Zločin u samostanu

Zločin u samostanu

Ulomak iz romana

7.

Dana 11. listopada 1771. godine ser Mavro drugi put svraća kancelaru u oficij, nedugo poslije zajedničkog čitanja izvješća. Vrijeme se nije promijenilo; ustalio se šilok i kišni pljuskovi postajali sve dulji, a dan sve kraći. Nitko nije pamtio takvo čudo od vremena koje ne dopušta svijetu izaći iz kuća, pa od tjeskobe i dosade sve žešće iskaljuju bijes na vlast koja još ne sudi zločincima za ubojstvo dumne na Dančama.

Za ovoga posjeta ser Mavro odmah je počeo o iskazu i vjerodostojnosti glavnog svjedoka, što je on i očekivao. Tko se krije ispod inicijala svjedoka i koje su to dvije uvažene osobe u Gradu koje svjedok smatra glavnim sudionicima zločina? pitao je. Kancelar mu je vrlo kratko i jasno odgovorio da je riječ o svjedoku koji je, zbog vlastite sigurnosti, rekao samo inicijale. Što se tiče »uvaženih osoba«, svjedok se obvezao da će njihova imena ponoviti na suđenju.

Unatoč nastojanju, ser Mavro nije mogao skriti nezadovoljstvo, vjerojatno posumnjavši u, njemu još nejasnu, kancelarovu igru. Iskusni igrač brzo je obrisao izdajničke znakove s lica i gotovo prijateljski se obratio kancelaru s pitanjem misli li on, kao vrstan poznavatelj prava i zakona, da su takvi ustupci svjedoku ispravni.

Očekujući takvo pitanje, kancelar mu je spremno odgovorio, citirajući svog rimskog profesora Civarronija, da zakon dopušta sve, osim nezakonite prisile, da bi se otkrila istina, a onda mu je podastro, također pripremljene, primjere iz nekoliko slučajeva minulih sudovanja u Republici gdje su se imena glavnih svjedoka pojavljivala tek na sudskoj raspravi, kad su svjedočili.

Ser Mavro se opet uozbiljio. Listajući lagano spise, ser Mavro se opet uozbiljio. Da, bilo je, spominjem se, rekao je nakon duljeg gledanja u posljednji spis. Ovo je onaj slučaj u Dogani s tajnim svjedokom, sjetio se. U kraćoj stanci ser Mavro je ustao i ozbiljno zapitao kancelara je li siguran da će sud tim putem doći do istine i potom krenuo prema prozoru.

Nadam se! odgovorio je on, gledajući u leđa ser Mavru, koji je s rukama vezanim otraga već zastao pred prozorom. U nastaloj tišini čuo se izvana pljusak kiše. Ser Mavro se promuklo oglasio ne okrećući lice gostu: rano počela jesen.

Uslijedila je još dulja stanka u kojoj se, po svoj prilici, ser Mavro domišljao kako nastaviti dijalog sa sugovornikom koji mu je, otkada se vratio s liječenja fra Ivan, izgledao sve dalji. Vjerojatno uzaludno pokušavajući otkriti prave tragove, ne kancelarove, nego nečije igre oko zločina u samostanu, naglo se prenuo i okrenuvši se prišao mu pa opet sjeo na stolicu nasuprot njemu.

Smirena, gotovo nasmijana lica izrazio je ser Mavro želju da tu još jednom sam pročita njegovo izvješće, kojemu osim prijašnjih pohvala doda novu: da je majstorski napisano, kako i dolikuje ozbiljnosti i težini slučaja,

On je izvadio još neukoričen spis iz ormara i stavio ga na stol pred gosta. Dok je gost čitao, nastavio je sjediti na svom mjestu i mirno čekao nastavak razgovora, zapravo vrlo napete igre u koju se, s nekom dječačkom radošću počeo uživljavati.

