Nove pjesme

Nove pjesme

Iz novopripremljene neobjavljene zbirke pjesama Tijat

Oštećenje u selidbi

Darovao sam ti neki kipić

od bakra, mjedi, olova, zlata

nisi me pitala za vrijednost

ni odakle sam se vratio

Tu statuu boginje, pralje, nimfe

brižno si čuvala u staklenoj vitrini

naslijeđenoj od mornarskih lutanja i utapljanja

Opet smo se morali seliti

a pomorski kapetani pazili su ormarić

ali se oštetilo uho skulpturice

Kad sam ti šapnuo na tu okrhnutu školjku

kako je ovo naša posljednja selidba

nisi mogla čuti moje zapomaganje

Razgovor s kosom

Odavno smo zajedno, šuma u vodi

ti si rasla po svom, kako ja nisam htio

Stario sam po svom, kako ti nisi htjela

Borili smo se od početka, nametali svoje

ni Rusalka nas pomiriti nije mogla

Ti si se razdvajala na jednom ušću

ja sam želio druge staze i bogaze

Želio sam te uvući u modu

nisi se pomakla ni za dlaku

Nikakva utjecaja nisam imao nad tobom

Jedino sam te skraćivao ili ostavljao

nekad duže nekad kraće da se ruše

ove moje naslijeđene kose ruse

Znao sam te vezati, mastiti

bio sam često i cjepidlaka

i ništa se od tvojih smjerova

nije promijenilo od korijena

Sada kada sam puno stariji od tebe

ti si ostala riđa a ja postao naboran

omekšala si svoje grane

pa se raspoređuju kako sam ih godinama

želio vidjeti na tjemenu svoga stabla

Zasađeni orah

Između parkirane automobilske olupine

i novootvorene posudbene videoteke

nalazi se mali travnati trokut

stisnut kao djevojka

na prvim satovima auto–škole

Kada god su prošli tom ulicom

nastavnik vožnje bi suosjećao

s napuštenim automobilom

i ponekad naložio da se privremeno

parkiraju na travnati jezičac

Nakon što bi nove izbrazdane gume

zaorale te ostavile tragove

kao piletina na jeziku alergičara

djevojci bi srce poskočilo

poput automatski podignutog stakla

Zbog šumova na srcu

polaznica nije pristupila ispitu

zasadila je mladi orah

na komadiću zemlje stisnute

između automobilske olupine

i nove posudbene videoteke

Srce automobilskoga motora

Srce motora nije srce

nego njegov zvuk u samotnoj sobi

dok očekuješ voljenog da se vrati

Srce motora nisu usnice

koje ritmički udaraju poljupce

ispod metalnog sjajnog plašta

Srce motora nisu dlanovi

što nježno dodiruju obli volan

dok cesta vijuga do povratka

Srce motora ne može pod srcem

donijeti svoje dojenče ili mladunče

ono ga naruči pa spremi u garažu

Srce motora je povratnik

koji upali žudnju za putovanjima

i kotačima prepusti svladavanje

svojih godina

Usoljena riba

Tvornička hala puna žena u bijelome

s noževima u vodi te puno riječi

Mokre ruke, stolovi, svud je voda

i ribe se bez tijela smiješe

Srebrni listići kao dani

lete na sve strane pa se zadrže

na bradi, na čelu, ljuska u oku

kao neka svjetleća uspomena

Jakim mlazovima krvavi se vratovi peru

i sve su na redu da dođu

u soljaru pod zasnježene strojeve

A kad se smire u svom bijelom

kinderbetu

dugo će snivati do povratka na more

u nekom ribljem restoranskom vječnom

počivalištu

Teretni brod u luci

Visoke dizalice premeću moje oči

s balkona na teretni brod u luci

Zvukovi se penju do moga brda

elektromotor, škripa užadi i brodske pumpe

upotpunjuju pokretne slike kao na filmu

Moje neznanje ne vidi

puni li se brod ili prazni

jesu li brodska skladišta

mirisna od banana, oluja ili smrti

Svakako, gaz je sve dublji

i ne vide se više oznake

Lloyd registered

Brod očito pod teretom znatiželje tone

vičem sa svog kopnenog komandnog mosta

da svako potpalublje ima ograničenje kao moj mozak

te neka zaustave one dizalice

koje premještaju moje oči

od lukobrana do grudobrana balkona

Stari tranzistor i biografija glazbenika

I prema ovom starom tranzistoru

hvata me žal kao za uginulim psom

A u moju sobu poput tepiha

ušli su nešto od volje nešto od prisile

U tršćanskoj staroj luci

ovaj tranzistor u pasju kožu odjeven

prodao mi je nasrtljivi ulični trgovac

Lajao je za mnom pola avenije

kada sam shvatio kako će me glazba

ionako oglušiti od drugih smislova

I onda sam upisao konzervatorij

iznajmio glasovir te spremio aparat u prošlost

Dugo je ležao u ormaru pod čipkama

čekajući moju ranu starost

Sada kad mi se priprema limena glazba

koju on nikada nije emitirao

našao sam ga na radnome stolu

