Govorni činovi i konvencije

Govorni činovi i konvencije

J. L. Austin prvo je postavio razliku između onoga što je nazvao performativima i onoga što je nazvao konstativima (Austin, 1976; Warnock, 1991).* Ovi potonji sastojali su se od izjava, tvrdnji i tomu sličnog; činova i radnji koji su nosili značajku istinitosti ili neistinitosti. S druge strane, prvi spomenuti činovi nisu nosili značajke istinitosti ili neistinitosti. Njih se označavalo kao izričaje kojima su se činile radnje. Tako je samim izgovaranjem izričaja »Obećajem.« govornik zaista nešto i obećao. Nadalje, činove poput obećanja bilo je moguće izvesti samo ukoliko su bili ispunjeni određeni uvjeti, odnosno ukoliko su bili u skladu s određenim konvencijama. Izričaj o izvođenju čina smatrao se konvencionalnom radnjom.

Radnje ove vrste, koje nisu bile u skladu s odgovarajućim konvencijama, označavale su se kao neuspjele te je postojalo više načina na koji je izričaj mogao biti neuspio. Na primjer, ako osoba koja je već u braku kaže »Uzimam« na obredu vjenčanja, takav je 'čin' vjenčanja nevažeći.

Austin je kasnije odbacio razliku između performativa i konstativa. Naime, uočio je da su i konstativi izričaji kojima se čine stvari — da su i oni konvencionalne radnje podložne uvjetima uspješnosti (felicity conditions). Osim toga, shvatio je da su svi govorni činovi podložni ocjeni, a da je dihotomija istinitosti/neistinitosti samo jedna od dimenzija ocjene. Tu je dihotomiju, dihotomiju istinito/neistinito, Austin zamijenio teorijom o lokucijskim, ilokucijskim i perlokucijskim činovima, što su dimenzije svih govornih činova.

Lokucijska dimenzija bila je ona dimenzija u kojoj su se riječi shvaćale kao glasovi, kao elementi rječnika i kao sintaktički uređeni sljedovi (lokucijska dimenzija uključivala je navedeno i više, budući da je Austin u nju uključio i smisao i referenciju. No, što je točno Austin namjeravao uključiti u svoje lokucijske činove nije sasvim jasno). Ilokucijskim činom smatrao se onaj čin koji se konvencionalno izvodio izgovaranjem rečenice; čin izricanja tvrdnji, zapovijedi, ili postavljanja pitanja, ili tomu slično. Perlokucijski učinci bili su oni učinci koji nastaju uslijed izvođenja ilokucijskog čina. Dakle, kada nekome nešto kažemo (ilokucijski čin), to može imati učinak uvjeravanja te osobe u rečeno (perlokucijski učinak).

Može li se ili ne Austinov općeniti opis govornih činova popraviti ili ne ostaje uvelike nejasno. No, barem je Austinov napad na dihotomiju performativ/konstativ bio djelomično uspješan — konstativi su govorni činovi jednako kao i performativi te kao takvi moraju ispunjavati određene uvjete uspješnosti. Osim toga, potrebno je i razlikovati govorne činove i njihove učinake, te komponente danog govornog čina, uključujući ilokucijsku moć i sadržaj. Štoviše, iz Austinovih se radova može izlučiti jedan smisao po kojem je nešto performativ, a po kojem se takvi performativi mogu razlučiti od ne–performativnih činova. Primjer performativa u ovom smislu bili bi činovi poput klađenja ili obećanja koji se (djelomično) izvode izricanjem rečenica oblika »Obećajem...« ili »Kladim se...«. Za takve bismo fraze mogli preuzeti Michael Dummettov izraz te ih opisati kao fraze koje čine ono što označuju (Dummett, 1981, str. 333–334).

U ovom radu pozabavit ću se jednim od mnogih neriješenih pitanja koja proizlaze iz Austinovog rada, pitanjem konvencionalnosti govornih činova. S tim se pitanjem u početku izravno bavio P. F. Strawson (Strawson, 1971), zatim John Searle (Searle, 1969; Searle i Vanderveken, 1985) u svojoj ranoj fazi, ali i u novijim djelima (uključujući rad u suautorstvu s Danielom Vandervekenom), te Michael Dummett (Dummett, 1981; 1991) i Donald Davidson (Davidson, 1984; 1992).

Konvencionalni načini (conventional means)

Neki su ilokucijski činovi, iako vjerojatno ne njih mnogo, konvencionalni u smislu da je pitanje konvencije treba li ih se ili ne izvesti u određenim okolnostima, u određeno vrijeme ili na određenom mjestu, od strane određene osobe, u danom društvenom ili institucionalnom kontekstu ili na određenom mjestu u slijedu unaprijed uređenih postupaka (Miller, 1992). Tako je činjenica da ilokucijski čin imenovanja pri porinuću broda slijedi nakon održavanja govora, stvar konvencije. No »krštenje« broda — čin razmotren sam po sebi — konvencionalan je čin i u još jednom smislu, ili možda u više njih.