Na samom početku istrage o zločinu na Dančama kancelar Andrija je primijetio ser Mavrovo posebno zanimanje za slučaj. Ubrzo je otkrio da to zanimanje ne pokreće težina zločina ni prijetnja uzburkane javnosti,i već ono isto što ga je poticalo u mnogim prijašnjim slučajevima koji su se ticali njegove kože i njegovih ljudi. Fra Ivan mu nedavno reče da može bez grižnje savjesti, na osnovi onoga što zna, reći da se od ser Mavra svakomu zlu može nadati.

Istina, ni on ni prijatelj fra Ivan nisu mislili da je ser Mavro mogao biti izvršitelj zločina, ali nakon njegova ponašanja u protekla tri mjeseca mogli su gotovo sa sigurnošću tvrditi da je na neki način u njega umiješan. Ne bi se po njihovu mišljenju lukavi ser Mavro upustio neposredno u zločin, ali su sumnjali da su počinitelji zločina neki od ser Mavrovih vjernih sljedbenika, ovaj put veoma važnih, koje će pokušati izvući, kao što je do tada činio.

Dosad mu je fra Ivan bar tri puta postavio isto pitanje: a zašto tako pouzdano misliš da ser Mavro ne bi počinio zločin! Možda fra Ivan i nema pravo, iako uvijek na koncu ispada da je u pravu, mislio je, gledajući kradomice ser Mavra kako čita izvješće.

Ser Mavro je dugo i pažljivo čitao, a kad je završio pogledao ga je iskosa i rekao: dobro si ti ovo sastavio. Bravo, dodao je i nakon što mu je vratio spis, spremajući se napustiti oficij, nastavio: to je ozbiljno, vrlo ozbiljno, zato ne treba prešit i nećemo se povodit za svjetinom.

Ustao je i potapšao ga po ramenu, pa opet sjeo i stao ga prijateljski uvjeravati da zakone treba poštovati i njih se pridržavati, a kad je tražio od njega da mu kaže tko je svjedok i tko su ti uvaženi ljudi, onda je mislio na činjenicu da bi kancelar, poslije godina uspješne i prijateljske suradnje, mogao u njega imati toliko povjerenja i reći mu to u četiri oka.

Vješto je to govorio lukavi ser Mavro, a kancelar mu još vještije odgovorio: zapravo, ništa nije rekao već ustao sa stolice i došavši do prozora pogledao van. Nakon kraće stanke okrenuo se gostu i rekao: veramente ružno vrijeme.

Lagano se vraćao svojoj stolici i usput primijetio kratki, munjeviti bljesak na gostovu licu, koje je isto tako u djeliću sekunde prekrila koprena blažene smirenosti prijateljskog osmjeha. Zapitao je: koliko ono već služiš u ovoj kancelariji? Odgovorio mu je kao mnogo puta prije toga: već četvrtinu stoljeća. E, puno je to, puno, valjala bi ti promjena. Govorio sam sa našim ser Đivom da na proljeće pođeš u koji naš konzulat! Rekao je, zapravo ponovio obećanje koje je u zadnjih pet–šest godina uvijek ponavljao, prije negoli će on pristati na »razumno rješenje« u svojim izvješćima o očevidu i vještačenju pljačke ili pronevjere državnog novca u koju su očito bili umiješani njegovi podržavatelji.

Navikao se je kancelar na ser Mavrovu falsitat. To što je on i ovom prilikom tobože prijateljski, samo je opet igra i ništa više. Naučio se već kancelar gradskoj falsitati pa, dok mu se sugovornik udvarao, on se samo smješkao, nije slušao niti ga je zanimalo što govori, nego je u mislima obrtao ono ser Mavrovo »da ne treba prešit i povodit se za svjetinom« što mu je bio još jednim dokazom o njegovoj umiješanosti u zločin.

Samo ti nastavi kako si počeo, rekao je na kraju ser Mavro, ne skidajući s lica masku falsog prijateljskog smiješka i ustavši pružio kancelaru ruku. On ga je ispratio do vrata i kad se našao sam, nasmijao se i promrmljao šapatom, dječački razigrano: neka mu se nađe.

