Ekono–trulež

Ekono–trulež

Svi koji su s dolaskom novog milenijuma navršili četrdesetu vjerojatno su cijeli svoj odrasli život proveli u razdoblju koje tako bezbrižno nazivamo »gospodarskom reformom«. Svatko zna o čemu se radi: deregulacija, privatizacija, reforma tržišta rada, mikrogospodarska reforma, plaćanje svega na grbači potrošača, porezna reforma (PDV),1 smanjenje vladinih troškova, više konkurencije, reforma sustava socijalne zaštite i — najnovija porcija — polagana privatizacija Medicarea2 i sveučilišta.

Gospodarska reforma započela je ozbiljno početkom 1980–ih godina s Campbellovim izvješćem i preporukama za financijsku deregulaciju, a nakon toga i kliznom stopom tečaja u prosincu iduće godine. Ona je postala mantrom četiri godine kasnije, u svibnju 1986. godine, kad je ondašnji državni rizničar Paul Keating upozorio kako bismo bez nje mogli postali »banana republikom«.

Neke su stvari dogovorene na svim stranama. Jedna od njih je ta da se gospodarska reforma neće osvrtati na žrtve, da se radi o potpunom preslagivanju čitavog ustroja nacije i društva. Rečeno je da se moramo riješiti naše povijesti »protekcionizma« i »institucionalne zatvorenosti« i pripremiti se za konkurenciju i novo, grubo globalno gospodarstvo. To treba napraviti ili postati »kokos monarhija«!3

Nitko od nas nije imao nikakve dvojbe glede velikih izazova koji su se pred nama nalazili. Ali skoro nitko se nije sjetio reći da nam paket gospodarskih reformi (ili »strukturalnih prilagodbi«, »prepuštanja potpunoj slobodi«, »oslobađanja tržišta« ili »gospodarskog racionalizama« — svi ti termini znače istu stvar) dolazi iz Hladnog rata kao »najbolji način« borbe protiv dugog poslijeratnog gospodarskog procvata koji je običnim ljudima pružio više slobode i bogatstva nego je zapravo mogao.

Početkom 1970–ih došlo je do osnivanja međunarodnih poslovnih organizacija sa svrhom da urazume slobodni svijet kapitalističkih zemalja koji je djelovao odveć stihijski. Prije svega je nešto trebalo učiniti u vezi takozvane »britanske bolesti«, odnosno puzeće stagflacije, ali i u vezi s dugoročnim padom profita velikih korporacija. Godine 1974. Brookings Institution je objavio podatak da je profit američkih korporacija, nakon oduzimanja poreza, u neprekidnom padu od 1948. godine i da je od tadašnjih 8 pao na 5 posto. Dugotrajni poslijeratni procvat nije naročito cvjetao za velike korporacije.

Godine 1975. izvješće za Trilateralno povjerenstvo, jednu od novih globalnih poslovnih asocijacija, preokrenulo je gospodarsku teoriju slobodnog tržišta u politički program koji će teret koordinacije s »prezaposlenih« vlada paraliziranih prevelikom količinom »neodgovornih zahtjeva« prebaciti na instituciju tržišta. Thatcher i Reagan će osobno izvesti pritisak i ostvariti zamišljeno. Tržišta će reducirati očekivanja i administrirati potrebe pojedinih disciplina pojedincima, sindikatima, profesijama, medijima i »intelektualcima koji propituju«. To će »kapitalu dati priliku«, iz temelja protresti sovjetski imperij, riješiti problem glomaznih vladajućih mašinerija i u red dovesti europske socijalne demokracije.

Malcolm Fraser4 pripremio je teren za Campbell Report (koji će kasnije predložiti financijsku deregulaciju) i u procesu restruktuiranja federalne birokracije na važna mjesta su dovedeni mladi i opori gospodarski stručnjaci. Tvrdice iz Laburističke stranke čekali su da pokažu kako mogu zemlji donijeti bolji gospodarski menadžment i bolje rezultate za poslovni svijet nego stara garda Liberalne stranke. Godine 1983. oni su došli na vlast i dobili svoju priliku. Od tada naovamo ljudi nemaju nikakva izlaza, jer se dvije najveće australske stranke međusobno nadmeću koja će donijeti više gospodarskih reformi.5

Nakon dvadeset godina reformi?

