Zapisi s Mediterana*

Zapisi s Mediterana*

I.

Pohvala magarcu

Magarac — tovar, osao, kenjac, pule, magare — ima više imena. Sva nije zaslužio, neka su pogrdna. Oduvijek je bio koristan. Pomagao je pri krčenju putova i vinograda, gradnji kuća i mostova, pokretao žrvanj u mlinu i vitlo na bunaru. Na Mediteranu, češće nego drugdje, nazivaju magarcem i onoga tko to nije zaslužio.

Prtio je terete na jednoj i drugoj strani samara, sprijeda i pozadi. Penjao se uz padinu i silazio nizbrdo, nadomak obale i diljem zaleđa. Po naravi je strpljiv, naviknut na posluh. Rijetko se protivi, gotovo nikad ne buni. Lakše ga je uzgajati negoli konja ili mazgu. Nije mu potrebna potkova — kopito mu je tvrdo, nabijeno hodom i težinom. Bič nije nužan onom tko ga vodi, mamuza ne treba onom tko ga jaši. Svejedno mu je ide li ispred gospodara ili ga prati. Jednako pamti putove koji su strmi i kliski kao i one što su ravni i blagi. Ako zaboravi kuda je prošao, zastane i pričeka dok ga se ponovo ne uputi. Umije djenuti nogu u škrip ili škrapu, da nađe oslonac za se i tovar na sebi. Nije ga potrebno vezati, dovoljno je prebaciti mu ular preko plota — čekat će uz ogradu dok netko ne dođe po nj. Ne zna plivati i, kad ide gazom ili potokom, kloni se vira i zazire od brzaca. Ponekad se baci na slamu ili tratinu da protrlja leđa i iščeše grivu — to mu je, izgleda, jedna od rijetkih razonoda. Sam ne bira svoju družicu, gospodar ga njoj pripusti i privede da je oplodi. Kad ga se optereti više nego što može podnijeti, pljuvačka mu u žvalama postane gustom i žutom. Tad magarac zastane, uzjoguni se i ne da pomaknuti s mjesta. Ni to ne čini iz tvrdoglavosti ili neposluha, nego više zbog nemoći ili, možda, nepravde koja mu je nanijeta. Dok njače ne znamo zapravo raduje li se, opominje ili zapomaže. Nikad ne stenje. Ne traži podršku i ne zna za pohvalu — dovoljno je pomilovati ga po grivi ili potapšati po sapima. Geste razumije bolje od riječi. Katkad potrči kasom kao da želi pokazati kako i to umije kad hoće i ako mu daju priliku. U tome možda nalazi kratkotrajno zadovoljstvo, ali ništa drugo — gordost mu je strana. Ponekad se otrgne i otrči, ni preblizu ni predaleko, da barem za trenutak ostane slobodan i bude neovisan. Kad se spotakne i poklizne, ili se pak dogodi nezgoda njemu ili gospodaru mu, čini se da mu se oči ovlaže i postanu sjajnije. Tko zna kako se žalosti i za čim tuguje. Očito, ne plače. Pokazuje prije umor nego iznemoglost, više bol nego patnju. Tužno je vidjeti stara magarca kako pokušava biti onakvim kakvim je bio, vući kao što je nekoć vukao i činiti što je prije činio. Kad posve oslabi i klone, počinju ga žaliti i oni koju su ga najviše umarali i naudili mu. Konji, lavovi, orlovi, čak i zmajevi i zmije, našli su mjesta na velebnim skulpturama, po gradskim trgovima i raskršćima. Magarca jaše samo Sancho Pansa, na spomeniku u Sevilji. Gradovi Mediterana nisu mu odali dužno priznanje, osim možda nepredvidivoga Napulja, koji je htio da njegov ciuccio nađe svoje mjesto na partenopejskome grbu.

