Zajednička soba

Zajednička soba

Preko puta muzeja

Već nekoliko tjedana započinjem s pisanjem pisma. Sjedim u sobi koju zovemo zajednička i cijelo jutro radim na tome, započinjem s pisanjem pisma. Gledam na veliku staklenu zgradu smještenu točno preko puta, dijeli me od nje nekakvih dvadesetak metara. U njezinu prizemlju, na prvom i drugom katu, smješten je muzej o računanju, mislim da ga se može opisati tako. U njemu se pokazuje kako se nekoć računalo i kako se sada računa. Sa svoga stolca dobro vidim izložene sprave za računanje, osobito one u prizemlju, i prodavačicu karata. Danas gotovo da se i ne može nikoga vidjeti kako hoda od sprave do sprave, od naprava s pomičnim kuglicama do kompjutora. Tik do ulaza nezanimljiva prodavačica lista nekakvu brošuru, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da se nevoljko vratim onamo gdje već jesam, u sobu. Ustajem i lagano pritvaram prozor, iz čiste navike malo navučem zavjesu, kao da nešto popravljam i spremam. Pa kad sam već na nogama, napravim i pet–šest koraka po sobi prenatrpanoj knjigama i električnim kabelima. U njoj su, dakle, i tri stola složena tako da čine jedan vrlo veliki stol, tri drvena stolca i jedan aluminijski s naslonom od lažne kože, rasklimani drveni ormar, tri otvorene police, i svaka je od njih viša od dva metra, dva kompjutora, jedan kasetofon, jedan mrtav monitor na podu, kanta za smeće, neupotrebljiva vješalica za ostavljanje kaputa. Na jednom se stolu stalno nalazi šareni tanjurić koji je nekoć bio dio servisa za kavu, a na njemu se vrlo često pronalaze čokoladice slične čokoladicama životinjsko carstvo, slične i po svojoj veličini i po nacrtanim žirafama, zečevima, krokodilima itd. Taj stol nije moj, no to ne znači da ja ne jedem životinjice. Na drugom se stolu uvijek nalazi termosica, nekad puna nekad prazna, i dvije keramičke, lijepo obojane šalice za čaj čiji su rubovi, s masnotamnim naslagama, sad već vjerojatno teško operivi. Iz njih se, ali to čine samo oni koji to jako vole, pije čaj i ljeti i zimi. Na trećem stolu ne nalazi se ništa specifično i neobično po čemu se može razlikovati od prvog i drugog stola. Jednolično i jednostavno sjedim za njim, obično gledam u kompjutor i pretražujem po internetu. No s obzirom na to da se u posljednja dva tjedna intenziviralo moje započinjanje pisanja pisma, sada to činim i češće i upornije. Dakle, napravio sam nekoliko koraka po sobi, provjerio tanjurić sa životinjicama i odabrao slonića, zatim pogledao na drugi stol na kojem je upadljivo, točno na sredini, još u petak tajnica ostavila papir za Čeha s molbom da joj se, za potrebe jednog export–import poduzeća, prevede: high quality meat. Kako mogu primijetiti, papir je nedirnut, meso neprevedeno: high quality meat. Čudno, pitam se. Pa gdje je Čeh? Da mu se nešto nije dogodilo?! Lagano uznemiren pogledam na policu, na njegov prazan stolac, pa opet na stol, otvorim razdrmanu ladicu. Prazna je, samo jedan crveni debeli flomaster i ugušena stara muha. Uzmem je i stavim na papir, točno na riječ meat, tako da znam, da se mogu uvjeriti, da mogu provjeriti je li dolazio ili nije dolazio. Vratim se na svoje mjesto, potpuno koncentriran na sve povoljne okolnosti koje mi omogućuju da započnem s pisanjem pisma. Sâm u sobi! I upravo kad sam htio spustiti kažiprst na slovo d, začujem žamor i ciku. Djeca!! Gomila đaka s teškim torbama na ramenima. Natiskuju se preko puta moga prozora, nedaleko od ulaza u muzej, nestrpljivo se pripremaju da zajednički prijeđu ulicu.

— Tišina, tišina — smiruje ih učiteljica — čekajte da se upali zeleno svjetlo. Gledam zatim kako se njezina ruka podiže, kako se ruka ponad dječjih glava ritmički kreće, pomiče lijevo–desno. Gledam kako ruka broji.

Rođendan

Jučerašnji dan je bio osobito zanimljiv i uspješan. Nakon preseljenja iz malenog apartmana u veći stan trebalo je kupiti neke stvari. Ustao ujutro ranije, u velikoj robnoj kući pronašao četku za wc i jednu lijepu stolnu lampu boje mesinga, sve to strpao u torbu, pa veselo produžio na posao. A tamo iznenađenje. Dolazi u sobu Marić, sve troje tu, da potpišemo čestitku šefu za rođendan. Ne mogoh se suspregnuti pa rekoh: o baš pažljivo... No to nije sve, opet dolazi narečeni da idemo glavom i bradom čestitati šefu u 11 sati. Smješkamo se Čeh i ja... Idemo na čestitke. Marić, Dmitrij zvani Mitja, tajnica i nas troje. Hanna je zbunjena, ali vrlo snalažljivo bića. Naime, prije negoli ćemo pokucati na vrata, Marić joj objasni da ona kao dama treba predati dar i reći koju... I tako Hanna preda dar čudnog izgleda, upakiran je kao da ga je zamotavalo dijete od sedam godina, i održa dugu, dugu zdravicu na svome materinskom jeziku. Svi stojimo dok ona govori, a šef se samo milo smješka, a na glavi ondulirana frizura. Mi ostali šutimo, ona je sve rekla umjesto nas, pa posjedasmo u malu predsobu iz koje se inače ulazi u šefov ured. Ponudio nas je bombonijericom. Samo Čeh i ja nismo uzeli ni jednu čokoladicu, već nam je valjda prisjelo ono Hannino životinjsko carstvo. Sjedili smo dvadesetak minuta, priča šef da ga raduju čestitke, ali da ga opet ne raduje to što se gomilaju godine. Ponovio je nekoliko puta: carpe diem! carpe diem! Poslije svega pita me Hanna nasamo jesam li dao Mariću dva i pol eura. Naime, toliko su svi priložili. Pitam je da li je i Čeh nešto dao, ona kaže da nema pojma. Onda rekoh suho: nisam. I dodam: Ma je li to za frizuru?

