Australski domoradački jezici

Australski domoradački jezici

Rođena sam u Brisbaneu u vrijeme kad su Murri narod već počeli iseljavati iz rezervata. Oboje mojih roditelja živjelo je u naselju pod državnim nadzorom kamo su ih poslali još kao djecu, u vremena kada su Aboridžine odvodili u izolaciju i smještali ih u rezervate.

Cilj je bio dekulturalizacija Murri naroda. Dovodili su ih iz cijele države i ljudi su bili prisiljeni govoriti engleski i zaboraviti vlastite tradicionalne jezike i kulture. Također ih se vrlo agresivno guralo u koncept asimilacije i integracije, prisiljavalo da postanu što sličniji bijelim Australcima. A to je zapravo značilo da je ondašnja vlast željela da zaborave vlastiti jezik, kulturu i svoju zemlju.

Ekstremno okončanje cijelog tog procesa trebalo se, prema uvjerenju ondašnjih vlasti, sastojati u tome da će Murri narod na kraju izumrijeti i da će to riješiti cijelu situaciju, ali danas svi znamo da se to nije dogodilo.

Tako su moji roditelji, koji su više od dvadeset godina živjeli u Cherbourg rezervatu, bili prisiljeni otići u grad. A to se događalo mnogim Murrijima krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Rečeno im je da moraju postati manje ovisni o vlasti, unatoč činjenici da su upravo tijela vlasti kreirala tu ovisnost kroz smještanje u rezervate.

Oni su preselili u Brisbane gdje sam ja rođena. Bilo je to u vrijeme vladavine segregacije između crnaca i bijelaca. Mnogi Murriji bili su indoktrinirani, tako da su vjerovali u svoju inferiornost u odnosu na bijelce i da, ako žele biti prihvaćeni, moraju postati njima sličniji.

Ali unatoč svemu tome, nije bilo tako loše, bilo je mnogo puta dobro i moje uspomene na odrastanje u Brisbaneu su dosta dobre. Uvijek smo bili okruženi s mnogo Murrija, uglavnom iz šire obitelji i ljudima uz koje smo odrastali. U jednom ili drugom obliku uvijek se događalo nešto vezano uz Murri kulturu — zajednica je uvijek bila prisutna i bila je snažna.

Što se tiče jezika, nismo govorili svojim jezikom. Našim roditeljima je na dosta grub način stavljeno do znanja da su naši tradicionalni jezici najobičnije smeće, — čak da se radi o paganskim jezicima. Tako nam je u glavu utuvljeno da je engleski jedini jezik koji trebamo naučiti i morali smo ga dobro znati.

Moje najjasnije sjećanje na Murri jezike iz razdoblja odrastanja vezano je uz jednog vrlo starog, tradicionalnog muškarca kojeg smo zvali ili djeda Willie McKenzie ili stric Willie McKenzie. Nama djeci se činilo da on živi oduvijek, a bilo je očigledno da je sa sobom nosio mnoga znanja o tome kako je bilo davnih dana. Bio je izvrstan pripovjedač i svi su uvijek htjeli slušati njegove priče i čuti ga kako govori svojim jezikom. Djed Willie govorio je mnoge Murri jezike iz jugoistočnog Queenslanda, a još nas je više očarao time što mu je engleski bio savršen.

U svakom slučaju, sačuvala sam vrlo čvrste kulturne veze zahvaljujući tom starom čovjeku i njegovom poznavanju jezika. Svi smo s njim bili povezani našim djedom po ocu koji je također bio tradicionalni muškarac iz Brisbane Valley. Moj otac je razumio nešto malo jezika, a vjerojatno je i znao reći nekoliko riječi. Ali poput mnogih Murrija iz naraštaja koji je odrastao u rezervatima, i njega su bijele vlasti uvjerile u to da ti jezici u idućim naraštajima neće imati nikakve svrhe. Tako mi vlastiti jezik nismo učili, namjerno nam je bio uskraćen pristup tom kulturnom nasljeđu. Naše pravo na naš vlastiti jezik uskratile su nam vladine institucije. Ono nije bilo u našim rukama, tako da nam nije bio dopušten pristup jeziku naših roditelja i djedova. Od nas se zahtijevalo da učimo govorni i pisani engleski, tako da se možemo asimilirati, integrirati, obrazovati ili što već. Tijekom godina, međutim, povremeno sam susretala druge Murri ljude koji su govorili jezik. To se u gradovima kao Brisbane nije moglo često čuti, ali je bilo riječi i fraza kojima su se ljudi neprekidno koristili. Čak i danas ima mnogo riječi koje su preživjele i kojima se Murri ljudi još uvijek koriste. Sigurna sam da diljem zemlje, ako idete u različite zajednice, i danas možete čuti aboridžinske i otočke osobe kako se služe svojim jezikom, bez obzira na to koliko su urbanizirani.

