Književnopovijesni pregled hrvatske književnosti u Slavoniji (Koncept Helene Sablić Tomić i Gorana Rema)

Književnopovijesni pregled hrvatske književnosti u Slavoniji (Koncept Helene Sablić Tomić i Gorana Rema)

Pisati široki i sintetični pregled hrvatske književnosti u Slavoniji od početaka, razvoja pismenosti do kraja XX. stoljeća znači susresti se s nekoliko problema: definiranjem književno–kulturnog prostora Slavonije, različitoga od njezinoga zemljopisnog pojma, a koji sadrži i regionalnu oznaku, dakle pojam subordiniran nacionalnom korpusu hrvatske književnosti; nadalje, kriterijem odabira autora, što je u osnovi implicitno vrednovanje određenoga korpusa, te pitanjem periodizacijske problematike, konstituiranja stilsko–poetičkih paradigmi u promatranome korpusu. Iako nisu krenuli od »nulte« točke, jer im je prethodilo određeno književnopovijesno usustavljivanje (J. Jakošić, B. Vodnik, T. Matić, K. Georgijević, D. Švagelj, D. Jelčić, M. Peić, itd.), osječki znanstvenici Helena Sablić–Tomić i Goran Rem u svojoj knjizi Slavonski tekst hrvatske književnosti (2003) ističu kako se hrvatska književna proizvodnja u Slavoniji proučavala parcijalno u odnosu na pojedina književna razdoblja i autorske poetike pa se, iz njihove vizure, nametnula potreba ispisivanja sustavnoga pregleda.

U tim parcijalnim proučavanjima, hrvatska književna historiografija prije Sablić Tomić i Rema bilježi nekoliko primjera klasifikacije književnosti u Slavoniji. Tako će Branko Vodnik u studiji Slavonska književnost u XVIII. vijeku (1907, pretisak Vinkovci, 1994) građu razvrstavati prema više kriterija: prema stilsko–poetičkim kategorijama (Poezija baroknoga stila, Pseudoklasicizam), kulturnopovijesnim (Prosvjećivanje i jozefinizam) i idejnim obilježjima autora i vremena.

Tomo Matić u svom će se književnopovijesnom pregledu Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije Preporoda (1945) služiti tematskim i žanrovskim kriterijima klasifikacije. Tekstovi će tako biti razvrstani s obzirom na pripadnost nabožnoj i svjetovnoj tematici, a u sklopu takve podjele detektirat će se različite vrste nabožno–utilitarne književnosti, poput svetačkih legenda u stihovima, molitvenika, proznih teoloških djela, odnosno skupine tekstova svjetovne tematike u kojoj će se govoriti o ratničkim pjesmama, prigodnicama, kao zasebne skupine tekstova izdvajat će dramske književne vrste i znanstvenu prozu. U takvoj razdiobi detektirat će se stilske karakteristike pojedinih autora (Kanižlićeva i Ivanošićeva baroknost, Katančićev i Sebastijanovićev klasicizam).

Povijest hrvatske književnosti u Slavoniji iščitavat će se i kroz prizmu stilske kategorije (Zoran Kravar, Barok u staroj slavonskoj književnosti, 1992, te kao povijest određenoga žanra (Davor Dukić, Povijesna epika u slavonskoj književnosti 18. stoljeća, 1995, Milovan Tatarin, Slavonska crkvena prikazanja, 1999, Goran Rem, Slavonsko ratno pismo, 1997). Kao što se može uočiti, prikazi su koncipirani prema nekom dominantnom kriteriju i poglavito su vezani za razdoblje XVIII. stoljeća, izuzev Rema koji se bavi jednim segmentom suvremene književnosti, što je nužno ograničilo broj zastupljenih autora, odnosno obrađenih književnih tekstova.