Rezultati su bili dramatični. Zagovaratelji reformi požurit će vam reći kako sada imamo snažno gospodarstvo, takvo koje je uspjelo bez ožiljaka preživjeti rasap tržišta i azijsku gospodarsku krizu iz 1997. godine. Zaposlenost je visoka, kamatne stope niske. A sad se stvar dopunski zahuktava sa stopom rasta gospodarstva od otprilike 3,5 posto godišnje. Sve je to točno.

Ali ako bruto proizvod raste, kako to da Australija pada? Gospodarstvo se doista »restruktuiralo«. Kao i kod svih drugih nacija, i naše nacionalno knjigovodstvo dijeli prihod nacionalnog kolača na tri komada: vladin dio, plaće i »ukupni operativni suficit«, odnosno dio koji ulazi u profit. I naravno, gospodarska reforma održala je svoje obećanje. U razdoblju od dvadeset godina, od 1980. do kraja milenija, ukupni dio koji ide u plaće pao je sa 60 na 54 posto, a profitni dio je porastao sa 17 na 24 posto. Dio koji otpada na državne poslove ostao je isti i jednako nizak — mnogima će možda biti iznenađenje kad čuju da u usporedbi s drugim OECD zemljama mi imamo vrlo nizak udio državne potrošnje. On nikada nije bio prenapuhan, kako su nam silom tumačili Peter Reith i John Howard tijekom kasnih osamdesetih godina. Dakle, dok je bruto proizvod nezadrživo rastao, naši su realni troškovi rada padali u razdoblju dužem od dvadeset godina. Tako je istraživanje profesora Boba Gregoryja pokazalo da su 1996. godine mladi muškarci u starosnoj dobi između 25 i 34 godine u realnim pokazateljima kući donosili 75 AUD manje tjedno nego prije dvadeset godina, odnosno 1976. godine (štoviše, oni danas mogu očekivati da će na dereguliranom tržištu rada svoje mjesto na njemu izgubiti s nekih 55 navršenih godina starosti). Dobra je vijest ta da će u prosjeku živjeti oko dvadeset godina duže od svojih djedova. Loša je vijest ta da su njihove mirovine praktički pale u crnu rupu (djelomično zato jer ovise o mušičavosti i etici najbogatijih).

Zagledamo li se malo pozornije, vidjet ćemo da su gospodarske reforme donijele redistribuciju dohotka, resursa i vještina iz provincije u gradove, iz javnog sektora u privatni iz obitelji u tržišno gospodarstvo, u smjeru od potrošača prema proizvođačima — PDV skida deset posto troškova proizvodnje s korporacija i naplaćuje to vama, potrošačima; od donjih 70 posto ljudi koji zarađuju plaću prema najbogatijih deset posto i, ono najvažnije, od stavljanja zarade iz procesa proizvodnje u plaće prema zaradi korporacija. Korporacije su jedini veliki dobitnici gospodarskih reformi, kako je to zapravo na samom početku zamišljeno.

Naše iskustvo reforme

Projekt srednje Australije 6 je istraživački projekt zasnovan na upitnicima, razgovorima i istraživanju skupina ljudi, i to na uzorku 400 nasumice izabranih Australskih obitelji u pet glavnih gradova (»srednji« ovdje znači da su izabrani na temelju popisa stanovništva iz onih područja stanovanja gdje je prosječni dohodak domaćinstva između 20–og postotka i 90–og). Indekst za 2000. godinu bio je oko 57,500 AUD za gornju granicu i nešto ispod 36,500 za donju.7