Čin može biti konvencionalan u smislu da su načini ili dio načina njihovog izvođenja konvencionalni. Tako se čin formalnog pozdravljanja može izvesti dubokim naklonom ili čvrstim stiskom ruke, ili, pak, na mnoge druge načine. U svim tim slučajevima radi se o istom činu, činu pozdravljanja, no načini na koje ga izvodimo su različiti. To da se u ovom slučaju rabi jedan, a ne drugi način, stvar je konvencije.

No, čini se da bismo ovdje trebali razlikovati pojedine slučajeve. U tu svrhu poslužit ćemo se Austinovim pojmom performativa. Oznaka je performativa činjenica da npr. izričaj poput »Imenujem ovaj brod 'Staljin'« stoji u prvom licu indikativa. Čin koji se performativom izvodi opisan je u samom performativnom izrazu, a samim time što se čin opisuje on se i izvodi. To, čini se, omogućava konvencija prema kojoj stoji da, opisujući se kao da izvodimo određenu vrstu čina, mi (po takvoj konvenciji) taj čin zapravo izvodimo. No, pojam performativa mogli bismo proširiti i uključiti one radnje koje bismo, iako ne sadrže spomenuti opis, ipak, po konvenciji, mogli shvatiti kao činove drukčije vrste (ili s drukčijim značajkama) u odnosu na onu vrstu kojoj su pripadali prije primjene te konvencije (Miller, 1984). Tako podizanje ruke, prije nego postane vođeno konvencijom, može jednostavno biti radnja vježbanja ruke. Međutim u nekom kontekstu ono prema konvenciji može predstavljati čin glasovanja. Kao takvo, može ga se opisati kao performativ, unatoč tomu što podizanje ruke nije opis, a još manje samoopis.

Tako se za svaki čin koji uključuje kakvo izvedbeno sredstvo može reći da uključuje konvencionalne načine izvođenja. No postavlja se sljedeće pitanje: bismo li trebali reći da takav čin ne samo uključuje konvencionalne načine izvođenja, već u biti jest konvencionalan (Strawson, 1971, str 165)? Možda bismo trebali, jer čini se kao da izvođenje ('sredstvo') na neki način sačinjava čin koji po konvenciji izvodi. Obratimo sad pozornost na jedan drukčiji slučaj u kojem smo skloni reći da se radi samo o konvencionalnom načinu izvedbe. Pretpostavimo da prije izričaja »Led je tamo tanak« kažem »Upozoravam te da«. Možda ne postoji nikakva konvencija prema kojoj se takva eksplicitna uvodna formula smatra upozorenjem. Koristeći se takvom uvodnom formulom ja ukazujem na to da se moj izričaj treba shvatiti kao upozorenje, da mi je intencija upozoriti komunikacijskog partnera. U ovom slučaju nema dvojbe da je eksplicitna uvodna formula dio načina na koji se proizvodi upozorenje i drugo, da je ona konvencionalna. Ona je konvencionalna utoliko što konvencija uređuje da taj tip izričaja (u engleskom jeziku) znači da koga upozoravamo, a ne nešto drugo, ili ništa. Stoga se u slučaju izricanja upozorenja koristim konvencionalnim sredstvom — značenjskim izričajem — koji jasno i eksplicitno daje na znanje koja je moć mog ilokucijskog čina. Sredstvo koje se ovdje rabi kako bi se ukazalo na ilokucijsku moć (no ne kako bi ju se čak i djelomično odredilo konvencijom) jest sredstvo značenjskog izričaja. No, jedina konvencija koja je nazočna jest ona koja određuje da izričaji tog tipa nose to značenje. Kada bismo raspolagali indikatorima u kojima se značenje izričaju ne bi pridavalo konvencijom već bi ta veza bila isključivo prirodna, mogli bismo se koristiti takvima. U tom slučaju način više ne bi bio konvencionalan — sredstvo koje se rabi više ne bi bilo konvencionalno sredstvo.

Postoji još jedan smisao prema kojem se može reći da je način izvođenja ilokucijskog čina konvencionalan. Pretpostavimo, kao u gornjem slučaju, da želimo da nešto indicira ilokucijsku moć (ali da ne čini po konvenciji naš čin kao čin određenog tipa), ali da ne postoje indikatori; da nam ne stoje na raspolaganju tipovi izričaja s bilo konvencionalno danim ili prirodnim značenjima. Tada bismo, po konvenciji, mogli prihvatiti kakav izričaj (bez prethodnog značenja) kao izričaj koji će indicirati onaj tip moći koji želimo da indicira, recimo, moć obećanja. Možda je jezični način (linguistic mood) takav pokazatelj (Miller, 1991). Ako je tako, jezični je način indikator moći, no činjenica da on indicira moć isključivo je stvar konvencije, a ne, na primjer, stvar prethodno postojećeg značenja.

