Kulturni (neo)monumentalizam

Kulturni (neo)monumentalizam

O knjizi: Helena Sablić Tomić / Goran Rem, Slavonski tekst hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2003.

Kontekst: kulturni (neo)monumentalizam

— Kao što na početku svoje knjige ističu i sami autori, hrvatska je kultura proteklih desetak godina bila u fazi »velikoga spremanja«. Moglo bi se reći da to obilježava i druge tzv. tranzicijske zemlje koje su doživjele ne samo geografsko–prostorno, nego i povijesno–kulturno prestrojavanje odnosno preispitivanje. Taj se proces može pratiti ne samo na općeeuropskoj i nacionalnoj razini, nego i na lokalno–zavičajnoj.

— Preispitivanje sveukupnih odnosa u društvu, kulturi, ideologiji i gospodarstvu stimulira velike kulturno–nacionalno–regionalne projekte te zahtijeva nove sinteze.

— Time je, sudeći po svemu, najavljen kraj tzv. postmodernoga stanja (dominacija »slabe misli«, poetika fragmenta, svojevrsna psihokulturna apatija i inzistiranje na ne–perspektivnosti...).

— U sve te procese dobro se uklapa i eklektičnost hrvatske kulture, tj. njezina sklonost i sposobnost da skuplja, klasificira i osmišljuje različita područja znanja — otuda u posljednjih desetak godina brojni visokokvalitetni rječnici, enciklopedije, leksikoni, pojmovnici, pregledi i kulturno–povijesne sinteze, npr. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije V. Bitija; trosveščana Povijest hrvatskog romana i Leksikon hrvatskih pisaca K. Nemeca; dvosveščani Leksikon svjetske književnosti Dunje Detoni–Dujmić, koji će sadržavati natuknice kako o piscima tako i o djelima); megaprojekt povijesti hrvatske književnosti Slobodana P. Novaka; Viskovićeva Krležijana; projekt Stoljeća hrvatske književnosti; veliki projekt Hrvatska i Europa što ga je pokrenula HAZU (uskoro bi se trebao pojaviti treći svezak koji je posvećen 17. i 18. stoljeću), itd.

— U to mnoštvo velikih projekata i sinteza Slavonija se uključila prvo izdavanjem slavonskih pisaca u sto svezaka (Slavonica), a zatim i stosveščanom prezentacijom sveukupne hrvatske književnosti (Croatica–100).

— U danome kontekstu valja promatrati i obimnu književnopovijesnu sintezu Helene Sablić Tomić i Gorana Rema Slavonski tekst hrvatske književnosti.

Dvije promatračko–analitičke strategije: makroskopija i mikroskopija

— Vizualna i sadržajna monumentalnost odnosno ambicioznost dane knjige kao da sugerira makroskopski pristup.

— Dojam veličine proizlazi iz obima knjige (643 stranice velikoga formata); od njezine ambicije da zahvati totalitet jednoga prostora i vremena — od nulte točke pismenosti do najmlađih živućih autora i najnovijih književnih tekstova; od njezina koncepcijskoga maksimalizma, tj. od težnje da se povijesno, prostorno i književnovrijednosno kontekstuira velika množina autora i tekstova, da se dadne predmetna bibliografija i objavi glosar (točnije bi bilo reći leksikon) koji uključuje osnovnu biografsku te iscrpnu bibliografsku informaciju o slavonskim književnicima, (književnim) povjesničarima, teoretičarima i lingvistima.

Naslov

— »Slavonski tekst hrvatske književnosti« = »hrvatska književnost u Slavoniji« = »slavonska dionica hrvatske književnosti«.

— Tu je »hrvatska književnost« krovni pojam koji obuhvaća »književnost u Slavoniji« kao svoj organski i nerazdvojan dio.

— U skladu s time, izbjegava se pojam »slavonska književnost« — koji bi mogao sugerirati regionalnost, autonomnost, izdvojenost.

— Stoga uz pridjev »slavonski« dolazi riječ »tekst«, čime se »slavonsko« maksimalno stapa s »hrvatskim«. Međutim, s obzirom na to da se »tekst« u najširem semiotičkome smislu može shvaćati i kao »kultura« ili »povijest« — sintagma »slavonski tekst« ne zatire nego na neki način ističe osebujnost slavonskoga književno–kulturnoga prostora.