Središte pitanje bilo je: kakvo je vaše iskustvo gospodarstva? Odnosno preciznije, kako srednja Australija (koju jednostavnim riječima čine svi oni koji nisu ni siromašni ni bogati) proživljava iskustvo gospodarske reforme? »Iskustvo« je ovdje ključno pogotovo iz razloga što ga konvencionalne studije koje provode politički motivirani ispitivači javnog mnijenja i tržišne istraživačke organizacije obično ne uzimaju ozbiljno. One obično ne istražuju iskustvo nego odnos prema nečemu, a koji se obično registrira odozgo prema dolje u odnosu na neku izvanjsku interesnu poziciju. Na primjer, politički ispitivači javnog mnijenja žele istražiti potporu nekom čelniku ili nekoj grupi političara vezano uz pitanje zdravlja, obrane ili nečeg takvog. Isto tako tržišni ispitivači traže zapravo način da nam prodaju nešto.

Nitko ne dvoji glede tehnika i sofisticiranosti ovakvih ispitivanja. Ostaje međutim jedan problem. Objašnjenja se obično bave mislima, osjećajima, intuicijom i uvjerenjima običnih ljudi kao biheviorističkim i odnosnim reakcijama na izvanjske signale i strukturalne uvjete. Toj izvanjskoj strukturi daje se prednost i iskustvo se čita odviše površinski, samo kao derivacija ili, još gore, kao adaptacijska reakcija. Ne treba ni reći kako se tu zapravo radi o Velikom bratu. Naravno, i o lošoj praksi primjene društvene znanosti. Psihologija iza ovog je pogrešna jer izbljeđuje naše društveno značenje. To je loš postupak i iz sociološke pozicije jer kulture — posebno moralne kulture — postaju jeftine i tretiraju se kao ništa drugo nego nedovršene ideje i privatni sentimenti koji se čitaju iz postojećih strukturalnih uvjeta. S ovim grubim funkcionalizmom gubimo iz vida vrlo važnu pretpostavku da obični ljudi imaju orijentire u svom životu i ne uzimamo u obzir kulturalno nasljeđe, pamćenje, orijentaciju u akciji i riziku, strategije privatnog odnosa prema stvarima i obaveze prema drugim ljudima.

Ispitujući iskustvo gospodarske reforme želimo utjecati na nedostatak balansa i razumijeti kako je iskustvo reformi interpretirano i vrednovano u životnom iskustvu srednje Australije. Pogledajmo najprije, u četiri točke, neke od izravnijih, lakše uočljivih aspekata tog iskustva.

1. Srednja Australija zna tko su dobitnici, a tko gubitnici. I izgleda da im je prilično jasno što se dogodilo s njihovim dohotkom u dugom vremenskom razdoblju. Gospodarska reforma pretpostavlja da ljudi neće primijetiti što se dogodilo s njihovim plaćama, pod pretpostavkom da se resursi odmiču od ljudi u malim zalogajima raspoređeno na velike grupe i u dugom vremenskom razdoblju. To pretpostavlja postupak u okviru kojeg veliki gubici mogu biti iskustveno shvaćeni kao mali dobici. Ali to nije način na koji je u praksi djelovalo to iskustvo. Teorija je vjerojatno bila pogrešna. Oko 90 posto srednje Australije zna da su »ljudi s velikim dohocima«, »bogati ljudi s mnogo imovine«, »veliki biznisi« pravi dobitnici ovih reformi. To ne iznenađuje. Ono što je zanimljivije jest da nije uspjelo ideološko blefiranje. Velika većina ispitanih zna da su »ljudi s niskim dohocima«, »mali biznisi« i »obični ljudi općenito« vjerojatniji gubitnici, a ne dobitnici u gospodarskoj reformi. I oni znaju »da su ljudi u sredini« potpuno zanemareni. I još jedna stvar. Neoliberalna gospodarska teroija htjela bi da povjerujemo kako je tržište najbolji način nagrađivanja ljudi za njihovo zalaganje. To slijedi misao da promjene u distribuciji dohotka reflektiraju zalaganje, vrijednost i predstavljaju pravu nagradu zaslužnicima i interesnim stranama u široj ekonomiji. Čudno je onda da u posljednje tri godine najdužeg gospodarskog procvata u živućoj memoriji (u kojem obični ljudi ne dobivaju ništa ili što je manje moguće), većina srednje Australije smatra da distribucija nije poštena.

