Performativnost: Lyotard i Foucault kroz Searlea i Austina

Performativnost: Lyotard i Foucault kroz Searlea i Austina

Uvod*

U radu izloženom u Japanu u travnju 1978. godine Michel Foucault je rekao:

Već smo dugo svjesni da uloga filozofije nije otkrivanje onog skrivenog, već je njezina uloga da učini vidljivim upravo ono što je vidljivo, drugim riječima, da učini jasnim ono što je blisko, tako neposredno i tako intimno povezano s nama da ga upravo zbog toga ne opažamo. Dok je uloga znanosti da otkrije ono što ne vidimo, uloga filozofije je da nam dopusti vidjeti ono što vidimo.

(Foucault, 1978. god., str. 540–541).

Ovdje Foucault govori o moći analize ne u smislu teorije već o analitici moći koja se temelji na anglosaksonskoj analitičkog filozofiji, koju on vidi kao empirijsku zadaću razmatranja »nečije svakodnevne upotrebe jezika u različitim vrstama diskursa... na temelju načina na koji taj netko govori.« No, dok se to ne odnosi toliko na jezične igre već više na igre moći, jezik se time ne smije napustiti (1976. str. 124). Nastavlja: »Diskurs je, s obzirom na odnos snaga, ne samo površina zapisa već i nešto što uzrokuje određene efekte.« Stoga bismo trebali proučavati diskurs »kao načine svladavanja, stvaranja događaja, stvaranja odluka, stvaranja sukoba, stvaranja pobjeda.« (1974. str. 539).

Iako Foucault uzima u obzir anglosaksonsku analitičku filozofiju i snagu ili efekte jezika — da se jezik ne upotrebljava samo kako bi se opisivalo — i svjestan je radova Ludwiga Wittgensteina i Johna Searlea, čini se da se ipak eksplicitno ne okreće izvorima kao što je J. L. Austin gdje se opširno raspravlja o performativnoj upotrebi jezika, da bi pokazao kako jezik može imati snagu. Stoga, kako bih proširio Foucaltovu poziciju, u ovom se eseju primarno okrećem Austinu, sa Searlom u drugom planu. No, počinjem s »performativnošću« Focaultovog sunarodnjaka, Jeana–Francqisa Lyotarda.

Performativnost

Prema Johnu Austinu (1970. str. 233; također 1962) kada govorimo o performativnim iskazima, »performativnim« je nova i ružna riječ. »Performativnost« je također relativno nova riječ (npr. Jean– Francoise Lyotard, 1984) a i ružna je, ali znači puno — iako je njeno značenje ružno. Austin kaže za »performativ« (loc. cit), da »to nije dubokoumna riječ« (Austin, 1970, p. 233), ali u Lyotardovom (1984) prikazu »performativnost« postaje dubokoumna jer se odnosi na koncept koji omogućava nove uvide u moderno stanje: drugim riječima, gdje smo sada, i nove uvide u turobno i porazno otkriće koje to stanje ima za nas kao ljudska bića i edukatore. Želja za savršenstvom i jest turobna. U tom stanju zahtjevi performativnosti ne znače potragu obrazovnih ideala, poput osobne autonomije ili emancipacije, već, umjesto toga, uključivanje obrazovanja u zahtjeve za učinkovitošću koji se traže od cjelokupnog socijalnog sustava.

Performativnost je, nakon Lyotarda, postao gotovo pogrdni termin koji će se koristiti za ideologiju i učinkovite prakse onih ustanova, utemeljenim na društvenim znanostima, u kojima sve više dominira birokracija, dok su ciljevi postavljeni u sve strožim zahtjevima izvještavanja, i gdje se odgovornosti mjere produkcijom. U općem vapaju za učinkovitošću i odgovornošću, u društvenom blagostanju općenito, u Zapadnom svijetu premjestio se sa unosa i profesionalne razboritosti, drugim riječima s onoga kako se ciljevi mogu postići, na naglasak manje razboritosti, ili kako postići te ciljeve ili ideale. Ovaj naglasak na produkciju je vrlo specifičan, u čemu se oni ne samo bilježe već se koriste i kao temelj za bilo kakve daljnje produkcije. Stoga je rasprava prešla sa ciljeva ili ideala na načine ili tehnike za postizanje učinkovitih ishoda — najučinkovitiji način korištenja (sada ograničenog) »welfare« dolara.