Na reljefima Memfisa i zidovima piramida, u hijeroglifima kojima je ispisana drevna egipatska »Knjiga mrtvih«, sačuvao se unatoč svemu spomen na magarca. Bogovima je, izgleda, bio bliži nego smrtnicima. Svetoj je obitelji pomogao da se u bijegu spasi od Herodovih progonitelja. Novorođenoga Spasitelja grijao je u štalici svojim dahom. »Magarac je potreban Gospodu«, riječi su evanđelista: »Pođite u selo koje je pred vama. Naići ćete na vezana magarca. Odvežite ga i povedite ovamo. Potreban je Gospodu«. Tako piše sveti Luka (19, 30). A sveti Matej (21, 2) i sveti Marko (11, 2) potvrđuju to gotovo istim riječima. Grešno bi bilo, pogotovo na Mediteranu, da nakon svetoga Evanđelja ne odamo počast magarcu u običnu brevijaru.

II.

Pripovijest o kamenu

Geološke karte prikazuju razne slojeve i sastave zemlje. Na njima su morske dubine označene plavom bojom, ovdje svjetlijom, ondje tamnijom. Grebeni, stijene, hridi vide se na posebnim mapama uvećanoga razmjera. Graditelji i klesari bilježe također kamenolome Mediterana.

U priči o našem moru često se spominje kamen. Razlikuje se po sastavu, trajnosti i ljepoti. Mramor, porfir, granit ili bazalt rjeđi su i na većoj su cijeni. Vapnence i škriljce, poput sadre ili breče, travertina, tufa, pješčara i drugih sličnih vrsta, nalazimo posvuda — u kršu, na gomilama ili u pločama, cjelovite ili

razbacane, bijele, sive, požutjele. Kamenolomi su nekoć bili javno dobro, pod nadzorom grada, pokrajine, svetišta. Neki su pripadali carevima. Države su ubirale poreze za njihovo korištenje (apo lithu). U Efesu im je bila zaštitnica Artemida, kći Zeusova. Mnogi su stekli slavu. Ovjekovječili su ih povjesnici i pisci, stari prirodoslovci i zemljopisci Mediterana, grčki, rimski, arapski.

Mramor je bio poznat i cijenjen od davnina, napose onaj s otoka Parosa — lapis Parius. Njega je Fidija smatrao jedinstvenim i nezamjenjivim. I kamen s Pentelikona kraj Atene — marmor Pentelicum — bijaše na glasu, povoljan za obradu i postojan. Od njega su izgrađeni Partenon i Propileji, Praksitel ga je rabio za svoje skulpture. Na Naksosu, u Cikladima, vađen je stoljećima marmor Naxium, a u Atici, na brdu Himetu: marmor Hymettium, koji je hvalio Strabon (IX, 21). Iz nekadašnje Eubeje dovozio se marmor Carystium, pepeljaste boje, lisnat, masivan. Ne navodim imena na grčkome nego na latinskom jeziku, poznatijem u krajevima Mediterana gdje pišem ove retke. I Prokones, na Mramornome moru, bijaše čuven po kamenu, zvanom lapis Proconnesius. S istoga otoka potječe, po svjedočenju poznavaoca arhitekture kakav bijaše Vitruvije (Arch. II, 10), neobični mramor od kojeg je bila sazdana Mauzolova palača u Halikarnasu: ona je postala uzorom svim mauzolejima i dala im ime. Spomena zaslužuju također frigijski kamen iz današnje Anadolije (marmor Phrygium), zrnast i ljubičast, sjajan na suncu, kao i onaj numidijski (marmor Numidicum), gladak i prošaran, svjetlucav u mraku — njega su vadili Feničani u Tunisu, nadomak Kartage. Stari izvori spominju također marmor Taenarium iz Lakonije, na istočnom dijelu Peloponeza, te jake svjetlosive ploče s otoka Kiosa — marmor Chium — kojima bijaše optočen rimski Forum. Mramor iz Carrare vadili su Etruščani prije Rimljana, a za njima i Toskanci — glasovita je njegova svijetla žila, prozvana cava di Michelangelo, od koje su isklesani La Pietŕ u vatikanskoj bazilici Svetoga Petra i David na trgu Gospode u Firenci. Tim su kamenom bila obložena, u Augustovo doba, pročelja staroga Rima. Grk iz Sirije, Apolodor iz Damaska dugo je tražio za Trajanov golemi stup primjeren mramorni blok, dovoljno čvrst da se odupre vremenu i popustljiv da se u nj mogu uklesati ljudska lica — na dvjesta metara spiralnoga reljefa koji slavi imperatorove podvige u Daciji i ukrašava tadašnju prijestolnicu Mediterana.