2. Briga oko radnih mjesta, radnih mjesta, radnih mjesta. Oni vjeruju da dohotci i mogućnosti dobivanja radnog mjesta u Australiji padaju. U posljednje tri godine milenija, kad je gospodarstvo postiglo svoj najveći porast, broj stanovnika srednje Australije koji kažu da su oni koji rade za plaću gubitnici u gospodarskim reformama porastao je za 13 posto i iznosi 70 posto. I opet, što uopće ne iznenađuje, njih oko 80 posto kaže da se osjećaju nesigurnijima danas nego prije početka reformi, odnosno prije dvadeset godina. Dominantan je osjećaj ogorčenosti i on se najviše osjeća kod onih koji su prošli najlošije, s tim, što je važno, da je taj osjećaj prisutan i kod svih drugih. Gospodarska teorija ponovno je u krivu. Ona pretpostavlja da je rad »nekoristan«, odnosno drugim riječima da je on negativna stvar na koju nas treba poticati mrkvom i štapom (štapu se daje prednost jer je jeftiniji od mrkve). Ogorčeni smo jer je tržište rada napad na njegov dignitet. Iskustvo posla kod ljudi predstavlja nešto više od predmeta trgovanja. Za njih je posao vezan uz identitet, značenje, osobnu nezavisnost i vlastiti doprinos — i zato predstavlja nešto što zadovoljava unutarnje društvene potrebe. Unutarnja motivacija predstavlja isto ili više od izvanjske nagrade. Tržište priznaje samo ovo drugo, što znači da plaća u krivoj valuti.

3. Nanosi štetu obiteljima. Preko polovice srednje Australije smatra da se obitelji »jako mijenjaju«. A tri četvrtine onih koji su tako odgovorili na pitanje kaže kako je riječ o negativnoj, a ne pozitivnoj promjeni i da su takve promjene »najočiglednije« — iz razloga koji se odlično opisuju u knjizi Barbare Pocock Work/Life Collisions. Nakon dvadeset godina gospodarske reforme pripadnici srednje klase se nalaze na granici gdje im više nije preostalo strategija za nošenje s problemima. Na tržište rada iz svakog domaćinstva umjesto jedne osobe danas ide dvoje ljudi, potrebno je više obrazovanja, odgađa se rađanje djece, česta su preseljenja u potrazi za boljim poslom, a onda, kad potpuno ponestane energije, ljudi se nađu suočeni s golemim dugom. Upravo tu, kad se obitelj nađe u beznadnoj tržišnoj situaciji bez mogućnosti da tijekom vremena poveća prihod, srednja Australija prolazi kroz najizravnije iskustvo gospodarske reforme: radi se o redukciji kvalitete života. Ako bruto proizvod raste i gospodarstvo hita naprijed, kako to da se njihova odrasla djeca nalaze pred budućnošću u kojoj će morati biti zadovoljni s manje — u svijetu u kojem će biti manje vjerojatno da će posjedovati vlastiti dom i u kojem će obrazovanje i kvalitetna zdrastvena zaštita koštati više no što oni mogu platiti. Drugim riječima naši sudionici ispitivanja kažu da postoji nešto fundamentalno krivo s teorijom koja kaže da dobrota ljudske obitelji treba biti procjenjivana njihovom riješenošću da tržište stave ispred vlastitih društvenih potreba.

