, s Festekom sam postao dobar prijatelj. Često se sastajemo u kavanama ili na jazz–festvalima. Kad dođe k meni, uvijek mi malo pogleda glazbenu liniju, jer je veliki stručnjak i poznavatelj svih sustava pa zna otkloniti i najkompliciranije kvarove. Kad ja posjetim njega, on tijekom razgovora sjeda za klavir i svira skladbu O, more, kako bismo se sjetili nezaboravnih dana s kružnih putovanja po Mediteranu.

Scaccia pensieri

(Zvuk od kojeg poludiš — zbog straha)

Godine 1958. upoznao sam u prostorijama Zagreb–filma skladatelja Milka Kelemena. Bio je već tada poznat ne samo kod nas nego i u svijetu, zbog nagrada i priznanja na mnogim festivalima moderne glazbe. On je skladao glazbu za crtani film Na livadi, režisera Nikole Kostelca, a ja sam skladao za crtani film Kod fotografa, koji je režirao Vatroslav Mimica. Do tada sam napisao glazbu za nekoliko crtanih filmova koje je gospodin Milko Kelemen pažljivo pogledao i preslušao. Uočivši moj smisao i entuzijazam za filmsku glazbu, uputio me je, s preporukom za stipendiju, na glazbenu akademiju Chigianu (Siena, Italija) koja je imala Odsjek za filmsku glazbu (Comento musicale cinema). Poslao sam molbu na upravu akademije, opisavši sve što sam do tada skladao za filmove, i moje nestrpljenje nije dugo potrajalo: dobio sam stipendiju. Neki moji dobri prijatelji, vjerojatno od sreće što sam dobio stipendiju, poradili su na tome da na Radio stanici Zagreb, gdje sam imao stalno namještenje kao gitarista u velikom jazz–orkestru, dobijem otkaz. Sreća da su u Zagreb–filmu poduzeli sve da dobijem status slobodnog umjetnika i tako sačuvam pravo na socijalno osiguranje i dječji dodatak. S osjećajem slobodnog čovjeka krenuo sam na put u Sienu. Moj prijatelj kapetan Kuk (radio je u turističkoj agenciji Wagon lit Cock, i zato je, u Klubu književnika gdje je dolazio na kartanje, dobio taj nadimak), opskrbio me voznim kartama za relaciju Siene–Rim–Siena i bonovima za prehranu u vagon–restoranima. Ne znam zbog čega je to kod nas bila bagatela, u što sam se uvjerio već na putu prema Sieni. Dok sam ja samo predao bon za hranu i platio oranžadu neki sitniš, drugi su za ručak plačali solidan novac. Čim sam se javio u upravu akademije dobio sam popis stanova u kojima dvoje ljudi može stanovati uz cijenu od 6.000 lira mjesečno po osobi. Tu se našao gitarist Miguel Rubio iz Caracasa, s kojim ću dijeliti sobu. Hrana u studenskoj menzi stajala je otprilike isto toliko, tako da mi je od stipendije ostajalo oko 20.000 lira svaki mjesec za doručak i sitne troškove. Akademiju je financirao jedan od najbogatijih ljudi u Italiji conte Guido Chigi Saracini. On je odlučio da talentiranim mladićima iz cijelog svijeta omogući poduku iz glazbe kod najboljih i najpoznatijih umjetnika. Tako je gitaru predavao Andreas Segovija, zbog čega je bilo najviše studenata gitarista iz Španjolske, skladanje maestro Frazi, rektor akademije u Firenzi, klavir Alfred Corto, čelo F. Navara, harfu Francesco Zaballetta, filmsku glazbu Alesandro Francesco Lavaguino. On je bio poznat u svijetu filma po cjelovečernjim dokumentarcima: Impero del Sole (U carstvu Sunca), Muraglia Chinese (Kineski zid), Mondo Cane (Pasji život). Bio je dobar, inteligentan i strpljiv čovjek, voljan svakome pomoći i objasniti probleme s kojima smo se sretali na njegovim predavanjima o skladanju za film. Redovito nas je poslije nastave vodio u krasne male kavanice smještene na prostoru zvanom Il Campo, gdje bi nastavili rasprave i slušali njegove priče o neobičnim događajima kojih uvijek ima na snimanju filmske glazbe. Il Campo je bilo mjesto gdje su se dva puta godišnje održavale konjske trke uz veliku manifestaciju koja se održava već od srednjeg vijeka. Dvanaest najuglednijih familija uz zastave i svoje grbove najavljuju ovaj spektakularan događaj. Kostimi se prave točno prema originalima iz srednjega vijeka. Trubači prate bacanja zastava visoko u zrak, koje spretno dočekuju uvježbani sudionici predstave.

Cijeli grad živi tada u posebnom raspoloženju. Promatranje utrke s prozora kuća smještenih na trgu dosta se plaća, jer iz cijele Italije i inozemstva mnogi dolaze na tu srednjovjekovnu manifestaciju.