Iz dalekog Luksora nošen je i dovožen do mediteranskih obala granit ružičaste boje. U njemu je isklesana statua Ramzesa Trećega, tisućljeća je nisu izblijedjela. Golema vratnica aleksandrijskoga svjetionika, nađena nedavno pred tvrđavom Qait Beya u moru, bila je vjerojatno od te iste vrste. Po bazalt se išlo sve do Etiopije — kroničari su ga zato prozvali lapis Aethiopicus. Bilo je teško i skupo prevoziti ga kopnom i morem. Jedni su platili životom njegovo vađenje, drugi dopremu. Iskrcavan je često u lukama Akvileje i Ravenne, gdje je čekao, ponekad dugo, dolična naručitelja — cijena mu je bila visoka. Porfir su prenosile teretne lađe iz Tesalije i s Peloponeza — tamniji lapis Atracium i svjetliji lapis Porphyritus. Najbolji je dolazio iz afričke pustinje i s obala Crvenoga mora. Izvlačili su ga sužnji iz kamenoloma, vukle deve kroz pustinju, pod njim su tonuli brodovi — možda je upravo zato prozvan »carskim kamenom«. U Džebel Dokanu, u Egiptu, otkrivena je jedna od najcrvenijih vrsta, Plinije ju je nazvao »purpurnom« (XXXVI, 7). Od nje su najviše pravljene sfinge, stupovi, statue, žrtvenici te osobito obelisci i sarkofazi. Ne zna se kako i gdje je nestao porfirni sarkofag u koji bijahu položeni Dioklecijanovi posmrtni ostaci — je li bačen u more negdje kraj splitske rive ili su ga pak »morlaci« odvukli Bog zna kamo, u dalmatinsku Zagoru. Posljednji put ga je vidio Sidonije Apolinar, gotovo dva stoljeća poslije smrti cara koji je progonio kršćane i stekao poganski nadimak Iovius. Sretniju su sudbinu imali stupovi od crvena granita koje je naš slavni Dalmata donio iz Asuana. Nekoć ih je bilo, ako se ne varam, dvanaest na peristilu njegove palače, kojom se ponose i Jadran i Mediteran.

U Laciju je, kraj Tivolija, vađen travertin. Od njega su sagrađeni Kolosej te, kasnije, palače Chigi, Montecitorio i još neka novija zdanja. Strabon je opisao, u svojoj »Geografiji« (V, passim), kako se taj kamen »prevozio zemljom i rijekom« do odredišta u Vječnome gradu. On je šupljikav izvana i iznutra, ali je unatoč tome čvrst i otporan. Graditelji i kipari, poput Berninija i Borrominija, natjecali su se tko će dobiti bolji i cjelovitiji blok da u njemu iskleše svoje barokne figure. Stendhal je, u »Šetnjama po Rimu«, izrazio žaljenje što je dio rimskih građevina od takva kamena, a ne od boljega i kompaktnijega, kakav je vidio putujući po sjevernoj Italiji. Od istarskoga bijelog kamena su venecijanske palače i crkve kao i golemi amfiteatar u Puli, nazvan Arenom. Plemenit kamen s dalmatinskoga otoka Brača uzidan je ne samo u Dioklecijanovu palaču nego i u Bijelu kuću s onu strane oceana. Meštrović je od njega izgradio mauzolej, na uzvišenu rtu kraj Cavtata. Od korčulanskoga su kamena sazdani dubrovački miri — Minčeta, Revelin i Lovrijenac. U antracitnom granitu iz Jablanice, zvanom gabro, isklesan je spomenik crnogorskome pjesniku Njegošu na vrhu Lovćena, nad Bokom Kotorskom. Svi ti primjeri pokazuju kako se na Mediteranu lako prelazi s geološke karte na geografsku, s povijesti na pripovijest.