Stoga možemo reći da su konvencionalni indikatori u oba smisla — jezični način i već razmotrene eksplicitne uvodne formule — konvencionalni načini koji se rabe u izvođenju ilokucijskih činova. Njihova je uloga indicirati moć te utoliko što indiciranje moći omogućuje da čin tu moć ima, utoliko indikatori moći predstavljaju način. U onom razmjeru u kojem su konvencionalni utoliko predstavljaju konvencionalni način.

Može se reći da samo indiciranje moći nije dio načina po kojemu čin ima moć koju ima, iako je dio načina na koji adresati govornog čina tumače moć čina — način na koji se osigurava razumijevanje (uptake). Ukoliko povučemo razliku između ilokucijskih činova i ilokucijske moći i kažemo, u skladu sa Strawsonom (1971, str. 158), da ilokucijski čin zahtijeva razumijevanje (iako izričaj može imati ilokucijsku moć, a da razumijevanje nije zajamčeno), tada su indikatori dio načina pomoću kojeg se izvode ilokucijski činovi, ali ne i dio načina po kojemu čin ima ilokucijsku moć koju ima. Možemo ići i dalje od ovoga i reći da indikatori moći zapravo djelomično određuju moć. To je moguće jer moć je fenomen koji može postojati samo onda ukoliko je njezino postojanje indicirano. Ako je to tako, onda su indikatori moći dio načina na koji izričaji imaju moć koju imaju.

Bilo kako bilo, uzet ćemo da indikatori moći predstavljaju način, a tada će neki od njih biti konvencionalni načini u izvođenju ilokucijskih činova.

Konstitutivna pravila

No postavlja se pitanje bismo li performative trebali zvati konvencionalnim načinima izvođenja govornih činova? Nisu li performativi sami po sebi nužno konvencionalni činovi (Miller, 1984, str. 256–258)? Pretpostavimo da je uvodna formula »Obećajem da« performativ. Nadalje, pretpostavimo, kao i Searle, da se srž analize obećanja sastoji iz toga da pojedinac preuzima obvezu prema nekome nešto učiniti (Searle, 1969, str. 54–63). Jedan od načina na koji pojedinac može preuzeti obvezu je izgovaranjem tipa izričaja sljedećeg oblika: »Obećajem da«. Ovdje je izričaj obećanje po konvenciji. Možda bi u skladu sa Searleom trebali reći da se ovaj izričaj »smatra« (counts as) obećanjem (Searle, 1969, str. 50–53).

Sredstvo koje omogućava da se jedan čin x smatra drugim činom y vrlo je korisno. To da x ponekad ima vrijednost y standardno znači da su oni u određenim kontekstima međusobno zamjenjivi — na primjer x, iako numerički nije isti kao y i iako ne dijeli s y sve svoje značajke, ipak može odigrati istu ulogu kao i y ili se bar može držati takvim kao da može izvesti istu ulogu. No u nekim se slučajevima x nikada po konvenciji ne bi mogao smatrati y. U drugim pak slučajevima to bi bilo moguće, čak bi bilo i korisno da ga se takvim drži. U takvom slučaju moramo razlučiti između smisla po kojem je odnos između onoga što se smatra y i y — odnos gdje se jedno smatra drugim — konvencionalan (Miller, 1992), te smisao po kojem on to nije. Ako se ovdje poslužimo mojim opisom konvencije, možemo reći da ukoliko netko preferira x smatrati y samo pod uvjetom da to čine i svi drugi i očekuje da svi drugi x smatraju y, tada će postojati konvencija po kojoj će se x smatrati y. Nema sumnje da je to nemoguće osim ako je veza između x i y, tj. njihove zajedničke značajke, određene vrste. Pa ipak, stvar je odluke onih koji sudjeluju u takvoj konvenciji, hoće li x smatrati y. Stoga ako kažemo da se x treba smatrati y po konvenciji, znači tvrditi da je veza između x i y (ona gdje se x smatra y) stvorena i trajat će samo onoliko koliko ljudi x budu nastavili smatrati y. No to ne znači da je pojam smatranja nečega nečim konvencionalan, da odnosu prema kojem x smatramo y ne možemo dati smisao izvan konvencije po kojoj bi x smatrali y. Jasno da mu takav smisao možemo pripisati, i to učiniti ma koliko labavo u smislu međusobne zamjenjivosti x i y.