Iz Zagreba su ovdje bili još Ruben Radica, na skladanju i dirigiranju i Bogdan Gagić, na skladanju i klaviru. U predivnim prostorima palače Chigi, ukrašenim slikama velikih majstora renesanse, bio je na raspolaganju za one koji su studirali dirigiranje simfonijski orkestar iz Genove. U takvim gotovo fantastičnim uvjetima stvarala se atmosfera sreće, radosti i veselja što je glavni preduvjet da se nešto i nauči. Maestro Lavaguino je najavio da za nekoliko dana idemo u Cinecitta, poznati filmski studio u Rimu, jer on snima glazbu za dokumentarni film Una nave due milla ani fa, o vađenju iz pijeska stare galije, potopljene u okolici Napulja. Sastav koji je predvidio za taj film sastojat će se od deset gudača (pet violina, dvije viole, dva čela i kontrabas) kao pratnja za dvije harfe. Objašnjavao nam je kako će pasaže i glisanda na harfama izvrsno ilustrirati kretanja pod vodom, kao i otkrivanja pojedinih dijelova lađe. Kada smo stigli u Rim i ušli u »Cinecitta«, najavljena je velika promjena: umjesto snimanja glazbe za dokumentarac, maestro Lavaguino mora odmah skladati originalnu glazbu za scenu plesa u filmu Grbavac iz Notre Dame (verzija u kojoj je Ciganku glumila Gina Lolobrigida, a grbavca Anthony Queen). Bili smo slobodni do sedamnaest sati kada je bilo zakazano snimanje. Maestro Lavaguino se povukao u malu sobicu, a mi smo otišli u razgledanje studija. Glazba će se snimiti kao playback za plesačicu. Sve se unaprijed dogovara pokretima, koje ilustrira plesačica, u ovom slučaju glumica. Snima se definitivna duljina plesa, u ovom slučaju dvije i pol minute, a onda se glazba pušta dvadesetak puta i snima ples s raznih pozicija, što su elementi za definitivnu verziju. Maestro Lavaguino je bio poznat po spretnosti i snalaženju u takvim iznimnim situacijama. Orkestar s velikim iskustvom u snimanju filmske glazbe prosvirao je teža mjesta nekoliko puta i onda se nakon tonske probe upalilo crveno svjetlo, znak da počinje snimanje. U tri minute sve je bilo snimljeno. Čuli smo samo u studiju, gdje smo se stisnuli u kut da ne smetamo, kako je snimatelj viknuo — comprato — (kupljeno). Bilo je to snimanje vrlo tipično filmsko iskustvo u kojem se stvari moraju brzo rješavati zbog novih situacija koje su iskrsle. Sve se mora prilagoditi tom nestrpljivom zakonu filma: brzini. Ako ne znate raditi brzo, nemojte se baviti filmom. Tako je glasila tema našeg sljedećeg predavanja u Sieni. U razgovoru sa snimateljem glazbe naučili smo kako se najbolje snimaju pjevači i instrumentalni solisti. Najbolji rezultat ćemo dobiti s tri mikrofona: jedan za jasnoću teksta, drugi za jačinu zvuka i treći za malo jeke koja daje punoću i oplemenjuje zvukove.

Maestro Lavaguino stanovao je u malom, vrlo elegantnom hotelu izvan Siene. Pozvao je nas šestero iz klase za filmsku glazbu k sebi na ručak. Slavio je završetak jednog velikog projekta: cjelovečenji dokumentarac o australskim domorocima. Do hotela smo morali prohodati oko tri kilometra kroz prekrasne vrtove i voćnjake Toscane. Stigavši, otkrili smo da hotel ima jako neobično ime: Scaccia Pensieri. Ušavši u veliki hol odmah smo shvatili o čemu se radi. Iznad recepcije bio je neobičan predmet po kojem je hotel dobio ime, obješen preko cijelog zida. Bila je to naprava koju su koristili rimski vojnici kako bi neprijatelju utjerali strah u kosti. Na velikoj čeličnoj potkovi bila su čelična pera koja bi nategnuta proizvodila stravičan, nepodnošljiv, vibrirajući zvuk velike jačine. Oni koji su upotrebljavali tu spravu imali su voskom začepljene uši da im ne strada sluh. Sjetili smo se odmah Štuka, aviona koje su Njemci koristili u II. svj. ratu za zastrašivanje protivnika, jer je taj avion proizvodio pri pikiranju neobične i prodorne zvukove. Hotel je dobio ime Scaccia Pensieri, jer je na tom mjestu prilikom gradnje hotele pronađen jedan takav instrument. Dok smo poslije ručka, koji se sastojao od nezaboravne kraljevske lazanje (tri vrste mesa, tri vrste sira, tri vrste povrća, poslagane u slojeve između zelene lazanje prelivene bešamelom, a sve to umotano u velike šnite pršuta i zapečeno) prijatno razgovarali uz čašicu vermuta i lokalnog kolača panforte di Siena, maestro Lavaguino je najvljivao svoj novi filmski projekt u kojem će se kao zvučni efekt koristiti stravični Scaccia Pensieri.

Vrativši se u Zagreb obogaćen divnim iskustvima i zanimljivim podacima, koristio sam jedan sličan insrument, mnogo manji, koji je proizvodio vibrirajuće zvukove za rad na filmu Osvetnik režisera Dušana Vukotića. Zahvaljujući baš tom glazbalu sličnom stravičnom Scaccia Pensieri dobio sam u Anesiu (Francuska) nagradu za glazbu i zvučne filmske efekte. Zato se uvijek rado sjećam maestra Lavaguina i boravka na akademiji »Musicale Chigiana« u Sieni.

