Ne posve obično susjedstvo

Ne posve obično susjedstvo

U getima u provinciji djeca imaju djecu. Sa šesnaest ili sedamnaest imaju prvo; s dvadeset su stari. Postaju dječaci–očevi s rijetkom kozjom bradicom, u flanelastoj košulji i donjem dijelu vrećaste trenirke; ili djevojčice–mame s obješenom kosom, preširoke u bokovima i u tijesnim lasteks–trenirkama uz nogu. Napustili su školu, nemaju posla i guraju kolica po lokalnim trgovinama, šeću na podnevnom suncu kao da su na izletu. Srednja ih klasa naziva »boganima«. Pucaju im veze, stvaraju druge, imaju još djece. I tako kroz cijele njihove dvadesete. Kreiraju krhke domove, staklenike za nasilje i zlostavljanje djece, tako bar kažu stručnjaci. Neki put žive u malim, umirućim gradovima, u karavan parkovima ili u jeftinim kućama za iznajmljivanje s klimavim terasama i nepokošenom travom. Neki put žive u mjestu kao što je Ashmont na rubu Wagga Wagge, u montažnim kućicama na repu modernih kuća. To je mjesto gdje ljudi imaju zaštitne slojeve protiv onih koji dolaze izvana: oči izazovno gledaju na strani auto u prolazu, usta su čvrsto stisnuta ako stranac pita previše. Posebice otkad se dogodilo »ono«. Neznancima se okreću leđa i otresito ih se odbija; usne se iskrive u neprijateljsku podrugljivost.

A »ono« je mučenje i ubojstvo sedam mjeseci stare bebe, dječaka po imenu Jordan Anderson–Smith, u Ashmontu dana 25. veljače. To dijete je umrlo polako, tijelo mu je sustavno smrskano. Do sada nitko nije optužen za ubojstvo i slučaj se rasteže. Policija je »pokazala zanimanje« za dvije osobe: Jordanovu majku, Louise Anderson i njezina de facto partnera u to vrijeme, Chrisa Hoerlera, starog dvadeset i tri godine. Oboje kažu da to nisu učinili. U Ashmontu su ti zaštitni slojevi sve deblji. Policija se ne može penetrirati u lokalni zavjet šutnje, odlučnost da im se ne daju nikakvi iskazi, možda ključni za rješavanje slučaja. Bio je to brutalan zločin protiv bebe, potpuno nevinog bića. Sigurno postoji netko tko je spreman prekršiti zavjet za Jordana?

»Mnogi su ljudi prestrašeni«, kazala je Kerrie Lewis, istražiteljica koja je bila zadužena za istragu. »Boje se mogućih posljedica«. Ali na pitanje o kakvim se »posljedicama« govori, čak ni Lewis ne kaže ništa. Taj strah ni ona neće imenovati, bez obzira na to radi li se o nečem stvarnom ili imaginarnom što se događa stanovnicima Ashmonta. Umjesto toga kaže kako bi odgovor na to pitanje mogao štetiti tužiteljstvu, ako netko ipak bude okrivljen za Jordanovo ubojstvo. Nekoliko stanovnika Ashmonta, koji su progovorili s novinarima, odbijaju dati svoje podatke, ne otkrivajući čak ni krsna imena.

»Živim četiri ulice dalje od mjesta ubojstva«, kazala je jedna žena u hodu i preko ramena, premještajući vrećicu s kupljenim stvarima iz ruke u ruku i udaljujući se brzo. »Ovo je imalo velik odjek«. Ta zavjera šutnje još više naglašava ustaljeni, parohijalni otpor koji vlada u ovakvim zajednicama: čak i odgovori na nevina turistička pitanja kao što je »Kako izgleda ovo predgrađe?« nekima je teška kušnja. Poštar, tanki stariji čovjek u sivoj uniformi trese glavom i kaže: »Ne želim odavati što se ovdje događa«. Ispred Ashmont hotela otac–tinejdžer zamata napola izlizanu lizalicu svoje bebe i izbjegava kontakt očima. Bez riječi dodiruje grafit na zidu. »Jebi se, jebi me, nek' se jebe cijeli svijet«. Lijevo je ljutita črčkarija nekog tko se zove Leonie i u znaku srca izražena ljubav za Hoerler, datirano 1996. godinom.