Ukoliko netko proizvede izričaj koji se prema konvenciji smatra izričajem kojim pojedinac preuzima kakvu obvezu, bi li taj pojedinac takav izričaj mogao koristiti kao način kojim preuzima tu obvezu? Možemo razlikovati između proizvedenog izričaja i preuzimanja obveze. Ovo prvo samo je fizički događaj čija pojava ne znači nužno preuzimanje obveze — i kakav drugi fizički događaj mogao se isto tako upotrijebiti umjesto njega. Zapravo, nije nezamislivo i da je moguće preuzeti obvezu bez da se pribjegne proizvođenju bilo kakvog fizičkog znaka. No, stavimo na stranu pitanje mora li za čin preuzimanja obveze nužno postojati kakva materijalizacija (embodiment); tj. izričaj. Pitanje koje nas zanima jest je li činjenica da se dani izričaj konvencijom drži za onaj kojim si namećemo obvezu ujedno znači da je obećanje proizašlo iz takvog izričaja u biti konvencionalni čin ili su samo načini njegovog izvođenja konvencionalni. Ukoliko netko drži da preuzimanje obveze nije pravilno konstituiran čin, ako ne postoji kakva materijalizacija, onda odnos preuzimanja obveze i izričaja koji je njegova materijalizacija nije odnos načina i cilja, te stoga izričaj nije način. No, tada konvencija ne određuje da izričaj predstavlja preuzimanje obveze; nego konvencija određuje da je izričaj ono što sačinjava ili se smatra materijalizacijom pojedinog slučaja preuzimanja obveze. No možemo reći da je taj izričaj način na koji materijaliziramo pojedini slučaj preuzimanja obveze i da je on u ovom slučaju, dakako, konvencionalan način. Jer čak i da je nužno da preuzimanje obveze ima kakav materijalni oblik, nije predvidivo koji će to oblik biti. Štoviše odabirući izričaj pojedinac odabire izričaj koji će mu služiti kao materijalni oblik, tj. on je odabran kao način. Dosad nismo isključili mogućnost postojanja kakvog nekonvencionalnog načina kojim materijaliziramo preuzimanje obveze. Stoga moramo zaključiti da su performativi konvencionalni načini pomoću kojih materijaliziramo preuzimanje obveze. Ako netko želi vjerovati da je odnos između preuzimanja obveze i njegovog izričaja odnos načina i cilja, tada možemo reći da je performativni izričaj konvencionalni način preuzimanja obveze, a ne materijalni oblik čina preuzimanja obveze.

Performativi su tako konvencionalni načini kojima se mogu izvoditi ilokucijski činovi (ili konvencionalni načini pomoću kojih se ilokucijski činovi mogu materijalizirati). Oni se razlikuju od ostalih konvencionalnih načina koji se rabe za ilokucijske činove, kao npr. jezični način, samo onda ako su ti drugi konvencionalni načini kojima se indicira ilokucijska moć, te su stoga ti drugi samo neizravni konvencionalni načini pomoću kojih se izvode ilokucijski činovi.

Searle

No što je s našim pojmom nužno konvencionalnih činova? Je li to kakav fiktivan pojam — različit od pojma za koji zapravo ne postoje nikakvi primjeri? Zar se sad ne možemo pitati — kad smo se složili da je izricanje obećanja konvencionalni čin (ili može biti) u smislu da uključuje konvencionalni način (bilo da se izvodi pomoću performativa ili ne) — je li izricanje obećanja nužno konvencionalni čin? Ovdje se podrazumijeva da je nužno konvencionalan čin onaj u kojem je konvencija/su konvencije nužne; to je čin koji nije konvencionalan samo u smislu načina na koje se izvodi. Da bismo razriješili tu dvojbu obratit ćemo pozornost na sam čin kao entitet zaseban od načina na koje se može izvesti. Uzmimo čin izricanja obećanja, a posebice njegovu srž — preuzimanje obveze.

Jedan način na koji možemo opravdati ideju o nužnoj konvencionalnosti čina je uzeti u obzir nerazloživost tog čina na sastavnice u čijem opisu nema spomena konvenciji. Čini se da je Searle zagovornik tog viđenja nužne konvencionalnosti s obzirom na njegov stav o nesvodivosti institucionalnih činjenica na gole činjenice (na fizičke ili psihološke činjenice) (Searle, 1969, str. 50–53; Searle i Vanderveken, 1985, str. 12). Institucija je po Searleu sustav konstitutivnih pravila. Uzmimo da su pravila konvencije, čime se nužna konvencionalnost ilokucija svodi na njihov opis kao sustava konstitutivnih konvencija (Miller, 1992, str. 439). U tom se kontekstu pretpostavlja da su sustavi konvencija za ilokucijske činove konačni. Dakako, pretpostavlja se da se činovi koje takvi sustavi konvencija određuju ne daju svesti na sastavnice u čijem opisu ne bi bilo spomena konvencijama. Konstitutivna konvencija, kao što smo vidjeli, ima oblik x se smatra y (u okolnostima c). Činovi koji se proizvode u skladu s tim konstitutivnim konvencijama su nesvodivi u gore opisanom smislu, budući da se ne samo definiraju pomoću konstitutivnih konvencija nego se pomoću njih i stvaraju. Searle sve sustave konstitutivnih konvencija uvodi tako što naznači nužne i dovoljne uvjete za izvođenje ilokucijskog čina koji se pomoću takvih konvencija definira. Sljedeći je korak iz ovih uvjeta izlučiti same definicijske konvencije. Te su konvencije sve one konvencije koje upravljaju onim što Searle naziva sredstvom za indikaciju ilokucijske moći (illocutionary force indicating device, tj. ifid). U standardnim slučajevima to bi bile konvencije koje određuju određeni tip izričaja. Nužna konvencija ima sljedeći oblik, »izričaj u smatra se činom x«. Ostale konvencije imaju oblik »izreci u kad vrijedi uvjet c«. Tako se izričaj »Obećajem da p« pod uvjetima c ubraja među one kojima se preuzima obveza p.