Nadalje, performativnost u edukaciji, prema Lyotardu (1984, str. 57–59) bila je uključena pod performativnoću šireg socijalnog sustava, jer obrazovanje mora stvarati vještine koje su neophodne da bi širi socijalni sustav učinkovito djelovao. Postoje dvije vrste tih vještina: one koje konkretno pridonose omogućavanju zemlje da sudjeluje u tržištima svjetske konkurencije i oni koji pridonose održavanju unutrašnje kohezije i legitimnosti. Stoga, obrazovanje ne treba težiti idealima ili ih stvarati, ili stvarati elitu koja je sposobna voditi društvo ili naciju prema emancipaciji, već, umjesto toga, »opskrbljivati sustav igračima sposobnim da na prihvatljiv način ispunjavaju svoje uloge na pragmatičnim položajima koje zahtijevaju njihove ustanove.« (str. 57–59). Prema tome, sveučilišta više nisu »demokratske« ustanove, oblikovane u emancipacijskom/humanističkom smjeru jer su prošle kroz ponovno podešavanje u odnosu na djelovanje šireg socijalnog sustava. Više ne postoje velike priče dostupne temeljnom obrazovanju. Točnije bi bilo reći da se dogodilo razdvajanje i proliferacija jezičnih igara. Performativnost se tada može gledati kao nova jezična igra: kao što znanost, na primjer, jednostavno stvara više posla, proizvodi nove iskaze i generira nove ideje. Znanost jednostavno predstavlja (Peters, 1995, str. 34).

Ono čime se nadalje želim baviti nije Lyotardova ideja performativnosti već način na koji se studenti (učenici) mijenjaju; Lyotardovim riječima oni »više nisu iz liberalne »elite« manje ili više zainteresirani za veliku zadaću socijalnog napretka, koji se ovdje shvaće u smislu emancipacije« (Lyotard, 1984, str. 59). Obrazovne ustanove su one koje ljude odvraćaju od ranijih liberalnih humanističkih ideala i pretvaraju ih u ljude koji, kroz organiziranu zalihu profesionalnog znanja, teže k performativnosti kroz sve tehnološkije elemente i znanstveno upraviteljske teorije. U suprotnosti s Lyotardovom idejom institucionalnog značaja, ja ću pratiti filozofsku ideju performativnosti prema tekstovima Johna Austina (1962, 1979) koncentrirajući se na ideju performativnih iskaza kao konstituirajućih bića ili subjekata. Iako ne razmatram u detalje Searleov srodni prikaz govornih činova, ipak postoji jedna misao, koju želim preuzeti od njega, a koja će pridonijeti konceptu performativnosti i pružiti početni primjer.

John Searle

Searle (1965) je napravio jasnu razliku između konstitutivnih i regulativnih pravila u upotrebi jezika. Konstitutivna pravila govore, na primjer, kako je konstituirana nogometna utakmica. To su nogometna pravila koja pružaju konstitutivne i opće parametre igre, ali nisu neophodno i regulativna pravila koja bi govorila kako bi se bilo koji pojedinačni igrač u toj igri trebao ponašati, ili općenito ili na poziciji koja mu/joj je dodijeljena. Za Searla su konstitutivna pravila gotovo tautološka jer ona »uspostavljaju« igru, dok regulativna pravila postoje neovisno o igri i konstruirana su kako bi propisivala već postojeću aktivnost, iako to nije apsolutna razlika.

