Aktivna vezanost uz kulturnu zbilju

Andrea Zlatar: Svakodnevne razglednice, Naklada Ljevak, Zagreb 2002.

Svakodnevne razglednice Andree Zlatar zbirka je eseja objavljivanih u novinama i časopisima u proteklih desetak godina te grupiranih u tri cjeline ovisno o tome promatra li autorica stvarnost oko sebe kroz prizmu rata, gradskog života ili pak iz pozicije kulturnog djelatnika. Svakodnevnim događajima i situacijama nastoji dati širu socijalnu simboliku, propitujući na njima društvene fenomene specifične za Hrvatsku. Kada želi naglasiti pojedine riječi i sintagme, služi se kurzivom, citatima pokušava potkrijepiti svoje teze, a ponekad preuzimajući tuđu retoriku ili dijalekt nastoji dobiti na autentičnosti.

Autorica svoje eseje piše iz prvog lica plurala (mi), na taj način nastojeći izraziti stavove skupine koju želi predstavljati, a to su hrvatski urbani intelektualci. Dok to u drugoj cjelini najčešće vodi do banalizacije svakodnevice, ali i širih društvenih fenomena, u prvoj cjelini Rat i ljeto: Dubrovnik ona time uspijeva ukazati na univerzalnost pitanja koja se nužno javljaju u vrtlozima tragičnih i nesigurnih zbivanja poput podređenosti pojedinca u društvu (Stvarnost od rata), egzistencijalnih problema (Avioni, avioni), pa na kraju i otupjelost na sve strahote (Ljetni autizam), te na simboličko jedinstvo sviju »nas« povezanih istom ratnom sudbinom. Čak i kada govori u ich formi, autorica donosi samo kvaziautobiografske činjenice, tj. ono zajedničko »svima nama«, sugerirajući da se čitatelj u tome prepoznaje, što dovodi do nizanja stereotipa poput »ovim ratom nam nanose uvrede i poniženja« ili »svi bismo trebali otići na front«. Na momente se osjeća autoričina neuspješna težnja poetizaciji stvarnosti koja zbog uronjenosti u klišeje rezultira patetikom (Dubrovnik dalek i sam). Izdvaja se esej Izgorio je krajolik, jedini koji, iako ne tematizira rat, govori o velikoj tragediji, požaru u Arboretumu u Trstenom. Zlatar tu uspješno balansira osobnu vezanost za Trsteno i znanstveni pristup problemu, razmatrajući stavove javnosti, struke, uprave, manipulaciju činjenicama te pitanje krivnje i odgovornosti.

U cjelini Gradski život autorica nastoji pisati u ime obrazovanih, samosvjesnih Zagrepčanki o fenomenima (maturalna večer, horoskop) i ritualima (plac, kupovina, pokloni) urbane svakodnevice, vrlo često započinjući članke motivirana nekom uobičajenom sitnicom kao što je čitanje novina ili telefonski poziv. Primjećujući samo ono zajedničko ili proglašavajući svoje preokupacije općima, dolazi do nategnutog ili čak neistinitog poimanja detalja iz svakodnevice. Na njima temelji svoju percepciju šire socijalne problematike koja onda također postaje neuvjerljiva. Dakle, autorica ima tendenciju nešto što je samo njeno proglasiti općim i na tome zasnivati svoja razmatranja društvenih problema. Tako, na primjer, u eseju Inventura autorica »pojačani poriv za kupovanjem u prvim danima nove godine« proglašava ni više ni manje nego univerzalnim te na tako, u najmanju ruku, klimavoj pretpostavci objašnjava socijalno i mentalno stanje nacije. U Horoskopima teoriju o modernom hrvatskom fatalistu zasniva na činjenici kako njoj (dr. sc.) horoskop diktira dnevno ponašanje (?!). Uz upotrebu istrošene i isprazne simbolike (svjetlost na kraju tunela), te neuspjelog humora koji se javlja u obliku upadica u zagradama (»bezdjetna« što bi trebalo značiti bez djece; »zubarskozidarski radovi«; »oprez, lomljivo« uz spominjanje ljubavnog partnera), jako je naglašen nedostatak provokativnosti. Autorica se, naime, poziva na izjave »jednog mladog televizijskog voditelja« ili »jedne od superžena« koje ukazuju na neke opće društvene probleme. Prešućujući o kome je konkretno riječ, gubi na vjerodostojnosti. Unatoč ovim nedostacima, Zlatar mjestimično ipak pogađa prave boljke našeg društva poput nesigurnosti u samopredstavljanju, rastrošnosti, diktata modnih marki, nedostatka originalnosti i identiteta te podložnosti utjecaju ideala koje nameću mediji.