kako mi oprašta radio emisijom

koju sam uređivao cijeloga života

Pokušaj pravljenja meda

Nisam pčela i nemam košnicu

Hodam po čovječu al nijem kao biljka

narastao sam iznad svake ograde

Oko nogu negve od lubenica

učim od njih slatkost

jer crvenila i ja pod kožom imam

I onda me žiće dovodi do žitkosti

no to još nije med spravljen za druge

I boja ti je presudna

upozorava me ratnik

koji čini sve suprotno od mojih priprema

da napravim jedinstven sok

da budem medonosan

Obišao sam medoglavku–srebrnu pilicu

meduniku iz porodice ruža

hrast medunac, mednu rosu

ali meda napravio nisam

Pčela ne zna da je napravila med

kad bih uspio ja bih znao

Obilazna cesta

Krenuo sam autoputom velikom brzinom

Promicali su brjegovi, naušnice, arheološki lokaliteti

Promicale su noge žena

koje me nisu htjele

i priznanja koja nisam dobio

Putovale su bolesti, rođendani, prazne galerije

što ću napučiti viđenim slikama

pored kojih hitam u jednom smjeru

Natmurilo se nebo, prijete mrtve note

Nek se kiša ubije, ostvarit ću svoj posjet krajoliku

te izvesti igre koje sam davno vježbao

Umah ćeš prevaliti tu silnu kilometražu

tvrde gospodari daljina i melodija

Sve je teklo po planu do odronskih skulptura

odjednom, izvolite putopisni drznici

obilaznom starom cestom preko zaraslih dvorišta

dignutih, govorljivih, šutljivih zastava

Obilazio sam dugo, dugo, u motoru je ostalo puno ptica

a onda sam otvorio krletku s ushitom

da ću ostati na zapuštenoj trasi

Poslušne žene

Žene sjede na osmrtnicama

na koferima u sobi u ormarima

žene sjede u gnijezdima

pod strehama robnih kuća

čije se pokretne stube ruše

lepršaju golubovi s dušama u kljunu

Razderane su im vjenčane haljine

crna im je odjeća zajamčena

poslušne žene rađaju bombe

Ako si kad si

Ako si s kotačem il na njemu raščerečen

ako si zaustavio pijetla, orobio tBta

premaljao zoru u crnu fresku

namaknuo panj za osuđenu kokoš

Kad si skočio u izobilje

kao u suhu fontanu

punu kovanica bez portreta

kad si potražio suhozid

koji je odavno srušen

a ovdje ih je u crtama bilo

Ako si misliš: obzor mi je širok

daleko vidim sebe i daleko vidim tebe

i sve mi je na dlanu

šuma, drvo, papir, vlast

trsim se za boju i rast

ali odjekuje kontrast i refren

ne vidiš li sebe

ne uzdaj se u mene

Grm koji jesi

Mojoj Leli

Idemo Dekumanom ravno prema suncu

Je li to sjaj prošlih godina po koje sam se vratio

ili od izlizanog kamena stare ulice?

Filigranski izrađeni dani mladosti

od srebra, bakra, lažnog zlata

od pjesme, plesa, radosnoga mraka

parkića mediteranskog raslinja

posječenog motokultivatorom prezenta

Držiš me za ruku kako ne bih pobjegao

u starost Foruma i poniznost vjernika

Nisi bila sa mnom kad sam se

među ribarskim mrežama sunčao na lukobranu

a sad vidiš postelju prvih sanja

s koje sam se teško ustajao

Ništa nisam onda predvidio

kao što me poznaš danas

i neuvjerljivo mi sve potvrđuješ

pa kažeš:

i neznane nakane imaju svoj korijen

za grm koji u onom parkiću jesi

Visoka ulica

R. M.–piscu

Prvi put vidio sam Visoku ulicu

u Zagrebu

kao klavijaturu crnog koncertnog

glasovira

Zatim sam je čuo kako se bršljan

penje

po fasadi joj naboranoj kao Tvoje lice

u starosti

Kad sam dodirnuo starački pjegave

RUKE

zakoračio sam tom ulicom

čije mi neravnine izvrću stopalo

koje ide za Tvojim duhanskim

dimom

Kada god sam se pokušao uspeti

do Tebe

bilo perom bilo Uspinjačom

vidio sam kako je puno milja do tog

Otoka

Nisam od onih koji znaju šah i svašta

niti sam mogao doviknuti šjor Ranko

s druge strane uličice

ali sam ponavljao da si na visu

da si s Visa

da nas iz Visoke

pogađaš

rečenicama

Povratak malom mjestu

U malom mjestu držiš otvoren prozor

cijelu noć i dan koji je prostran kao svod

Imaš drvenu klupu pred kućom

napravljenu od stabla što si ga sam posjekao

Odeš u polje i nabereš prohujale dane

pa ostanu svježiji nego onda

Imaš četiri psa, tri mačke i par ljudskih očiju

Svi znaju da je tvoj krov otvoren

kako bi se u postelji hrvao sa svemirom

U malom mjestu djetinjstvo je bliže

mravi su spremniji za razgovor i ima ih više

Puno toga oko tebe ne miče se

odavna stoji tu i misliš i ja ću tako ostati

nekom kao kameni prag

nekom kao željezna šarka