Makrosegmentacija knjige

Vremenska:

1. Od početaka pismenosti do romantizma, točnije — do 1795. godine (srednji vijek, tursko razdoblje, 18. st.). S aspekta »stilskih formacija« to razdoblje uključuje neautorsku pismenost i književnost, kulturno i vjersko prosvjetiteljstvo, humanizam, barok, klasicizam, predromantizam. Dakako, osobit je naglasak na književnosti 18. stoljeća.

2. Razdoblje od početka 19. st. do 1950. godine (romantizam, realizam, moderna, ekspresionizam, socijalna književnost, protoegzistencijalizam).

3. Razdoblje od 1951. do 1999. godine te slavonsko ratno pismo (koje se shvaća i kao književnopovijesno razdoblje (1991–1994) i kao osobit žanrovski sustav; za treće se razdoblje kao vremenski međaš postavlja pjesnička zbirka Vladimira Rema Lirske minijature (1951), kojom je, po sudu autorH, najavljena krugovaška poetika i koja prethodi Krležinu ljubljanskomu referatu (1952) (usp. str. 21, 287, 368).

Kompozicijska:

1. Kratak metodologijski uvod koji govori o načelima segmentacije razdoblja i kulturnih prostora, o kriterijima uvrštavanja i vrednovanja pojedinih pisaca i tekstova.

2. Književnopovijesno–analitički dio koji je, po naravi same stvari, najobimniji i u radnome smislu najzahtjevniji.

3. Bibliografije: Opća literatura, Predmetna literatura (koja uključuje monografije, zbornike, napise u periodici).

4. Kazalo imena (koje se odnosi na 1. i 2. dio, ali ne i na bibliografije i glosar–leksikon).

5. Opsežan Glosarij (koji je dosad najpotpuniji leksikon slavonskih pisaca) ustvari je zasebno djelo unutar knjige; ono rasterećuje književnopovijesno–analitički dio, što ne znači da se biobibliografski podaci u Glosariju i u prethodnome dijelu često ne preklapaju.

6. Na kraju knjige pridodani su sažeci na njemačkome i mađarskome jeziku, što upućuje na organsku povezanost slavonskoga prostora s austrijskim i mađarskim kulturnim kompleksom.

Konceptualna:

— Koncepcija knjige zasniva se na povezivanju »teksta« i »grada«. To znači da se ne samo književnost nego i samo vrijeme (povijest) shvaćaju kao urbane (urbanizirane) strukture. Riječ je o svojevrsnu oprostorivanju/urbaniziranju vremena u kojem se lokalnost i zavičajnost, pa čak i obiteljsko–prijateljsko lobiranje, pojavljuju kao čimbenici kulturno–povijesnoga okupljanja i osmišljavanja.

— Slavonija se nadaje kao policentrična (disperzirana) mreža urbanih kulturnih cjelina, od kojih svaka cjelina gradi svoju povijest (te se može govoriti o prikazbi mikroprostora u makrovremenu), ali se prožima i prepleće s ostalima, stvarajući nad–cjelinu kojom se i bavi dana knjiga.

— Gradova kao nositelja kulturnopovijesnoga pamćenja ima 9, ali su neki od njih spareni, pa tako imamo 6 urbanih cjelina:

— Ilok i Vukovar

— Vinkovci i Županja

— Slavonski Brod i Nova Gradiška

— Osijek

— Đakovo

— Požega

— Svaka od tih 6 urbanih cjelina promatra se nanovo u svakoj od triju vremenskih etapa, spomenutih u točki IV. a. U vezi s time moglo bi se razmišljati i o tome da se vrijeme (povijest) svakoga grada promatra in continuo, što bi doduše olakšalo vremensku recepciju, ali bi otežalo usporedbu pojedinih gradova u odgovarajućim vremenskim presjecima.

Ocjena

— Prvi put imamo integralnu, »totalnu« povijest slavonskoga segmenta hrvatske književnosti.

— U knjigu je uložena velika energija (oko 10 godina rada), a postignut je markantan rezultat u teškim povijesnim okolnostima (najprije rat i elementarna egzistencijalna ugroženost autora, studenata i drugih suradnika; zatim opća privredna i psihokulturna depresija).