Lokalna srednja škola je Mouth Austin. Vršitelj dužnosti ravnatelja, Col Feather, zgužvan i ofucan čovjek u prevelikom džemperu ne želi govoriti o problemu tinejdžerki trudnica — 13,5 posto svih majki koje rode u Wagga Base bolnici bilo je prošle godine mlađe od devetnaest godina. To je dvostruko više od prosjeka za Novi Južni Wales. Feather blago diže svoje dlanove u zrak i pokušava ostaviti dojam, s dozom provincijskog stila za odnose s javnošću: »Mi ovdje više volimo koncentrirati se na pozitivne stvari«.

Wagga Wagga je velik, lijep grad s populacijom nešto manjom od 60,000 stanovnika. Ima lijepe stare kamene kuće sa zaokruženim starinskim nadstrešnicama ispred ulaza, kvgave stare loze i zelene vrtove s mnogo drveća. Ima mnoštvo trgovina kroz koje se može prolaziti i sat vremena. Ashmont je od središta grada odijeljen industrijskom zonom — popravak ispušnika i prozora, krpanje guma, autolimar, prodavači automobila, prodavaonica roštilja, sve uz autoput. Između industrijske zone i Ashmonta nalazi se travnata površina — zapuštena i bez drveća s prokrčenom stazom za bicikle. Dva su dijela Ashonta: Postoji bolja strana, gdje su kuće u vlasništvu stanara, s uredno zasađenim i dobro navodnjavanim vrtovima. Tu su na uređenim površinama parkirani solidni automobili najnovijih modela. A onda, tu je i ostatak: kuće socijalne pomoći, kockaste s niskim krovovima, bez ograda i bez ikakva cvijeća. Smeđi zastori nalaze se s vanjske strane prozora, a spušteni su čak i za oblačnih dana. Wagga Wagga se nalazi usred plodnog područja farmi, ali u gradu je malo poslova, pogotovo za one na donjem dijelu društvene ljestvice. U Ashmontu je glavna industrija nezaposlenost; muškarci zagledaju ispod haubi starih Camira i Falkona GL1 kojih ima parkiranih, raspadajućih, po tri ili četiri ispred kućica na prilaznim putevima. Na prednjim vratima djeca se hihoću vlastitoj djeci koja uče hodati. Puše, pričaju dovikujući jedni drugima, svatko ispred svoje kuće, dodaju jedno drugom preko travnatih površina pivo za ručak. Ovo je teritorij besposlene sirotinje, provala i vandalizma, sjedenja i dosade. Ovo je blijedi bezvoljni svijet u kojem se rodio Jordan Dean Leon Anderson–Smith.

Njegov otac, Cecil Smith, bio je učenik srednje škole koji se s Anderson spojio na tulumu. Anderson je već bila u visokoj trudnoći s drugim muškarcem, a tjedan dana poslije tuluma rodila je sina kojeg je nazvala Brody. Već je imala jednog dvogodišnjeg dječaka po imenu Jason, čiji je otac živio u Werribeeu, gradiću na rubu Melbournea i bio prijatelj Brodyjeva oca. Veza između Anderson i Smitha počela je kao strasni spoj požude, ali se održala i nakon nekoliko mjeseci. Smith je napustio roditeljski dom i preselio se nekoliko kvartova dalje kako bi živio s Anderson u maloj kućici što se nalazila u Blakemore Avenue, na dohvat ruke od Ashmont trgovačkog centra. Dolazak u kuću u kojoj je postao očuh tolikoj djeci sa svojih sedamnaest godina trebao bi biti veliki izazov, ali Smith kaže da nije bio nimalo zbunjen. On je na djecu navikao, dolazi iz obitelji u koju je usvojen, a gdje je bilo osmero djece, a uza sve ostalo, za njega je ovo bio čin stjecnja samostalnosti, tako je bar mislio. »Mislim da sam se uselio kod Louise jer sam želio van iz kuće, nešto drukčije, malo više slobode«, kazao je Smith. »Želio sam samostalniji život«. Taj život nije bio mnogo više od neprekidnih tuluma i seksa. Njegovo zanimanje za ostale stvari počelo je blijediti. Prestao je ići u školu usred desetog razreda. »Većina djece u Ashmontu napusti školu u desetom razredu«, slegnuo je ramenima u vlastitu obranu. A prestao se baviti i jedinom stvari koja mu je mogla osigurati izlaz iz tog mjesta — ligaški ragbi.2 Smith je dobro igrao ligaški ragbi. Bio je krupan, snažan i dobro je baratao loptom. Njegov bratić je branič St. George–Illoware, Wes Patten.3 Patten i Smith su bili bliski. Smith je htio poći Pattenovim stopama, zaigrati u NRL kao zvijezda, ali je njegov život krenuo drugim putem. Tada je Anderson zatrudnila s njim, a iz te će se veze roditi Jordan. »Bilo je to ustvari slučajno. Nesretan slučaj, stvarno, ali mladi ljudi vole djecu i žele ih imati«, kaže Smith. »Koristiš prezervative i cure koriste pilule, ali dogodi se, ona je ostala trudna«. Ali veza je ubrzo krenula nizbrdo. »Stalno smo se svađali. Nikad nije čistila za sobom, u kuhinji i drugo. Nikad ništa nije očistila. Sve sam morao ja.« Sedam mjeseci prije no što se Jordan rodio, Smith se vratio kući.