Za jezik sam se više zainteresirala kasnije, kad sam bila nešto starija. U svojim srednjim dvadesetim godinama putovala sam autobusom preko Nullarbor Plain područja. Usred noći zaustavili smo se i jedna je Aboridžinka sišla sa svojom malom djevojčicom. Sjedila sam uz prozor u mraku i gledala van. Dočekala ih je velika grupa ljudi. Dozivali su se i govorili s njom vlastitim jezikom, i to je bilo nevjerojatno — mislim, nisam razumjela ništa, ali su oni svi bili vrlo uzbuđeni zbog njezina povratka, zbog nje i njezine djevojčice. Osjećala sam se doista ponosnom što sam ih čula kako govore, zato što sam saznala da su naši jezici još uvijek tu i da se koriste, da su posebni i bitno drukčiji.

Ništa se iz toga nije razvilo sve dok nisam dobila priliku da se vratim u školu, a onda, u svojim kasnim dvadesetim, da krenem na fakultet. Bila sam prijateljica s jednom drugom Murri ženom, a obje smo imale tu doista snažnu ideju kako bi bilo dobro da saznamo više o Murri jezicima.

Zato smo se upisale na nekoliko predmeta na prvoj godini lingvistike. Grupe su bile goleme, bilo je u njima stotine djece koja su tek završila školu, a mi smo bile starije studentice, jedine iz Murri naroda, ubačene u svijet lingvistike koja je za nas bila strani svijet. Bile smo i malo hendikepirane jer nismo govorile niti jedan drugi jezik osim engleskog. Ali ja sam ostala na tečaju, bila sam uporna, posebice od trenutka kada sam shvatila da imam priliku da pristupim jezicima, a koju ni na koji drugi način ne bih mogla dobiti. Tako sam ustrajala u svojim studijima do kraja i završila lingvistiku postavši nešto što je, ustvari, promijenilo cijeli moj život.

Zahvaljujući studiju jezika shvatila sam tragediju situacije u koju smo prisilno dovedeni živeći u jugoistočnom Queenslandu gdje nikada nismo imali mogućnost pristupa vlastitim jezicima. Počela sam razumijevati povijesnu pozadinu cijelog tog procesa, povijest toga kako su naši jezici namjerno očišćeni od svojih govornika. Kako je taj namjerni kulturni i lingvistički genocid vođen i kako je ljudima utuvljeno u glavu da jedini prihvatljivi način komunikacije i stila života jest onaj koji preslikava bjelački. Kao dijete nikad u svezi s tim nisam postavljala pitanja, ali jednom kada sam kao odrasla shvatila te stvari, sazrelo je u meni uvjerenje da se želim baviti jezicima, da jezici mogu promijeniti stvari. Mislim da me to vodilo, dalo mi upornosti da završim studij. Osjećala sam se kao da su mi doista nešto zakinuli, da su naš identitet i prisustvo u ovoj zemlji minimalizirani i marginalizirani. A stalno je u pozadini bio osjećaj da nas pokušavaju dokrajčiti. Sve je skupa postalo vrlo osobna borba.

Osjećala sam i veliku ogorčenost, pa sam se i time morala baviti. Bila je to ogorčenost prema lingvistima koji su nam držali predavanja o našim jezicima. Do tada je već moja prijateljica napustila studij i ja sam na cijelom odsjeku bila jedini Murri među dodiplomskim sudentima. I često sam mislila kako je to užasno da ti o tvom jeziku moraju govoriti neaboridžini. Ponekad sam zbog toga bila vrlo ljuta.

Ali, s druge strane, jedan od njih pružao mi je veliku podršku i vjerojatno sam upravo zbog njega ostala na studiju i diplomirala. Kada sam diplomirala i počela raditi kao lingvist, shvatila sam da mnogi zaposleni na sveučilištu imaju dobre radne odnose s domorodačkim zajednicama s kojima rade. I da djelomično upravo zahvaljujući njihovom radu neki od jezika danas dolaze u poziciju da budu sačuvani i ponovno rabljeni u matičnim zajednicama.

Ovo je vjerojatno dobro mjesto da objasnim neke osnovne stvari o našim jezicima. U Australiji je prije stotinu godina bilo najmanje dvije stotine i pedeset različitih jezičnih obitelji. U sklopu tih obitelji bilo je pet do šest stotina dijalekata. Danas se procjenjuje da se još uvijek govori oko stotinu domorodačkih jezika. Ne mislim da o tom broju možemo govoriti kao apsolutnom, definitivnom.

