Australska proza kao authtoni izraz izolirana svijeta: primjer Petera Careya1

Australska proza kao authtoni izraz izolirana svijeta: primjer Petera Careya1

Postoji li australska književnost kao izgrađeni sustav? Ili se zapravo radi o dijelu književnosti engleskog govornog područja vezanoj tradicionalno uz Britaniju, a u posljednje vrijeme uz Sjevernu Ameriku? Na to pitanje mislim da je moguće pronaći odgovor predstavljanjem suvremenog australskog književnika za kojeg je u posljednjih dvadesetak godina uvriježeno mišljenje da se radi o najzanimljivijoj osobnosti suvremene australske književnosti. Uz to, u odgovoru na postavljeno pitanje pomoći će nam i uspostavljanje književnih okvira koji su uvjetovali njegovo pojavljivanje i čitanje u Australiji.2

Poslije Patricka Whitea (1912–1990), jedinoga australskog nobelovca (1973) i pisca poznatih romana The Aunt's Story (1948), The Tree of Man (1955), Vass (1957), Riders in the Chariot (1961), kasnijih Vivisector (1970) i The Eye of the Storm (1974), te zbirke pripovjedaka The Burnt Ones (1964), malo je drugih pisaca iz Australije koji su tijekom posljednjih tridesetak godina prošlog stoljeća postali poznati u kontinentalnom dijelu Europe. Neki su pisci srednje i mlađe generacije dosta poznati u zemljama engleskog govornog područja (D. Malouf, M. Bail i T. Kaneally, na primjer, a od mlađih J. Breadley, N. Earls, T. Winton ili R. Flanagan); ali u slučajevima kad teme njihovih priča i romana nisu australske, rijetko tko od manje informiranih čitatelja prepoznaje da se radi o Australcima.

Hrvatska književna javnost svakako je imala prigode čuti za najpoznatijeg australskog živog pjesnika — Lesa Murraya (1938), danas vrlo uglednog u najširoj australskoj javnosti (inače većim svojim dijelom prema književnosti ravnodušnoj). Za njega su čuli zato što je on suautor prijedloga nove preambule budućega australskog (republičkog) Ustava (koji je u međuvremenu doživio neuspjeh, op. au). Vjerojatno je poznat i vrlo zanimljiv pisac kratkih proza Frank Moorhouse (1938), koji je izvan užeg kruga književnih sladokusaca u kontinentalnoj Europi zapamćen uglavnom kao pisac tekstovnog predloška (zbirke priča) i scenarija za film Coca–Cola Kid redatelja D. Makavejeva. Onima koji su bolje upućeni u anglosaksonsku književnost bit će poznata i imena Martina Boyda (1893–1972), Christine Stead (1902–1983) i Hala Portera (1911–1984), kao pisaca koji su umnogome pridonijeli izrazu suvremene australske proze. Od novijih pisaca mnogi su čuli za Thomasa Kannealleya (1935), autora romana Schindler's Ark (1982), dobitnika nagrade Booker za 1982. godinu. Taj je roman na američko tržište plasiran kao Shindler's List i po njemu je snimljen poznati američki film koji je vjerojatno gledalo mnogo više ljudi no što ih je čitalo Kaneallyjevu knjigu. Odnedavno je u hrvatskim knjižarama u prijevodu i Careyeva knjiga Oskar i Lucinda (1988).

Jedan od razloga relativnoj anonimnosti australske literature, prema mišljenju lokalnih kritičara, njezina je poslovična prosječnost. Oni koji zastupaju takav stav govore o prosječnosti i imitacijskom karakteru gotovo svega što iz Australije dolazi, istovremeno se suprotstavljajući internacionalizaciji, »amerikanizaciji« i »britanizaciji« australske umjetnosti. No, prosudbu o prosječnosti dosta je teško prihvatiti, posebice kod čitatelja koji su iščitali poznatije romane i priče Thomasa Kannalleya, Davida Maloufa i Petera Careya, od kojih su prva dvojica poznatiji izvan Australije nego u njoj samoj. Druga važna činjenica vezana uz »oštrinu« australskih kritičara jest podatak da pisac koji bira tzv. neaustralske teme i bavi se »prodiranjem na šire tržište« u Australiji često biva odbačen i marginaliziran, što se osamdesetih godina dogodilo Kaneallyju. Osim toga, zbog još nedovoljno razvijene postkolonijalne svijesti većine autora i čitatelja, mnogi pisci nakon stjecanja međunarodne afirmacije samo uvjetno ostaju australskima. Tako je i Peter White veći dio svog života proveo u Londonu, a u australskom javnom i kulturnom životu gotovo nije sudjelovao.