Sâm posao evidentiranja književne proizvodnje, čiji su rezultati okupljeni u Glosariju na kraju knjige Helene Sablić Tomić i Gorana Rema, pokazao je kako velik broj autora do danas nije pročitan, djela im nisu doživjela ozbiljnijih kritičkih prikaza i analiza, a velik broj autora ne spominje se u književnopovijesnim pregledima i povijestima književnosti.1

Književno–kulturni prostor Slavonije Sablić Tomić i Rem shvaćaju širim od njezinih zemljopisnih rubova pa će se proučavanje korpusa temeljiti na trima skupinama autora: onima koji su »mjestom rođenja i ukupne egzistencije vezani uz Slavoniju«, autorima koji su »školovanjem ili jednim dijelom života (poslom) vezani uz Slavoniju« te autorima »čije je mjesto rođenja kao i mjesto školovanja u Slavoniji, a veći dio života i poslovnih aktivnosti realizirani izvan Slavonije« (Sablić Tomić/ Rem, 2003: 16).

Pri odabiru autora i tekstova odlučujuću ulogu ne igraju isključivo estetski kriteriji, jer ovakva vrsta književnopovijesnog pregleda također ima namjeru katalogizirati i opisati. Tako ih neće zanimati samo klasici, etablirani književnici, nego i manji, gotovo nepoznati autori, važni kao kulturne i književnopovijesne činjenice, a koji svjedoče o kontinuitetu književne proizvodnje u Slavoniji. Ipak, autori se u svojim raščlambama ne ustručavaju iskazati vlastite vrijednosne stavove. U tu svrhu preuzimaju Lotmanov pojmovni par eksplozija/postupni proces (Lotman, 1998.) za opis književnih procesa i pojava, odnosno književnopovijesnog razvoja te u svojim vrednovanjima također ukazuju na neke eksplozivne autore koji pokreću književnopovijesne procese, a u kontekstu hrvatske književnosti u Slavoniji još nisu prepoznani kao takvi. Te autorske osobnosti pobrojane su u sažetcima svakoga književnopovijesnog segmenta.

Kriterij literarne vrijednosti, važnosti poetika, pojavljivanja u dijakronijskom slijedu, što podrazumijeva začinjanje novoga poetičkog obrasca ili poetičku zakašnjelost, morao je odlučivati pri odvajanju prostora na kojem će biti obrađeni pojedini autori. Uz već prepoznane, književnopovijesno ovjerene autore, proporcionalno će se prostora za opis ostavljati i za one koji se prepoznaju kao književne eksplozije.

Kada je u pitanju vrednovanje, svakako treba reći da se Sablić Tomić i Rem u svojim raščlambama ne ustručavaju i eksplicitno iskazati vlastite vrijednosne pozicije. Tako će, primjerice, fenomenološku poeziju Valentina Benošića odrediti kao »vrhunski opus hrvatskoga pjesništva šezdesetih godina« ili će o Delimiru Rešickom progovarati kao o »najznačajnijem pjesniku postmodernoga hrvatskog pjesništva«, te ga se stavlja uz bok Mihaliću 60–ih, Severu 70–ih te Malešu na prijelazu 70–ih u 80–e godine prošloga stoljeća. Ako ništa drugo, Sablić Tomić i Rem svojim ocjenama pozivaju i provociraju nova čitanja i vrednovanja hrvatske književnosti u Slavoniji.