Anderson i Smith ostali su u vezi nakon Jordanova rođenja. Ona je znala dovesti dijete da vidi oca. Ali oboje roditelja već su ušli u druge veze. Smith je ponovno postao otac, ovaj put s novom djevojkom, Tamarom. Dobio je kćerkicu, Tahliju, koja je rođena dva mjeseca nakon Jordana. Bilo je to boležljivo dijete rođeno dvanaest tjedana prijevremeno. U međuvremenu Anderson se povezala s Hoerlerom, zdepastim i mišićavim mladićem s Papa Nove Gvineje koji se kao dijete doselio u Young, sjeverno od Wagga Wagge. On se uselio u Blakemore Avenue kod Anderson.

Anderson i Hoerler priredili su tulum za šestero gostiju u noći s 24. na 25. veljače. Tulum je završio poslije ponoći i gosti su otišli kući. Nešto iza tri sata ujutro na liniji hitne službe 000 zabilježen je cijeli niz poziva iz kuće. Policija ne želi dati informaciju tko je zvao. Kad su iz hitne pomoći došli na navedenu adresu, našli su Jordana mrtvog i Anderson kako ga pokušava oživjeti. Preuzeli su od nje taj posao, ali nije se moglo ništa učiniti. Mislili su da se radi o SIDS–u (Sudden Infant Death Sindrom). Na lijevom obrazu bila je mala modrica, ali ništa na prvi pogled nije sugeriralo da se radi o ozljedi. A tada je doslovno pred očima zaposlenika prve pomoći cijeli niz modrica počeo izbijati na površinu djetetove kože. Kad je policija otišla u dječju sobu, vidjeli su tragove krvi po zidu i na krevetu. Ali na djetetu nije bilo krvi. Ništa se nije moglo povezati. Anderson i Hoerler kazali su da su poslije tuluma otišli spavati s Jordanom pokraj sebe. Rekli su policajcima da su se probudili oko tri sata ujutro i našli ga mrtvog.

Jordanovo tijelo poslano je na obdukciju u Institut za sudsku medicinu u Sydneyu. Četiri je dana trebalo da patolozi detaljno proanaliziraju Jordanove rane — toliko ih je bilo. Njegovo je lice nateklo do maske ljubičastih modrica, bila su mu slomljena rebra, jetra mu je pukla. Neke od ozljeda bile su bizarne. Istražni sudac u Wagga Waggi, Sev Hill, kaže da nikad nije vidio ništa slično u svojoj tridesetogodišnjoj karijeri: »Prsti na nogama bili su prelomljeni, kao da su bili stavljeni u škrip ili slamani klještima«, kazao je povlačeći ružičastu vrpcu iz fascikla u kojem se nalazi Jordanov predmet. Sjedi u gradskoj sudnici, u svom uredu punom knjiga. U tišini gleda predmet, a dok se koncentrira, obrve mu se dižu iznad naočala. Nakon toga namrgođeno padaju. »Da«, kaže. »To je jedan od razloga zašto je došlo do zastoja u obdukciji, jer su morali razmotriti ozljede na nožnim prstima. Izgleda da je beba mučena. To se nije moglo dogoditi za pet minuta. To je trajalo duže vremena. Mislim, najmanje sat vremena». Jordan mora da je vikao punim glasom, parajući noćnu tišinu. Susjedi su morali nešto čuti. Lewis to teško može podnijeti. »Kad smo išli okolo i kucali na vrata susjedima, kad smo rekli ljudima — nešto ste sigurno čuli, dijete kako plače — oni su uglavnom odgovarali: — Većina djece plače cijelo vrijeme. Nema tu ništa neobično«.