— Ovim se djelom legitimira osječki kulturni krug, odnosno osječka književnoznanstvena zajednica. Tu zajednicu ne čine samo autori, nego i drugi osječki književni stručnjaci i kritičari (Marijanović, Matanović, Tatarin, Kramarić, Cvenić, Rešicki, Brlenić–Vujić, Andrić). Istaknuto mjesto pripalo je u knjizi i vinkovačkomu znanstveno–intelektualnomu krugu kojemu pripadaju Katica Čorkalo, Vlasta Markasović, Vladimir Rem, pokojni Dionizije Švagelj i dr. U stvaranju i izdavanju knjige važnu su ulogu imali studenti Osječkoga sveučilišta, samo Sveučilište te druge kulturne i političke institucije diljem Slavonije (knjižnice, arhivi, muzeji, gradska i županijska poglavarstva).

— Stoga se s pravom može reći da je ova knjiga okupila mentalne i materijalne (financijske) potencijale dobroga dijela Slavonije.

— Iako možda na neki način sporna, koncepcija ove povijesti originalna je i, čini se, bar djelomice primjerena policentričnosti i urbanosti slavonskoga kulturnoga prostora.

— Postoji, zasigurno, mnoštvo svježih i vrijednih književnoznanstvenih spoznaja i uvida, kao što je npr. onaj o ulozi žanra slavonskih molitvenika u 18. stoljeću; ti se molitvenici tretiraju kao »prijelazna faza pismenosti prema visokoj književnosti« (str. 18 i dr.).

Dileme, moguće dopune i izmjene

Konceptualne:

— Autori će svakako imati priliku da brane podjelu knjige na tri vremenska makroperioda. Razgovor se može povesti o kriterijima te podjele (stilsko–poetičkim, političkim, tehnologijskim, društvenim), o koherenciji pojedinih razdoblja, o tome jesu li dobro pogođeni (postavljeni) vremenski međaši.

— U kontekstu rečenih problema zasigurno će se naći i 1951. godina kojom započinje treći, posljednji dio knjige, odnosno treće razdoblje. Jedno od mogućih pitanja glasi: zašto prva dva razdoblja (dijela) obuhvaćaju po nekoliko stoljeća (prvi dio oko šest stoljeća, a drugi — stoljeće i pol), dok je treći ograničen samo na 50 godina? Je li »promjena paradigme« 1951. (pojava krugovaša i odmak od socrealističke poetike) važnija nego, recimo, dolazak ili odlazak Turaka? Je li ona važnija od promjena koje su uvjetovale prelazak iz »vjerskoga prosvjetiteljstva« na »svjetovnu književnost« 18. st., a poslije — na romantizam 19. st.? Tu su isto tako važni kulturno–povijesni lomovi što su potkraj 19. st. i početkom 20. st. pratili pretvorbu realističke paradigme u modernističku, itd.

— Naslovi glavnih dijelova knjige sugeriraju različite metodologije (knjiženoistraživačke strategije), ali oni — naslovi — ne odgovaraju sadržaju. Tako npr. drugi dio nosi naslov Slavonija u književnosti, a treći — Književnost u Slavoniji. Pod prvim od dva spomenuta naslova očekivalo bi se poglavlje u kojem bi se preko analize književnih djela odredila osebujnost slavonskoga kulturnoga prostora, njegova »slavoničnost« ili »slavonskost« (npr. tema zemlje, nostalgije, strasti, Vojne krajine, šokadije i sl.). Međutim, riječ je zapravo o »književnosti u Slavoniji«, tj. o njezinoj povijesno–kronologijskoj prikazbi, čime se i bavi najveći dio knjige. Nadalje, četvrti dio — Slavonsko ratno pismo — ne bi trebalo vremenski i logički odvajati od prethodnoga, trećega dijela (razdoblje od 1951. do 1999.), nego bi ga valjalo shvatiti kao dionicu toga posljednjega razdoblja.

— Problem povijesnoga vrednovanja pojedinih autora obično je izražen brojem redaka (retkarinom) koji mu je posvećen u knjizi. Ovdje valja primijetiti da se, u pravilu, »velikim (eksplozivnim)« i »malim« autorima posvećuje podjednaka pozornost, iako bi možda imalo smisla držati se kriterija kvanitete — autori s većim opusom (većim brojem djela), većim kulturnim značenjem (dobar je primjer Josip Juraj Strossmayer) ili znatnijom povijesnom recepcijom (»težinom«) dobili bi više redaka, a autori s manjim opusom ili manjom »težinom« — manje...

