Egzilna i emigrantska književnost: Dva modela diskontinuiteta u sustavu nacionalnog književnog korpusa u doba kulturalnih studija

Egzilna i emigrantska književnost: Dva modela diskontinuiteta u sustavu nacionalnog književnog korpusa u doba kulturalnih studija

U ovom tekstu namjera mi je progovoriti o dva problema. Jedan je usustavljivanje emigrantske književnosti u pripadni korpus, bilo da se radi o korpusu zemlje s kojom ta književnost dijeli jezik ili zemlje s kojom dijeli prostornu susjednost. Drugi je problem kompleksniji i vezan je uz pitanje egzila i njegovih iskaznih potencijala. Uz pojavljivanje u književnim teksovima, ovaj se fenomen reflektira i u drugim tipovima iskaza koji su tradicionalno promatrani kao prijenos i posredovanje zbilje, a ne njezino uobličavanje. U tom kompleksu dolazi do diskurzivnog preplitanja fiktivnog i faktografskog, te do usložnjavanja na razini forme, gdje elementi fikcijskog preuzimaju dominantnu ulogu u diskurzivnim presjecištima u kojima faktografsko tradicionalno kotira kao dominantno. Radi se o fikcionalizaciji izvjestiteljskog diskurza i o pojavi usložnjavanja diskurzivnih presjecišta u kojima novinski članci ili radioreportaže zadobivaju karakteristike fikcijskog teksta, udaljavajući se od vlastite forme posredovanja informacije i postajući posredovanjem totaliteta (imaginarnog) svijeta. Ova rubna pojava po mom je mišljenju u izdvojenom egzilnom (a do određene mjere i emigrantskom) diskurzu vrlo važna za tumačenje fenomena izdvojenosti iseljeničkog korpusa i njegovo ne–odnošenje prema dva sustava: onom zemlje domaćina u kojem prostorno nastaje i onom zemlje podrijetla prema kojem se jezično i strukturalno odnosi. Uz navedeno, mišljenja sam da sustav 'drugosti' koji proizvodi ovakvo stanje stvari može pridonijeti razumijevanju dvaju procesa. Tu ponajprije mislim na proces književne komunikacije, ali i na sustavno proučavanje odvojka hrvatske autohtone emigrantske kulture koja je s matičnom hrvatskom kulturom stvorila ne–odnos, više negoli interaktivan odnos, razmjenu i puteve za uspostavljanje međusobnog razumijevanja.

Tako za razliku od prilično jasnog modela koji iz domovinskog ugla promatranja razvija Kalogjera (2003), a u kojem se emigrantska književnost jasno može podijeliti na egzilnu, etničku i globalnu, mislim da se izvandomovinski kut uvida u kompleksnost čitava sustava krije upravo u tekstovima koji po svojoj prirodi i izvanjskim stilskim osobinama nisu fikcijski, već na prvi pogled pripadaju izvjestiteljskom, odnosno faktografskom tipu diskurza. U njima je stvoren svijet 'imaginarne Hrvatske' koja nije mimeza stvarne zemljopisno postojeće zemlje, već mita o toj zemlji izgrađenog na temelju nostalgične čežnje za domom, kakve više u stvarnosti zapravo nema. Tako uz etničku književnost (uklopivu u korpus zemlje domaćina i tematski vezanu uz postojanje i život određene etničke skupine na tematskoj razini), egzilnu književnost (koja se uvijek odnosi prema korpusu zemlje podrijetla i funkcionira u sklopu njezina, katkad proširena, sustava) i globalne autore (sa svim asocijacijama koje taj pojam izaziva u procesu usložnjavanja problematike u nadnacionalnim uklapanjima u korpus),1 moramo govoriti i o izdvojenom korpusu koji funkcionira u svom imaginarnom prostoru i stvara vlastiti sustav vrijednosti kojeg je često vrlo teško znanstveno verificirati, ako se problemu prilazi iz pozicije koja prostorno nije dio tog imaginarnog sustava ili se prema njemu ne odnosi kao prema vrijednoj konotaciji, neovisno o tome misli li se iz književno kritičarskog ugla promatranja o samom materijalu kao proučavanja vrijednom ili potpuno marginalnom, u smislu doprinosa razvoju nacionalne književnosti.

Kulturalni studiji i oblici 'preslagivanja mozaika' od 'preostalih krhotina' u oblikovanju današnjeg književnog korpusa

Od vremena ruskih formalista i strukturalista do početka 1970– ih književnost je, baš kao i mnoge druge humanističke discipline, u teorijskim pristupima uglavnom bila promatrana kao zatvoren i nezavisni sustav koji se prema 'zbilji' i drugim vrijednosnim sustavima odnosi samo posredno. Nakon uspostavljanja paradigme razdoblja koje slijedi neposredno potom, a koje je u književnoj znanosti označeno pojmom dekonstrukcije, odnosno potpunog obuhvaćanja i pokušaja otkrivanja totaliteta iza plošnih slojeva prijenosa značenja, u književnoj znanosti i drugim srodnim disciplinama sve je više počeo prevladavati tip razmišljanja o problematici bez oslonca u određenom teorijskom uporištu. Karakteristika takvog razmišljanja često je raspršenost i neusustavljenost, posebice u odnosu na pronalaženje vlastita ishodišta. Katkad se može govoriti i o kontradiktornom odnosu prema 'totalitetu', odnosno sustavu prema kojem se referira kao prema vrijednosno nŕdanoj komponenti. Raspršenost takvih kocepata rezultirala je umnažanjem interpretativnih pozicija. Prema raznim terorijama pojedinih interpretacijskih zajednica uvriježilo se ipak gotovo jedinstveno mišljenje da književnost i njezin opis ne mogu živjeti u izolaciji, izvan odnosa prema ukupnosti njezina kulturna okruženja i drugih sustava koji ju uokviruju i s kojima živi u interaktivnoj vezi. Pri tom se uglavnom nastupa iz pojedinačnih, partikularnih pozicija, a misli se na književne činjenice same po sebi, ali i na procese njihova uobličavanja i mimetičke odnose koje pojedina djela s postmodernom stvarnošću uspostavljaju u obliku 'uzimanja u obzir'. Radi se o raznim aspektima obuhvaćanja onog što prvotno 'nije moglo ići zajedno' jer je bilo odveć heterogeno u odnosu prema stereotipima ideje 'umjetničkog djela'. Tako je već sedamdesetih u idejama dekonstrukcijskih kritičara koji su književnost promišljali (de Man, na primjer) počelo prevladavati mišljenje o postojanju dekonstrukcijske dinamike unutar samog sustava, te okvira za urušavanje jedinstva 'književnog' kao takvog u odnosu na slojevitost označiteljske prakse i njezino ulančavanje koje se počelo tumačiti više u odnosu prema drugim praksama označavanja negoli prema izvanjskoj stvarnosti, odnosno 'sadržaju djela' (usp, iz postsrukturalističke perspektive, npr. Eagleton, 1990). Kod dekonstrukcijskih kritičara taj je proces međutim išao za tumačenjem i otkrivanjem zakonitosti iza naslaga koje se otkrivaju, a ne za parcijalizacijom koja će uslijediti u doba gubljenja središta, odnosno početkom osamdesetih (usp. Biti, 2003).

Odmah nakon toga, dakle osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, počeli su dominantnu ulogu u tumačenju književnosti dobivati pravci proučavanja koji su se više oslanjali na izvanjske elemente 'odosa prema stvarnosti', a manje na samu tradiciju proučavanja književnosti.2 Tu prije svega mislim na kulturalni studij u svoj njegovoj slojevitosti i pojavnoj raznolikosti, od 'guy' čitanja, do etničkog studija ili studija s postkolonijalnim referencama. Takva praksa tumačenja je na osnovama (neo)liberalne pragmaticističke teorije i njezinih protagonista poput Richarda Rortyja (v. 1989), počela 'koristiti tekstove' u obliku njihove pragmatične primjene koja se odnosila prema strogo određenom i iz totaliteta izdvojenom konkretnom elementu razlikovanja partikularnog, od homoseksualnog preko manjinskog do rasnog, postkolonijalnog elementa nacionalne emancipacije ili pak posebnog, koje je vezano uz neki drugi pragmatični oblik 'drugosti'. Tako sam Rorty, na primjer, književno postavlja iznad teorijskog i takvom tipu izražavanja daje dominantno mjesto u kontingecijskom tumačenju partikularne stvarnosti (1989). Totalitet obuhvaćanja 'svega' postaje zamijenjen partikularnim uvidom iz određene 'naše' perspektive koja postaje razlikovna vrijednost u odnosu na 'druge'.3 S druge pak strane bilježi se interdisciplinarnost pristupa koja u proučavanje književnih činjenica uvodi presjecišne sinkronijske prakse iz drugih disciplina, od psihologije do antropologije, ali ponovo na načelu 'korištenja' tekstualnih presjecišta, a ne u obliku nastavljanja na niz tumačenja u međusobnoj (interpretativnoj) korespodenciji.