U australskoj književnosti, u vrijeme prosječnih tržišnih književnih proizvoda sedamdesetih i osamdesetih, posebice u dnevnoj kritici, neki su romani bili poznatiji od pisaca ili važnijih književnih pokreta. Mnogi književnici postali su »hit dana« zbog relativno atraktivnih tema pojedinih romana, te se danas pamte naslovi, ali ne i njihovi autori. Jedan je od takvih primjera roman Johna Brysona (r. 1935) Evil Angels (Zli anđeli, 1985), kreiran na temelju dokumenata jednog od najpopularnijih sudskih procesa u povijesti a u vezi s ubojstvom djeteta, odnosno majčine tvrdnje da je bebu u bespućima Sjevernog teritorija, gdje je obitelj kampirala, oteo i ubio dingo. Po tom je romanu bio snimljen i vrlo zapaženi film s Meryl Streep u ulozi majke.3

U tom vakumu logično pitanje koje su kritičari početkom devedesetih godina počeli postavljati glasilo je: tko će postati nasljednik Patricka Whitea? Jedan od prvih ozbiljnijih pretendenata na tu laskavu titulu postao je David Malouf (r. 1934). Njegov književni rad započinje s tri kraće proze koje izgledaju dosta originalne i danas. U trenutku objavljivanja, kritika bilježi zanimljivost primjenjivanih književnih tehnika i tema kojima se bavi, i to već na samom početku u romanu An Imaginary Life (1978). Njegov kasniji kraći roman, The Great World (1990), nastavlja se na Whiteovu tradiciju i razrađuje psihološki portret dvojice zarobljenika u japanskom logoru. Nakon niza kraćih djela slijedi roman Remembering Babylon (1993), lirski intonirana priča o bijelcu koji živi s Aboridžinima. Prema mišljenju domaće kritike, oba romana dosta se dobro uklapaju u već spomenutu tezu o prosječnosti ovdašnje književnosti, ali je također činjenica da su Maloufovi romani izvan Australije dosta popularni. Malouf je vrlo interesantan kao pisac kratkih priča, javni djelatnik, komentator i sudionik u društvenim zbivanjima. Njegova ranija proza bitan je prijelaz od autoritativnog razdoblja P. Whitea, prema urbanoj prozi naraštaja sedamdesetih. Druga je bitna zanimljivost činjenica da je Malouf ustvari pisac koji je, uz Amy Witting, inaugurirao multikuralni tip drugosti u australsku književnost. On je na temelju vlastita iskustva uključio u svoje prozne radove iskustvo doseljenika, a u mnogim je slučajevima prvi progovorio o nekim problemima, od problema izumiranja aboridžinskih jezika u okruženju prisilne asimilacije (priča Jedini govornik svoga jezika), do u nekim pričama postavljenih pitanja vezanih uz zatvaranje talijanskih i libanonskih doseljenika, australskih državljana, u logore za vrijeme Drugog svjetskog rata, što se opravdavalo činjenicom da su njihove matične zemlje sudjelovale u tom ratu na strani sila Osovine.

Tradicionalna australska književnost vezana je uz prostranstva, ruralna područja i kolonizaciju. Preokret nastupa šezdesetih godina kada u australskoj prozi počinje prevladavati urbana tematika i odmak od mitološke poetike i veličanja australskih neistraženih prostranstava, što je do tada bilo susretišno mjesto većine poratnih romana »bijele Australije«. Taj pomak naznačuje još Whiteov roman The Solid Mandala (1966). Istovremeno s tim romanom pojavljuje se i novi naraštaj pisaca, intelektualistički orijentiran prema Europi, a tematski prema australskoj suvremenoj, uglavnom urbanoj problematici.

Jedan od takvih pisaca australske suvremenosti, koji je uvelike pridonio stvaranju (ili percepciji) novog tipa australske inteligencije, autor koji se izruguje »australskom načinu« (Australian Way) i unaprijed zadanoj klasnoj podjeli na deset posto bogatih za koje radi devedeset posto slabo obrazovanih, bio je već spomenuti Frank Moorhouse (r. 1938). Kasnije živi u dijelu profilirane književne zajednice okupljene u sydneyskom predgrađu Balmane, gdje je u početku pisao zanimljive »off« priče i neobične romane. U posljednjih pet–šest godina bavi se visokotiražnim romanom, na rubu trivijalnih žanrova. Njegove ranije priče skupljene su u knjigama Furtility and Other Animals (1969) i The American Baby (1972). Nakon toga prelazi na dužu prozu i piše The Electirical Experience (1974) iz kojeg će kasnije nastati Coca–Cola Kid. Popularnost u alternativnim intelektualnim krugovima postiže kontroverznom knjigom Everlasting Secret Family (1980) koja se prvi put otvoreno bavi homoseksualnim, gotovo robovskim, odnosom (između političara i dječaka). Forty/Seventeen (1988) zauzet je formalnom stranom književnog (postmodrenizma) i izučava moguće načine objedinjavanja rastrganog narativnog slijeda. Njegova knjiga Grand Days (1993) prva je iz nove serije fabularnih nastavaka fiktivnog povijesnog štiva o Ligi naroda. Tu pisac već napušta intelektualističko poigravanje i prepušta se struji tržišne potražnje, uz uvijek naglašen ironijski odmak i, na širem planu, traženje mjesta australskog identiteta u sklopu široke odrednice zadavanja međunarodnog političkog prostora »igre«.

Jedna od najpoznatijih spisateljica tzv. mlađe generacije jest Amanda Lohrey (r. 1947), sa zapaženim romanima The Morality of Gentelmen (1984) i The Reading Group (1988). Prema Peteru Cravenu (1997: 51), njezini romani imaju kolorit i izravnost izražavanja vrlo rijetku u suvremenoj australskoj prozi. Druga zanimljiva spisateljica jest Kate Grenville (r. 1950), koja objavljuje niz romana započetih s Lilian's Story (1984), pa sve do Dark Places (1994). Ti romani prikazuju priču obitelji Singer iz različitih fokalnih pozicija, od priče ovisnice o heroinu, u prvom romanu, do očeve verzije događaja u posljednjem. Helen Garner (1942) i Beverly Farmer (1941) najzanimljivije su pripovjedačice te generacije koju danas kritičari i stručnjaci vole nazivati »srednjom«.