Pitanje je možemo li sve te konvencije zamijeniti uvjetima u čijim opisima nema spomena konvencije i to učiniti tako da se ne prekrši pojam obećanja. Obećanje uključuje nekoga tko obećaje te time referira na neku budući radnju, i možda iz toga slijedi da on/a izriče rečenicu kojom on/a (bez prisile) kaže da će tu radnju izvesti. Ukoliko značenje (kao pojam različit od pojma moći) uključuje nužno pribjegavanje konvencijama, onda Searle može tvrditi da su ilokucijski činovi nužno konvencionalni već po nužnoj konvencionalnosti značenja. Grice (i drugi) ponudio je analizu govornikovog značenja (speaker–meaning) i prema toj analizi govornikovo značenje nije nužno konvencionalno. Nadalje, Grice je predložio da se rečenično značenje svodi na govornikovo značenje (Grice, 1989, str. 117–137). Ako je Griceov rad — ili bilo koja od njegovih varijacija — imalo na pravom putu, ilokucijski činovi nisu nužno konvencionalni. No kako stvari stoje, Searle je ponudio vrlo specifičan razlog za svoju tvrdnju da su ilokucijski činovi nužno konvencionalni. Taj je razlog navodno postojanje konstitutivnih konvencija u srži tih činova. Ostale nekonstitutivne konvencije odnose se na uvjete ili činove koji bi mogli postojati ili biti izvođeni mimo konvencija, npr. poželjne uvjete za izvođenje te radnje, kao iskrenost. Dakako da postoje konvencije u obliku regulacijskih konvencija, što znači da činovi kojima one upravljaju logički prethode konvenciji koja njima upravlja. Skrenimo onda pozornost na konstitutivnu konvenciju. Ta konvencija nije ništa drugo nego tip konvencije za koju smo ranije vidjeli da upravlja performativima. Prema Searleu, »Izricanje p znači preuzimanje obveze da se učini A« (Searle, 1969, str. 63). No već smo vidjeli, činjenica da se čin izvodi pomoću performativa ne znači da je taj čin nužno konvencionalan. To samo znači da je način na koji se izvodi (ili na koji je materijaliziran) konvencionalan.

Jedina sastavnica za koju nismo utvrdili da nije nužno konvencionalna jest pitanje za što držati određeni izričaj, odnosno za što ga smatrati; npr. preuzimanje obveze, ili u našoj ranijoj verziji, što se svodi na isto, nametanje obveze samom sebi (obvezivanje samog sebe). I možda pojam preuzimanja obveze zaista uključuje konvencije, i to takve da ga se ne može svesti na kakve sastavnice. No to nije nešto što je nužno za Searleov skup pravila ili što taj skup pravila podržava. Stoga moramo zaključiti da njegove analize ilokucijskih činova ne ukazuju na, niti iz njih slijedi, nužna konvencionalnost tih činova. Ono što te analize predstavljaju su ilokucijski činovi kao činovi koji se izvode performativima. Njegova tvrdnja tako postaje tvrdnja da su ilokucijski činovi nužno performativni činovi. No, kao što smo vidjeli, činjenica da je čin izveden pomoću performativa samo govori o tome da je način na koji se čin izvodi konvencionalan, a ne da je čin nužno konvencionalan.

Strawson

Strawson tvrdi da su neki ilokucijski činovi nužno konvencionalni (Strawson, 1971). On ima i jasnu predodžbu o tome što pod navedenim misli. Međutim, recimo i to da Strawson ne drži da je veliki broj ilokucija nužno konvencionalan (CI).