4. Između dvije trećine i tri četvrtine srednje Australije misli da »veliki biznisi imaju previše moći«, da eksploatiraju ljude i da bi korporacije trebale biti čvršće regulirane. Srednja Australija nije kabinetski »socijalistička«. Štoviše, ona sa sobom donosi vrlo uspješnu tradiciju i povijest tržišne demokracije. Oni žele cvjetanje biznisa i ostvarivanje dobrih profita. Međutim u situaciji u koju ih je stavila gospodarska reforma oni jesu »revolucionarni«. Oni žele da vlada učini nešto kako bi poslodavstva radila za ljude, a ne obrnuto. Većina ljudi je dovoljno dugo čekala u redovima u banci ili na telefonskoj liniji da bi shvatili što gospodarska reforma doista znači. Oni znaju da »povećanje interesne vrijednosti« znači smanjenje broja zaposlenih, otpuštanje, neplaćeni prekovremeni rad i lošu uslugu. Oni znaju da »sređivanje državne administracije« znači masovno otpuštanje u javnom sektoru, smanjenje prava građana i forsiranje da se zdravstvena zaštita, obrazovanje i mirovinski fondovi traže na tržištu, odnosno u privatnom sektoru. Istraživanje provedeno na srednjoj Australiji naslućuje da je moguće kako je ideologija gospodarske »reforme« imala suprotne efekte. Postoje indikacije kako je veliki dio srednjeg sloja u Australiji shvatio obećanja reforme doslovno i da su ljudi sami krenuli u gospodarsko restruktuiranje. Sada, nakon što su vidjeli što im je sve reforma oduzela, krive vladu i od nje zahtijevaju da počne činiti više, a ne manje, kako bi se mnoge stvari popravile. Oni svakako nisu, kako su se nadali reformatori, odustali od oslanjanja na vlasti i prepustili se tržištu kao jedinom mjerilu. Velika većina ispitanih smatra da vlada može »mnogo učiniti«, a ne »samo malo« kako bi se popravio čitav niz stvari uključujući smanjenje nezaposlenosti, poboljšanje zdrastvenih i socijalnih usluga, smanjenje siromaštva, smanjenje kriminala, kreiranje većeg broja radnih mjesta, potporu obiteljima, smanjenje ponora između bogatih i siromašnih, pritisak na poslodavce da isplaćuju bolje plaće i potporu zajednici općenito.

Ovo su neki od manje kontroverznih zaključaka Middle Australia projekta. Evo i nekoliko mojih zaključaka koje sam izveo na temelju rezultata gornjeg istraživanja, a prezentirani su u knjizi The Experience of Middle Australia: The Dark Side of Economic Reform (Iskustvo srednje Australije: Tamna strana gospodarske reforme).

Zaključci

Gospodarska reforma se doživljava kao poremećaj moralnog ustroja društva. Sudionici projekta srednje Australije cijelo vrijeme govore o previše pohlepe, previše grubosti, gubitku poštovanja, previše agresije, nerealnim očekivanjima i pritisku da se neznance tretira kao konkurente. Govoreći o ovim i drugim brigama vezanim uz pitanja pravilnog postupanja prema drugima — kolegama na poslu, djeci, partnerima i prijateljima — sudionici istraživanja cijelo vrijeme su se zabrinuto i nesigurno pozivali na pojmove dužnosti, odgovornosti, davanja prava, imanja prava i obveze prema drugima. Njihova ljutnja i ogorčenost samo su odraz onoga kroz što iskustveno prolaze kao uznemirujuću »etičku vrijednost kojom uokvirujemo vlastite želje i odnos prema drugima«, da se poslužim riječima Richada Sennetta iz njegove knjige The Corrosion of Character (Korozija karaktera). Pronašli smo gospodarsku reformu impliciranu i često izravno optuženu za stvaranje onog što srednja Australija doživljava kao spuštanje i pucanje moralne podstrukture našeg (pluralnog) sustava vrijednosti. To iščitavam kao revolt protiv gospodarsko–racionalističkog pritiska sile koju naši ispitanici nazivaju »Svemogućim Dolarom«, još dublje u svakodnevnu rutinu dnevnog života u obliku solventnosti znanja, determinatora vrijednosti i automatiziranog koda za sve važne životne izbore. Oni prihvaćaju da je svakodnevna potrošnja ustvari razmjena jedne pružene prilike nasuprot drugoj, i to prema pojedinačnim mogućnostima; ali ne i to da se natjecateljska motivacija prenosi na pitanja brige o članu obitelji, na pravdu, društveno priznanje, zdravstvenu brigu i sigurnost, što bi sve po njihovom mišljenju trebale ostati neutralne vrijednosti koje tržište ne bi smjelo tretirati kao razmjenjive potrebe i izbore.

