Govorni činovi i književnost

Pojam performativa uveo je u teorijsku raspravu šezdesetih godina britanski filozof J. L. Austin (How to Do Things with Words, 1962) razlikujući dvije vrste iskaza: konstativne i performativne. Konstativi nešto tvrde, opisuju stanje stvari i, istiniti su ili lažni, a performativi nisu ni istiniti ni lažni te u zbilji izvode radnju na koju se referiraju. Austin smatra da jezik ustrojava ljudsku interakciju, odnosno, u govornom činu razotkriva elemente stvarnoga čina koji ima materijalne posljedice. Budući da ne postoji govor koji nije nekome upućen, Austin dolazi do zaključka da je svaki konstativ prešutni performativ, čime potiskuje prikazivačku dimenziju jezika u korist izričitog ili prešutnog uspostavljanja odnosa moći. Tako postavljeno pitanje performativa potaklo je raspravu u brojnim društvenim i humanističkim znanostima. U bloku koji slijedi donosimo tekstove koji s različitih polazišta (teorija govornog čina, pragmatika, obrazovna problematika, queer teorija, interpretacija književnog djela...) progovaraju o posljedicama izazvanim premještanjem naglaska s konstativne na performativnu koncepciju jezika. Ovaj izbor ne pretendira obuhvatiti sve pristupe problemu; takav bi projekt zapravo bio nedostižan, no blok će biti svrhovit već ako ukaže na široki dijapazon područja u kojima je performativna koncepcija ostavila traga, dok čitatelji koje problematika zainteresira mogu posegnuti za mnogobrojnom literaturom. Osim izvora koji se navode na kraju prevedenih članaka, spomenut ćemo nekoliko knjiga na hrvatskom jeziku: Nenad Miščević & Matjaž Potrč (ur.): Kontekst i značenje (1987); Pierre Bourdieu: Što znači govoriti. Ekonomija jezičnih razmjena (1992); Shoshana Felman: Skandal tijela u govoru (1993); Vladimir Biti: Strano tijelo pri/povijesti: Etičko–politička granica identiteta (2000); Judith Butler: Nevolje s rodom: Feminizam i subverzija identiteta (2000); Vladimir Biti (ur.) Politika i etika pripovijedanja (2002)...

Blok je pripremila Kristina Peternai.