Opsjednuti grad

Opsjednuti grad

Svatko ima svoju ratnu priču, a ovo je moja. Ta zgrada je bila za mene posebna, dugo mi se sviđala, a predstavljala je elegantnu Art deco kuću kamene fasade, s pogledom na plažu. Turisti bi se zaustavljali ispred i zagledali se u nju, baš kao što sam to činio i ja. I upravo u vrijeme kada sam došao do nekog novca prodavši jednu priču za film, pojavio se znak »na prodaju« u prednjem dvorištu. Vrtni stan. Gotovo potpuno odvojen, kao samostalna kućica. To me dovelo u depresiju. Lokalno tržište u tom dijelu grada već je bilo pregrijano, s mogućnošću da potpuno eksplodira, gotovo kao na drugoj strani plaže gdje su se nerenovirani dvosobni stanovi prodavali po cijeni od 1.2, 1.3 ili čak 1.4 milijuna dolara. Mislili smo da nemamo šanse, ali smo ipak odlučili pokušati bez obzira na sve, donkihotski i frontalno, s perverzno naivnom žilavošću karakterističnom za ljude koji kupuju svoju prvu nekretninu.

Proučili smo lokalno tržište. Obožavajući ga, gotovo kao taoistički redovnici. I koliko smo god puta u svojoj glavi stvari okrenuli na ovu ili onu stranu, pokušali presložiti Rubikovu kocku, permutirali sve što bi se moglo ili se ne bi moglo dogoditi, izgledalo je da na dražbi nećemo proći. Uvijek smo bili prekratki za nekih sedamdeset, osamdeset, čak devedeset nedostižnih tisuća.

U multimilijardskoj školi pokera koji se zove sydneysko tržište nekretnina, svaki prosječni igrač zna idući pokret: blefirate, najbolje što možete. Nazvao sam agenta s ponudom pred dražbu koja je, ako već ne potpuno ispod njegove časti, jedva bila na njezinu rubu. Blef je propao, a što je najgore, njihov je agent sada točno znao koja je cijena ostvariva na samom početku bitke na dražbi.

U takvoj situaciji dobra ratna priča može krenuti u dva smjera. Ili novodošlog ratnika s tržišta počisti bivša zvijezda jeftinih televizijskih serija s ponudom koja je za milijun ili dva viša od realne tržišne cijene ili se na poprištu bitke u zadnji čas pojavi konjica.

Našom je konjicom zapovijedao lukavi agent koji se bavi zastupanjem kupaca, zvao se Byron Rose, a unajmili smo ga za sudjelovanje na dražbi u naše ime. On je uspio u sekundi vještim ubodom probušiti bilo kakav balončić s pomišlju o našem limitu. Dok su ostali sudionici dražbe povisivali cijenu za tisuću dolara, a onda za po pet stotina svaki, Byron je šutio i gledao. Nije čak ni trepnuo kad su trgovci nekretninama počeli napadno zagledati u nas. I tada, kako se dražba približavala našem maksimalnom iznosu, izbacio je cijenu koja je bila za deset tisuća viša od trenutačne. To je prestrašilo bivšu zvijezdu tv. sapunica i ostale sudionike u dražbi. Došla je samo jedna ponuda za pet stotina dolara viša od naše. Naš je agent podigao cijenu za još pet tisuća dolara, i to je bilo to.

Kad prepričavam tu priču za stolovima u društvima s kojima po Sydneyu idemo na večere, obično pričekam da svima srce udari dva puta, prije no što izbacim svotu. Naš smo stan dobili točno po onoj cijeni koju smo ponudili prije dražbe!

Ova ratna priča vjerojatno nije klasična za žanr, ali je moja i intimno me povezuje s milijunima preživjelih suboraca i veterana ove velike igre. Radi se skoro o posve suprotnoj priči od one koju priča moj prijatelj Pat koji je je naslijedio prekrasni Art deco stan u Paddingtonu početkom sedamdesetih, odmah ga prodao, potrošio novac na drogu i idućih trideset godina proživio gledajući kako se njegov potencijalni gubitak penje prema svoti od milijun dolara.