Postmodernizam, pogotovo u krugovima tzv. kulturne elite, u Australiji je možda više spominjan i njegova nazočnost izražavana u javnom kulturnom životu nego u bilo kojoj drugoj zemlji engleskoga govornog područja (Craven, 1997: 55, Lucy, 1997: 5–6). Ta je činjenica dosta utjecala prije svega na sveučilišnu stručnu zajednicu pa je razdor u književnim odsjecima, odakle dolaze mnogi pisci — bilo kao nastavnici ili writers in residence — bio neminovan. Forsiranjem »drugosti« na teorijskoj razini, došlo je i do pokretanja i razvijanja takozvanih kulturalnih studija na mjestu i umjesto mnogih starih tradicionalnih odsjeka engleske književnosti. Mnogi su klasični odsjeci engleskog ostali, ali su većinu studenata pridobili moderniji (i pomodniji) kulturalni studiji koji izučavaju uglavnom suvremena djela, od trivijalne književnosti do reklama i holivudskih filmova. Taj je proces »postmodernizacije« postao preživjelom sintagmom krajem devedesetih i početkom novog tisućljeća, tako da je danas, 2004. godine, već pomalo demodirano govoriti o postmodrenizmu. Umjesto njega, razvijeni su postupci čitanja iz pojedinih (postkolonijalnih) i često hendikepiranih perspektiva, a od »totaliteta« pojedinačnog književnog svijeta zahtijeva se širina uvida i »opis raspadajućeg svijeta« kao uspostavljanje jedinog mjesta u sklopu kojeg je takvo objedinjavanje još moguće.4

Istovremeno, proučavanje književnosti postalo je vezano uz druge procese vezane prije svega uz mogućnosti različita čitanja iz naturaliziranih perspektiva kojima do nedavno vlastita interpretacijska pozicija nije bila dopuštena. Takav se tip aproprijacije i proučavanja odigrava u sklopu šire zamišljena australskog studija, kojem je književnost samo jedna od sastavnica.5

Paralelno s razvojem postmodernog studija osamdesetih i početkom devedesetih, dolazi do određenih promjena u sklopu cjelokupnog sustava humanističkih znanosti i intelektualne profiliranosti zemlje. To se posebice odnosi na uži krug izdvojene populacije, odnosno onaj njezin dio koji je predan knjizi i umjetnosti. Od razmišljanja o uvijek drukčijim mogućnostima, Australija početkom osamdesetih dolazi i do drukčijeg shvaćanja vlastite povijesti i kritičkog razmišljanja o obavezama doseljenika prema žrtvama koje su u dva stoljeća svoje povijesti skrivili. Svijest o zločinima nad Aboridžinima, koja u posljednjih desetak godina dolazi u središte zanimanja mnogih pisaca i intelektualaca (Carey, Lucy) i promišljanje tehnika kojima će se na zanimljiv i originalan način prikazati australska povijest i sadašnjost u središtu su najzanimljivijeg dijela suvremene australske književnosti osamdesetih i devedesetih. Istovremeno, ta djela i dalje ostaju kolinijalna na razini idelogije, jer čak i njihova pozitivna aproprijacija još uvijek je izraz koji nije i ne može izaći iz okvira zadanosti »bijele« australske povijesti i sustava znanja i ostalih okvira na koje se oslanja kao na vlastiti naturalizirani kontekst.

Dok se književni izraz koji današnji kritičari u Australiji nazivaju postmodernim u poeziji razvio iz iskaza skupine pisaca poznate pod nazivom Poetry of '68 (John Tranter, r. 1943. i Peter Steele, r. 1939), intelektualnu prekretnicu novog odnosa prema povijesti i traženju australskog identiteta čini kapitalno djelo Manninga Clarka (1915– 1991) The History of Australia. Prvi put povijest zemlje nije prikazana isključivo iz pobjedničke anglosaksonske pozicije osvajača, već je kritički promišljena s pruženim osnovama za revalorizaciju na svim razinama, od osnovne škole do sveučilišta. Na ovaj tip razmišljanja nastavlja se i filozofija multikulturalizma koju je u političkom životu inaugurirala laburistička stranka za vrijeme svog federalnog mandata sredinom osamdesetih godina. Pravo na razliku i mjesto u različitosti postalo je tako i formalno zajamčeno.6