Ona me povlači za rukav i provjerava jesu li vrata zatvorena. Smijucka se sva zacrvenjena: E stvarno, nikada ga nisam vidjela s takvom frizurom.

Po povratku u stan lijepo instalirao četku za wc i namjestio lampu, zavrnuo žarulju, i spavao sve do sedam navečer.

Vegetarijanski ručak

Objasnila mi je prijateljica preko telefona kako se može brzo napraviti jedan dobar ručak. Kupi se juha u vrećici, i to je vrlo jednostavno. Najmanje problema je s proljetnom juhom. Sipaj u kipuću vodu, miješaj, čas posla. Inače i druge gotove stvari nisu tako loše za one koji se teže snalaze u kuhinji. Jedino treba pogledati prije kupovine što piše na vrećici. Naime, treba izbjegavati kancerogene sastojke. Piši, piši — govori mi ona. Jako su ti opasni E123 i E110, ima ih u gumenim bombonima, čokoladnim bombonima, haribo je poseban opasan. Trebam paziti i na šlag u plastičnim posudicama. Kažem da šlag ionako ne jedem, ali nema veze, trebam paziti. Dalje, govori mi, ni za živu glavu smrznutu riba marke iglo, svašta se stavlja i u vrhnje za kuhanje, topljene sireve za mazanje, puding od vanilije. Onda nastavljamo dalje s mojim ručkom. Na redu je salata. Da, salata također nije problem: luk, paprika, paradajz. Lijepo se to izreže, pa u zdjelu, malo ulja, ako se ima onda najbolje maslinovog, malo octa, ako se ima onda najbolje jabučnog, nekoliko zrnca soli, ma to je čas posla. Dobar ručak znači da trebaš i komad mesa? Čvarci i druge stvari iz djetinjstva? E onda, nema problema, jedi meso. Najbolje mi je da kupim filete, ima ih svaki supermarket, i to panirane pureće. Ali opet pazi na one eove. Rekla mi je da ih odmah onako smrznute trebam ubaciti u vrelo ulje. U početku smanjiti plin, a onda pojačati. Sve u svemu, evo pohanih purećih fileta boje zlata za samo samo sedam–osam minuta. Moraš ih samo dvaput okrenuti. Lako mi je bilo slijediti njezine pouzdane upute. Prvo salata, pa nekancerogena jednostavna proljetna juha za četiri tanjura, što znači dva za ručak i dva za večeru, a potom prženje. I trajalo je sedam–osam minuta, ali sam dobio čudnu kombinaciju: izvana ugarak a iznutra sirovo odmrznuto meso. Osim toga, ulje je toliko prskalo da sam zamazao pola kuhinje, dim, otvaraj prozor. Ali, zato je bila dobra salata i juha bez dosad poznatih kancerogenih sastojaka. Jednostavno rečeno, pravi vegetarijanski ručak.

Doktor Frank

Gotovo da je cijeli ponedjeljak prošao u znaku Goethea. Dakle,

redovito se ponedjeljkom ujutro, dok sam još pospan i dok ne mogu prežaliti što je uopće i započinjao vikend kad već traje tako kratko, pojavljuje dobrodržeći pedesetpetogodišnjak vrlo zainteresiran za učenje jezika. Razlozi zbog kojih uči hrvatski navodno su poslovne naravi, uvozno–izvozni, no u svakom slučaju jedan je od onih rijetkih koji pokazuju toliku motivaciju i disciplinu. Izuzetak je i zbog toga što ga ne oslovljavam prezimenom, nego ga prisno i jednostavno zovem imenom — Frank, tj. Doktor Frank.

— Čemu Goethe — pita me bez bilo kakvog posebnog uvoda i marljivo iz torbe vadi dvotomni rječnik, gramatičicu, papire i bilježnicu na kojoj je sitnim slovima napisano Vokabular. Sjedimo svakog ponedjeljka u kavani nedaleko od muzeja, što znači i nedaleko od zelenkaste zgrade u kojoj se nalazi ona zajednička soba. Obično naporno komuniciramo 90 minuta, pijemo nešto što nazivaju kavom, i sve to skupa zove se držanje privatnih sati, doduše na javnom mjestu. Frank, Doktor Frank vrlo je obrazovan, diplomirao je političke znanosti, klasičnu glazbu i francuski, no nikako ne može npr. čuti neke moje napola progutane glasove i prihvatiti da su, eto recimo, smrt i ljubav ženskog roda. Uglavnom ponavljam, ponavljam, sričem, slovkam. Gotovo da me boli čeljust od uzastopnih pokušaja da prerazumljivo izgovaram riječi i rečenice. On me promatra ponešto zbunjen, napeto zainteresiran za kretnje moga jezika i zbivanja u usnoj šupljini. Tako je to kad se uči divlji jezik, vrlo neobuzdan s toliko glasovnih promjena, nerijetko ga tješim. On tada zakima glavom, da, to je viša sila, sudbinske stvari, slaže se u potpunosti sa mnom da ni ja ni on nismo krivi. Nakon tog kimanja obično se nagne prema meni kao kad se pacijent u teškim neprilikama nagne prema liječniku da bi mu povjerio svoju najveću bolesnu tajnu. Pritom je onaj prvi na rubu očaja, a drugom je najvažnija stvar da se pod svaku cijenu zadrži nužan higijenski razmak.

— Znate — iskren je Doktor Frank, i nagnut — ja sve zaboravljam, stalno učim i još više zaboravljam.