Prema Strawsonu performativi su nužno konvencionalni. Mi smo, pak, vidjeli da je performativnost stvar konvencionalnosti sredstva. Strawson, čini se, također predlaže da su činovi koje se zbivaju kao dio kakvog slijeda, te u kojima su činovi u svom slijedu i kontekstu upravljani konvencijama, CI (Strawson, 1971, str. 168). No to nije dovoljno dobro objašnjenje. Činjenica da se čin izvodi u određenim uvjetima — čak i kad je u pitanju performativ — ne čini ga CI. Tu se ne možemo pozivati niti na institucionalne kontekste niti na postupke uređene pravilima. Na sreću, međutim, Strawson je ponudio jasan kriterij pomoću kojeg je moguće razlučiti ilokucijske činove koji su nužno konvencionalni (CI) od onih koji to nisu (NCI). Kod CI izostaje obraćanje nekoj određenoj skupini adresata kod kojih se očekuje izazvati određenu reakciju. To CI daje takvu značajku koja nam omogućuje razlučiti ih od NCI. Kod CI, pod pretpostavkom da ne dolazi do kršenja konvencije, govornik je u stanju jamčiti očitu intenciju koja leži u srži njegovog čina. To ne stoji za NCI (Strawson, 1971, str. 167). Pretpostavimo u oba slučaja da je razumijevanje intencije zajamčeno. Tako ako sudac na utakmici kriketa kaže »Out«, a time nije prekršio konvenciju, tada je očita intencija iz srži njegovog čina ispunjena; a sličan je slučaj i sa sucem koji u sudskom postupku izgovori »Kriv/a je«. Međutim, u onim slučajevima koje Strawson navodi kao primjere NCI, npr. upozorenja, primjedbe, očita intencija — upozoriti koga ili ih navesti da što vjeruju — očita intencija nije ispunjena samo zato što je osigurano razumijevanje intencije, a govornik nije prekršio niti jednu konvenciju. Ključno je pitanje što se uzima kao očita intencija u srži CI. Coady je ukazao na činjenicu da ispunjenje nekih navodno očitih intencija govornika u CI ne može biti zajamčeno (Coady, 1976). Sudac u kriketu tako ne može jamčiti da će branič napustiti igralište, niti sudac u sudskom postupku da će okrivljenik biti obješen. Coady nadalje tvrdi da ukoliko se očita intencija CI učini internijom samom činu, te se time lakše može jamčiti njezino ispunjenje, tada se i očita intencija kod NCI također može učiniti internijom i zajamčenijom.

Postoji li očita intencija u CI koja ne proizvodi reakciju u adresata, te se time može jamčiti; no istovremeno ne postaje intencijom kojom se treba osigurati razumijevanje? Kandidati u Strawsonovom primjeru vjerojatno bi bili ti da je sudac u utakmici kriketa svojim izričajem doveo do toga da branič izađe s terena, a sudac u sudskom postupku da je okrivljenik kriv. U jednom smislu to je neistinito, jer bi sudac i nedužnog čovjeka mogao proglasiti krivim. Samim izricanjem da je okrivljenik kriv, makar to učinio i sudac, okrivljenika se ne čini krivim. Slično tome i sudac u kriketu mogao je pogriješiti i branič nije nužno morao biti izvan terena. No te službene izjave čine više nego, ili pak nešto drugo nego, ukazati na to što službena osoba misli o dotičnom slučaju. Što to oni onda čine ako ne pokušati dovesti do toga da se zatvorenik kazni, a branič napusti teren? Vjerojatno dovode do nastupa konvencionalne situacije, dakle, one koju se može opisati kao situaciju u kojoj je sudac donio svoju presudu, a sudac u kriketu svoju. No zasad ih se još ne može razlikovati od upozorenja, osim što je u potonjih pitanje je li upozorenje dano ili ne nije stvar pitanja je li izrečen kakav performativ ili ne. Možda bismo mogli reći da je time što donosi presudu sudac stvorio konvencionalno stanje u kojem, ili na koje, postoji konvencionalno određena reakcija, da branič napusti teren, odnosno da policajac odvede zatvorenika na izvršenje kazne. No samo izreći to ne znači reći ništa više nego da su CI dio slijeda konvencionalnih činova u kojem izvođenju jednog čina po konvenciji slijedi izvođenje sljedećeg čina u nizu. Namjera da se stvore uvjeti koji bi bili konvencionalno prikladni za nečiji čin ne može biti onakva intencija ili očita intencija kakvu Strawson treba, jer ukoliko je to očita intencija (što je sporno), ona ima analog u NCI, naime, intenciju stvoriti onakve uvjete pod kojima bi bilo prikladno odgovoriti na (recimo) upozorenje. Čini se da moramo prihvatiti Coadyjevu kritiku Strawsona te odbaciti njegov pokušaj razlikovanja CI od NCI te time i njegovu tvrdnju da je pronašao skup ilokucija koje ne samo da imaju konvencionalne načine izvođenja, već su i same po sebi konvencionalne.

Dummett

Prema Michaelu Dummettu govorni su činovi nužno konvencionalni — u skladu sa Searleom i Wittgensteinom on ih uspoređuje s igrama s pravilima (Dummett, 1981, str. 296, 1991, str. 84). Sam Dummett daje objašnjenje za središnji tip govornih činova, tvrdnje. Tvrdnjama upravlja konvencija prema kojoj im je cilj istina, tvrdi Dummett, i utoliko su analogne igrama; jer igre su tipično vođene konvencijom prema kojoj je cilj igre pobjeda.

Dakle tvrdnje su nužno konvencionalne, a središnja konstitutivna konvencija je usmjerenost ka istini. Točnije rečeno, ukoliko govornik izrekne rečenicu u indikativu, on po ovoj konvenciji sebe prikazuje kao da mu je namjera izreći istinitu rečenicu.