— Postavlja se i problem ujednačenosti opisa pojedinih autora i njihovih opusa: pokatkad se interpretacija temelji na cjelini opusa, najčešće samo na analizi nekolikih djela, a katkad — samo na jednoj pjesmi.

— Buduća izdanja ovoga djela mogla bi više prostora posvetiti problematici geografsko–kulturnih konteksta »slavonskoga teksta« — od povezanosti s ostalim hrvatskim regijama do isticanja veza sa srednjoeuropskim i mediteranskim kompleksom (Budim, Beč, Graz, Rim, Mleci...).

— Izostavljanje ruralne sastavnice slavonske književnosti i kulture može biti poticaj — bilo istim bilo drugim istraživačima — za pisanje još jedne, komplementarne odnosno »ruralne« povijesti hrvatske književnosti u Slavoniji. Evo tek nekoliko natuknica kojima bi se mogla pozabaviti takva knjiga: ravnica kao geomorfologijska, kulturnopovijesna i metafizička konstanta koja određuje sveukupan život u Slavoniji — njezin pejzaž, njezine ljude, njihovu svakodnevicu, rad, govor, sveukupnu mentalnost; škole i crkve te crkvene i školske spomenice, arhivi i knjižnice; narodne čitaonice; samostani — njihove knjižnice i arhivi; stanovi (salaši); pučka kazališta; narodne pjesme (bećarac i dr.); običaji; udruge i folklorna društva; obiteljske zadruge; izdavačka djelatnost; pučki kalendari različitih vrsta i namjena (gospodarski, zabavni, poučni); detaljnija razradba strukture i kulturne funkcije »slavonskih molitvenika«, i to ne samo u 18. stoljeću; uloga Biblije i vjerskih izdanja; sijela (prela); a danas — globalizacija slavonskoga sela, uloga medija, Internet...

Sitne:

— U ovakvim se izdanjima, po naravi same stvari, uvijek pojavljuje problem (ne)potpunosti. U osnovni dio knjige svakako bi trebalo uvrstiti autore kao što su: Josip Jurjević, Franjo Džakula, Antun Lešić, Juraj Lončarević, Ante Sekulić, Ana Verić i dr.

— S obzirom da su u Glosarij uvršteni ne samo slavonski pisci u usku značenju te riječi, nego isto tako i književni kritičari, jezikoslovci, povjesničari, kulturni poslenici — svoje bi mjesto u njem (Glosariju) trebali naći i: Dunja Detoni–Dujmić, Dunja Fališevac, Krešimir Nemec, Vlasta Markasović, Stana Vukovac, Stjepan Damjanović, Marko Samardžija, Anica Nazor, Zlatko Vince, Eugenija Barić, a od starijih Jakov Stojanović, Josip Vitanović i dr. Mnogi od navedenih pojavljuju se u bibliografijama, pa čak i u Kazalu imena, ali ih u Glosariju nema.

— U Glosariju staviti prezimena na prvo mjesto, što će umnogome olakšati pretragu. Naime, percepcijski su osobito problematični relativno česti slučajevi kada u natuknici figuriraju dva imena (od kojih jedno može biti nadimak) i prezime (npr. Stanislav Geza Milošić) ili pak jedno ime i dva prezimena (od kojih jedno također može biti nadimak — npr. Ilija Okrugić Srijemac).

— Kazalo imena proširiti na cijelu knjigu, a ne samo na pojedine njezine dijelove.

— Ispraviti stilske nezgrapnosti i (rijetke) tipfelere.

Zaključak

Temelji su udareni, zgrada podignuta. Iako je ovo djelo moguće osporavati s ove ili one strane, teško da će se u skorije vrijeme naći stručnjak ili ekipa stručnjaka koji bi ovakav projekt ostvarili na kvalitativno nov način. Veća je vjerojatnost da će ova knjiga doživjeti još mnoga izdanja i da će se, zahvaljujući dobrohotnim ili zlonamjernim kritičkim opservacijama stručnjaka i širega čitateljstva, nadoziđivati, proširivati te će tako doživjeti veće ili manje unutarnje metamorfoze (preinake). Ali te naknadne intervencije ne samo da neće ugroziti njezin status, nego će ga s vremenom sve više učvršćivati: knjiga Slavonski tekst hrvatske književnosti bit će činjenica slavonsko–zavičajne i hrvatsko–nacionalne kulture.

Zagreb, 5. 10. 2003. — Slav. Brod, 14. 10. 2003.