— Tako dakle, ma nemojte... — govorim polako i izražajno, proizvodim glasove tako da mi bride usnice, kao da pušem mjehuriće od sapunice, kao da do iznemoglosti ponavljam dječju pomirbenu pjesmicu mir mir mir nitko nije kriv — ava ava ava nitko nije krava. Potpuno sam unezvjeren zbog načina na koji govorim i zbog blizine njegove glave. Sve se to ponavlja s manje ili više varijacija gotovo svakog ponedjeljka. Ali ovo se jutro Frank prvo obrušio na Goethea.

— Čemu Goethe — pita me na svome jeziku, ali ne očekuje nikakav odgovor, kao da je samo došao s nekim podijeliti svoju brigu. Da, podijeljena briga uvijek je manja briga. Vadi iz torbe još jednu kopiju, jednu priču koju sam mu dao za lektiru. Cijela je stranica strpljivo iščrčkana, iznad svakog retka, i na lijevoj i na desnoj margini, ispisan je prijevod nepoznatih riječi. Pokazuje mi rečenicu: »Ako je adresa gladna...«

— Oprostite — pita me u nevjerici — ali kako adresa može biti gladna, to je nemoguće! I što to znači ako je, kad nikada nije i ne može biti gladna. Pa nije adresa poštar ili pas da bi bila gladna!

— Znate, Doktore Frank — pokušavam da ga ne naljutim — to nije jednostavno. Spomenuli ste i Goethea, pa način na koji ste to to povezali, mislim gladnu adresu i njega, da, to je vrlo zanimljivo. Samo kakve to veze ima...

— Pa vi me ne razumijete — prekida me odlučno Frank i nastavlja objašnjavati. — Goethe, čemu Goethe, to je opće pitanje. A ova priča koju ste mi dali, to je pojedinačno pitanje. Bio sam kod vas na moru i nitko ne govori da je adresa gladna. Zato ne bih više čitao nikakve priče, to su sve same fantazije i u njima nekakva filozofska pitanja. Ako mi se pokvari auto kod vas, što ja mogu reći. Ništa! Odsada, molim, hoću samo korisne i normalne riječi, onako kako ljudi govore. Nikakve fantazije! Evo, recite mi, kako da objasnim da se probušila guma na autu?

— Znate, Doktore Frank — pokušavam malo razlabaviti situaciju — to nije jednostavno. Ja naime nemam auto, ali... da sam na vašem mjestu... negdje na cesti kojom se putuje na more, na početku kilometarske kolone samo bih... pokazao rukom... na probušenu gumu. To je nekako najjednostavnije i najbrže.

Gleda me moj Frank u potpunoj nevjerici, kao da gleda automehaničara koji mu je upravo strpljivo, ali i ravnodušno objasnio da ne zna promijeniti gumu, a iza njih auti okrutno trube na ljetnom suncu, urlaju vozači da mu majku, da mu sve po...

I onda se sve opet vraća u kolotečinu našeg ponedjeljka. Po isteku devedeset minuta pozivamo konobara, onda nas on pita plaćamo li odvojeno ili zajedno. Doktor Frank kaže razborito: odvojeno. Zatim svatko ritualno vadi svoj sitniš. Da, dug račun i čista ljubav. Dok trpa kovanice u novčanik, konobar nam još zaželi lijep ostatak dana. O, da, preda mnom je dug dan. Frank i ja zastanemo još na trenutak ispred kavane. Prije negoli ću pretrčati ulicu, Doktoru Franku obećam sasvim ozbiljno, treba naime pod hitno vratiti poljuljano povjerenje kod klijenta, da ću mu ubuduće davati samo normalne i korisne tekstove. Nikakve fantazije, neće biti nikakvih gladnih adresa... Samo da bude vuk sit i sve ovce na broju.

Goethe

Preskačem po dvije stepenice dok se penjem na drugi kat. To je nešto poput jutarnje gimnastike nakon sat i pol vremena provedenih u kavani s Doktorom Frankom. U zajedničkoj sobi već je okupljeno društvance. Čeh, Hanna i naš kolega iz druge sobe, neka se zove Mateo. Debeli zastori navučeni su na prozore i kroz njih tek slabašno prodire svjetlost ranog prijepodneva, pa zbog toga neracionalno gori žarulja. Upao sam u raspravu. Na jednoj je strani Hanna, gricka svoje životinjsko carstvo, a na drugoj je strani Mateo, sjedi za mojim stolom. Dakle, povela se rasprava o dva pitanja koja su se neobično ispreplela: čemu služe ocjene u školi i što sve mora znati pravi boss. Hanna dokazuje da su ocjene važne jer da su one pokretačka, mobilizatorska snaga bez koje nema motivacije, a dobro se zna da bez motivacije nema ni uspjeha, a neuspjeh ne vodi ničemu. A što se tiče bossa, svaki pravi boss mora znati što rade njegovi podređeni, osim toga, pravi je boss uvijek uzor, tvrdi Hanna. Mateo je pred penzijom, dakle prilično stariji od Hanne i tog mu je posla puna kapa, ma došla voda do grla. Sa svojim šefom je, a rade praktično na istom katu već 30 godina, strogo i beskompromisno na Vi. Treba izdržati tolike godine. Nema tu nikakvog popuštanja ili bilo kakve, pa i lažne, intimnosti. Tako da je potpuno jasno da mu se na sve ono što kaže Hanna jednostavno bljuje i bljuje. No s obzirom na to da je on ipak jedan uglađeni gospodin, vjerojatno mu se samo lagano povraća. Valjda je to tako. Pristojno pušta Hannu da govori, a onda daje kontrargumente pozivajući se na svoje iskustvo. Ipak se svi ti argumenti mogu svesti samo na to da je nekada bilo bolje. A gdje je Čeh u ne previše uzburkanoj raspravi? Mirno gleda njih dvoje, mene kako stojim naslonjen na ormar tik do vrata, i lupka kvrgavim palcem po stolu. Hanna je jedno domaće stvorenje, pojasnio mi je već nekoliko puta Čeh. Po cijele dane sjedi u školi. I kad je vani kiša i kad je sunce vani. Nikako se ne da nagovoriti da ide u šumu. Sjedi za svojim stolom i tipka pričice iz junačke zavičajne povijesti. O vitezovima i ružama, o izgubljenoj zemlji i djevicama, o krumpirima i motikama. E da... to su napregnuća i postignuća. Ona ti je jedno, dragi moj, pitomo domaće stvorenje s niske prečke.