Socijalni ured (Department of Community Services DoCS) nakon te večeri dodijelio je drugo dvoje djece skrbnicima. Pisani zapis iz DoCS–a navodi: »Alternativni smještaj pronađen je za ostalu djecu iz obitelji, kako bi se osigurala njihova sigurnost i zaštita«. Dužnosnici DoCS–a nisu nikome dali informaciju koja odgovara na pitanje je li ikad prije u tom domaćinstvu zabilježen slučaj zlostavljanja djece.

Istražni sudac Hill okreće stranicu na zapamćeno mjesto i daje sažetak izvješća: »Dijete je cijepljeno 24. (dan prije no što je umrlo). Čini se da je o njemu vođena zadovoljavajuća briga. Liječnik koji je dao injekciju nije primijetio ništa neobično«. Hill okreće drugu stranicu obdukcijskog izvješća. »Beba je možda imala neke ozljede prije te večeri, jer izgleda da su neke modrice na mošnji bile starije, ali...«, njegov glas puca. Zatvara dokument i veže vrpcu u mašnu.

Između 1989. i 1999. u Australiji je ubijeno tri stotine i šezdeset djece. To je u postotku 8,6 posto ukupnog broja ubojstava. Prema novom izvješću Instituta za kriminologiju iz Canberre, ukupno 71,8 posto počinitelja su muškarci, uglavnom očevi, dok 34,7 posto otpada na očuhe. Važno je naglasiti da je ovaj posljednji podatak varljiv. Autorica izvješća Jenny Mouzos objašnjava: »Statistički, postoji mnogo veći rizik u slučajevima gdje djeca žive u usvojenim obiteljima ili s očuhom nego kad se radi o biološkoj obitelji, i to zbog toga što je ovih drugih u ukupnom broju mnogo manje«. Izvješće zastupa »darwinistički pogled na ubojstva djece«, prema kojem se u slučaju očuha ili maćeha radi o generičkom nadmetanju. Kaže se da osobe koje nisu biološki roditelji posvećuju manje vremena djeci i potencijalno ih zapostavljaju. Osobe koje nisu biološki roditelji bit će manje strpljive i agresivnije prema djeci.

Profesor Ken Polk sa Sveučilišta u Melboruneu (Melbourne University, op. ur.), kriminolog i stručnjak za ubojstva djece pojašnjava profil i otkud dolazi arhetipski ubojica: »To su klasni zločini«, kaže on. »Gotovo uvijek radi se o obiteljskim zajednicama koje su pod golemim ekonomskim stresom, uglavnom su oba partnera nezaposleni. Obično postoji i povijest korištenja droge. Oni su mladi, vrlo neiskusni pojedinci i roditelji, a mladi muškarci obično su novi partneri i potpuno su nepripremljeni za ponašanje u situaciji kad se moraju s djetetom natjecati za ženinu pažnju... Ako takav pojedinac već ima iskustvo prethodnog nasilnog ponašanja, tada do nasilja obično i dolazi.«

Ali, postoji li itko od nas tko ne poznaje barem nekog koga bi se moglo smjestiti u gornju kategoriju? A taj netko ipak nije na smrt premlatio dijete.

»Mislim da oni (nasilnici nad djecom) ustvari misle da discipliniraju djecu.«

Čak i do razine kada počinje mučenje?

»Da«, kaže otegnuto i bez sumnje. »Oni to rijetko vide kao mučenje. Oni to vide kao discipliniranje. Njihova interpretacija je da dijete uče pameti.« Polk se nakon toga vraća tamo gdje je i počeo, na zamku siromaštva. »Na granici većinskog društva vidjet ćete sve više i više takvih ekstremnih vrsta odgovora (na siromaštvo), na osjećaj gubitka, alijenacije, nedostatka povezanosti, ljutnje, frustracije, svo to nasilje; ono se počinje replicirati.«

Ipak, unatoč logici, postoji osjećaj da u tom objašnjenju nešto nedostaje. Svaka razumna osoba može prihvatiti činjenicu da je netko nešto ukrao i da je to prijestup zbog siromaštva, ali se čini da je dalek put otuda do ubojstva bebe. Brutalnost protiv djece u našem društvu najveći je i najduže prikrivani tabu, on nas moralno odbija, a objašnjenja kriminologa nam se čine kao neuvjerljiva opravdanja. U traženju objašnjenja okrećemo se religiji, a odgovor u nastojanju da opišemo i shvatimo zločinca nalazimo u riječi »zlo«.