O mogućoj provaliji treba razmišljati mnogo prije negoli se nađemo na njenu rubu, piše kancelar. Nema sumnje da je ta igra nosila sa sobom velike opasnosti i da su njezine klopke bile nepredvidljive, a igrači zaista spremni na sve. Bio je svjestan svih rizika i unatoč tomu prihvatio je igru vrlo neizvjesna ishoda, ali je rekao sebi: nema retiravanja. Tako su on i prijatelji davno, tijekom školskih natjecanja, govorili.

U oficiju je najednom postalo svjetlije. Otišao je do prozora i uvjerio se ne samo da je kiša prestala nego se i sunce svojom svjetlošću probilo kroz pukotine u oblacima. Silno je zaželio čim prije doma objedovati i poći k fra Ivanu izvijestiti ga o daljem tijeku događanja.

Ljutila se sluškinja Stane što brzo jede, a kad je požurio niz stepenište doviknula je za njim: ne preši gosparu! Čuo je on nju i nasmijavši se pošao do prozora vidjeti kakvo je vrijeme, hoće li opet kiša. Otvorio je prozor i odjednom, nasuprot sebi na prozoru susjedne kuće, ugledao mladu udovicu. Bio je to prvi put da su se tako blizu sučelili. Ona se nasmijala širokim izazovnim osmijehom, a on joj je pomalo zbunjen iznenadnošću prizora, jedva uspio uzvratiti nekakvim osmijehom.

Ako nemate koju drugu namjeru, dođite na rosolin! pozvala ga je sasvim otvoreno, a on zatečen, počeo se pravdati da mora ići u posjet bolesnom prijatelju. Jedva mu je pošlo za rukom nekako završiti razgovor s udovicom.

Mislio je da će mu se, kad izađe na ulicu, javiti s prozora, ali nje nije bilo. Učinilo mu se kao da je sve to sanjao, a slika pristale mlade udovice, s grudima koje je za razgovora stalno podizala iznad prozorskog praga, uzburkala je krv u njegovim žilama.

Zamalo se s pola Place nije vratio u Kovačku na rosolin. Njegova Jane bila je u svemu nenadmašna, a posebno u tim muško–ženskim odnosima. Možda mu zato, više od dvije godine poslije njezine smrti nije ni pala na pamet misao da se upusti u neke odnose sa ženama. Poslije su se tu i tamo našao s kakvom mladom sluškinjom koju bi u kuću dovela stara Stane, predstavljajući ih uvijek jednako kao kćeri njezinih rođaka iz Primorja. Stane ga je neprestano nutkala da nađe jednu koja mu odgovara, kao na primjer tu susjedu udovicu, bogatu i lijepu, bez djece i »ode s njom pred oltar Božji«.

S tim mislima našao se kancelar u atriju samostana Male braće, gdje je susreo fra Ivanova rođaka, koji reče da je s nekim poslom svratio u samostan. Zajedno su pohađali Collegium Rhagusinum, koji ovaj nije uspio završiti. Bio je jedan od onih plemića u školi koji je uživao ponižavati neplemiće, a fra Ivan ga je prezirao zbog toga i otvoreno ga nazivao »beznadnim glupanom«.

Ima u ovom Gradu takve čeljadi kojima je sve tuđe, što svojim ne smatraju, nerazumljivo i neprihvatljivo, koji ne trpe različitost. Mrze, preziru ili se sprdaju sa svim što njima ne sliči i ne pripada im. Takav je upravo bio taj gospar i član Velikog vijeća Republike, zapisao je kancelar Andrija.

A ti kancelaru? Zapitao ga je svisoka, iako je doista možda i pola metra niži od njega. Reče mu da je došao posjetiti njegova rođaka fra Ivana. Niski i mršavi sugovornik protegao je vrat da bi izgledao viši i ironično zapitao: zar se vi još viđate? Da, čudnovato, nisam to znao, nastavio je naduti sugovornik.

Zna, a pravi se da o tom ništa ne zna. Ta bahata uobraženost (anda), inače vladajuća, ne samo kod plemstva nego svih Dubrovčana, osobito zna razbjesniti njegova prijatelja fra Ivana. Svjestan je odavno da ona upravo ima za cilj svojim neljudskim ponašanjem dokazati nipodaštavanje drugih, pravo na njihovo ponižavanje i prezir.