Broj govornika pojedinih jezika varira. Jezici kao Warlpiri i Pitjantjatjara u središnjoj Australiji, i drugi jezici na Top Endu, imaju tisuće govornika, recimo od tri do pet tisuća maksimalno. Postoje zatim jezici kao ovi u jugoističnom Queenslandu, područjima koja su okupirana i kolonizirana prva, gdje možda imate samo nekoliko govornika pojedinih jezika.

Radi se o vrlo kompleksnim jezicima i obično imate tri različita jezika unutar pojedinačnih jezika. Tako možete imati jezik izbjegavanja, koji može biti jezik punice, možete imati jezik inicijacije. Do sada je postavljeno nekoliko teorija o tome s kojim svjetskim jezicima su ti jezici povezani, ako su s nekima uopće povezani, ali niti jedna nije dala konkretnih rezultata. Jezici imaju padeže, što ih čini dosta različitima od engleskog i sličnijima na primjer latinskom.

U Australiji postoje dvije bitno različite jezične skupine. Većina jezika spada u kategoriju Pama–nyungan jezika. Uz nju postoji i manja kategorija u koju ulazi manja grupa jezika sa Sjevernog teritorija i iz sjevernog dijela zapadne Australije, a to su non–Pama–nyunagan jezici. Oni su aglutinantni jezici, što znači da se riječi grade tako da se dijelovi nastavljaju i tako se označuju padeži, vremena i aspekti. Pama–nyunang jezici većinom su sufiksalni, što znači da se morfemi nastavaka dodaju iza osnove. Non–Pama–nyunang jezici su prefiksalni, što znači da se dopunski morfemi uglavnom stavljaju ispred osnove. U svakom slučaju, riječi su vrlo dugačke.

Vrlo su važni i jezici znakova, koji se u nekim krajevima mnogo koriste i vrlo su snažni i zdravi. Znakovni jezici se rabe u komunikaciji između jezičnih skupina, ali isto tako i za komunikaciju na udaljenost. Njih se koristilo i u situacijama kada se nije smjelo govoriti, na primjer kada su ljudi bili u žalosti, kada su išli u lov, kada je trebalo biti tih da bi se dočekao plijen u zasjedi. Jednog od njih vidjela sam u akciji u središnjoj Australiji i doista je bilo zadivljujuće gledati ljude kako ga koriste. U središnjoj Australiji tim jezikom se koriste cijelo vrijeme a vjerujem da je slična situacija i s drugim jezicima. Kao i s govornim jezicima, u nekim se drugim dijelovima zemlje koriste i jezici znakova, ali samo djelomično u onim oblicima u kojima ih ljudi još uvijek pamte.

Dakle, kako sam učila više o našim jezicima, razvijala sam i veće samopoudanje kao Aboridžinka i postajala sam sve više povezanija s radom u zajednici. Do tada sam uvijek mislila da ne želim sudjelovati, samo sam bila na rubu i bavila se svojim vlastitim stvarima, vlastitim životom. Ali kada sam krenula na sveučilište dobila sam veće samopouzdanje, i to je obogatilo cijelo moje iskustvo kao Murri osobe. Bila sam sposobna otići u zajednicu i iskustveno proživjeti oblike života koje žive Murriji, drukčije nego sam ja do tada živjela, i to mi je bilo veliko zadovoljstvo.

Kada sam diplomirala, već sam u tome vidjela veliko postignuće. Osjetila sam da mogu nešto ponuditi aboridžinskoj zajednici. Ali u to vrijeme još uvijek nisam shvaćala da imam nešto za ponuditi i svom vlastitom narodu u jugoistočnom Queenslandu. Osjećala sam da kao diplomirani lingvist mogu ići na teren i raditi s aboridžinskim jezicima na područjima gdje se oni govore — gdje su jaki. Zato sam željela otići na Sjeverni teritorij.

Bilo je to izvrsno iskustvo. Otišla sam u Alice Springs i počela slušati sve te različite jezike. Shvatila sam kako su oni sretni i kako smo mi povijesno nesretni u odnosu na preživljavanje jezika i kulture. Ne želim razmišljati o jezicima na jugoistoku kao o izgubljenima, ali svakako je činjenica da je pristup njima bio više privilegija nego pravo. A ta nam je privilegija bila uskraćena.