Za srednju Australiju gospodarka reforma predstavlja izdaju nacionalnog gospodarskog razvoja. Mi smo sekularni, pragmatični i često antiintelektualni ljudi koji većinom izbjegavamo opojno metafizički zasnovano poimanje nacionalnog identiteta. Umjesto toga više volimo definirati naše kolektivne aspiracije na budućnost u pragmatičnijem obliku, kao gospodarski razvoj koji ćemo svi međusobno dijeliti. Od vremena ranih istraživanja i naseljavanja Ord rijeke (neuspjeh) i Snowy Mountains sheme8 imamo veliku vjeru u to da će razvoj stvari učiniti dobrima ili boljima. Pred dvije generacije razvoj je značio industrijalizaciju. Onda, na neko vrijeme, kad smo tijekom Fraserove vladavine počeli gubiti živce, mislili smo da bi to još uvijek moglo značiti eksploataciju minerala i prirodnih resursa na golemoj skali. A potom, od vremena Keatingovog upozorenja o mogućnosti da postanemo »banana republika« 1986. godine, nadali smo se da će gospodarsko restruktuiranje, stiskanje remena i gospodarska efikasnost — ukratko gospodarski racionalizam i veleprodajna gospodarska reforma odozgo prema dolje — poslužiti kao pokazatelj za put prema naprijed. Ali obećanje gospodarske reforme uvijek je bilo drukčije. To je uvijek bilo nešto što morate učiniti da ne krenete prema natrag, a ne sila na temelju koje ćemo nastaviti konstruirati i dijeliti stvarni progres u izgradnji nacije. Gospodarska reforma, pogotovo u svom novom pakiranju kao globalizacija, ima gorak okus jer sve više izgleda kao gubitak nacionalne solidarnosti, pa čak i kao izdaja starijeg ujedinjavajućeg povijesno–stvaralačkog obećanja o nacionalnom gospodarskom razvitku.

Srednja Australija osjeća vlastitu nemoć i zabrinuta je zbog organizirane moći. Australci znaju da politika koncentrira interese. Oni također znaju da se često radi o sirovom i nepredvidivom poslu s rezultatima koji su često manje nego idealni. Vjera u vlast koja ih reprezentira čini ovaj odnos podnošljivim. Omogućuje nam da vjerujemo kako mi ljudi opstojimo kao makrosubjekt političkog izbora, a naši izabrani predstavnici da su objekt, primatelji i izvršitelji tih izbora. Povjerenje čini političare legitimnima. Ali u dvadeset godina gospodarske reforme, a onda i tijekom jednog od najvećih gospodarskih procvata u pamćenju, ovog što se zbio u posljednje tri godine prošlog milenija, nailazimo na podatke da značajna većina od tri četvrtine srednje Australije smatra kako vladama koje pripadaju bilo kojoj stranci ne može vjerovati »da će staviti potrebe nacije iznad interesa njihove vlastite stranke«. Takav odgovor može donijeti zaključak da kod srednje Australije raste svijest o bitnom odmaku od jednog političkog modela prema drugom. U njihovim »srcima i umu« ljudi vjeruju — ili žele vjerovati — u naše povijesno nasljeđe, reprezentaciju u vlasti odozdo prema gore. Istovremeno, u njihovoj zabrinutosti možemo pročitati zastrašujuću svijest o tome da se Canberra podredila stranom — i uglavnom američkom — minimalističkom poimanju elitne demokracije odozgo prema dolje, koja kaže da ako možeš ljude navesti da glasuju za tebe, tada im praktički imaš pravo raditi što god hoćeš. Prikazani brojevi nam bez sumnje ukazuju na to da povjerenje u vlade pada i, štoviše, da je to združeno s mišljenjem kako veliki biznis ima previše moći i treba biti mnogo čvršće reguliran.