Bob Buraz

Moje prijateljstvo s Burazom, Borisom Burazovićem, započinje tridesetih godina, sada već prošlog stoljeća. Kako smo živjeli u Zagrebu, upoznali smo se igrajući nogomet na Svačićevom trgu. Bilo je to mjesto stvoreno za tekme na dva gola. Trg je bio omeđen stablima lipa u razmaku od pet metara, što je bilo idealno za golove, a u sredini je bio visoki stup s rasvjetom, što je omogućavalo noćne utakmice. Tu bi se skupili mladići iz bliže okolice, među kojima su uvijek bili Kuzmeki, braća Čajkovski (poslije nogometaši blistavih karijera), braća Pleše, Kosančići, Kovač, Majer, Čarli i Dime, društvo dostatno za tekmu na dva gola. Buraz je bio golman a ja bek. Osim nogometa nas je povezivala i glazba. Ja sam išao u glazbenu školu, a on je imao privatnog učitelja klavira. To je u ono vrijeme bio običaj kod bogatijih obitelji. Živio je kod djeda i bake, jer je ostao bez roditelja kada je imao šest godina. Njegov djed, gospodin Heinz, bio je poznati zagrebački arhitekt. Stanovali su u Kukovićevoj ulici, gdje je osim kuće bilo i skladište građevnog materjala djedovog poduzeća. Ja sam bio jedan od rijetkih Burazovih prijatelja koji je imao pristup u kuću. Vjerojatno zato što mi je otac bio sveučilišni profesor, a ja sam uvijek imao čiste cipele, na što je njegova baka jako pazila. Mi smo stanovali u ulici Kraljice Marije broj 17, danas je to Hebrangova ulica. Od Buraza me dijelila samo velika Kukovićeva zgrada smještena između Gajeve i Preradovićeve ulice. Dovoljno je bilo da prođem kroz Kukovićevu zgradu i našao bih se pred kućom gdje je stanovao Buraz. Buraz mi je pokazivao kako njegov profesor klavira, Rus Kosta, traži od njega da kada vježba drži na šakama kovani novčić koji nesmije pasti s ruku dok se vježba ne odsvira do kraja. Kad bih došao u posjet Burazu za vrijeme poduke, odmah bi nam Kosta, umoran od noćnog sviranja, dao da prosviramo četveroručne vježbe. To je najčešće bila skladba Pjesnik i seljak koja je duljeg trajanja pa je Kosta mogao malo odrijemati. Kad se nije igrala tekma na Svačićevom trgu, Buraz i ja krenuli bismo kroz dvorišta Palmotićeve ulice na krov drvarnice s kojeg smo mogli promatrati nastupe kečera u lokalu Eden. Bila je to kavana–vrtna restauracija smještena u Draškovićevoj ulici na mjestu gdje je danas upravna zgrada zagrebačke pošte. Cijeli je Zagreb znao da se u »Edenu« održavaju borbe kečera koje je predvodio Čeh František Mrna. Oni su po Zagrebu šetali u svojim kostimima za nastup i tako pravili reklamu veću od plakata postavljenih na nekoliko mjesta u gradu. Najveća su senzacija bili crnci, koji su za tu zgodu oblačili odoru plemenskih poglavica, kao i njemački borci koji su bili obučeni kao Flash Gordon, u to doba najpopularniji junak iz stripova o osvajanju svemira. U velikom vrtu restoracije »Eden«, osim hrvača slobodnog stila (uhvati kako možeš), bio je i orkestar koji je svirao za ples i zabavu, Rhytm Boys. Slušajući nama neku novu glazbu, tu smo se zapravo Buraz i ja prvi puta sreli s jazzom. Poslije sam saznao da su u orkestru svirala braća Pomikalo, zatim Rudolf Klepač, Mario Medeoti, Karlo Radiger, koji su postigli velike uspjehe kao dirigenti i instrumentalni solisti. Tada nismo mogli ni sanjati da će nam glazba tako mnogo značiti u životu. Ne znam točno kada je Buraz nabavio Školu za bubanj poznatog bubnjara Genea Krupe, ali od tog doba uvijek kada bih ga posjetio, svirao je i vježbao komplicirane ritmove u skladištu građevnog materijala. To su mu preporučili ukućani kao idealno mjesto da se zaštite od buke.

Ja sam u to vrijeme svaki dan slušao Radio Pariz, jer je na programu bio sastav »Hot Club de France«. Sastav se sastojao od violine, kontrabasa i tri gitare. Osnovali su ga gitarist Django Reinhardt i violinista Stephan Grapelli. Bio sam očaran sviranjem gitarista Djanga. To je sviranje bilo toliko savršeno u smislu melodike, ritmike i bravurozne tehnike da ga je poznati francuski umjetnik Jean Cocteau nazvao »neusporedivi Django«. Odmah je nabavljena jazz–gitara od koje se, eto, nisam rastajao zadnjih sedamdeset godina. U Zagrebu je Buraz svoju jazzističku karijeru započeo u satavu Night Swingers, u kojem su s njim svirali braća Johan Maks saxsofon, Priz trubu, zatim Nenad Grčević trubu i Stanko Brajša saksofon. Nastavio je poslije u velikom jazz–orkestru Bojana Hohnjeca i u novim Dewilsima koje je poslije Moše Marjanovića vodio Nenad Grčević. Ti su orkestri nastupali u Glazbenom zavodu na plesnim večerima, privlačili su mnogobrojnu mladež, jer je u to doba jazz bio plesna glazba, a u modi su bili veliki jazz–orkestri. Osim slušanja orkestara i plesanja sa zgodnim studenticama, još je jedna pojava počela privlačiti posjetitelje. Kada bi orkestri počeli svirati, na pozornicu, sa strane gdje je još bilo malo mjesta, odmah bi se popeli Bob Numan, Kamatnik i Saja, samozvani ekscentrični plesači. Njihovi solo nastupi bili su senzacija, inspirirani tada najpoznatijim filmskim plesačem Fredom Asterom. Tako su ga izvrsno imitirali da su na kraju plesanja dobivali velike aplauze. Gotovo pola dvorane bi prestalo plesati kada bi Bobi, Kamatnik i Saja započeli svoj nastup. Saja bi s izgorenim čepom od šampanjca pocrnio lice i obukao bijele rukavice, što je vidio u filmu Pjevač jazza s glumcem i pjevačem Al Jonsonom. Bilo je nezaboravno, toliko su entuzijazma unosili u svoja plesanja.