To vrijeme provedeno u Aliceu bilo je razdoblje kad su u mojoj glavi mnoge stvari sjele na svoje mjesto. Nisam postala tečni govornik bilo kojeg od jezika u središnjoj Australiji — ne svladavam jezike lako. Ali radeći s ljudima i njihovim jezicima, oni su postali dijelom mog svakodnevnog života i bila sam ponosna što sam dio tog iskustva. Bilo je to vrlo različito iskustvo za mene, jer narodi koji su bili dovoljno sretni da ostanu na svojoj zemli obično su isto tako bili dovoljno jaki i dovoljno izolirani da zajednički sačuvaju svoje jezike. Svakako postoji čvrsta veza između zemlje i jezika, i mislim da to i mi u jugoistočnom Queenslandu sada shvaćamo. Trenutačno se borimo da nam priznaju naše mjesto tamo. Mi smo tradicionalni vlasnici te zemlje, imamo tradicionalni jezik, imamo i tradicionalnu kulturu. Postoji taj veliki ponor od zadnjih pedeset do sto godina kada nismo bili u mogućnosti prakticirati to pravo, pa smo nekad morali djelovati ilegalno, ali naša zemlja i naš jezik još su uvijek ovdje.

Mnogi ljudi, često i Aboridžini, pišu nam pisma. Oni misle da smo izgubili svoju zemlju kolonizacijom i izgradnjom gradova, i da je to — to. No mi danas govorimo vrlo glasno i jasno. Kažemo ne, naša kultura nije mrtva i naši jezici nisu mrtvi. Mi imamo pristup našim jezicima i kulturi jer postoje zapisi i postoje ljudi koji još uvijek pamte. Ako pristupite svim Murri osobama u zajednici, sigurna sam da ćete skupiti mnogo od našeg jezika. Za mene je rad na oživljavanju jezika ključan.

Često je vrlo teško protumačiti ljudima što za Murri narod znači znanje o tome da je jezik preživio i da nam je još uvijek na dohvat ruke. Naš je jezik fragmentiran, i možda je dio zauvijek zaboravljen, ali ono što je preživjelo vrlo nam je važno i vrlo je moćno. Biti u mogućnosti pitati što nešto znači na našem jeziku, moći to reći djeci u učionici, evo vam pedeset riječi kojima se možete koristit — to je doista važno. Dugo mi je trebalo da shvatim koliko je to moćno. To je esencijalan dio našeg postojanja. To je naša aboridžinalnost, koja je nešto poput religije, duhovna stvar. Naš je jezik dio toga.

Postojalo je dugo razdoblje života u ovoj zemlji kada su mnogi Aboridžini morali živjeti u vakumu, kad su ih uvjerili da je sve što imaju samo blijeda kopija života bijele Australije. Mogućnost korištenja i slušanja vlastitog jezika pomaže u popunjavanju te praznine. Mogućnost da se uključi radio i čuje pjesma na aboridžinskom jeziku, da se vidi naša predstava ili ples na pozornici ili u Musgrave parku, sve nas to čini snažnijima.

Istina je da mnogi Aboridžini danas ne osjećaju da je jezik još uvijek dio našeg postojanja, misle da se radi o nečemu što je dio naše prošlosti, a ne odnosi se na sadašnjost ili budućnost. Na neki način to je naš najveći problem vezan uz očuvanje jezika i njegovo oživljavanje — cijela ta stvar odnosi se na mijenjanje odnosa ljudi prema problemu i načine na koje će ih se uvjeriti da jezik definitivno ima svrhu. Vidim to dijelom naše kulturne renesanse, dijelom našeg pokušaja da obnovimo svoju poziciju u ovoj zemlji kao domorodački vlasnici zemlje, da dobijemo više poštovanja u ostvarivanju svog mjesta ovdje.

Procesi očuvanja i oživljavanja jezika su teški, ali to nisu stvari od kojih zbog toga treba odustati. To je izazov kojeg smo mi već prihvatili. Jezik je dio nas, on je kao naša zemlja — to nije nešto od čega se olako može odustati.

Ovdje, u jugoistočnom Queenslandu, radi se o slučaju oživljavanja jezika. U područjima kao što su središnja Australija i Sjeverni teritorij riječ je o održavanju jezika. Neki lingvisti, puristi, vjerojatno će reći da su naši jezici ovdje, u jugoistočnom Queenslandu, mrtvi. Ali mi ne želimo stvari gledati na taj način. Ako to prihvatite, onda prihvaćate i to da su naša kulutura i naš jezik nešto što je prošlo, a u svezi s tim odustajete i od pokušaja da stvari oživite. Ali mnogi od nas Murri ljudi koji smo bili žrtve ekstremnog gubitka jezika i kojima je jezik uskraćen, vjerujemo vrlo čvrsto u to da je naše pravo rođenjem to da imamo mogućnost pristupa vlastitom jeziku i kulturi.

