Izvođenje ilokucijskih govornih činova: analiza

Izvođenje ilokucijskih govornih činova: analiza

Pri korištenju jezika ljudi izvode razne govorne činove.* Stoga se obično, nakon što pojedinac upotrijebi jezik, postavlja središnje pitanje — koji je govorni čin, odnosno koje je govorne činove imao na umu izvesti. U pružanju odgovora na postavljeno pitanje posebno su se zanimljivima pokazali ilokucijski govorni činovi. Jedan od razloga za to, a koji mi je namjera u nastavku pokazati, jest činjenica da takvi govorni činovi imaju sljedeću nužnu značajku: uporaba jezika čija je posljedica izvođenje takvih činova također rezultira i postojanjem opravdanog vjerovanja da je govornik imao intenciju taj čin izvesti.

Zadatak je teorije jezične uporabe objasniti kako adresati govornog čina otkrivaju koji je čin/koje je činove govornik imao intenciju izvesti. S obzirom na navedenu značajku ilokucijskih govornih činova, važni sastavni dio takve teorije jest analiza elemenata koji čine takvu vrstu činova.1 Moj je cilj pridonijeti toj analizi.

Primjeri ilokucijskih govornih činova su sljedeći: izricanje obećanja, tvrdnji, ekspresivni činovi, činovi prikazivanja sadržaja i postavljanje pitanja (promising, asserting, communicating, representing, and asking a question). Namjera mi je pokazati da je uvjet (C1) nužan kako bi se radnja označila kao radnja ovoga tipa:

(C1) Izvođenje radnje zahtijeva da netko opravdano vjeruje da je to bila intencija govornika.

Uzmimo u obzir bilo koju radnju za koju je uvjet (C1) istinit.2 Pretpostavimo da je ishod uporabe jezika izvođenje te radnje. Iz uvjeta (C1) slijedi da će taj slučaj uporabe jezika također rezultirati i opravdanim vjerovanjem da je govornik ima intenciju tu radnju izvesti. Stoga činjenica da je (C1) nužan uvjet za ilokucijske govorne činove objašnjava zašto tu vrstu činova karakterizira gore opisano nužno obilježje.

Jednostavno je dokazati nužnost uvjeta (C1). Pretpostavimo da je Bill nešto izrekao, a da nitko ne vjeruje da je on imao intenciju izvesti ilokucijski čin, pretpostavimo, postavljanja pitanja. Ako nitko ne vjeruje da je Bill imao takvu intenciju, bez obzira na to koju je drugu radnju mogao izvesti, Bill nije postavio pitanje. To pokazuje da je za izvođenje ilokucijskog govornog čina nužno da netko vjeruje da je govornik imao intenciju izvesti ga.

Samo vjerovanje, međutim, nije dovoljno. Ono mora biti i opravdano. Na primjer, pretpostavimo da kažete sljedeće: »Jill je pojela sav sladoled«. Ja sam, bez očiglednog razloga, u uvjerenju da ste imali intenciju izvesti ilokucijski govorni čin ispričavanja zbog toga što ste jednu minutu kasnili. Iz same činjenice što ja vjerujem da je to bila vaša intencija ne slijedi da se vi doista i ispričavate. Ja, naime, moram imati dobar razlog zašto bih u to vjerovao. To može biti bilo kakav tip dokaza koji će opravdati naše vjerovanje da osoba ima određenu intenciju. Potencijalno relevantne informacije mogu biti različite vrste, od poznavanja konvencija za izvođenje ilokucijskih govornih činova do poznavanja činjenica o samom govorniku. Dakle, nužan uvjet za izvođenje ilokucijskog govornog čina jest nečije opravdano vjerovanje da je govorniku takvo što bila i intencija, tj. uvjet (C1). To je razlog zašto izvođenje govornog čina rezultira ovakvim opravdanim vjerovanjem.

Postoji jedan tip primjera za koji se naoko čini da proturječi našoj tezi o uvjetu (C1). Stephen Schiffer drži da je moguće prigovoriti izjavi pojedinca bez obzira na to hoće li vas on čuti. Slično tome, Jerrold Katz tvrdi da posada tonućeg broda može zatražiti pomoć čak i onda kada nitko drugi ne opaža njihov SOS signal. Zbog takvog tipa slučajeva navedeni su filozofi postavili tezu da za izvođenje ilokucijskog govornog čina nije nužno postojanje nekoga u koga bi postojalo vjerovanje kao u uvjetu (C1) (Schiffer, 1972; Katz, 1980; Strawson, 1964). No takav zaključak nije opravdan. Objasnit ću zašto. Tako ćemo ujedno bolje shvatiti odnos između izvođenja govornog čina i opravdanog vjerovanja postavljenog u uvjetu (C1).