— Hanna — kaže iznenada Čeh i uperi onaj kvrgavi palac prema njoj — baš bih požderao jednu tvoju čokoladicu!

I ne čekajući da ga Hanna pristojno ponudi, napola ustane sa stolca i onakav sav koščat i dug lagano se protegne preko kompjutora i zgrabi tri životinje. I vrati se u sjedeći položaj sa slavodobitnim smiješkom, ah, ah.

Za cijelo vrijeme te neravnopravne borbe gori žarulja u zajedničkoj sobi. Njezini su svi prozori okrenuti prema jugoistoku, vani se sunce približava podnevu, a na prozore su navučeni debeli zeleni zastori.

— Možda da sunce unese više svjetla u našu raspravu — kaže konstruktivno Mateo i ustaje da bi razmaknuo zastore.

Ali ne ide to lako, treba ih dva–tri puta čvrsto povući, lijevo–desno, gore nešto zapinje, tresu se zastori...

— Eh, pa što vi imate prašine... — čudi se naš kolega iz susjedne sobe i odmah briše ruke vlažnom maramicom.

— E da, tako je to kad se hoće više svjetla, uvijek netko nastrada — odgovaram neskromno ushićen svojom domišljatošću. O hvala ti, Doktore Frank, hvala ti na Goetheu i svim gladnim adresama. Častim te kavom svakog ponedjeljka do kraja svijeta!

— Tako dakle, mladiću, izvoli lijepo onda sjesti na svoje mjesto — pokazuje mi ispražnjeni stolac za mojim radnim stolom. — Kada mladi sve znaju, stari mogu ići — smješka se Mateo i zastaje kod vrata.

— Nije rekao licht nego mehr nicht, tvrde neki — javlja se Čeh. — Što hoće reći da mu je bilo dosta. Ljudi, ma pustite me da umrem, dakle — više ne.

— Da, to mogu potpuno razumjeti ako je tako dugo umirao u naslonjaču. To sigurno nije previše udobno.

— Moguće je, moguće — povlađuje mi Čeh — da mu je naslonjač bio neudoban. Ali nisam previše u to uvjeren, sigurno je naslonjač bio od plemenitog drveta, a morala se za pjesnika naći i topla dekica, udoban jastuk.

— Moguće je i to — povlađujem ja Čehu — vrag su ti naslonjači. Izgleda da je u devetnaestom stoljeću naslonjač bio vrlo popularno mjesto za umiranje, doduše samo slavnih i bogatih ljudi. Naime, ne postoje pisana svjedočanstva da je na naslonjačima umirao običan neuk narod. Da se bilježila smrt običnih, i to bi bilo već nešto. Pa još da se bilježi je li to bilo u naslonjaču, na krevetu, na polju ili na sjeniku — taman posla. Čitam neki dan u novinama da je američki predsjednik Grant na hladnoj terasi svoje drvene kuće umotan u šal pisao memoare. I gdje se ljuljuškao? Pa valjda u naslonjaču! I što je još radio dok je pisao i dok se ljuljuškao — umirao!

— I što iz sveg toga možemo zaključiti? — fino mi servira Čeh da poentiram.

— Da je naslonjač bio vrlo udoban... Jer u suprotnom ne bi predsjednik na njemu mogao pisati svoje memoare. A svi znamo da su memoari dugi, je li tako Hanna?!

— Osim o kvaliteti naslonjača — javlja se moj mili Čeh — možemo pretpostavljati... Kao prvo: Grant je imao buran život, jer da bi se pisali memoari, trebalo bi imati štofa za tako nešto. Pustolov, vojnik i predsjednik. Dug život na paklenom Jugu...

— A što tebi znači dug život? — prekida ga Mateo neobično osjetljiv kad se život mjeri godinama.

— Da, kako se uzme... — češka se Čeh po glavi, što bi trebalo značiti da će se i on jednom suočiti s tim teškim pitanjem, ali sad eto nema vremena, pa nastavlja koncentrirano brijati o Grantu.

— Kao drugo, možemo zaključiti da je Grant dugo umirao, jer kažu da je napisao čitave memoare dok je umirao. A za to, kao što znamo, treba vremena, je li tako Hanna?! Ne treba nas zbuniti to što je d–u–g–o umirao, to samo znači da je ž–i–v–i–o, da se život nešto otegao pri kraju.

— Što se tiče posljednjih riječi, navodno postoje različite teorije?! — pitam Čeha ustreptao od želje za spoznajom.

— E, kod ratnika i revolucionara uvijek su iste riječi... Ali kod našeg pjesnika... E, tu ima ozbiljnih teorija. Dakako — uživio se u svoju ulogu Čeh, pa još jedanput s punom ozbiljnošću ponovi — dakako. Jedni smatraju da se stari pjesnik obratio kćerkici svoje snahe, dakle svojoj unuci, spominjao je šapice! Međutim, za nas je u svakom slučaju od brojnih teorija zanimljivije to da je te iste godine kada pjesnik umire otkrivena šibica. Zbog toga bismo trebali prihvatiti bez tračka sumnje da je umro s riječima na usnama — mehr licht. To je vrlo kratko i lijepo zvuči, nekako proročanski. Drvce s crvenkastom glavom, jedan potez po hrapavoj površini i — vatrica, svjetlo!

— Šibica! — kažem zadivljeno.

— Da, šibica, upaljač dolazi kasnije — odgovori samozadovoljno Čeh i zapilji se potom u Hannu.