Kao priča, ona jedva da ima napetost poput one o muškarcu koji je prošle godine fizički napao svoju ženu na aukciji u Ashfieldu zato što je precijenila njihovu novčanu situaciju i ponudila više no što su mogli platiti. Niti se može usporediti s onom u kojoj je jedan yuppie bezobzirno slavio pobjedu u dražbi, kupivši golemi apartman u Potts Pointu po cijeni od oko šest stotina tisuća dolara, da bi uskoro saznao kako postoji klauzula ugovora prema kojoj do smrti ne može iz njega izbaciti starijeg stanara koji unutra živi i prema važećem ugovoru iz vremena depresije plaća najamninu što ju je još 1932. odredio Jack Lang.

Ove priče prepričavamo danas umjesto književnosti. One su naše moralističke drame, naše poučne bajke, naši trileri, naša fantastika, avanture i, naravno, horor priče. Najbolje od njih evociraju osjećaje u rasponu od odisejske nevinosti, ili makar nehajnosti, sve do teško dosegnute transcedentalnosti. Poput velikih romana i teatra, one nam govore o tome tko smo i kako bismo trebali živjeti. U njih smo uvučeni kao antički mornari koje je privukao zov sirena. Jednostavno si ne možemo pomoći. Naša opsesija terorom i užicima koje pružaju sydneyske nekretnine gotovo na sablasan način priziva misli Simone de Beauvoir o značenju žene za muškarce; kroz najbolje i najgore o njoj učimo o patnji, poroku, vrlini, žudnji, odricanju, odanosti i tiraniji.

Ona je sport i avantura, ali također i test. Ona je trijumf i pobjeda, ali također i dosta gorak trijumf frustracije koju smo proživjeli. Kada de Beauvoir govori o muškarčevoj fascinaciji prokletstvom i vrtoglavicom propasti, ona misli samo na drugi spol. Ali isto načelo može se istom umješnošću jednako primijeniti i na svakog tko se naglavce bacio na tržište, prokleo astronomske cijene, nesvjesan žrtava koje se od njega traže i vjerojatnosti srljanja u propast, kao i očajne situacije u kojoj će se naći dođe li do porasta kamatnih stopa kredita za jedan ili dva posto, što se mora dogoditi, zbog brutalne, matematičke vjerojatnosti.

* * *

Ima nešto zarazno, kontaminirajuće, u životinjskom duhu ovog tržišta od čega se ne može zaštititi jer se prenosi na sve koji su mu izloženi. To je ludilo, apsolutno, i nemoguće mu se je oduprijeti. Isto se dogodilo gradu 1840–ih, 1880–ih i 1970–ih godina, da bi sve na kraju završilo uvijek jednako — rijekom suza.

Različiti smo od drugih u tome što kod nas sve to izgleda kao da nas je uklelo neko osvetoljubivo božanstvo. Sydney nije jedini grad na svijetu, čak niti u zemlji, koji prolazi kroz procvat tržišta nekrentina, ili ciklus procvata, nakon čega povremeno slijedi prosječno razdoblje ili čak, ne daj Bože, propast tržišta. Do 11. rujna 2001. cijene na Manhattanu su otišle do stratosfere, a lansiralo ih je desetljeće procvata tržišta dionica. A jednako je jednostavno biti uvučen u uništavajući kredit za tijesni stan u Londonu kao i ovdje.

Ali niti u jednom od tih mjesta nije tržište nekretnina toliko osvojilo srca i misli populacije kao što je to slučaj u smaragdnom gradu. I nigdje drugdje u Australiji nećete pronaći takav intenzitet koncentracije, takvu neurotičnu prisilu da se zaroni u dubine robovskog obožavanja i u njima potone. Često ponavljano upozorenje da se na sydneyskim svečanim večerama uglavnom govori samo o nekretninama, manje je kliše a više dijagnoza.

Je li uvijek bilo tako? Na prvi pogled izgleda da jest. Jedna od velikih prvih legendi o ovom gradu, Rum Rebellion (Pobuna zbog ruma, op. ur), nije uopće bila započeta zbog ruma. Ova arhetipska sydneyska priča o pohlepi, samosvijesti i destrukciji, ustvari većinom govori o moći i vlasništvu. Dobar dio gospode iz NSW garnizona koji su naoružani maširali na guvernerovu palaču bili su ili pijani ili mamurni od pića. Ali samo su časnici bili skoncentrirani na očuvanje povlastice trgovine rumom, koja je ionako postojala na klimavim osnovama. Ostali unovačeni ljudi koji su u toj pobuni riskirali vlastite živote, učinili su to kako bi se suprotstavili guverneru Williamu Blighu i njegovim opetovanim prijetnjama da će im oduzeti kuće na obali zaljeva.