Književnica Helen Garner osjećala je kako je ubojstvo bebe Daniela Valeria bio slučaj na koji je bilo potrebno ukazati. Dječakov očuh, Paul Aiton, na kraju je osuđen za taj zločin. Garner je pratila Aitonovo suđenje za Time Australia, gdje je napisala: »Ne vidim kako je moguće razmišljati o Danielovoj priči bez uvažavanja činjenice da postoji zlo; nešto divlje što postoji u ljudima unatoč svom našem prosvjetiteljstvu, našem društvenom inženjeringu i našim mjerama zajedničke sigurnosti«. »Zlo« je termin pretrpan zasićenošću, koristimo ga u opisu tabloidnog senzacionalizma ili trivijalne teatralnosti. Slično je i s »divljaštvom«. Ali te su riječi sve što imamo kako bismo izrazili našu grozu. Spekuliramo: U srži ubojice djeteta, postoji li neki maligni impuls kojem je potreban nasilni izraz pun mržnje? Neki impuls koji kriminolozi još nisu identificirali, kojem nisu pronašli ime?

Za Jordanovo ubojstvo vjerojatno neće biti optužen nitko; svakako ne na temelju ove policijske istrage, tako predviđa istražni sudac Hill. Zavjet šutnje još uvijek traje. Policijski zamah presušuje. Na početku na slučaju je radilo sedamnaestoro ljudi, danas je tu samo Lewis, a na raspolaganju su joj jedan ili dva policajca u slučaju potrebe. A onda je bila i Olimpijada — policajci iz provincije morali su u Sydney pojačati sigurnost na Olimpijskim igrama. Hill vjeruje da je Jordanov slučaj u tom procesu izgubio na prioritetu. Govoreći prije Igara, kaže Hill, bilo je rečeno kako će: »Policija imati ograničen udio u rješavanju slučaja do poslije Olimpijade. Mislim da je to dosta žalosno.« Lawis isto kaže da je »to (Olimpijske igre) imalo određeni utjecaj«. Ali menadžer policije u Wagga Waggi se ne slaže. On priznaje da je tijekom Olimpijade u Sydney otišlo trideset i osam dužnosnika od 120 iz cijele regije, ali smatra »da to nije utjecalo na istragu.«

Ako se nikoga uskoro ne optuži za ubojstvo, Hill planira organizirati saslušanje — svi koji su do sada sudjelovali u dokaznom postupku morat će doći pred njega i sve što znaju kazati ponovno, uz ispitivanje i pod zakletvom. On se ne nada da će taj proces otkriti ubojicu. »Mislim da će slučaj ostati otvoren i nakon ispitivanja, a onda se nadam da će policija biti u situaciji da raspiše nagradu za informacije.«

Ali takvo saslušanje može donijeti određena iznenađenja. Krajem 1980–ih Hill je proveo saslušanje povodom ubojstva Sally Ann Jones, tinejdžerke pronađene u rijeci u Wagga Waggi. Jedan od pozvanih na saslušanje bio je i lokalni mehaničar koji se zvao Kenneth Cannon. On je tvrdio kako je otkrio tijelo na obali rijeke kada je išao na trčanje. Njegova mu je supruga dala alibij. Ali na saslušanju njegova priča najednom je postala klimava jer je Hill, koji i sam voli trčati, počeo pronalaziti rupe u iskazu. »Nosio je par Dunlop K26 cipela. Ako doista trčite ozbiljno, ne nosite takve tenisice. Uzmete neke prikladnije. Osim toga, ne trčite po blatu.« Hill je izvršio pritisak na policijskog povjerenika koji je naredio DNA analizu. To je i učinjeno. Cannon je optužen za ubojstvo.

Ako postoji glazba u Ashmondu, lakoća koraka, onda to možete naći u pubu petkom navečer. U jednoj od barskih prostorija jedan jedini glazbenik svira sam na gitari. Zadimljeno je oko stolova, čuje se pljeskanje ruku, a onda svi zajedno zapjevaju refren »I Heard it Through the Grapevine«. U javnom dijelu bara djevojke piju na slamku gledajući dečke kako igraju bilijar. Vani je tiha noć, a uzak trag dima diže se iz dimnjaka, šišmiši lete i njihove se siluete vide na zemlji, još uvijek nema posla za policijsku ophodnju. Samo nešto galame i tučnjave, uobičajena pijana posla. Ujutro će doći ptice, uspeti se na lokalno drveće, a onda će i djeca koja imaju djecu izaći van. Gurat će kolica, polako će vući teške noge kao da im je na ramenima sva težina ovoga svijeta.