Upravo na temelju ta dva ishodišta u procesu vrednovanja metode važno je biti oprezan, što se odnosi i na pokušaj uspostavljanja '(post)modernog' pristupa emigrantskoj i egzilnoj literaturi, ali i na dekodiranje tipa 'drugosti' na koju pojedinačni pokušaji tumačenja upućuju. U takvom olako shvaćenom upućivanju na tematski zadanu izdvojenost i posebnost lako se može dogoditi 'zavođenje', odnosno apriorno izdvajanje iz konteksta i oslanjanje na 'korištenje' ponuđenih obrazaca, a ne na tradiciju i uspostavljanje odnosa prema njoj. Uostalom, takvo izmicanje jasnih uporišta nesvjesno je i većinu prakse izvandomovinskog pisanja o fenomenu čije konture ovdje želim naznačiti učinilo isto tako parcijalnim i izdvojenim iz kontekstualnog uključivanja.4

Mislim međutim da je važno napomenuti kako unatoč takvoj teorijskoj situaciji u kojoj je došlo do gubljenja jedinstva i raspršivanja fokusa, većina stručnjaka u praksi ipak i dalje uvažava postojanje generičkih obrazaca koji su karakteristični za književnost i njezin razvoj od samog početka pisane riječi do postmodernih vremena, a nisu bitno zadani izravnim utjecajem izvanjskih okvira koji uvjetuju književna djela i njihovo tumačenje. Takva se suprotstavljenost prije svega odnosi prema (sad već prevladanom) dekonstrukcijskom 'totalitarnom' modelu ogoljivanja teksta, ali i pragmatičnosti neoliberalnog pristupa. Ona se indirektno suprotstavlja idejama univerzalnog i totalitarnog 'razgoljivanja postupka', ali i nastupima postmoderne partikularnosti u obliku korištenja teksta bez njegova smještanja u dijakronijski niz, uz inzistiranje na 'privremenosti' jezika i 'našoj' kontingenciji uspostavljenoj u obliku zajednice istomišljenika.

Zato upravo i naglašavam da u ovom pokušaju izučavanja diskontinuiteta razvoja (usp. Brešić, 2001), izobličavanja forme i smještanja fiktivnog na hrvatskom izvan Hrvatske, izvan okvira tradicionalno fikcijskih rodova i oblika, treba biti dosta oprezan. To kažem zato jer će nas i najmanje povođenje za pronalaženjem univerzalna smisla, ili pak 'korištenje' materijala i povođenje za slobodom intelektualne igre, odvesti upravo na područje gore opisanog 'stanja stvari'. I premda takva jedna intelektualna ili postmoderna igra obično postaje zanimljivim štivom, ona ipak ne otkriva tipove zakonitosti i usustavljivanja koje pružaju otpor protjecanju vremena i stvaraju mogućnost za nadograđivanje u idućim postupcima interpretacije. A govor o faktima jest element koji naš interpretativni pokušaj već na prvi pogled izdvaja iz nepreglednog prostora fiktivnog. Time onda pristup izgrađen na temelju kontinuiteta zapravo pomaže ovakvom tipu diskurza da o fikcijama ne progovora gradbom drukčijeg tipa fikcijskog i u obliku pri/povijesti kao jedinom mogućem odgovoru na pri/povijest koju opisuje svojim privremenim i ideološki determinarim jezikom.

Činjenica je da je pitanje o tome što jest, a što nije književnost ipak tradicijom uvjetovano i da se ne radi o umjetnom problemu što ga je zadalo naše postmoderno vrijeme koje u svojoj (fikcijskoj) praksi odnosa prema raspršenim označiteljskim pojavnostima ipak (možda to i ne htijući) nastavlja raspravu o dvojbi koja je u središtu zanimanja teoretičara i ljubitelja književnog štiva još od prvih strukturalističkih rasprava kad se i razvio studij književnosti kakvim ga poznaje danas već stara škola 'okoštalih' profesionalnih čitatelja, odgojenih na Šklovskom ili Welleku. Uostalom, upravo je tim pitanjem o književnosti otvorena jedna od najznačajnijih knjiga s područja teorije književnosti, Theory of Literature (1949) koju su potpisali Rene Wellek i Austin Warren.

Književnost je, tvrdi Wellek započinjući svoju uvodnu raspravu, sve što je otisnuto. No već u idućoj rečenici dekonstruira vlastitu postavku, ne uspijevajući to doduše učiniti u potpunosti. I premda kaže kako zapisi o 'čarobnjaštvu u Staroj i Novoj Engleskoj' nisu književnost per se, on još uvijek ne isključuje takav tip iskaza i pisanog materijala iz totaliteta koji predstavlja 'mogući doprinos povijesti kulture' (1976/1949/: 20). Stručnjaci koji se bave književnošću ipak su razlučili kanon književnog i književnosti od onog dijela pisanog materijala koji se ne uklapa u korpus, složivši se na ograničavanje fenomena unutar okvira 'književne umjetnosti'. Rorty u tom smislu kaže kako se radi o iskazima koji 'nisu ni točni ni netočni' (isto: 20). Činjenica je dakle da se to ograničenje odnosi na područje radno nazvano imaginarnom književnošću. Prema Welleku, mnogo je fenomena koji se u engleskom jeziku opisuju kao 'fikcija' i kao 'poezija', ali to obično isključuje esejističke i 'ne–fikcijske' radove u širem smislu riječi. On međutim odmah potom priznaje da ima graničnih slučajeva, te da je glavna karakteristika književnog djela, bez obzira na književni rod u kojem se ono ostvaruje, ne samo njegov imaginativni karakter, već i organizacija, iskaz, način realizacije i eksploatacija medija. Slijedi opaska o neslijeđenju praktične svrhe i, kao posljednje, fikcionalnost (Wellek i Warren, 1976/1947/: 27).

Sve do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća u teorijskim radovima 'fikcionalnost' i 'izgradnja alternativnog, autonomnog svijeta' koji se samo indirektno može odnositi prema takozvanom realnom svijetu, smatrani su najvažnijim karakteristikama književnog djela i autohtonosti svijeta književnog stvaralaštva. Modernizam je važnim svojim dijelom bio izgrađen na pretpostavci da je 'svijet književnog djela' suprotstavljen 'realnom svijetu'. Činjenica da je svijest o ograničenjima teorijskog promišljanja i neadekvatnosti izrečenog (fluktuirajućim označiteljima) postajala dominantnom u praksi promišljanja književnog (v. Biti, 2003: 448–450), zapravo se može smjestiti u okvir predradnji koje su pridonijele postmodernom raspršivanju fokusa i uspostavljanju interpretacijskih zajednica zasnovanih na razlici, o čemu je bilo riječi u uvodu. Krajem sedamdesetih godina s Lyotardovim izvješćem o metaentitetima (1979; eng. prijevod 1984), i još ranije Fielderovim člankom u Playboyu (1969), počela je argumentacija o očiglednom kraju totalitarnih sustava znanja i svršetku dominacije (umjetnog) nadjedinstva koje je pripadalo njihovim meta–interpretativnim imperativima. Ta je argumentacija, između ostalog, obuhvaćala i tezu o kraju povijesti i religije kao obvezujućih i ujedinjavajućih metasustava. Tako je u to vrijeme (ponovno) 'totalitarni' način razmišljanja, odnosno usustavljivanja znanja, pa makar i na osnovama svijesti o neadekvatnosti postupka obuhvaćanja subjekta proučavanja (usp. Derrida u: Biti, 2003: 447), podrovan svojim vlastitim instrumentarijem dekonstruiranja, ali sada više ne sa svrhom uspostavljanja novog totalitarnog sustava na ruševinama svega onog što je dekonstruirano. Na tim ruševinama totaliteta izgrađen je umjesto toga cijeli niz novih disciplina čiji je zajednički nazivnik imenovan kulturalnim studijem.

U sklopu tako zamišljenog 'labavog' okvira pojavio se na sveučilištima diljem takozvanog zapadnog (anglo–keltskog) svijeta okvirni oblik kulturalnog (ili kulturalnih) studija(â). Na mnogim sveučilištima, uključujući i ono na kojem radim, kulturalni se studij vrlo brzo osamostalio, često se fizički odvojivši od Odsjeka za engleski jezik i književnost. Krajem devedesetih u sklopu tako zamišljene 'labave konfederacije' proučavanja književne prakse i drugih diskurzivnih presjecišta koja koketiraju s vrlo široko shvaćenim 'fiktivnim', kulturalni studiji počeli su se profilirati formalno, kroz mnoge katedre na anglo–keltskim sveučilištima, ali i neformalno, putem skupinâ proučavatelja okupljenih oko raznih časopisa ili projekata. Tako ti studiji danas uključuju teorijski profiliranije discipline poput novog historicizma, postdekonstrukcijske neoliberalne teorije, postkolonijalne ili feminističke kritike, ali i manje profilirane discipline kao što su 'guy' (homoseksualni) studiji, etnički studiji i drugi studiji ograničeni na interdisciplinarno proučavanje manjinskih pojava u zajednici. Profilirani su na temelju 'jedinstva i drugosti te zajednice' u odnosu na mainstream, odnosno većinsku zajednicu.5 Središte zanimanja u teorijskom promišljanju tradicionalno fikcijskog od projekata vezanih uz kulturu, književnosti ili povijesti rodova, premješta se prema marginalnim kulturalnim pojavama i graničnim fenomenima. Navedimo ovdje samo neke od takvih pojava koje su obuhvaćene popisom većih (i bolje financiranih) projekata na australskim sveučilištima: trivijalni žanr, njegov utjecaj na adolescente i poimanje nasilja u njemu, tipovi komunikacije koje s recipijentom uspostavlja reklamna televizijska poruka u odnosu na ženu kao objekt, razni oblici novinskog komentara i njihov utjecaj na oblikovanje javnog mnijenje kod udanih žena s djecom (a koje ne rade), stripovi s nježnim muškarcima i njihov utjecaj na stvaranje mišljenja o gay kulturi i tako dalje. Ono što se u praksi dogodilo sredinom devedesetih jest premještanje teorijskog interesa s književnosti i njezina kanona zadanog na temelju vrijednosnog suda, prema ostalim kulturalnim fenomenima koji u to vrijeme u praktičnoj primjeni počinju na ovaj ili onaj način zauzimati mjesto koje je nekad, u tradicionalnom poretku vrijednosti, pripadalo književnosti kao privilegiranom sustavu. Radi se prije svega o popularnim oblicima kulture i njezinim konkretnim i pojedinačnim manifestacijama, od simbola i stereotipa posredovanih putem televizijskih reklama, do određenih tipskih članaka u novinama ili u popularnim magazinima, poput proučavanja tekstualnog u mjesečniku Women's Weekly, na primjer. Posebno mjesto koje je književnost imala na sveučilištima i u drugim istraživačkim projektima koji su se bavili 'kulturnim razvojem' nacije, civilizacije i njezinih postignuća u suvremenoj je situaciji postalo zagubljeno, pa čak i izgubljeno (usp. Biti, 2000: 282–284).