Ono što ja tvrdim jest da se ne može povući jasna razlika između konstitutivnih pravila i regulativnih pravila koja upravljaju performativnim iskazima (po Searleu), regulativna pravila su ta koja su postala prihvaćena u modernim socijalnim državama, s obzirom na to da su unaprijeđena pod okriljem prijašnjih konstitutivnih pravila. Na Novom Zelandu, na primjer, pod neoliberalnom ideologijom od nas se traži da odgovaramo na vladinu poštu o različitim socijalnim i welfare pitanjima. Ali formulacije na koje moramo odgovoriti su u obliku konstitutivnog pravila — na primjer, prihvaćamo li da smo odgovorni za brigu o obitelji i odgovornost ljudi jednih prema drugima? Ta pitanja, koja su oblikovana kao konstitutivna pravila — da čovjek mora brinuti za X — otvorena su za široki spektar interpretacija o tome kako bi se u nekoj određenoj obitelji, ili određenoj etničkoj ili socijalnoj grupi, to moglo najbolje napraviti. No, pozitivni odgovor, na primjer, preuzimanje odgovornosti za X, može se ocrtati i konkretno, i tada će se primijeniti različite financijske i pravne odgovornosti i bit će interpretirane kao regulativna pravila, drugim riječima, kao pravila koja nam govore što moramo činiti. Na početku sam svoje odgovore oblikovao unutar neprekidnih (iako sve manjih) zalaganja za socijalno blagostanje, ali umjesto toga, moji se odgovori mogu sagledati kao dokaz za daljnju privatizaciju socijalnih ustanova. Današnja inteligencija mjeri se IQ testovima ali se IQ rezultati računaju kao inteligencija. Regulativno pravilo za mjerenje IQ je u na određeni način postalo gotovo konstitutivno pravilo ili definicija o tome što je inteligencija. Odatle zamjena konstitutivnih pravila — na primjer, da se obrazovanje skrbi za razvoj osobne autonomije — regulativnim pravilima koja u konačnici postaju konstitutivna kao mjerenje IQ–a i same inteligencije, što je jedan od načina na koji se obrazovni sustav uključuje u opći marš prema performativnosti.

John Austin

Vraćajući se na Austinovu (1962) ideju performativnih iskaza želio bih razmotriti performativnu prirodu izjava koje su se mogle čuti u obrazovnim ustanovama kada karakterizirajući ljude na različite načine, mi ih konstituiramo kao ljude određene vrste. Pomaže li nam Austin da razumijemo osobu ili pojedinca kao biće konstituirano na određeni način? Ja tvrdim da pomaže, jer nam je on prije dva desetljeća ponudio konceptualne alate za razumijevanje kako bića mogu biti konstituirana kao subjekti performativnosti.

Vratimo se prvo ovdje na Foucaluta kako bi zaokružili pitanja bića i performativnosti. Prikaz konstituiranja bića se može pronaći u njegovim tekstovima, osobito u knjigama Disciplina i kazna (1979) i prvom tomu Povijesti seksualnosti (1980), gdje govori o ljudima koji se pretvaraju u korisne, poslušne i praktične pojedince procesom normalizacije u disciplinskim ustanovama humanističkih znanosti. Za Foucaulta biti klasificiran na određene načine ima za posljedicu normalizaciju (ili delikvenciju). No, iako je Foucault znao za Searlove tekstove o govornim činovima, na primjer, ne raspravlja o tome kako klasifikacijski iskaz o ponašanju pojedinca — stupanje u vojsci na primjer — pretvara tu osobu u vojnika, to jest, u osobu određene vrste. Biti konstituiran kao vojnik jest efekt moći/znanja, ali što je s izjavom nižeg dužnosnika koja mijenja novaka u vojnika? Što je to u konkretnoj izjavi, ocjeni, procjeni ili presudi o kvaliteti vojnikova stupanja, što ima takvu posljedicu?

Kako bismo dali odgovore na ta pitanja, prvo ćemo razmotriti Austinov pristup performativima. Na početku on pravi razliku između konstativa i performativa (Austin, 1962, poglavlje 1). Konstativi su u načelu ili istiniti ili lažni. Taj pojam se razlikuje od »izjave« ili »opisa« ili »činjenice«, jer on želi govoriti o iskazima koji su bili asimilirani izravnom izjavljivanju činjenica dok su namijenjeni nečemu sasvim drugom. Osobito želi izbjeći opisnu zabludu, drugim riječima, da nešto jest onakvo kako je opisano. Za razliku od konstativa, kategorija performativa se koristi za iskaze koji ne opisuju, izvještavaju ili konstatiraju, koji nisu istiniti ili lažni. Ovdje je iskaz dio izvođenja nečega, a ne jednostavno izgovaranje nečega. Prema tome »Uzimam« (izgovoreno za vrijeme obreda vjenčanja), »Imenujem ovaj brod Queen Elisabeth« (izgovoreno dok se razbija boca o pramac broda za vrijeme porinuća broda) smatra se primjerom performativne kategorije. (str. 5).