— Hanna, ti... mislim, znaš o kojem pjesniku govorimo?!? To se često javlja u križaljkama i u kvizovima, baš jučer naprimjer u »milijunašu«...!

— Ma vi ste obični idioti — odgovori Hanna bez imalo oklijevanja, s malo rumenila u licu, ustane, zanjiše se i u dva odlučna koraka domogne se vrata na kojima stoji mrtav–hladan Mateo.

— Ma poljubite me u dupe!! — reče Hanna i iziđe ne zatvorivši vrata.

— E, mladići moji... — započne Mateo polako i obzirno — to se zove načitanost i obrazovanost! I to vam je također Goethe, »Götz von Berlichingen«, ako niste znali. Može s poljubite me ili još bolje i preciznije s poližite mi. Pa... kako vam drago — dotuče nas Mateo, ugasi svjetlo u pol bijela dana i za sobom mirno zatvori vrata.

Čitaonica

S mjesta na kojem sjedim mogu vidjeti moćnu rijeku i most nazvan po Johnu F. Kennedyju, točnije samo onu polovicu mosta koja završava na drugoj obali. Sjedim uz veliki stakleni zid, uz niz staklenih prozora koji se nastavljaju jedan na drugi, uz sjevernu stranu ove velike čitaonice, i gledam kako se upravo sada mimoilaze dva riječna teretna broda, Columbia i Inga II, dvije teglenice, na krmi trepere zastavice čiji su rubovi oštećeni od vjetra. Gotovo sam dva sata proveo dolje u podrumu, među policama s knjigama, za kopirnim strojem i kompjutorom. Hodao sam vertikalnim i horizontalnim prolazima, stiješnjen među visokim knjižničarskim policama, s papirom na kojem je opisano kako se najlakše snaći među knjigama. I sada sam gore na svjetlu sivog dana. Nedaleko od lijeve obale rijeke, ponegdje je udaljenost vjerojatno manja od stotinjak metara, započinju nizovi zgrada koje nisu više od četiri–pet katova. Na riječnom nasipu, na drugoj obali, na njegovoj kosini obloženoj kamenim blokovima, namaljana su, zasigurno četkom, velika debela slova ebu gogo. Nagnuta su nadesno i čini mi se kao da bi poslije zadnjeg o trebalo doći još pokoje slovo. U pol bijela dana sjedim uz stakleni zid, ali ne može se jasno dogledati dokle se prostire grad s druge strane široke rijeke. Vrlo brzo nakon crkvenog tornja od crvene cigle, koji jasno strši iza prvog niza zgrada, u izmaglici nestaje grad i ono što preostaje u daljini jesu samo dva bljedunjava dimnjaka, možda tvornički ili dimnjak toplane, i sivo teško nebo koje pada na zemlju. Rečeno mi je da ovdje uvijek treba nositi kišobran sa sobom bez obzira na to ima li ili nema sunca, jer kiši često i nepredvidljivo. Također su mi rekli da ni u kojem slučaju ne iznajmim malo jeftiniji stan s druge strane rijeke jer je teren nizak, pogotovo ne u kvartu tik do obale čija prizemlja bar jednom godišnje zalije nabujala rijeka. I nisam iznajmio stan s druge strane, čak živim na brežuljkastom naselju, i nosam maleni kišobran sa sobom već mjesecima, stvarno ga često vadim iz torbe. U pauzi iz čitaonice gradske knjižnice promatram rijeku, čitače oko sebe i ono što je ostalo od grada u nizini, na lijevoj obali. Dvjestotinjak kilometara nizvodno rijeka stiže u svoju deltu koja najavljuje njezin nestanak. Nešto sjevernije u blizini velikog lučkog grada, u koji se slijevaju brodovi iz cijeloga svijeta dovozeći milijune i milijune tona tereta, rijeka neprestano zauvijek završava u moru. Prije mjesec dana bio sam u jednom drugom lučkom gradu samo desetak sati, ali sam se stigao ukrcati na jedan od turističkih brodova koji često kruži lukom. Stajao sam na gornjoj palubi gotovo zaprepašten/ushićen količinom brodova, kontejnera i terminala, dizalica i tegljača, prljavošću vode. Preko razglasa ženski je glas ispaljivao podatke o povijesti grada i luke, brojke i brojke o tonama i tonama generalnog i rasutog tereta, dok je brod s lakoćom nosio lučke znatiželjnike. Poneki bi od njih, naprimjer ja, pili pivo i s vremena na vrijeme mahnuli tipovima na terminalima, ili onima koji sjede visoko gore u dizalicama, radnicima potpuno ravnodušnim na mahanje. Sva ta buka kontejnera, sav taj teret tamo znači samo novac i novac. Ovdje u velikoj čitaonici buka nije poželjna. Da bi se izbjegla ljutnja i nesporazumi među čitačima čak i zbog kuckanja po tastaturi, ružičastim naljepnicama označeni su stolovi na kojima je dopušteno uštekati se i raditi na kompjutoru. Ljudi sjede i tipkaju, sjede i čitaju, ustaju i