Do vremena u kojima se dogodilo gore navedeno raspršivanje fokusa, koji neki stručnjaci u anglo–keltskim zemljama zovu demokratizacijom procesa i uspostavom kulturalne divergencije, i u kojem se korpus proučava samo sporadično, i to na 'konzervativnim' učilištima, postojao je kanon propisanih književnih djela smatranih 'važnima' za naraštaje strukovnjaka koji su se književnošću profesionalno bavili. U toj je tradicionalnoj i tradicionalističkoj situaciji elitna kultura izgrađivana na pretpostavci da su njezini konzumenti dinstancirani od konkretnog iskustva neposrednog dodira i da u svom izboru slijede preporuke 'izabrane manjine' (uglavnom sveučilišnih profesora) koja utječe na uspostavljanje sustava vrijednosti i njegovo balansiranje u odnosu na čitatelje. U toj situaciji nije postojao izravan odnos prema totalnom potencijalu književnog svijeta iz kojeg se je radio izbor (usp. Wellek i Warren, 1947/1976). Književna djela su se tumačila u uskom krugu izabranih proučavatelja, i to na način koji su oni izabrali i odredili adekvatnim. U proces su bili uključivani samo oni koji su vladali 'jezikom izabranih' i odgovarajućim vještinama kojima se proizvodila interpretativna intencija u sklopu koje je valjalo djela tumačiti i preporučati za čitanje. To u praksi znači da je postojao antagonistički odnos između male skupine koja je bila u vlasti instrumentarija za interpretaciju tekstova (jezika), a samim tim i kanona. Isto se odnosi i na opis okvira njegova određivanja i čuvanja njegove autentičnosti. Manjina koja je sebe ekskluzivno nametala kao 'izabrani autoritet' određivala je što je to dobra književnost, a što dobra književnost nije. Otpor takvom tradicionalnom stanju ekskluziviteta na anglo–keltskim sveučilištima i u javnosti općenito bio je radikalan, a jedan od rezultata cijelog procesa 'demokratizacije' (shvaćene ovdje prema gornjem opisu) jest u tome da danas, kad je tradicionalni sustav vrijednosti nakon desetljeća potpune disperzije ipak do određene mjere opet obnovljen, postoji svijest o tome da je proučavanjem takozvanih 'fenomena na granici' moguće saznati više o samom sustavu i zakonitostima koje u njemu vladaju. To se odnosi kako na razlučivanje između djela koja bi mogla biti verificirana kanonskima u odnosu prema drugima, tako i na mogućnosti razvoja, adaptacije i općenito shvaćanja generičkih procesa koji vladaju u književnoj dijakroniji i omogućuju razvoj književnih vrsta i izmjene avangardnih i konzervativnih razdoblja u procesu književnog stvaranja i unutar svakog pojedinačnog, konsenzusom zahvaćenog i opisanog, sinkronog stanja pojedinačne nacionalne književnosti. To se naravno odnosi i na postupak njezina uključivanja u procese označene kao težnja za uspostavljanjem svjetskog kanona.

Pozicija drugog kao zamjena za izdvojenost iz kontinuteta: imaginarna Hrvatska kao koncept

Prije pristupa jednom takvom graničnom fenomenu kao što je to egzilna ili emigrantska književnost, posebice ona hrvatska u Australiji, mislim da bih ovdje trebao spomenuti središnju hipotezu cijelog ovog rada, a nakon toga, prije no što krenemo na razlučivanje dvije različite pojave koje se često miješaju i koje su u sklopu ovog fenomena uokvirene, reći ću i nekoliko riječi o samoj hrvatskoj književnosti kao sustavu, ali i kao korpusu.6 Svjestan sam činjenice da su većini čitatelja sam korpus i način usustavljivanja književnih pojava u sustav prilično poznate stvari i da također u hrvatskoj kritičkoj praksi postoji jasno izgrađena svijest o ipak nešto drukčijem tipu usustavljivanja u korpus (a onda i kanon) od onog 'elitističkog' o kojem je bilo riječi vezano uz pregled 'povijesti bavljenja problemom' u anglo–keltskoj tradiciji. Samim tim postaje jasniji i odgovor na pitanje zašto u hrvatskoj sveučilišnoj praksi kulturalni studij nije bio toliko prominentan i agresivan čimbenik u bavljenju književnom i kulturalnom problematikom devedestih godina, kao što je to bio slučaj u navedenom obrascu.

Što se pak tiče izdvojenog fenomena egzilne i/ili emigrantske književnosti u okružju u kojem na teorijskoj razini dominira kulturalni studij, stvari bi trebale izgledati drukčije. Ono što je osobito zanimljivo za nas ovdje jest pitanje zajednice izdvojene iz cjeline u postmodernom poretku kakav vlada u okružju 'druge' sredine, a kakvom je upravo okružena hrvatska australska zajednica. Ona se prema tradiciji prirodom stvari mora odnositi na dva načina. S jedne strane tu je tradicija zemlje podrijetla sa svojom jasno izgrađenom dijakronijom i sinkronijskim stanjem prema kojem postoje određeni izgrađeni mostovi, ali nema prostornog kontinuiteta. Na temelju te činjenice dolazi i do gubitka vremenskog kontinuiteta, odnosno dvije sinkronijske odvojene prakse ne razvijaju se paralelno. Upravo na temelju takvog dislociranog stanja, i to baš na način na koji funkcionira partikularnost pojedinih odvojaka kulturalnog studija, bit će nam u ovom radu gornja situacija od ključne važnosti i ovdje na hipotetskoj razini proučavanja i kasnije kod donošenja određenih zaključaka. Način na koji je tkivo hrvatske zajednice izvan Hrvatske odvojeno od matice i vlastita prirodna okruženja omogućuje joj položaj drugosti, na isti način na koji svoju drugost i različitost ističu razni drugi tipovi manjinskog oblika odnosa prema totalitetu (i totalitarizmu) većine. U samoj Australiji situacija je još specifičnija jer se uglavnom radi o zajednici koja je iz cjeline izdvojena sustavnim neodnošenjem prema matici kroz duže vremensko razdoblje od nekih pedesetak godina. Bilo kojim mjerilima gledano radi se o rubnoj situaciji. Odnos prema okvirima kanona povijesne uvjetovanosti temelji se na dislociranosti, a samim time i dijakronijska situacija nastavljanja dolazi u pitanje, jer logika izdvojenosti proizvodi tip dislociranosti koji se teško može uklopiti u dijakronijsku kompleksnost kanona zemlje podrijetla i njegovu sinkronijsku dinamiku i sustav intertekstualnosti koji njime vlada na razini oblikovnosti i poetičkog ustroja općenito. Istovremeno, odnos u sklopu prostorne sinkroničnosti u odnosu na australsko okruženje nije ostvaren niti kao metonimija susjednosti, niti na načelima metaforičnog pronalaženja sličnog u različitom.

No, počnimo od konkretnog sustava književnog stvaralaštva. Prvo valja ponoviti već poznate stvari. U slučaju australske hrvatske zajednice, govoreći o fikciji u tradicionalnom smislu riječi, korpus o kojem možemo govoriti vrlo je malen i nije osobito važan bilo za povijest hrvatske ili australske književnosti (usp. Škvorc, 1995). Bez radova pjesnika, dva ili tri prozna pisca i dvoje dramatičara takozvanog australskog hrvatskog podrijetla, hrvatski književni korpus kao cjelina ne bi izgledao bitno drukčije. Nepostojanje australskog hrvatskog književnog korpusa ne bi na bitan način alteriralo iskaz hrvatske proze ili strukturu hrvatskog stiha. Hrvatska scenska umjetnost također ne bi bila bitno drukčija bez radova Karla Kiselog ili Jen Vuletich. Štoviše, neuključivanje tih radova u sustavniji opis hrvatske ili australske književnosti vjerojatno kod većine kritičnih čitatelja ne bi bilo niti primjećeno. Što se pak tiče uokviravanja totaliteta fikcijskog u odnosu na rubne vrste i djela koja se ne mogu svrstati u određeni književni rod, a posjeduju strukturalne elemente diskurzivnih obilježja drugosti koja pretendira na svoj dio partikularnosti unutar 'hendikepirane' zajednice u antagonistički raspoloženom okruženju, stvari stoje drukčije.

U takvom kontekstu sustav iskazanog ne ograničava se samo na 'pisanu riječ' koja nema pragmatičnu svrhu o nepostojanju koje su govorili Wellek ili Rorty definirajući književno 'u užem smislu riječi'. Umjesto toga tip neodnošenja prema konkretnoj stvarnosti pojavljuje se u diskurzima trošenim u drugim oblicima tekstualne prakse. U konkretnom slučaju, riječ je o novinama, naoko nefikcijskim knjigama, fanzinima, političkim pamfletima, pismima, kasetama, videokasetama, zapisnicima pojedinih društava i drugim oblicima materijala u kojima pri/povijest intencijski pokušava postati povijest ili, u slučajevima pragmatičnog zaživljavanja imaginarnog prostora nostalgije, povijest postaje prerušena u pri/povijest.