Za razliku od cjeline Gradski život, u kojoj Zlatar na krajnje površnoj razini promatra razne aspekte života, Prostor kulture je najuspjelija cjelina. Ovdje autorica iz vlastite pozicije kulturnjaka jasno i argumentirano ukazuje na probleme u odnosu umjetnost — društvo, poput institucionalne interpretacije umjetnosti (Vertikala, a ne horizontala), kriterija podobnosti (Koji Šešelj?), općeg nerazumijevanja i potcijenjenosti kulturnog rada (Knjiga i po, bod i po, Pare ili život), nedostatka kulturnog identiteta i pomodarstva (Metro ili tramvaj), snage medija i rezerviranosti u iskazivanju kritike (Tko zaslužuje događaj), te kulturne izoliranosti Hrvatske i prešućivanje kulture naših susjeda (Okvir za stvarnost). Iz kulturnih problema iščitavaju se simptomi hrvatske »socijalne depresije«, poput nedostatka građanske inicijative, lažnog predstavljanja i ušminkavanja pred javnošću te suzdržavanja od iskazivanja emocija. Osim što napokon jasno definira u čije ime govori i tko je to »mi« (»intelektualci: apriorna manjina«, »mi iz kulture«, »kulturnjaci«), izražena je autoričina osobna uključenost u kulturne probleme, a zahvaljujući napuštanju plurala i sve učestalijoj upotrebi ich forme izražava i ono individualno, na primjer, shvaćanje vlastitih ograničenja u Ljubavi na prvi pogled ili pak suočenje s vlastitom nezrelošću u Kako nestaje, kako nastaje srednja generacija. Ranije navedenim nedostacima treba pribrojiti i mjestimično pretjeranu eksplicitnost pri pojašnjavanju zbog koje se gubi mentalni angažman čitatelja, a i vodi u dosadu. Ipak, zbog autoričinog mnogo osobnijeg doživljanja i uključenosti te praćenju aktualnosti, ti nedostaci u ovoj cjelini mnogo manje dolaze do izražaja. Kvalitetom se ističe esej Metro ili tramvaj, gdje na primjeru čitanja pretencioznog časopisa »Metro« tijekom vožnje u zagušljivom tramvaju autorica ističe kontrast između naše stvarnosti i onoga kako bismo je mi htjeli prikazati, nastojeći to razumjeti, a ne osuditi. Naime, zaključuje kako naše opće pomodarstvo i praćenje uvezenih trendova nije hir već egzistencijalno pitanje, te ukazuje na, ipak, postojanje kakvog–takvog identiteta. U eseju Knjiga za pamćenje autorica potaknuta knjigom Savke Dapčević–Kučar 71: Hrvatski snovi i stvarnost isprepliće znanstveni pristup i privatna sjećanja, objektivnu povijest i njezin subjektivni doživljaj, političku i osobnu tragediju (propast Hrvatskog proljeća istovremena sa smrću njezine majke).

Andrea Zlatar kroz prožimanje osobnog, državnog i kulturnog nastoji prepoznati stanje socijalne apatije koje vlada u Hrvatskoj. Unatoč nedostacima, poput stereotipa, pretjeranih pojašnjavanja te govora iz neodređenog lica u ime neodređene sociološke skupine i čestoj upotrebi retorike apela, ona u tome i uspijeva, ali samo u posljednjoj cjelini u kojoj razmatra našu kulturnu zbilju iz pozicije njezinog aktivnog sudionika uz prisutnost snažne osobne, gotovo emotivne, vezanosti uz nju. U tom našem čemeru kojeg vrlo precizno secira, izbjegavajući ulogu velikog suca, pronalazi ono što je pozitivno ili barem pokazatelj kako za nas ipak ima nade.

Ana Šeparović