Zašto to njega ne razbjesni? Zašto tom glupanu ne kaže da je napuhana guzica, koji je jedva završio tri razreda jezuitske gimnazije, što bi mu fra Ivan sigurno rekao.

Umjesto toga, učinio je ipak ono što više od ande može razbjesniti, i što je on u sličnim prilikama nerijetko činio; u pola sugovornikove riječi ostavio ga je »visjeti« i požurio k prijatelju u ćeliju. Iako nije bilo velike vrućine, osjetio je kako mu se lice žari i preplavljuje ga znoj. Neka mu se nađe, rekao je u sebi i usput se pitao otkud mu takvo umijeće uzvraćanja. I opet mu je bilo jasno da to nije donio sa sobom iz Hercegovine.

Kad je ušao u ćeliju, fra Ivan ga je u čudu pogledao i zapitao: od čega si se tako zajapurio? Odgovorio mu je: od vrućine, i stao maramicom brisati znoj s lica. Prišao mu je bliže i rekao namignuvši: bio je danas! rekao te pošao nazad k vratima provjeriti je li ih zatvorio.

Da čujem, odgovorio je fra Ivan znatiželjno. Pošto mu je vjerno prikazao jutrošnji sastanak sa ser Mavrom, fra Ivan se zadovoljno nasmijao: umočen je on, do grla umočen u to! rekao je trljajući zadovoljno ruke. Neka mu se nađe, dobra ti je.

Unatoč, kako reče, prvoj dobivenoj bici, fra Ivan ga upozori da valja biti oprezan, jer će biti sa ser Mavrom još bitaka, sigurno težih i opasnijih.

Po svemu sudeći bit će to pravi rat, rekao je, koji će sam vrlo teško dobiti, pa ga je savjetovao da se nekako nađe sa ser Nikolom Sorkočevićem, ili njegovim neputom ser Lujom, »obojica su jaki pravnici« koji bi, po fra Ivanovu mišljenju, rado iskoristili zločin kako bi dokinuli vladavinu njihovih suparnika u državi.

S druge strane, koliko je fra Ivan mogao biti obaviješten o odnosima vodećih casasa Sorkočevića i Gučetića, činilo mu se da je ser Mavro i svojima »napunio pipu« i da bi ga se rado riješili, a u nedavnom susretu s prvim čovjekom casasa Gučetića sa starim ser Marinicom, koji ga je došao posjetiti u ćeliji, bilo mu je jasno da stari Marinica neće da umre prije negoli »poćera tog nasilnika«, kako je rekao.

Kancelar je dobro poznavao ser Nikolu Sorkočevića i u doba njegove vladavine prije deset godina cijenio je njegov posao kancelara i pravno znanje, a što je posebno važno, bio je prema njemu mnogo iskreniji od ser Mavra. Povremeno su se susretali, na koncertima kneževe glazbe ili u crkvama, u kući njegova daljeg rođaka poznatog kompozitora, kamo je na poziv domaćina u njegovu ljetnikovcu svirao na čembalu. Upoznao je i njegova neputa Luja čim se vratio sa studija na Sapienzi u Rimu, onda Luja dugo, dugo nije bilo u Gradu i tek prije pet godina vratio se iz Firence u Dubrovnik. S Lujom se predzadnji put susreo početkom ovog ljeta u raskošnom ljetnikovcu Sorkočevića, blizu izvora Omble, gdje je također svirao na čembalu suvremene europske majstore. Bilo je to desetak dana nakon što se dogodio zločin i nekoliko dana prije nego što će se prvi put sastati s glavnim svjedokom.

U zadnjem susretu sa ser Lujom na slavlju Velike Gospe u Gradu, ser Lujo je, na osnovi priča po Gradu, a njih je bilo mnogo, sumnjao u upletenost ser Mavra i »njegovih perjanika« u ubojstvo mlade dumne na Dančama. Kancelar je u tom razgovoru uglavnom šutio, s namjerom da što više čuje, a što manje kaže, lukavo prikrivajući znatiželju.