O postmodernizmu u australskoj prozi može se uvijek najsuvislije govoriti u sklopu stavljanja težišta na odnos intelektualaca prema spomenutom Clarkovu povijesnom djelu i prihvaćanju mnogonacionalne kulture kao bogatstva, a ne pritiska na takozvanu »bijelu Australiju« i njezinu povlaštenu ulogu izborenu kroz dva stoljeća eksluzivna pristupa izvorima ili stvaranju okvira njihove intepretacije. A kada je riječ o pojedinačnim književnim opusima, izraz postmodernizam (i postkolonijalizam) ponajviše se spominje u odnosu prema nizu kratkih priča i kasnije romana Petera Careya. Radi se zapravo o traganju za identitetom i konačnom sagledavanju povijesti iz realnije, u širem kontekstu naturalizirane vizure, one koja pripada okupatorima što su došli na tuđu zemlju i osvojili je preko leševa. Kroz niz priznanja i priznavanja naoko očiglednih ali isto tako teških i dobro skrivanih istina, otkrivena je (ili pronađena?) već naglašena pozicija drugog, toliko važna za otvaranje prema raznim slojevima dijaloškog izričaja i proces pomirenja. Tu je važno ponovno spomenuti Davida Maloufa i njegovu »pripremu terena« za otvoreni razgovor o problemima. Također je bitno naglasiti stav kritičara s početka dvijetisućitih koji su svojim suprotstavljanjem upravo onome što su nametnuli kao normu samo pet godina prije, indirektno proizveli distancu samih autora prema (vlastitom) postmodernizmu i postmodernosti i nametnuli potrebu da priča bude jasna, a povijesni aspekt zapostavljen u »uspostavljanju sveobuhvatnog pogleda na sadašnjost«. Ali to vjerojatno hrvatskom čitatelju nije neko posebno otkriće. Sličan se, naime, proces sredinom devedesetih odigravao i u odnosu fantastičara, postquorumaša i nove neorelističke proze. No, vratimo se natrag u Australiju, i to u sedamdesete godine prošlog stoljeća.

Prvi jasni odmak od realističkog prikazivanja zbilje bilježimo kod Petera Mathersa (r. 1931), čiji »anarhični« romani Trap (1966) i Wort Papers (1972) na neki način navješćuju kasniju Careyevu prozu. U tom smislu odmaka i drugosti jedna od spisateljica koju nedvojbeno u Australiji smatraju postmodernom jest Drusilla Modjeska (r. 1946), čiji romani Poppy (1990) i The Orchard (1994) predstavljaju tipični primjer tzv. suvremenoga australskog ženskog pisma. Ona je, prije no što se počela baviti spisateljskim radom, bila sveučilišna nastavnica, te joj pisanje često želi pokriti određene teorijske pretpostavke.7 Kad već govorimo o multimedijalnom postmodernizmu, mislim da je potrebno spomenuti zanimljivu prozu kontroverznog rockera Nicka Cavea koja uglavnom ide ruku pod ruku sa stihom iz njegova glazbenog broja People are no good. Nezaobilazni prijelaz prema pismu iduće generacije čine Murray Bail (r. 1947) i David Brooks (r. 1953).

Od pisaca mlađeg naraštaja, koji su već na neki način u Australiji kanonizirani, spomenut ću ovdje Tima Wintona (r. 1962), pisca tradicionalne orijentacije i vrlo istančana stila. Već sam rekao nekoliko riječi o mlađem naraštaju. Ovdje valja spomenuti zanimljivost da se nakon vrlo usamljenog i konceptom bijele Australije okruženog Maloufa, tek početkom devedesetih godina prvi put pojavljuje cijeli naraštaj pisaca etničkog podrijetla. Prisutnost druge zemlje i druge kulture sustavnije je prikazana u djelima Venera Armanna (Italija), Abida Khana (Bangladeš), Beth Yahp (Malezija), Christosa Tsiolkasa, negoli, na primjer, kod Careya, kod kojeg je druga kultura uglavnom u funkciji oslikavanja većinske zajednice i neuklopljenosti u nju.8 Armanno je autor pet romana, Khan je napisao dva romana i za oba, Seasonal Adjustments (1994) i Solitude of Ilusions (1997), dobio je nagrade. Gary Disher nominiran je 1996. za Bookerovu nagradu za roman The Sunken Road. Benjamin Cohen piše zanimljivu prozu (work in progress) koja se može klasificirati kao oblik između priča i nepovezanog romanesknog gradiva, na zasadama Moorhousea i njegovih zbirki/romana. Dvije Cohenove zbirke prevedene su na više jezika. Tsiolkasov roman Loaded (1994) dugo je slovio kao ogledni primjerak ne previše cijenjene »grunge« proze, ali su neki kritičari kasnije vidjeli njegovo šire značenje, upravo u okviru »novih« zahtjeva za romanom koji će »oslikati širinu pogleda« u prostoru danas uokvirenom drukčijim medijima i jedinstvom »globalnog«. Establiširani pisci rođeni šezdesetih također su i Mathew Condon (1962), Nick Earls (1963) i James Bradley (1967).

Vratimo se ovdje ipak Peteru Careyu, s obzirom na to da je svrha ovog pregleda uspostavljanje okvira novijih kocepata postkolonijalnog »australstva« unutar anglosaksonske književnosti, a čije se utemeljenje vremenski može smjestiti u razdoblje krajem sedamdesetih i u osamdesete godine prošlog stoljeća, nasuprot »klasičnoj« australskoj književnosti kojom dominiraju »mitsko poimanje prostora, bijela Australija i osvajanje divljine«.

Dobitnik glasovite britanske nagrade Booker za književnost (jedini Australac uz Kaneallyja; i jedini uz britanskog Indijca S. Rushdiea koji je tu nagradu dobio dva puta), najzanimljiviji suvremeni australski pisac, danas živi u New Yorku, što je još jedan od ironičnih elemenata u mozaiku komplicirane potrage za »novijim« australskim identitetom. Većina umjetnika, glumaca i pisaca, nakon što »steknu ime« odlazi u London ili New York i samo povremeno se vraćaju u Australiju, uglavnom na svečanosti dodjeljivanja nagrada i sunčanje na sydneyskim plažama ili Gold Coastu.