Život koji su oni sebi izgradili, premda dosta jadan u usporedbi s modernim standardima, bio je svejedno daleko bolji od života kakve su živjeli ljudi istog statusa u georgianskom Londonu. U prvim desetljećima doseljavanja život u novoj koloniji činio se toliko perspektivnim da nije prošlo mnogo vremena dok su se konzervativci u Britaniji počeli žaliti kako zatvorenički sustav potiče kriminal obećanjem boljeg života izganicima, koji je formom daleko bolji od života kriminalne podklase u staroj domovini.

Važan dio tog obećanja bilo je i proglašavanje terra nullius.1 Sydney je bio otvoreni prostor, grad za otimanje, unatoč proglasu guvernera Phillipa prema kojem je grad Sydney pripadao kruni i njegovi dijelovi nisu mogli prijeći u privatno vlasništvo. Više od dvadeset godina časnici, ročnici i oslobođeni zarobljenici gornju su činjenicu s velikim zadovoljstvom ignorirali, svi polažući pravo na različite komade zemlje i gradeći više ili manje skladne domove u dolini koja se protezala u dubinu sydneyskog zaljeva.2 Oni su o toj zemlji razmišljali kao o svome vlasništvu, što je bilo problem jer je guverner Bligh bio uvjerenja kako je riječ o njegovu vlasništvu, odnosno, u najgorem slučaju, o vlasništvu Krune. Tijekom tjedana koji su prethodili pobuni, Bligh je izdao niz naredbi na temelju kojih su njegovi ljudi trebali preuzeti zemlju i kuće te raseliti stotine stanovnika Sydneya. Bio je to dokaz njegova potpuna nepoznavanja situacije na terenu jer se uglavnom radilo o ljudima koji su bili najbolje naoružani i najneposlušniji dio gradske populacije, korpus. Na kraju je on bio istjeran iz ureda gotovo na noževima bajuneta, a sve zato što je počinio fatalnu pogrešku postavivši se između grada i slatkog sna o nekretninama i njihovu tržištu.

U prvim danima kolonije tako možemo vidjeti arhetipski oblik stvari kako će se odvijati dalje. Neke od najvećih borbi u Sydneyu dogodile su se oko nekretnina: zelene zabrane 1970–ih, nasilne borbe protiv izbacivanja stanara iz kuća tijekom depresije.

Kada izgradite cijeli metropolis od nule u vremenu trajanja života tri ljudska naraštaja, neizbježno je da ćete kreirati mogućnosti za goleme profite i konflikte. Ali je krivo pretpostavljati da je cijela duša grada, duhovni zbroj milijuna pojedinačnih snova samo želja za kapitalom. Potencijal je bio svakako ovdje, ali ga većina nije ostvarila. Većina radničke klase nije imala nikakvih nekretnina sve do II. svj. rata. Oni su iznajmljivali kuće u kojima su stanovali. Deseci tisuća ljudi bili su za vrijeme depresije iz iznajmljenih kuća izbačeni, prisiljeni ostati na ulici, jer nisu mogli plaćati najamninu. Iz tog konflikta tijekom kojeg je masovno tekla krv po predgrađima koja su danas postala posjednička, otmjena i takozvana bliža gradska, izraslo je sjeme današnje opsesije. Grad, kojeg je pjesnik A. D. Hope nakon II. svj. rata dijagnosticirao kao smrtno bolesnu metastazu, počeo se hraniti na masovnim imigracijama i na baby boomu. Ali taj fantastični porast bio je drukčiji od prethodnih epizoda, jer su i obični građani sudjelovali u njegovoj kreaciji i mnogi mnogo zaradili na investiranju njihova vremena i kaptala. Nije se to dogodilo slučajno. Radilo se o ideološki determiniranom sadržaju zasnovanom na anglikanskom načelu uočenom tijekom depresije, a koje pokazuje da se čovjek neće do zadnjeg boriti za kuću u kojoj živi, ali će to učiniti za svoj dom.

Velika nepisana sydneyska pionirska priča zbiva se u razdoblju od dvadeset godina poslije rata, kada deseci tisuća bivših vojnika i njihovih obitelji počinju graditi kuće na području divljeg grmlja što okružuje relativno malo središte grada. Neki od njih godinama su živjeli u šatorima dok su gradili svoje suburbane domove na zemljištima koje su u to vrijeme bili izvanjski rubovi urbanog prostora.