Najbolji jazz u ljetu 1940. mogao se slušati u restauraciji Kolo, danas dječje igralište iza Akademije dramske umjetnosti. Tu su se sastajali najbolji zagrebački jazzisti: Čarli Pavlić truba, Branko Milin tenor saksofon, Pranca gitara i kontrabas, a Buraz je u tom sastavu svirao klavir. Bio je rođeni improvizator i fantastičan ritmičar, vjerojatno zahvaljujući svojem sviranju bubnjeva.

Buraza i mene ratni je vihor rastavio na dugo vremena. Čuo sam samo da je zbog antifašističke djelatnosti dospio u njemački logor odakle je uspio pobjeći i priključiti se francuskom pokretu otpora. Nakon rata je studirao arhitekturu u Parizu i tamo svirao u jazz lokalu »Club Hot«, koji je vodio Zagrepčanin Dmitar Ivanović, brat poznatog predratnog lakoatletičara Vane. U tom klubu je sretao, upoznavao, a s njima i svirao mnoge vrhunske američke jazziste. Sedamdesetih godina imao je svoj arhitektonski biro u Nici. Iza toga dugo nisam ništa čuo o njemu. Onda me jednog jutra 1998. nazove doktor Nenad Grčević, tada poznati znanstvenik, poznat kao jazz– trubač i dirigent orkestra Dewil's u predratnom razdoblju: Slušaj Bumbar (nadimak koji sam dobio još u osnovnoj školi), Buraz je u Zagrebu. Gotovo sam pao u nesvijest od uzbuđenja. Od Grčevića sam dobio telefonski broj i vrlo uzbuđen odmah ga zavrtio. Javila se žena, na francuskom jeziku. Kada sam rekao da trebam monsieura Burazovića, čuo sam kako je viknula: Dragi, za tebe. Sekunde su prolazile, činilo mi se kao da prolazi vječnost, a onda sam čuo duboki Burazov glas: Izvolite, tko zove? Kada sam mu rekao: Bumbar, nastao je tajac, a onda eksplozija uzbudljivih riječi. Odmah smo dogovorili sastanak pod repom, što je bilo uvijek najpoznatije i najomiljenije sastajalište pravih Zagrepčana.

Sreli smo se na dogovorenom mjestu nakon pola sata. Zagrlili smo se čvrsto i mislim da smo teškom mukom zadržavali suze. Pa, prošlo je više od pedeset godina što se nismo vidjeli. Rekao mi je: Još uvijek sviram bubnjeve s nekim jazzistima u Santiagu, gdje sada živim, a došao sam u Zagreb da se po treći put oženim i svojoj odabranici pokažem rodni grad. Buraza je silno veselilo što će na njegovom vjenčanju biti nekoliko starih prijatelja. U prostoru gornjogradske Vijećnice, gdje se obavljaju vjenčanja, skupili smo se Marcel Fuks, trombonist, ja, Miro Markešić, bubnjar, kumovi iz Čilea i Mladen Mazur, novinar i pisac o zagrebačkom jazzu. Mazur je želio što bolje upoznati Buraza i od njega dobiti što više informacija o njegovom jazzističkom djelovanju. Veliko iznenađenje za Buraza i sve nas bilo je to što je počasni svjedok na vjenčanju u ime vlasti bio gospodin Stjepan Mesić. Buraz, koji je u Čileu pratio sva politička zbivanja kod nas, znao je da je gospodin Mesić bio posljednji predsjednik bivše Jugoslavije, no nitko od nas nije mogao slutiti da će gospodin Mesić postati predsjednikom naše Hrvatske. Popili smo nakon vjenčanja i potrebnog obreda nekoliko čaša šampanjca i zaželjeli mladencima svu moguću sreću.

Buraz, Mazur i ja našli smo se drugi dan u kavani »Matoš« na Trgu bana Jelačića. Uz kavu je Buraz Mazuru pričao s kim je sve svirao na europskim turnejama i u već prije spomenutom pariškom jazz klubu. Kada je spomenuo da je tamo često svirao s Djangom Reihardtom, Mazur i ja smo pomislili da je malo pretjerao. Drugi dan me je nazvao Mazur i rekao da je našao ploče na kojima u Djangovom sastavu Bob Buraz svira bubnjeve. Za vrijeme njegovog boravka posjetili smo i Svačićev trg. Tu se sve promijenilo. Preuređen je u igralište za malu djecu. Velika je senzacija mali kip–fontana u svijetu poznat kao Mannequin Piss (dječačić koji obavlja nuždu). Da je taj kip došao na Svačićev trg, zaslužan je jedan od nogometaša koji je davnih tridesetih godina prošlog stoljeća sa Burazom i ostalim već spomenutim dečkima tuda natjeravao nogometnu loptu. Kada je gradonačelnik grada Zagreba Večeslav Holjevac bio u Belgiji, oduševio se tim spomenikom–fontanom. Bio je u društvu Zagrepčana koji su radili u Belgiji. Odmah su naručili odljev, a kako je glavni organizator te akcije bio Zvonko Kuzmek zvan Dugi zamolio je gospodina Holjevca da taj mali kip bude postavljen na Svačićevom trgu, pa se tako i dogodilo.

Buraz je u svim našim razgovorima stalno ponavljao da se mora vratiti u Zagreb kako bi na jednom jazz–koncertu u dvorani Lisinski nastupio s našim sastavom Hot Club Zagreb. Taj sastav smo 1988. osnovali u školi Vatroslav Lisinski, gdje sam predavao gitaru. Gitaristi, moji đaci, Mario Igrec, Mate Matišić i ja. Priključili su nam se poslije basist Mladen Baraković, zvan Barakuda i mađarski violinista Chaba Deseo, tako da smo imali potpuno isti postav, tri gitare, kontrabas i violina, kao legendarni sastav Djanga Reinhardta, slavnog gitariste, i Stephana Grapellia, virtuoza na violini, Hot Club de France.