Oživljavanje jezika je proces rekonstrukcije jezika od njegovih fragmenata. Koristimo se mnogim povijesnim podacima, slažemo ih zajedno i tada pokušavamo usustaviti ih i pronaći njihovu zajedničku osnovu. Neki put nam je poznata struktura srodnog jezika, i to može dosta pomoći. U stara vremena kada su se bijelci zainteresirali za jezike i počeli ih zapisivati, u svojim pojedinačnim nastojanjima koristili su se različitim tehnikama, tako da interpretacija tih zapisa može biti dosta dvojbena. Kad postoje ikakve nedoumice oko izgovora ili korištenja povijesnih zapisa, naše stare uzimamo kao vodiče u pronalaženju rješenja. Kad usporedimo njihovo znanje jezika i izgovor s postojećim zapisima, možemo dobiti mnogo suvislih informacija.

Zanimljivo je vidjeti koje riječi ljudi pamte. Najviše se pamte dijelovi tijela i riječi koje opisuju ljude. Pamte se termini vezani uz ljudsku ljubaznost, imena mjesta. Često se pamte i rečenice, pogotovo često upotrebljavane rečenice. Neki ljudi pamte psovke, ali one nisu ni blizu psovkama kakve se koriste danas, to su samo riječi koje se koriste da bi se o nekome reklo nešto negativno.

Ali dijelovi tijela su najvažniji. Ljudi pamte riječ djinang što znači stopalo ili riječ binang što znači uho. To su tipovi riječi koje načešće pamte ljudi koji žive na jugoistoku Queenslanda. Pojedinci se sjećaju i mnogih drugih riječi. Čini mi se iznenađujućim koliko su uspomene na jezik raširene u urbanim područjima.

Imamo također dosta ljudi koji pamte noćne obredne pjesme1 iz ovog područja. U posljednjih deset godina ljudi su se uključivali i činili više od samog predstavljanja tradicionalnih pjesama i plesova. Verzije koje čujete ovih dana dosta su modernizirane, što se uvijek dogodi s jezikom i pjesmom. Nisam od onih ljudi koji misle da jezik kojim danas govorimo treba biti potpuno isti jeziku starijih kojim se govorilo prije pedeset i više godina. Očigledno je da koji god oblik jezika počnemo generirati u ovoj zajednici, radit će se o adaptaciji vezanoj uz uvjete modernog života i moderne uvjete općenito.

Stvar koju želim prenijeti ljudima jest činjenica da ne treba jezik govoriti svakodnevno da bi ti on bio važan. Važan je samo općeniti osjećaj da znate da je vaš jezik tu i da možete otići i nabaviti knjigu i znati da je ona na vašem jeziku. Trenutačno radim na rječniku dva jezika iz jugoistočnog Queenslanda i nadam se da će, kad knjiga bude objavljena, ljudi redovito zavirivati u nju. Želim da Murri ljudi iz ovog područja dođu u poziciju da mogu reći: da, pogledat ću kako se ta riječ kaže na našem jeziku.

Radi se o rječniku dvaju jezika iz jugoistočnog Queenslanda. Tehnički govoreći, to je jedan jezik, a drugi od njih je dijalekt prvog. To su Gubbi Gubbi jezici kojima se govori od Mary rijeke do područja Noose i Butchulle, što je također i jezik kojim se govorilo na Fraser otoku, odakle dolazi obitelj moje majke.

Informacije za rječnik nalaze se posvuda — u sjećanju ljudi, u arhivima, knjižnicama, ali mnogo toga nije lako dostupno svima. Želim da sve to postane lako dostupno, tako da ljudi mogu steći osjećaj da su posjednici jezika. Čak ako i niste tečan govornik, to je još uvijek vaš jezik i na njega možete biti ponosni.

Iako trenutačno radim na tom strogo tehničkom projektu, kao lingvisticu najviše me uvijek uzbuđivao odnos između društvene situacije i korištenja jezika. Posebice me zanimaju promjene koje se događaju u jeziku. Najviše me pri tome zanima razvoj pidgin i kreol jezika i s tim u vezi činjenice da Murriji neki put mogu govoriti nekoliko različitih dijalekata i sociolekata engleskog, istovremeno ostajući kompetentnim govornicima dvaju ili više tradicionalnih jezika.

Tzv. pidgin jezik razvija se kad postoje dvije potpuno različite kulturne i jezične grupe koje se spajaju i ne mogu se međusobno sporazumijevati, tako da počinju pričati izlomljenim jezikom. Radi se o mješavini dvaju ili više jezika, a ona se razvija jer je ljudima potrebna neka vrsta komunikacije. O tom se jeziku obično govori kao o kontaktnom jeziku.