Sablić Tomić i Rem ovdje se ne bave klasifikacijom tekstova na kakvu smo navikli u tradicionalnim književnim povijestima i književnopovijesnim pregledima. Ne zanimaju ih povijesti tekstova koje u istom književnom razdoblju pokazuju određene strukturne sličnosti, nije im toliko stalo do proučavanja književnih razdoblja, stilskih formacija, dakle književnopovijesnih segmenata u kojima se oblikuju slični žanrovski oblici, ne bave se uvjetima nastanka pojedinih žanrova, stilova, poetika, ali ni povijesno–kulturološkim kriterijima u periodizaciji. Tako autori u Uvodu ističu da knjiga ne pretendira uspostaviti klasičnu periodizacijsku razdiobu, nego se cjelokupni korpus promatra kroz četiri kulturnopovijesne strategije u sklopu kojih se slijede stilsko–poetičke odrednice razdoblja. U nazivima strategija uočljiva je neujednačenost kriterija, jer se prva oslanja na stilsko–periodizacijsko nazivlje (romantizam), druga na tematsko– motivski kriterij, treća na geografski, a četvrta žanrovski. No, iako nije riječ o književnoj povijesti, ovakavom tipu književnopovijesnog pregleda ipak su imanentni neki književnopovijesni postupci klasifikacije. Sâme kulturnopovijesne strategije u osnovi su ipak periodizacijska rješenja, jer obuhvaćaju pojedine književnopovijesne cjeline i oslanjaju se na standardnu stilsko–periodizacijsku podjelu, pri čemu autori ponegdje sugeriraju i vlastita rješenja. Četiri su, dakle, kulturnopovijesne strategije: 1. Slavonski tekst od početaka pismenosti do romantizma (Od srednjovjekovlja do 1795), 2. Slavonija u književnosti (1795–1950), 3. Književnost u Slavoniji (1951– 1999) i 4. Slavonsko ratno pismo (1991–1994). Kako autori napominju, prva strategija obuhvaća segment od srednjovjekovlja do klasicizma i prosvjetiteljstva, druga od romantizma do protoegzistencijalizma, treća od krugovaša do postmodernista, a četvrta, kao što i naziv govori, slavonsko ratno pismo, dakle razdoblje od 1991. do 1994.

Širi filologijski pristup građi autori su primjenjivali, prije svega, pri obradi razdoblja do romantizma, dakle u sklopu svoje prve »strategije«. Premda su se trudili ne ispustiti iz vida estetske vrijednosti tekstova, vodili su računa o karakteru i ulozi onodobne književnosti u Slavoniji koja je imala izraženu pragmatično–vjersku funkciju, ispisujući »prijelaznu etapu pismenosti prema visokoj književnosti« (Sablić Tomić/Rem, 2003: 18). Ovakvim pristupom obuhvatit će se korpus tekstova pripadnih vjersko–utilitarnoj književnosti: lekcionare, knjige propovijedi, katekizme, molitvenike, zbirke molitvi i promišljanja, hagiografije; zatim pjesničke, prozne i dramske literarne žanrove te tekstove znanstvenoga karaktera: filozofske rasprave, pravničke te tekstove s jezikoslovnom i teološkom problematikom. Autori u knjizi nude i vlastita periodizacijska rješenja. Tako će kao graničnu godinu prijelaza k romantizmu u književnosti u Slavoniji uzeti 1795. Eksplicitnoga objašnjenja u knjizi nema koji je razlog odabira te godine, no iščitavanjem knjige kao mogući odgovor nameću se (barem) dva literarna razloga: pojava Turkovićevog spjeva Život svetoga Eustakije, te knjige propovijedi Bernardina Leakovića Govorenja za sve nedilje godišnje u kojima Sablić Tomić i Rem iščitavaju tragove autorske stvaralačke svijesti, individualne subjektivnosti i »emocionalno osjetljivih samotnika« koji upućuju na kretanje k romantizmu: »Turkovićev je spjev svojim pojavljivanjem na samome kraju osamnaestoga stoljeća svojim likovima, ali i svojim izdvojenim naglašavanjem različitih ljubavi, pripremao odjavu likova meditacijskih skrušenika, ali i najavu emocionalno osjetljivih samotnika. Dakako da nema ni riječi o kakvome programskome usmjeravanju reljefnim samotnicima nadolazećeg romantizma, ali su opširni i litanijski zaleti u neupitnost cilja, povremeno zanimljivih iako nehotičnih mističnih uzbuđenja, poticajna umnožavanja emocije.« (Ibid: 100).