odlaze, dolaze i sjedaju, meškolje se i protežu, zijevaju i uzdišu, brišu naočale i češkaju se po bradi, samo sjede i pauziraju, vade flomastere i papire, listaju i zatvaraju knjige, pozorno i napeto njihove se oči kreću po slovima, recima, odlomcima, stranicama, njihovi prsti lagano prebiru po papirima, usne se miču kao da bi one htjele nešto zapamtiti... i sve to mnoštvo nečujnih i tihih tjelesnih pokreta pretvara se u moćnu malu potmulu tutnjavu, ustrajnu i vrlo ujednačenu. Nju samo na trenutak, s vremena na vrijeme, naruši npr. nečiji jači pušački kašalj, teška knjiga koja je nesmotrenome pala sa stola, neisključeni mobitel koji glasno zazvoni ili pak neki nosonja koji je tako prehlađen da neprestano mora temeljito ispuhivati nos a usput ponešto i pročitati. Tada obično netko podigne ili okrene glavu, potraži izvor buke gotovo mehanički, i onda se opet prepusti moćnoj maloj tutnjavi nestrpljenja, malodušnosti i strasti, vrati se svome teretu. Gledam jednog gospodina, proćelavog, s bujnim bijelim zulufima, drži pred sobom nekakvo enciklopedijsko izdanje, na licu grč nelagode i napora koji se može protumačiti ili kao duboko neslaganje odnosno nerazumijevanje onoga što čita ili tako kao da ga muče hemoroidi. Točno ispred mene su jedna leđa, nagnuta nad stolom tako da majica dugih rukava povučena nagore otkriva da preko ruba hlača i gaćica neobuzdano gmiže nešto poput velikog tetoviranog zmaja. Da, to i nije baš neki prizor, jer su bokovi čitačice ispred mene prejaki pa se jasno vide špekaste naslage, čvrsti masni šlaufići koji nastaju pod pritiskom uskih hlača. Da, biljni, životinjski i čovječji svijet. Sve ovisi u takvim situacijama o tome kako netko vidi i što želi vidjeti, a ne o onome koga se vidi, uvjeravao me već nekoliko puta prijatelj. Dobro, bilo kako bilo, situacija nije tako beznadna jer uočavam jedno lijepo lice. Sjedi ta djevojka nedaleko od mene, s moje lijeve strane, nekako poprijeko za jednim od sučelice postavljenih stolova, tako da nismo okrenuti jedno prema drugom cijelim licem, ali jasno vidim njezin nos, njezine oči, ruke spuštene na bedra. Gledam je kako vraća desnu ruku na stol i lista, slušam kako se u mojoj blizini pali kompjutor, sasvim razgovijetno čujem kako flomaster klizi preko papira i ostavlja plavi trag preko crnih slova, jedna se olovka kotrlja po stolu. Na sasvim drugom kraju čitaonice kod informacijskog pulta na zidu visi veliki sat i ispod njega razgovara crnkinja s koščatim knjižničarom. Bez obzira na to što ne čujem sat kako kuca, i što ne znam da li uopće micanje njegovih kazaljki prozvodi zvuk koji se može čuti, i bez obzira na to što ne čujem razgovor između crnkinje i koščatog knjižničara, znam da i to pokreće onu malu potmulu tutnjavu koja prati sve one koji ovdje sjede, sve one koji se ovdje na različite načine nose sa svojim teretom. Mirno sjedim i gledam kako jedna djevojka ustaje i prilazi stolu za kojim sjedim, i to baš ona koju sam zapazio bočno od sebe, gleda me netremice i nešto mi govori dok prelazi tih desetak metara. U početku ne razumijem baš najbolje i kažem molim samo da bih dobio na vremenu. Ne, ne pita koliko je sati i čini mi da ne spominje kavu ili tako nešto slično, tako da i ne pomišljam na onaj kafić gore, na sokove iz automata. Nije ništa tako prozaično. Ona opet ponavlja, spremna da mi objasni o čemu se radi po svaku cijenu, ne to nije nesporazum, pita me zašto tako uporno buljim. Sjećam se da je upotrijebila upravo tu riječ, dobro sam je zapamtio nakon što ju je nekoliko puta odlučno ponovila. I premda zbunjen i napadnut ne mogu poreći da je izgledala nenadjebivo, hladna, i dalje lijepa djevojka, i meni nije preostalo ništa drugo nego da promrmljam da je to ipak nesporazum, nisam mislio ništa posebno ako sam i gledao, ni mrvica zle namjere. Tad mi ni na kraj pameti nije bilo da se opravdam time da ne razumijem dobro jezik, kako objasniti da se može pobrkati naprimjer poziv na kava s buljenjem. Sve što sam rekao bilo je, oprosti, samo trenutak, samo da mi ne pobjegne posljednja misao, upravo završavam posljednju rečenicu... I onda sam, potpuno pripremljen za sve ono što bi moglo dalje slijediti nakon što potpuno utihne mala potmula tutnjava, maknuo ruke s tastature.