Nakon povratka u Čile, Buras mi se često javljao kako bismo dogovorili datum njegovog nastupa u Zagrebu. Javio sam mu da su se priređivači koncerta Jazz klub Zagreb i uprava dvorane Vatroslav Lisinski složili da nastupimo na Međunarodnim danima jazza koji će se održati na jesen 2000. Uskoro je stigao i njegov odgovor. Doputovat će barem desetak dana prije koncerta kako bismo se dobro pripremili i uvježbali skladbe koje će svirati na klaviru, kao i one koje će izvoditi na bubnjevima. Kada se približio dan njegovog dolaska, javio nam je da će možda kasniti dan–dva jer treba u Nici obaviti liječnički pregled. Kao francuski umirovljenik imao je povoljne uvjete da svoje zdrastvene probleme rješava u Francuskoj. U Nici su ga podvrgnuli operaciji, ali su ga otpustili iz bolnice s uvjeravanjem da će mu za nekoliko dana biti dobro i da će moći nastupiti na koncertu. Dočekali smo ga Mate Matišić i ja. Izgledao je dobro, veseo što je opet u svom Zagrebu.

U Društvu skladatelja Hrvatske, Berislavićeva 9, imali smo osigurane prostore i termine za vježbanje. Tu su jedan dobar klavir i kompletni bubnjevi bili Burazu na raspolaganju. Nekoliko smo dana dogovarali program i prosviravali stvari, a onda se Burazovo zdrastveno stanje pogoršalo. Nadali smo se da je to prolazno, ali nažalost njegovo je stanje bilo sve lošije i lošije. Na dan koncerta jedva se s predsjednikom Jazz kluba Zagreb, gospodinom Šabanom, popeo na pozornicu i ispričao zagrebačkoj publici da zbog postoperativnih komplikacija neće moći nastupiti. Te su večeri posebnu senzaciju trebali prirediti Buraz i mali četverogodišnji bubnjar Šimun, sin gitariste Mate Matišića. Nakon što je publika s nezadovoljstvom ali i s razumijevanjem primila Burazovu ispriku, koncert je krenuo. Bili smo izvrsno raspoloženi, vjerojatno zato što smo publici htjeli pružiti što bolje izvedbe zbog Burazovog nenastupanja. Publika je zadovoljna otišla na stanku. U drugom dijelu koncerta nastupio je mali bubnjar Šimun. Ovacije koje je doživio nismo očekivali. Iako je jedva svojim malim nogama mogao dosegnuti pedale velikog bubnja i nožne činele, služio se metlicama i palicama kao svaki vrsni bubnjar. Publika je bila na nogama. Onda se na pozornici pojavio Buraz i kao pravi »show–man« predao svoje palice i metlice za sviranje na bubnjevima, čestitajući malom Šimunu. Ovaj se profesionalno naklonio, zahvaljujući na dugotrajnom aplauzu razdragane publike.

Kako se Burazovo stanje nije popravljalo, moj dobar znanac dr. Nikola Šipuš, savjetovao je da Buraza uputimo u Nicu, gdje su ga operirali, jer će oni najbolje znati što treba poduzeti. Tako smo i postupili. Obavivši sve potrebne formalnosti u Air Franceu, predali smo nepokretnog Buraza u ruke specijalnoj službi u zračnoj luci Zagreb. Bili smo vrlo zabrinuti kako će izdržati to putovanje. Let do Pariza, pa do Nice, a onda još do Santiaga u Čileu. Buraz je dokazao da se ne predaje tako lako. Nakon tjedan dana javio se iz Čilea da je stigao u jednom komadu. Iz pisama koja mi je često slao vidjelo se da se oporavlja i da jedva čeka da potpuno ozdravi kako bi mogao na put u svoj dragi Zagreb.

Čovjek snuje, a Bog određuje. U ožujku 2004. stigla je žalosna vijest da je Buraz umro 9. ožujka u 83. godini života. Eto, sic transit gloria mundi.

Cvebe

(Događaji koji se pamte)

Kao i sva djeca i ja sam iz kuglofa volio vaditi cvebe. I ove kratke priče trebaju biti neka vrsta »cveba« koje sam iz života povadio za ovu zbirku novela.

Kada se spoje upornost i talent, ta neopisiva, genijalna profesionalnost, pruža nam veliko zadovoljstvo. Iako svaki čovjek ima svoju predodžbu o lijepom i vrijednom, pred istinskim umjetničkim djelom ostajemo bez riječi, a ja takve događaje rado pamtim.

Godine 1935. pročitao sam roman 12 stolica (Iljfa i Petrova). Ništa mi nije bilo jasno ili duhovito. Morao sam dočekati komunizam i sekretare rajonskih komiteta da ponovno pročitam i shvatim to genijalno djelo. U 1960–im u kazalištu Komedija je postavljena dramatizacija tog romana. Glavnu ulogu, pustolova Ostapa Bendera, igrao je Borivoj Šembera. Bilo je to u svakom detalju veličanstveno. On je stvarno izgledao kao da su Iljf i Petrov po njemu napisali svoju humorističnu priču.

Njegova dugačka i rasklimana pojava, stalan podsmjeh, pokreti, apsolutno sve, dalo je predstavi neopisivu ležernost i dopadljivost do savršenstva. Na kraju predstave oduševljena publika nije ga puštala sa scene. Morao je desetak puta izlaziti pred zastor za koji se od umora morao pridržavati. Bila je to sigurno njegova najbolja uloga koju ću još dugo pamtiti. Umro je kao pravi glumac, dosta vremena poslije te predstave, na sceni jednog austrijskog kazališta.