Nadalje, unutar performativne kategorije Austin pravi razliku između lokucijskih, ilokucijskih i perlokucijskih aspekata jezika. Ukratko, sva tri su u pojedinačnom odnosu s izgovaranjem »iskaza«, što znači činiti nešto samim iskazom (pružiti opis, dati izvještaj, itd). Činiti nešto drugo davanjem tog iskaza (»Uzimam«) i prouzrokovati nešto drugo dajući taj iskaz (»Uvjerio sam ga da...«). Neke izjave, kao što su opisi, istiniti su ili lažni i lokucijski su činovi — »otprilike istovjetno s izgovaranjem određene rečenice s određenim smislom i referencom, što je ponovno otprilike istovjetno sa »značenjem« u tradicionalnom smislu« (str. 108). Ali druge izjave, iako imaju slično gramatičku strukturu, zapravo uključuju čin činjenja nečega i ilokucijske su. U izgovaranju »iskaza« »Ja uzimam«, događa se još nešto uz izgovaranje nečega — to je dio čina vjenčanja. Slično i u krštenju broda razbijanjem boce šampanjca o bok i izgovaranjem »Imenujem ovaj brod Queen Elisabeth« ne radi se o tome da ja nešto samo izgovaram, već nešto i činim. Drugi ilokucijski činovi su »informiranje, naređivanje, upozoravanje, obvezivanje, itd. iskazi koji imaju određenu (konvencionalnu) silu« (ibid). Konačno, za treću grupu, perlokucijske iskaze, izgovarajući nešto ja mogu prouzročiti ili postići nešto, »kao što je uvjeravanje, nagovaranje, odvraćanje, iznenađivanje« (ibid), to jest, promijeniti osobu, uvjeravajući je, nagovarajući je, i tako dalje. Naravno mogu navesti osobu da učini nešto drugo, na primjer, izgovarajući »pazi na liticu«, jer ne samo što mogu upozoriti osobu (ilokucijski čin) već je mogu »navesti« da promijeni smjer kretanja dalje od litice. No to je indirektna posljedica mog ilokucijskog čina upozoravanja ali nije perlokucijski čin. Doista, možda je moje upozorenje bilo uspješno kao ilokucijski čin, iako se dotična osoba nije odmaknula od litice zato što, na primjer, za vrijeme upozorenja ta osoba nije smatrala situaciju dovoljno opasnom da se povuče. U svojim tekstovima, Austin se koncentrira na ilokucijske činove kako bi ih razlikovao, što je više moguće, od druge dvije kategorije.

Uz to, u sklopu performativnih glagola Austin identificira grupu slučajeva gdje »donosimo presudu i procjenjujemo i procjene različite vrste« (Austin, 1970, str. 244). To su, kaže on, »neposredni iskazi s običnim glagolima u prvom licu prezenta koji nikako ne mogu biti istiniti ili lažni« (str. 235). Iz navedenoga vidimo, i to je bitno, da su to vrste iskaza koje se koriste u klasifikaciji ljudi u Foucaultovim disciplinskim ustanovama: »Držim da si kriv (neuspješan, neadekvatan, itd.)« je presuda: »Ocjenjujem te s 5« je ocjena i »Procjenjujem (mislim, nadam se) da ćeš biti odličan učenik« je procjena. No to nisu obični opisi ili izvještaji, i nisu istiniti ili lažni — kao što će Austin okarakterizirati performative, zato što uključuju prosuđivanje, procjenjivanje i ocjenjivanje u područjima koja su, općenito, konstituirana pravilima i konvencijama. Austin govori o konvencionalnoj snazi takvih iskaza jer one dolaze od profesionalaca u ustanovama koje imaju određenu svrhu ili funkciju. Ali bitno je da ne razvija ideju snage performativa.