Dobro bi bilo da se ti nađeš sa Sorkočevićima, ponovio je fra Ivan, a kancelar mu u šali odgovorio: ima li još tko da se s njim nađem? Ima, nastavio je Ivan i spomenuo opet ser Marinicu Gučetića, čiji utjecaj u casasu, unatoč njegovoj starosti i bolesti, nije uspio oslabiti. Ali to ću ja učiniti da dođe do tebe. Samo stari Marinica može tom huncutu doći glave, rekao je fra Ivan.

Da ne bi previše zamorio bolesnika kancelar je skrenuo razgovor na rođaka s kojim se susreo u atriju samostana. Fra Ivan reče kako mu skoro svaki dan najavljuje posjet, a on zamolio gvardijana fra Bona da mu stalno govori kako je vrlo bolestan i da ne može nikoga primiti. Čuo kurbin sin da umirem pa hoće da i njemu nešto ostavim u testamentu. Cijelog života prezirao je glupane i sad bi ga trebao nagraditi. Šipak, tovaru! pokazao je »šipak« i nasmiješivši se dodao: neka mu se nađe! Ispričavši o susretu u atriju samostana s rođakom, fra Ivan se doista razbjesnio. Što ga nisi zapljunuo, hraknuo! skoro je vikao. Pitao ga je i ne prvi put kako on te »kretinarije« može podnositi, a on mu, također, ne prvi put, odgovorio kako je sve u tome da se čovjek nauči živjeti s nečim. Oduči se! nastavio je tvrdeći da je to mnogo lakše negoli se odreći pristajanja na »razumna rješenja«!

Opet je morao smirivati bolesnog prijatelja najnovijim ćakulama tete Stane o lijepoj susjedi udovici, i kad mu se učinilo da je uspio, fra Ivan je nastavio o neljudskoj i nekršćanskoj isključivosti.

Fra Ivan je čovjek od nemirenja s onim što ponižava ljudsko dostojanstvo, zato nije volio Andrijino mudro nastojanje da se prilagodi svijetu kakav jest. A pravo lice tog svijeta je po njegovu mišljenju upravo taj njegov glupi rođak, koji samim rođenjem stječe pravo koje kancelar nema niti ga, po zakonu, ikada može imati.

Bog to ne voli i u ime Boga valja se boriti protiv te nepravde, rekao je fra Ivan. Ne, nikada on nije rekao da se takav društveni sustav treba rušiti. Ni govora, sustav treba samo popraviti, a put za to je, po njegovu mišljenju, vraćanje izvornim kršćanskim načelima činjenja dobra da svakom bude dobro, onom što je propovijedao sv. Franjo: Pax et bonum! Nema pristajanja na sve da bi se opstalo na ovom nepravednom svijetu i čovjek se mora odvikavati života sa zlom.

Kao i uvijek, fra Ivanove riječi imaju težinu i nemoguće je zaobići njihov smisao. Takav je bio fra Ivan i mnogi ga u Gradu nisu voljeli zbog oštre riječi i smjele misli koja uvijek pogađa u srž stvari i izbezumljuje one nenaviknute na suočavanje s istinom. Govorio je ljudima ono što nisu htjeli čuti.

Mnogo se čulo krivih sudova o njemu: da nije volio Grad, da je sa svojim idejama previše podsjećao na neke poznate heretike i da ga se franjevačka kurija odrekla zbog toga, piše ser Lujo u svojoj knjizi. Odavno se po Gradu govorilo o njegovu prijateljevanju s nekim poznatim hereticima u Europi koji se protive vlasti plemstva, pa čak i o prisnim vezama s obrazovanom turskom ulemom u Carigradu i na Bliskom istoku, gdje je dulje boravio.