Gostovanje američkog ansambla 1950–tih godina u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu s operom Porgy and Bess Georga Gershwina, bilo je, malo reći, senzacija. Prvi put u životu vidio sam predstavu u kojoj nema statista ili sporednih glumaca. Savršena uigranost i precizna realizacija najsitnijih detalja. Mnogo glumaca glumilo je na premijeri 1957. godine od kada se predstava neprekidno izvodi diljem svijeta. Pogotovo se to odnosi na glavne izvođače, prodavača droge, mjesnu ljepoticu Bess i zaljubljenog bogalja Forgia. Najsavršenije od svega bila je izvedena uspavanka Summer time. Najveće umijeće jednog pjevača je kada pjevajući piano glasom ispuni cijelo kazalište. To je najsavršenije umijeće svojstveno rijetkima. Nikada prije, a niti poslije, nisam prisustvovao, slušao i gledao tako savršenu predstavu.

Godine 1954. pratili smo na jednom od rijetkih televizora u Zagrebu, postavljenom u kavani Corso, festival talijanske kancone iz San Rema. Moja žena Anjuka, ja, Pero Đurić i Anton Marti, tada još malo poznati glumac putujućeg kazališta Daria Foa. Pri najavi jedne pjesme dođe pred mikrofon nama svima izvrsno poznat violinista Saša Torma. Đurić i ja često smo svirali s njim u Zagrebu i Opatiji. Znali smo da svira u Rimu s ansamblom Picolo Budapest. Bio je vrhunski violinista, pa nam je bilo jako drago da ga sada čujemo na festivalu San Remo kao solistu. Uvodnu kadencu je Torma tako izvanredno odsvirao da publika nije pustila nastavak izvođenja, nego je gromkim poklicima biss tražila da je ponovi. Ne znam kako se osjećao poznati talijanski pjevač Claudio Villa, ali mi smo uživali u Torminom sviranju. Dugo se taj događaj komentirao u Zagrebu i ja ga jasno ne mogu nikada zaboraviti.

Za proslavu 25. godišnjice braka odlučili smo moja žena Anjuka i ja posjetiti Azurnu obalu. Imali smo vrlo dobrog »prijatelja«, mislim na naš auto Ami, pa smo brzo napredovali prema cilju. Već od Genove šire se miomirisi nebrojenih plantaža cvijeća, koje se šalje diljem svijeta i opskrbljuje tvornice parfema, sapuna i kolonjskih voda. Odsjeli smo u San Remu kod opatica, kamo nas je najviše privukla pristojna cijena, za spavanje i doručak. Odavde smo pravili izlete do Nice, Monte Carla i Cannesa. Jednog dana lutajući ulicama San Rema našli smo se ispred tipične ruske crkve. Na vratima crkve bila je obavijest da svake nedelje u 10 sati počinje pjevana misa. Bila je nedelja i otprilike to vrijeme pa smo ušli. U sredini crkve sakupilo se osmero ljudi, imali su u rukama programe i note pjesama koje će izvoditi a cappella, bez glazbene podrške, još su se dogovarali o redosljedu pjesama. Gotovo sva mjesta u crkvi bila su zauzeta tako da smo se jedva smjestili. Uskoro je vođa zbora dao intonaciju i znak za početak. Ambijent puno pridonosi sveopćem dojmu, ali i samo pjevanje bilo je predivno. Kasnije sam iz razgovora s dirigentom saznao da zbor djeluje više od pedest godina. Tri su člana zbora aktivna od samog početka pa nije čudo da je uvježbanost savršena. Crkvu je dao sagraditi jedan bogati ruski plemić, a za zbor je ostavio dosta novaca, i oni svaki mjesec dobivaju plaću kako bi se pjevana misa mogla održavati. Vratili smo se u Zagreb obogaćeni za jedno predivno glazbeno iskustvo.

Ljeti se naše društvo najčešće sastaje u kavani Mi. To je zagrebačka kavanica između Gajeve i Bogovićeve ulice. I nitko ne zna zašto ima tako kratko ime, ali svi znaju da ima izvrsnu kavu. Toga dana sjedili smo za stolom, moja supruga Anjuka, njezina prijateljica iz Londona gospođica Marija, naša rođaka Jelena Grujić, glumica, ja i poznati glumac Boris Festini. Kao i obično, započeli smo s iznošenjem zdravstvenih problema i komentarima aktualnih političkih događaja, zatim smo prešli na štetnost visokih, tankih peta ženskih cipela i napokon, a da ne znam kako, skrenuli na poeziju. Svaki od nas spominjao je neku svoju omiljenu pjesmu. Festini nobelovca Quassimoda, gospođica Marija Lorcu. Ti su razgovorili uzbudili našu rođakinju Jelenu. Kao profesionalna glumica i poznati recitator nije mogla slušati naša neprofesionalna naklapanja. Vjerojatno je htjela da nam pokaže o čemu se zapravo radi, pa je počela recitirati jednu Krležinu pjesmu.

Jednog će dana krvavo jutro svanuti

Jednog će dana crljeni vjetar planuti

O, jednog dana

Nad piramidom mrtvih domobrana

buknut će plamen iz bezbrojnih rana

Već nakon prve kitice nestao je žamor za susjednim stolovima. Jelena je bila u u svom elementu izvodeći jednu veličanstvenu recitaciju. Na kraju pjesme dobila je zaslužen, srdačan aplauz. Bilo joj je malo neugodno, a meni jako žao da takvih događaja nema mnogo više. Usput sam naučio i shvatio, da nije dovoljna samo izvrsna pjesma ako nema pravog interpretatora.