Čeh piše ljetopis

U posljednje vrijeme slabo viđam Čeha, dolazimo u zajedničku sobu u različita vremena, nakon obavljenog posla očito obojica odmah odlazimo. Ipak ga sretoh u srijedu nakratko. Kaže mi da je napokon počeo pisati ljetopis, disciplinirano svaku večer kada žena i kćeri odu spavati. Sjedi u kuhinji, širom su otvoreni prozori, puši i zuri u monitor i pulsirajući kursor. Čeka da počne, čeka da sve i svi prestanu disati u kući, toliko čeka da se na monitoru načičkaju ranoljetne leteće bube koje se pakosno miču umjesto slova. Jednostavno moraš čekati da prođe vrijeme čekanja, kaže mi Čeh, i onda počneš. Danas mi je poslao mejlom jedno poglavlje, uz napomenu da je potpuno svjestan da je prilično zakasnio sa svojim ljetopisom, ali da ništa ne brinem, ažurirat će se on već... i svoju odluku komentira s dva smilea :) :). Ljetopisca je nazvao Jako B. Tako znači, mislim si, printam ljetopis i čitam ga, prevodim cijelu večer:

Jučer smo prešli preko rijeke, preko leda. Na samom kraju obale moj se konj okliznuo i umalo ne padoh onako ispaćen. Sedamnaest smo dana hodili po našem području i pronosili vijesti koje nam je bilo naloženo pronijeti, a u koje i mi sami nismo dokraja vjerovali. Napravih onako kako se odvajkada radi u našoj družbi, i već sljedećeg jutra dovrših pismo o našem putovanju. I nisam mogao a da osim suhih i kvrgavih brojki ne prenesem na papir bar nešto te bijede i jada naših ljudi viđene za ovoga siječanjskog obilaska i da po tko zna koji put zamolim Upravu za pomoć. Premda, i sada mi je na pameti rečenica koju prvi put čuh gotovo prije deset godina, kad sam prvi put određen da s ostalim izabranima krenem u obilazak. Tada je siječanj bio blag i bez problema prijeđosmo nas petero skelom rijeku, ali sve drugo kao da je bilo isto. Najstariji među nama odabere mene poslije večere, i započesmo sa zapisnikom: »Tko nije vidio ni iskusio ne može vjerovati kakve su bile naše nevolje u ovoj godini...« Dopisujem da sam poslije vizite našeg područja ležao u vrućici te imao snage jesti tek juhu s nešto krumpira i nekakvih modrikastih bobica za koje mi naša dobra kuharica i liječnica ne htjede reći kako se zovu. Kada se pridignete, onda ću otkriti tajnu — uze tanjur i ode ostavljajući me samog u skučenoj sobi. I tako šest dana.

U rano proljeće dobili smo napokon dopuštenje da napustimo privremeno našu provinciju te otputovasmo na sjever. Za učitelje nam dodijeliše dvojicu dobrih govornika. I strpljivih. Kako smo se bili skupili iz različitih zemalja, sklapali su svima razumljive rečenice i po potrebi su ponavljali složene riječi. Ipak, kako bi se bližio kraj tjedna, smanjivao bi se i broj slušača. Također su pojedini slušajući ugodne glasove zaspali i onda bi ih se gurkalo, a najpospanije udaralo u rebra. Sve to nije moglo pokvariti naše zadovoljstvo. Učitelje se naše moglo i gladne slušati, kako se to među narodom kaže. Zapravo, mi smo živjeli po riječima te poslovice. Smještaj je bio jadan, a hrana skupa. Na preporuku dobismo smještaj u ovećoj kući–svratištu. Na prvom katu bile su tri velike i jedna manja soba. Uspjeli smo dobiti tu manju sobu i smjestismo se nas petorica, ali s nama i jedan crnomanjasti mladić sa sjevernog područja. Hrkao je uporno i roktao kao divlje prase. Pri obračunu troškova milostivi računovođa oprosti nam tri dana. Po povratku u provinciju trebalo je podnijeti račune i među nama izbi svađa jer dvojica htjedoše zatajiti ona tri oproštena dana. U šljivicima na padinama našega brijega započe skupljanje šljiva nedugo nakon našeg povratka.

Na izmaku jeseni pojavi se bolest kojoj naši susjedi ubrzo dadoše ime »kratka«. Krenu sa sjeverozapadne strane i nije mnogo zaobilazila, osobito ne stare. Sa susjedima već smo dugo samo u podnošljivim odnosima, pa počeše ih pojedini među nama optuživati da su izazvali ovaj pomor jer da su pravi vragovi. Oni to vjerojatno nisu, ali trebalo je priznati da su bolest precizno nazvali. Trebalo joj je samo desetak dana. Prve dane zime, suhe zime, dočekaše samo oni koje bolest nije dotaknula. Zdravi dočekasmo svršetak godine.

Veliki nadstojnik odlučio je skršiti pobunu na južnim granicama i tu je svoju odluku dao razaslati po cijelom području. Bio je to čovjek nagle ćudi, žučljiv, i brzoplet. Nije ništa naučio iako je ovdje među nama gotovo dvije godine. Prošlo su dva mjeseca dok je uspio skupiti vojsku, a za to su se vrijeme ustanici prebacili preko granice, čekajući povoljnije vrijeme. Nedugo zatim smijeniše ga i protjeraše zajedno s glavnim pomoćnikom. Trebalo se spremati za doček novoga velikog nadstojnika.

Bilježim događaj koji je ogorčio našu zajednicu. Dijete sišlo na potok da skuplja oble kamenčiće, naišao svima poznati čuvar, niži zapovjednik, te je dijete napao, sodomizirao. Očajni roditelji otišli na sud i podignuli tužbu, ali se suci samo nasmijaše.

Dugo vremena bez kiše. Na poljima zbog vrućine već u podne prestaju radovi.

I prije nego što sam ih ugledao, znao sam kako izgledaju. O njima već nekoliko dana donose vijesti, ponajviše muškarci iz doline. O dvjema ženama i muškarcu. Kažu da nešto zapisuju, pokazuju svoje isprave još dok stojimo u dvorištu, kao da su im to moćne riječi kojima se otvaraju sva vrata. I tako je naša kuća povećana za tri prolazna člana. Istinite su priče da je jedna stara oko dvadeset pet, a druga je posebno privlačna, svezane crne kose u rep. Obučene nehajno u pamučne haljine. Mladić se ne odvaja od njih, pogotovo ne noću. Ona mlađa je brbljavija. Dolazi iz glavnog grada, roditelji njezini ne žive zajedno, i voli more. Ipak mi se čini da te vesele usne verglaju naučenu priču. Žale se kako su ljudi nepovjerljivi, i nerado govore svoje imena. Treći dan ipak mladić odlazi sam na zapadnu zaravan. Žene dolaze na doručak s crvenim ubodima po rukama i čelu, zgužvane kao poslije probdjevene noći. Mladić se vraća oko dva sata, kao luda po najvećem suncu. Protiv komaraca preporučam majčinu dušicu. To je dobro za pripovijest, kaže mladić. I traži da nastavim pričati sve o biljkama jer one su važan dio našeg načina života. Sve više gledam ženu, gotovo se upiljim u njezine oči. Urođenici imaju razvijenija osjetila. Sunce prži našu dolinu u kojoj se miču žene u crnim sjajnim suknjama, njihovi očevi sjede, čuče ispred kuća i drže štap kao da drže pušku, a djeca bosonoga trče poljskim putovima, po prašini... i gledam te lake haljine na dvjema došljakinjama. Hvalim krošnju stabla ispod kojeg sjedimo, hladnu vodu. Htio bih ispričati gospođicama o našim ženama i muževima koji u blagdane hodaju u mukotrpno opranim košuljama, uspravno i radosno kao da su zaboravili ono prije i ono što dolazi poslije, u košuljama čistim i bijelim kao snijeg. O biljkama, opet, ne posustaje mladić. Ne razumije što je to mahovina i objašnjavam mu kakav je osjećaj prelaziti preko nje prstima.