Uzmite u obzir one ljude koji tvrde da je u navedenim slučajevima ilokucijski govorni čin izveden. To se odnosi kako na S. Schiffera i J. Katza tako i na nas. Skrećem vam pozornost na činjenicu da, tvrdeći da je ilokucijski govorni čin izveden, mi pretpostavljamo da imamo razloga vjerovati da je govornik imao intenciju izvesti ga, tj. u nas postoji opravdano vjerovanje opisano u uvjetu (C1). Dakle, u spomenutom tipu slučajeva ne radi se o tome da je govorni čin izveden, a da ne postoji nitko tko bi opravdano vjerovao u postojanje takve intencije.

Ono što Schiffer i Katz u svojim primjerima ističu jest činjenica da potrebnog vjerovanja nije bilo u onih pojedinaca koje je govornik imao na umu. Na temelju rečenog jasno je da to ne proturječi mojoj tezi da je za izvođenje ilokucijskog govornog čina potrebno opravdano vjerovanje. Jer, kako sam dosad u raspravi pokazao, iz te teze ne slijedi da se radi o određenim pojedincima u kojih mora postojati takvo vjerovanje, kao što bi npr. bili pojedinci koje je govornik imao na umu. Potrebno je postojanje nekoga u koga će ono postojati.

Pretpostavimo da pojedinac vjeruje kako stoji u uvjetu (C1). To ne implicira da on ujedno opravdano vjeruje da govornik misli da je sam uvjet (C1) istinit za ilokucijske govorne činove. Niti implicira da pojedinac sam misli da je tako. Stoga, za razliku od drugih predloženih analiza, (C1) ne rezultira beskonačnom regresijom vjerovanja, opravdanih ili kakvih drugih.3

Ipak, pretpostavimo da pojedinac spomenut u uvjetu (C1) također opravdano vjeruje da govornik vjeruje u istinitost uvjeta (C1) za ilokucijske govorne činove. Tada bi pojedinac opravdano vjerovao da je govornik čin namjeravao izvesti kroz to što će netko opravdano vjerovati da je govorniku to bila intencija. To je tip namjere koji je Paul Grice upotrijebio u svom nastojanju da objasni pojam govornikovog značenja (utterer's meaning), (Grice, 1969). Stoga, ukoliko prihvatimo navedenu pretpostavku, Griceova intencija može biti dijelom objašnjenja pojma ilokucijskog govornog čina.

Za ovakav pristup zauzimaju se i Searle i Strawson. No, oni ne prepoznaju važnost navedene pretpostavke za analizu ilokucijskih govornih činova na Griceov način (Strawson, 1964; Searle, 1969).4

Postoji jedna vrsta neilokucijskih govornih činova čije izvođenje također ovisi o postojanju nekoga tko opravdano vjeruje da je njihova izvedba bila intencija govornika. To je razlog zašto uvjet (C1) nije dovoljan kako bi se govorni čin okarakterizirao kao ilokucijski. Taj se tip govornog čina odnosi na ono što Joel Feinberg opisuje kao »intencionalne prevare« (»intentional wrongdoings«), (Feinberg, 1965: 137). Primjeri takvog čina su laganje, krađa, varanje i obmana.

Namjera mi je utvrditi dimenziju po kojoj se te dvije vrste govornih činova razlikuju, a koja nije obilježjem niti jedne druge radnje. To će nam dati uvjet za određenje govornog čina kao ilokucijskog.

Daljnja značajka ilokucijskih govornih činova je činjenica da njihovo izvođenje rezultira nastankom odgovornosti govornika da ispuni neku obvezu. Okolnosti samog izvođenja govornog čina uvelike određuju o kojoj je točno obvezi riječ. A ona može varirati od izvršenja neke specifične radnje do jednostavnog izostanka bilo kakvog ponašanja u skladu s komuniciranom porukom.5

Na primjer, ukoliko učitelj dopusti Jean izostati s ispita zakazanog za utorak, onda je on odgovoran da zadovolji obvezu koja mu nalaže da joj snizi predmetnu ocjenu ukoliko ona na ispitu nije bila. Ili, pretpostavimo da Bill tvrdi da će sutradan kišiti. U tom slučaju on ima obvezu ne ponašati se na bilo koji način koji ne bi bio u skladu s njegovom tvrdnjom. Na primjer, ljudi bi ga mogli oštro iskritizirati ako im kaže da im za sutrašnju rekreativnu šetnju nije potrebna oprema za kišne uvjete. Izjava, dakle, da je netko izveo ilokucijski govorni čin podrazumijeva odgovornost. Takva je izjava, stoga, »askriptivna«.6