Sredinom 50–tih godina, sada već prošlog stoljeća, gostovao je u Zagrebu trubač Dizzy Gilespie sa svojim velikim jazz orkestrom. Dizzy, jedan od najslavnijih trubača u povijesti jazza, bio je tada u životnoj formi. Njegovu izvedbu skladbe I can't get startefi neću zaboraviti dok živim, s toliko je muzikalnosti i savršene tehnike izveo tu poznatu temu. Na koncertu se dogodila i jedna senzacija. Noć prije koncerta kontrabasist Dizzyjevog orkestra malo je dublje zavirio u čašicu nekog oštrog pića pa se porezao. Kako je bila isključena mogućnost njegova nastupa, najavljivač koncerta gospodin Ivo Koerbler zamolio je da se iz publike javi naš kontrabasista i pomogne nastavku koncerta. Miljenko Prohaska, najpozvaniji za to, prije je svirao s članovima Dizzijevog orkestra na nekom tvrdom kontrabasu i potpuno si je upropastio prste lijeve ruke. Onda se iz publike javio Stjepan Jimmy Stanić, poznati pjevač jazza i izvrstan kontrabasista. Dizzy ga je radosno dočekao i koncert je počeo sjajnim izvedbama. U jednoj skladbi bio je predviđen dulji solo za kontrabasistu. Stanić ga je svojim varijacijama na poznatu temu Man from Alabama izveo jako efektno, tako da ga je publika pozdravila velikim aplauzom. Pokraj mene je sjedio poznati glazbeni kritičar Đorđe Šaula. Oduševljen izvedbama poskakivao je nogama u ritmu kao bosonog na žeravici, ali kritike o koncertu nisu bile na razini njegovog oduševljenja. Jazz očito nije bio njegova šalica čaja, kako bi rekli Englezi.

Jimmy je imao mnogo uspjeha u inozemstvu zahvaljujući nastupu s orkestrom Dizzyja Gilespia. Bilo je dovoljno da pokaže sliku kako ispred orkestra kojeg vodi veliki Dizzy Gilespi izvodi solo na kontrabasu i svi bi ga počeli drukčije slušati. On sigurno nikada neće zaboraviti svoj nastup s orkestrom slavnog Dizzy Gelespija.

Bez neke velike reklame i najave u zagrebačkom kazalištu Komedija nastupili su Braća Jack. Mnogi nisu znali da su u to vrijeme, konac pedesetih godina, bili najpoznatiji zabavljački sastav na svijetu. Njih šestorica su svojim uigranim pokretima uz pomoć baletnih, pantomimskih, akrobatskih vještina, izvodili su savršene, duhovite predstave. Sada kao biciklisti na startu, u ludoj vožnji prema cilju, sada kao nogometna momčad u navali, obrani, pobjedničkom veselju i snimanju za sportske novine. Uz glazbenu pratnju klaviriste, koji bi popratio njihovu izvedbu veselom, duhovitom glazbom u tempima koja su odgovarala pojedinoj točci, u savršenoj sinhroniziranosti svakog njihovog pokreta. Uvijek s odgovarajućim rekvizitima i kostimima, kao lakoatletičari, plivači, gimnastičari, skijaši, ili na veslačkim natjecanjima. Moglo bi se reći — genijalni profesionalizam. Koliko je trebalo smisla i strpljivog rada da se ono komično u svim tim životnim situacijama jasno istakne, i to s mjerom, elegantno, ležerno, s velikom lakoćom, teško je zamisliti. Bez toga nema vrhunskih umjetničkih izvedbi.

U koncertnoj dvorani Istra 1959. je najavljen nastup kvinteta njemačkog jazz klaviriste Horsta Jankovskog. Danas je ta dvorana poznata kao ZKM (Zagrebačko kazalište mladih), a u svojoj prošlosti bila je najpoznatija zagrebačka kinodvorana i kabare u kojoj su nastupali strani artisti. U sastavu Horsta Jankovskog bio je poznati tenor saksofonista Hans Kohler pa smo se radovali, a pogotovo jer je kao gost u drugom dijelu programa nastupao američki klarinetist Tony Scot, koji se tada na ranglistama američkih jazz časopisa nalazio na prvom mjestu. Prvi dio je bio vrlo solidan i ispratili smo glazbenike velikim aplauzom. Nestrpljivo smo čekali kraj stanke da čujemo Tonya Scota. Nakon najave na pozornicu je išetao jako lijep muškarac, crne zalizane kose. U jednoj ruci je držao klarinet, a u drugoj veliku svilenu maramu bijele boje. Za vrijeme izvedbi nismo primijetili korištenje te marame za znojne ruke, vlažne usne, znojno čelo ili nešto drugo, jer od one divote koja je izlazila iz njegovog glazbala nismo mi na išta drugo mogli misliti. Prvim pasažom, kao uvodom u skladbu I Remember April, nadvisio je sve što smo čuli u prvom dijelu koncerta. Toliko je u njegovom muziciranju bilo dinamike, muzikalnosti, tehnike i ležernosti u izvođenju vratolomnih pasaža. Bio je to jedan važan i velik jazzistički događaj.

Sreo sam ga poslije dvadesetak godina. Oronuli ćelavac, svadljivi i potpuno neugodan čovjek. Što se dogodilo to nitko ne zna, ali jazz je izgubio jednog vrhunskog glazbenika.