Nakon što je poslije zaređenja nekoliko godina radio u Vatikanskoj knjižnici, gdje su ga nagovarali da ostane, fra Ivan se, poslije puta u Svetu zemlju i upoznavanja nekatolika u Turskoj i području Bliskog istoka, vratio u domovinu. Odmah se predao golemu radu na sređivanju knjižnog blaga ne samo kod franjevaca nego i u ostalim samostanskim knjižnicama.

Svoj je Grad posebno zadužio sređivanjem bogate knjižnice samostana Male braće te pomagao oko kataloških popisa ostalih vrijednih knjižnica u Gradu.

Najvrjednije što će iza njega ostati jesu njegova tiskana znanstvena djela iz povijesti, teologije, filozofije i estetike. On je sigurno prvi među kršćanskim piscima u Europi pisao o islamu i bavio se nekim usporedbama Kur'ana i Biblije, tražeći među njima sličnosti. Kao poznavatelj arapskoga jezika, koji je dosta naučio za trogodišnjeg boravka u Libanonu, preveo je poznati 104. ajet Al Imran iz Kur'ana, koji glasi: »I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i zahtijevati da se dobro čini«, uspoređujući ga s poznatim riječima sv. Franje Pax et bonum. Različitost u svemu, pa i u vjerama i narodima, smatrao je bogatstvom i milošću Božjom.

U samostanu Male braće samo jednom je pristao vršiti dužnost gvardijana, a kada se razbolio, za njegovo liječenje u Austriji i Švicarskoj brinula se franjevačka generalna kurija u Rimu. Savjetnik generala dolazio je posljednjih godina nekoliko puta u Grad u posjet bolesnom fra Ivanu. Bili su to sasvim jasni znakovi njegovoj braći u samostanu, ali i biskupiji, koliki ugled uživa u Rimu. To je sigurno bio razlog što su ga u samostanu Male braće odavno smatrali posebnim, povlaštenim članom pa su u tom svom poštovanju, kako je sam govorio, toliko pretjerivali da su ga htjeli imenovati doživotnim gvardijanom.

Predlagala su zahvalna braća da mu od dvije ćelije učine jednu, da mu nabave posebni krevet i posteljinu, tko zna koliko još toga, što podanički i dodvorački duh čovjeka može izmisliti. On je sve to, naravno, odbijao, a samo jedno vrijeme pristao je biti gvardijan. Unatoč velikom poslu u knjižnici kao i pisanju vlastitih knjiga i na koncu stalnom pobolijevanju, ništa se u samostanu nije moglo odlučiti, a da se njega nije pitalo, bez obzira na gvardijana. Sve je to nepotrebno, govorio je, ali protiv nekih gluposti ovog našeg svijeta jednostavno se ništa ne može i valja dići ruke.

Za razliku od prošlog susreta fra Ivan mu se sada učinio zdravijim; cijelo vrijeme nije se uopće zakašljao, a po otvorenim knjigama na stolu vidjelo se da dugo čita i piše. Ipak, kad je u ćeliju ušao samostanski liječnik, mladi fra Josip, kancelar je ustao sa stolice u namjeri da se pozdravi s domaćinom i ode.

Čekaj, ne preši, rekao mu je fra Ivan. Kancelar ga je zatečen gledao. Nijesi me ni pitao zašto sam te zvao! A ti, obratio se mladom fratru, pođi rijet gosparu da malo k nama navrati! Fra Josip kao da se još nije navikao na fra Ivanove burle s prijateljima, uozbiljio se i otišao iz ćelije. Fra Ivan mu je ukratko spjegao da ga je zvao, jer ga želi upoznati s čovjekom koji će mu omogućiti da se oslobodi tjeskobna života kasabe, da ne rečem i gore, dodao je, i ponovio mu kao i na prošlom sastanku, tu u ćeliji, da mu nije kasno naći se na boljem mjestu na ovom svijetu i umrijeti zadovoljniji, s manje gorčine.

Fra Ivanov podulji monolog o prokletstvu svega malog na ovom svijetu, poput njegova dragog Grada, prekinuo je ulazak omalena, debeljuškasta franjevca, srednjih godina, kojega fra Ivan predstavi kao velikog knjižničarskog meštra i dobra znanca njegova prijatelja iz rimskih dana, poznatog pisca i knjižničara.