Mnogo je različitih vrsta vapnenca, glađih ili hrapavijih površina, slojevitih u nutrini ili zrnastih izvana, sa šarama, prugama ili rasjeklinama, različite boje, sastava i starosti. Najbolje od njih slične su mramoru i lako se zamjenjuju s njim. Čak se i oštro Plinijevo oko prevarilo u kamenolomu Svetoga Ilije kraj Trogira: Tragurium marmore notum, zapisao je prirodoslovac (III, 141) — a mramora tu nema i nikad nije bilo. I bogumilski su heretici zvali mramorovima vapnenaste gromade koje su tesali grubim dlijetima i u koje su usijecali svoje oporuke, ispunjene gorčinom. Kremen što blista na suncu i svjetluca u noći srodan je po sastavu s vapnencem. I crvenkaste stijene također, česte među kršem, u kojima se kamen vjenčao s rudačom — najcrvenije od njih raspadnu se i raspu se po vrtačama te pretvore u zemlju crvenicu, suhu i škrtu. Od lave i magme što izbija iz vulkanskih ždrijela nastale su teške i tamne stijene. Rimski su ih robovi s mukom razlamali da bi njima opločili ceste diljem Mediterana — Via sacra je jedna od njih.

Crna ploča nađena u Rosetti, gradiću uz more koji Arapi zovu Rašid, pomogla je Champollionu da odgonetne tajnu hijeroglifa. Crni je mramor spasio od zaborava blijedo lice kraljice Nefretiti. U sarkofagu od tamnoga mramora ležala je četiri tisućljeća mumija faraonove supruge Ankhensenpepy. Golema kocka, crna poput antracita — zvana na arapskom Hadžar al–aswad, prozvana također »Alahovom rukom« (jamin Allah) — vjerojatno je meteorskog porijekla. Nju je, po islamskoj predaji, Džibril (Gabrijel) donio Ibrahimu (Abrahamu) da od nje u Mekki izgradi Kaabu. Bila je nekoć bijela, pocrnjela je, kažu vjerski učitelji, od ljudskih grijeha. Po njihovu tumačenju pala je nadomak obala Mediterana ravno s neba, iz dženneta.

Nalazišta dragoga kamenja rijetko su ucrtana na karte, geološke, geografske, povijesne ili bilo koje druge. Sami nalazi čuvaju se u riznicama, kasama, sefovima. Jezik nije imao imena za sve boje — drago mu je kamenje dalo svoja za one najrjeđe: smaragd, opal, rubin, turmalin, akvamarin i tome slično. Alem–kamen trajniji je od mramora i bazalta: oniks, žad i ahat, lapis–lazuli, svijetli alabastar i tamna opsidijana isticali su svojim preljevima ljepotu i strast, krasili ljubav i smrt. Donosile su ih karavane izdaleka, Mediteran im i nije zavičaj, ne mogu se ovdje sve navesti.

Premda nisu iz roda dragoga kamenja, cinober i oker su također posudili imena bojama. Prvi je jarko crven, drugi žuto–smeđ i crvenkast. Oba imaju u sebi ne samo minerala, nego i neke mekše tvari kojoj je teško odgonetnuti porijeklo. Oker je poznatiji od cinobera. Služio je u ljekarstvu, ali je svoj ugled stekao u slikarskim školama, napose talijanskim — zovu ga također terra di Siena, terra di Umbria, rosso di Verona. Manje je poznato da je u davna vremena korišten u brodogradnji: lađe s tri reda vesala bijahu presvučene namazom posebnoga okera s otoka Kiosa. Atena je tu vrstu držala pod svojim monopolom na grčkom dijelu Mediterana, nekoliko stoljeća prije kršćanske ere.