Otišli su poslije tri dana. Oprostili smo se uvečer jer nije prilično da ustajem zbog njih rano ujutro. U zapisnik je ušlo da su svoj boravak platili manje negoli se to očekivalo. To sam se jutro probudio kad i ona. Ležao sam pokriven tankim pokrivačem i slušao kako im čuvar pomaže da iznesu svoje stvari. Prisilio sam se i nastavio spavati još jedan sat.

Primili smo prebjega koji je ovdje naučio raditi brzo i okretno nožem, pa je sada mesar. Cijela je kuća zadovoljna. Prije njega malo tko je znao odsjeći svinjski but a da ne ošteti kost i pripremiti but za sušenje. Sada je i taj problem riješen. Jedno popodne pokuca bojažljivo mesar na moja vrata. Želio bi mi nešto reći o teletu. Sjedi za stolom, a desnu ruku drži kao da je u njoj nož. To smo tele dobili na dar, i ravnatelj odlučio da ga stavi na blagdanski stol. A to mesar ne može učiniti, moli me da mu pomognem. Kao dječak jednom je gledao kako su prvi susjedi zaklali tele. Izvede se tele iz štale, da mu se goveđeg brašna, lupi ga se teškim čekićem u glavu, u čelo, a kada padne, onda mu se prereže grkljan. Krv se obično skuplja u posudu.

U drugom tjednu svibnja umro je naš predstojnik u svojoj sedamdesetoj godini i bi sahranjen kako to već priliči osobama takvog ugleda. Na pogreb su došli predstavnici Uprave i mnogi znatiželjnici, gotovo po navici. Njegovom smrću završeno je mučno razdoblje podjela i intriga u kojima je on rado sudjelovao. Osim toga, postoji i niz drugih razloga zbog kojih dio naše zajednice s olakšanjem dođe na pogreb. Prvo, kako je bio izrazito debeo, dao je da mu se napravi ležaljka u kojoj su ga morali nositi jadni seljaci što je njima neishranjenim zadavalo velikih muka. Drugo, dio zajedničkog novca svake bi godine potrošio na vlastitu odjeću. Tako je utvrđeno da je imao šesnaest različitih odijela, ovisno o godišnjem dobu, izrađenih od najkvalitetnije tkanine. Treće, novac je trošio na igre i klađenje. I naravno da je uvijek gubio naš novac. Četvrto, gotovo je sigurno da je dio novca preko brata odnio iz našeg područja i da mi to više nikada nećemo moći vratiti. Peto, za najbliže pomoćnike namjerno birao potpuno nesposobne. Šesto, stalno sprečavao slanje naših pristalica u sjeverne zemlje. Sedmo, vodio Upravu tako da unutar našeg područja potakne podjele i nepravde. Neka je blažen drugi tjedan svibnja u kojem osjetismo olakšanje. Siječanj i veljača bili su hladni, ali suhi. Proljeće je bilo kišovito. Lipanj, srpanj po običaju topli. Brzo se završilo ljeto i činilo se prvih dana rujna da će odmah nastupiti zima. Čitave godine problemi s prehranom stoke. Grožđe dobro rodilo. Guste magle. U prosincu snijeg, nevolje s putovima...

I onda idem vrlo kasno u krevet.

Zelena bilježnica

Na okruglom betonskom stupu koji nešto gore podupire, smještenom točno na pola garderobijerskog pulta, zalijepljena je poruka, na dva papira, pisana čitkim rukopisom u uskom stupcu. Dolazim tri dana zaredom ujutro u osam sati, ostavljam šutljivoj garderobijerki jaknu i svaki put zastanem ispred poruke.

Hej Lopove, odmah da kažem, oprosti

ako sam te uvrijedio. Možda nisi lopov,

možda je to bila samo čista neopreznost ili

slučajnost, ali uzeo si moju bilježnicu.

Sigurno se sjećaš, zelena velika bilježnica

A4 formata sa spiralom. Ne znam što će ti

moja ispisana bilježnica. U njoj su meni

jako važne bilješke, jako važne, nemoj to

smetnuti s uma, i bez te bilježnice ne mogu

položiti ispit. Ispit, hej čovječe, i to ne bilo

kakav ispit. Spremam ga već tri mjeseca

a već sam triput pao. Opak je to tip, vjeruj

mi. Mislim da sada shvaćaš zašto mi treba ta

zelena zlata vrijedna bilježnica. Predlažem ti

da je brzo vratiš. To je najbezbolnije i za tebe i

za mene. Donesi je sutra i ostavi ovdje

na garderobi i ništa ti se neće dogoditi, vjeruj mi.

Obećavam ti da ti se ništa neće dogoditi, samo

je vrati. Htio bih te i nagraditi kao poštenog

nalaznika, pa te molim da ostaviš i kuvertu na

kojoj piše pošteni nalaznik. Ostavi je na garderobi,

u pretincu broj 5, a ja ću u kuvertu staviti 5 eura

za tebe. Give me five! Razumiješ, više nemam.

Ali, kažem ti, ako ne vratiš zelenu bilježnicu,

ako ja ne položim ispit kod onoga tipa, a tip je

opak, rekao sam ti, pronaći ću te sigurno i

osobno ću ti predati nagradu koju nećeš moći

odbiti. Sigurno si gledao Kuma, e, onda znaš,

bit će to ponuda koju nećeš moći odbiti. Pazi,

kažem ti, spavat ćeš zajedno s ribama u ovoj

prljavoj rijeci. Vrati mi bilježnicu i ništa ti se

neće dogoditi. A sada idem.

Vlasnik zelene bilježnice

(...)