Ali kad se takav pidgin jezik govori i u idućem naraštaju ljudi kao njihov prvi jezik, tada dobiva potpuni status jezika i nazivamo ga kreolom. Kreol je dakle jezik kojim govore ljudi drugog naraštaja. To se dogodilo u mnogim dijelovima Australije, na primjer na Torres Strait otočju, te Sjevernom teritoriju i zapadnoj Australiji. Najveći broj govornika bilo kojeg aboridžinskog jezika su govornici kreolâ. To je najbrže rastuća skupina jezika u australskim domorodačkim zajednicama. Mnogi ljudi misle da to nije dobro, ali takva je situacija na terenu i tu se ništa ne može.

Kreolski dijalekti i aboridžinski dijalekti engleskog problem su tamo gdje postoje zajednice govornika domorodačkih jezika i gdje se oni žele sačuvati. S engleskim, pidgin narječima i kreolskim hibridima postoji veliki pritisak na izvorne domorodačke jezike. Vjerujem da je jedini način kontrole efekata aboridžinskih engleskih i kreolskih dijalekata poticanje zajednica da se koriste vlastitim tradicionalnim jezikom u najvećem mogućem broju konteksta. Moramo na to poticati najmlađe, davati im dobre uzore i razvijati jezične navike koje će jezik održati snažnim.

Čak i u zajednicama gdje su jezici snažni, održavanje jezika zahtijeva mnogo posla i resursa. Najvažnija stvar, naravno, jest da imate ljude koji su spremni raditi na terenu. Potrebni su vam govornici i ljudi koji su spremni izaći na teren i snimiti jezik. Potrebno vam je izrađivanje knjiga, postera i drugog nastavnog materijala, a to je jako mnogo posla s obzirom na to da većinom radite s jezicima koji nemaju pisanog oblika. Potrebni su vam dakle ljudi i potreban vam je novac. Također vam je potrebno vrijeme i energija da uvjerite druge ljude oko vas kako se radi o dobrom projektu i da je on vrlo važan i ima smisla. To nije uvijek lako jer obično nemamo novca, a jezik se također često ne smatra prioritetom.

Većina ljudi pretpostavlja da je jezik ili tu, ili ga nema. Ali stvari nisu tako jednostavne. Morate vidjeti koliko su ljudi doista izloženi u odnosu na vlastiti jezik i koji je kontekst u kojem ga čuju. Zamislite koliko bi bilo drukčije da djeca naroda Murri imaju priliku jezik učiti u školi ili da čuju druge Murrije kako govore jezik svaki dan. U Brisbaneu danas imamo radiostanicu koja radi petnaest sati na dan, što doista mnogo znači. Kad čujete pjesme na aboridžinskim jezicima — premda te pjesme nisu naše, nisu iz našeg područja — to vam daje osjećaj ponosa.

Kao što možemo reći da je postojala određena točka u našoj povijesti kad smo počeli gubiti naše jezike, možemo također odrediti vrijeme kad smo vidjeli da je zanimanje za jezike počelo rasti. Prije deset ili dvanaest godina ovo je područje pripadalo lingvistima sa sveučilišta kao i nekim misionarskim organizacijama — ljudima koji su išli u pojedinačne zajednice sa strogo određenim ciljem. Neki su željeli zabilježiti pisani oblik jezika kako bi na njega preveli Bibliju, drugi su imali čisto znanstveni interes.

Prije deset, dvanaest godina počeo je pokret kojim je zajednica počela sve više sudjelovati u očuvanju jezika i programima oživljavanja jezika. Upravo sam tada i sama počela sudjelovati na tom projektu. Otišla sam u Alice Springs raditi u Yipirinya školi i došla tamo 1981. godine. Imali smo nacionalni sastanak kako bismo osnovali Udruženje aboridžinskih jezika (Aboriginal languages Association, op. ur.). Došli su ljudi iz cijele Australije i s Torres Strait otočja. Eddie Mabo izabran je za našeg prvog predsjednika upravo te godine.2 Zaključili smo da bi Aboridžini i Otočani trebali imati više kontrole i spoznaja oko toga što se događa s njihovim jezicima. Imali smo od tada nacionalne sastanke jednom godišnje, sve dok nisu presušile financije. Ali bio je to početak vezan uz to da smo konačno dobili glas uz određivanje sudbine naših jezika.

U to vrijeme nacionalnu jezičnu politiku vodila je federalna vlada.3 Uključili smo se u to i počeli odlaziti na sastanke u Canberru, gdje se uvijek mnogo raspravljalo. Domoroci su se više počeli baviti jezikom, korišteno je više tumača, pojavila se veća potreba za školovanjem tumača, veća potreba za prevođenjem materijala. Također se razvio interes ljudi za lingvističke analize vlastitih jezika, tako da su počeli tečajevi u Batchelor Colledgeu, aboridžinskom koledžu na Sjevernom teritoriju i drugim sličnim ustanovama.