I dok sama tradicionalna književna ostvarenja napisana u obliku lirskih pjesama (Glavor, Kumarich, Pervan, Bačić–Serdarević i dr), epova (Šaravanja), romana (Kiseli, Sucich, Vela, Bačić–Serdarević, Vukić, Šaravanja, Čubrilo) ili dramskih tekstova (Kiseli i Vuletich) uglavnom preživljavaju u obliku 'trošenja modela' i neuklapanja u dvije sinkronije izgrađene na osnovama dijakronijskog razvoja hrvatske, odnosno australske književnosti, tekstovi koje je teže rodovski odrediti funkcioniraju kao tip rubne fikcije podatne za uočavanje, a samim tim i tumačenje, postmodernog iskoraka koji se na taj način ostvaruje. Postmoderni iskorak u tim ideološki vrlo obilježenim tekstovima možda je posve slučajan i neplaniran, ali mislim da je moguće opisati ga i odrediti njegov tip 'drugosti' u odnosu na ostale oblike partikularnih diskurzivnih praksi pojedinih izdvojenih zajednica. Tako već ovdje možemo reći kako će razne razine fikcijskog biti moguće dekodirati posvuda gdje postoje oblici uokviravanja fenomena imaginarne Hrvatske: od uočavanja fikcijskih naslaga nekih elemenata u pismima upućenim u ime neke od organizacija australskim ili hrvatskim dužnosnicima, do članaka u novinama koji pretendiraju na faktografsko shvaćanje i interpretaciju fikcijskog. Radi se ne samo o člancima u književnim separatima, već i onima u ostalim dijelovima novina. Na ovoj razini promatranja fenomena zanimljivo je primijetiti da su čak i komentari u novinama zajednice često pisani u obliku alegorija sa snažnim mitološki motiviranim slojem koji često nije kontekstualiziran u svrhu apropriacije ili naturalizacije određenog tekstualnog, niti pretendira na povijesnu rekonstrukciju pri/povijesti. Mitološki sloj potrage za imaginarnom Hrvatskom i autorska intencija čežnje za 'izgubljenim domom' prisutni su katkada čak i u tipu teksta koji je u svojoj osnovi sportsko izvješće. Sličnu situaciju možemo pratiti i u nekim izvješćima s priredbi održavanih u sklopu australske hrvatske zajednice. I oni u svojoj jezgri posjeduju fikcijske elemente. Kao književni tekstovi često mogu nekim svojim slojevima funkcionirati i historijski uokvirene rasprave o 'povijesti hrvatskih zemalja' ili one o 'povijesti zajednice'.

Ta fikcionalnost raznih tipova novinskih izvješća u egzilnoj i emigrantskoj periodici očiglednija je na mikrostrukturalnoj nego na maksrostrukturalnoj razini. U sklopu projekta 'imaginarne Hrvatske' neki od 'fakata' na kojima je ona izgrađena pripadaju zapravo mitološkom svijetu vanvremenskog i zasnivaju se na mitovima o neupitnim vrijednostima i legendama o njihovom čuvanju. To naravno ne predstavlja problem samo po sebi, bez obzira na to govorimo li o razini interpretacijske ili čitateljske intencije, odnosno namjere. Činjenica je međutim da fikcionalni karakter tekstualnog postaje očigledan tek kada se žarište ispripovijedanog usmjeri na dinamiku između faktografskog žanra i mikrostrukturalnih elemenata koji su u svojoj osnovi fikcijski zasnovani. Tako ostvaren tip pripovjedne intencije proizvodi fikcijski tekst koji predstavlja upravo onakav tip rubnog slučaja kakvog smo spominjali govoreći o interesu kulturalnih studija za pojave koje na takvom tipu diskurzivnog pokušavaju iz sočiva partikularnog osvijetliti cijeli sustav i njegove osnovne forme reprezentacije. Ako se nakon ovoga vratimo Wellekovom i Warrenovom opisu 'ostalih' elemenata karakterističnih za fikciju, možemo slobodno reći da fikcionalno u emigrantskoj i egzilnoj književnosti svoja najzanimljivija postignuća nije ostvarilo u formama koje ulažu svjestan napor da postanu dijelom korpusa koji im izmiče (dakle u književnim tekstovima per se), već u rubnim tekstovima koji svojom strukturom i intencijom pristupa fenomenu imaginarne Hrvatske ustvari nemaju nikakvu pretenziju za fikcionalnošću, svojim oblikom oponašajući zapravo (imaginarnu) stvarnost. Radi se dakle o tekstovima koji pokušavaju 'prenositi informaciju' i ne žele biti književnost, već svojim odnosom i referiranjem prema mitu (kreacije) i legendama (prijenosa) stvaraju fiktivno štivo fingirajući faktografičnost pristupa.

Time naravno ne želim reći da australske hrvatske novine pričaju svojim čitateljima bajke. Činjenica je zapravo u tome da se radi o mediju koji u vrlo kompleksnoj ideološki uvjetovanoj situaciji prenosi stvarnost zajednice koja je u svojoj prirodi nostalgične uvjetovanosti zapravo do određene mjere usmjerena na fikciju kao instrumentarij za izgrađivanje imaginarnosti vlastite domovine. Ta domovina nije istovjetna zemlji podrijetla kakva ona jest, već onakvoj, da se poslužim Fryevom parafrazom Aristotelova opisa tragedije, 'kakva bi ona trebala biti'. U tom procesu postoji podjednako kompliciran odnos prema oba okvira koji zajednicu i njezine medije iskazivanja uokviruju, bilo da je riječ o zemlji podrijetla ili govorimo o zemlji domaćinu. Radi se o vrlo kompleksnoj problematici koja je u svojoj novijoj povijesti proizvela mnogo napetosti. Sama pozicija 'drugoga' u odnosu na okolinu i nostalgično uvjetovanu 'čežnju za domom' kakva više ne postoji dovodi kazivača na rubnu poziciju. Unutar njezinih okvira granica fakata i fikcijskog često se briše, pogotovo kada je građena na tradiciji izgradnje mita o imaginarnoj domovini, bilo da se radilo o Hrvatskoj ili Jugoslaviji, ovisno o ideologijskoj aproprijaciji i ideološkoj stereotipizaciji autorske instance.

Imajući sve to na umu može se reći da tip diskontinuiteta koji je ostvarila književnost australskih Hrvata u odnosu na dva književna sustava do neke mjere podriva pozicija 'drugog' u kojoj se u ova postmoderna vremena našla hrvatska zajednica Australije, ali isto tako i njezina pozicija nostalgičnog odnosa prema realnosti 'zamišljene Hrvatske', zemlje i kulture izgrađene na paralelnoj dijakroniji odnosa koji niti u jednom trenutku vlastite povijesti nije bio interaktivan. Tako je upravo partikularnost problema i izdvojenost iz dva korpusa omogućila njegovo postmoderno usustavljivanje u tip korpusa u kojem bi doista 'sve bilo moguće', baš kao u Lyotardovoj studiji o kraju metasustava na ruševinama kojih će biti izgrađeni novi, ali s fiktivnim kao odrazom partikularna interesa NAS u odnosu na DRUGE. To je upravo i način na koji Rorty vidi budućnost kontingencije kao privremenosti koja je u mogućnosti izgraditi vlastiti sustav i odnositi se prema totalitetu iz partikularne pozicije DRUGOGA.

Mogućnost (nemogućnost) određivanja mjesta izdvojenog književnog diskurzivnog presjecišta u nacionalnom korpusu književnosti

Prije no što nastavimo raspravu o gornjem problemu, smatram važnim naglasiti činjenicu da je prostorni diskontinuitet kroz povijest hrvatske književnosti bio prisutan kao vrijednosna kategorija razlikovnosti gotovo u svim fazama njezina razvoja. Najprije želim naglasiti činjenicu koju je prvi usustavio Vinko Brešić koji kaže kako hrvatska književnost 'pripada onom tipu europskih literatura čiji je korpus necjelovit a kontinuitet poremećen'. Kao glavni razlog necjelovitosti Brešić navodi 'dugo nepostojanje nacionalne države', a kao glavni razlog poremećenosti kontinuiteta 'relativno česte i duboke političke lomove, te socio–kulturne pokrete u nacionalnoj povijesti' (2001: 179). To također znači da izvan unutarnjeg razvoja hrvatske književnosti, u odnosu prema njezinoj domovinskoj dijakroniji i prostorno zadanoj problematici, postoje dva tipa diskontinuiteta, od kojih je jedan stabilan a drugi nestabilan. Prvi čini korpus, odnosno korpusi književnosti hrvatskih nacionalnih manjina u zemljama sa stabilnim hrvatskim zajednicama. Tu je riječ o književnim korpusima hrvatskih manjina u Mađarskoj (v. Blažetin), Rumunskoj, Vojvodini, Austriji i Italiji. Njihovi književni korpusi su stabilni a takav je i njihov tip (ne)uklapanja u jedinstvenu maticu, to jest odnosa prema njoj. U tim odnosima postoji stalna interakcija s korpusom matice. Nestabilan model uspostavljen je u okviru egzilnih skupina (ili pisanja izoliranih pojedinaca), te emigrantskih zajednica u zemljama u kojima žive nestabilne etničke zajednice (nasuprot stabilnim manjinama). Te se zemlje kulturalno i politički ponašaju kao 'zemlje domaćini' koje 'pružaju mogućnost' drugima da zadrže dio svoga identiteta. Tom je postupku većinom cilj dobiti sretne građane koji svojim 'pravom na razliku' ustvari postaju dio mehanizma koji je tu razliku ponudio kao put prema uspostavljanju zamišljenog jedinstva nacija u stvaranju. Pravo na razliku ostvaruje se kao pravo korištenja svog jezika (ne i njegova ravnopravnost) i njegova umjetnog oblikovanja u okvirima vlastite izoliranosti. Tu se u prvom redu misli na ove zemlje: Sjedinjene Države, Južnu Afriku, Australiju, Novi Zeland, Kanadu, Čile i Argentinu. Što se književnosti tiče, ovdje je riječ o nestabilnim korpusima i sporadičnim interaktivnim odnosima, uglavnom pojedinaca. Sama nestabilnost odnosa korpusa drukčija je od slučaja do slučaja, ovisno o političkoj, kulturnoj i drugim tipovima interakcije s maticom, ali i situacije u određenim zemljama, ovisno o stupnju njihove multikulturalnosti, odnosno njoj oprečne politike nazvane 'melting pot', što se može prevesti kao talionica (to jest 'mašinerija za asimilaciju'). Razlika između situacije na terenu u multikulturalnim zemaljama (Australija, Kanada) i onima koje potenciraju asimilaciju (SAD) sastoji se u tome što u prvima prevladava emigrantsko–egzilni model književnog izraza, a u drugima etnički (i globalistički).7