Sljedeća skupina autora i tekstova okupljenih u drugoj »strategiji« također je prilično nekoherentna. Kreće se od predstavnika pragmatičnog romantizma do protoegzistencijalizma, a Sablić Tomić i Rem takvu razdiobu pravdaju postojanjem »jakoga slavonskog tematsko–stilskoga kompleksa u književnim djelima najrelevantnijih autora pojedinih razdoblja« (Ibid: 19). Naziv za ovu književnopovijesnu »strategiju«, sintagmu Slavonija u književnosti, Sablić Tomić i Rem preuzeli su, kako napominju, od Dubravka Jelčića2 koji njome označava »motivsko–stilsku karakteristiku (pripadnost zemlji, hrastovoj slavonskoj šumi, čulnost i erotiku bećarski raspojasane Slavonije) koja upućuje na pripadnost regionalnom korpusu književnosti pronalazeći je u književnim djelima od Antuna Kanižlića, preko Relkovića do Kozarca, Kosora, Tomića i Peića.« (Ibid: 18–19) Drugim riječima, u tekstovima autora koji pripadaju svim četirima strategijama. To, naravno, upućuje na to kako se u cjelokupnom korpusu hrvatske književnosti u Slavoniji može pratiti kontinuitet određenih motivsko–tematskih obrazaca neovisno o razdobljima, odnosno stilskim formacijama, što ga, uostalom, i ovjerava kao regionalni korpus. Autori su ove odrednice odlučili suziti na književni prostor od 1795. do 1951, dakle od početaka romantizma do protoegzistencijalizma.

Različiti se tipovi diskursa u sklopu ove »strategije« okupljaju s obzirom na tematski kriterij. U tom će smislu biti istaknuta tema graničarstva te model šokačke književnosti. Slavoničnost je ovdje često sužena na lokalni regionalizam — geografsku topografiju kraja, a povezanost sa zavičajem evidentira se kroz antropološke figure (etnografske, folklorne), ratarsku kulturu (locus sela, lik seljaka), a u jezično–izražajnom sloju kroz specifični leksik i ikavski narodni govor.

Kao kraj druge i početak treće »strategije« uzima se 1951, odnosno godina objavljivanja zbirke poezije Vladimira Rema Lirske minijature. Autori ovaj put eksplicitno upućuju kako se u toj zbirci »prvi put čita predkrugovaška poetika u knjizi objelodanjenoj u Slavoniji«. (Ibid: 21). U ovoj »strategiji« bit će obrađeni autori u rasponu od krugovaške poetike egzistencijalno–fenomenologijskoga gnoseologizma do postmodernističke paradigme.

Četvrta »strategija« određena kao Slavonsko ratno pismo obuhvaća razdoblje od 1991. do 1994. i vremenski je determinirana početkom Domovinskog rata kao konkretnim povijesnim događajem s jedne te s druge objavljivanjem ratnih, gradskih monografija kao kulturno–književnim kriterijem. Autori će o ovoj »strategiji« govoriti kao o žanrovskom sustavu određenom dokumentarističkom poetikom, transmedijalnošću te zavičajnom slavoničnošću na tematsko–motivskoj razini. Kao dominantni žanrovi izdvajaju se kolumne i ratne kronologije, a odgovori pisma na rat evidentirat će se i u autobiografskim proznim zapisima, dnevničkim zapisima, dramama, romanima te poeziji.

U sklopu četiriju »strategija« autori će, nadalje, cjelokupni korpus segmentirati svrstavanjem autora prema urbanim središtima iz kojih su potekli, odnosno uz koja su na neki način vezani. Sličnu metodu već su prije primijenili Vladimir Rem u panorami Slava Panonije (1980) i Goran Rem u monografiji Slavonsko ratno pismo (1997). Osim analize autorskih poetika, prikaz slavonskih gradova proširen je pregledom kulturno–povijesnih zbivanja, tiskarstva i periodike. Temeljna je ideja Sablić Tomić i Rema kako se slavonski gradovi svojom tisućljetnom kulturnom dinamikom mogu postaviti u suodnos s južnohrvatskim gradovima, a da tijekom 90–ih godina prošlog stoljeća doživljavaju »kulturno–energetsku renesansu koju tijekom književne povijesti nisu imali, postavši na taj način zrcalni odraz renesansnog stanja dalmatinskih gradova s početka drugog tisućljeća.« (Ibid.: 22.)