Srednja Australija učvršćuje se u uvjerenju da gospodarska reforma smanjuje kvalitetu života. Usred jedne od najdužih ekonomskih »eksplozija« u povijesti koju pamtimo, polovica Australaca iz srednjeg sloja misli da je kvaliteta života u opadanju. Unatoč zasićenosti propagandom i nametanja raznih marketing–tvrtki i reklamne industrije, oni također izgleda znaju što kvalitetni međunarodni izvori govore o sreći i kvaliteti života. Osobno ispunjenje i sreća uvijek su borba i na kraju su osobno, individualno postignuće. Niti vlast niti biznis ne može nam dati gotove recepte. Ali oni mogu pridonijeti da se stvari lakše ili teže ostvare. Postojeći dokazi nam kažu da sreća ovisi pirije svega o psiho–logičnim osobinama i karakteristikama osobnosti koje imaju malo toga zajedničkoga s društvenim i gospodarskim strukturama. Ali iza toga, na sam vrh popisa u svim razvijenim zemljama, uvijek dolaze obitelj, prijatelji, međusobni odnosi i intimnost. Zdravlje je vrlo važno, zajedno sa svrhovitim slobodnim vremenom bez napetosti, iza čega slijedi osobna autonomija i zanimljiv poslao. Varijabla koja uvijek dolazi pri kraju, i gotovo nikad se ne pribraja u postotku većem od deset posto, jest materijalno blagostanje mjereno u bogatstvu i dolarskom dohotku. Srednja Australija razumije da je gospodarski inženjering preokrenuo hijerarhiju vrijednosti naopako, da je stavio dolar na sam vrh i postavio ga kao zajedničkog denominatora vrijednosti za sve stvari koje su najbitnije. Ako je gospodarstvo na vrhu, kako to da Australija pada dolje? Liberalna i utilitaristička gospodarska pretpostavka da više novca znači i veći izbor, povečanje korisnosti i užitka, a time i poboljšanje kvalitete života, nije više u skladu s postojećim životnim iskustvom.

Izjedajući sami sebe

Već dvadeset godina dopuštamo da naše društvo definiraju za nas odozgo prema dolje, kao da je riječ o otvrdnulom neprohodnom blato kroz koje nekako moramo voziti svoje gospodarstvo. U ovom iskrivljenom pogledu na svjetsko društvo, ono se sâmo pojavljuje uglavnom kao generički okvir gospodarstvu, kao otežavajuća okolnost tržištu koju ovo nekako mora nadvladati, kao vlastito idiot–tijelo, ili jednostavno — kao otpad za nepredviđene ljudske i društvene troškove koštanja vođenja korporacija. Prezaposlenost, nezaposlenost i podzaposlenost, degradacija javnog sektora, urušene vizije budućnosti, nesigurnost iščekivanja, osobna agresija, nedostatak poštovanja, bolesti uzrokovane stresom, depresija — i popis ide dalje i dalje — sve se to može pravdati razornom i slučajnom »prijateljskom vatrom«, višestruko potvrđenom u međunarodnim komparativnim studijama. Zato ne bismo trebali ostati iznenađeni spoznavajući da je australski srednji sloj postao malodušan upravo zahvaljujući ekonomskoj reformi.

Ljudi znaju da ih, kako je to jednom rekao Michel Leunig, »na okupu drži više od vremena«. Današnje konzverzacije ljudi zasićene su moralnom tjeskobom vezanom uz gubitak osjećaja odgovornosi o dužnostima, obvezama, pravima i privilegijama. Oni dosta dobro razumiju da »stavljanje ekonomije na prvo mjesto« znači odbacivanje pravih standarda u kotlovnicu u kojoj služi kao gorivo za ekonomiju koja se hrani stereoidima. Pred samo jednu generaciju gospodarski razvoj još je uvijek značio izgradnju nacije. Sada to znači izjedanje samih sebe, svoje kulture i društvenih veza s prijateljima i strancima. Australci su uvijek imali zdravo poštovanje za samopouzdanje, ali to ne znači da su spremni redefinirati sebe kao smanjene ulazne troškove proizvodnje ili kao strateške glumce koji se suočavaju jedni s drugima isključivo kao konkurencijom za malobrojne resurse — a sve kako bi oni gore od njih tražili uvijek više.