Donald Davidson tvrdi da govorni činovi nisu konvencionalni, a posebno se ne slaže s Dummettovim konvencionalističkim objašnjenjem tvrdnji (Davidson, 1984, 1992). Davidson se ne slaže s Dummettovim stavom da su tvrdnje vođene konvencijama, te s njegovom tvrdnjom da je tvrdnja kao čin vođena konvencijom prema kojoj je njezin cilj istina.

Glede prethodne tvrdnje Davidson kaže da šale, pitanja, itd, koji se izvode izricanjem rečenica u indikativu predstavljaju protuprimjere. Davidson vjerojatno drži da je Dummett mišljenja da ukoliko su tvrdnje nužno konvencionalne, onda izricanje rečenice u indikativu mora po konvenciji biti tvrdnja. No Davidson kaže da postoje brojni takvi izričaji koji nisu tvrdnje; a to su vicevi, pitanja i sl. te stoga ne postoji takva konvencija koja vrijedi za tvrdnje. Međutim nije sasvim jasno da postojanje takvih netvrdnji rješava problem; niti pak da ju rješava neizbježnost ili nužna mogućnost postojanja ovih netvrdnji. Jer isto tako moguće je i da postoji takva konvencija, međutim pod određenim uvjetima takvu konvenciju nešto potisne u drugi plan. Dakle, može biti točno da se izricanje rečenice u indikativu — uz ostale uvjete nepromijenjene — ubraja u izvođenje tvrdnje. No ostali uvjeti nisu uvijek isti. Na primjer, ukoliko je iz konteksta jasno kako govorniku tako i slušatelju da govornik nije bio ozbiljan, tada prima facie status izreke kao tvrdnje može biti potisnut. Ili, moguće je da se izričaj i dalje ubraja među tvrdnje, no da je isti ujedno i šala. On može biti tvrdnja u smislu u kojem je i ono što glumac koji glumi Hamleta kaže na pozornici tvrdnja; glumac izriče hinjenu tvrdnju. Što je još važnije, nije sasvim jasno da iz prihvaćanja konvencije o usmjerenosti ka istinitosti, konvencije koja sačinjava tvrdnje, slijedi i prihvaćanje konvencije »smatranja nečega nečim«. Možda tvrdnja nužno uključuje postojanje konvencije o usmjerenosti ka istinitosti, no ne i postojanje konvencije prema kojoj se izricanje određenog oblika riječi treba smatrati tvrdnjom.

Vratimo se na Davidsonov argument protiv stava da su tvrdnje vođene konvencijom o usmjerenosti ka istinitosti. Davidson kaže da ne može postojati konvencionalni znak — indikativ ili što drugo — koji ukazuje na to da govornik namjerava izreći istinitu rečenicu. Jer svaki bi lažac koristio takav znak kad nema takvu namjeru (Davidson, 1984, str. 268). No ovom se prigovoru lako može doskočiti. Moguće je da postoji konvencija prema kojoj stoji da ukoliko govornik izgovori rečenicu u indikativu, on se time prikazuje kao da ima namjeru izreći istinite rečenice. Konvencija bi mogla glasiti ovako: u normalnim okolnostima izgovori rečenicu u indikativu samo onda ako imaš namjeru izreći istinitu rečenicu. No postojanje ove konvencije ne jamči da govornik ima takvu namjeru kada izriče rečenicu u indikativu, no jamči da se on prikazuje kao da ima takvu namjeru. Jer on je jedna od strana koje sudjeluju u konvenciji te će se stoga razumno smatrati da ima namjeru izreći istinitu rečenicu ukoliko izgovori rečenicu u indikativu (u normalnim okolnostima).

Međutim, moguće je pretpostaviti da Dummett prihvaća takvu konvenciju o usmjerenosti ka istinitosti koja ima oblik onoga što smo nazivali konstitutivnom konvencijom. Prema toj interpretaciji govornikov izričaj indikativne rečenice smatra se namjerom izricanja istinite rečenice. Tu se, pretpostavimo, radi o situaciji kao pri postizanju zgoditka u nogometnoj utakmici; u toj se igri udarac lopte između dvaju stativa smatra zgoditkom. Dakako, možemo reći da je udarac lopte između stativa ono od čega se postizanje zgoditka sastoji. No stvari su drukčije kod izricanja rečenica. Osobu koja izriče rečenice u indikativu ne može se smatrati osobom koja ima namjeru izreći istinitu rečenicu. Kao što Davidson ističe, na to nam ukazuje postojanje lažaca. Možda se konvenciju »smatrati za« treba shvatiti u kakvom drugom smislu. Ranije smo predložili da se odnos »smatrati za« treba shvatiti u smislu međusobne zamjenjivosti. Ako je X zamjenjiv s Y, onda se u određenom smislu Y sastoji od X. Nažalost, ne čini se da je izricanje rečenice u indikativu zamjenjivo s namjerom da se izrekne istinita rečenica; ovo prvo ne može odraditi posao za potonje. No u tom slučaju opravdan je prigovor koji Davidson upućuje Dummettu — ili je bar opravdan pod pretpostavkom da Dummett prihvaća konstitutivnu konvenciju.