Izlažući u Uvodu svoju književnoznanstvenu metodologiju, Sablić Tomić i Rem otkrivaju se kao pristalice modernoga shvaćanja povijesti književnosti. Preciznije, izrijekom prihvaćaju teoriju pripovjedne koncepcije historiografskoga diskursa pišući o ubacivanju u »pripovijedni tijek budućih povijesti hrvatske književnosti« (Ibid.: 15). Na tom tragu, svoj model u uvodnom, eksplikativnom dijelu utemeljuju na motrenju idealnih subjekata3 — u ovom slučaju žanrova i tematsko–motivskih obrazaca (slavonski molitvenici XVIII. stoljeća, tema graničarstva, locus slavonskog sela, model šokačke književnosti, tematiziranje urbanoga slavonskog prostora). No, oni ne ispisuju narativnu povijest književnosti koja bi bila nekakav entitet, »društvenu osobnost ili idealni subjekt« koji bi u vremenskom slijedu prolazio kroz promjene (Perkins, 1992: 30). Nema niti »zapleta« koji bi se manifestirao kao »uspon, pad, uspon i pad« (Ibid.: 39) logičkoga subjekta književne povijesti. Ova knjiga donekle posjeduje karakteristike onoga što teoretičari povijesti književnosti određuju kao enciklopedijsku književnu povijest.4 Naime, autori su okvirno smješteni u četiri književnopovijesna segmenta, podrazumijeva se da pripadaju određenim književnopovijesnim razdobljima ili smjerovima, a zatim se u okviru pojedinoga urbanog kulturno–književnog kruga (Ilok i Vukovar, Vinkovci i Županja, Osijek, Đakovo, Slavonski Brod i Nova Gradiška, Požega) autori nižu kronološkim slijedom prema godini rođenja a uz svako autorsko ime slijedi dulji ili kraći prikaz njegove poetike.

Sablić Tomić i Rem u Uvodu naglašavaju kako im je »cilj govoriti o kontinuitetu književnosti u Slavoniji« (Sablić Tomić/ Rem, 2003: 13), no s obzirom na formu književnopovijesnog pregleda koju su odabrali, rijetko uspostavljaju relacije između autora, već ih nižu jednoga za drugim. Takva forma omogućuje Sablić Tomić i Remu kombiniranje biografskih, bibliografskih podataka, stilsko– poetičke analize te recepcije književnih radova ne slijedeći bilo kakav »zaplet« karakterističan za narativne književne povijesti. Tako se kontinuitet književnosti u Slavoniji ovdje pokazuje kao ukupnost djelovanja određenoga broja autora, ali ne i kontinuitet stilsko–poetičke matrice ili, primjerice, žanra. Takvu vrstu kontinuiteta čitatelj mora sam uspostavljati iščitavanjem knjige.

Autori kao zasebne cjeline izdvajaju poglavlja naslovljena Kulturno–književni kontekst u kojima je naglasak stavljen na kulturno–književnu povijest u Slavoniji. U svojim procjenama odnosa književnosti u Slavoniji spram nacionalnoga korpusa autori neće ići u dublje analize pojedinih autorskih opusa ili stilsko–poetičke paradigme i njihovoga udjela u hrvatskoj književnosti, nego će se zadržati na primjedbama vezanim, primjerice, za žanrovski sustav kao slovo razlike. Tako će kao specifičnost hrvatske književnosti u Slavoniji isticati žanr slavonskih molitvenika u XVIII. stoljeću, »strategijski osobito složenih za razliku od ostalih hrvatskih molitvenika toga razdoblja, koji u prostoru Slavonije dokazuju ambiciju slavonskih pisaca (franjevaca i isusovaca) da molitvenicima označe i ispišu prijelaznu etapu pismenosti prema visokoj književnosti.« (Ibid.: 18.)