Za Murri narod to je bilo područje na kojem smo mogli raditi nešto doista pozitivno, gdje smo izvršili određene dopune na popisu »tko je tko« u ovoj zemlji. Ljudi su se uključili na praktičnoj razini, ali također na političkoj i razini financiranja. Dobro je znati da se tvoja riječ čuje pri donošenju odluka. Kad su govorili o našoj zemlji i odnosu engleskog i francuskog, njemačkog i grčkog, i svih drugih stranih jezika, morali su u tom kontekstu unutar nacionalne jezične politike razmatrati i nas kao Murri narod, koji je time također dobio svoju riječ.

Za ljude kao što sam ja, koji dolaze iz potpuno urbaniziranih i razvijenih područja, isto je tako bilo važno da možemo reći kako imamo svoje mjesto u tom forumu. Bilo je dosta natezanja oko toga da ljudi shvate i priznaju da unatoč tome što smo iz područja na kojem su naša kultura i jezik bili potisnuti u podzemlje posljednjih pedeset do sto godina, da smo mi ipak aboridžinski narod. Mi možda nismo govornici jezika u punom smislu riječi, ali se zbog toga ne smatramo manje Aboridžinima nego naša braća i sestre u udaljenim dijelovima zemlje. Želimo da nas tako vide i drugi ljudi — da nas prihvate kao Aboridžine.

Budžet za aboridžinske jezike i njihovo oživljavanje nije osobit, iznosi tri milijuna dolara godišnje, uz dopunsku manju svotu pod stavkom aboridžinske obrazovne politike. Mora se dijeliti na cijelu zemlju. Kad se skupimo podijeliti taj proračunski iznos, uvijek postoji neslaganje oko toga tko zaslužuje veći komad kolača. Ali osnovno je načelo da oni od nas koji smo kolonizacijom više izgubili, imamo isto pravo kao i bilo koja druga grupa, pravo na održavanje i oživljavanje jezika.

Naša situacija drukčija je nego ona na sjevernom teritoriju, ili čak Sjevernom Queenslandu i južnoj Australiji, dijelovima zemlje gdje su jezici snažno zastupljeni. Naš je posao čak i teži, jer pokušavomo poništiti štetu koja nam je počinjena unatrag stotinu godina i promijeniti stavove ljudi vezano uz jezik. Pokušavamo naš vlastiti puk učiniti pozitivnijim i otvorenijim prema jeziku. Pokušavamo u isto vrijeme utjecati i na mnoštvo neaboridžina koji čak ne razumiju ni to da su domorodački jezici preživjeli. Neki se čude tome da smo mi ikada imali jezike.

Ponekad i naši ljudi vide novac za jezične programe kao oblik luksuza. Kažu, gledajte, pa mi govorimo o golom opstanku. Imamo ljudi koji nemaju vode, koji nemaju zadovoljene osnovne higijenske potrebe; ima mnogo onih koji nemaju odgovarajući smještaj. A kad imate velik broj ljudi koji žive ispod donje granice siromaštva, onda nije čudno da mnogi misle kako bismo trebali zaboraviti na jezik, sve dok se ne riješe one najosnovnije potrebe.

Ali moj će stav uvijek biti taj da ako su nam kultura i vlastiti jezik snažniji, tada će i neke druge stvari krenuti na bolje. Problemima ćemo prilaziti iz druge perspektive, kao snažniji ljudi, jer će u nama biti snažnije razvijena svijest o tome tko smo, ako imamo očuvaniji jezik i našu kulturu. Ne moramo kopirati način na koji žive bijelci i ne moramo osjećati da smo ovisni o vladinoj potpori. To će nam pružiti novu dimenziju i mislim da će biti doista pozitivna stvar za život naših ljudi. To je aspekt koji vam nešto daje.

Vjerojatno je neaboridžinima teško razumjeti koliko naš jezik obogaćuje živote domorodaca. Govoriti našim jezikom, čak ako znamo samo nekoliko riječi, omogućuje nam pravu povezanost s našom zemljom i našom kulturom. To nikad ne možemo dobiti od engleskog, bez obzira na to koliko ga dobro govorili. Naš jezik mnogo bolje opisuje okoliš i krajolik u kojem se razvija. Njime se mnogo bolje može opisati naša kultura. Mi imamo cijeli sustav srodstva u aboridžinskom društvu za koji engleski jednostavno nema adekvatne terminologije. Neki od nas moraju to ponovno naučiti, zato jer nisu imali pristup informacijama i riječima koje to opisuju.