Kako sam već u prošloj cvebi spomenuo, dvorana Zagrebačkog kazališta mladih zvala se pedesetih godina prošlog stoljeća Koncertna dvorana Istra. U toj dvorani zagrebačka radiostanica organizirala je veliku glazbenu priredbu Muzika ne poznaje granica. Takve su se priredbe održavale diljem Europe a prenosile su ih sve europske radiostanice. Na programu je bilo glazbenih sastava iz Italije, Austrije, Francuske, Španjolske i Njemačke. Jedan glazbenik iz Njemačke došao je sam pa je zamolio organizatore da mu za pratnju dodijele ritam sekciju. Tako smo Silvije Glojnarić na bubnjevima, Rajko Milosavljević na kontrabasu i ja na gitari počeli uvježbavati program što će ga svirati harfista F. Teupen. Velika je rijetkost da netko na harfi svira jazz. Do tada smo samo na filmu vidjeli i slušali Groucho Marxa, komičara, koji je više izvodio artističke točke s nešto malo elemenata jazza. Program koji je predložio Teupen uvježbavali smo dva dana. Bio nam je veliki užitak surađivati sa, u to doba, najboljim jazz–harfistom na svijetu. Na generalnu probu došle su sve zagrebačke harfistice da vide i čuju to čudo. Na samom koncertu kao zadnju skladbu izvodili smo jedan blues u tri tempa. Prvo kao originalni polagani blues čiji tempo po metronomu iznosi oko 60, što odgovara originalnom blues–tempu prema otkucaju ljudskoga srca. Zatim smo prešli bez prijelaza u dvostruko brži tempo, da bi prema kraju još jednom podvostručili tempo koji je postao gotovo paklene brzine. Svi posjetitelji u dvorani bili su na nogama. Prelazi s bravuroznim pasažama izvođeni na glazbalu kao što je harfa zvučali su nevjerojatno. Taj nastup harfiste Teupna ostao je sigurno mnogima jedan od najljepših glazbenih doživljaja u životu.

Dvadesetprvi studenog 1955. ostat će zapamćen po kazališnoj predstavi Večera u osam. Ta je predstava kod nas mnogo pridonjela afirmaciji jazza kao umjetnosti našeg, XX. stoljeća. U našim malograđanskim sredinama vladalo je mišljenje o jazzu kao glazbi trulog kapitalizma ili crnačkog kiča. Poznati slovenski kazališni i filmski redatelj Bojan Stupica postavljao je u zagrebačkom HNK predstavu Večera u osam. Kako se radnja tog kazališnog komada događa u suvremenoj Americi, režiser Stupica je odlučio da za glazbenu podlogu predstave upotrijebi jazz glazbu. U tu svrhu angažirao je dva zagrebačka vrlo poznata jazz glazbenika Dražena Bojića, u to vrijeme najpoznatijeg jazz klaviristu, i poznatog skladatelja i aranžera Tomislava Simovića. Oni su na dva klavira izvodili improvizacije na poznate skladbe Gershwina, Portera, Carmichela. Klaviri s izvođačima pojavljivali su se iz prostora ispod pozornice u pojedinim prijelazima u nove prizore, a onda nestajali, do sljedećeg pojavljivanja, i glumcima prepuštali scenu. Bila je to zapažena predstava s mnogo izvedbi tijekom sezone. Mnogo, tada poluurbane publike, vjerojatno se prvi put srela s jazzom. Kako se izvedba jazza dogodila na sceni HNK mnogi su stekli dobro mišljenje o toj urbanoj glazbi.

Moj prvi susret s imenom dirigenta, skladatelja i jazz klaviriste Andrea Previna dogodio se na projekciji filma Ring around Rosy. U tom filmu se Andre Previn pojavljuje kao skladatelj filmske glazbe. Film je u tri različite baletne priče bio posvećen poznatom plesaču Geneu Kellyju. Mnogo kasnije gledao sam ga kao dirigenta londonskog simfonijskog orkestra u Royal Albert Hollu. Između te dvije prigode imao sam sreću da ga vidim na televiziji u emisiji o jazzu koja je nosila naslov Andre Previn and friends. Andre je pozvao u emisiju najpoznatije jazziste, bubnjara Shelly Manna, kontrabasistu Feed Michaela, saksofonistu Gerry Muligana, trubača Clarck Terrya, kao i mnoge druge vrhunske jazziste. Emisija je počela ugađanjem glazbala. Netko bi odsvirao frazu od tri do četiri tona i na te slučajno izabrane tonove odmah bi počela nadogradnja, odgovorima i razgovorom između instrumenata, koji bi se nakon nekoliko minuta improviziranja počeli pretvarati u organiziranu izvedbu nove skladbe sa svim elementima izvrsnog aranžmana. Bio je neopisiv užitak slušati te vrhunske glazbenike kako lako, iz nekoliko tonova odsviranih prilikom ugađanja, stvaraju remek–djelo jazzističkog ugođaja.

Jako volim odlaziti u kupnju na našu zagrebačku tržnicu Dolac. Ne samo kada mi je žena u Londonu, gdje se brine za unuke Ivanu i Saru kao baka–servis dok roditelji rade, nego i kada mi je žena Anjuka u Zagrebu. To mi je jutarnja šetnja na kojoj srećem prijatelje i znance s kojima imam uvijek o čemu popričati. U to vrijeme, oko 11 sati, pokraj ure na Trgu bana Jelačića neumorni i simpatični pantomimičar izvodi svoj gotovo svakodnevni program. Uvijek pronađem neki sitnež koji ubacim u njegovu škrabicu, a i uvijek se vratim malo u prošlost kada je u Zagrebu gostovao najpoznatiji pantomimičar na svijetu Marsel Morseau. Njegovo gostovanje u kazalištu »Komedija« bilo je velika senzacija i sve su predstave uvijek bile pune. Izvedbe pravih, velikih umjetnika su nezaboravne. Svi pantomimičari izvode sličan program. Penjanja po nepostojećem zidu ili ljestvama, hodanja i trčanja, a da se ne pomaknu s mjesta, ples s partnerom kojeg nema, kao i prizor na klupi s imaginarnom ljubavnicom. Kada te standardne situacije izvodi vrhunski umjetnik, to se odmah prepoznaje, jer to savršenstvo u svakom i najsitnijem detalju fascinira i očarava.