Ekonomski racionalizam je dokrtina koja kaže da »ekonomije, tržišta i novac nude jedini pouzdani način određivanja vrijednosti bilo čemu« i koja je krenula u uništavanje naših javnih i društvenih institucija kako bi ostvarila svoje ciljeve. Ako kažete našem srednjem australskom sloju da im gospodarska reforma najavljuje novi vrli svijet »izbora i mogućnosti«, nasmijat će vam se u lice. Učinit će potpuno isto ako im kažete da je gospodarska reforma nešto što su oni sami izabrali. Većina ih smatra da su ubačeni u anglo–američku liberalnu ekonomsku rutinu kako bi se zadovoljili zahtjevi najbogatijih. Oni se sad boje vrlo predvidive situacije u kojoj »sve što je vrijedno u Australiji posjeduje desetak stranih korporacija«, kao što je to rekao Malcolm Fraser u jednom intevjuu 2000. godine.

Za srednju Australiju gospodarska reforma donosi gorak okus u ustima. Izgleda kao da se zapravo već duže vremena zna kamo sve to vodi. Društva koja od gospodarstva traže da služi ljudima prolaze bolje, čak i po konvencionalnim gospodarskim pokazateljima, nego ona koje pokušavaju stvari organizirati tako da ljudi služe ekonomiji.

Suprotno svim dokazima, neoliberalni »hidraulični model« htio bi da povjerujemo kako su nam potrebne slabe vlade da bismo imali jaka tržišta. Srednja Australija zna da to nije točno. Dobro organizirano društvo treba jaka tržišta, jake, aktivne vlade i snažne obitelji koje rade zajedno kako bi čovjek bio na prvom mjestu.

Jednoga će dana možda mudrost, dobra prosudba i darežljivost opet prevladati nad ideologijom. To će navesti vlast da krene od onoga što su najbolji od starih Rimljana zvali amor mundi — briga o svijetu i prijateljski odnos prema strancima.

1

PDV, odnosno porez na robe i usluge, u Australiiji se zove GST: Goods and services tax (op. ur.).

2

Sustav državne zdrastvene zaštite (op. ur.).

3

'Coconut Monarchy' i 'Banana Republic' (kokos monarhija i banana republika) termini su koji se koriste od kraja sedamdesetih i ukazuju na usporedbu sa zemljama Trećeg svijeta i mogućnost naglog zaostatka Australije u razvoju 'ako se odmah ne pristupi procesu gospodarske reforme' (op. ur.).

4

Fraser, Malcolm (r. 1930) političar Liberalne stranke i premijer Australije od 1975. do 1983.

5

U Australiji se na vlasti smjenjuju Koalicija koju čine Liberalna i Nacionalna stranka i Laburistička stranka. Laburisti su na vlasti bili od 1983. do 1996, a otada vlada Koalicija, koja je tri puta za redom pobijedila na izborima. Izbori se ponovno moraju raspisati do studenog 2004. godine (op. ur.).

6

'Middle Australia', zapravo hoće reći srednji sloj australskog pučanstva (op. ur.).

7

Ovo je bruto dohodak obitelji, a na porez otprilike otpada između trideset i četrdeset posto od tog iznosa (op. ur.).

8

»Ord project« je proveden u Zapadnoj Australiji kao najveći australski projekt umjetnog navodnjavanja, ali je zbog slanosti zemlje taj skupi zahvat doživio neuspjeh. »Snowy Mountains Project« je projekt preusmjeravanja Snowy rijeke u NSW u dva tunela kroz planinu Snowy Mountans kako bi se osigurao pogon za hidrocentrale i sustav navodnavanja za jugoistočnu Australiju. Ima šesnaest brana, 150 km tunela i 80 km akvadukata. Proizvodi električnu energiju za dio Victorije, NSW–a i Canberru, a na projektu je od 1949. do ranih sedamdesetih radio velik broj hrvatskih doseljenika (op. ur.).