Granice kontinenata produžuju se nepreglednim pločama po dnu mora i diljem kopna. Kamena se podloga razlikuje od obale do obale po naravi, sastavu, izgledu: na južnoj strani, od otočića Zamaleka usred Nila preko Malte i Džerbe sve do Kanarskih otoka poprimila je žućkastu boju pustinje; na suprotnoj strani, od Roda na istoku do Cadiza na zapadu, pa možda sve do Azorskoga otočja u Atlantiku, reklo bi se da je bljeđa ili bjelja. I stijene imaju, poput ljudske kože, vlastiti pigment. Unose svoje boje u svjetlo i sjenu pri izlasku i zalasku sunca, pridaju im svoj sjaj ili sjetu. Cijeli je Mediteran obgrljen ogrlicom od kamena ili pijeska koji nije doli smrvljeni kamen.

* * *

Uz drago kamenje što služi za ures i slavu, valja spomenuti i skromni plovac ili plovučac. Teško je u prvi mah povjerovati da je vulkanskoga porijekla, toliko je lagan i trošan. U vrijeme erupcija izbija iz užarenog ždrijela zajedno s lavom, kao njezina pjena: bjeličast je, čak i providan. Mjestimice je hrapav tako da se njime može laštiti mramor ili kovina. Ženskoj koži, kad se trlja po njoj, prenosi svoj sjaj i svoju blagost. Lagan je — lakši od vode, pliva na njezinoj površini poput grančice. Služio je nekoć i kao pisaljka. Katul je spomenuo, u posveti Korneliju Nepotu, kako je »suhim plavcem« ispisao svoju »novu knjigu« (novum lebellum arida pumice expolitum, I, 1–2). Valovi ga mogu odnijeti daleko od mjesta na koje je izbio i pao. S Egadskih otoka, gdje ga, izgleda, ima najviše, napose pokraj Strombolija, plovac ili plovučac je kadar otploviti sve do Male Azije ili Gibraltara, do najdaljih rubova i rtova Mediterana.

* * *

Vraćamo se stalno moru i obali, u ovoj prilici, kamenu što ih spaja i dijeli. Od najstarijih vremena čovjek se igra zrncima pijeska sitnijim i krupnijim, kamenčićima i oblutcima različita oblika i veličine. Držimo ih na dlanu, dodirujemo stopalom, bacamo ih po površini mora da odskoče po nekoliko puta prije nego što potonu, uzimamo ih sa žala, ponovo ih slažemo, gladimo. Stari nam je Homer u Ilijadi ostavio, uza sve drugo, sliku »dječaka uz more koji u svojoj ludosti gradi igračke od pijeska, pa ih nogama i rukama opet ruši u svojoj igri« (XV, 362–364). Pindar je u Olimpikama uzdizao ljepotu posebnoga oblutka, kojeg je zvao psephos (X, 9). Heraklit je predstavio »vrijeme kao dijete koje se igra kamenčićima — to je djetetovo kraljevstvo« (frg. 52) — on je pak rabio naziv pessos. Bilo je od davnina mnogo takvih imena i nije slučajno da ih bilo toliko. Oblutci raznih boja koje je Osip Mandeljštam skupljao po Krimu, na plažama Kostobela, bili su nesretnome pjesniku »neka vrsta dnevnika vremena«, »velika pomoć« u razumijevanju »Božanske komedije« i pisanju nadahnutoga »Razgovora o Danteu« (pogl. XI, passim). Svaka obala Mediterana ima svoje kamenčiće i oblutke, na svakoj ih strani netko traži, sprema ili čuva, tko zna zašto i za koga.