Izvrstan odnos teksta i metateksta

Izvrstan odnos teksta i metateksta

Sablić/Rem, Slavonski tekst hrvatske književnosti, Zagreb: Matica hrvatska, 2003.

Slavonski tekst hrvatske književnosti, povjesnica je slavonske pisane književnosti od XII. stoljeća do kraja XX. stoljeća. Ona nam na više od 400 stranica nudi dijakronijski uvid u tekstove koji su oblikovali književnu i kulturnu zbilju slavonskoga međurječja kroz devet stoljeća. Prethodilo joj je prikupljanje građe (inventio), njezino raspoređivanje (dispositio) i konačna jezična fiksacija (elocutio). Svaki od tih čimbenika, pri čemu je zacijelo prvi najmukotrpniji, zahtijevao je strpljiv, dugotrajan i sustavan rad. U prikupljanju građe autori su morali proći put potrage za prvim izdanjima, prelistavanja onodobne peridiodike koja bi nudila uvid u dokumentaciju i recepcijski odjek, iščitavanja književnoznanstvenih studija, eseja i ogleda. Kao dostatan hrestomatijski okvir i metodologijsko polazište autorima su poslužile i »gradske čitanke« (Osječka i Đakovačka) koje su sami sačinili tijekom 1999. i 2000. Autori su dakako konzultirali i starije književnopovijesne prinose: od prvih biobliografskih kataloga slavonskih pisaca koje su sačinili slavonski franjevci latinisti (E. Pavić, J. Jakošić, G. Ćevapović), skromnih književnopovijesnih pregleda, kao što su Forkove Crtice do nešto cjelovitijih književnopovijesnih studija kakve piše Pavić. Korisni su bili i književnopovijesni pregledi usredotočeni na zasebne tematske komplekse ili zasebna razdoblja slavonske književnosti, kao što je Andrićev književnopovijesni prikaz ratničke književnosti u Slavoniji (1902) ili vrijedna Vodnikova studija slavonske osamnaestostoljetne književnosti (1907). Najpotpuniji i najrelevantniji uvid u slavonsku dopreporodnu književnost nudio je dakako Matić (1945), s kojim se tek u ponečemu mogla mjeriti Georgijevićeva Povijest (1969). Uvid u recentne književnokritičke prinose, koje su autori pribilježili kao predmetnu literaturu u Glosarij, poslužio im je kao neizbježna sastavnica za književnopovijesnu sintezu, a budućim čitateljima i znanstvenicima kao orijentacijsko uporište za daljnja istraživanja.

Vlastitu inventivnost autori su iskazali ponajprije na planu dispozicije građe. U postupku raspoređivanja i usustavljivanja građe oni ne izabiru niti jedno od tradicionalnih uporišta književne historiografije: niti »velika« književna imena u čiju su se »sjenu« mogli grupirati »manji autori«, niti u strukturalizmu omiljena genološka klasifikacija, niti vladajuća poetička matrica pojedinih razdoblja, nisu temeljno klasifikacijsko načelo ove povjesnice. Dinamiku književnopovijesnih zbivanja autori ne opisuju niti utjecajem »velikih« na »malene«, niti dijakronijom i morfologijom književnih vrsta, niti sinkronim ili zakašnjelim autorskim poetikama. Narativne jezgre njihove povjesnice čine gradovi kao iradijacijska središta kulturne energije, koja se potom reflektira i oplođuje u zasebnim književnim tekstovima. Ne život i djelo zasebnih autora, nego gradovi: Ilok, Vukovar, Vinkovci, Županja, Osijek, Đakovo, Slavonski Brod, Nova Gradiška čine narativne jezgre oko kojih poput »satelita« kruže književni tekstovi. Događaj književnog teksta tako je prvobitno upisan u prostor samog grada, a sami su gradovi glavni akteri »priče«. Poput humanističkih krugova koncentriranih oko urbanih središta južne i sjeverne Hrvatske, slavonski gradovi postaju nositeljima književnokulturnih zbivanja. Uz svaki grad, za svako pojedino razdoblje, s iznimkom dakako srednjovjekovne književnosti, autori ispisuju mali povijesno–kulturalni vodič. Ovo motrište, možda i kao implicitna apologija urbanoga karaktera slavonske književnosti, naspram još neugašenih stereotipa o njezinu ruralnome karakteru, omogućilo je autorima da izbjegnu ili barem ublaže aksiološki definiranu književnopovijesnu metapoziciju, i umjesto književnopovijesne presude i kanonizacije uvijek važećih književnih imena, otvore prostor i manje poznatim ili posve zaboravljenim književnim imenima. Tako su primjerice u »slavonsku renesansu« upisani »kanonski»autori kao što su Kanižlić, Relković ili Katančić, ali i Šimun Mecić, Antun Josip Knezović, Jerolim Lipovčić i Bernardin Leaković te opsežni korpus nabožne, ratničke i prigodne književnosti. Uz Rožaliju, Jesenjske plodove i Satira, uvršteni su i Cvitak pokornih, Put nebeski, Život Svete Olive, Stazica duhovna i Govorenja za sve nedilje godišnje. No, najveća je prednost ovakvoga motrišta što pruža mogućnost da se dinamika književnopovijesnih procesa pokuša opisati iznutra. Umjesto maske sudaca, ovi književni historici postaju znatiželjni posjetitelji koji se kreću prostorom življene, a tek potom napisane zbilje.

Ovaj ambiciozni književnoznanstveni projekt, iza kojeg obično stoji institucionalna potpora, autori su ostvarili poštujući propisane norme za književnu historiografiju: uvažili su kronologijski slijed i proveli periodizaciju, dali uvid u cjelovitost kulturno–povijesnih zbivanja kao i u dominantne poetičke matrice zasebnih razdoblja, pripovijedanje usustavili prema kauzalno–temporalnim relacijama, opremili knjigu izborom iz literature (književnopovijesnim pregledima i predmetnom literaturom s monografijama i zbornicima, kao i izabranim naslovima iz periodike), dodali knjizi kazalo imena i sažete biobibliografske odrednice u Glosariju. Autori nisu odstupili od strukturalističkog postulata o primatu književnog teksta, ali su ga istovremeno oplodili poststrukturalističkim pogledom na književnost, koji tekst nužno lišava samodostatnosti i smješta ga u širi komunikacijski prostor mreže diskurzivnih kodova koji čine ukupni prostor jedne kulture. Dobar referentni okvir knjizi čine i brojni paratekstovi priloženi kao ilustrativni materijal (naslovnice prvih izdanja, posvete, predgovori dobro–voljnom štiocu).

Odnos slavonske književnost spram matične joj hrvatske književnosti, a potom i srednjoeuropskoga kulturnoga kruga ovom je književnom povjesnicom opisan kao odnos teksta i metateksta, teksta i interteksta, pri čemu se unaprijed ukida njihova hijerarhijska ovisnost: slavonska je književnost — a njihov se odnos može i obrnuti — tekst, tkivo ili tkanica hrvatske književnosti.