Nova obitelj uselila se u kuću u kojoj je ubijen Jordan; dječja roba se suši na užetu za rublje, kolica su parkirana pokraj ulaznih vrata, gdje su nekad stajala njegova. Dvorište je vrlo malo; cijela kuća izgleda kao da je na silu ugurana pored susjedne. Susjeda stoji u prednjem dvorištu. Ima dugu kosu boje đumbira i nosi sivkastu majicu i kratke hlačice. Susjeda je Louise Anderson. »Policija kaže da ne mogu ništa reći nikome«, inzistira premda je njima takva informacija posve nepoznata. Anderson uključuje vodeno crijevo i zalijeva nekoliko biljaka. Ne osjeća li da je teško živjeti tako blizu staroj kući? »Ne«. Hoće li ostati živjeti ovdje? Živjeti u Waggi? »Vjerojatno ostajem ovdje. To je grad koji je posve u redu.« Kada govori zabacuje glavu unatrag, a onda žmirka na jedno oko i mlohavi usta, zadobivajući izgled plašljiva prkosa. Prema jednom izvoru iz Wagga Wagge, Anderson se prijavila za dobivanje kompenzacije za žrtve u iznosu od 50 tisuća AUD, kroz program NSW kompenzacijske sheme za žrtve. Je li ta glasina točna? »Možda«, odgovara zabacujući glavu na drugu stranu.

Smith pak misli da će napustiti Ashmont. Razišao se s Tahlijinom majkom i planira skupiti nešto novca i otići u Shell Harbour s novom djevojkom, dvadeset i četverogodišnjakinjom koja živi u zgradi pokraj njegove. Ona ima trogodišnje dijete s drugim muškarcem. On želi svjež početak, pokraj oceana, nada se da tamo ima više mogućnosti za pronalaženje posla. Možda se čak vrati u školu završiti dvanaesti razred. Također želi igrati ligaški ragbi i pokušati doći do NRL. Ako između njegove nove djevojke i njega sve bude išlo kako treba, možda se odluče za bebu. Ali tek nakon što se veza ustali. Tako barem planira. U međuvremenu je išao na terapiju. Kaže: »Tjerali su me da crtam. Kad je Jordan umro, sanjao sam da sam u rupi, a moja obitelj da je gore. Na početku sam uglavnom ostajao u stanu, a onda sam počeo biti grub prema ljudima. Psovao sam svoju majku, što inače nikad ne bih radio jer je vrlo cijenim. Više ne radim ništa od toga.«

Do podneva stanovnici Ashmonta su svi na stubama ispred kuća; prčka se oko automobila; vikendom i radnim danom, raspored je uvijek isti. Ili idu u središte Wagge, vise okolo, a onda odlaze kući. Kad dođu kući neki će naći posjetnicu gđe. Lewis ispod svojih vrata. Otraga će biti bilješka koja će ih pozvati da govore o »onom«. Ali se oni, naravno, neće javiti. Jednostavno će rasparati posjetnicu, baciti je u smeće, riješeni da ne guraju nos u tuđe poslove, držeći se lokalnog zavjeta.

1

Prvo je Toyotin stari model iz ranih 1980–ih, a drugo veliki model Forda iz kasnih sedamdesetih (op. ur.).

2

»Rugby league« jedan je od tri oblika ragbija (Australci kažu nogometa — football) koji se igra ovdje. »League«, odnosno ligaški ragbi tradicionalno se igrao u katoličkim i siromašnim protestantskim obiteljima, dok je Union (ono što u Hrvatskoj zovu ragbijem) uglavnom bio igra bogatijih protestantskih škola i obitelji. U NSW »league« je danas najpopularniji sport. Postoji i treći kod, specifično australski, koji se zove AFL (Australian Football League) ili skraćeno australski nogomet. To je specifična mješavina ragbija i nogometa koja se igra na kriket igralištima, a najpopularniji je natjecateljski sport u Victoriji. Najbolji igrači ligaškog ragbija plaćeni su kao prosječni nogometaši u Europi (op. ur.).

3

St. George–Illawarra je jedna od najsnažnijih momčadi australske ragbi lige (National Rugby League — NRL) (op. ur.).