U oba slučaja dakle, što je već na prvi pogled vidljivo, glavni element nestabilnosti je prostorna izdvojenost. Vremenska izdvojenost, odnosno poremećenost kontinuiteta, u sinkronijskom opisu suodnosa dvaju sustava sekundarna je i uglavnom je posljedica prvog tipa nestabilnosti i, posljedično, uspostave razlike kao vrijednosti. Ta se razlika uglavnom odnosi na vladajuće stilske formacije i njihovu nepodudarnost u određenom sinkronijskom trenutku uspostavljanja zamišljenog, teorijskog presjeka 'stanja'. Postoji međutim i treći element koji bitno obilježava nestabilnost i pridonosi uklopivosti/neuklopivosti u jedinstvenu maticu. To je jezični diskontinuitet, a s njim u vezi postoji i čimbenik koji pod upitnik stavlja mogućnost međusobnog svođenja dva korpusa pod zajednički nazivnik, posebice kad govorimo o tipu literature koju Kalogjera (isto) naziva etničkim, odnosno o djelima 'pisaca hrvatskog podrijetla' koji su dijelom korpusa samo djelomično, i to uglavnom samo na tematskoj razini.8 S druge strane, bitna razlika postoji u dijelu izvandomoviskog korpusa koji je Kalogjera označila egzilnim, između književnih činjenica koje se ostvaruju unutar okvira emigrantski izdvojenog korpusa ne–odnošenja (romani Ivane Bačić–Serdarević ili Drage Šaravanje, na primjer) prema domovinskom korpusu matice i egzilnih djela koja se ostvaruju na razini odnošenja, ali ne i uklapanja u suvremeni sinkronijski okvir matice (pjesme Borisa Marune ili Viktora Vide, na primjer, a u Australiji romani Branke Čubrilo). Naravno, taj egzilni element danas više nije prisilan i pojavljuje se kao oblik izbora vlastite pozicije izdvajanja, o čemu više na drugom mjestu.9

U objašnjavanju konkretnih pojava diskontinuiteta, dosta nam može pomoći kratak uvid u neke od dijakronijskih situacija u povijesno prirodnom okruženju hrvatskog jezika. Govoreći o povijesti prostornog diskontinuiteta, odnosno poremećenosti kontinuiteta, može se odmah uočiti njegova važna uloga u opisu dijakronijskog presjeka stanja u određenom povijesno–književnom razdoblju. Za hrvatsku književnost karakteristična je česta pojava necjelovitosti i parcijalizacije sustava tijekom pojedinih razvojnih faza književne paradigme. Ti su paradigmatski sklopovi često ograničeni na uski i politički prostor, koji je u određenom trenutku bio izdvojenim dijelom nacionalnog korpusa (npr. Dubrovnik, Hvar, pa kasnije i Zagreb). Gledano pak iz perspektive vremenskog kontinuiteta, hrvatska književnost naoko predstavlja jednu od rijetkih slavenskih literatura koja prati sve razvojne faze idealno zamišljena zapadnog korpusa i njegova povijesnog razvoja, odnosno izmjene stilskih formacija (usp. Čiževskij, 1971, o stilskim formacijama, Flaker, 1986). To znači da se 'idealni' europski model, s manjim ili većim zakašnjenjem te s manjim ili većim uspjehom, odražava kao preslik 'idealnog stanja' u hrvatskoj književnoj povijesti (o vremenskom diskontinutetu v. Frangeš, 1978). Izmjene dominantnih književnih stilskih formacija mogu se u tom korpusu pratiti kao školski primjer generičkog razvoja književnih vrsta i stilova gotovo od srednjeg vijeka, ali često s poremećenim kontinuitetom i necjelovito s obzirom na razvoj u pojedinim regijama hrvatskog nacionalnog korpusa. Tako je na primjer poznata stvar da u sjevernoj Hrvatskoj nije bilo tako razvijene renesansne književnosti, odnosno da nije postojala na način na koji bogatstvo njezinih formi i književnih mehanizama razvoja možemo pratiti u južnom priobalju. Štoviše, književnost sjeverne Hrvatske sve do osamnaestog stoljeća nije bila jednako razvijena kao ona u južnoj Dalmaciji. Čižmečkij, štoviše, tvrdi da je sjevernohrvatski model u svojoj biti sličniji razvoju književnosti kod ostalih slavenskih zemalja srednje Europe, nego što ga se razvojno može uspoređivati s jadranskim renesansnim i baroknim korpusom (isto). Hrvatska istraživačka praksa međutim takvu tvrdnju opovrgava, ali Kombol, Franičević, Hercigonja, pa kasnije S. P. Novak, Fališevac, Kravar i drugi jasno ukazuju na činjenicu da je u sjevernoj Hrvatskoj razvoj ipak bio atipičan, a da su u djelima šesnaestog stoljeća ustvari obavljane 'pripremne radnje' za kasniji barokni iskaz kajkavskog područja, s tim da je kontinuitet okvirnih pretpostavki vladajuće stilske formacije ipak uvijek bio prisutan, u najmanju ruku kao ostvariva potencija. Čiževskij dakle nije bio svjestan protoka veza i informacija te međusobnih utjecaja sjevera i juga (čakavskog i kajkavskog dijalekta, v. Franičević, 1983: 607, ili Hercigonja, 1983: 333 i dalje) koji je više bio značajan za uokviravanje čitava fiktivnog svijeta, negoli za sama ostvarenja koja bi na sjeveru Hrvatske bila prisutna na hrvatskom jeziku kao kanonska. Naravno, kao i uvijek činjenice će proturječiti pokušajima kratkih i općenitih sinteza, koja u gornjem slučaju obuhvaća cijeli slavenski prostor, a u ovom samo pukušava pronaći ishodišta za uokvirivanje suvremenog problema. Tako na primjer Novakov uvid u djelo Janusa Panoniusa (Ivana Čezmičkog) odmah demantira gornju tvrdnju o nepostojanju (renesansnog) kontinuiteta u sjevernoj Hrvatskoj. Istovremeno, činjenica da se radi o latinskim stihovima 'panonskog Petrarce' (1997: 123), također pridonosi razmišljanju o tipovima diskontinuiteta koji su središnji i za ovu raspravu, ali na sasvim drukčijoj razini.

Iz navedenog bi se moglo zaključiti kako je prostorni diskontinuitet u hrvatskoj književnosti zapravo prisutan još od vremena Marulićeve Judite (1501, objavljena 1521). Unatoč 'protoku informacija' i 'stalnom kontaktu' sjevera i juga (književne) Hrvatske tijekom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, na prostoru paradigmatskog tipa mišljenja koje prati obrasce, a ne odstupanja od njih, uz prostorni diskontinuitet na prostoru sjeverne Hrvatske pojavljuje se dakle i vremenski koji kasnije, u vrijeme premještanja književnog središta u Zagreb, postaje karakteristikom književnosti s područja južne Hrvatske.

Vremenski i prostorni diskontinuiteti su dakle do određene mjere karakteristični za hrvatsku književnost i njezin korpus od prvih autorskih djela napisanih na hrvatskom jeziku. Ali pitanje koje se s tim u vezi nameće jest kako prostorni diskontinuitet utječe na vremenski diskontinuitet u dijelovima književnog prostora na kojima dolazi do prostorne isključenosti, a kao posljedica toga i do vremenskog diskontinuiteta? Tako, na primjer, kad se u vrijeme racionalizma i prosvjetiteljstva središte aktivnosti vezanih uz živi organizam hrvatske književnosti djelomično premiješta iz Dubrovnika u Slavoniju, a onda u razdoblju 'stilskog pluralizma' (Jelčić) pred kraj osamnaestog stoljeća u Zagreb, gdje konačno potpuno prelazi u vrijeme romantizma, dolazi li zbog pojavljivanja prostornog uskraćivanja cjelovitosti isto tako i do vremenskog diskontinuiteta zasnovanog na generičkim osnovama unutarknjiževnih zakonitosti, a ne samo na temelju zadanosti izvanjskih okvira koji situaciju determiniraju politički i kulturalno? Pitanje možemo postaviti i ovako: ostaju li izvan kanona djela koja podražavaju zatečeno stanje, to jest ona koja ostaju isključena iz procesa razvoja i utapaju se u kontekstu 'trošenja modela', reflektirajući više prethodno razdoblje i procese koji se zbivaju u relativno izoliranom prostoru u kojem se u određenom povijesno–književnom trenutku ne prati vremenski kontinuitet? Ili su upravo ti lokalno definirani prostori mjesta određivanja presjecišta književne dinamike i otkrivanja zakonitosti na temelju kojih uopće dolazi do uspostavljanja novog kontinuiteta, kasnije kad i 'premješteni' model postaje istrošen?

Mislim da ovom problemu, u sklopu teorijskog pristupa razvoju zakonitosti uokviravanja poetike hrvatske književne dijakronije, nije u prošlosti poklanjano dovoljno pozornosti i da se zapravo radi o prilično neistraženom području. Jednom kad se otkriju okvirni mehanizmi ovog premještanja i poetičke posljedice uspostavljanja prostornog (i vremenskog) diskontinuiteta, odnosno poremećaja cjelovitosti u samom sustavu, čini mi se da ćemo dobiti i neke paradigmatske mehanizme korisne za opis sustava i primjenjive na određivanje zakonitosti modalnih oblika književne proizvodnje koja živi izvan vlastite matice, odnosno u našem slučaju čak i izvan prirodnog jezičnog okruženja. Neke od implikacija ovakve situacije u odnosu prema stabilnom modelu iseljeničke književnosti obrađene su u nekoliko monografija. Situacija međutim u nestabilnom modelu, bilo onom izgrađenom na načelu ne–odnošenja (emigrantski model) ili ne–uklapanja (egzilni model), mislim da nikad nije sustavnije obrađena iz ovog kuta promatranja.