Konačno, prema Austinu, mora postojati prihvaćen konvencionalni postupak koji dopušta situaciji u kojoj se određene riječi (kao što je »Uzimam«) računaju kao izvođenje čina vjenčanja — to bi uključivalo određene osobe (na primjer, da su već vjenčane) i okolnosti (na primjer da njihov »partner« nije suprotnog spola, ili da nije izgovoreno na odgovarajućem mjestu ili lokaciji). Uz to, da bi čin bio »potpun« (proper), ili sretan, ili »posrećen« (felicitous u Austinovoj raspravi), sudionici trebaju imati ispravne namjere, osjećaje i stavove prema činu i njegovim posjednicama — inače, na primjer, čin braka nije potpun (besprijekoran) ili postaje nevažeći i poništen jer se sudionici nisu ponašali u skladu s njim. To naravno predstavlja mnoge načine na koje čin braka, kao djelovanje (doing), može »podbaciti« — iz različitih pravnih razloga ili zbog nepoštenih namjera jednog od sudionika.

Na taj način Austin pravi razliku između »iskaza« koji su opisni, ili (samo?) izvještaji, i iskaza koji, time što izgovara određene riječi, osoba čini nešto drugo, ponad pukog izgovaranja riječi. Austin pokušava identificirati performative po korištenju prvog lica »ja«, »aktiva« i sadašnjeg vremena; i ponekad dodatkom riječi »ovime« (hereby). Stoga su »(Ja) uzimam«, »(Ja) obećavam« i »(Ja) upozoravam« uključeni u tu kategoriju i u ekvivalentnom trećem licu na potpisanim izvještajima i dokumentima.

Konstituiranje subjekta

To da performativi djeluju u obrazovanju očigledno je. Ocjenjujemo, procjenjujemo i donosimo prosudbe o učeničkim radovima i učeničkoj vrijednosti s tim što potonje često proizlazi iz onog prvog. Mi dajemo izjave kao što su: »Ocjenjujem te sa...« ili »Svrstavam te u...« ili »Ti si dobar učenik (ili osoba).« Ovdje je pravo pitanje jesu li takvi iskazi samo opisi, i sposobni za istinu ili laž, ili su performativi zbog kojeg se stvari mogu događati, kao konačno »uzimam« ili presuda »kriv« koju iznosi sudac na sudu. Ono što je ovdje najvažnije jest pitanje, i sada ćemo završiti s obrazovnim primjerima, kako bismo trebali postupati prema iskazima i kako shvaćati te iskaze, ili napisanu ocjenu, ili učiteljevu ocjenu, kada on ili ona ocjenjuju zadatak ili pisani test. Je li to puki opis učenikova rada, nešto što je možda istinito ili lažno, ili je to neka vrsta performativnog iskaza koja čini od zadatka djelo ocijenjeno s odličan ili dobar, ili također, čini od studenta osobu koja je odlična ili dobra.

U Disciplini i kazni Michela Foucaulta čini se da ta dva pitanja idu zajedno: Nečiji zadatak klasificirati na određeni način — kao »odličan« ili »dobar« — znači pretvoriti ih u ljude određene vrste koji su ili normalizirani ili kojima je potreban (koji zaslužuju) određeni tretman — kao »odlični« ili »dobri« učenici i s vremenom »odlični« ili »dobri« ljudi (ili gore kao »nedovoljni« ili devijantni i nesposobni za normalizaciju). I Foucault i Austin napominju da su okolnosti u kojima se takvi iskazi izgovaraju presudne. Moraju se iznositi u nastavnim/obrazovnim ustanovama (ili susretima), osoba koja donosi presudu mora imati akademski i institucijski autoritet, učenik mora prihvatiti ocjenu i tako dalje. Austin govori o konvencionalnoj sili koja daje ocjenu, no ono što ja želim naglasiti jest da je to više od lokucijskog čina, opisa sačinjenog kao izvještaj o učenikovu radu. Akademski autoritet učitelja u formalnom obrazovnom okruženju ga čini takvim. Do te mjere to je više nalik na ilokucijski čin — čin »Uzimam« u Austinovim kategorijama. Slično tome pisanje konačnog izvješća, da je student »odličan« ili »dobar« učenik, i/ili osoba, čini se da je također ilokucijski čin. Ali tu su također i perlokucijski efekti jer izgovoreni od profesionalca u obrazovnom okruženju, i s normalnim akademskim autoritativnim odnosima koji se primjenjuju, učenik će postati uvjeren ne samo da je njihov rad »odličan« ili »dobar«, već i da su oni »odlični« ili »dobri« učenici ili možda »odlične« ili »dobre« osobe. To uvjeravanje je ono što pretvara čin u perlokucijsku kategoriju. (Uvjeravanje osobe jasan je primjer perlokucijskog čina za Austina.)