U smislu odgovornosti, ono što razlikuje ilokucijske govorne činove od svih drugih radnji, osobito intencionalnih prevara, jest određeno opravdano vjerovanje koje je potrebno za njihovo izvođenje. A to je da govornik ima intenciju preuzeti odgovornost zadovoljiti obvezu koja nastaje izvođenjem govornog čina.

Na primjer, vratimo se na ilokucijski govorni čin u kojem učitelj odobrava Jean izostanak s ispita u utorak. Rekli smo da je obveza koju bi imao odgovornost zadovoljiti, a koja bi rezultirala iz izvođenja takvog čina, ne sniziti joj ocjenu iz predmeta ukoliko Jean ispitu ne nazoči. Pretpostavimo da njegovi studenti opravdano vjeruju da je on imao intenciju izvesti navedeni ilokucijski govorni čin. U tom slučaju, oni bi opravdano mogli vjerovati i u to da je nastavnik imao intenciju preuzeti odgovornost ispunjenja spomenute nastale obveze.

Nasuprot tome, navedeno ne vrijedi za bilo koju radnju koja nije ilokucijski govorni čin, a osobito ne za intencionalne prevare. Pretpostavimo, na primjer, da vi opravdano vjerujete da sam ja imao intenciju nešto ukrasti. Iz toga ne slijedi da izvođenjem radnje nastaje obveza za koju vi opravdano vjerujete da sam imao intenciju preuzeti odgovornost ispuniti je, odnosno vratiti ukradeni predmet ili izbjeći policijsko privođenje.

Stoga jedino ilokucijski govorni činovi imaju to obilježje. Ukoliko netko opravdano vjeruje da govornik ima intenciju izvesti radnju, onda slijedi da on ujedno opravdano vjeruje da govornik namjerava preuzeti odgovornost zadovoljiti obvezu koja nastaje uslijed njezina izvođenja.

Vidjeli smo da izvođenje ilokucijskog govornog čina zahtijeva postojanje prvog opravdanog vjerovanja, odnosno (C1). Ono ujedno zahtijeva i drugo, odnosno (C2):

(C2) Za izvođenje radnje nužno je da adresat govornog čina opravdano vjeruje da govornik ima intenciju preuzeti odgovornost ispunjenja obveze koja nastaje iz izvođenja te radnje.

Uvjet (C2) je, dakle, nužan za određenje govornog čina kao ilokucijskog.

Taj je uvjet također i dovoljan. Jer pretpostavimo da Jean opravdano vjeruje da je nastavnik imao intenciju preuzeti odgovornost zadovoljiti obvezu koja je uslijedila iz njegovog odobrenja njezinog izostanka. Iz toga slijedi da ona opravdano vjeruje da je on imao intenciju opravdati njezin izostanak. To pokazuje da je opravdano vjerovanje spomenuto u uvjetu (C2) dovoljno za ono spomenuto u uvjetu (C1).

Pretpostavimo da izvođenje radnje zahtijeva postojanje opravdanog vjerovanja iz uvjeta (C2). Tada njezino izvođenje također zahtijeva postojanje opravdanog vjerovanja iz uvjeta (C1). Dakle uvjet (C2) podrazumijeva uvjet (C1). Vidjeli smo da (C1) podrazumijeva ili da je govorni čin ilokucijski ili da se radi o intencionalnoj prevari. Stoga i uvjet (C2) podrazumijeva ili jedno ili drugo. Vidjeli smo da uvjet (C2) ne vrijedi za intencionalne prevare. Stoga iz tog uvjeta slijedi da je govorni čin ilokucijski. Time utvrđujemo da je uvjet (C2) dovoljan. Budući da je ujedno i nužan, ovaj je uvjet istinit za sve i samo za ilokucijske činove. Zato, ako govorni čin ispunjava uvjet (C2), taj je govorni čin ilokucijski.

Cilj ove rasprave bio je dati doprinos analizi pitanja što čini izvođenje ilokucijskog govornog čina i time pridonijeti teoriji jezične uporabe. Dva su glavna uporišta ove analize uvjeti koje govorni čin mora ispunjavati kako bi se okarakterizirao kao ilokucijski, uvjeti (C1) i (C2). Iz njih možemo izvući nekoliko važnih zaključaka.