Carey je rođen 1943. godine u Bachus Marshu, država Victoria, otprilike stotinjak kilometara od Melbournea. Od razdoblja stjecanja šire popularnosti do odlaska u SAD živio je u Sydneyu. Sveučilište je napustio na prvoj godini i počeo se baviti pisanjem reklama za jednu agenciju u Melbourneu. Nakon toga živi u komuni u Queenslandu, da bi se skrasio u Balmaneu, bližem prigradskom sydneyskom predgrađu. Tu je osnovao vlastitu reklamnu agenciju za koju kaže: »Novac od reklama omogućio mi je neovisnost, što je za mene i moj književni rad bilo od ključne važnosti«.

Smatraju ga najmaštovitijim australskim piscem i autorom koji najbolje kontrolira i koristi se fabulom u povijesti australske književnosti (Lord, 1991). Prije objavljene prve priče napisao je četiri romana koji nikada nisu bili objavljeni, a do njihovih rukopisa u Nacionalnoj knjižnici u Canberri može se doći samo uz osobno autorovo odobrenje (Hassal, 1994). Careyeva proza od prvoga dana frustrira interpretatore, jednostavna, ali istovremeno sofisticirana i mnogoslojna (Huggan, 1996). Središte Careyeva svijeta čini mreža medijskih slika. One su u neprestanoj mijeni i stalnom pokretu, kao u bloku tv–reklama. Te slike nam obećavaju da se može kupiti put do sreće ili promijeniti vlastita osoba, izgled i karakter, ili da se u osobu može usaditi sama volja za promjenom. Istovremeno, te slike nas vode putem konačnog samouništenja. Tu međutim valja biti oprezan: Carey je uspješan i on u kasnijim djelima ne ruši strukturu medijske slike o sebi. On samo ukazuje na apsurdne mogućnosti njezina interpretiranja. Carey je graditelj i rušitelj suvremene mitologije izgrađene na medijskoj slici svijeta. On gradi i ruši mostove tipa »think positive«, »self improvement« ili tipa korporacijskog govora »brainstorminga«, »zadavanja i ostvarivanja ciljeva i uspostavljanja modela korporacijskog mišljenja« i tome slično. Na tom putu izgrađuje svijet likova koji ostaje duboko urezan u sjećanje čitatelja. Istovremeno, iza cijelog ovog prividno vrlo mračnog opisa svijeta, ispod naslaga višeznačnih potencijala kojima »zavodi« čitatelja, nalazi se pozitivan i duboko human odnos prema svijetu: »Pisac ima odgovornost govoriti istinu, a ne skrivati se od svijeta kakav jest. U isto vrijeme, pisac ima odgovornost da prikaže i slavi potencijale ljudskoga duha«, kazao je jednom zgodom Carey.

Prve dvije objavljene Careyeve knjige zbirke su kratkih priča War Crimes (1979) i Fat Man iz History (1974). Kasnije su sve priče iz obje zbirke proze objavljene u jednoj knjizi pod naslovom Collected Stories (1994). Nakon prve dvije knjige i stečenoga ugleda u zajednici književnika i umjetnika slijedi roman Bliss (1981), a tek kasnije romani koji su mu donijeli širu popularnost, a kod kritičara omogućili mjesto živog klasika.

Priče u drugoj zbirci War Crimes (1979) na fabularnoj razini uglavnom govore o moći — o onima koji je imaju i onima koji je žele imati. Neke od priča razrađuju pretpostavku »američkog sna«, odnosno ideju da je sve moguće kupiti i da je do svega moguće doći. Priče su katkad groteskne, često parabolične, škrte u izričaju i odmjerene. Neke od priča bliže su svijetu realnoga, ali su najzanimljivije one koje balansiraju na rubu fantastičnog, a ipak su uvijek čvrsto utemeljene na realnim odnosima koji vladaju u društvu i njegovim pojedinačnim faktografskim realizacijama. Hassel i Huggan tvrde da je Carey pjesnik straha koji istražuje pojedinačne i nacionalnu sudbinu, pojedinačne i nacionalne strahove i neostvarene snove.

Tema mogućnosti promjene na bolje do koje mora doći s nekoliko »dobrih poteza« (Tax Inspector) ili na sreću (The Chance), jedna je od središnjih koja se provlači kroz sve Careyeve priče i romane. Uvijek postoji šansa da bude bolje. I vjerojatno je upravo The Chance najzanimljivija priča u toj drugoj Careyevoj zbirci.

Australsku slavu u književnim krugovima Careyu je, međutim, donijela knjiga drugog izdanja kratkih proza The Fat Man in History, zbirka od dvanaest kratkih priča jasnog i britkog izričaja gdje se opisuju bizarne igre ljudi, koje, nažalost, iza površinskih slojeva grotesknog i fantastičnoj, na razini aproprijacije izgledaju vrlo bliske našim svakodnevnim pokvarenim igrama na koje smo prisiljeni u stvarnosti, katkada okrutnijoj od mračnog literarnog okružja Careyeve imaginacije. Tek kad vidimo ljudsku zlobu u njezinoj književnoj modifikaciji, prepoznajemo se kakvi zapravo jesmo.

