Kuhinjski i kulinarski romanizmi

Ljerka Šimunković — Maja Kezić, Glosar kuhinjske i kulinarske terminologije romanskog podrijetla u Splitu, Hrvatsko–talijanska kulturna udruga Dante Alighieri, Split, 2004.

Djelo Glosar kuhinjske i kulinarske terminologije romanskog podrijetla u splitskome dijalektu zanimljivo je po svojoj koncepciji i po tome kako je koncepcija provedena. To djelo jasno pokazuje kako svi stojimo na tuđim leđima, oslonjeni smo na literaturu, ali i dajemo svojih prinosa u mjeri svojih snaga. Knjiga je to dviju autorica, jedne sa znatnim opusom (Ljerka Šimunković) i druge na pragu znanosti i znanstvenog rada (Maja Kezić).

Na početku knjige uvode nas autorice u problematiku, gdje nam naročito tumače uvjete formiranja splitskoga govora (a i idioma nešto širega područja) i objašnjavaju metodološke postavke u izradbi glosara, naročito to koje su romanizme uzimale u obzir. Vlastitim anketiranjem nastojale su Šimunković i Kezić ustanoviti kakva je danas čestotnost romanizama u splitskom govoru, a dobiveni su rezultati zanimljivi, iako su upravo takvi i predvidljivi. Naime, romanizmi su se i danas zadržali, ali su izgubili nekadanji prestiž, pa je njihova uporaba sužena. Glavninom su ti romanizmi upravo mletačke riječi, a radi se, naravno, prvenstveno o leksičkim utjecajima. Prije samoga glosara građa je podijeljena po semantičkim poljima. Razumije se, riječ je o romanizmima kao cukar, čikara, delicija, frigat, lešat, marendat, važ, itd.

U glosaru je navedeno blizu 500 riječi sa splitskoga područja, i to riječi romanskoga podrijetla iz područja kuhinjske i kulinarske terminologije. Leksemi su obrađeni tako da sadrže gramatičke odrednice, zatim značenja ili definicije značenja, pa latinski naziv za pripadnike biljnoga ili životinjskog svijeta. Daje se i etimologija, kao i zastupljenost u dijalekatnim rječnicima splitskoga područja. Zastupljeni su rječnici Jure i Pere Dulčića (Brusje na Hvaru), Tonka Radišića (Split), Siniše Vukovića (Selca na Braču), Duška Geića i Mirka Slade Šilovića (Trogir), Andre Roki — Fortunata (Vis na Visu). Šteta je da je izostavljen Čakavisch–deutsches Lexikon Mate Hraste i Petra Šimunovića (donosi prvenstveno građu iz Brusja i iz Dračevice na Braču), a ne spominje se ni rječnik uvršten u knjigu Ta lipa spliska rič. Na kraju obradbe pojedinih riječi navode se i primjeri uporabe u djelima splitskih pisaca (Ivan Kovačić, Ljubo Plenković, Miljenko Smoje, Marko Uvodić Splićanin) ili primjeri prikupljeni anketiranjem.

Kad bi se promotrili svi rječnici izvornih čakavskih govora, zapazili bismo da je većinom riječ o malom broju natuknica, međutim, u novije doba izlazi mnogo upravo opsežnih rječnika. Ovdje nam je tek napomenuti da bi se u navedenim rječnicima svakako pronašlo neuvrštenih kuhinjskih i kulinarskih termina romanskoga podrijetla, npr. glagol kužinat »raditi što u kuhinji« iz Trogira. Druga bi značajka čakavskih rječnika bila istojezičnost, dakle, da se donose čakavske riječi hrvatskoga jezika i uz njih standardne riječi istoga jezika, a tako postupaju i naše autorice. Često u našim čakavskim rječnicima prevladavaju riječi istoga tematskoga kruga; samo se po sebi razumije da je tako i u primjeru knjige koju ocjenjujemo. Također je točna zemljopisna lociranost natuknica značajka čakavskih rječnika, a isto je i u našem glosaru. Čakavski rječnici obično donose izgovorne odrednice natuknica, a tako je i u Ljerke Šimunković i Maje Kezić. Međutim, bilo bi potrebno prilagoditi akcenatsko znakovlje iz viškoga rječnika, također se ne bi smjelo dogoditi da akcent uopće izostane (primjer dopjun »vrsta mesa«). Postoje i druga brojna pitanja o kojima bi trebalo još promisliti, kao kod bilježenja č, odnosno ć, ili čega trećega u razmatranim idiomima.

Sve u svemu, dobili smo djelo koje svjedoči o velikim rezultatima hrvatske dijalekatne leksikografije, ali i o vlastitu trudu samih autorica i o njihovoj znanstvenoj kompetenciji.

Josip Lisac