Radilo se dakle o nevjerojatnoj priči o ljudima, ali i o velikoj gospodarskoj priči, kreaciji goleme količine privatnog kapitala u posjedu milijuna pojedinačnih investitora. Upravo to je način mogućeg objašnjenja dugog uspona tržišta u posljednjih deset godina. Sredinom 1990–ih, kad su se graditelji tisuća apartmana u središtu grada jednog jutra probudili i otkrili da su njihovi azijski kupci preko noći nestali slomom azijskog gospodarstva, suburbani pioniri koji su izgradili veliki dio Sydneya došli su u pomoć. Sve su to već ljudi kojima su djeca napustila domove, tako da su veličinu peterosobnih kuća počeli mijenjati manjim luksuznim apartmanima u gradu.

U drugoj polovici XX. st. Sydney je postao bogat kao nikada do tada. Između 1788. i 1939. Sydney je proizveo samo osam bona fide milijunaša, a većina su bili zemljoposjednici čiji su veleposjedi bili miljama udaljeni od sydneyske luke. Danas u jednoj zgradi s luksuznim apartmanima ima više milijunaša. U starijem, etabliranom dijelu grada vjerojatno ima nebrojeno milijunaša. Naravno, isti se proces dogodio u mnogim drugim glavnim gradovima. Ali oni ne dijele sydneysku opsjednutost ili talent za pretvaranje vlastita doma u artikl. Tako na primjer dok stanovnici Melbournea isto znaju razgovarati inteligentno, čak i strasno, o preporodu njihova vlastita gradskog središta kroz cijeli niz stambenih projekata, oni još uvijek za najstrasniji, religiozno ozračeni dio konverzacije ostavljaju pitanjima vezanim uz nogomet.3

Melburnški razgovori o nogometu slični su sydneyskima o nekretninama. Oni su evangelistički i univerzalni. Oni razaraju barijere klasa, etničke pripadnosti, politike ili spola. Oni su eksluzivni. Heretike i nevjernike isključuje se iz njih fundamentalističkom energijom i nepropitivim ufanjem vjernih. Dok god snažni dečki u tijesnim gačicama stoje na igralištu i pucaju snažne šutove s jedne na drugu stranu, Melbourne će biti sigurno zaštićen od naše bolesti.4

Tome nisu krive loše igre Swansa i nedolazak zvijezda i drugih slavnih ličnosti na njihove domaće utakmice.5 U igri su važnije sile. Sydney je mjesto na kojem globalni kapital ulazi u Australiju i iz nje izlazi. Na našim ulicama nalaze se monstruozne količine novca, dižući u nebo vrijednost svega što se za taj novac može kupiti, što uključuje zemlju i zgrade. Prirodne granice grada s planinama na zapadu i morem na istoku, kombinirane s umjetnim granicama nacionalnih parkova, stvorile su ograničenje prostora, a time i ponude. Samostojeća kuća s pet spavaćih soba unikatno arhitetonski dizajnirana svakako će se prodati bolje nego dvosobni stančić u kutiji za cipele negdje u Auburnu.6 Ali s najviše novca koji se natječe za najbolje nekretnine, oslobađaju se i velike pričuve koje podižu cijene i u donjem dijelu tržišne ljestvice, što na kraju proizvodi razmjerno visoke cijene i u onim dijelovima grada gdje žive ljudi s prosječnim plaćama.

Zahvaljujući ovome postoji i efekt prijenosa koji se osjeća u drugim gradovima. Novac koji prolazi kroz Sydney podigao je i cijene u Brisbaneu. Na nekim mjestima kao što je New Farm i Noosa, ponovno je stvorena ista groteskna situacija zbog koje su mnogi zapravo pobjegli iz Sydneya, kao da je neki virus prešao na novog i potpuno bespomoćnog nositelja. Ovaj let cijena može se dobro vidjeti na apstraktnoj razini, uspoređujući srednje cijele i transfer kapitala. Ali se još bolje može objasniti na primjeru bijega umjetnika. Broken Hill danas ima skoro trideset galerija jer je postao raj za slikare izbjeglice i kipare koji jednostavno nisu mogli disati u Sydneyu. Taj grad je postao veliki koloseum u kojem vlada pravilo da samo najsnažniji mogu preživjeti. Radije nego da nestanu s lica zemlje, slabije životne forme, kao što su slikari vodenim bojama, radije su pobjegli.