Jezik nam također pomaže da opišemo naše mjesto izravnije no što je to moguće učiniti na engleskom. Vjerojatno ste primijetili da u cijeloj zemlji ima sve više Aboridžina koji se vraćaju starim običajima i identificiraju se s vlastitom plemenskom grupom. Tako ja mogu reći da dolazim iz jugoistočnog Queenslanda. Da sam Jagera s očeve strane i Nulingbara s majčine strane. Postoji cijeli protokol identificiranja tko ste vi doista na ovoj zemlji i za nas je to jako važno. To vam kaže da nas nisu izbrisali. To vam kaže da mi pripadamo ovoj zemlji, da imamo izravnu vezu s njom i ide natrag prema počecima ove zemlje — jer u našim očima, život je počeo ovdje. Nama je važno to da želimo da ljudi znaju tko smo mi, da sami imamo to saznanje i da naša veza sa zemljom i identifikacija s njom i danas jest jednako čvrsta kao što je uvijek bila.

Federalna i državne vlade do sada su priznale da i mi imamo mjesto u obrazovnom sustavu i da naši jezici imaju pravo biti očuvani i oživljeni. U tom su nam smislu dali priznanje u dokumentima koji se bave jezičnom politikom, osigurali su nam financije; to nije dovoljno, ali je tu. Mi se time koristimo koliko možemo, pokušavamo započeti što je više programa moguće u cijeloj zemlji, uključiti što više domorodačkih ljudi i što više neaboridžina zainteresirati za sve što se događa s našim jezicima, jer je očito da nam treba njihova potpora.

Potrebno nam je da ljudi sami kažu: da, zašto ti jezici ne bi bili oživljeni ili održavani? To je dio baštine ove zemlje, svarno, radi se o baštini zemlje kao cjeline. Za nedomorodačke Australce naši jezici mogu biti bogatije iskustvo doživljavanja ove zemlje. Ako ste spremni priznati našu povijest s našom zemljom i jezicima, tada ćete biti mnogo bogatiji iskustvom nego ako niječete postojanje svega toga.

Razmislite samo o svim onim aboridžinskim i otočkim riječima koje su danas dio svakodnevnog jezika. One su ušle u engleski jezik jer nije bilo imena za ta mjesta, koncepte, odnose, biljke i životinje, a jezik je time postao bogatiji. Aboridžini imaju nešto posebno i različito što mogu ponuditi ovoj zemlji, a taj doprinos bit će veći ako se održe naši jezici i učine se čvršćima.

Na razini vlasti, mnogo toga što se odlučuje o jezicima zasnovano je na gospodarskim odnosima. Težište se stavlja na učenje jezika naših poslovnih partnera — tako je sve više djece koja uče japanski.

Ne mislim da u tome ima ičeg lošeg; mislim da sve što može promijeniti mišljenje ljudi o jeziku predstavlja pozitivan pomak. Ali mislim da bi trebalo dati više priznanja društvenoj i duhovnoj razini jezika. Radimo upravo na tome i nadamo se da će u idućih nekoliko godina biti razvijen plan i program za učenje naših jezika na srednjoškolskoj razini. Mislim da bi većina Aboridžina i Otočana htjela vidjeti upravo to — da se našim jezicima pruži jednako poštovanje kao stranim jezicima.

Naravno, to bi bilo priznanje da postoje domorodački jezici u ovoj zemlji, da postoje njihovi govornici i da su oni još uvijek ovdje. To bi uključivalo i priznanje činjenice da su naši jezici prošli kroz mučne promjene, te da smo mi kao ljudi, govornici tih jezika, također morali podnijeti i preživjeti vrijeme u kojem se to zbilo.

Danas mi govorimo glasno. Kažemo da nismo izgubili svoje jezike, da smo još uvijek ovdje, da su naši jezici ovdje, da je tu i naša kultura, ali i naša zemlja. Želimo da se prizna naš identitet kao Aboridžina, da ga ljudi poštuju u svim njegovim dimenzijama. Jezici su vrlo bitan dio tog procesa, a kroz njega želimo poštovanje neaboridžinskog stanovništva na isti način na koji poštuju druge jezike iz cijelog svijeta.

Pogrešno je odbaciti jezike kao dio povijesti, kao nešto odavno prošlo. Oni to nisu. Oni su živi i zrače. Oni su u novoj fazi rasta. Oni su dio nas kao Murri naroda, kao domorodačkog naroda i naše zemlje. Naši su jezici glas te zemlje i mi smo njihovi nositelji.

1

U engleskom tekstu koristi se aboridžinski termin 'corroboree' pjesme (op. ur.).

2

Eddie Mabo je bio poznati aboridžinski aktivist čiji je slučaj polaganja prava na tradicionalno domorodačku zemlju bio početkom osamdesetih prvi u kojem su Aboridžini dobili vlasništvo nad nekad oduzetnom zemljom.

3

Nacrt političke platforme vođen je ranih osamdesetih pod imenom National Language Policy (op. ur.).