Ivica Matičević: Baklje u arhivima: rasprave o hrvatskoj književnosti, Znanje, Zagreb 2004.

Ivica Matičević: Baklje u arhivima: rasprave o hrvatskoj književnosti, Znanje, Zagreb 2004.

Baklje u arhivima sjedinjuju radove Ivice Matičevića o hrvatskoj književnosti i kazalištu XlX. i prve polovice XX. stoljeća nastale tijekom nekoliko godina za različite prigode i objavljivane u znanstvenim zbornicima i periodičkim publikacijama, pa su stoga osnovne karakteristike ove knjige njezina tematska i metodološka raznolikost i širina. No, i u tako raznorodnoj građi moguće je iščitati neke zajedničke značajke te nekoliko glavnih tema koje će ponajprije svjedočiti o interesima i karakteristikama znanstveničkog rada ovog autora. Raznovrsni su tekstovi promišljeno podijeljeni u tri veće cjeline — radovi o kazalištu, književnosti te književnoj kritici, unutar kojih se mogu razabrati i podskupine tekstova vezanih uz uža područja istraživanja.

Kada bi se pokušalo pojmovno odrediti temeljne istraživačke interese Ivice Matičevića, barem kada je o ovom izdanju riječ, tada bi prevagnuli pojmovi poput metateksta, međuknjiževnih veza ili recepcije pisaca i njihovih djela. Iako knjigu otvaraju radovi posvećeni kazalištu, prevagnut će oni koji odražavaju autorov interes za pisce metateksta — znanstvenike i književne kritičare. Njegovo zanimanje za povijest hrvatske književnosti tako prelazi okvir razmatranja konkretnih književnih ili dramskih djela i nerijetko se okreće manje istraženim područjima, bilo da se govori o metodologiji nečijeg znanstvenog pristupa, bilo da se kroz portretiranje znanstvenika ukazuje na neke bitne aspekte struke. Na taj će način biti analizirani radovi Tome Matića i Franje Franceva. Dok u kraćem razmatranju Matićevih književnopovijesnih osvrta Matičević iznosi tipologizaciju njegova diskursa i vrsta prigovora u pojedinim prikazima, Bilješka o književnim polemikama Franje Fanceva na zanimljiv način portretira tog velikog znanstvenika, stavljajući naglasak na moralni aspekt struke na kojem je Fancev inzistirao u svome radu.

Bavljenje metatekstualnim iskazima proširuje se i na povijest hrvatske književne kritike. Različite kritičarske koncepte Matičević će također prikazivati s metodološke strane, pronalazeći im temeljna obilježja i/ili uspostavljajući tipologije, te tako oblikujući književnokritičarske profile, a u fokusu takvog interesa naći će se četiri osobe. Iz žanrovski raznovrsne bibliografije Vjekoslava Klaića Matičević izdvaja one tekstove u kojima se zrcali Klaićevo shvaćanje naravi književnog djela te uže kritike temeljene na pet glavnih kriterija. Govoreći pak o profilu Bartola Inhofa kao kritičara, Matičević će se baviti strukturom njegovih tekstova te obilježjima u kojima kao najizraženiju nalazi Inhofovu intenciju sagledavanja književnog djela kroz etičke kategorije. Unatoč isticanju nesumnjivog dara ovog kritičara u neposrednoj ocjeni novoobjavljenih djela, Matičević iznosi i nedostatke koji su, prema njegovu mišljenju, Inhofa spriječili da zauzme značajnije mjesto u hrvatskoj kritici. Dok će kritički rad Josipa Bognera biti sagledan u odnosu na cjelokupnu međuratnu kritiku, koju autor dijeli u tri temeljne skupine s obzirom na ključnu dihotomiju »emocija–znanje«, smještajući Bognera u skupinu one kritike u kojoj je vidljivo inzistiranje na objema sastavnicama, rad Ivana Krnica razmatran je kroz temu odnosa tzv. starih i mladih u razdoblju moderne te govori o ključnim razlozima Krnicova odbijanja aktivnog sudjelovanja u modernističkom pokretu. Poseban Matičevićev doprinos u razmatranju rada Ivana Krnica bit će u otkrivanju njegovog nepoznatog rukopisa koji tematizira spomenuti sukob starih i mladih. Uz podatke o rukopisu te analizu pet poglavlja, Matičević će zaključiti kako, iako pronađeni rukopis ne mijenja sliku moderne te time nije značajan za analizu kraja stoljeća, ipak mora zauzeti važno mjesto u Krnicovu opusu jer sintetizira njegove stavove te pokazuje ambicioznost velike analitičke studije kakvih u moderni još nije bilo.