* * *

Ovakva dinamika vlada do određene mjere i u drugim australskim gradovima. Ograničeno je tržište drvene, kolonijalne arhitekture u Brisbaneu; također je ograničen i broj kamenih starijih kuća u krugu predgrađa koje s istoka okružuju središta Melbournea; a isto je s kućama od indonezijskog drva i južnoafričkog kolonijalnog stila u Perthu. Ali u Sydneyu ipak postoji nešto što nadvladava tu tamnu stranu.

Odgovor možda leži u jednoj od najboljih stvari koja se o ovom gradu može reći: otvoren je i drukčiji od njegovih sestrinskih gradova. Veze iz vaše stare škole, vaše obiteljsko ime, to ovdje može biti važno, ali i ne mora. Ako Sydney misli da na tebi može zaraditi koji dolar, on će te privući k sebi. Ovo je grad iskupa. Perth i Darwin na neki su način slični, ali imaju nekoliko milijuna stanovnika premalo za uspostavljanje kritične mase.

Ljude Sydney privlači kao niti jedan drugi grad u Australiji. On nije zamrznut u kamenu kao što su većinom gradovi sa starim novcem. London, Rim, čak i Melbourne, njihova povijest se zbila i učvrstila gotovo do kostiju. Ima u Londonu i Rimu kuća koje su ostale u posjedstvu iste privilegirane obitelji stotinama godina. U Melbourneu, i još više u Adelaideu, također je važan stari novac.7 On donosi privilegije i mogućnosti. Donosi poštovanje.

U Sydneyu ništa nije važnije od brze zarade na zadnjem poslu i unutarnje informacije o idućem. To je grad koji jede sam sebe. Dva stoljeća kreacije i destrukcije koje su oblikovale, istrugale i često užasno unakazile njegovo lice, mogu se opisati kao odraz njegove duše. Nije važno što grad leži na ukradenoj zemlji — štoviše, to točno i odgovara njegovoj biti. Radi se o areni u kojoj je sve moguće. U tom smislu nije ni čudno da njegovi stanovnici fetišiziraju materijalno ispred duhovnog, te da su ustvari to dvoje u vlastitoj zabuni poistovijetili, trasformirajući prodaju jednog od najprivatnih od svih mjesta, vlastita doma, u najsablasniji i i najtužniji od svih javnih spektakala.

1

Kruna je Australiju proglasila nultom zemljom, osporavajući Aboridžinima pravo posjedništva. Tako se krenulo od nule, a čitav prostor je bio »na ponudi za uzimanje«. Odličan opis nekih dijelova tog procesa može se naći u određenim poglavljima Careyeva romana Oscar i Luscinda (1988) (op. ur).

2

Danas su nekretnine koje se nalaze uz zaljev na sjevernoj i južnoj obali uz istočni dio grada najskuplje i čak i obični stanovi na tržištu postižu milijunske cijene.

3

»Footy«, misli se na AFL, odnosno australski nogomet (v. bilješku 26), najpopularniji sport u Victoriji. Mislim da je uvom kontekstu bitno naglasiti da »footy« jednako prate žene i muškarci, a da na utakmicama, gdje na Melbourne Cricket Groundu ili Domeu obično ima po 60 do 80 tisuća ljudi, ima podjednako gledatelja oba spola (op. ur.)

4

Pucanje s jednog kraja na drugi — u originalu »Sherrin« jest udarac nogom, ali se u ispucavanju koriste i ruke, što izgleda slično kao ispucavanje vratara u europskom nogometu (koji se ovdje zove Soccer) (op. ur.).

5

Sydney Swans su jedini klub iz Sydneya u ovom pretežno victorijskom natjecanju. Uz većinu victorijskih klubova i Swanse, u ovoj lizi natječu se po dva kluba iz Adelaidea i Pertha i jedan iz Brisbanea (op. ur.).

6

Jedno od siromašnijih sydeyskih predgrađa u inače radničkom zapadnom dijelu Sydneya, većinom naseljen doseljenicima iz arapskih zemalja, ponajviše australskim Libanoncima (op. ur.).

7

»Old Money« je izraz koji Australci koriste za bogate obitelji s tradicijom. Za novostečene bogataše koristi se termin »New Money«, odnosno novi novac.