Književni stručnjaci koji su se problematikom nestabilnog modela bavili (Brešić, Grubišić) u biti se slažu da postoji određena razlika između dvije cjeline koje nisu u interaktivnom odnosu i međusobnoj intertekstualnoj međuzavisnosti. Radi se s jedne strane o emigrantskoj literaturi koja se razvija kao autonomni korpus i o egzilnoj literaturi, koja je iz matice prognana ali je istovremeno s njom ostala u stalnoj intertekstualnoj međuzavisnosti, unatoč činjenici da se raznim opresivnim instrumentima ta interakcija pokušavala izvantekstualno onemogućiti. Nakon pada berlinskog zida, komunističkog društvenog uređenja u bivšoj Jugoslaviji i konačno uspostavom suverene hrvatske države, vrlo je teško danas govoriti o egzilnoj literaturi u tradicionalnom smislu riječi. Umjesto egzila kao prisile, danas mislim da možemo govoriti o egzilu kao izboru.

Suprotno od emigrantske književnosti koja slijedi poetičku postavku izgradnje vlastitog 'paralelnog korpusa' imaginarno ostvarene cjeline s odnosom prema matičnom korpusu koji je nasumičan, nesustavan i asinkroničan, egzilna literatura (kao izbor) uvijek je u određenom interaktivnom odnosu prema sinkroniji matične književnosti. Isto tako, ona se prema književnoj dijakroniji matične književnosti ne odnosi kao prema iskorijenjenoj svevremenosti mitskog prostora bez povijesne perspektive, već prema njoj nastupa na sličan način kao suvremena matična književnost. Uspoređujući sa suvremenom situacijom određena razdoblja povijest hrvatske književnosti, vidjet će se da se pozicija egzilanta često pojavljivala kao važan čimbenik razlikovanja i bitno izvantekstualno određenje interpretacijskih pozicija. Prisjetimo se samo Marina Držića i njegove (urotničke) pozicije i, na kraju, smrti u egzilu. Tijekom stoljeća egzil su izabrali ili na njega bili prisiljeni mnogi pisci hrvatskog jezičnog i književnog područja, od Janusa Panoniusa (Ivan Čezmički) do Juraja Križanića. U egzilu su bili Matoš i Ujević, a nakon Drugog svjetskog rata takva je sudbina zadesila čitav niz hrvatskih pisaca, od Vinka Nikolića, do Viktora Vide i Borisa Marune. Danas će krug zatvoriti dobrovoljni egzilanti, pisci fizički izdvojeni iz prostora hrvatske matice, ali vremenski uključeni u njezinu poetiku. Govorimo o Dubravki Ugrešić, Daši Drndić, Josipu Novakoviću (čiji je slučaj, s obzirom na jezik pisanja, ipak nešto drukčiji), a u Australiji, recimo, možemo govoriti o Branki Čubrilo kao takvom tipu spisateljice. Današnji egzilanti bez problema objavljuju svoje knjige u Hrvatskoj, pišu (većinom) na hrvatskom i obogaćuju svojim radom ne samo književnost sredine u kojoj žive, već i hrvatsku maticu. Problemi u opisu ovih poetičkih sustava nastaju međutim kad se postavi pitanje pripadnosti korpusu.

Jedna moguća odredba je označavanje ovih pisaca kao globalista, što je Kalogjera na primjer učinila s opisom književnog djela Vladimira Goosa. No i tu ostaju otvoreni neki problemi. Što je to globalni književnik? Je li Milan Kundera, na primjer, češki, češki i francuski ili globalni književnik? Koliko ga određuje jezik, koliko tematski (etnički) sloj, a koliko poetika i njezina narativna i ina ishodišta? Možemo li reći da je Šala češki a Polaganost francuski roman? Pripadaju li ti romani dvjema korpusima? Spominjem Kunderu kao primjer jer njegovi su romani poznati većem broju čitatelja negoli proza nekih od hrvatskih etničkih, emigrantskih i egzilnih pisaca. Je li slična situacija i s piscima 'globalistima', odnosno kozmopolitima u koje Kalogjera (2003: 148) između ostalih smješta Josipa Novakovića i Anthonyja Mlikotu? Govoreći o kozmopolitskim piscima, konkretno o Vladimiru P. Goosu, Kalogjera kaže kako 'su za njega preteški zidovi zatvaranja' unutar određenog modela, te da se on unutar takvih modela praktički ne može uokviriti. Što međutim za shvaćanje prirode književne komunikacije znači 'zatvaranje u modele'? Protiv takvog tipa 'uokviravanja' borila se svaka avangarda (od ekspresionizma do postmodrenizma, ako govorimo o dvadesetom stoljeću) uvijek 'probijajući' okvire, ali većinom ostajući u okvirima oslanjanja na neku konkretnu poetiku i jezik uokviravanja, bez obzira na to jesu li pisali na jednom ili više jezika.

Nestabilnost opisa ove skupine pisaca sastoji se u tome što takav književni prosede svojim sadržajnim slojevima i određenim formalnim elementima i inovacijama ne postaje bez ostatka niti dijelom književnosti zemlje domaćina, niti zemlje podrijetla, premda pretendira na mjesto u korpusu (pa čak i kanonu) obje književne paradigme. Tako Novaković na primjer za sebe kaže da je američko–hrvatski pisac. Ali u samom procesu, putem izabiranja pozicije drugog i korespondiranja s obje književne paradigme, sama djela zapravo nemaju čvrstog oslonca niti u jednoj pripadnoj poetici. U isparceliziranom svijetu pak u kojem živimo i s elementima kulturalnih studija, o kojima je više riječi bilo na početku ove rasprave, upravo taj element razlikovanja uspostavlja prostor u kojem element izdvojenosti omogućuje opisivanje minimuma zajedničkih elemenata poetike 'nepripadanja' koja, za razliku od emigrantskog modela ne–odnošenja i egzilnog modela ne–usustavljivanja (ipak) funkcionira i kao određeni tip odnošenja i podatno štivo za usustavljivanje. Upravo na taj način gledano, mislim da će izučavanje primjera establiširanih autora poput Czaslava Milosza, Vladimira Nabokova ili Milana Kundere poslužiti kao dobar vodič u proučavanju tih kozmopolitskih/globalnih autora koji su odlučili pisati na drugom jeziku, a istovremeno ne biti samo etnički pisci u sklopu književnog korpusa zemlje domaćina. Također mislim da je u proučavanju cijelog ovog modela važno imati na umu da egzil kao dobrovoljna kategorija ima dugu tradiciju i uvijek postoji mogućnost paradigmatskog uspostavljanja usporedbe između izdvojenog književnika i sustava, jezika razlike i mogućnosti uklapanja u pripadnu dijakroniju (sjetimo se samo Križanića!), ili pak načina na koji izdvojeni dio autorova opusa (ipak) može na temelju iskustva, obrazovanja ili svjesnog napora (p)ostati dijelom književnosti zemlje podrijetla i njezine matice.

Bitno je drukčiji problem emigrantske literature i rubnih pojava koje ju bitno određuju, a o kojima ćemo progovoriti na samom kraju ovog uvida u problematiku književnosti nestabilnog iseljeničkog modela. Radi se o književnoj proizvodnji izvan utjecaja matice koja nije u izravnom odnosu niti prema književnosti matice, niti prema književnom okruženju zemlje domaćina i njezinu književnom sustavu (korpusu/kanonu). Upravo je takav fenomen najčešće nazivan emigrantskom ili iseljeničkom književnošću u užem smislu riječi. U osnovi riječ je o post–egzilnoj situaciji isključenosti i 'paralelnom' životu u imaginarnom okruženju koje bitno obilježavaju privremene sinkronijske vrijednosti i poseban oblik dijakronijski uvjetovana kontinuiteta koji se više odnosi na mitsku izdvojenost iz povijesne sukcesije, negoli na promišljanje na temelju uključenosti u povijesni kontinuitet. Radi se o izdvanju kao izboru, a ne posljedici generičkih i drugih razvojnih poetičkih procesa. Izdvajanje nije prisutno samo na trusnom području književnosti i njezina tumačenja, već je problematika mnogo šira. Ona obuhvaća sve oblike pisane riječi i ideološki determirano područje nostalgičnog odnosa prema imaginarnoj domovini satkanog od ne–odnosa prema povijesno činjeničnom i od izgradnje usmene predaje o 'idealnoj zemlji', idealnoj domovini na drugom kraju svijeta (prostorno nedohvatljivoj) i u drugom, povijesno nedetermiranom vremenu (vremenski izdvojenoj). Radi se o paralelizmu u odnosu prema oba sustava koji određuju izdvojenost iz povijesnog. S jedne strane fenomen se očituje kao ne–odnošenje prema sinkronoj stvarnosti, u širem smislu, i književnom korpusu matice, a s druge kao ne–odnošenje prema dijakronijskom razvoju i nasumično 'uzimanje u obzir' dijelova dijakronijskog razvoja koji se katkada smatraju sinkronima, a katkada bezvremenima, te kao takvi žive u paralelnom svijetu mitskog u kojem vremensko prije i poslije ne igra ključnu ulogu u uspostavljanju imaginarnog kontinuiteta. Ovdje se dakle bavimo pozicijom isključenosti kao mjestom izbora, odnosno mjestom na kojem su u imaginarnom kulturalnom prostoru određene 'samozadane vrijednosti' koje nisu prisutne drugdje i zapravo se nemaju prema čemu izravno odnositi, bilo u odnosu na prostor egzistencije ili kulturalno podrijetlo. To prostorno i vremensko isključivanje šire je od samog prostora književnosti i omogućuje fikcionaliziranje konteksta i opstanak cijelog koncepta imaginarne domovine. To su procesi daleko obuhvatniji od književnog ili umjetničkog entiteta fiktivnog u užem smislu riječi.