Najpopularnija (sudeći po antologijskim izborima) priča Petera Careya jest Američki san. Radnja je smještena u australski gradić od 800 stanovnika. Pripovjedač u prvom licu priča o tome kako ih je, zbog toga što su sanjali američki san o velikim televizorima, automobilima i hamburgerima, kaznio pokojni Gleason, koji je njihov gradić volio više nego Amerikance i njihove filmove. Ogradivši pusto zemljište na brdu iznad grada visokim zidom, Gleason je, nakon odlaska u mirovinu, ondje boravio svo vrijeme. Nakon smrti, njegova je udovica dala srušiti zid. Iza njega nalazila se umanjena maketa mjesta sa svim stanovnicima, mnogim u vrlo kompromitirajućim pozama i situacijama. Mještani su maketu grada isprva htjeli srušiti, ali intervenirao je osobno ministar turizma, obečavši im da će u grad dovesti Amerikance. Kad su Amerikanci nakon nekoliko mjeseci doista i došli otkrivši ovu turističku atrakciju, počeli su masovni posjeti a ljudi u mjestu morali su za njih rekreirati scene s makete, često praćeni sumnjičavim pogledima Amerikanaca koji nisu bili sigurni dobivaju li svoju »vrijednost za dolar«. Careyeve pripovijetke prevedene su na švedski, njemački, francuski, nizozemski, danski, finski i poljski.

Prvi Careyev roman Bliss (Blaženstvo), kritika je nazvala »remek–djelom iluzionizma«. Harry Joy, bivši reklamni agent, budi se u Paklu, a muče ga ljudi koje voli, kao i dvojbe i noćne more koje je sam u stvarnom životu kreirao zbog želje za ostvarivanjem osobne koristi. Cijela je fabula formalno zarobljena tematskim nabojem apsurda i negativnog djelovanja u vlastitu korist, onako kako ona mjeri očima zajednice u kojoj pojedinac silom prilika živi i na koju je osuđen, neovisno o vlastitim polaznim moralnim pozicijama.

Slijede romani Illywhacker (1985) i Oscar and Lucinda (1988), knjiga po kojoj je snimljen ne osobito uspješan ali vrlo gledljiv film Gillian Amstrong. Oscar i Lucinda priča je o kockarskoj strasti anglikanskog svećenika i nes(p)retne industrijalke koja je ostala bez roditelja, ali s novcem koji su joj roditelji oporučno ostavili. Ona novac dobiva tek kad punoljetna iz Parramatte dolazi u Sydney. Poslije i sama shvaća da su roditelji stekli bogatstvo, kao i mnogi drugi koji se u knjizi spominju, nakon protjerivanja i zločina nad Aboridžinima na današnjim zapadnim prostorima Sydneya. Događalo se to u vremena kad se zemlja stjecala objahivanjem na konju i zabijanjem kolaca, a na tako »dobivenom« prostoru ubijali su se domoroci koji bi se ondje našli. Koliko je tko zaokružio, toliko je bilo njegovo. Prvi slobodni doseljenici tako su bez prevelika truda postali elita koja u stvarnosti do danas vlada zemljom i jedini joj je posao zaštititi svoj privilegirani status, premda naoko cijeli sustav ovog kontinenta izgleda kao »sretna zemlja«. Kasnije se zemlja parcelizirala i prodavala — te je tako stvorena australska viša klasa poluškolovanih multimilijunaša koji su bogatstvo stekli na nekretninama. Radnja romana smještena je u Englesku i Sydney druge polovice XIX. st., a

epizode ubijanja Aboridžina i kontroverzne groteskne scene devetnaestoljetnoga engleskog sela, života brederena (gotovo izumrle engleske kršćanske sekte koja je nedavno oživjela u Australiji) i opsjenarstva, maestralno su ispričane tehnikom koja je opisana kao australski doprinos magičnom realizmu. Pripovjedač je Oscarov unuk, osoba s blagim ironijskim odmakom, ponajviše prema vjeri svoje majke u Oscarovu religijsku misiju. Premda Oscar završava tragičnom smrću, pravi tragični lik je Lucinda koja ostaje živa. Roman od otprilike 500 stranica funkcionira na velikom broju razina, fabularno i tehnički. Njime je definitivno stvoren »careyevski« tip poetike i magičnog realizma u kojem ima više realnog nego magičnog, a kritika je usmjerena dvojako: prema društvu kao uokvirujućem čimbeniku i prema formi kao činitelju uokviravanja. Taj drugi element bit će do apsurda doveden u najnovijem romanu pod naslovom My Life as a Fake (2003).9

Poglavlja su kod Careya vrlo kratka i izmjenjuju se tehnikom filmskih kadrova. U likove se rijetko zalazi dublje, a tek pomnijim iščitavanjem raznih kadrova dobiva se zaokruženija slika i veći broj mogućih polazišnih točaka za interpretaciju. Prva tri romana prevedeni su na finski, švedski, poljski, japanski, hebrejski, španjolski, francuski, njemački i danski (podaci do 1994). Roman Oscar i Lucinda preveden je i na hrvatski.