Debeljuškasti franjevac, s crvenim punašnim obrazima i dječačkim osmijehom na licu, unatoč fra Ivanovu nastojanju da gost u njemu prepozna ravnopravna sugovornika i brata, kako to i priliči u redu svetoga Franja, ponašao se kao sramežljivi učenik prema velikom učitelju. Nije to bio prvi put da se kancelar Andrija uvjerava koliko je njegov prijatelj fra Ivan cijenjen i poštovan u Rimu.

Fra Nicolo doputovao je iz Rima u Dubrovnik da bi kao vrsni knjižničar, po nalogu zajedničkog prijatelja profesora Sapienze fra Lorenza de Filipa pripremio za njega određene knjige iz samostanskih knjižnica u Gradu, čije je naslove našao u fra Ivanovim tiskanim popisima. Budući da je riječ o većem broju rijetkih i vrijednih inkunabula i rukopisa, što se ne posuđuju izvan samostanskih knjižnica, profesor fra Lorenzo de Filipo odlučio se doći u Grad.

Bez obzira na službenu najavu dolaska i najavljeni smisao posjeta, fra Ivan je znao da je pravi razlog njegova najnovija knjiga. Budući da je urednik svih njegovih knjiga tiskanih u Rimu bio upravo fra Lorenzo, bit će da ga je zabrinula njegova bolest, kako reče fra Ivan, pa je htio obaviti s njim posao oko knjige prije negoli poleti k nebu.

Dobro će nam doći fra Nikolo, rekao je gostu, koji je to shvatio kao znak da je vrijeme ostaviti na miru bolesnika pa je ustao. Koja preša! zaustavljao ga je fra Ivan prijateljski, ali gost se sramežljivo zahvalio obojici na iznimno ugodnom susretu i napustio ćeliju.

Dobro će nam doći fra Nikolo, ponovio je fra Ivan čim gost zatvori vrata ćelije. Časak je šeretski škiljio prema prijatelju pa rekao: eto prilike da pođeš odavle! Kancelar je s nevjericom odgovorio: ništa od toga prijatelju. Malo zatim dodao je kako možda poslije suđenja za zločin na Dančama i ode, a ako sve prođe kako bi trebalo, neće ni biti potrebe bježati iz Grada.

Govoreći to možda je mislio na susjedu, mladu i lijepu udovicu, koja mu sve češće, neočekivano padne na pamet, a po svoj prilici i fra Ivan je pomislio na nju. Kučku nijedan, zaškiljio je opet i htjede nešto reći, kad je u ćeliju, kao obično bez najave, uletio fra Bono.

Vidi ga, para gusar! nasmijao se fra Ivan. Fra Bono im priđe bliže i tiho reče: govorite vi što hoćete, ali i sad je bio tu pred vratima. Čim me vidio, pošao je u svoju ćeliju. Naravno, riječ je bila o fra Josipu, koji prisluškuje, a fra Bonu to nitko ne vjeruje.

Fra Bono, je li tebi u zadnje vrijeme škodi šilok? zapitao ga je fra Ivan i nasmijao se glasno. Hajde ti svojim poslom, kako Bruno ima običaj reći, i napomenu mu da ne zaboravi što mu je rekao za Sorkočeviće, a on će još malo ozbiljno porazgovarati s fra Bonom i njegovim negromancijama u vezi s fra Josipom.

Vraćajući se kući, sretan što mu se fra Ivan učinio mnogo bolje negoli tijekom jučerašnjeg susreta, osjećao je kako življe, žustrije korača. Nije mu smetao vonj iz kanalizacije, koji nagovještavaše nastavak vladavine šiloka, ni pusta Placa u sumraku, sa žmirkavim gradskim svjetiljkama i rijetkim prolaznicima.

Došavši pred vrata kuće, zatekao se je kako gleda u zamračene prozore susjede udovice. Malo je nedostajalo pa da se ohrabri i pokuca na njezina vrata.