Recepcija književnog stvaralaštva sljedeća je među nekoliko dominirajućih tema ove knjige. U jednom od opsežnijih tekstova, kako po broju stranica tako i po istraživačkom radu koji mu je prethodio, autor se bavi recepcijom stvaralaštva Josipa Kozarca, izdvajajući iz opsežne literature o Kozarcu najvažnije tekstove od razdoblja kada započinje njegovo stvaralaštvo sve do danas. U analizi tekstova tzv. kontaktne i distantne kritike Matičević skreće pozornost na najvažnije teoretičare i kritičare te razmatra razvoj interesa za pojedine aspekte Kozarčeva stvaralaštva (primjerice pitanja piščeva jezika, psihološkog pristupa likovima, tematike sela, problema žena, predmodernističkih elemenata i sl.), postavljajući ovim prikazom i važno pitanje o tome koliko je distantna kritika o Kozarcu, ona od dvadesetih godina do danas, odmakla od okvira postavljenog još u doba realizma i moderne te zaključujući kako, unatoč činjenici da se radi o jednom od većih korpusa tekstova o nekom piscu u nas, u kritici o Kozarcu još nije sve rečeno. Recepcija će se pokazati ključnim terminom i u razmatranju jedne stvaralačke faze Milana Begovića, one u razdoblju NDH. S obzirom na to da se radi o plodnom razdoblju ovoga pisca, Matičević će svoju pozornost najviše usmjeriti na pitanje koliko je tadašnja neposredna kritika bila svjesna važnosti Begovićeva djela. Unatoč tome što je Begovićevu veličinu prepoznala kontaktna kritika, autor napominje kako se njegova najbolja drama Pustolov pred vratima ipak nije izvodila na domaćim pozornicama, dok su strana kazališta upravo tu dramu prepoznala kao zanimljivu.

Zanimanje za međuknjiževne veze rezultiralo je dvama tekstovima u kojima se pokušavaju produbiti spoznaje o razvoju domaće književnosti. Kako su upravo periodičke publikacije najbolji pokazatelji književnoumjetničkog stanja nekog rauzdoblja, Matičević će dosta svojeg istraživačkog rada posvetiti njihovu proučavanju. Takva su obilježja rada u kojemu propituje nedovoljno istražene veze slavonskih i dalmatinskih pisaca, čija se suradnja najbolje ogleda u časopisu Zora, koji je, kako zaključuje autor, jasan pokazatelj književnih i kulturnih odnosa u XlX. stoljeću. Navodeći i analizirajući priloge slavonskih pisaca u Zori (Ignjat Alojzije Brlić, Andrija Torkvat Brlić, Josip Veselić i dr.), u kojima iščitava njihove stavove o političkim i jezičnim pitanjima, zaključuje kako je suradnja pisaca u ovome časopisu logičan nastavak višestoljetnih napora za kulturnom, jezičnom i političkom integracijom hrvatskih nacionalnih prostora, pa se ta tema pokazuje važnijom no što se dosad smatralo. Interes za odnos dalmatinskih i slavonskih pisaca potvrđuje se i sljedećim radom u kojem se taj odnos razmatra u obrnutom slijedu od prethodnog — tragom nedovoljno istražene tvrdnje Branka Vodnika da se pjesme Josipa Stojanovića oslanjaju na Marulićeve predloške, Matičević, kako bi deteljnije propitao tu tvrdnju koju je terorija zanemarila, analizu usmjerava na istraživanje citatnih relacija između tekstova dvojice umjetnika, pokazujući kako se radi o različitim modusima intertekstualnosti, ali koji potvrđuju početnu Vodnikovu tezu kojom je pokazano kako je Dalmacija i za slavonske pisce »riznica vrijedna oponašanja i nastavljanja«.