Ovdje je riječ o vrlo specifičnoj situaciji. Na samom početku govorili smo o fikciji i razlikovnim elementima fiktivnog diskurza u odnosu prema faktografskom. U ovom dijelu rasprave došlo je međutim do kontradiktornog preokreta. Ponesen logikom argumenatacije, našao sam se u situaciji u kojoj od shvaćanja fikcije kao emigrantske književnosti koja živi na marginama iseljeničke stvarnosti dolazimo do uvažavanja fiktivnog kao okvira znakova koji zapravo označuju cijeli izdvojeni svijet imaginarne Hrvatske i njezine opstojnosti u tako zamišljenim vremenskim i prostornim koordinatama. Ono što je na početku označeno kao gotovo beznačajan i tako reći slijepi odvojak književnosti u ne–odnosu prema matici, postaje fenomen koji nam, s obzirom na zatvorenost sustava i tip njegova uokviravanja, može poslužiti kao paradigmatski model na temelju kojeg je moguće započeti proces tumačenja fenomena imaginarne Hrvatske i nostalgije (čežnje za /nepostojećim/ domom) koja ga uvjetuje i uokviruje. Fiktivno, kao što je već rečeno na drugom mjestu,10 dominira sadržajem mnogih novinskih članaka, radiokomentara, pa čak i dokumenata, kao što su zapisnici sa sastanaka nekih od australskih hrvatskih organizacija, ili govora na priredbama upriličenim povodom pojedinih obljetnica. Razloge tome mislim da treba tražiti u tipovima stereotipa koji su izgrađeni tumačenjima mitološkog i legendi vezanih uz pojedine segmente hrvatske povijesti i pri/povijesti o njoj. Mitološko i ono prepričano u obliku legende nije kontekstualizirano na isti način kao što je to učinjeno, i još se uvijek čini, u matičnom hrvatskom korpusu, odnosno okviru znaka. 'Paralelna' realnost proizvedena mitološkim umreženim u nizu mikrostruktura koje selektiraju iz ukupnosti materijala prema kojima se ne–odnose, proizvodi kontradikciju u kojoj se imaginarni prostor projicira u medije koji su prirodom vlastita prijenosa značenja u svojoj biti dokumentarni i ne mogu biti obuhvaćeni Wellekovom definicijom fikcijskog kao (otisnutog) teksta za kojeg je važan 'ne samo njegov imaginativni karakter, već i organizacija, iskaz, način realizacije i eksploatacija medija'. Istovremeno, oni se izvrsno mogu smjestiti unutar okvira druge, kraće definicije fikcije u istoj knjizi (1947/1976) koja kaže da se radi o tekstualnom koje 'nije ni točno ni netočno'. Načini na koje se istinito u 'faktografskom tipu fikcijskog' pretvara u vjerodostojno koje onda preplitanjem mikrostrukturalnih žarišta počinje funkcionirati kao (imaginarna) makrostruktura, što je također jedna od bitnih osobina fikcijskog teksta (Biti, 1994), predstavljaju zapravo paradigmatski oblik fikcijskog izvan svoga prirodnog žanrovskog uokvirenja.

Upravo ta vrsta zamjene i takav tip umrežavanja koji na tri razine, tekstualnoj, izvantekstualnoj i kontekstualnoj, upravo funkcionira u australskoj hrvatskoj književnosti i stvara tip izdvojenosti unutar kojeg se zbivaju dva procesa. Prvi se odnosi na samodovoljnost imaginarnog svijeta u kojem se, unutar okvira ovako opisane izdvojenosti, stvara sustav vrijednosti koji s drugim sustavima, izvan sebe sama, zapravo niti ne uspostavlja mehanizme za moguću usporedbu. Drugi je širi i uspostavlja osnove za uokviravanje izdvojena tipa vjerodostojnosti koji ne pretendira na istinu izvan sebe sama i vlastita izdvojena i imaginarnog sustava. Kombinacijom to dvoje rađa se književni i kulturalni obrazac koji nastupa kao MI koji objašnjavamo NAS i odnosimo se prema NJIMA, bilo da je riječ o rortyjevski shvaćenom totalitetu kontingentne situacije ili o postmodernoj izdvojenosti grupe u odnosu na totalitet kojeg više zapravo ne može racionalizirati izvan vlastita imaginarno uspostavljena sustava.

Upravo zato mislim da je u opisu fenomena imaginarne Hrvatske i uspostavljanja doista dijaloškog odnosa između tako zamišljenog entiteta s matičnom kulturom i njezinim (naoko) racionalnim okvirom potrebno krenuti upravo od tog malog i, kako smo rekli, relativno beznačajnog književnog korpusa, a onda i fiktivnog u pseudo–faktografskom diskurzu koje funkcionira na sličnim zakonitostima i često s istim protagonistima kao i ono što se može uokviriti terminom tradicionalna fikcija.

* * *

Većina djela nastalih na australskom kontinentu u okviru hrvatske zajednice dio su modela emigrantske književnosti s karakteristikom ne–odnošenja. Tek je manji broj autora koji su pristali na dobrovoljni egzil i prema hrvatskoj se književnosti odnose, ali se u nju ne uklapaju u potpunosti, dobivajući prostor za globalizaciju vlastita diskurza.

Australska hrvatska ostvarenja nastala u posljednjih dvadesetak godina uglavnom dakle ne korespondiraju s istovremenim književnim pravcima i dominantnim stilskim formacijama u Hrvatskoj i hrvatskoj književnosti općenito. Odjeke druge moderne, kasnog modernizma ili postmodernističke domovinske poetike (u nastajanju; ali i raspadanju) u ovom izdvojenom korpusu ne možemo pratiti, niti ih uspoređivati s odgovarajućim procesima u izvornom korpusu matice. Ta se djela umjesto toga indirektno odnose prema nekom od dijelova hrvatske književne povijesti, uglavnom iz devetnaestog ili ranog dvadesetog stoljeća, bilo da se radi o hrvatskom ilirizmu, protorealizmu ili, sporadično, ranoj moderni. Štoviše, pojedini iskazni sklopovi fingiraju istovremenost (sinkronost) vlastita iskaza s tako rekonstruiranom imaginarnom povijesnom situacijom.

Problem postaje još kompleksniji kad ta djela usporedimo sa suvremenom književnošću zemlje domaćina. Čak i kao dio multikulturalne književne produkcije, ta književnost često ostaje izolirana, premda postoji veza s drugim 'imaginarnim' situacijama književnih iskaza, kao što su bosanski, srpski, makedonski, grčki ili talijanski.11

Ipak, jedna je od rijetkih podudarnosti koje korespondiraju s postmodernom situacijom oba okvira (prostornog i jezičnog) ona koja se odnosi na hibridne forme razvijene sredinom i kasnih 90–ih godina prošlog stoljeća. Teško je međutim braniti tezu da dva romana objavljena krajem devedesetih, oba nazvana Mojmir i oba o istoj osobi i s mnogo teksualnih podudarnosti (?!?),12 korespondiraju sa suvremenom postmodernom fingiranom autobiografijom, bilo da se radi o usporedbi s korpusom australske ili hrvatske proze devedesetih. Štoviše, u jednom od ta dva romana, koji su sami po sebi fenomen s obzirom na to da se bitnim dijelom radi o istovjetnom tekstu,13 pojavljuje se i politički pamfletizam (roman I. Vukić), što asocira na postmodernu sintagmu 'anything goes', to jest da je sve dopušteno i može se spojiti samo ako je to fizički moguće. Svoditi međutim roman Ine Vukić na ogledni primjerak australske hrvatske postmoderne proze bilo bi 'krajnje rastezanje postupka interpretacije' u sfere gdje bi ona prešla granice mogućeg. Bojim se da bi tako intoniranom interpretacijom ustvari i sami postali dijelom istog imaginarnog sustava (samodovoljnosti) koji se ovdje koliko–toliko verificiranom metodom pokušava opisati. U navedenom uradku govorimo između ostalog o problematičnoj pismenosti i drugim destruktivnim elementima koji se mogu uočiti na razini nedovoljne kompetencije, a ne razgrađivanja postupka kao svjesnog književnog napora. Diskurz u kojem se usred pripovijedanja počinje krajnje nemotivirano i tendenciozno govoriti o haškom svjedočenju hrvatskog predsjednika Mesića (koji, usput budi rečeno, nije lik tog romana ni prije ni poslije tog umetnutog poglavlja–pamfleta), teško da je moguće nazvati štivom koje može funkcionirati izvan imaginarnog svijeta izdvojenosti gledano bilo iz kojeg vrijednosno motiviranog univerzalnog motrišta. 'Razina kompetencije', u ovom slučaju spisateljske, kod autorice kao što je Vukić, otvara međutim pitanje i inače karakteristično za prostor imaginarne Hrvatske, a koji seže izvan okvira književnog opisa.