Kao što je upravo ukazano, Foucault ne pravi razliku između ilokucijskog čina kao upozorenja i perlokucijskog čina kao što je uvjeravanje. U ovoj raspravi o konstituciji subjekata u disciplinskim grupama čini se jasno da je perlokucijski čin ocjenjivanja ili procjenjivanja ono što se zahtijeva, to jest ilokucijski čin procjenjivanja ili prosuđivanja mora također, ili umjesto toga, biti i perlokucijski čin. Pojedinac također mora biti uvjeren da je on ili ona subjekt određene vrste kako bi se dogodilo konstituiranje subjekta. Foucault gotovo »spaja« ta dva pojma kada govori o efektima postupaka takvih ispitivanja/nadzora, kao što opisuje u Disciplini i kazni: drugim riječima, dok govori o performativnim upotrebama jezika on ne pravi razliku između ilokucijskog i perlokucijskog čina. Razjašnjenje: do određene mjere, čak ako subjekt i nije uvjeren da su on ili ona subjekt određene vrste, klasifikacija od profesionalca rezultirat će određenim daljnjim »postupcima« u procesu normalizacije — uključujući i konačnu kategoriju odbijanja, »delinkventa«.

Pri kraju How to Do Things With Words, Austin počinje sumnjati da se razlika između te dvije kategorije može povući u bilo kojem apsolutnom smislu. Stoga se Foucaultu može oprostiti što te dvije kategorije gotovo spaja. No nije sasvim jasno ima li Austin sumnje o samoj razlici između ta dva pojma ili gdje točno napraviti razliku između ta dva pojma. Čini se da postoje jasni primjeri kao »Uzimam« i »Imenujem...« u kojima izgovaranjem mi činimo stvari, i primjeri kao »Uvjerio sam ga...« gdje činim nešto drugo — to jest, mijenjam osobu — time što to izgovaram. Možda je šteta što je granica između te dvije kategorije nejasna ili mutna, ali možda je problem upravo filozofska potraga za jasnim granicama. (Wittgenstein se zasigurno ne bi bavio tim pitanjem u jeziku, jer za njega jezična pravila nisu dopuštala stvaranje takvih čvrstih i jasnih granica.) No, Foucault svakako treba govoriti o nečemu kao što su perlokucijski činovi ako želi govoriti o konstituiranju subjekta i ako to neće ostaviti kao maglovit efekt nečega što nazivamo moć.

Zaključak

U ovom sam eseju pokušao slijediti Lyotardovu ideju performativnosti putem Foucaulta i konstituiranja subjekata na načine koji su neophodni za obrazovanje, kao što je to predvidio Lyotard, pa sve do ranijih Searleovih i osobito Austinovih tekstova. Ako je Foucalt vidio sličnosti između svog rada i Searleovih govornih činova, tada moraju postojati i sličnosti između njegovog rada i Austinovog prikaza performativnih iskaza. Searleov je rad pri tome manje važan zbog njegovog pokušaja da karakterizira govorne činove formalizirajući pravila za jezik (Searle, 1965). No, Austin se odupro tom pristupu s više wittgensteinskim pristupom pravilima. Dok se Foucault u Disciplini i kazni ne bavi pitanjima jezika per se (bilo je to središnje pitanje njegovih ranijih radova kao što je Arheologija znanja), jasno je da je nešto poput performativnih jezičnih činova u procjenjivanju ono što normalizira pojedince. No po Foucaultu, oni poprimaju svoju snagu u Asutinovom smislu ne samo iz institucijskih uvjeta zbog kojih su performativi posrećeni (felicitous) ili sretni (Austin), već također i bitno, od inherentne moći/znanja (Foucault) ili povijesnih »a priorija« koji daju legitimnost tim procjenama. Same procjene, maskirane u opise, zauzvrat maskiraju inherentnu moć/znanje u »moć« performativnog iskaza. Nažalost, Austin se nije zadržavao na tom pojmu »moći« — možda iz pozicije svoje anglosaksonske tradicije nije bio sposoban za nietzscheanski pogled na moć.