U kraćem romanu Tax Inspector (Porezni isljednik, 1991) indirektno je ismijan kompleks »sretne zemlje« koji u svojim manipulacijama javnim mnijenjem naturaliziraju obje velike političke stranke u Australiji. Po mišljenju nekih australskih kritičara, knjiga je nešto slabija od ostalih Careyevih djela i jedina je koja nije višestruko nagrađivana. Osobno je smatram vrlo zanimljivom uvodnom knjigom u Careyev romaneskni svijet i njegovu poetiku, posebice za čitatelje koji nisu pobliže upoznati s Careyem i australskom suvremenom književnošću. Zanimljivo je da je roman u Australiji slabo primljen, dok je u Americi, Engleskoj, Skandinaviji i Njemačkoj jedan od najuspješnijih Careyevih romana.

The Unusual Life of Tristan Smith (Neobičan život Tristana Smitha) roman je koji je 1994. godine dobio nagradu The Age za knjigu godine u Australiji, što je najprestižnija nagrada u Victoriji. Riječ je o manje mračnoj verziji svijeta, satiričnom prikazu nacija Voorstand i Efica. Roman je nepredvidiv od prve scene, s naglašenim odnosom prema tradiciji engleskoga viktorijanskog romana i izokrenutom legendom o divu Tristanu. Istovremeno funkcionira kao oštra alegorija na sinkronijskoj i dijaktronijskoj razini. I taj je roman dobio nagradu za knjigu godine u Australiji, a ušao je i u najuži izbor za Bookerovu nagradu u Londonu.

Idući roman Petera Careya zove se Jack Maggs (1997), a radnja je smještena u London 1837. godine. Roman se bavi jednom od osnovnih Careyevih opsesija, a to je već spomenuti odnos fikcije i stvarnosti, uz aproprijaciju mogućnosti njihova prepletanja i zamjenjivanja. Jack Maggs, odrastao kao siroče i »od malih nogu školovani« lopov, u Australiju je prebačen kao zatvorenik. Iz Australije bježi i vraća se u London ne znajući da je nakon njegova bijega bila amnestija i da bi bio slobodan da je ostao ondje. Jacka progone demoni. Kad pisac Tobias Oates preuzme inicijativu istjerivanja vragova, s tajnom primisli da Jacka učini glavnim likom vlastita književnog djela, tema se pokazuje prevelikom (kao što u Marinkovićevu »Zagrljaju« biva »krokodilskom«), a svi likovi i sama struktura romana moraju podnijeti odgovarajuće posljedice. Idući roman P. Careya zove se True History of the Kelly Gang (2000). Pisan je u prvom licu kao ispovijest najslavnijeg australskog razbojnika svih vremena, s mnoštvom pravopisnih pogrešaka, kao naturalizacija izravnog Kellyjeva izričaja, u obliku pronađena rukopisa, ispovijesti koju je Paul Kelly pisao za svoju kćerku. Središnje objedinjavajuće mjesto romana sastoji se u aproprijaciji još jednog mita, ovaj put onog o ravnopravnosti svih anglo–keltskih naroda u vrijeme amnestije i stjecanja »slobode« irskih doseljenika. I za taj roman Carey je dobio glasovitu nagradu Booker Prize. Najnoviji roman zove se My Life as a Fake (2003). Knjiga još radikalnije nego Jack Maags govori o mogućnosti ispreplitanja fakata i fikcije. U njoj glavnog lika počinje progoniti fiktivni radnički avangardni pjesnik kojeg je fiktivno stvorio u mladosti kako bi se sam, kao konzervativni pjesnik, narugao cijelom pokretu i avangardi te uništio mladog urednika koji je prihvatio udicu, proglasio »falsifikat« kao veliko umjetničko djelo, a fiktivnog pisca genijem. Stvar se komplicira oživljavanjem fiktivnog lika. Stvarna smrt originalnog autora prouzročena je progonom i nasiljem fiktivnog lika, svojevrsnog književnog Frenkensteina, a cijela je priča smještena u Kuala Lumpur, na presjecište kolonijalnog i autohtonog, stvarnog i imaginarnog, uglađenog i sirovog, rimovano–klasičnog i avangardno–slobodno stihovanog.

Peter Carey danas umnogome ima status zvijezde. Samo u Australiji roman Oscar i Lucinda, na primjer, prodan je u više od 200. 000 primjeraka. Carey je autor kojeg mnogi nazivaju postmodernim, u smislu određenja Fredericka Jamesona. U njegovim se djelima može iščitati »izbljeđivanje razgraničenja između visoke i popularne kulture«, poništavanj,e tradicionalnih formi i žanrova i njihovo preoblikovanje u privatne, pojedinačne stilove i ostvarenja. Dalje se to djelo može iščitavati tako da se u njemu pronađe kolaps ontoloških razina i prepoznavanja razlike između realnog i proizvedenog, nestajanje tradicionalnih vrijednosti uz istovremeno izostajanje moralnih osuda. Istovremeno, njegovo djelo zadovoljava i opis antipostmodernizma koji od književnosti traži da ponovno obuhvati »stvarnost iza uglađene slike prema kojoj je sve blještavo i dobro«. Zanimljivo je da Careyeva poetika nije u australskoj književnoj proizvodnji nastavljena u smislu trošenja (uspješnog) modela. Pisci koji se djelomično koriste nekim od elemenata koje je u australsku književnu proznu poetiku uveo Carey jesu: Raymondo Cortes (r. 1968) i Delia Falconer (r. 1966). Isto se do određene mjere može reći za atmosferu nekih radova prije svega Davida Brooksa, a kasnije Elliota Perlmana (1964) i Matthewa Condona.