Međutim, Davidsonov prigovor pada u vodu pred običnom regulacijskom konvencijom sljedećeg oblika: 'izrecite indikativnu rečenicu samo ukoliko namjeravate izreći istinitu rečenicu'. A takva konvencija — ili kakva njezina varijanta — može biti nužna za izricanje tvrdnji, pri čemu bi tvrdnje bile nužno konvencionalne.

No je li zapravo takva konvencija nužna; odnosno, mogu li govornici u načelu izricati tvrdnje u odsutnosti takve konvencije? Dakako, čini se da je integralni dio izricanja tvrdnji taj da se govornici prikazuju kao da su usmjereni ka istinitosti. Dakle pitanje se svodi na to je li moguće takvim se prikazivati bez pribjegavanja konvenciji. Jedan od načina da se to postigne mogao bi biti taj da govornik sugovorniku pruži jake dokaze da ima namjeru izbjeći proizvesti lažno vjerovanje u sugovornika. Tada sugovornik ima jak razlog vjerovati da govornik ima namjeru izbjeći u njega proizvesti lažna vjerovanja. Međutim govornik se time još nije prikazao kao da ima takvu namjeru. Ono što, čini se, manjka je 'otvorenost' govornikove namjere da pruži dokaze da je on/a namjeravao/namjeravala izbjeći proizvesti lažna vjerovanja u sugovornika. Potrebno je da govornik zna da sugovornik zna da je govornik namjerno proizveo dokaze o namjeri izbjegavanja poticanja lažnih vjerovanja kod sugovornika, a sugovornik zna da govornik to zna, itd. Ukratko, ono što je potrebno je postojanje uzajamnog znanja da je govornik namjerno proizveo dokaze o namjeri izbjegavanja poticanja lažnih vjerovanja u sugovornika. Kad se ovaj uvjet ispuni sugovornik bi, čini se, mogao razumno vjerovati da se govornik prikazao, ili se prezentirao takvim kao da namjerava izbjeći proizvesti lažna vjerovanja u sugovornika. Posljedica naše rasprave u svezi s konvencionalnošću govornih činova je da je svakako niz načina za izvođenje govornih činova konvencionalan, i to na različite načine; međutim dokazi upućuju na činjenicu da govorni činovi nisu nužno konvencionalni. Ti se dokazi sastoje iz nemogućnosti Searlea, Strawsona i Dummetta da pruže uvjerljive konvencionalističke modele govornih činova (ili onih vrsta govornih činova za koje su vjerovali da su nužno konvencionalni). Istovremeno mora se reći da nije ponuđen niti jedan argument kojim bi se konačno pokazalo da niti jedan tip govornih činova nije nužno konvencionalan. Zato bi bilo poželjno analizirati svaki tip govornog čina i pokazati za svaki da nije nužno konvencionalan.

Prevela Gabrijela Buljan

Izvori

Austin, J. L, 1976. How to do things with words. Oxford University Press, Oxford

Coady, C. A. J, 1976. Review of (Ur.) Berlin, I. Essays on J. L. Austin. Australia's Journal of Philosophy 54, 300

Davidson, D, 1984. Communication and convention. U: Davidson, D. (Ur.), Truth and interpretation: Perspectives on the philosophy of Donald Davidson. Blackwell. Oxford.

Dummett, M, 1981. Frege: Philosophy of language, 2. izdanje Duckworth, London.

Dummett, M, 1991. The logical status of metaphysics. Duckworth, London.

Grice, H. P, 1989. Utterer's meaning, sentence–meaning and word–meaning. U: Grice, H. P. (Ur.), Studeis in the way of words. Harvard University Press, Cambridge.

Miller, S, 1984. Performatives. Philosophical Studies 45, 247–261.

Miller, S, 1991. The paratactic analysis of lingusitic mood. Journal of Pragmatics 15, 1–11.

Miller, S, 1992. On conventions. Australia's Journal of Philosophy 70, 435–445.

Searle, J. R, 1969. Speech acts: essay in the philosophy of language. Cambridge University Press, Cambridge.

Searle, J. R, Vanderveken, D, 1985. Foundations of illocutionary logic. Cambridge University Press, Cambridge.

Strawson, P. F, 1971. Intention and convention ins peech acts. U: Strawson, P. F, (Ur), Logico–linguistic papers. Methuen, London.

Warnock, G. J, 1991. J. L. Austin. Routledge, London.

*

Članak Speech acts and conventions objavljen u Language Sciences 22 (2000) 155–166.

*

Članak Performing illocutionary speech acts: an analysis objavljen je u: Journal of Pragmatics 34 (2002) 1113–1118.