Vraćajući se na kraju Foucaultu, kao i na početku, a komentirajući svoj i Searleov rad, Foucault je rekao da se on ne bavi uobičajenim svakodnevnim govornim činovima već, umjesto toga, bitnim govornim činovima. Tu se stječe moć/znanje u nizu općih povijesnih a priorija kao što je ovaj: pojedinac može biti poznat, pojedinac se može poboljšati, pojedinac se može normalizirati, pojedinac mora biti poznat. I doista, za Foucaulta, postoje određene tehnike koje se bave prostorom i vremenom, aktivnostima, nadzorom, ispitivanjima i klasifikacijom, koje dopuštaju pojedincu da bude poznat; i tako dalje. Ali nisu te »duboke« istine (Hacking, 1981) one koje se artikuliraju u performativima nižih dužnosnika u obrazovnim ustanovama. Foucault se trebao više usredotočiti na te uobičajene svakodnevne iskaze i snagu koju oni nose, jer snaga koju nose nije samo u inherentnoj moći/znanju, već i u upotrebi jezika u svakodnevnim govornim činovima. Ako je točna tvrdnja da Foucault implicitno angažira performativnu ideju jezika u svojoj raspravi o konstituciji subjekta i ako je konstitucija subjekta neophodna kako bi se postigla performativnost u Lyotardovom smislu riječi, onda možemo vidjeti važne veze između Austinove ružne riječi »performativ« i Lyotardove ružne riječi »performativnost«. Te veze, kao što je upravo pokazano, imaju bitne implikacije za postljotardovsko obrazovanje.

Prevela Selma Dimitrijević

Izvori

Austin, J. L.: 1962. How to Do Things with Words, Oxford University Press. Oxford.

Austin, J. L.: 1970. Philosopical Papers (2. izd.), Oxford University Press. Oxford.

Foucault, M.: 1974, 1994, 'Pour 'Rhetoriser' La Philosophie', in D. Defort and F. Ewald (ur.), Dits ét écrits, 1954–1988, Vol. 2, Gaillmard, Paris.

Foucault, M.: 1976, 'Le Discours Ne Doit Pas Étre Pris Comme...', in D. Defort and

F. Ewald (ur.), Dits ét Écrits, Vol. 3, Gaillmard, Paris.

Foucault, M.: 1978, 'La Philosophie Ananlytique De La Politique', in D. Defort and F. Ewald (ur.), Dits ét Écrits, Vol. 3, Gaillmard, Paris.

Foucault, M.: 1979, Discipline and Punish: The Birth of the Prison, Vintage, New York.

Foucault, M.: 1980, The History of Sexuality, Vol. 1, Vintage, New York.

Hacking, I.: 1981, 'The Archaeology of Michel Foucault', New York Review of Books, 14 May, 32–37.

Lyothard, J.: (1984), The Postmodern Condition: a Report on Knowledge, G. Bennington and B. Massumi (Prev.), University of Minnesota press, Minneapolis.

Peters, M.: 1995, Education and the Postmodern Condition, Bergin and Garvey,Westport, CT.

Searle, J. 1965, 'What is Speech Act?', u Max Black (ur.), Philosophy in America, George Allen and Unwin, London.

*

Članak Performativity: Lyotard and Foucault Through Searle and Austin objavljen u Studies in Philosophy and Education 18 (1999) 309–317