Iz navedenog se jasno može vidjeti da je Careyevo djelo vrlo specifično. Zemljopisno je smješteno u kulturnu periferiju, a dijaloški je otvoreno prema kolonijalnoj povijesti. U tom smislu, piše Huggan, Careya se može smatrati postkolonijalnim piscem, gdje se postkolonijalno razumijeva kao otpor, kao ponovno ispisivanje onog što je jednom već napisano, što su drugi propisali, ali ovaj put iz pozicije onog koji u jednom tipu kulture nije imao pravo (pluralno) ovjerljiva glasa. Upravo je zato važna pozicija Australije kao zemlje smještene između dominacije britanske tradicije i azijskog zemljopisnog okruženja (Huet u: Huggan, 1996). Stoga upravo takva interpretativna pozicija isprovocirana Careyevim tekstom — uz uvažavanje multikulturalnog potencijala — nadaje nove mogućnosti za pronalazak prostora u sklopu kojeg će biti moguće ostvarivanje autohtonog identiteta australske književnosti. Toliko o pitanju postavljenom u prvom odlomku ovog pregleda prozne proizvodnje iz Australije i autohtonog svijeta koji su kroz nju i u njoj stvorili pisci kao Carey, Malouf, Winton i drugi.

Bibliografija

Craven, Peter (1997): »Australia«. U: The Oxford Guide to Contemporary World Literature. Urednio John Sturrock. Oxford i London: Oxford University Press.

Hassall, Anthony J. (1994): Dancing on Hot Macadam: Peter Carey's Fiction. Brisbane: Queensland University Press.

Huggan, Graham (1996): Oxford Australian Writers: Peter Carey. Oxford i London: Oxford University Press.

Krassnitzer, Hermine (1995): Aspect of Narration in Peter Carey's Novels: Deconstructing Colonialism. Salzburg University Studies: The Edwin Mellen Press.

Lord, Mary (1991): »Introduction«. U: The Penguin Best Australian Short Stories. Melbourne: Penguin Books.

Lucy, Niall (1997): Postmodern Literary Theory. Oxford i Malden: Blackwell Publishers.

Willbanks, Ray (1991): Speaking Volumes, Australian Writers and their Works. Huston: Texas University Press.

1

Ovo je izmijenjena i dopunjena verzija članka objavljenog u Quorumu (4/2001) pod naslovom »Petar Carey i suvremena australska proza«.

2

Vezano uz promjene u shvaćanju »književnih prioriteta« i odnosa prema književnosti koja je osamdesetih i devedesetih s ponosom nazivana postmodernom, v. članak D. Falconer u ovom izboru.

3

Uz takozvanu visokotiražnu književnost, sredinom sedamdesetih pojavila se i prva generacija pisaca koji su visokotiražnost stekli osamdesetih, ali su njihove kratke priče sedamdesetih ostavile dubok trag na takozvanoj intelektualističkoj sceni. Radi se o Murrayu Bailu, Peteru Careyu, Franku Moorhouseu, Barryju Oakleyu i Michaelu Wildingu. Iduću generaciju pisaca koji se ne uklapaju u ovaj visokotiražni koncept, ali su se na kraju ipak kroz njega afirmirali čine Gary Disher, Venero Armanno, Adib Khan, Beth Yahp, Mathew Condon, Nick Earls, James Breadley, Benjamin Cohen i Christos Tsiolkas. Svi su oni započeli s pričama, koje u Australiji imaju vrlo malo tržište, a kasnije se (između početka i sredine devedesetih) iskazali kao romanopisci.

4

Ovaj je dio, započevši od raspada nacionalnih katedri na modernije 'kulturalne' studije i konzervativnije književne, dopisan za ovu redakciju teksta.

5

I ovaj je ulomak dopisan za ovu redakciju teksta, s obzirom na to da je originalni tekst već tri godine star.

6

Do sredine prvog desetljeća novog milenija i ovaj je koncept izblijedio. Zamijenjen je ne toliko pravom na razliku, koliko mogućnošću vlastite (drukčije) interpretacijske pozicije. Pravo na razliku, naime, nije izlazilo iz vlastitih okvira zadanosti, bilo da se ona odnosi na neaboridžinitet, neetničku pripadnost i nemogućnost apropijacije pozicije »drugog« u odnosu na njegov »imaginarni« kontekst aboridžiniteta ili etniciteta. S tim u vezi usp. Anderson, Ian u: Blacklines: Contemporary Critical Writing of Indigenous Australia. Uredila: Michele Grossman; i: Andreoni, Helen: Olive or white? The colour of Italians in Australia. U: Journal of Australian Studies, 2003/1 (77).

7

Zanimljivo je da upravo njezina kritika »postmodernog«, i to samo nekoliko godina od početka progona »postmodernog«, nameće neorealističke romane sa suvremenom tematikom kao normu pisanja i obrazac suprotstavljanja povijesnoj i konceptualnoj prozi (v. tekst D. Falconer ranije u ovom izboru).

8

Otklon vjerojatno čini najnoviji Careyev roman My Life as a Fake (2003) gdje je opisano nekoliko drugih sredina: engleska, australska i malezijska (ovo je također naknadna bilješka).

9

Kako je riječ samo o dopuni već postojećeg teksta, o tom romanu ovdje neće biti detaljnije pisano.