Dakako, u razmatranju književna stvaralaštva naći će se mjesta i za užeanalitički pogled na pojedina književna djela. Pitanje problemetičnog žanrovskog određenja Čudnovatih zgoda Šegrta Hlapića Matičevića navodi na to da razmotri to djelo iz manje uobičajenog rakursa. Ne gubeći iz vida realističku motivaciju i nalikovanje djela pikarskom romanu, Matičević Hlapića analizira kroz strukturu drukčijeg žanra — bajke, služeći se pritom nezaobilaznim Proppovim funkcijama. Na taj su način vidljive sličnosti s bajkom, ali se još jasnije ističu odstupanja od tog žanra koja se pokazuju nedvojbeno važnima, što autoru pruža dovoljno argumenata za svrstavanja tog djela među ona s romanesknim predznakom. Prva Kumičićeva novela, Slučaj, koja je zbog piščeve »stalne prepravljačke energije« danas poznata u nekoliko verzija, predmet je još jedne analize koja se temelji na usporedbi postojećih verzija, razmatranju prisutnih melodramatskih obilježja i nacionalne tematike, te pokušaju određenja mjesta te pripovijesti u Kumičićevu opusu, pri čemu Matičević ističe kako unatoč slaboj umjetničkoj vrijednosti ta pripovijest ostaje važna kao naznaka budućih Kumičićevih djela koja pripadaju tzv. istarskom krugu.

U tri teksta posvećena kazalištu također se prepoznaju neki od trajnijih autorovih istraživačkih interesa. Pišući o biblijskom intertekstu Kosorove drame Pomirenje, Matičević ulazi u tematiku kojom se iscrpnije bavi u u svojoj knjizi Raspeti Juda (a u bilješkama uz tekst napomenut će kako se ovaj rad može smatrati njezinim integralnim poglavljem), pa će se razmatranje te drame temeljiti na postavkama te knjige. Analizom Pomirenja Matičević pokazuje kako je rijč o drami koja je, temeljena na tipičnoj ekspresionističkoj antitetičkoj okosnici, primjer resemantizacije biblijske topike, što ovaj dramski tekst smješta u one u kojima se pristup predlošku temelji na tzv. modelu usvajanja, afirmiranja biblijskog preteksta. Literarni opus Tita Strozzija, u čijoj se raznovrsnosti, kako ističe autor, ogleda »stilsko–estetski hod« hrvatske književnosti tijekom šezdesetak godina u kojima je Strozzi djelovao, predmet je istraživanja jednog od dvaju radova posvećenih tom umjetniku. Matičević će ključnima u opusu smatrati modernistička i ekspresionistička obilježja, ali i ona kasnija koja uključuju miješanje žanrovskih kategorija i povijesnih stilema te ironičnu tematizaciju teatarskog života, pa iz pregleda Strozzijevih djela za podrobniju analizu izdvaja četiri po njemu najbolja ostvarenja — prozu Fragmenti romana te drame Zrinjski, Ecce homo! i Igra u dvoje, pokazujući kako se u njima ostvaruju navedena obilježja. Drugi tekst donosi detaljniju analizu dviju Strozzijevih drama, Ecce homo! i Istočni grijeh, koje su, iako obje povezane sa starozavjetnim motivima, posve različite i funkcioniraju kao opozicije. Matičević to pokazuje kroz brojne suprotnosti u njihovim sintaktičkim i semantičkim osobinama. Ideja o tome kako se kroz Strozzijeva djela ogledaju značajke tadašnje hrvatske drame, a u ovom slučaju riječ je o prijelazu iz moderne u avangardni, ekspresionistički teatar te potonjeg u pirandelovski, ovdje se jasno očituje na primjeru dviju drama, a zanimljivo zapažanje na kraju, kojim autor skreće pozornost na kronologiju nastanka drama u kojoj Strozzi prvo piše pirandelovsku, a zatim ekspresionističku dramu, čini se poticajnim za daljnja razmatranja o domaćoj recepciji europskih dramskih kretanja.

Ono što Matičevića kao znanstvenika intrigira najčešće su nedovoljno istražene pojave, one koje će, često i neopravdano, biti smatrane rubnima ili one koje još nisu stigle biti predmetom detaljnijih teorijskih razmatranja. Odabir istraživačkog hoda tragom manje poznatih (da ne kažem manje atraktivnih) pitanja traži posebnu strpljivost i upornost, i upravo se u takvom načinu prepoznaje pravi i realni karakter znanstvenog rada u kojemu je najvažnija vještina istraživača da se u naizgled manje važnim, pa i zanemarenim podacima, prepozna nešto vrijedno ponovnog sagledavanja i dubljeg preispitivanja, te koje na kraju dovodi do novih spoznaja i važnih znanstvenih rezultata. Zaprava, jedino tako — kroz mala vrata — ulaze važne spoznaje, koje neće biti grandiozna otkrića (jer na takva se doista vrlo rijetko nailazi), ali će biti neizostavne kockice u mozaiku povijesti hrvatske književnosti.

Ljubica Anđelković