Radi se u tom kontekstu o pitanju razine kompetencije općenito, a ono se proteže i izvan književne kompetencije, na fikcionalizaciju onih mikrostrukturalnih žarišta koja ukazuju na vjerodostojnost koncepta imaginarne Hrvatske u novinskim kolumnama, komentarima, radioizvješćima, zapisnicima raznih društava, a često i političkim, kulturološkim i drugim govorima i raspravama. Mit o isključenosti (i isključivosti) zajednice kao imaginarno zadane kategorije verificira se u obliku ustaljivanja stereotipa upravo o toj isključivosti (i isključenosti). Autorska intencija cilja upravo u tom smjeru i ne računa ni na kakav upliv drugog tipa kompetencije, one koja je izgrađena i formirana izvan tog zatvorenog svijeta. Problem isključivosti, koji je istovremeno i glavni problem vezan uz opis 'paralelnog' književnog korpusa, ovdje predstavlja tu rubnu manifestaciju koja na ovoj razini rasprave preuzima središnje mjesto i postaje bitnom odrednicom čitava svijeta izgrađenog na gornjim postavkama. Upravo u tome se i otkriva postmodernost takvog ISKLJUČIVANJA iz okružja (totaliteta) i prihvaćanje mita kao pragmatički prerađena stereotipa primjerenog ostvarivanju vjerodostojnosti vlastita (fiktivnog) kocepta.

Primjeri ovog postupka vidljivi su na nekoliko razina. O dvije takve situacije već je bilo riječi. To su, prvo, ideološki oblici raslojavanja koncepta imaginarne Hrvatske, u svim svojim odnošenjima/neodnošenjima prema matičnom korpusu na razini izvanknjiževnog okvira prepletenosti. Zatim smo govorili i o medijima prijenosa ovakvog koncepta vjerodostojnosti i posredovanja vlastite ekskluzivnosti, prije svega u novinama. Propust ovakvog opisa svakako je neuključivanje drugih medija posredovanja i nedovoljan broj konkretnih primjera na kojima bi se pojedini paradigmatski obrasci pokazali u praksi. O tome će biti više riječi na drugom mjestu (u navedenoj knjizi), odnosno u opisu samog procesa književnog raslojavanja i tipova ne–odnošenja koji stvaraju mikrokosmos fiktivne ekskluzivnosti na temelju koje će, nadam se, i tumačenje samog kocepta fikcijske uloge ostalih medija posredovanja biti lakše tumačljivo iz perspektive drugih interpretativnih intencija. One će, isto tako vjerujem, biti drukčije ideološki obilježene nego ova moja, pa će samim time pružiti i drukčiji, možda bolji, tip uvida u materiju i (ponovne) pokušaje njezina tumačenja.

Literatura

Biti, Vladimir (1994): Uplitanje nerečenog. Zagreb: Matica hrvatska.

Biti, Vladimir (2000): Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb: Matica hrvatska.

Biti, Vladimir (2003): 'Teorija i postkolonijalno stanje'. U: Prošla sadašnjost'. Zagreb: Naklada MD. Uredili: Vladimir Biti i Nenad Ivić.

Blažetin, Stjepan (1998): Književnost Hrvata u Mađarskoj od 1918. do danas. Osijek: Matica hrvatska.

Bloom, Harold (1995): The Western Canon: The books and Schools of the Ages. New York: Harcourt Brace.

Brešić, Vinko (2001): 'Hrvatska emigrantska književnost (1945–1990)'. U: Teme novije hrvatske književnosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

iževskij, Dmitrij (Chyzevski) (1971): Comparative History of Slavonic Literatures. Nashville, Tenn.: Vanderbilt University Press.

Ćorić, Šimun (1991): 40 emigrantskih pjesnika. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika.

During, Simon, ur. (1993): A Cultural Studies Reader. London: Routledge.

Eagleton, Terry (1990): The Significance of Theory. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press.

Fiedler, Leslie (1969): 'Cross the Border — Close the Gap'. Playboy. Dec. 1969.

Flaker, Aleksandar (1986): Stilske formacije. Zagreb: Liber. Drugo izdanje.

Frangeš, Ivo (1978): 'Književnost hrvatskog realizma u evropskom kontekstu'. U: Hrvatska književnost u europskom kontekstu. Uredili: Aleksandar Flaker i Krunoslav Pranjić.

Franičević, Marin (1983): Povijest hrvatske renesansne književnosti. Zagreb: Školska knjiga.

Frye, Northop (1957): An Anatomy of Criticism. New Jersey: Princeton University Press.

Grubišić, Vinko (1990): Hrvatska književnost u egzilu. München i Barcelona: Knjižnica Hrvatske revije.

Hercigonja, Eduard (1983): Nad iskonom hrvatske knjige. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.

Kalogjera, Branka (2003): 'Etničari, egzilanti, globalisti'. Hrvatski iseljenički zbornik, 2004.

Lyotard, François (1984): The Postmodern Condition: A Report on Knowledge. Minneapolis: University of Minnesota Press.

Novak, Slobodan Prosperov (1997): Povijest hrvatske književnosti. Od humanističkih početaka do Kašićeve ilirske gramatike 1604. Zagreb: Izdanja Antibarbarus.

Rorty, Richard (1989): Contingency, Irony and Solidarity. New York: Cambridge University Press.

Škvorc, Boris (1995): 'Suvremeni trenutak književnosti na hrvatskom jeziku u Australiji'. Hrvatska revija, 4.

Wellek Rene i Austin Warren (1947/1976) Teory of Literature. London: Penguin Books. Izdanje iz 1976.

1

Ovdje prije svega mislim na zapitanost stručnjaka vezano uz mogućnost/nemogućnost uklapanja u nadnacionalne pojavne oblike kanona (i korpusa), između konkretnog nacionalnog i apstraktnog korpusa 'svjetske književnosti'. U vezi toga usp. Bloom, 1995. Bloom govori o kanonu, odnosno o književnim djelima koja su prihvaćena kao vrijednost. Korpus je širi pojam i obuhvaća sva književna djela. Ovdje govorimo o tome koja djela obuhvaćamo korpusom, a ne kanonom, odnosno koja djela uopće jesu književnost, a ne o vrednovanju književnih činjenica i određivanju onih koja pridonose razvoju pojedinačnih formi, jedinih pojavnih oblika u kojima se književne činjenice pojavljuju.

2

Upravo u ovakvom konceptu 'uzimanje u obzir' potvrđuje relativno jedinstvenu polazišnu točku pojedinih 'teorija izdvajanja' od postkolonijalne do etničke.

3

O kulturalnom studiju i načinu na koji se iz perspektiva određenih 'ugroženih' skupina i na taj način uspostavljenih 'nas' promatra i tumači stvarnost, v. u Simon During, 1993. ili Biti, 2000: 282–291). Rorty nastupa iz specifičnog oblika intelektualne (liberalne) superiornosti i ironičnosti kao privremenosti u uporabi jednokratnog jezika određenih 'nas' uspostavljenih kao vrijednosti u odnosu na one koji nisu svjesni nepostojanja stalnih kategorija tradicionalno nazvanih transedentalnima.

4

O tome v. u uvodniku Veselka Grubišića u Prvi zbornik HALUD–a.

5

Ovaj je tekst pisan prije uvida u Bitijev rad objavljen u knjizi Prošla sadašnjost (2003); urednici: Biti i Ivić. Tamo izrečeno potvrdilo je mnoge moje postavke i omogućio mi veću sigurnost u promišljanju problematike. Neke su postavke proširene Bitijevim razmišljanjima iz navedenog rada, što je označeno u zagradama.

6

O problemima egzilne, emigrantske, odnosno iseljeničke i etničke književnosti bit će dosta riječi kasnije. Pitanjem terminologije bavili su se Grubišić (1990) i Čorić (1991), ali je smjer daljnjih rasprava ipak konačno odredio Brešić (2001). Kalogjera (2003) razlikuje tri tipa pisaca koje izvodi na konkretnom opisu sedmoro autora, uspostavljajući razliku između egzilne, etničke i globalne iseljeničke književnosti. Pri tome se prva odnosi prema zemlji podrijetla na tematskom sloju, druga je generički uz nju vezana, a treća je fluktuirajuća, odnosno uklapa se svojom globalnošću u šire shvaćeni književni kanon.

7

O prirodi i budućnosti multikulturalnosti i njezinoj razlici u odnosu na politku asimilacije najbolje govore najnovije inicijative u Australiji: najprije je Ured za multikulturalizam promijenio ime u Ured za državljanstvo, a nedugo nakon toga je čelnik oporbene Laburističke stranke koja je u Australiju uvela koncept multikulturalizma, Mark Latham, u travnju 2004. godine izjavio kako je multikuturalistička politika stvar prošlosti, te da konceptu državljanstva i privrženosti Australiji treba dati prednost u promišljanjima o uklopivosti doseljenika u 'naš' život. Vjerojatno ne treba ni naglašavati da je konzervativna Koalicija na čelu s Johnom Howardom zdušno podržala ovu hipotezu oporbe, koju je u praksi i sama od prije provodila, ali ne izjasnivši se tako izravno ponajprije zbog straha od gubitka 'etničkih' glasova.

8

Postoji mogućnost da Kalogjerine zamisli nisam interpretirao točno. Naime, dostupan mi je bio samo (časopisni) sažetak njezinih razmišljanja (2003), dok studiju sedam emigrantskih pisaca nisam uspio nabaviti do zaključivanja ovog rukopisa.

9

O 'dobrovoljnosti egzila' vidjeti poglavlje iz knjige u pripremi pod naslovom Australski Hrvati: od fikcije prema faktima i primjer autorice Branke Čubrilo, ili Daše Drndić.

10

V. članak: 'Hrvatski tisak u australskom kulturnom i informativnom prostoru'. Hrvatski iseljenički zbornik, Zagreb 2004.

11

U posljednja dva slučaja govorim samo o pjesmama i pričama prevedenim na engleski i objavljenim u nekoliko multikulturalnih zbornika.

12

Autorice tih dvaju romana su Ivana Bačić–Serdarević i Ina Vukić. O romanu Bačić–Serdarević v. više u posebnom poglavlju iz prije navedene knjige u pripremi.

13

Gotovo dvije trećine teksta su istovjetni, s tim da je knjiga Bačić–Serdarević pravopisno i gramatički puno kvalitetnije napisana te je strukturalno uokvirena u poetičkom jedinstvu.