Prvo, tu su glavne mentalne aktivnosti iz ova dva uvjeta, tj. određena opravdana vjerovanja o govornikovim intencijama. Rezultati moje argumentacije podupiru tezu da su te aktivnosti lokus čimbenika koji određuju izvođenje ilokucijskog govornog čina. To se kosi s uobičajenom pretpostavkom da su izvor tih čimbenika govornikove intencije (Searle, 1969, 1979, 1983; Schiffer, 1972; Katz, 1980; Strawson, 1964; Alston, 2000).

U svezi s navedenim, Searle uočava: »Problem (ili bar jedan bitan problem) jezične teorije jest opisati kako od glasova doći do ilokucijskih činova« (Searle, 1969: 178). Uvjeti koje sam postavio mogu pridonijeti rješenju tog problema. Iz moje argumentacije slijedi da do izvođenja ilokucijskog govornog čina dolazimo preko određenih opravdanih vjerovanja, tj. onih navedenih u uvjetima (C1) i (C2).

Ta se opravdana vjerovanja odnose na govornikove intencije. Iz prethodne analize slijedi da je dodatna bitna značajka ilokucijskih govornih činova činjenica da se te intencije iskazuju kad god se takav govorni čin izvodi. A ljudi kojima se te intencije iskazuju su upravo oni kod kojih postoje opravdana vjerovanja spomenuta u uvjetima (C1) i (C2).7

Prevela Gabrijela Buljan

Izvori

Alston, William P., 2000. Illocutionary Acts and Sentence Meaning. Cornell University Press, Ithaca, NY.

Austin, J. L., 1965. How to Do Things with Words. Oxford University Press. Oxford.

Chomsky, Noam, 1975. Reflections on Language. Radom House. New York.

Croddy, W. Stephen, 1988. Meaning and intention. Journal of Pragmatics 12, 1–11.

Feinberg, Joel, 1965. Action and responsibility. U: Black, Max (Ur.), Philosophy in America. Cornell University Press. Ithaca, NY.

Goldman, Alvin, 1971. The individuation of action. Journal of Philosophy 68, 761–774.

Grice, Paul, 1969. Utterer's meaning and intentions. The Philosophical Review 78, 147–177.

Harman, Gilbert, 1974. Review of Stephen Schiffer's Meaning. Journal of Philosophy 71, 224–229.

Hart, H. L. A., 1965. The ascription of responsibility and rights. U: Flew, Anthony (Ur.), Logic and Language. Doubleday & Co, New York.

Katz, Jerrold, J., 1980. Propositional Structure and Illocutionary Force. Harvard University Press, Cambridge, MA.

Schiffer, Stephen, 1972. Meaning. Oxford University Press, New York.

Searle, John, 1969. Speech Acts. Cambridge University Press, Cambridge and New York.

Searle, John, 1974. Chomsky's revolution in linguistics. U: Harman, Gilbert (Ur.), On Noam Chomsky. Anchor Books, New York.

Searle, John, 1979. Expression and Meaning. Cambridge University Press, Cambridge and New York.

Searle, John, 1983. Intentionality. Cambridge University Press, Cambridge and New York.

Strawson, P. F., 1964. Intention and convention in speech acts. The Philosophical Review 73, 439–460.

1

O sličnom stajalištu vidi u Alston (2000). Vidi i u Searle (1974). O Chomskijevom odgovoru Searleu, vidi u Chomsky (1975).

2

U mojoj analizi postoji razlika između radnje i njezinog izvođenja. Tu ću razliku tumačiti analogno Alvin Golmanovom tumačenju razlike između tipa govornog čina (act–type) i ostvarenja govornog čina (act–token)

3

O tome vidi u Harman (1974)

4

Vidi u Croddy (1988) o mogućnosti uporabe griceovske intencije u analizi pitanja što za izvedbu ilokucijskog govornog čina znači da se radi o govornikovom značenju.

5

O raspravi o nekim od aspekata obveza kod ilokucijskih radnji vidi u Austin (1965) i Searle (1970).

6

Vidi u Hart (1965). U svojoj kritici Harta, Feinberg pokazuje da nije za svaku radnju točno da je izjava o njezinom izvođenju askriptivna. No, on ne uočava da je ta karakteristika važna značajka bilo koje izjave o izvođenju ilokucijske radnje.

7

O iskazivanju drugih propozicijskih stavova, vidi u Searle (1983).