Osim organizacije književnopovijesne građe, klasifikacije djela i odabira forme, pisanje ovakvoga pregleda otvara i pitanje tumačenja književnopovijesnih podataka. U Uvodu, u kojem iznose svoju metodologiju rada, autori zagovaraju imanentni pristup, dakle tumačenje tekstova s obzirom na njihove unutarnje zakonitosti. Istaknut će, također, kako se iz književnih djela mogu iščitati izvanknjiževne promjene jer »prenose tekstualnu informaciju o (...) društveno–kulturnim socijalizacijama, o povijesnim uvjetima i odnosima unutar njihovih društvenih i kulturnih sustava kao i pripadajućih ideologija.« (Ibid.: 15). Događajna hrvatska povijest Sablić Tomić i Rema ovdje zanima u smislu ocrtavanja širega kulturnopovijesnog konteksta i, kao što je već rečeno, odvojena je u zasebna poglavlja.

Ipak, autori će iz izvanknjiževnih činjenica, podataka o društvenopovijesnim procesima, izvlačiti zaključke o književnim obilježjima pojedinih djela, odnosno autorskim opusima i osobinama književnosti u većim književnopovijesnim segmentima. Tako, primjerice, locus sela i temu graničarstva u književnosti XVIII. stoljeća u Slavoniji smatraju uvjetovanim specifičnom društvenopolitičkom situacijom (granica s Turskom u XVIII. stoljeću bila je na Savi, prostor je vojnički uređen), slično kao i teme iz graničarskog života u XIX. stoljeću (prostor Vojne krajine, svakodnevni sukobi s Turcima), odnosno slavonsko ratno pismo, »strategija« oslonjena na povijesnu činjenicu Domovinskog rata. No, u analizama autorskih opusa, izuzev redovitih biografskih referenci, Sablić Tomić i Rem stavljaju naglasak na književne karakteristike pojedinih tekstova.

Vrijednost je ove knjige u tome što Sablić Tomić i Rem nisu, u svojoj kombinaciji imanentnog i kontekstualnog pristupa te estetskoga i širega filologijskog kriterija, odabrali samo reprezentativne autore, dakle one koje je književna povijest ovjerila kao takve, nego su nastojali uvesti i one koje sâmi prepoznaju kao literarne eksplozije, ali i ostale djelatne autore koji kreiraju postupni proces razvoja hrvatske književnosti u Slavoniji, pokazujući kako jedan dio njih ni danas nije pročitan, a za njihov rad izostaju recenzije i kritičke opservacije.

Literatura

Dukić, Davor. »Povijesna epika u slavonskoj književnosti 18. stoljeća«, u zborniku Ključevi raja: Hrvatski književni barok i slavonska književnost 18. stoljeća. Priredila Julijana Matanović, Meandar, Zagreb, 1995, str. 31–47.

Fališevac, Dunja. »Poetika i ideologija Krmpotićeva epa: Katarine II. i Jose II. put u Krim«, u zborniku Ključevi raja: Hrvatski književni barok i slavonska književnost 18. stoljeća. Priredila Julijana Matanović, Meandar, Zagreb, 1995, str. 91–118.

Kravar, Zoran. »Barok u staroj slavonskoj književnosti«, Književna revija, 32 (1992) 3/4/5/6, str. 195–231.

Lotman, Jurij. Kultura i eksplozija, Alfa, Zagreb, 1998.

Matić, Tomo. Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije Preporoda, HAZU, Zagreb, 1945.

Perkins, David. Is literary history possible?, The John Hopkins University Press, Baltimore and London, 1992.

Rem, Goran. Slavonsko ratno pismo, Matica hrvatska, Osijek/Slavonski Brod/Vinkovci, 1997.

Šicel, Miroslav. Pisci i kritičari: Studije i eseji iz hrvatske književnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2003.

Tatarin, Milovan. »Slavonska crkvena prikazanja«, u knjizi Zaboravljena Oliva: Rasprave o hrvatskoj nabožnoj književnosti 18. stoljeća, Matica hrvatska, Zagreb, 1999, str. 34–69.

Vodnik, Branko. Slavonska književnost u XVIII. vijeku, Privlačica, Vinkovci, 1994.